perspektive PROPUSTI I POGREŠKE OČEKUJU LI NAS NOVI OBROVCI CIVILIZACIJSKI TRIJUMF I FINANCIJSKI UTEG Zašto države propadaju?

Transcrição

1 ZAGREBAČKA INICIJATIVA Zašto će Euro preživjeti? ISSN X, siječanj 2013., godina 3, broj 1 perspektive NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA Zašto države propadaju? Monetarna ekspanzija bez inflacije Turistička budućnost Mediterana Novi (stari) prioriteti Između štedljivosti i popustljivosti Jesu li dirigenti od kakve koristi? DOSSIER PROPUSTI I POGREŠKE Iskušenja dr. Uroš Dujšin OČEKUJU LI NAS NOVI OBROVCI Starenje stanovništva dr. Žarko Primorac CIVILIZACIJSKI TRIJUMF I FINANCIJSKI UTEG dr. Vlado Puljiz Hrvatska vanjskotrgovinska razmjena ZAČARANI KRUG IZVOZNE ANEMIČNOSTI Ante Gavranović

2 ZAGREBAČKA INICIJATIVA perspektive NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA siječanj godina 3, broj 1 Sadržaj Pismo urednika... 3 U FOKUSU Dr. Žarko Primorac Promašene investicije pogubnije od neinvestiranja... 5 Dr. Vlado Puljiz Civilizacijski trijumf i financijski uteg...16 Drago Kojić Rast usporen optimizam ne jenjava Dr. Uroš Dujšin Vuk sit, a ovce na broju Mr. Darko Horvatin Zajednička valuta katalizator eurointegracije... 36

3 TRIBINA Dr. Zoran Jašić Jaz između štedljivosti i popustljivosti Dr. Mladen Vedriš Bez strukturalnih reformi nema izlaska iz recesije Dr. Amelia Tomašević Vodeće svjetsko turističko odredište Dr. Stjepan Car Nema komercijalizacije inovacije bez poduzetništva REFLEKTOR Dr. Uroš Dujšin Tko su stvarni nositelji privrednog razvoja Mr. Darko Horvatin Manji prostor za bankarsku kreativnost TRENDOVI Priredio Drago Kojić DOSSIER Ante Gavranović Začarani krug izvozne anemičnosti SIGNALI Priredio Drago Kojić MENADŽMENT Menadžment dragocjen i za umjetnike NOVE KNJIGE Kako je nastao neoliberalizam INDIKATORI Središta budućnosti za upravljanje imovinom perspektive

4 Pismo urednika Novi (stari) prioriteti S novom godinom stare brige. Ključnom ostaje poruka kako su velika i mala ulaganja, strana ili domaća, državna ili privatna, najvažniji pokretač i kotač-zamašnjak u gospodarstvu. Uz njih se vezuje ili pada optimizam koji je Hrvatskoj u ovom trenutku i te kako potreban. Vjerojatno najintrigantnije pitanje je kako bolje koristiti postojeće resurse i kapacitete, jer je najvažnije sačuvati postojeća radna mjesta i stvoriti manevarski prostor za otvaranje novih. Na zavodima za zapošljavanje više je od nezaposlenih s jasnom naznakom da bi u narednih šest mjeseci ta brojka mogla doseći Pitanje radnih mjesta stiže u prvi plan svih poslovnih aktivnosti i budućih mjera Vlade. Dodamo li tome činjenicu da je među nezaposlenima više od žena i da mlađi od 24 godine čine više od 40 posto ukupnoga broja nezaposlenih problem se javlja u puno široj dimenziji. U Vladinim smjernicama ekonomske politike za razdoblje jasno stoji da je dosadašnji model ekonomskog rasta temeljen na rastu osobne potrošnje iscrpljen te da je potreban prijelaz na model rasta koji će se temeljiti na ulaganju u produktivne sektore i rast proizvodnje. Vjerojatno se nitko u Hrvatskoj neće suprotstaviti tim ciljevima, ali ima mnogo opravdanih prigovora na izbor mjera i timing da se ti ciljevi postignu. Potpuno je jasno da se održivost javnih financija ne može postići isključivo fiskalnom konsolidacijom. Stječe se, međutim, utisak da su nastojanja Vlade u ovih godinu dana bila isključivo usmjerena na taj dio konsolidacije. Ekonomski program koji predviđa pokretanje gospodarskog rasta kroz poticanje ulaganja i prijelaz na novi model rasta utemeljen na PROIZVODNJI I JAČANJU IZVOZA, nažalost broj 1 :: siječanj

5 Pismo urednika je izostao. Izostalo je i stvaranje poboljšane poslovne klime, pa nesporazumi Vlade i poslodavaca i proizlaze iz činjenice da nisu pojednostavnjene administrativne procedure, da nije uspostavljena bolja zaštita vlasništva putem povećanja učinkovitosti pravosudnog sustava, uključujući i naglašene probleme insolventnosti i nelikvidnosti brojnih privrednih subjekata. Ukupnu negativnu poslovnu atmosferu dopunjava i nepovoljno stanje u širem okruženju naše zemlje, posebno u Europskoj uniji i Euro zoni. Realna je opasnost da se europska depresija prelije i kod nas smanjivanjem mogućnosti za izvoz naših roba i direktnih inozemnih ulaganja te što je posebno važno, očekivano otežano i skuplje financiranje. Sve te nepovoljne efekte već osjećamo. Pred Vladom je u ovom trenutku izuzetno važno pitanje: kako svladati tekuće teškoće i osigurati dugoročno stabilniji i uspješniji ekonomski razvoj. Analiza učinjenog pokazuje da smo se predugo bavili samo prihodovnom i rashodovnom stranom Proračuna, a odugovlačili i zanemarivali mogućnosti stvaranja dodane vrijednosti. Zanemarena je činjenica da je, uz odlučnije provođenje reformi, ključno pitanje ekonomske politike kako bolje koristiti postojeće resurse. Pritom nova radna mjesta, nova proizvodnja i povećani izvoz imaju dominantno mjesto. Program ekonomskog oporavka Hrvatske morao bi se, okrenuti prema realnom sektoru, prije svega proizvodnji i izvozu. Nažalost, to su riječi koje se i ovih dana najmanje čuju u promišljanjima kako ostvariti jasne ciljeve oporavka i budućeg razvoja. Uspjeh ili neuspjeh Vlade upravo na tom planu može biti odlučan za oporavak gospodarstva. Hrvatska ima dobre logističke i geografske pretpostavke kao investicijska destinacija, ali Vlada mora stvarati atraktivno poslovno okruženje, poduzetničku klimu i potrebnu infrastrukturu. O tome ovisi i njen opstanak! 4 perspektive

6 U fokusu Iskušenja Promašene investicije pogubnije od neinvestiranja U proteklih nekoliko godina u Hrvatskoj se dramatično smanjuju ulaganja u razvoj: Može li novi investicijski ciklus najavljen u programskom dokumentu hrvatske vlade Plan 21 osigurati pozitivan rast BDP-a i zapošljavanja u 2013? Zabrinjava, naime, što u najavljenim planovima dominiraju ulaganja u društvene projekte bez argumentirane ekonomske računice. Ne pristupi li se tom problemu s manje stihije i više analitičke promišljenosti mogli bismo umjesto profitabilne proizvodnje dobiti poneki Obrovac ili sportsku arenu. Piše: dr. Žarko Primorac broj 1 :: siječanj

7 U fokusu Jedan od ključnih ciljeva hrvatske vlade, utvrđen u njezinom programskom dokumentu Plan 21-- je rast bruto društvenog proizvoda i zapošljavanja na temelju novog investicijskog ciklusa. Da bi se pokrenuo novi investicijski ciklus strateški plan predviđa:...stvaranje povoljnijih uvjeta za rast investicija i povećavanje potencijala za nove investicije, domaće i inozemne. Nakon vjerojatnog negativnog rasta BDP-a od oko 2% /umjesto porasta od 0,8%/ u na sve strane zvone alarmna zvona s pitanjem: što je pošlo po krivom i zašto nisu ostvarene predviđene investicije kako bi rast BDP-a zemlje bio u pozitivnoj zoni? U kroki analizama poslovne godine /ozbiljnijih analiza uglavnom i nema/ najvažniji uzrok negativnog rasta BDP-a i porasta nezaposlenosti pronalazi se u neostvarenim investicijama, posebno onima u sektoru državnih poduzeća. Javni istupi poznatih političara, dnevni tisak, a ponekad i stručne publikacije, prepuni su ocjena kako su neostvarene investicije uzrok svim traumama hrvatske privrede. Rasprave o doprinosu investicija rastu društvenog bruto proizvoda nastavljene su i prilikom usvajanja budžeta za I tom prilikom, prihvaćena je pretpostavka da će investicije biti generator privrednog rasta. Tako bi planirani porast investicija u ovoj godini od 11,5% trebao osigurati oživljavanje privrede i rast društvenog bruto proizvoda za 1,8%. Iz iskustva protekle i nekoliko prijašnjih godina, posebno poslije snižavanja hrvatskog kreditnog rejtinga na špekulativni nivo, postavlja se pitanje je li to moguće? Mogu li se uopće /ne/ostvarene investicije okriviti za sva razočaranja ekonomskom politikom u godini? A najvažnije je svakako pitanje: mogu li uopće povećane investicije u javnom sektoru preokrenuti negativne trendove u privredi? Moglo bi se tom setu pitanja dodati još poneko, primjerice: zašto se kod nas, ponavljački uporno, očekivanje rasta investicija temelji na nerealnim pretpostavkama i planovima? I jesu li za planirani porast investicija od 11,5% u godini dobro procijenjene sve potrebne pretpostavke: sistemske, kadrovske, projektne, organizacijske, financijske? Efikasnost ulaganja prije svega Pod investicijama se, u stručnom žargonu i u svakodnevnoj komunikaciji, uobičajeno podrazumijeva ulaganje u dugoročnu imovinu, bilo da se radi o novoj fiksnoj imovini, ili zamjeni postojeće. Investicije su vrlo značajna ekonomska kategorija koja bitno utječe na privrednu dinamiku, izgradnju i modernizaciju privrednih kapaciteta, tehnološki razvoj, izvoz i zaposlenost. Širi pojam investicija uključuje i ulaganja koja nisu direktno privrednog karaktera, ali imaju utjecaja na ukupan društveni, pa time i ekonomski razvoj. U takva ulaganja spadaju takozvane neprivredne investicije, a one se obično odnose 6 perspektive

8 Promašene investicije pogubnije od neinvestiranja na infrastrukturu, javne službe i administraciju, obranu, školstvo, zdravstvo i društveni standard. Investicije kao kontinuirani proces materijalizacije društvene /novčane/ akumulacije znatno utječu na ukupan poslovni ciklus i stvaranje društvenog bruto proizvoda. Proces ulaganja novčanih sredstava u fiksne fondove predstavlja finalnu potrošnju dijela društvenog dohotka štednje i njezinu transformaciju u nove privredne ili druge objekte. Taj proces istovremeno stvara i novu dodatnu vrijednost jer osigurava, osim investicione, povećavanje i drugih oblika finalne potrošnje i izvoza. Uspješne investicije, i nakon faze izgradnje, dugoročno doprinose rastu društvenog proizvoda i zaposlenosti. Inozemno financiranje ne jamči dobit Zavisno od nivoa razvijenosti i dinamike ekonomskog razvoja neke zemlje i raspoloživog financijskog potencijala, investicijska potrošnja najčešće sudjeluje s oko 15% do 25% u raspodjeli bruto društvenog proizvoda. Zemlje koje ostvaruju nižu stopu investiranja od spomenutih petnaestak posto BDP-a, smatraju se investicione neaktivnim, a one čije investicije prelaze jednu četvrtinu društvenog bruto proizvoda su investicijski intenzivne. Spomenute su samo okvirne relacije, a investicijska pozicija svake zemlje zavisi i od drugih specifičnih uvjeta. Pored obujma, odnosno veličine investicijske potrošnje, vrlo je važna struktura ostvarenih investicija sa stanovišta odnosa privrednih i neprivrednih ulaganja, zatim tehnička struktura koja pokazuje odnose između građevinskih radova, opreme i ostalih sadržaja svake investicije. Pored veličine investicija na porast društvenog bruto proizvoda bitno utječe njihova efikasnost, koja se izražava ostvarenim prinosom na uložena sredstva. A efikasnost investicija ponajviše zavisi od njihove strukture, vremena izgradnje, modela financiranja i drugih aspekata bitnih za uspješnu eksploataciju novih kapaciteta. Kao bitne elemente efikasnosti investicija, odnosno uloženih sredstava, posebno treba istaknuti vrijeme gradnje i izvore financiranja. Vrijeme gradnje /efektuiranja/ investicija je izrazito važna faza investicijskog ciklusa, jer angažirana financijska sredstva u tom razdoblju ne osiguravaju nikakav ekonomski prinos. Što je period realizacije neke investicije vremenski dulji, to su manji efekti uloženih sredstava. Isto tako, bitna je financijska konstrukcija novih investicija s obzirom na izvore novčanih sredstava, posebno kreditne uvjete, kao ukupni model financiranja. Inozemno financiranje investicija, ma koliko ponekad izgleda lukrativno, predstavlja kanal za dugoročno odlijevanje društvene akumulacije i implicitno smanjivanje domaćeg bruto proizvoda. broj 1 :: siječanj

9 U fokusu Sumirajući nekoliko spomenutih, općih opaski o investicijama i njihovom značaju, treba podcrtati da investicije jesu vrlo važan segment razvojne strategije svake zemlje, ali doprinos investicija rastu domaćeg bruto proizvoda ne zavisi samo od njihove veličine, nego i od čitavog niza drugih elemenata investicijske politike i prakse. Uz to, odmah treba dodati da neefikasne /promašene/ investicije ne doprinose rastu BDP-a zemlje, nego njegovom smanjivanju i implicitnom uništavanju. Desetljeće zamjetnih aktivnosti... Hrvatska je u posljednjoj dekadi, ako isključimo posljednje krizne godine, bila investiciono prilično aktivna zemlja. Bruto investicije ostvarivane su na granici od oko jedne četvrtine ukupnog bruto društvenog proizvoda, a ukupne investicije oko tridesetak postotaka. Takav obujam investicijske potrošnje bilo je i normalno očekivati, jer je zemlja u ratu ozbiljno devastirana pa se moralo mnogo ulagati u obnovu javne i privatne imovine. Osim toga, investicijska aktivnost u zemlji još od početka osamdesetih godina pa preko ratnih i prvih poratnih godina nije bila osobito intenzivna. Posljedice nedovoljnog ulaganja bile su vidljive, posebno na zaostaloj cestovnoj infrastrukturi, željeznicama, poljoprivredi i drugim oblastima. Prema podacima iz prezentirane tablice udio bruto investicija u domaćem bruto proizvodu kretao se, do nastanka svjetske financijske krize, na razinama oko 25%. Kako je spomenuto, ako se bruto investicijama dodaju i investicije stanovništva, udio ukupnih investicija u društvenom bruto proizvodu iznosi tridesetak posto. Prema tom pokazatelju, Hrvatska je spadala u grupu investiciono aktivnih zemalja. Druga je stvar što su u nastalim okolnostima bile potrebne i veće investicije da bi se obnovila ratom uništena imovina, infrastruktura, prometnice, modernizirala privreda i nadoknadilo zaostajanje za razvijenijim zemljama. Iz tog aspekta, uzimajući u obzir akumulativne mogućnosti zemlje i uvjete zaduživanja u inozemstvu, razdoblje do nastanka svjetske financijske krize može se ocijeniti uspješnim. Ta se ocjena prvenstveno odnosi na veličinu /obujam/ ostvarenih ulaganja. Znatno drugačija slika se dobije kada se analizira efikasnost ostvarenih investicija i njihov doprinos rastu društvenog bruto proizvoda zemlje. To će i biti poanta ovog priloga. Nekoliko najvažnijih podataka o veličini investicija prikazano je u narednoj tabeli broj 1. 8 perspektive

10 Promašene investicije pogubnije od neinvestiranja Udio bruto investicija u društvenom bruto proizvodu Godina Bruto investicije u mil. HRK BDP u mil. HRK , Odnos bruto Investicija i BDP u % , , , , ,729, , , , ,337, , , ,9 Izvori: Hrvatska gospodarska komora Gospodarska kretanja broj 10/2012 Državni zavod za statistiku: Investicije Priopćenje od 30. studeni godine. Prema prezentaciji Vlade Republike Hrvatske pod nazivom: Pokretanje novog investicijskog ciklusa u Republici Hrvatskoj u mandatu od s posebnom analizom za godinu, iz studenog 2012., ukupne investicije u godini iznosile su milijuna kuna i sudjelovale s 19% u BDP-u. Razlike u odnosu na pokazatelje o veličini bruto investicija, koje objavljuje Državni zavod za statistiku, vjerojatno se odnose na procijenjene investicije u privatnom sektoru i promjene u zalihama. Opadanje investicijske aktivnosti kulminiralo je nakon prelijevanja svjetske financijske krize i na našu zemlju. U posljednje 3-4 godine, znatno su smanjena ulaganja u izgradnju prometnica i druge javne objekte. Istovremeno su bitno smanjene investicije privrednih poduzeća. U svim godinama, nakon izbijanja svjetske financijske krize, ukupne društvene investicije permanentno su smanjivane. Samo u manje su za 14,2% u odnosu na prethodnu godinu, a u za 11,3% i u za 7,2%. Ni upravo istekla godina nije, i pored nekih optimističnih predviđanja, donijela pozitivan preokret u tom sektoru. Radikalan pad investicija u spomenutim godinama doveo je do smanjenja udjela bruto investicija u domaćem bruto proizvodu s oko jedne četvrtine na svega oko 14,8% u i 13,9% u godini. Ako bismo dodali procijenjene privatne investicije i promjene u zalihama, udjel ukupnih investicija u društvenom proizvodu bio bi nešto veći /oko 18 19%/. Bilo što da uzmemo za osnovicu, udio investicija u domaćem društvenom proizvodu je ispod kritičnog nivoa što Hrvatsku svrstava u grupu investiciono nedovoljno aktivnih zemalja. Posljedica takvih kretanja investicione potrošnje je usporena dinamika privredne aktivnosti i dramatičan porast nezaposlenosti. Uz to, vrlo je ugrožen proces modernizacije privrede i društvenih službi, reducirano uvođenje novih tehnologija i opreme, a time i konkurentnost privrede. broj 1 :: siječanj

11 U fokusu Kako je spomenuto, Vlada Republike Hrvatske je nedavno usvojila poseban Program za pokretanje novog investicijskog ciklusa u razdoblju od do godine. U tom dokumentu predviđen je porast ukupnih investicija u ovoj godini, što bi trebalo osigurati pozitivan rast bruto društvenog proizvoda. I pored dosta upitne osnovice i realnosti procjena na njoj izvedenih, i povećana investicijska potrošnja ne bi promijenila ranije ocjene o niskoj investicijskoj aktivnosti. Najgore je što će i procjena o porastu investicija od 11,5%, vjerojatno, doživjeti korekcije nakon snižavanja kreditnog rejtinga zemlje....ali upitna učinkovitost Ako je struktura ulaganja neracionalna, i nije u skladu s razvojnom strategijom zemlje, ako je tehnička struktura investicija neadekvatna, ako su rokovi građenja nerazmjerno dugi, ako je financiranje investicija većinom temeljeno na skupim kreditima, onda se teško može očekivati da će se ostvarivati pozitivni efekti na privredni rast. Nažalost hrvatska investicijska politika je vrlo ranjiva baš na tim pitanjima. Premda nema preciznih podataka o udjelima privrednih i neprivrednih investicija, spomenuti vladin program predviđa slijedeći raspored ukupnih ulaganja od milijuna kuna: investicije iz proračuna 6,0%, javna društva 17,1% i privatne investicije 76,9%. Struktura u kojoj neproizvodne investicije /proračun + javna društva/ sudjeluje s oko 23%, a privatni sektor oko 77% ne izgleda nepovoljna. Doduše, ocjenu relativizira činjenica da nije jasno u koju kategoriju investicija svrstana ulaganja u ceste, željeznice, vodoprivredu, šume, ekologiju i druge javne namjene. Naime, veliki problem hrvatske investicijske politike u posljednjem desetljeću bila su prekomjerna ulaganja u infrastrukturu u odnosu na privredna, posebno proizvodna ulaganja. Ne samo da su neprivredne investicije bile predimenzionirane, nego će i dosta njih biti i neisplative. Sumnjam da bi serioznija ekonomska analiza pokazala isplativost nekih putnih pravaca, grandioznih ulaganja u neke saobraćajnice, putne priključke, pristaništa, arene i druge objekte. Takvi objekti mogu biti društveno poželjni, ali će biti ekonomski neisplativi za dugi niz godina. Još nekoliko pokazatelja o ostvarenim bruto investicijama u godini upućuju na njihovu vrlo nepovoljnu strukturu. Promatrano po djelatnostima, struktura investicija pokazuje da je u toj godini u prerađivačku industriju uloženo 11,8% od bruto investicija, u poljoprivredu 4,8%, građevinarstvo 12,8%, opskrbu električnom energijom 5,7%, trgovinu 10,1%, financijske djelatnosti 9,2%, javnu upravu, obranu i socijalno osiguranje 12,2%. Dakle, i namjenska struktura investicija pokazuje priličan nerazmjer između ulaganja u 10 perspektive

12 Promašene investicije pogubnije od neinvestiranja privredne i neprivredne djelatnosti. Podaci upućuju da i namjenska struktura bruto investicija vidno odražava više puta isticanu neracionalnu razvojnu politiku zemlje. Preferirana su ulaganja u neproizvodni kompleks /trgovina, financije, usluge/ u odnosu na u proizvodnju, a jedino takva ulaganja osiguravaju zapošljavanje, izvoz i podizanje tehnološkog nivoa ukupne privrede. Neracionalna struktura bruto investicija još se dramatičnije pokazuje kroz nekoliko pokazatelja tehničke strukture. Od ukupnih bruto investicija u godini preko 53% uloženo je u građevinske objekte, a samo 38% u opremu i postrojenja. Nema sumnje da je tehnička struktura investicija u ranijim godinama, kada su intenzivnije građeni infrastrukturni objekti, bila još nepovoljnija. Još je porazniji podatak da su ukupna ulaganja u opremu u prerađivačkoj industriji, dakle u industriji koja bi trebala osiguravati nove proizvode za izvoz, kao i nova zapošljavanja te podizati konkurentnost ukupne privrede, iznosila svega 8,3% od ukupnih novih investicija. Učite od Billa Clintona Kratak osvrt zaslužuje još jedan aspekt strukture investicijskih ulaganja, jer je ulagačka politika preferirala javne investicije, najčešće velike projekte u oblasti prometa. Takva orijentacija je uvjetovana ozbiljnim potrebama za unapređivanje i modernizaciju putnog prometa. Međutim, takva ulaganja, ma koliko bila društveno opravdana, ne mogu donijeti brze rezultate u pogledu modernizacije privrede, povećanja zapošljavanja, povećanja konkurentnosti zemlje i izvoza. Pa ipak, projekcije investicijske politike i dalje preferiraju javne investicije u velike projekte. Većina planiranih projekata za ovu godinu je, nažalost, slabo pripremljena i teško je očekivati njihovu realizaciju u predviđenom roku. Uz to, očekuje se da će se njihovo financiranje osigurati putem raznih oblika javno-privatnog partnerstva, što se ne isključuje, ali iziskuje mnogo ozbiljnije i vremenski zahtjevnije pripreme. Ono što je bitno za aktualno stanje hrvatske ekonomije je da neće osigurati intenzivnije zapošljavanje. O tome koliko je, za povećavanje zapošljavanja, važna odgovarajuća struktura investicija, Bill Clinton, bivši predsjednik SAD, piše u svojoj novoj knjizi: Natrag na posao: svaka milijarda dolara uložena u novu elektranu na ugljen stvara 870 radnih mjesta /to su približne veličine naše, planirane termocentrale na ugljen Plomin C, op. Ž.P./. Ista svota uložena u solarnu energiju stvara 1.900; u energiju na vjetar 3.300, ako se turbine i lopatice rađene u zemlji u kojoj se instaliraju; u unapređenje energetske efikasnosti velikih zgrada 7.000; u unapređenje efikasnosti kuća do radnih mjesta. Navedeni primjer ne mora biti sasvim primjenjiv na naše broj 1 :: siječanj

13 U fokusu uvjete, ali ipak upozorava da se namjena javnih investicija mora strateški usmjeravati prema rješavanju najurgentnijih potreba. Ako je nezaposlenost naš najveći problem, trebat će mijenjati razvojne prioritete. Ne može se očekivati brz rast zaposlenosti forsiranjem velikih investicija, jer su one, u pravilu, kapitalno intenzivne, njihova izgradnja dugo traje, financiraju se inozemnim zaduživanjima, a upošljavaju relativno mali broj djelatnika, posebno nakon završetka faze građen Visoki rizici dosadašnje prakse Nadalje, visoka ulaganja u javni sektor na dosadašnji način /za sada se nije ništa znatnije promijenilo/ i dalje nose visoke rizike. Ponajprije zbog toga što javne investicije uglavnom nisu dovoljno dobro testirane na očekivane ekonomske efekte. Malo je projekata koji su prošli ozbiljnije testove efikasnosti, analizu rentabilnosti i procjene osjetljivosti na promjene uvjeta na tržištu /načina financiranja, troškova i rokova izgradnje/. I dalje se investicijske odluke donose na stari način: netko /uglavnom politika/ označi neke objekte kao prioritetne, najčešće prije nego što su takvi objekti testirani sa stanovišta efikasnosti i rentabilnosti i prije nego su završene sve procjene osjetljivosti i utjecaja takve investicije na okolinu. Politički donesene odluke se, po pravilu, ne dovode u pitanje, i najčešće se ne mogu promijeniti. Ako je tome tako, ne trebaju iznenaditi razni investicijski promašaji i uzaludno utrošena društvena sredstva. Ne treba iznenaditi niti činjenica da ukupni državni sektor u privredi, koji još uvijek angažira oko 40% ukupnog društvenog kapitala, posluje s gubitkom. U godini je, prema podacima FINA-e, u državnom vlasništvu bilo 803 poduzeća, koja su zapošljavala radnika. Državna poduzeća su u toj godini ostvarila oko 9% ukupnog prihoda ukupne privrede, u njih je uloženo 25% bruto investicija, ali su kao cjelina poslovala s gubitkom. Sigurno se, i bez seriozne analize, može ustvrditi da je veliki dio uzroka ostvarenih gubitaka tog sektora lociran u neracionalnom investiranju. Ne treba ići u duboku analizu nego se prisjetiti raznih dubioznih investicija, polu izgrađenih bolnica, započetih mostova ili onih do kojih nema cesta, u izgradnji prometnica bez mostova, cestovnih pravaca koji se nikada neće isplatiti, nezavršenih i neiskorištenih sportskih objekata, hiljada neuseljenih stanova, milijuna hektara neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta, desetaka neiskorištenih velikih lokacija, neiskorištene opreme i postrojenja i mnogo drugih neracionalnosti. Takve investicije ne doprinose rastu BDP-a i zaposlenosti, nego njegovom uništavanju. 12 perspektive

14 Promašene investicije pogubnije od neinvestiranja Poražavajući rezultati razvojne politike Moglo bi se, nažalost, navesti još mnogo primjera neracionalnog investiranja u Hrvatskoj, posebno u javnom sektoru. Uzroci takvom stanju su, uglavnom, locirani u procesu upravljanja investicijskom politikom. Kao i u drugim sektorima, i u javnim investicijama caruje anarhija i neukost. Ponajprije, ne postoji nikakva ozbiljna i uravnotežena strategija razvoja zemlje i javnog sektora. Odluke se donose voluntaristički, a ne na temelju ozbiljnog razvojnog rada u javnim poduzećima, koja su potpuno insuficijentna kada je inovacijski proces u pitanju. Javna poduzeća, u pravilu, nemaju dugoročne razvojne strategije, nedovoljno ulažu u razvojni rad i istraživanja, u praćenje svjetskih dostignuća u svojim oblastima, malo je u njima strateškog pristupa razvoju mladih kadrova, posebno tehničke struke, ne osjeća se sigurnost. I najvažnije, strateške odluke donose se ad hoc, horizont planiranja je od jednog izbornog ciklusa do drugog, vodeće garniture se mijenjaju nakon svakih izbora, a ponekad i češće. Svaka nova upravljačka garnitura, po pravilu, počinje ispočetka promišljati razvojnu strategiju i planirati nove investicije. A razvojni ciklus za velike, infrastrukturne projekte od nastanka ideje, planiranja, pripreme, osiguranja svih potrebnih dozvola i financiranja, pa do realizacije projekta, traje desetke godina. Rezultati opisane razvojne politike su porazni. Primjera radi, Hrvatska ima 4 energetska instituta, a za 25 godina izgradila je jednu hidrocentralu malog kapaciteta /Liješće, 45MW/. Ni danas se ne zna koji će se slijedeći projekt iz ove oblasti graditi, koje će gorivo koristiti, koliko je potrebno uložiti, kolike su specifične investicije po jedinici instaliranog kapaciteta, kako će se financirati. A zemlja godinama uvozi preko 40% potrebne električne energije. U takvoj energetskoj deficitarnosti u posljednjih desetak godina izgrađeno je stotine kilometara modernih cesta i drugih objekata, u koje su uložene stotine i stotine milijuna eura, uzetih na kredit u inozemstvu, a efekti tih ulaganja se neće za dugo, možda nikada, isplatiti. Racionalniji sustav pripreme i odlučivanja Umjesto daljnjeg nabrajanja neracionalnosti u sektoru investiranja, u zaključku ću sugerirat nekoliko ideja kako unaprijediti investicijski proces i povećati efikasnost investicija. Za ozbiljnu i dugoročno fundiranu investicijsku politiku, posebno u javnom sektoru, potreban je daleko racionalniji sustav pripreme i odlučivanja. Ponajprije je važno rigoroznije procjenjivat efikasnost javnih ulaganja prije donošenja odluke o gradnji. Drugim riječima, selekcija investicijskih projekata treba se vršit prema efikasnosti projekta. Tako broj 1 :: siječanj

15 U fokusu rentabilnost projekta treba biti kriterij višeg ranga od društvene potrebe. Budući da ni novi ekonomski projekti, o kojima se u posljednje vrijeme puno govori, nisu dovoljno testirani na efikasnost i za njih treba važiti kriterij rentabilnosti, čak i prije društvene koristi. Istina, neki javni projekti imaju veliki društveni značaj, pa se u njih mora ulagati i pored negativne, individualne rentabilnosti. Ali, i takvi projekti, premda su rijetki, moraju proći testove društvene isplativosti da bi se donijela pozitivna investicijska odluka. Naredni, vrlo važan aspekt isplativosti nekog novog projekta, posebno u uvjetima u kojima se Hrvatska danas nalazi, je financiranje. Domaća akumulacija nije dostatna za financiranje velikih investicija, a inozemno financiranje je, radi velikih rizika zemlje, preskupo. U prošlim godinama neki projekti su financirani i iz inozemnih pozajmica s deset postotnim troškovima financiranja. Takva praksa vodi u katastrofu. Nije isplativo sve u što inozemstvo hoće uložiti novce, ako je uvjet državna garancija. Iz ovog aspekta, bilo bi korisno pogledati kakve državne garancije za inozemna zaduženja treba iskupiti iz državnog budžeta. Osim toga, sada se mora jako pažljivo procijeniti utjecaj novih zaduženja na ukupni vanjski i unutrašnji javni dug, kao i efekte inozemnih zaduženja na daljnji odljev društvene akumulacije u inozemstvo. Opasno zanemarivanje privatnih investitora Posebno je važno istaknuti da su investicije u javnom sektoru samo manji dio ukupnih investicija pa se mora graditi dugoročna politika poticanja privatnih investicija. Ne mora to uvijek biti financijsko poticanje, nego ponajprije uređivanje ambijenta za bržu i produktivniju realizaciju privatnih investicija. O tome se godinama govori, ali velikog napretka se ne vidi. Najbolje to pokazuje stalni pad Hrvatske na ljestvicama međunarodne konkurentnosti. Privatne investicije su, u pravilu, manje, bolje promišljene, serioznije pripremljene, ostvaruju veće efekte na zapošljavanje i rentabilnije su. One mogu promijeniti sadašnju, sumornu sliku hrvatskog gospodarstva mnogo brže od javnih investicija. Takve investicije treba poticati, opet u sklopu utvrđenih društvenih prioriteta. U sadašnjim uvjetima, ne bi bilo racionalno poticati privatne investicije u trgovinu, financijske i slične usluge, nego ulaganje u proizvodne objekte, mala i srednja poduzeća, istraživanje, razvoj, modernizaciju opreme i procesa, razvoj kadrova. Sistem poticanja, kako je istaknuto, ne mora biti primarno financijski, nego boljom organizacijom i funkcioniranjem državnog sektora, koji je u funkciji investiranja, ali i otklanjanjem rizika. Ne treba isključivati i državne garancije za neke privatne investicije u razvojne prioritete /energetika, poljoprivreda, turizam/. 14 perspektive

16 Promašene investicije pogubnije od neinvestiranja Mnogo se, s pravom, očekuje od ulaganja iz europskih fondova, javno privatnog partnerstva s inozemnim ulagačima i drugim oblicima inozemnog financiranja. Ovaj vid financiranja može postati ozbiljnim izvorom financiranja domaćeg razvoja, ali uz uvjet da postoji visoka spremnost države i drugih korisnika za prihvat i efikasnu upotrebu takvih sredstava. Nažalost, nisam uvjeren da je dosada osiguran visok stupanj pripremljenosti u zemlji. Zato bi trebalo iskoristiti preostalo vrijeme do pristupanja EU i napraviti ozbiljnu inventuru što sve treba učiniti, u kojim sektorima i postaviti operativan sustav. Bez ozbiljne rekonstrukcije sistema investiranja u javnom sektoru ne može se očekivati velik doprinos investicija rastu društvenog bruto proizvoda i zapošljavanja. U tom sklopu, najvažnije je osigurati da svi državni, investicijski programi i planovi budu ozbiljno testirani na efikasnost i rentabilnost. Ne bude li toga, siguran sam da ćemo i u budućnosti izgraditi poneki Obrovac. Sve materijale objavljene u ovoj ediciji možete čitati u online verziji: broj 1 :: siječanj

17 Starenja stanovništva Civilizacijski trijumf i financijski uteg Dramatično niske stope fertiliteta diljem Europe, a naročito u Hrvatskoj uzrok su naglom starenju stanovništva i sve nepovoljnijem omjeru osoba radne dobi i umirovljenih. Do sredine stoljeća omjer će se dodatno pogoršati Piše: dr. Vlado Puljiz profesor emeritus Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Starenje stanovništva jedan je od središnjih socijalnih procesa u suvremenom društvu. Na kompleksnost problema koje starenje stanovništva uzrokuje upozorio je na Svjetskoj konferenciji o starenju godine u Madridu tadašnji Glavni tajnik OUN Kofi Annan. On je starenje stanovništva nazvao...tihom revolucijom, koja nije samo demografska, nego ima velik utjecaj na ekonomski, socijalni, kulturni, psihološki i duhovni život. (Tellier, Vikat, Stuckelberger, 2009). Da na starenje stanovništva treba gledati prije svega s pozitivne strane, ne zanemarujući pritom probleme koje izaziva, upozorio je američki demograf Frank Notestein (1954.) nazvavši ga najvećim trijumfom civilizacije u 20. stoljeću. Dvije dimenzije starenja Uobičajeno se govori o dvije determinante starenja stanovništva: starenje odozgo (ili sijeđenje ) manifestira se u produženju ljudskog vijeka, te starenje odozdo (ili dejuvenilizacija ), koje uzrokuju smanjene stope fertiliteta, odnosno opadanje udjela mladog u ukupnom stanovništvu. Ove dvije dimenzije starenja stanovništva ilustrirat ćemo s nekoliko podataka. Očekivano trajanje ljudskog vijeka tijekom 20. stoljeća u zemljama Europske unije produžilo se za 30 godina. Ako pak uzmemo u obzir posljednjih perspektive

18 Civilizacijski trijumf i financijski uteg godina ( ), onda se u Europskoj uniji prosječni životni vijek povećao za 12 godina. Kada je pak riječ o Hrvatskoj, u istom razdoblju prosječni se životni vijek produžio za otprilike 10 godina (9,2 godine za muškarce i 10,9 godina za žene). Nadalje, očekivano trajanje života u EU godine iznosilo je za muškarce 76,7, a za žene 82,6 godine. S druge strane, u Hrvatskoj je prosječno očekivano trajanje života muškaraca bilo 73,5 godina, a žena 79,9 godina. Kada je pak riječ o očekivanom trajanju života s navršenih 65 godina, dakle nakon dosegnute uobičajene granice starosti, onda muškarci u toj dobi u EU mogu očekivati 17,3, a žene 20,9 godina. U Hrvatskoj je očekivano trajanje života u dobi od 65 godina u isto vrijeme bilo 14,6 godina za muškarce i 18,2 godina za žene. Drugu dimenziju starenja stanovništva predstavlja opadanje fertiliteta, odnosno sve manji udio mlađeg u ukupnom stanovništvu. Podsjetimo da je totalna stopa fertiliteta u Europi šezdesetih godina, dakle pred kraj razdoblja poslijeratnog baby booma, iznosila oko 2,5. U Hrvatskoj je totalna stopa fertiliteta u razdoblju godine iznosila 2,76. Međutim, danas je situacija s fertilitetom znatno pogoršana. Ako izuzmemo Albaniju i Tursku, koje u pravilu odstupaju od europskih demografskih trendova, onda je svugdje u Europi totalna stopa fertiliteta bila ispod stope proste demografske reprodukcije od 2,1. U Europskoj uniji godine totalna stopa fertiliteta u prosjeku je iznosila 1,59, a u Hrvatskoj 1,48. Alarmantne dobne piramide Razumljivo je da će se, s obzirom na sadašnje demografske trendove, u narednim desetljećima osjetno pogoršati dobna struktura kako stanovništva EU tako i hrvatskog stanovništva. To se najbolje vidi po veličini i rasporedu pojedinih dobnih kohorti u piramidama stanovništva, koje predočavamo u sljedećim slikama. Prvo, obratimo pažnju na aktualnu strukturu stanovništva po dobnim skupina u Europskoj uniji. Osnovno što se može zapaziti jesu malobrojne mlađe te brojne srednje skupine stanovnika, koje će uskoro preći u stariju populaciju. broj 1 :: siječanj

19 U fokusu Izvor: Commission éuropéenne, Raport 2009 sur vieillissement Slika 1. Dobna struktura stanovništva Europske unije godine U narednim desetljećima demografska slika Europske unije bitno će se promijeniti. Naime, porast će udio starijih, a smanjiti se udio stanovnika mlađe i srednje dobi. Slikovito govoreći, ako se nekada moglo govoriti o dobnoj piramidi, sada je ona preobražena u urnu, a sredinom 21. stoljeća naličit će stupcu ili kolumni. Izvor: Commission éuropéenne, Raport 2009 sur vieillissement Slika 2. Dobna struktura stanovništva Europske unije godine 18 perspektive

20 Civilizacijski trijumf i financijski uteg Kontinent staraca Dakle, godine najbrojnije dobne skupine stanovništva bit će, kada se u obzir uzmu obadva spola, u rasponu između 65 i 79 godina. Isto tako, osjetno će brojčano porasti najstarije dobne skupine, prije svega iznad 80 godina. 1 Ukratko, u Europskoj uniji za pedesetak godina uslijed starenja će se drastično pogoršati struktura stanovništva. Nas, naravno, prvenstveno zanima kako će se mijenjati dobna struktura stanovništva u Hrvatskoj. O tome nam govore sljedeće četiri slike. Prva slika predočava dobnu strukturu stanovništva Hrvatske godine, dakle nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata. Tadašnja dobna struktura ima oblik piramide s dubokim demografskim ožiljcima nastalim uslijed ratnih stradanja, prije svega mladih ljudi, te smanjenog nataliteta u doba rata. Druga slika dobne strukture je iz godine. Ona naliči netom komentiranoj strukturi stanovnika Europske Unije. Naime, znatno je sužena baza nekadašnje dobne piramide, što znači da je manje djece i mladih, a srazmjerno je povećan udio srednjih dobnih skupina. Također se nazire porast udjela starijeg stanovništva. Treća slika (2050.) nagovještava snažnu ekspanziju starijeg stanovništva, u naredna četiri desetljeća, koja će biti kritična za financiranje javne politike usmjerene na rizik starosti. Četvrta slika odražava stabilizaciju demografske strukture do kraja 21. stoljeća. Zamjećuje se gotovo ravnomjeran raspored dobnih skupina stanovništva, izuzev onih najstarijih. Podsjetimo da demografi smatraju kako starenje stanovništva počinje kada udio osoba s više od 65 godina pređe 7% ukupnog stanovništva. Hrvatska je godine imala 9,6% stanovnika starijih od 65 godina. Taj je udio godine iznosio 17,2%, a prognoze su da će godine doseći 33,5%, što znači da će se udio starih gotovo udvostručiti. Ovdje su zanimljive usporedbe sa zemljama u našoj regiji. Tako su približno sličan udio stanovništva starijeg od 65 godina kao i Hrvatska godine imale Srbija (9,8%) i Slovenija (9%). Znatno niže udjele starijeg stanovništva imali su Kosovo (4,5%), Bosna i Hercegovina (4,7%) te Makedonija (5,8%). Crna Gora je bila negdje po sredini (7,6%). Međutim, godine sve će 1 Jedan je demografski analitičar zamijetio je da će u dogledno vrijeme svako dijete do četiri godine imati barem jednog svog osamdesetgodišnjaka. broj 1 :: siječanj

21 U fokusu zemlje u regiji imati više od 30% stanovnika u dobi iznad 65 godina, osim Kosova i Crne Gore. (Slovenija 36,7%, Bosna i Hercegovina 37,5%! Za Srbiju nismo pronašli podatak, ali izvjesno je da će upravo tamo biti najviše starijeg stanovništva.) Izvor: N. Pokos, Starenje stanovništva kao temeljni dugoročni demografski proces u zemljama u regiji, Zagreb, Slika 3. Dobna struktura Hrvatske 1950., 2010., i godine 20 perspektive

22 Civilizacijski trijumf i financijski uteg Postoji nekoliko pokazatelja koji indiciraju starost stanovništva u nekoj zemlji. Prvi je prosječna dob (ponekad se koristi medijalna dob) svih stanovnika. U Hrvatskoj je prosječna starost stanovnika sada 40 godina, a godine bit će 44 godine. Slični podaci o prosječnoj starosti su i za Europsku uniju. Drugi pokazatelj je tzv. indeks starenja. On pokazuje omjer broja stanovnika starijih od 65 godina te onih do 14 godina. Kritična granica indeksa starenja je 0,40. Mi smo ga već davno premašili. Naime, indeks starenja u Hrvatskoj godine bio je 0,426. Godine dosegao je 1,132, a prognoze su da će godine biti 2,464. Drugim riječima, sredinom ovog stoljeća u Hrvatskoj će na stotinu djece do 14 godina biti 246 ljudi starijih od 65 godina. Treći, s ekonomskog stajališta najvažniji, pokazatelj je koeficijent ovisnosti starijeg (65 i više godina) i radnog kontingenta stanovništva (15 64 godine). Prema popisu stanovništva iz godine ovaj koeficijent ovisnosti bio je 14,4, potom je narastao na 25,5, dok će, prema procjenama demografa, godine dosegnuti 63,4, što znači da će na stotinu stanovnika u radnom kontingentu biti 63 stanovnika starije dobi. To je nepovoljniji koeficijent ovisnosti nego u Europskoj uniji 15, koji će, prema procjenama, godine iznositi 50 (na jednog starijeg dva stanovnika iz radnog kontingenta). Općenito govoreći, tranzicijske će zemlje u narednom razdoblju znatno više biti pogođene starenjem stanovništva, nego razvijene članice EU. U svakom slučaju, ovi nam pokazatelji navještavaju dosta nepovoljne demografske perspektive! Javni troškovi starenja stanovništva Posljedice su starenja stanovništva brojne i kompleksne. Među njima su za naše razmatranje bitne one ekonomske, kojima se ovdje ne možemo detaljno baviti, nego ćemo tek ukazati na glavne vrste javnih troškova vezanih uz porast broja starih ljudi. Riječ je, prije svega, o mirovinskim troškovima, izdacima za zdravstvenu zaštitu, troškovima za skrb o nemoćnim starima te još nekim javnim troškovima. Naravno, starost podrazumijeva i povećane privatne socijalne troškove, koje uobičajeno ne nalazimo u službenim statistikama. Kao orijentirom poslužit ćemo se pokazateljima o javnim troškovima starenja u Europskoj uniji. broj 1 :: siječanj

23 U fokusu Izvor: Commission éuropéenne, Raport 2009 sur vieillissement Slika 4. Troškovi starenja stanovništva u Europskoj uniji i godine (u % BDP-a) Kao što vidimo, u narednim će desetljećima javni mirovinski troškovi u zemljama Europske unije relativno (udjelom u BDP-u) porasti gotovo za četvrtinu (s 10,2 na 12,6% BDP-a). To će, prije svega, biti posljedica povećanja broja umirovljenika. Osobito će se broj umirovljenika povećati u razdoblju do godine, kada će u dob umirovljenja prispjeti brojne baby boom generacije rođene tijekom prva dva i pol desetljeća nakon Drugog svjetskog rata. Isto se može tvrditi za evoluciju broja umirovljenika u Hrvatskoj. Mirovinski troškovi u Hrvatskoj sada su otprilike na razini mirovinskih troškova EU. Međutim, naš je problem veliki deficit mirovinskih fondova te veoma nepovoljna struktura umirovljenika. Nadalje, uslijed starenja stanovništva znatno će porasti zdravstveni troškovi. Zdravstveni javni troškovi u EU godine iznosili su 6,7%, a predviđanje je da će zdravstveni troškovi u EU godine činiti 8,2% BDP-a, odnosno 1,5% BDP-a više. Novi međugeneracijski sporazum Hrvatski javni izdaci za zdravstvo relativno nešto su viši nego u Europskoj uniji. Naime, godine iznosili su 7,1% BDP-a, godine 7,8%, a godine 7,4%. Nažalost, nemamo projekciju o hrvatskim zdravstvenim 22 perspektive

24 Civilizacijski trijumf i financijski uteg troškovima u godini. No, nema sumnje da će, s obzirom na navedene okolnosti, u odnosu na današnju situaciju oni znatno porasti u apsolutnom i relativnom smislu. U posljednje vrijeme dosta se pažnje poklanja izdacima za dugotrajnu skrb o starim i nemoćnim ljudima, čiji je broj u rapidnom porastu. Iz slike 4. možemo otčitati da će se u razdoblju do godine udio javnih izdataka za dugotrajnu skrb u Europskoj uniji udvostručiti i dosegnuti gotovo 2,5% BDP-a. Indikativno je da neke velike europske zemlje kao Njemačka i Francuska uvode treći stup socijalnog osiguranja za osobe kojima je potrebna dugotrajna njega. U Hrvatskoj znatno zaostajemo u razvoju dugotrajne skrbi za stare i nemoćne ljude. U domovima za stare i nemoćne je oko 15 tisuća osoba, a postupno se razvija mreža izvaninstitucionalne skrbi. Treba, također, upozoriti na djelovanje rijetkih nevladinih organizacija. Ipak, u cjelini gledano, osnovni teret zbrinjavanja starih i nemoćnih je na članovima njihovih obitelji, koje se, s obzirom na zapošljavanje žena, s tim sve teže nose. Pored toga, postoje drugi izdaci uvjetovani starenjem stanovništva, kao što su oni za nezaposlenost i obučavanje. Kada se, dakle, zbroje svi troškovi koje iziskuje starenje stanovništva, onda oni sada čine oko 23%, a godine će dosegnuti 27,5% BDP-a. * * * Imajući sve to u vidu, starenje stanovništva, mada je istinski trijumf civilizacije, predstavlja ogroman problem suvremenih razvijenih društava. U stvari, starenje stanovništva nameće potrebu definiranja novog međugeneracijskog sporazuma, u koji treba uključiti dodatne komponente i razviti nova usmjerenja javnih politika. broj 1 :: siječanj

25 Kina Rast usporen optimizam ne jenjava Ako se mjeri prema paritetu kupovne moći Kina je vjerojatno već sada najjača svjetska privreda i najveći globalni izvoznik. Već više od desetljeća najveći je svjetski kreditor... Piše: Drago Kojić Otrcana je istina da predizbornim obećanjima ni prijetnjama ne treba previše vjerovati, a vrijedi to ne samo za Hrvatsku nego i za većinu zemalja, pa i za SAD. Da je u nedavnim predsjedničkim izborima pobijedio republikanski kandidat Mitt Romney suočio bi se s vlastitom najavom da će prvoga dana svoga boravka u predsjedničkom uredu Kinu proglasiti valutnim manipulatorom. To je u skladu s vječitim američkim opružbama da Kinezi namjerno drže potcijenjeni tečaj svoga juana kako bi pogodovali vlastitu izvozu i zagorčili život uvozu. Međutim, ta prijetnja (ili ako hoćete obećanje) pokazuje nedovoljnu upućenost Romneyeva izbornoga stožera (ali i ne maloga broja drugih Amerikanaca) u pravo stanje stvari. Očekivalo bi se barem od predsjedničkih kandidata da uoče jednostavnu istinu: valjda prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, na području jugoistočne Azije dolarski blok je potisnut dok je na scenu stupila kineska valuta. Kako upozorava Financial Times od izbijanja financijske krize, SAD i Evropa posrću u ekonomskim nevoljama, dok juan u sve većoj mjeri postaje referentna valuta (što znači da mu se približavaju tečajevi valuta tržišta u nastanku). Od lipnja kada je juan počeo plutati, broj valuta koje ga prate povećan je u odnosu na prijašnje razdoblje fleksibilnosti od do Istodobno je smanjen broj onih koji su pratili euro i dolar. Ugred rečeno, sredinom studenoga yuan je dostigao najveću vrijednost u odnosu na dolar unatrag 19 godina pa SAD nema aduta za nikakve izgovore. 24 perspektive

26 Rast usporen optimizam ne jenjava Istočna Azija sada je juanski blok jer valute čak sedam od 10 zemalja na tom području uključujući Južnu Koreju, Indoneziju, Tajvan, Maleziju, Singapur i Tajland prate juan ustrajnije nego dolar. Primjerice, od sredine korejski won i juan aprecirali su podjednako u odnosu na američku valutu. Jedino valute Hong Konga, Vijetnama i Mongolije još uvijek slijede dolar više nego juan. Juan potiskuje dolar Ta promjena rezultat je kineskoga trgovinskoga uspona. Prije dva desetljeća kineski udio u trgovini prerađivačkom robom na tom području iznosio je samo dva posto, danas dostiže 22 posto. Zemlje koje prodaju robu na kineskome tržištu, ili su uključene u dobavne lance sa sjedištem u Kini, vide korist u održavanju stabilnoga tečaja prema juanu. Trgovina pridonosi i jačanju juana izvan područja jugoistočne Azije pa tako danas Indija, Čile, Izrael i Turska slijede kinesku valutu ponekad više nego dolar. Neizvjesno je kakav će reformski ritam Kina imati nakon smjene partijskoga i državnoga vodstva, ali ako se odluči na daljnju liberalizaciju svoga financijskoga i valutnoga tržišta, privlačnost yuana mogla bi osjetno porasti u globalnim razmjerima. Takav valutarni scenarij prvenstveno je pokazatelj pomicanje ekonomske dominacije iz Amerike prema Kini. Ako se mjeri isključivo prema paritetu kupovne moći Kina je vjerojatno već sada najjača svjetska privreda i najveći globalni izvoznik, a pogotovu je, već dulje od desetljeća, najveći svjetski neto kreditor. Potiskivanje dolara s južnoazijskoga područja moglo bi dodatno ojačati ulogu Kine u globalnom odmjeravanju ekonomske snage. Neki promatrači sadašnje stanje pokušavaju uspoređivati s vremenima kada je na sličan način Japan žestoko konkurirao Americi, do te mjere da su mediji bili puni komentara u kojima se iskazivao strah da će samuraji pokupovati sve što vrijedi u Kaliforniji. Kako vidimo potonje se nije obistinilo, ali valja imati na umu da jen, koji je svojedobno također bio vrlo jaka valuta, nikada nije konkurirao dolaru na način kako to danas čini juan. Gravitacijske sile privrede, trgovine i valute sada približavaju Kini okolne istočnoazijske zemlje. Doduše, sa stajališta sigurnosti SAD je još uvijek privlačniji pa vjerojatno nema straha od promjena na geopolitičkoj sceni. Zato bi Baraku Obami u drugom mandatu jamačno bilo pametnije da se pozabavi unutarnjom ekonomskom regeneracijom nego da vodi valutni rat s Kinom. broj 1 :: siječanj

27 U fokusu Sporije, ali još uvijek brzo Kina trenutačno bilježi vjerojatno najniži ekonomski rast u proteklih desetak godina, korporativni su profiti u osjetnome padu, a burza je posustala. Međutim, većina zaposlenih, od službenika do tvorničkih radnika, zadovoljna je stanjem privrede i vlastitim statusom. Optimizam potonjih posve je razumljiv imamo li na umu da je prosječan dohodak po stanovniku u tom razdoblju utrostručen pa je većini Kineza na dohvatu ruke znatno poboljšana kvaliteta života, a stopa nezaposlenosti je gotovo zanemariva. Postoji još jedna pretpostavka za takvo raspoloženje, tj. da je spektakularan kineski rast u proteklih 30 godina doveo do lažnog osjećaja samouvjerenosti i nesposobnosti da se procijeni kako budućnost može biti mnogo nepovoljnija nego što se čini. Proizvodni pokazatelji sugeriraju da bi se ekonomski rast u ovoj godini mogao zaustaviti na stopi od sedam psoto, što je daleko od dvocifrene stope prije samo dvije godine, a malo znakova snažnijega ponovnoga uspona. Dakle, zasad brojni tzv. obični Kinezi drže da se njihova privreda dobro drži te izjavljuju da ne osjećaju njezino usporavanje. Mnogi od njih već pristojan dohodak upotpunjuju dopunskim poslovima, smatrajući da zapadnjaci ne rade dovoljno pa da odatle i potječe globalna financijska kriza. Mnogi Kinezi uz poslovničnu marljivost otkrivaju i čari dokolice pa nastoje sebi omogućiti boravak u hotelima u atraktivnim područjima kojima zemlja obiluje. Ipak, opasno je generalizirati, naročito u Kini, gdje postoje znatne regionalne razlike, a vlada ograničava anketna ispitivanja. Ipak, čini se da nije pogrešno povjerovati brojnim ispitivanjima javnoga mišljenja koja ukazuju na široko zadovoljstvo kineskom privredom. Anketa što ju je u srpnju objavio Pew Research Center pokazuje da 83% anketiranih vjeruje kako je ekonomsko stanje zemlje dobro, što je više nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Istraživanje Boston Consulting Groupa otkrilo je da golema većina Kineza opet 83% očekuje da će sljedeća generacija imati bolji život, dok u takvu utopiju vjeruje tek 20 % Evropljana i Amerikanaca. 26 perspektive

28 Rast usporen optimizam ne jenjava Ima i nezadovoljnika Tako visok omjer zadovoljstva građana u neku je ruku priznanje dosadašnjem liderskom duetu što su ga činili Hu Jintao i Wen Jibao, ali i izazov novim čelnicima (Xi Jinping i Li Keqiang). Brz kineski razvoj u proteklim desetljećima rađa očekivanja postojanog poboljšanja budućnosti, što neće biti lako ostvariti. Valja imati na umu da uz visok stupanj zadovoljstva i komplimenata kreatorima ekonomskoga i političkoga života najmnogoljudnije zemlje planeta ne manjka ni nezadovoljstva. Prije svega to su prigovori da samo bogati pojedinci mogu sebi priuštiti kuće i stanove u velikim gradovima te da se jaz imeđu najbogatijih i ostalih sve više produbljuje otkad su počele tržišne reforme te da je korupcija vrlo raširena. Kako vidimo, u nekim stvarima nema razlike između velikih i malih zemalja pa bi se moglo kazati da Kinezi i Hrvati imitiraju jedni druge u iskazivanju nezadovoljstva. (U zadovoljstvu se, vidjeli smo, razlikuju.) Ali sve dok rast ostane globalno nadmoćan kineski prigovori vjerojatno će ublažavati osjećaj (ili privid) većine da im je puno bolje. A otvoreni protesti nezadovoljnika zadržavat će se u lokalnim okvirima. Uljepšavanju portreta pridonosi i činjenica što je kineski uspon krenuo s vrlo niske baze. Više od 430 milijuna Kineza obuhvaćeno je osnovnim zdravstvenim osiguranjem, prema 40 milijuna prije deset godina. I materijalno bogatstvo cvjeta pa je npr. danas više od jedan klimatski uređaj po kućanstvu prema 0,3 u Iako se rast usporava, dohoci i dalje rastu. Neki drže da će se rizik povećati ako se nastavi usporavanje, ali optimizma zasad ne nedostaje. MN Vrhunske poslovne škole Ako igdje treba tražiti razlog za optimizam, onda se to odnosi na poslovno školovanje. Za većinu kineskih izvršnih direktora obrazovanje o menadžmentu (za naslov magistra poslovne administracije MBA) mogli su donedavno biti pusti snovi, tj. priželjkivanje da se domognu mjesta na nekom od američkih sveučilišta što je bilo i vrlo skupo. Danas je Kina možda jedno od najizazovnijih mjesta za studij menadžmenta. Na popisu 10 vodećih studijskih MBA programa u svijetu, što ga je objavio Financial Times, dominira Kina sa čak pet škola. Kako tvrdi Qian Yingyi, dekan Škole za ekonomiku i menadžment na možda najprestižnijem kineskom sveučilištu Tsinghua, program kineske poslovne škole je na svjetskoj razini, a omogućuje stjecanje naslova egzekutivnog MBA. Jedan od razloga takve dominacije jest u tom što su današnji kineski korporativni lideri školovani prije nego što je poslovna edukacija postala svojevrsna moda. Većina njih nije išla u školu u 20-im godinama da bi postali MBA, dodaje Qian. On drži da postoje još dva razloga za popularnost broj 1 :: siječanj

29 U fokusu MBA za izvršne direktore. Kinezi vole status to je kineski fenomen. Uz to je klupski efekt u Kini znatno jači nego na MIT-u ili Harvardu. Ali među menadžerima se nazire i strah da je u brzo mijenjajućoj privredi glupo trošiti na studiranje u punom trajanju pa je zato sve popularnije skraćeno školovanje, objašnjava Lu Xiongwen, dekan Škole za menadžment na Sveučilištu Fudan u Šangaju. Naši su studenti sa skraćenom satnicom vrlo zreli i vrlo iskusni. Ako bi napustili posao zbog studija ne bi mogli biti ravnopravni svojim poslovnim kolegama. Osim što se može pohvaliti MBA programima vrhunske kvalitete, Kina udomljuje i neke od najvećih. China European International Business School (CEIBS), koja ima kampus u Beijingu i Šangaju i Shenzenu, svake godine upisuje 700 novih studenata egzekutivnog MBA. Većinom su to 40-godišnjaci, a ne 30-godišnjaci. Urbanistička ekspanzija Dvije najveće svjetske ekonomske sile, Sjedinjene Američke Države i Kina, gotovo su istodobno odlučivale o državnim kormilarima koji će ih voditi u sljedećim godinama. U oba slučaja svijet je pokazao prilično zanimanje za izbor čelnika jer o privrednoj, ali i političkoj (ne)stabilnosti tih velesila uvelike ovisi i globalna plovidba. Rang Grad Zemlja 75 najdinamičnijih gradova svijeta Stanovništvo (u maln) BDP (mlrd USD) Ukupan rast % rasta 1 Shanghai Kina 22,3 30,9 250,7 1, , Beijing Kina 18,8 29,6 206,2 1, , Tianjin Kina 11,1 15,2 128,8 624,4 495, Sao Paulo Brazil 19,7 23,2 437,3 912,9 475, Guangzhou Kina 11,1 14,9 146,1 573,0 426, Shenzen Kina 10,4 13,7 141,5 523,6 382, New York SAD 18,9 19, , ,10 372, Chongquing Kina 15,7 19,4 88,6 458,6 370, Moskva Rusija 11,6 12,7 325,8 688,5 362, Tokyo Kina 36,4 36, , ,6 343, Wuhan Kina 9,8 13,1 82,2 414,4 332, perspektive

30 Rast usporen optimizam ne jenjava Rang Grad Zemlja Stanovništvo (u maln) BDP (mlrd USD) Ukupan rast % rasta 12 Los Angeles SAD 12, , ,5 319, Foshan Kina 7,2 10,8 83,5 383,6 300, Istanbul Turska 11,0 14,9 188,2 479,7 291, Nanjing Kina 7,2 9,9 68,5 343,9 275, Chengdu Kina 7,7 11,2 57,8 309,6 251, Hangzhou Kina 6,2 8,8 70,5 307,0 236, Dongguan Kina 8,2 11,4 62,7 297,9 235, Singapur Singapur 5,1 5,8 222,7 454,1 231, Shenyang Kina 6,1 8,4 64,3 286,9 222, London Velika Britanija 14,9 16,2 751,8 972,9 221, Houston SAD 6,0 7,7 341,1 559,9 218, Dallas SAD 6,4 8,6 324,9 541,2 216, Xian Kina 6,5 9,1 40,6 253,3 212, Washington SAD 5,6 6,6 392,2 599,7 207, Paris Francuska 11,8 12,9 764,2 971,4 207, Suzhou Kina 4,1 6,5 52,7 257,5 204, Mexico City Meksiko 20,1 21,6 255,1 459,5 204, Riyadh Saudijska Arabija 5,2 8,1 122,7 325,6 202, Hong Kong Kina 7,1 8,2 224,5 423,6 199, Bangkok Tajland 6,9 9,4 105,0 299,6 194, Buenos Aires Argentina 13,1 15,2 191,7 384,3 192, Doha Katar 1,3 1,6 98,8 275,1 176, Rio de Janeiro Brazil 11,8 13,6 180,9 356,1 175, Dalian Kina 3,9 5,7 53,8 225,7 171, Wuxi Kina 3,5 5,4 47,0 217,2 170, Seoul Južna Koreja 9,8 9,5 233,3 400,3 167, Chicago SAD 9,5 10,2 496,4 661,4 165, Delhi Indija 16,3 21,4 47,6 211,4 163, Ningbo Kina 3,5 5,1 45,0 205,7 160, Jinan Kina 4,3 5,7 43,2 193,4 150, Xiamen Kina 3,5 5,3 30,4 179,8 149, Jakarta Indonezija 9,6 12,8 70,7 218,4 147, Miami SAD 5,6 7,2 235,9 380,2 144, Kuwait City Kuvajt 2,3 3,2 117,5 261,8 144, Qingdao Kina 3,7 5,1 48,1 190,1 142,0 295 broj 1 :: siječanj

31 U fokusu Rang Grad Zemlja Stanovništvo (u maln) BDP (mlrd USD) Ukupan rast % rasta 47 Sydney Australija 4,6 5,8 268,9 410,6 141, Atlanta SAD 5,3 6,8 249,7 391,4 141, Brasilia Brazil 3,7 5,0 101,6 242,6 141, Taipei Tajvan 6,8 6,9 160,3 301,3 141, Rhine-Ruhr Njemaćka 11,3 11,1 484,6 625,0 140, Toronto Kanada 5,7 7,0 270,0 409,9 139, Mumbai Indija 18,2 22,5 55,9 192,7 136, Phoenix SAD 4,2 5,9 181,6 317,5 135, Harbin Kina 5,9 7,6 38,8 172,9 134, Changzhou Kina 3,3 4,8 34,3 166,2 131, San Francisco SAD 4,3 5,0 283,3 410,7 127, Hefei Kina 3,4 4,8 31,2 154,8 123, Jeddah Saudijska Arabija 3,5 5,2 75,9 196,9 121,0 159% 60 Melbourne Australija 4,1 5,2 221,4 341,7 120, Luanda Angola 4,8 8,9 38,6 155,6 117, Xuzhou Kina 3,1 4,5 22,4 134,1 111, Tel Aviv-Jaffa Izrael 3,3 4,3 114,8 225,9 111, Changsha Kina 3,1 4,3 40,3 150,1 109, Abu Dhabi Ujedinjeni Arapski Emirati 0,8 1,6 67,1 175,9 108, Lima Peru 9,2 11,8 77,3 184,7 107, Belo Horizonte Brazil 5,4 6,6 78,5 185,3 106, Fuzhou Kina 2,9 4,2 23,4 130,0 106, Ankara Turska 4,1 5,7 64,9 173,0 105, San Diego SAD 3,1 3,9 172,9 277,5 104, Philadelphia SAD 6,0 6,3 314,5 418,6 104, Tangshan Kina 3,0 3,7 33,6 137,6 104, Santiago Čile 6,1 7,3 93,0 196,8 103, Seattle SAD 3,4 4,1 211,00 314,3 103, Bangalore Indija 8,2 11,3 28,6 128,8 100,2 350 Među 30 svjetskih gradova s najdinamičnijem razvojem do godini čak 16 ili više od polovice bit će kineski, pa će 21. stoljeće po stupnju urbanizacije biti kinesko kao što je 20. bilo američko. 30 perspektive

32 Rast usporen optimizam ne jenjava Nezahvalno je posezati za kristalnom kuglom kako bi se pokušalo odgonetnuti kakav će biti daljnji razvojni ritam jedne i druge, uostalom ocjene i procjene analitičara često se pokazuju nerealnim, katkad preoptimističnim ili pak paničnim. Tako je primjerice od lanjskog do ovogodišnjeg rujna kineski izvoz porastao gotovo 10%, prema službeno objavljenim podacima. To bi trebalo značiti vedru budućnost, ali ako upitate kineske izvoznike mnogi od njih kazat će da naziru podosta oblaka, tj. da evropske ekonomske nevolje za njih znače mnogo ozbiljnije izazove nego što su bili na vrhuncu globalne financijske krize. Prevedeno na običan jezik to bi moglo značiti da će se ukupan kineski ekonomski rast dodatno usporiti (iako će još uvijek nedvojbeno biti znatno brži nego u ostatku svijeta). Kakav god bio kratkoročni ishod, čini se da će Kina u mnogočemu prednjačiti još dugo. Dvomjesečnik Foreign Policy objavio je tablicu najdinamičnijih gradova svijeta do godine koja sugerira da se može očekivati vrlo dinamičan razvitak urbanizacije, naravno uz vidljiv pomak prema Istoku i Jugu (gledano iz Evrope). Naprosto, svjedoci smo najveće ekonomske transformacije koju je svijet ikada vidio, a gura je ekspanzija stanovništva u gradovima zemalja u razvoju, a njihovi prihodi rastu kao nikada dosad, izazivajući goleme geopolitičke promjene i val novih potrošača čija će potrošnja izmijeniti način na koji svijet trguje i investira, navodi časopis. Najduži most nad morem, dug 36 km, iznad zaljeva Hangzhou dokaz industrijske moći i tehnološkog napretka broj 1 :: siječanj

33 U fokusu Novi gradovi pobjednici Kolika je moć gradova najbolje pokazuje podatak da samo 600 urbanih središta stvara oko 60% svjetskog BDP-a. Ali unutar te elitne skupine u sljedećih 15 godina nastat će krupne promjene, a centar gravitacije urbanoga svijeta pomaknut će se prema Kini. Među 75 najdinamičnijih gradova čak 29, ili 40%, bit će kineski. A među njima ćete vidjeti imena gradova za koje su čuli samo stručnjaci i možda najbolje pripremljeni sudionici televizijskih kvizova znanja npr. Changha, Xuzhou, Fuzhou, od kojih je svaki već danas nekoliko puta veći od Zagreba. Dakle, stručnjaci se mogu sporiti oko toga hoće li i kada Kina dostići i preteći Ameriku po ekonomskoj snazi, ali prilično je izvjesno da će u urbanizaciji biti predvodnik u 21. stoljeću, kao što je SAD bio u 20. Ipak, Zapad neće biti posve potisnut s popisa najdinamičnijih gradova pa će se naći mjesta za 13 američkih megapolisa, ali samo za tri evropska. Naravno, današnji divovi, New York, Tokyo, London, Chicago, Sao Paulo, Moskva i dalje će biti među najvećima, a Tokyo, koji je današnji rekorder (s 36,4 milijuna stanovnika) zadržat će prvo mjesto, ali po broju stanovnika, a imat će tek neznatan rast. Lista je sačinjena prema podacima što ih je pribavio McKinsey Global Institute, a obuhvaća više od gradova. Vodećih 75 gradova po dinamici rasta stvarat će više od 30% porasta BDP-a do i činit će svjetsku lokomotivu, drži časopis FP. Gotovo polovica svjetskog BDP-a u potjecala je od 362 grada razvijenoga svijeta, dok je 187 sjevernoameičkih gradova donosilo 20% toga BDP-a. Međutim, prema ovom predviđanju godine četvrtina tih gradova na razvijenim tržištima neće više biti na popisu 600 vodećih. Umjesto njih pojavit će se 99 novih gradova iz zemalja u razvoju, od čega 72 iz Kine. U tih 600 gradova bit će, kako se procjenjuje, dodatnih 220 milijuna ljudi radne dobi, a činit će više od 30% ekspanzije potencijalne globalne radne snage. Gotovo sav taj porast potjecat će s tržišta u razvoju, a polovica iz vodećih gradova Kine i Indije. Brzina i razmjeri bez premca Ritam kineske urbanizacije nema premca u povijesti, a samo u proteklom desetljeću broj ljudi koji žive u velikim gradovima porastao je od 36 na 50%. Projektiranje gradova vrlo je zahtjevan biznis, a ishod metropolizacije uvelike ovisi o mudrosti urbanih lidera, općim ekonomskim (naravno i političkim) 32 perspektive

34 Rast usporen optimizam ne jenjava trendovima, o uspjehu lokalnih poslovnih pothvata i, naravno, o sreći. Nitko ne može pouzdano tvrditi da i u Kini u dogledno vrijeme neće prsnuti balon nekretnina, kao što se dogodilo u Americi i Evropi, što bi usporilo ekonomsku putanju. Ali ne bude li kakve nepredvidljive katastrofe prilično je izgledno da će se budućnost urbanizacije, prije svega mega-gradova, pisati u Kini. U proteklih pet godina Kina je izgradila više od kilometara autocesta, završivši 12 nacionalnih trasa koje povezuju glavna središta, 13 godina prije planiranog roka i četiri puta brže nego što je SAD uspostavio svoj sustav međudržavnih prometnica. U proteklih desetak godina samo je Šangaj izgradio km autocesta, što je ekvivalent od tri Manhattana. Planirano je da kinesko urbano stanovništvo do godine poraste za 350 milijuna. Kina je već pretekla SAD kao najveće svjetsko automobilsko tržište pa će do morati izgraditi oko pet milijardi četvornih metara novih cesta da bi se promet mogao odvijati. Valja, naime, imati na umu da su Kinezi lani kupili 14,5 milijuna automobila te da bi se prodaja ubrzo mogla povećati na 50 milijuna godišnje, što bi dovelo do potpune blokade prometa. Nedavni zastoj u Beijingu trajao je 11 dana! Prema viđenju analitičara Kina drži u rukama sve adute da postane globalni urbanistički prvak. Kontaktirajte nas na adrese: info@inicijativa.com.hr tajnik@inicijativa.com.hr broj 1 :: siječanj

35 Monetarna ekspanzija bez inflacije Vuk sit, a ovce na broju Iako su ekonomska stajališta Angele Merkel i Francoisa Hollanda naoko nepomirljivo sukobljena, čini se da postoji izlaz koji zadovoljava oba kriterija Piše: dr. Uroš Dujšin Centralni problem prevladavanje sadašnje velike krize svodi se na prijepor između njemačke kancelarke Angele Merkel i njenih istomišljenika te grupe oko francuskog predsjednika Françoisa Hollandea kojoj pripada i šefica MMF-a Christine Lagarde. Merkelova ustraje na strogoj štednji i kresanju proračunskih deficita kao putu za izlazak iz krize; Hollande međutim traži put za izlazak iz krize putem poticanja privrednog rasta. Na prvi pogled, to se doima nerješivim sukobom koncepcija, pri čemu ostaje otvoreno pitanje kako zasititi vuka a da ovce ostanu na broju. No izgleda da to ipak nije tako. Konkurencija stabilizira cijene Problem nije nov datira još iz vremena velike krize 1930-ih godina, kada su američki predsjednici Coolidge i Hoover odbijali povećati monetarnu masu zbog straha od inflacije. Zbog toga je kriza i trajala čitavih deset godina i imala za posljedicu bijedu i nevolju milijuna ljudi širom svijeta. To je i opet dokaz štetnosti neznanja ili bar nedostatka vizije. Kao i tada, tako je i sada izlaz moguć. Monetarna se masa a time i potražnja može povećati u velikoj mjeri a da to ne izazove inflaciju. U stanju krize krivulja ponude je vodoravna. U tom slučaju svako povećanje potražnje (putem državnih nabavki, javnih radova i sl.) dovest će do povećanja potražnje, ali ne i do rasta cijena. Svaki pokušaj dizanja cijena spriječit će strah od konkurenata koji bi mogli ponuditi istu robu po važećoj tržišnoj cijeni. To je vidljivo i po tome što svaki pomak krivulje potražnje udesno ima za 34 perspektive

36 Vuk sit, a ovce na broju posljedicu jednako povećanje proizvodnje. Zbog toga će, doklegod je kriza akutna, tj. krivulja ponude vodoravna, povećanje monetarne mase a time i potražnje dovesti isključivo do povećanja proizvodnje (a na duži rok valjda i zaposlenosti) i to tako dugo dok u privredi postoji poveći višak proizvodnih kapaciteta. To, naravno, ne može ići unedogled a nije niti potrebno jer kada je kriza prevladana dalja intervencija nije niti potrebna. Granice rasta Takvo će se stanje održati tako dugo dok se privreda ne približi punoj iskorištenosti kapaciteta. Stanje se počinje mijenjati čim se iskorištenost poveća do početka uspinjanja, kada će cijene početi rasti u skladu s njenim nagibom. Nadalje, kada se krivulja potražnje pomakne do granice potpune iskorištenosti kapaciteta, porast potražnje će imati za posljedicu isključivo rast cijena. Napokon na poziciji kada se potražnja povećava a proizvodni su kapaciteti potpuno iskorišteni, dodatno povećanje potražnje ima za posljedicu isključivo povećanje cijena. Tada nastaju preduvjeti za pojavljivanje zloglasne spirale nadnice i cijena, koja je u 1970-im godinama dokrajčila kejnezijanski intervencionizam. Znači moguće je! Što slijedi iz svega ovoga? Očito je da je moguće stanje u kojemu će vuk biti sit a ovce na broju. Treba učiniti provoditi ekspanzivnu politiku uz budno praćenje stupnja iskorištenosti kapaciteta u cilju pravodobne intervencije radi očuvanja stabilnosti cijena, odnosno osiguranja podnošljivog stupnja inflacije po međunarodnim standardima. Problem je samo u tome što ja takva politika neprovediva u malim i otvorenim zemljama, jer bi svako povećanje količine novca u opticaju dovelo do povećanja uvoza. No primijenjena u širim razmjerima, npr. u okvirima Evropske unije ili još bolje globalno takva bi politika nesumnjivo doprinijela okončanju krize i rastu blagostanja. broj 1 :: siječanj

37 Zašto će euro preživjeti Zajednička valuta katalizator eurointegracije Izbijanje dužničke krize, najozbiljnije dosad, uzdrmalo je i projekt zajedničke europske valute. Sve više uglednika tvrdi da euro neće opstati i da ćemo ponovno brojati lire, šilinge i marke. Europski lideri postaju svjesni da alternativa nudi kaos i povratak u prošlost s nesagledivim posljedicama. Spremni su platiti bilo koju cijenu opstanka, što vješto koristi Europska središnja banka (ECB) gurajući Europsku uniju ka potpunoj integraciji. Skorim ulaskom u Europsku uniju i Hrvatska će morati prihvatiti nova pravila igre. Piše: mr. Darko Horvatin Nakon što je europska dužnička kriza dovela u pitanje i perjanicu europskog udruživanja euro počeo se sve učestalije dovoditi u pitanje opstanak zajedničke valute. To je scenarij koji bi gurnuo svjetsku privredu u još dublju krizu s nesagledivim posljedicama. Nobelovac Paul Krugman je prilikom nedavnog boravka u Hrvatskoj ustvrdio da je uvođenje eura bila pogreška za koju se cijena danas plaća, ali i da bi povratak na staro bio još kobniji. S prvom tvrdnjom se djelomično možemo složiti i to samo zbog toga što projekt zajedničke valute nije bio dobro pripremljen te kasnije pažljivo praćen i korigiran. No teško se možemo složiti da je riječ o greški jer proces europskih integracija nije moguć bez eura. To je katalizator integracija koji nije bio pravilno iskorišten, što se najbolje vidi danas kada se itekako koristi za snažniju integraciju koja vodi ka stvaranju prave ekonomske unije. Povratka nema 36 perspektive

38 Zajednička valuta katalizator eurointegracije i tu je Krugman u pravu. Europa treba poraditi na fiskalnoj, bankarskoj i u konačnici političkoj uniji. Uspije li u tome postat će najkonkurentnija globalna ekonomska integracija. Kao što je nedavno i hrvatski premijer Zoran Milanović istaknuo, to više neće biti Unija kakvu do sada poznajemo i čiji bismo član trebali postati. Kao mala otvorena privreda Hrvatska si ne može dozvoliti luksuz ostanka po strani već ćemo morati predati dio monetarnog i fiskalnog suvereniteta zajedničkim europskim institucijama, što zapravo i nije tako loše ako sagledamo gdje nas je naša politička elita dovela. Svi znamo što treba napraviti, ali nitko nema hrabrosti za preuzimanje političke odgovornosti takvih rezova. Problem je u tome što se svi prave kejnizjanci, pa smatraju da su (politički) na dugi rok svi mrtvi, pogotovo nakon nepopulističkih mjera poput smanjivanja državnog aparata, kresanja proračuna, reforme mirovinskog sustava i sličnog. Reforme se uvijek odgađaju za neka bolja vremena jer uvijek slijede neki izbori, a tada baš nije zgodno pričati o tome. A ne shvaćaju da je i izborno tijelo svjesno neodrživog stanja i zrelo za trenutačno odricanje zbog bolje budućnosti mlađih generacija. A ne da nam mladi sanjanju o odlasku u prekomorske zemlje u potrazi za osiguravanjem egzistencije. O uvođenju eura u zemlji gdje se čak 80 posto štednje drži u eurima ne treba ni govoriti to je korak koji se podrazumijeva i koji sam po sebi neće prouzročiti nikakve šokove. No za to ćemo još pričekati neko vrijeme jer ulazak u EU nije automatski i ulazak u eurozonu, tako da ćemo kune brojiti barem još pet godina. A do tada bit će mnogo toga jasnije. Treba priznati da je eurozona u dubokim gospodarskim i financijskim problemima koji se preklapaju i zajednički potpiruju krizu. Prvi problem predstavlja fiskalna kriza koja je najveće posljedice ostavila u Grčkoj, a zatim se pokazalo da situacija nije mnogo bolja ni u ostalim južnim članicama eurozone. Slijedeći problem je kriza konkurentnosti, koja je već duže vrijeme bila evidentna kroz deficit tekućeg računa perifernih zemalja eurozone, odnosno kroz neravnotežu tog računa zemalja eurozone. Bankarska kriza je treći problem. Prvo vidljiv u Irskoj, da bi prave razmjere pokazao u primjeru Španjolske. Ipak, zajedničkom suradnjom svih članica eurozone nazire se izlazak iz krize. Kreirane su nove nadnacionalne institucije, izgrađen snažan financijski zid za zaštitu od širenja financijskih problema i trasiran put ka formiranju bankarske i djelomične fiskalne unije. Kad se prašina slegne, zajednička valuta, kao i čitav projekt europske integracije, ne samo da će preživjeti nego bi mogli ojačati kao nikad prije. broj 1 :: siječanj

39 U fokusu Odgovornost dvaju ključnih igrača Korijen europske krize leži u činjenici da 1990-ih godina europske institucije nisu na vrijeme osnovane. Europska monetarna unija (EMU) koju je Europa oformila, temeljila se na širo,j ali i nekompletnoj monetarnoj uniji vezanoj uz euro i Europsku centralnu banku (ECB). No, to nije uključivalo i ekonomsku uniju: nema fiskalne i bankarske unije, nema zajedničkih ekonomskih institucija niti smislene koordinacije ekonomske politike. Arhitekti EMU-a su očekivali da će ekonomska unija neumoljivo slijediti monetarnu uniju. Međutim, to se nije dogodilo iz razloga što europske zemlje nisu bile primorane na takav korak, što se pokazalo kao problem nakon izbijanja krize. Nedostatak krucijalnih političkih alata ograničio je Europu u pronalaženju brzih i efikasnih rješenja pokrenuvši pritom negativnu reakciju financijskih tržišta, a posljedice se i danas osjećaju. Pred Europom su samo dva rješenja. Ili odustati od monetarne unije ili oformiti pravu ekonomsku uniju. Od samog uvođenja zajedničke valute osjećao se nedostatak financijskih institucija neophodnih za osiguravanje financijske stabilnosti za vrijeme kronične nesigurnosti i posljedične nestabilnosti financijskih tržišta. Pred europskim je vođama zahtjevniji zadatak od pukog predstavljanja mjera za smirivanje ulagača. Moraju iznova napisati pravilnik eurozone te dovršiti napola izgrađeno euro zdanje, što zahtijeva kreativni financijski inženjering za trenutno rješavanje krize i uspostavu novih institucija za jačanje realne privrede i pokretanje gospodarskog rasta. Povijest pokazuje da oni to jesu u stanju napraviti. U proteklih 60 godina više su puta uspješno rješavali krize koje su ozbiljno prijetile procesu europskih integracija. Iz svih dosadašnjih kriza Europa je izašla jača. U svakoj fazi aktualne krize europski su čelnici učinili sve što je potrebno da se izbjegne kolaps zajedničke valute. Stjerane u škripac, najveće europske financijske sile Njemačka i ECB pokazale su odlučnost u poduzimanju svih potrebnih mjera kako bi se izbjegla katastrofa. Najveći problem za financijska tržišta proizlazi iz toga što se ta dva ključna igrača iz najmanje dva razloga ne mogu unaprijed obvezati da će uvijek uskakati s mjerama za spašavanje eura. Naime, bezuvjetna obveza trajnog spašavanja predstavljala bi moralni hazard. Time bi se oslabio pritisak na (pre)zadužene zemlje čiji čelnici moraju provesti nepopularne mjere u cilju uravnoteženja javnih financija tih zemalja. U najboljem interesu Njemačke, kao i ECB-a, nije brzo rješavanje krize. Njihov je cilj iskoristiti krizu za daljnje provođenje korjenitih ekonomskih reformi u svrhu dugoročnog jačanja europskog gospodarstva. To objašnjava zašto čelnici eurozone nisu izgradili tako velik financijski štit kao što je tržište priželjkivalo. Drugi je razlog što svaka od četiri grupe glavnih kreditora Njemačka i ostale zemlje sjeverne Europe, ECB, privatni kreditori te Međunarodni monetarni fond (koji zastupa neeuropske vlade, poput Kine) pokušava prebaciti što više 38 perspektive

40 Zajednička valuta katalizator eurointegracije troškova financijskog spašavanja na ostala tri. Svaki europski političar, pa čak i europska javnost zna da bi kolaps eura doveo do političke i ekonomske katastrofe. Pa ipak će svaki od njih iscrpsti sve opcije u pokušaju osiguravanja najboljeg rješenja za svoju zemlju prije nego minutu do dvanaest postignu dogovor. Rezultat je kaotični proces, koji uznemiruje financijska tržišta. Takav scenarij će se nastaviti i ubuduće. Međutim, pritisak ulagača natjerat će eurozonu na zajedničko djelovanje. I magazin Foreing Affairs smatra da će pragmatizam očuvanja projekta europskih integracija osigurati budućnost eura i ojačati gospodarska slika kontinenta. Nedovršen projekt Glavni pokretač europske integracije od samog je početka želja za trajnim izbjegavanjem sukoba koji su stoljećima opterećivali Europu i koji su svoju krvavu kulminaciju dosegnuli u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Taj imperativni cilj uspješno je tjerao generacije političara na postupno podređivanje nacionalnih suvereniteta uzvišenom cilju europskog projekta, koji je uvijek sadržavao i zajedničku valutu. Međutim, kada je konačno uveden euro, to nije bio rezultat temeljitih i preciznih ekomonskih analiza već rezultat geopolitike. Nepredvidive posljedice njemačkog ujedinjenja u listopadu godine i strah od nove dominantne Njemačke što ga je taj čin izazvao u Parizu bio je katalizator za maastrichtski sporazum dvije godine kasnije, čime je trasiran put za kreiranje zajedničke valute eura. Žurba u lansiranju zajedničke valute znači da je to rezultat političkog kompromis a ne nedvosmislenih pravila i kriterija. Primjerice, kako su zemlje osnivači eurozone krenuli od vrlo različitih ekonomskih startnih pozicija bilo je politički neodrživo nametanje čvrstih fiskalnih kriterija kao uvjeta za članstvo. Tako je od godine područje eurozone bilo sastavljeno od vrlo različitih zemalja, bez središnjeg fiskalnog autoriteta i bilo kakvog instrumenta za nametanje fiskalne discipline. Stoga ni u kasnijim godinama nije napravljen nikakav napredak u ujednačavanju makroekonomske politike članica eurozone. U početku te mane nikoga nisu smetale. Međutim, kako su se troškovi zaduživanja na financijskim tržištima približavali tradicionalno niskim njemačkim kamatnim stopama, mnoge nove članice dobile su iznenadan pristup ogromnim iznosima kredita bez obzira na ekonomske fundamente. Financijska tržišta propustila su procijeniti rizik tih zemalja, a europski su vođe i dalje negirali probleme u kreiranju zajedničke valute. To je dovelo do gomilanja duga država i privatnog sektora do neodrživih razina. Kada je eurozona prvi put suočena s ozbiljnom financijskom krizom godine, nije samo visina duga, već i nedostatan institucionalni okvir sprečavao brzo rješenje problema. Eurozona broj 1 :: siječanj

41 U fokusu je krizu dočekala nespremna. U nju je ušla kao područje zajedničke valute na samo jednom osloncu ECB-u, bez bilo kakvog središnjeg fiskalnog tijela koje tradicionalno pomaže zemljama u suzbijanju velikih financijskih kriza. Lideri eurozone morali su iz temelja izgraditi vlastite protukrizne instrumente i institucije za spašavanje: Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF) i Europski stabilizacijski mehanizam, i usput reformirati ključne institucije. ECB, kao jedina institucija eurozone koje je sposobna utjecati na financijska tržišta u realnom vremenu, iskazala je ogromnu snagu. Njena ja neovisnost ugrađena u EU ugovor i ne odgovora niti jednoj vladi. Za razliku od običnih središnjih banaka, koje vječno žive u strahu od gubitka samostalnosti, ECB je u ovoj krizi bio u stanju izdavati izravne političke zahtjeve nacionalnim vođama, kao u kolovozu kada je od talijanskog premijera Berlusconija zatraženo provođenje reformi, a kada je odbio suradnju potaknuto je njegovo smjenjivanje. Za razliku od američkog FED-a, ECB ne može u suzbijanju krize računati na pomoć nacionalnih institucija. Kad financijska kriza udari SAD, FED može odmah kreirati trilijune dolara i umiriti financijska tržišta sa spoznajom da ima podršku savezne vlade koja može djelovati dodatnim mjerama. Europska središnja banka ne može tako djelovati jer eurozona nije fiskalno tijelo na koje se može prebaciti odgovornost. Stoga ECB nastoji krizu iskoristiti za vršenje pritiska na nacionalne lidere u cilju provođenja nužnih reformi i izgradnje efikasnih zajedničkih institucija. Središnja banka ne može direktno izdavati naređenja demokratski izabranim vođama, ali može odbiti spašavanje njihovih zemalja i tako ih prisiliti na suradnju. Do 40 perspektive

42 Zajednička valuta katalizator eurointegracije sada je ECB bio vrlo uspješan u svom strateškom cjenkanju s nacionalnim autoritetima. Inicijalna grčka kriza u svibnju dovela je do sporazuma u kojem je ECB osnovao Program kupnje državnih obveznica zaduženih zemalja na sekundarnom tržištu u zamjenu za obvezu članica eurozone za financiranjem EFSF-a u iznosu od 440 milijardi eura, što se pokazalo kao efikasan način kanaliziranja sredstava prema Grčkoj, Irskoj i Portugalu. Kako EFSF jednostavno ne bi bio dovoljno velik za spašavanje Italije i Španjolske, ECB je počeo otkupljivati njihove obveznice u svrhu spuštanja njihovih kamatnih troškova. Zauzvrat, Rim i Madrid obvezali su se na provođenje opsežnih reformi. Krajem ECB je oslobodio kreditne linije za europske banke osiguravši im tako neophodnu likvidnost dok su se europski vođe obvezali na uspostavu fiskalne unije, koja bi trebala dovesti do fiskalne discipline. U lipnju europske vlade prihvatile su koncept zajedničke bankarske supervizije, što je ECB honorirao spremnošću direktnog podržavanja španjolskih banaka, čime su znatno snižene referentne kamatne stope. Ništa bez gospodarskog rasta Na početku svake faze ove višegodišnje krize, mnogi su intelektualci i ozbiljni ekonomisti prognozirali kraj eura. Svi ključni europski donositelji odluka ECB, Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, pa čak i Grčka nemaju iluzija o katastrofičnim troškovima kolapsa zajedničke valute. Grci su svjesni da bez eura postaju ranjiva ekonomska pustopoljina. Angela Merkel zna da bi dezintegracijom eurozone i njemačke banke pale pod teretom gubitaka s periferije eurozone, a da bi vrijednost nove njemačke marka bila katapultirana što bi uništilo njemačku izvoznu privredu. K tome, Njemačka bi ponovno bila optužena za uništavanje Europe. ECB pri tome naravno ne želi ispasti iz biznisa. Svi akteri igraju svoju igru, ali na kraju pronaći će kompromis. Jednom kad Njemačka i ECB osjete da su postigli najbolji mogući sporazum, platit će bilo koju cijenu za održavanje eurozone na okupu. Alternativu si nitko ne želi priuštiti, samo o tome nitko ne želi pričati unaprijed. Studija njemačke tvrtke Prognos AG pokazuje da bi propast eurozone svjetsko gospodarstvo koštao 17 tisuća milijardi eura, a sam oporavak od tog šoka trajao bi desetljećima. Najvišu cijenu platile bi pri tome vodeće svjetske privrede. Analiza je pokazala da bi 42 najrazvijenija svjetska gospodarstva u narednih osam godina izgubila 44 posto svog BDP-a. Prema tom kriteriju bi i Hrvatska u tom razdoblju izgubila 148 milijardi kuna. broj 1 :: siječanj

43 U fokusu Stoga je jasno da takav scenarij nikome ne odgovara. Još uvijek je moguće grčko napuštanje eura. No to neće oslabiti eurozonu, već će je napuštanje najslabije članice učiniti jačom, a izlazak će se iskoristiti za izgradnju financijskog štita i ubrzanje integracije, poglavito stvaranje bankarske unije u cilju sprečavanja posljedičnog rizika širenje zaraze. Najvažnije je što bi kaos s kojim bi se susrela Grčka natjerao ostale (pre)zadužene zemlje na prihvaćanje svega potrebnog za izbjegavanje iste sudbine. Europski političari trebali bi svakako pokušati spriječiti izlazak Grčke, ako je ikako moguće, no ako se i dogodi neće to biti i sumrak eura. EU je već poduzeo konkretne korake ka kompletiranju ekonomske i monetarne unije. Tako je u lipnju ove godine dogovoreno formiranje bankovne unije, koja će nadzirati, regulirati ali i zatvarati posrnule banke uz osiguranje depozita u regionalnim bankama. Eurozona je započela s razvojem djelomične fiskalne unije čime se uvodi čvršća fiskalna disciplina. Istovremene sve više europskih čelnika spominje neki vid političke unije, što bi u konačnici olakšalo donošenje ekonomskih odluka. Iz sveg toga jasno je vidljivo da će eurozona tekuću krizu iskoristiti daleko više od samog umirivanja financijskih tržišta. Ipak, sve će to biti uzalud ako (pre)zadužene zemlje uskoro ne pokrenu privredni rast za što su nužna najmanje tri glavna koraka. One najprije moraju provesti strukturalne reforme, što prije svega znači fleksibilnije tržište rada i produženje radnog vijeka. Trebaju povećati konkurentnost kroz intenziviranje konkurencije (posebno kroz poticanje malog i srednjeg poduzetništva). Istovremeno jače privrede sjeverne Europe, a posebice Njemačka, moraju se prestati fokusirati na smanjenje deficita i povećati potrošnju. Umjesto kupnje grčkih i talijanskih obveznica, morali bi kupovati njihove proizvode i usluge. Njemačka već godinama ne podiže plaće i domaću potrošnju zbog čega ostale zemlje imaju problema s konkurentnošću. I konačno, eurozona treba nastaviti s radom na opsežnom stimulativnom programu čiji je smjer trasiran u lipnju kada je dogovoreno poticanje potrošnje od jedan posto skupnog BDP-a. Očekuje se da i ECB dade svoj prilog tom smjeru kroz stimulativnu politiku kamatnih stopa. Mnogo se očekuje i od programa izdavanja EU obveznica s ciljem financiranja infrastrukturnih projekata. Takve bi obveznice zasigurno ubrzale napredak ka fiskalnoj uniji. Gotovo deset godina nakon uvođenja eura, Europa se suočila s prvom ozbiljnom ekonomskom i političkom krizom. Europski lideri sada imaju priliku ne samo otkloniti propuste u izgradnji institucionalnog okvira zajedničke valute, već i učvrstiti temelje europskog projekta. To će zahtijevati reviziju ugovora i formiranje institucionalnog financijskog okvira. Ako za primjer uzmemo povijest europskih integracija, ne samo da će Europa sačuvati euro već će iz krize izaći institucionalno jača i s boljim gospodarskim izgledima za vremena koja dolaze. 42 perspektive

44 Tribina Kriza u eurozoni Jaz između štedljivosti i popustljivosti Za rješavanje financijske krize u eurozoni potrebne su političke i institucionalne reforme kako bi se anticipirale mjere ekonomske politike Piše: dr. Zoran Jašić Nakon izbijanja financijske krize u SAD-u njeni impulsi sve su jačim intenzitetom počeli zahvaćati EU, posebno 17 zemalja članica eurozone. Financijska kriza koja je zahvatila sve nosioce odluka u gospodarstvu pojedince, poduzeća, banke i državu samo je površinski simptom institucionalnih neusklađenosti koje su u eurozoni prisutne od uvođenja eura. Jedna od osnovnih neusklađenosti koja se javlja kao ograničenje za sadašnje rješavanje krize leži u tome što su instrumenti fiskalne politike u nadležnosti pojedinih država EU, dok je monetarna politika koja polazi od eura kao zajedničke valute, centralizirana u Europskoj centralnoj banci (ECB) sa sjedištem u Frankfurtu. Suvremeni pristup rješavanju financijske krize traži istovremenu akciju i koordinaciju mjera monetarne i fiskalne politike. Jedan od uzroka sadašnje krize u eurozoni ima uzrok u politici niskih kamatnih stopa kojima je ECB težila poticanju gospodarskog rasta. U perifernim zemljama eurozone (Grčka, Italija, Portugal, Španjolska) gospodarstvo i broj 1 :: siječanj

45 Tribina država zaduživali su se pod povoljnim uvjetima, kumulirao se deficit platne bilance, rasle su plaće u odnosu na središnje zemlje eurozone (Njemačka, Nizozemska) i konkurentska sposobnost je opadala. Kako EU nije država u klasičnom smislu, ona ne raspolaže sredstvima u proračunu za pokriće deficita država članica koje vode samostalnu fiskalnu politiku. Zemlje koje su dospjele u teškoće kao npr. Španjolska, nisu u stanju kroz devalvaciju potaknuti izvoz, jer je devalvacija eura u nadležnosti ECB. Ostaje jedina mogućnost korištenja interne devalvacije putem smanjenja troškova plaća i drugih nameta. Međutim, kako je nedavno u Rovinju izjavio nobelovac Paul Krugman, taj proces traje dugo i rezultati su upitni. Po njegovom mišljenju način na koji je uveden euro bez donošenja adekvatnih rješenja o zajedničkoj fiskalnoj politici u EU, uzrok je današnje krize u eurozoni. Ipak, zaključuje da bi ukidanje eura imalo dalekosežne negativne posljedice. Otpor prema stabilizacijskim mehanizmima Kada je u lipnju utvrđeno da se zemlje eurozone koje su zahvaćene financijskom krizom ne ponašanju u skladu s naputcima Vijeća ministara EU i Europske centralne banke (ECB), donijeta je odluka o osnivanju Europskog fonda za financijsku stabilizaciju (EFSF). Temeljni cilj fonda je da svojim kratkoročnim kreditima pomaže u rješavanju financijske krize u pojedinim zemljama ovisno o specifičnim uzrocima krize. Fond treba pomoći Grčkoj da ne dođe do državnog bankrota. U Španjolskoj je težište na saniranju krize na 44 perspektive

46 Jaz između štedljivosti i popustljivosti tržištu nekretnina. Težište angažmana u Italiji, Portugalu i Irskoj je saniranje deficita u proračunu i konsolidacija javnih financija. Fond raspolaže sa 780 milijardi eura. Svaka zemlja članica eurozone uplaćuje u fond u skladu s njihovom participacijom u osnivačkom kapitalu ECB-a, pri čemu je najveći udio Njemačke od 211 milijardi eura. Pravilima o funkcioniranju EFSF Fonda predviđeno je da bude zamijenjen permanentnim fondom za pružanje pomoći krizom zahvaćenim zemljama eurozone pod nazivom EUROPSKI STABILIZACIJSKI MEHANIZAM (skraćeno: ESM ), koji će raspolagati sredstvima od 700 milijardi eura za pružanje garancija za kredite zemljama eurozone zahvaćene financijskom krizom. Na Njemačku otpada 190 milijardi eura (tj. udio od 27 posto), na Francusku 142 milijarde eura (tj. udio 20 posto), na Italiju 125 milijardi eura (tj. udio od 18 posto), na Španjolsku 83 milijarde eura (tj. udio 12 posto), itd. Zemlje članice eruozone dodatno će uplatiti prema utvrđenim kriterijima još 80 milijardi eura u gotovini. ESM Fond ima status međunarodne financijske institucije. On je pravna osoba kojom rukovodi Savjet guvernera. Svaka članica ESM FONDA delegira jednog člana i njegovog zamjenika. Približavanje datuma kada bi EFSF-FOND trebao prerasti u trajni europski stabilizacijski mehanizam sredinom godine, nije praćeno ostvarivanjem programa sanacije gospodarstva u perifernim zemljama eurozone, poglavito u Grčkoj i Španjolskoj. U središnjim zemljama eurozone, naročito u Njemačkoj, rastao je otpor da se ratificira sporazum o osnivanju trajnog europskog ESM stabilizacijskog mehanizma, za koji drže da nije u skladu s odredbama Ustava SR Njemačke. Otpor prema ratifikaciji ESM-stabilizacijskog mehanizma EU posebno je intenziviran nakon što je vladi Angele Merkel, u srpnju prošle godine, uspjelo da u parlamentu dobije većinu za prihvaćanje toga akta (često nazivanog kišobran spasa za euro). Umirujuća odluka njemačkoga Ustavnog suda Toj se odluci suprotstavilo građana Njemačke. Oni su uz podršku uglednih političara Kršćansko-socijalne unije iz Bavarske, uz podršku uglednih ekonomista i utjecajne Udruge poreznih platiša SR Njemačke, uputili zahtjev Ustavnom sudu SR Njemačke da ispita je li prihvaćanje fiskalnog pakta, već ranije donijetog sporazuma o strožoj kontroli proračunskog deficita, i osnivanje ESM-Fonda, koji će značiti trajno opterećenje njemačkih poreznih obveznika u spašavanju eura, u skladu s njemačkim Ustavom. Ustavni sud je svojom odlukom od 12.rujna dao zeleno svjetlo za ratifikaciju fonda za spašavanje eura ESM i fiskalnog pakta. Međutim, Ustavni sud inzistira da se u budućoj proceduri oko sanacije financija u broj 1 :: siječanj

47 Tribina eurozoni i spašavanja eura, obvezno vodi računa o njegovim zahtjevima, a ti se svode na ova pitanja: 1) Svako eventualno povećanje njemačkog udjela u ESM FONDU koji sada iznosi 190 milijardi eura (odnosno eura po stanovniku Njemačke), može se ostvariti samo uz suglasnost njemačkog parlamenta (Bundestaga). Na taj način Ustavni sud izražava svoje nezadovoljstvo protiv nepreciznog i olakog interpretiranja odredaba u ugovoru o ESM FONDU. 2) Ustavni sud drži da odredbe koje govore o tajnosti odluka na sastancima Savjeta guvernera ESM-FONDA, kao i imunitet suradnika ESM FONDA, ne smiju biti u suprotnosti s pravima njemačkog parlamenta da raspolaže informacijama. Njemački predstavnici u tijelima ESM FONDA moraju njemački parlament opširno informirati o svim bitnim pitanjima i odlukama ovog fonda. 3) ESM FOND ne može postati instrument financiranja države preko ECB-a. Najnovije najave o neograničenoj kupovini državnih obveznica od strane ECB-a Ustavni sud će temeljito preispitati. Odluka Ustavnog suda dočekana je s velikim olakšanjem u Europskoj komisiji i Europskom parlamentu. Burze su pozitivno reagirale na presudu Ustavnog suda. Ovom odlukom otvoren je put konstituiranju Savjeta guvernera ESM FONDA u listopadu prošle godine u Luksemburgu, što se smatra i službenim početkom njegovog djelovanja. Stoga kriterije za korištenje sredstava fonda koje treba ispuniti pojedina banka ili zemlja eurozone koja se nalazi u financijskim teškoćama, donose zajednički MMF, Europska komisija i Europska centralna banka. Kandidati koji će prvi posegnuti za sredstvima ovog fonda su Španjolska, kojoj je za saniranje banaka potrebno 105 milijardi eura, a potom i Italija. Od uspješnosti djelovanja ESM stabilizacijskog mehanizma u znatnoj će mjeri ovisiti da li će on imati funkciju Europskog monetarnog fonda koju mu proriču pojedini ekonomisti. Porast neuplativih kredita Unatoč naporima EU, ECB, kao i koordinacije eurozone, koji su doveli do usvajanja fiskalnog pakta i uvođenja fondova za financijsku stabilizaciju eurozone (EFSF-a, te ESM-a), nije došlo do bitnog smanjenja financijskih rizika u poslovanju banaka u eurozoni, a sporo se ostvaruje i konsolidacija javnih financija. Prema podacima MMF-a na godišnjem zasjedanju u Tokiju banke u perifernim zamljama eurozone bilježe porast od 18 posto kada se radi o neuplativim kreditima u odnosu na pregovore u proljeće ove godine. 46 perspektive

48 Jaz između štedljivosti i popustljivosti Nadalje se računa da će zemlje na periferiji eurozone biti do kraja suočene s padom ponude kredita od 9 posto. Na temelju ovih pokazatelja MMF upozorava da su se rizici održavanja financijske stabilnosti od proljeća povećali, a naročito su naglašeni u eurozoni. Stoga upozorava na štetne posljedice odgađanja provođenja pojedinih odluka. Važno je provesti odluku o uvođenju jedinstvene kontrole banaka u EU. Provođenje te odluke nailazi na poteškoće. Udruženje njemačkih lokalnih štedionica pruža otpor uvođenju kontrole ECB, jer smatra da ona nije u stanju uspješno kontrolirati tisuće malih štedionica. Uspostavljanje uspješne kontrole banka u eurozoni, usporila je i rasprava o odvajanju investicijskog bankarstva od klasičnih komercijalnih banaka. Da bi se dobila globalna slika o stabilnosti fnancijskog sustava, valja napomenuti i kritiku koju je MMF uputio SAD i Japanu gdje je zaduženje države vrlo visoko, a ne vidi se jasno izražena spremnost za smanjenje deficita, pa ih MMF upozorava da se ne zanose pogrešnim osjećajem sigurnosti. Za rješavanje sadašnje financijske krize u eurozoni koja sve više produbljuje jaz između zemalja kontinetalne Europe (Njemačke, Nizozemske, Francuske) i perifernih zemalja eurozone (Grčke, Italije, Portugala i Španjolske), trebaju političke i institucionalne reforme u EU kako bi se anticipirale mjere gospodarske politike koje su primjerene EU kao jednom od vodećih globalnih igrača u svjetskom gospodarstvu. Pri kreiranju konzistentne dugoročne gospodarske politike EU potrebne su političke reforme koje bi daleko više vodile računa o povijesnim, kulturološkim i sociološkim momentima koji se reflektiraju na poimanje racionalnosti i štedljivosti u pojedinim europskim regijama. Sklonost racionalnosti i štedljivosti koja počiva na protestantskoj etici u središnjim zemljama eurozone djeluje kao ugrađeni prirodni zakon. Država je tek korektiv u kontroli. Kad se radi o perifernim zemljama eurozone, ponešto je ležerniji odnos prema racionalnosti i štedljivosti. Tu je potrebna konzistentna primjena mjera koje teže fiskalnoj održivosti. Ako se to uspješno riješi, neće doći do rascjepa u eurozoni. broj 1 :: siječanj

49 EU i Hrvatska Bez strukturalnih reformi nema izlaska iz recesije Neizvjesno je kako će Europska unija ostvariti proklamirane ciljeve i razvojne prioritete u idućih osam godina. Bez temeljnih promjena u politici u srednjoročnom će razdoblju kombinacija slabog rasta i velikih ranjivosti dodatno oslabiti sposobnost Hrvatske privrede da odoli šokovima Piše: prof. dr. Mladen Vedriš predstojnik Katedre za ekonomske znanosti Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Pojava ekonomskih kriza sastavni je i neminovni dio ukupnih ekonomskih ciklusa. Ono što aktualnu ekonomsku situaciju globalno, regionalno i nacionalno razlikuje u odnosu na klasične konjunkturne cikluse i poremećaje koji su se događali u proteklim desetljećima je intenzitet i dubina krize, te njeno vremensko trajanje. Što učiniti u datim okvirima globalne povezanosti ekonomskih tokova, postaje temeljno pitanje. Nikada u povijesti nije postojala u ovoj mjeri međusobna ovisnost nacionalnih ekonomija na svjetskoj razini, a isto tako i snažna i neizbježna interakcija ukupnosti događanja na vlastitu (nacionalnu) poziciju. Odgovor(i) se traže unutar različitih oblika udruživanja država, od onih ad hoc (G7, G8, G20,...), ali i onih institucionalno etabliranih; počev od EU i eurozone, pa do ekonomskih saveza različitih oblika i formi država u Sjevernoj i Južnoj Americi te na Dalekom Istoku. 48 perspektive

50 Bez strukturalnih reformi nema izlaska iz recesije Ekonomska kriza otpočela je (SAD, kraj 2007.) kao izdvojeni ekonomski događaj (eksces) vezan uz jedan segment događanja: tržište nekretninama. Ubrzo (2008.) se pokazalo da se dubina tog problema mjeri s dva parametra: a) iznosima financijskih sredstava uloženih u ovaj segment gospodarstva, te b) daljnjom disperzijom financijskih rizika, ostvarenog kroz plasmane paketa financijskih ulaganja unutar znatno šire financijske zajednice, poglavito banaka u EU. Taj proces doveo je do okolnosti u kojima se virus proširio najprije teritorijalno, a ubrzo zatim strukturno, zahvativši sektore realne ekonomije, te ukupnost ekonomskih događanja. To znači, da je drugi val krize utjecao na stope ekonomskog rasta na globalnoj razini; nakon pada stope rasta BDP-a u većini država razvijenog svijeta (SAD, EU) imao je utjecaja na usporavanje rasta BRIC država, koje znatan dio vlastite gospodarske aktivnosti (proizvodnja, izvoz) baziraju na aktivnoj suradnji i izlasku na tržišta ekonomski razvijenih zemalja. Nakon prvog šoka nastalog kako otvorenom krizom, tako i brzinom i obuhvatom njena širenja, počela je potraga za mogućim odgovorima i rješenjima. Održan je niz sastanaka ad hoc skupine vodećih zemalja svijeta (G7, G8, G20) koji su imali za cilj potražiti skup hitnih, interventnih mjera za zaustavljanje, širenje i produbljivanje krize. U prvi je plan izbila hitna potreba različitih oblika državne intervencije. I to, na nacionalnoj razini u funkciji spašavanja pojedinih sektora, poglavito financijskog (banke), a uskoro i dijela realnog (automobilska industrija, građevinarstvo,...). Paralelno je otpočeo i pritisak u pravcu iznalaženja novog regulatornog okvira (pravila ponašanja), koji će prevenirati mogućnost izbijanja ekonomskih poremećaja: takve vrste i takvog intenziteta. Dvojaki udar globalne krize Europska unija osjetila je udar globalne krize dvojako: na jednoj strani kao poremećaj u ukupnim financijskim i robnim tokovima, koji je bitno utjecao na: a) okvire i eksterne uvjete za ostvarenje ambicioznog plana i programa EU 2020, kao modela razvoja koncipiranog za ovo desetljeće, s temeljnim ciljem podizanja razine vlastite efikasnosti (konkurentnosti) u odnosu na ukupno okruženje, te b) naglu i produbljenu polarizaciju među svojim članicama na onaj dio (Njemačka, Austrija, Nizozemska, skandinavske zemlje,...) koji je krizu uspio amortizirati po njenim negativnim makroekonomskim učincima (nezaposlenost, razina proizvodnje, izvoz,...), te onih gdje je eksterna kriza pojačala i/ili izvukla na površinu unutrašnje faktore i okolnosti koji su stvorili podlogu za recesiju na nacionalnoj razini (Grčka, Portugal, Španjolska, Italija). broj 1 :: siječanj

51 Tribina Otvoreno je pitanje kako realizirati proklamirane ciljeve i prioritete razvoja za idućih osam godina, što se vremenski podudara i s donošenjem novog budžeta EU ( ) kao bitnog instrumenta za ostvarenje ciljeva ekonomske politike. Kako očuvati mogućnost dostizanja temeljnih ciljeva, ali uz korištenje novih, interventnih instrumenata ekonomske politike. Ovdje je s aspekta hrvatskog razvojnog interesa, a u kontekstu europskih usmjerenja, koja će uskoro obvezivati i nacionalne protagoniste ekonomske politike, bitno navesti temeljne ciljeve programa EU Strategija Europa (usvojena 2010.) predlaže tri prioriteta koji se međusobno nadopunjuju: (1) Pametan rast: razvijanjem ekonomije utemeljene na znanju i inovaciji; (2) Održiv rast: promicanje ekonomije koja učinkovitije iskorištava resurse, koja je zelenija i konkurentnija; (3) Uključiv rast: njegovanje ekonomije s visokom stopom zaposlenosti koja donosi društvenu i teritorijalnu povezanost. Europska unija se ovim Programom u njegovoj ukupnosti opredijeljuje za slijedeća postignuća koja smatra bitnim za svoj budući razvoj: Unija inovacija preusmjeriti politiku istraživanja, razvoja i inovacija na nove izazove društva (klimatske promjene, energetska i resursna učinkovitost, zdravlje, demografske promjene); ojačati veze u inovacijskom lancu: od istraživanja do komercijalizacije. Mladost u pokretu ojačati privlačnost europskog visokog obrazovnog sustava, podići kvalitetu obrazovanja i usavršavanja u EU, promovirati mobilnost, unaprijediti mogućnosti zapošljavanja mladih. Europska digitalna agenda trajno unapređivati gospodarske i socijalne koristi na digitalnom unutarnjem tržištu: brzi i ultra brzi Internet, širokopojasni pristup, pristup većim internetskim brzinama. Resursno učinkovita Europa poduprijeti prijelaz na resursno učinkovitu, nisko-ugljičnu ekonomiju, uz smanjivanje emisija CO2; unaprijediti konkurentnost i energetsku sigurnost. Industrijska politika za globalizacijsku eru usmjeravanje elemenata rastućeg međunarodnog vrijednosnog lanca od pristupa sirovinama ka uslugama dorade i održavanja. Agenda za nove vještine i poslove stvoriti uvjete za moderniziranje tržišta rada, povećanje stope zapošljavanja i osiguranje funkcioniranja socijalnih modela. Europska platforma protiv siromaštva osiguravanje gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije; jačanje svijesti i unapređenje temeljnih ljudskih prava osoba suočenih sa siromaštvom i socijalnom isključenosti, osiguravanje aktivnog sudjelovanja u društvu. 50 perspektive

52 Bez strukturalnih reformi nema izlaska iz recesije Obrambeni kapaciteti No, produženim djelovanjem globalne, a time i EU krize bilo je neophodno, nakon dominantno političkih, a tek zatim ekonomskih rasprava o stupnju uže (vlastite, nacionalne) odgovornosti za gospodarski oporavak pojedinih država, a zatim i zajedničke (EU) odgovornosti za stvaranje programa prevladavanja krize, usvojiti zajedničku platformu djelovanja. Cilj je bio stvoriti obrambene kapacitete kako za sprečavanje širenja krize, tako i izraditi bitan alat u procesu oporavka posrnulih gospodarstava. Shodno svemu iskazanom, osnovan je i počeo djelovati Europski stabilizacijski mehanizam (ESM, ). Ustanovljeni mehanizam (fond) predstavlja bitan stabilizacijski faktor; korištenje njegovih sredstava po jasno utvrđenim kriterijima i pravilima, može i mora potpomoći financijskom stabiliziranju i restrukturiranju bankarskog sustava u pojedinim EU članicama. No, istovremeno osnovna je svrha osposobiti bankarski sektor (plasmani, razina kamatne stope) da može aktivno potpomagati realni sektor na putu ukupnog gospodarskog oporavka. Sastavni i nezaobilazni dio cjeline događanja je i uravnoteženje javne potrošnje sukladno (fiskalnim) mogućnostima i kapacitetu svake pojedine države. U EU postoji svijest, ali i precizne analize koje dodatno ukazuju što će se dogoditi ako se djeluje (što nije niti jednostavno, niti za veći dio članica financijski bezbolno), ali isto tako i što će se dogoditi ako se ne djeluje: politički, ekonomski i socijalno promatrajući budućnost EU. Trendovski je jasno pokazano: svako odustajanje od opredjeljenja, a zatim i aktivnog angažmana na uspostavi predkrizne dinamike rasta, vodi EU u stagnaciju i daljnje raslojavanje. Stoga je proaktivna ekonomska politika, inteligentna uloga i odgovornost EU institucija, te pomoć onim članicama kojima je to najpotrebnije, jedini mogući i u ukupnosti prihvatljiv odgovor na aktualna krizna događanja. Nepripremljeni unatoč odgođenom udaru Hrvatska je gospodarsku krizu osjetila s izvjesnim vremenskim pomakom: ne još tako intenzivno u 2008., no, od 2009., dobrim dijelom i iz razloga nepripremljenosti, kriza je postala dublja, a oporavak teži i sporiji u usporedbi s većinom referentnih tranzicijskih država, članica EU. Gospodarski rast, vidljiv je iz podatka o kretanju BDP-a u razdoblju broj 1 :: siječanj

53 Tribina Izvor: Hrvatsko gospodarstvo godine, Hrvatska gospodarska komora, Zagreb, svibanj 2012., str. 7 Graf. Realno kretanje BDP-a u Hrvatskoj Gospodarski pad bio je drastičan u godini 2009., a nastavio se u 2010., ali i u stagnantnoj U uslijedio je daljnji pad. Pad BDP-a, bio je praćen i padom zaposlenosti, što je kao oblik pasivnog restrukturiranja (smanjenje broja zaposlenih) stvorilo sliku o porastu proizvodnosti rada. Broj zaposlenih u industriji u je indeksno promatrano tek vrijednost 80 u odnosu na razdoblje prije početka krize (2007.). U ukupnosti pak promatrano, u broj zaposlenih u industriji manji je za 70% od onog u Uz dio ekonomski racionalnih objašnjenja (zatečena niska proizvodnost rada, zastarjelost kapaciteta), znatan dio tog pada posljedica je izostanka jasne industrijske (razvojne) politike u protekla dva desetljeća. Isto tako, posljedica je to odsutnosti novih (green field) investicija u industrijski sektor u cijelom promatranom razdoblju, što je inducirani učinak izostanka konkurentnosti. Razlika u odnosu na okruženje referentne tranzicijske države, postupno se povećavala, a ne smanjivala. Veće potpore bez učinka Svojevrstan je paradoks da je Hrvatska u čitavom promatranom razdoblju (od 2002.) izdvajala redovito (udjel u BDP-u) znatno više sredstava za potpore na razini EU, usporedivo s EU vrijednostima za iste namjene. Glavnina je bila usmjerena sektorski: poljoprivreda i brodogradnja. Istovremeno je unutar EU većina sredstava (84%) bila izdvojena za horizontalne (opće) potpore. Nagli zaokret na razini EU ostvaren je od s potpuno izmijenjenim 52 perspektive

54 Bez strukturalnih reformi nema izlaska iz recesije karakterom događanja: potpore rastu na visokih 3.5% u BDP-u (2009.), te se u dominantnoj mjeri okreću konceptu sektorskih potpora: financijski sektor sanacija banaka, automobilska industrija, građevinski sektor i investicije,... Hrvatska u godinama konjunkture (od 2000.) zbog financiranja infrastrukture, ali i javne potrošnje temeljem zaduživanja, nije bila u mogućnosti angažirati dodatne (vanjske) izvore sredstava za poticanje gospodarstva. Također nije uspjela unutar državnog proračuna pronaći mogućnost prenamjene dijela sredstava za aktivnu, intervencionističku politiku. U tom kontekstu je upozoravajuća konstatacija (MMF, listopad 2012.), da... veliki inozemni devizni dug ukazuje na veliku osjetljivost na inozemne šokove. Stoga je... započet program strukturnih reformi neophodan za ponovno pokretanje rasta i povećanje potencijala gospodarstva, ali je i dalje potrebno potpuno razviti i javnosti objasniti reforme u važnim područjima. U tom kontekstu nastavno se konstatira (MMF) 1 : Hrvatska je u recesiji, a gospodarski izgledi predstavljaju izazov.... strukturne prepreke i slaba konkurentnost otežavaju srednjoročne izglede. Bez znatnog napretka u strukturnih reformama, potencijal rasta ostat će skroman. Ranjivosti su i dalje velike. Rizici refinanciranja duga su znatni; inozemni dug, uglavnom privatnog sektora, doseže oko 100 posto BDP-a, a potrebe za inozemnim financiranjem iznose 30 posto BDP-a u Proračunski manjak je velik, a javni dug ubrzano raste. Povjerenje tržišta i dalje je krhko unatoč tome što su se razlike prinosa na obveznice i premije osiguranja od kreditnog rizika u posljednje vrijeme smanjile. Zbog velikih deviznih obveza bilance poduzeća i kućanstava izložene su tečajnim šokovima. Rizici su veliki, a među njima očito prevladavaju oni s negativnim predznakom.... Bez temeljitih promjena u politici, u srednjoročnom će razdoblju kombinacija slabog rasta i velikih ranjivosti dodatno oslabiti sposobnost gospodarstva da odoli šokovima. Povoljno je što skorašnje pristupanje EU može potaknuti priljeve službenog i privatnog kapitala, iako iskustvo novih država članica ukazuje da su potrebni zajednički napori za jačanje apsorpcijskih kapaciteta. Izazovi za politiku su složeni i zahtjevni. Spora prilagodba postkriznom okruženju iscrpila je fiskalni prostor Vlade, pa je potrebna znatna i održiva fiskalna konsolidacija da se javni dug zadrži pod kontrolom. Međutim, ova se konsolidacija treba provesti u uvjetima slabog rasta i visoke nezaposlenosti, što je dodatno otežano nepotpunim donošenjem tržišno orijentirane politike 1 Izvor: MMF - Hrvatska Konzultacije u vezi s člankom IV. Statuta MMF-a održane 2012., Zaključna izjava misije MMF-a, 2. listopada broj 1 :: siječanj

55 Tribina za poticanje privatnih ulaganja i stvaranja radnih mjesta. Otpor reformama koji pružaju interesne skupine dodatno otežava taj proces. Ulaganja će povećati dug U dokumentu kao svojevrsnoj kombinaciji analize postojećeg stanja i mjera koje je neophodno poduzeti za prevladavanje tako iskazanog stanja, ukazuje se i na činjenicu da planirani veliki investicijski projekti poduzeća u državnom vlasništvu bi mogli poduprijeti rast, ali bi trebali biti praćeni restrukturiranjem poduzeća u smjeru povećanja učinovitosti, te podvrgnuti pažljivoj analizi troškova i koristi. Tako se naglašava činjenica da će ta ulaganja povećati dug šire definiranog javnog sektora. Stoga se preporučuje da se koristi koje ti projekti potencijalno sadržavaju za dugoročni rast, stave u korelaciju, te pažljivo procijene u odnosu na financijski trošak. Razumna orijentacija hrvatske strane da se za (su)financiranje tih projekata što je moguće više oslone na sredstva budućih strukturnih i kohezijskih fondova, te na privatno zaduživanje u sklopu javno-privatnih partnerstava. U pogledu tih partnerstava upozorava se da je potrebno posvetiti posebnu pozornost na osiguranje odgovarajuće podjele s time povezanih koristi, troškova i rizika. Poslovno okruženje u Hrvatskoj i slaba konkurentnost otežavaju srednjoročni rast. Sve to, sumarno promatrano, utječe na trend kontinuiranog zaostajanja rasta hrvatskog robnog izvoza, što je egzaktno vidljivo iz smanjenja našeg poslovnog udjela u svjetskom izvozu, kao i sporog i ispodprosječnog prodora na tržište EU. Plan snažnih reformi za rješavanje navedenih problema odavno je trebao biti donesen. Fiskalni i strukturni planovi u Hrvatskoj povezani su jer brojne mjere konsolidacije također jačaju izglede za rast u srednjoročnom razdoblju. Ključno je iskoristiti sve prednosti skorašnjeg pristupanje Hrvatske EU... U tom kontekstu uključivanje u mehanizme upravljanja EU dodatno će potaknuti institucionalne i strukturne reforme. Preporuka je pak monteranoj politici da unutar svog okvira treba i dalje dopuštati povećanu fleksibilnost tečaja i postupno povećavati međunarodne pričuve. U razdoblju nakon 2009., konstatira se u dokumentu, HNB, kao što je i primjereno, dopušta povećanu fleksibilnost tečaja u oba smjera što olakšava makroekonomsku prilagodbu i ograničava prostor za špekulacije. Zaključno, s aspekta stabilnosti bankarskog sustava, konstatira se da je unatoč polaganom pogoršanju kvalitete imovine, bankarski sektor i dalje stabilan, dobro kapitaliziran te otporan na šokove. Ocjena je (HNB) da bi većina banaka mogla apsorbirati učinke naglog povećanja udjela loših u ukupnim kreditima na 20% (34% za kredite poduzećima). Razduživanje se odvija na uredan način, pri čemu se banke oslanjaju na rastuće domaće depozite, te time smanjuju inozemne kreditne linije. 54 perspektive

56 Bez strukturalnih reformi nema izlaska iz recesije U monetarnoj politici imitiramo članice EU Ispočetka autonomna (2007.) ekonomska kriza u SAD, nakon određenog vremenskog pomaka postala je globalna, opsega i dimenzija usporedivih s Velikom krizom ( ). Inicijalni udar na području EU (prijenos toksičnih financijskih plasmana) ubrzo je otvorio znatno dublje pitanje stupnja nejednakosti razvoja, te ekonomske efikasnosti pojedinih nacionalnih ekonomija, članica EU. Posebice u kontekstu primjene mogućeg instrumentarija; članice eurozone vezane zajedničkom valutom (i monetarnom politikom) istovremeno vode potpuno odvojenu i nacionalnu autonomnu fiskalnu politiku, što u znatnoj mjeri otežava uspjeh ukupne makroekonomske koordinacije. Iskazano stanje, u kontekstu datih okolnosti, rezultiralo je otvorenom i snažnom ekonomskom krizom u nekoliko država: Grčka, Portugal, Španjolska, Irska, Italija,... uz opasnosti daljnjeg mogućeg širenja. Nedvojbeno je ustanovljeno da je (postupno) gubljenje konkurentnosti nastavljeno padom industrijske proizvodnje i sposobnosti ekonomije za ostvarenje i rast izvoza na jednoj strani te povećanjem razine ukupnih troškova rada. Sve to otvorilo je put visokom i trajnom zaduživanju i pridonijelo deficitu bilance plaćanja i državnog proračuna. Hrvatska je matrično blizu pozicije tri spomenute države; nije formalno članica EU, ali u visokoj mjeri (ekonomski, politički, administrativno) ostvaruje kvazičlanstvo i prije datuma konačnog prijema ( ). Iako nije članica eurozone, u monetarnoj politici provodi koncept visoko upravljanog tečaja, snažno oslonjenog na euro. Rast produktivnosti (rast unutrašnjih troškova) također je čini sve manje konkurentnom u industrijskom sektoru, a posljedice su vidljive i u sektoru usluga. Istovremeno je deficite platne bilance i javne potrošnje također pokrivala i još uvijek pokriva poraslim vanjskim zaduženjima. Takvo stanje upućuje na potrebu izrade stabilizacijskog programa i programa nacionalnih reformi. Pouka je i poruka vidljiva iz analize događaja (Španjolska, Portugal, Grčka), koje taj napor ostvaruju uz aktivan stručni angažman te financijsku potporu EU. Hrvatska ima priliku i mogućnost u tom procesu biti vlasnik i upravljač unutar nacionalnih granica, a da se istovremeno koristi iskustvima onih koji su dio reformi (ne jednostavno) ostvarili. Ali isto tako da u granicama preostalog prostora ekonomskih sloboda izgradi razvojni program koji će polaziti od vlastite realnosti, što zahtijeva uz ekonomsku ekspertizu i jasno objašnjenje na nacionalnoj sceni, koje mjere i akcije je potrebno ostvariti, i koji su pri tome poslu dobrodošli partneri i saveznici. broj 1 :: siječanj

57 Mediteran Vodeće svjetsko turističko odredište Stručnjaci predviđaju da će vodeće turističke zemlje na Sredozemlju biti Grčka, Turska i Hrvatska Piše: dr. Amelia Tomašević direktorica Turističke zajednice grada Zagreba U cijelom svijetu prepoznata je važnost suradnje i povezivanja kako bi se savladale krize zajedničkim resursima i partnerstvom. Prijedlozi za određenu formu partnerstva na području Mediterana pojavili su se još kada je u Barceloni utemeljeno Euro-Mediteransko partnerstvo, poznato i kao Barcelona process s ciljem da se Mediteran transformira u područje dijaloga, razmjene i suradnje garantirajući mir, stabilnost i prosperitet. Uz mnogo problema, opstrukcija i promašaja, predloženo je da se preimenuje u Mediteranska unija, kao svojevrsna protuteža Europskoj uniji što je naišlo na velik otpor mnogih zemalja, te je konačno na pariškom samitu u srpnju usvojen koncept Unije za Mediteran (UfM), multilateralno partnerstvo 43 zemlje Europe i Mediterana Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka i Balkana. Definirana su 4 poglavlja suradnje politika i sigurnost, ekonomija i trgovina, društvene i kulturne teme, te pravo i unutarnji poslovi. Imajući u vidu svjetsku ekonomsku krizu, od velike je važnosti ujedinjenje mediteranskog prostora kojim bi se povećanjem tržišta povećale i mogućnosti trgovanja, investicija i zajedničkih ulaganja. Stvaranje zajedničkog prostora učvrstilo bi odnose među zemljama u regiji i stvorilo novu regionalnu ravnotežu, uključujući mir i stabilnost što je od posebne važnosti za utjecaj na bliskoistočni konflikt. Ovo povezivanje može rezultirati i jačom pozicijom na globalnom turističkom tržištu. Mediteran kao regija vodeća je turistička destinacija. Prema podacima WTO-a u svijetu je zabilježeno 980 milijuna međunarodnih dolazaka, a od toga je preko 25% registrirano u mediteranskim zemljama. U regija je ostvarila promet od preko 190 milijardi eura s naslova inozemnih 56 perspektive

58 Vodeće svjetsko turističko odredište dolazaka, uz dodatnih 25 milijardi eura u transportu. Prosječna turistička potrošnja iznosi 380 eura po stanovniku (u svijetu 105 eura). Mediteran bilježi 306 milijuna inozemnih dolazaka u (31% od ukupnih dolazaka u svijetu), a od toga 81% dolazi iz europskih tržišta. Po mnogočemu posebna regija Europske destinacije Mediterana primaju 88% svih dolazaka na Sredozemlje. Najposjećenije mediteranske zemlje su prema UNWTO-u Francuska, Španjolska, Italija, Turska i Grčka. Turska bilježi najveći rast bilo je 7 milijuna dolazaka, godine 29 milijuna. Turska je četvrta najposjećenija zemlja na Mediteranu i šesta na svijetu. Španjolska, Francuska, Italija i Grčka primaju gotovo 80% cjelokupnog turizma na Mediteranu. Turizam je uglavnom koncentriran na obali, a od ukupno km obale, je urbanizirano i već je prekoračilo kritičnu granicu održivog turizma. Mediteran obuhvaća europske zemlje (Španjolska, Francuska, Monako, Italija, Malta, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna gora, Albanija i Grčka neki u to ubrajaju premda nemaju izlaz na Mediteransko more još i Andoru, Portugal, San Marino), azijske (Turska, Cipar, Sirija, Libanon i Izrael, još i Jordan) i afričke (Egipat, Libija, Tunis, Alžir i Maroko). Čak 84% turista na Mediteranu dolazi iz europskih zemalja: Njemačke, Ujedinjenog kraljevstva, Francuske i Italije. Analitičari WTO-a predviđaju da će u biti 1,4 milijarde međunarodnih dolazaka u cijelom svijetu, a 2030.g. 1,8 milijardi, od kojih u regiji Mediterana milijuna međunarodnih dolazaka, a u 2030.g. preko 500 milijuna. Prema predviđanjima WTO-a vodeće zemlje na Mediteranu će biti Grčka, Turska i Hrvatska. Sredozemlje je po mnogočemu posebna regija, kojoj nema slične u svijetu. Prostire se na tri kontinenta, obuhvaća 4 velike religije, 29 različitih destinacija, kolijevka je mnogih civilizacija koje sve zajedno čine ono što je svijet danas: Sumeri u 4. milenijumu p.n.e., Egipat, Sirija, Libanon, Palestina i Izrael, slijede Grčka, Feničani, Rimsko carstvo, Bizantinsko carstvo, Zlatno doba islama, Republika Genova, Mletačka republika, Dubrovačka republika, Aragonsko i Kastiljsko carstvo, Otomansko carstvo, Portugalsko, Španjolsko i Talijansko kraljevstvo. Mediteran je fascinantni i čarobni svijet, povijesna, turbulentna i bogata regija, puna jakih boja, mirisa, emocija, lijepih, toplih i strastvenih ljudi. Mediteran je vatromet različitih stilova života, gastronomije, različitih jezika, arhitekture i kulture. Sve je istovremeno vrlo različito i vrlo slično. Mediteran je dao kulturu, nauku, umjetnost, demokraciju, filozofiju, Mediteran je početak Europe i cijelog zapadnog svijeta. broj 1 :: siječanj

59 Tribina Mnogo je različitosti Premda se o Sredozemlju kao jedinstvenoj regiji govori tek nekoliko godina, u turističkom smislu promocija i prodaja Mediterana kao cjelovitog proizvoda postoji više od stoljeća (smatra se da je prvo krstarenje Mediteranom organizirano 1891.g. na brodu Augusta Victoria s 241 putnikom). Ponuda krstarenja po Mediteranu koje obuhvaća nekoliko zemalja iznimno je bogata. Dijeli se na krstarenja Zapadnim ili Istočnim Sredozemlju. Osobito su popularna na dalekoistočnom tržištu krstarenja koja obuhvaćaju zemlje sjeverne Afrike od Casablance do Egipta. Hrvatska svoju promociju osniva na poruci u kojoj je Mediteran relevantna oznaka pripadajuće destinacije Hrvatska Mediteran kao što je nekad bio. Na ITB, turističkom sajmu u Berlinu čulo se da bi Mediteran trebalo promovirati kao jedinstvenu regiju kako bi se privukli posjetitelji iz novih emitivnih tržišta. Svijet turizma danas se suočava s dramatičnim promjenama, pojavljuju se novi značajni generatori turističkog prometa, buduće jake ekonomije, a jaka ekonomija znači mogućnost putovanja. Rusija i Japan su već prisutni, u tu će biti Kina, Koreja, Indija i Brazil, a prema američkim ekonomskim analitičarima Vijetnam, Tajland, Indonezija, Meksiko i Turska. Laurens van den Oever, direktor i turistički analitičar pri konzultantskoj kući GfK, smatra da će promocija Mediterana kao jedinstvene regije biti ključna za razvoj regije u sljedećih 10 godina. Ima i suprotnih mišljenja, Michael Frenzel, predsjednik TUI Travel i TUI AG, vjeruje da Mediteran nije i ne može biti jedinstvena destinacija, da se sastoji od previše različitih i suprotnih zemalja. Najvažnija tržišta su Njemačka i Velika Britanija, a tako će i ostati jer je tim zemljama Mediteran lako dostupan, letovi su kratki. On smatra da se mediteranske zemlje moraju fokusirati na postojeća osnovna tržišta. Marketing Mediterana kao jedinstvene destinacije ovisi o ciljanom tržištu, jer su u Europi pojmovi poznati, a pojedine zemlje vrlo etablirani brendovi. U dalekim zemljama kojima pojedine mediteranske destinacije nisu dovoljno poznate, marketing Mediterana kao jedinstvene regije mogao bi biti učinkovit, svakako i zato što ti turisti na svojim putovanjima žele obuhvatiti što veći broj zemalja. Negativne strane turističke najezde U objedinjavanju Sredozemlja kao jedinstvene turističke destinacije postoje određeni mogući problemi. Kao što turizam uvijek pokazuje i svoje negativne 58 perspektive

60 Vodeće svjetsko turističko odredište strane (zagađenje, preizgrađenost, uništavanje okoliša, neželjene društvene promjene itd.) koje su vrlo uočljive u pojedinim dijelovima Mediterana (betonizacija španjolske obale ili turske obale) tako postoji potencijalna opasnost da se naruši prirodnost onih dijelova koji upravo u svojoj autentičnosti nalaze kompetitivnu prednost. To se odnosi na uništavanje krajolika, (neki dijelovi priobalnog eko-sustava već su nepovratno uništeni zbog intenzivnog turističkog razvoja, npr. tri četvrtine pješčanih dina od Španjolske do Sicilije, nestalo je zbog izgradnje turističkih kompleksa). Pojedinim biljnim i životinjskim vrstama prijeti izumiranje (postoji opasnost da 500 biljnih vrsta na Mediteranu nestane u preizgrađenim destinacijama). Posebno ugrožena je morska medvjedica zbog gubitka svog prirodnog staništa. WWF identificira Mediteran kao jednu od najvažnijih regija na svijetu po različitosti flore i faune, jer je na Mediteranu registrirano 20% svih vrsta na svijetu. U nekim mediteranskim zemljama pojavljuje se ozbiljan problem svježe vode u ljetnim razdobljima zbog velikog broja turista koji je obilno troše u hotelima, bazenima i na golf igralištima. Istraživanje WWF-a donosi podatak da je potrošnja vode u prosječnom španjolskom gradu 250 litara vode po danu po stanovniku, dok prosječni turist troši 440 litara, a u hotelu s bazenom i golf igralištem ta brojka se penje i do 880 l. Zagađenje utječe na kvalitetu plaža i pitke vode. Poseban problem koji je uvršten i u program Unije za Mediteran je zbrinjavanje otpada Sredozemno more prima godišnje 10 milijardi tona otpada, koji se malo ili nikako pročišćava. Politička stabilnost od presudnog značenja Najveći izazov u zajedništvu mediteranskog bazena su političke promjene i stabilnost. Arapsko proljeće u mnogim je zemljama utjecalo na turistički promet, zabilježena su znatna otkazivanja dolazaka. Gospodarstvo je vrlo neujednačeno od razvijenih i bogatih zemalja do siromašnih. Uvjeti pružanja usluga su sljedom toga isto tako neujednačeni. Koliko god pripadali istoj regiji i promovirali se zajedno, sve je izraženija međusobna konkurencija. Izazov s kojim se treba suočiti je i promjena u ponašanju turista, koji postaju sve zahtjevniji i traže nove turističke vrijednosti. Demografske promjene utječu na modele putovanja. Sve više su izražena individualna putovanja i ekspanzija niskobudžetnih aviokompanija. Očuvanje prirode je velik izazov, Mediteran je osjetljivo područje s obzirom na održivi razvoj i na klimatske promjene. Mogućnosti koje se otvaraju zajedničkom promocijom su osvajanje novih tržišta kroz ponudu programa s više destinacija, pozicioniranje Mediterana kao važne destinacije koja čuva okoliš i nudi održivi turizam, stvaranje dugoročnih strategija i planiranja, te povećanje regionalne suradnje kroz broj 1 :: siječanj

61 Tribina zajedničko istraživanje, promociju i tehnologiju. Marketing Mediterana treba se osloniti i na promociju destinacije s druželjubivim i prijateljskim ljudima i raznolikom i bogatom izvornom gastronomijom, baziranom na zdravoj hrani. Da bi se postigla željena razina zajedništva u ponudi Mediterana kao jedinstvene destinacije, potrebno je zadovoljiti niz preduvjeta. U prvom redu mir, jer turbulentna područja nisu cilj putovanja. Nužno je razviti međusobnu toleranciju i poštovanje, s jednakim zadovoljenjem ekonomskih očekivanja kako bi suradnja bila uspješna. Potrebno je stvoriti platformu zajedničke promocije s ravnopravnim i odgovarajućim ulaganjima, riješiti je kvalitetno i ujednačeno zdravstvenu uslugu, te omogućiti međusobnu jaku transportnu povezanost. Da bi se postigli ovi ciljevi potrebna je politička i ekonomska stabilnost involviranih zemalja, te vrlo jaki politički angažman koji će omogućiti dugoročno razvoj turizma kao državnog i regionalnog prioriteta. To su vrlo osjetljiva pitanja koja u nekim područjima Sredozemlja izgledaju nerješiva (Izrael i susjedne arapske zemlje). Međutim, regionalno povezivanje je općenito neumitan povijesni i ekonomski proces. Pokazatelj da postoje razmišljanja u tom smjeru je upravo Unija za Mediteran. Iako Unija za Mediteran ne govori eksplicitno o turizmu, izvjesno je da se u odrednicama prepoznaje koncept Sredozemlja kao jedinstvene turističke destinacije. Pitanje je vremena, kada će i Mediteran početi svjesno i osmišljeno nastupati kao jedinstvena turistička destinacija. VAŽNO UPOZORENJE!!! Časopis PERSPEKTIVE izlazi kvartalno i, uz tiskano izdanje, može se u cijelosti pratiti i on-line na www. inicijativa.com.hr Redakcija je odlučila da će u godini izaći četiri puta, kvartalno. Prvo izdanje (siječanj) i treće izdanje (rujan/listopad) izaći će u tiskanom i on-line izdanju, dok će drugo (svibanj) i četvrto (studeni/prosinac) izaći samo u on-line izdanju. Molimo sve primatelje časopisa da ovu obavijest uzmu k znanju. 60 perspektive

62 Patenti i inovacije Nema komercijalizacije inovacije bez poduzetništva Hrvatska znatno zaostaje za visoko razvijenim zemljama u broju prijavljenih patenata, ali i za Slovenijom koja ih je lani prijavila tri puta više od nas. To doduše nije jedino mjerilo inovativnosti, ali je upozoravajući pokazatelj odnosa države prema statusu izuma i izumitelja Piše: prof. dr. Stjepan Car predsjednik Udruge inovatora Hrvatske Hrvatsko gospodarstvo je nedovoljno konkurentno i nedovoljno uspješno na globalnom tržištu i već niz godina ne pokazuje znakove poboljšanja. Uzroci takvog stanja samo su djelomično posljedica zbivanja na globalnom tržištu. Nekonkurentnost mnogih proizvoda i usluga najvećim dijelom dolazi od unutarnjih uzroka. Podaci koji o tome najbolje govore su: - udio industrije u bruto nacionalnom dohotku smanjio se od 41% na svega 15% u 2011., - broj zaposlenih u industriji u istom razdoblju smanjio se od na svega , - izvoz već godinama iznosi svega 50% uvoza, - u razdoblju samo 37% tvrtki uvelo je neku inovaciju u svoje proizvode i usluge, - broj podnesenih prijava domaćih prijavitelja za patentnom zaštitom iznosi godišnje svega 250, u oko 80% su privatne osobe. Promijena takva stanja veliki je izazov i nužnost, ako se želi ekonomski napredovati i planirati održivi razvoj društva. broj 1 :: siječanj

63 Tribina Kada se govori o inovacijama i inovatorstvu uglavnom se misli na tehničko tehnološke-inovacije povezane s inženjerskom strukom profesijom, u kojoj se znanje matematike i prirodnih znanosti (fizike, kemije, biologije ) iskustvom i praksom s pažnjom primjenjuje za ekonomičnu upotrebu materijala i prirodnih sila na dobrobit čovječanstvu [9]. Kada govorimo o inovatorstvu Hrvatskoj tada ne smijemo govoriti o rezultatima stotinjak ljudi koji su nagrađeni za svoj rad putem u domaćih i međunarodnih izložbi inovacija, već o rezultatu pedesetak tisuća inženjera kojima je struka da mijenjaju i unapređuju stvari, baš kao i liječnicima da liječe. Oživotvorenje inovacije ili njena komercijalizacija uvijek je povezana s poduzetništvom, što uključuje ne samo inovaciju nego i njenu troškovno konkurentnu proizvodnju, ali i znanje kako proizvod prodati na globalnom tržištu. To nije jednostavno jer inovacija je samo jedna karika u lancu ostvarivanja dodane vrijednosti za obje strane, za proizvođača i za kupca. Uspjeh ne izostaje tamo gdje su inženjeri kao inovatori dio poduzetničkog tima što je slučaj u tvrtkama, a mnogo je teže kada je inovator pojedinac koji nema dovoljno znanja niti kapitala da formira cijeli lanac od ideje preko proizvodnje do kupca. Udruga inovatora Hrvatske, ali i mediji, možda se najviše bave upravo takvim pojedincima, pomažući im da pronađu poduzetnika koji će uložiti novac i ući u proizvodnju i prodaju inovativnog proizvoda. No, najveći potencijal Hrvatske ipak leži u tvrtkama gdje postoje deseci ili stotine inženjera koje treba motivirati i potaknuti da se bave onim za što su školovani, da razvijaju i unapređuju postojeće proizvode i stvaraju nove. To je jedini način stvaranja konkurentnog gospodarstva čiji je razvoj pokretan inovacijama i koje tako zadržava postojeća radna mjesta ili generira nova. Ako se govori o našem inovatorstvu u odnosu na svijet, onda treba govoriti o rezultatima inženjerskog djelovanja i poziciji rada proizvodu i uslugama na svjetskoj razini. Mjereći inovativnost brojem prijavljenih patenata, odnosno brojem pravno zaštićenih izuma ili pak konkurentnošću proizvoda i usluga na globalnom tržištu, vidi se da bitno zaostajemo za razvijenim svijetom. Naime, prošle je godine Europskom patentnom uredu prijavljeno 55 patenata iz Hrvatske, a iz Slovenije čak tri puta više. Kako bi se dobio osjećaj što to znači, treba reći da je prošle godine u EU prijavljeno više od izuma, a odobreno oko patenata. Od toga najviše otpada na visokorazvijene zemlje kao što su Njemačka i Francuska. 62 perspektive

64 Nema komercijalizacije inovacije bez poduzetništva Višestruka zaštita Broj patenata sigurno nije jedino mjerilo inovativnosti već je samo jedan od pokazatelja. Naime, industrijsko vlasništvo, dakle zaštita onog što je stvoreno u tvrtki, može se zaštititi ne samo patentom već i obličjem, žigom, topografijom, ali i poslovnom tajnom i to u slučaju kada se ne želi obznaniti svijetu o čemu se radi. To se najčešće radi kada je nemoguće pratiti kopiranja, odnosno povrede prava nad vlasništvom. Za inovativnost u hrvatskom gospodarstvu koja treba bitno pridonositi konkurentnosti proizvoda i usluga prema nalazima Svjetske banke iz može se reći sljedeće: niska produktivnost ili nedovoljna postignuta dodana vrijednost po zaposlenom na tržištu proizvoda i usluga; niska stopa ulaganja u istraživanje i razvoj kako iz državnih fondova tako i u samim tvrtkama, udio inovativnih tvrtki je ispod prosjeka EU; mali broj patenata na milijun stanovnika (npr u Hrvatskoj 6, u Sloveniji 51, a u EU čak 107 patenata); vrlo slaba povezanost gospodarstva s akademskom zajednicom; poticaji za doktorske studije postoje samo za akademsku zajednicu i znanstvene institute. Sve to rezultira i malom inovativnošću i zaostajanjem za najrazvijenijima. To i jest razlog što je nedavno Vlada pokrenula izradu Nacionalne strategije inovacija za razdoblje s ciljem otklanjanja prepreka za brži razvoj konkurentnog gospodarstva temeljenog na inovacijama. U tome ključnu ulogu trebaju imati sveučilišta i javni instituti ne samo putem obrazovnog programa koji mora podučavati kako se znanje treba koristiti već i u povezivanju s gospodarstvom na primijenjenim istraživanjima i razvoju radi stvaranja novih tehničkih rješenja konkurentnijih od postojećih, dakle na inovacijama. Zato je potrebno promovirati inovatore, inovacije i sve one koji promiču inovativnost kao ključnu odrednicu konkurentnosti gospodarstva. Tu ulogu ima Udruga inovatora Hrvatske, strukovna, nevladina, nestranačka i neprofitna udruga u koju se slobodno udružuju fizičke i pravne osobe koje svoje aktivnosti temelje na inovacijama i promicanju inovatorstva. broj 1 :: siječanj

65 Tribina Privreda vapi za inovatorima Prvo udruženje inovatora u Hrvatskoj, osnovano je u 1. listopada u Zagrebu. Djelovalo je pod okriljem Narodne tehnike Hrvatske koja je osnovana u Zagrebu i preteča je današnje Hrvatske zajednice tehničke kulture (HZTK). Zajednica je danas krovna organizacija Udruge, koja objedinjuje rad 35 pravnih subjekata (regionalnih udruga i trgovačkih društava) te 60 inovatora pojedinaca ili okuplja više od 1500 članova. Njena je misija upravo promocija inovatorstva u zemlji i u svijetu, ali i organizirano djelovanje prema državnim tijelima i društvenoj zajednici. Svake godine Udruga organizira međunarodnu izložbu inovacija ARCA u području tehnike s prigodnom konferencijom Inovacijama do konkurentnosti te međunarodnu izložbu AGRO ARCA u području poljoprivrede i prehrambenih proizvoda. Postoji i niz drugih udruga koje se bave inovacijama i inovatorima na sličan ili različit način, ali nažalost, ne postoji nikakva koordinacija, što nije dobro niti sa stanovišta njihovih troškova niti njihova društvenog utjecaja. Vrlo često se u znanstvenim i u političkim krugovima čuje pojam društvo znanja. Kako doći do razvijenijeg i bogatijeg društva znanja? Zapravo, radi se o razvoju društva temeljenog na inovacijama u koje su ugrađeni znanje i vještine. Očekuje se da će prodajom takvih proizvoda ostvarena dodana vrijednost na tržištu biti dostatna, ne samo za pokriće svih troškova poduzetnika, već i za sljedeći razvojni ciklus, odnosno da će se osigurati održivi razvoj. Takvi procesi nisu slučajni i treba ih poticati, usmjeravati i voditi. U Sjedinjenim Američkim Državama čak 80% znanstvenika radi u privredi, u EU 50%, a u Hrvatskoj svega 15-tak %. Promijeniti takvo stanje veliki je izazov za sustav akademskog obrazovanja. Neki od načina koji će pridonijeti promjeni stanja: promijeniti uvjet napredovanja znanstvenika, koji je danas samo na osnovu objavljenih radova (ocjena znanja), tako da se vrednuje i doprinos primjeni znanja (intelektualno vlasništvo i inovacije); razvoj inovacija na istraživačkom sveučilištu i njihov transfer u gospodarstvo je dobra zamisao, ali neće polučiti velike ekonomske efekte niti za sveučilište niti za gospodarstvo, budući da tako nastaju inovacije u koje nije unaprijed uključen proizvođač i/ili kupac. Akademska zajednica bi trebala staviti naglasak na suradnju znanstvenika s tvrtkama, odnosno na njihovo uključenje u razvojne projekte tvrtki koje će stvorenu inovaciju proizvoditi i za koje znaju kome će i kako prodati; 64 perspektive

66 Nema komercijalizacije inovacije bez poduzetništva doktorske disertacije, a poželjno bi bilo i diplomske radnje, obavezno bi trebale rješavati realne probleme tvrtki, što može biti dobar početak suradnje; uvjet za novake da moraju upisati samo doktorski studij, a ne znati gdje će i što raditi nedopustivo je i štetno. Sustav treba iz temelja mijenjati, ako ne želimo imati frustrirane doktore koje nitko u gospodarstvu ne treba, a sveučilište ih ne može zaposliti; Dakle, treba bitno mijenjati sustav akademskog obrazovanja, ako se želi brzo i efikasno mijenjati gospodarstvo kao glavni izvor novca za financiranje svih drugih djelatnosti, pa i znanstvene. Uostalom, to nije ništa novo, to rade i najrazvijeniji. Različitost proizvoda ključ uspjeha Za svakog poduzetnika koji svoju aktivnost temelji na proizvodnji i globalnom tržištu pravi je izazov kako motivirati zaposlenike da budu inovativni. Ključni čimbenici poticajne klime za inovativnost u nekoj tvrtki su: poznavanje tehnoloških trendova; sposobnost odabira pravih ideja za istraživanje; poznavanje ključnih procesa, ali i potreba i očekivanja kupca; sposobnost identifikacije kreativnih osoba u tvrtki i kod kupca; kvaliteta komuniciranja u tvrtki i s kupcem, ali i sa znanstveno istraživačkim organizacijama; timski rad i međusobna suradnja, posebno različitih struka; tolerancija prema riziku istraživanja i razvoja, kao i kulturi njegovanja različitosti; organizacijska struktura sa samostalnim jedinicama i tolerancija prema učincima uloženih sredstava i utrošenom vremenu; podupiranje i balansiranje između malih unapređenja i velikih inovacija; sposobnost ocjenjivanja dosega inovativnih ideja, kao i mjerenja postignutih rezultata. Put ka poslovnom uspjehu danas je u različitosti proizvoda i usluga od postojećih, kao i u rješavanju kupčevih problema. Samo cjenovna konkurentnost danas nije dovoljna jer ne daje kupcu osjećaj dobivanja nečeg iznad očekivanja. To je ujedno i pravi put za građenje povjerenja i lojalnosti kupca. Dakle, broj 1 :: siječanj

67 Tribina na menadžerima je velika odgovornost da osiguraju stvaralačku klimu u tvrtkama i da ljude motiviraju na promjene i maksimalno podupru suradnju sa znanstvenom zajednicom. Tradicionalni pristup Strategija EU 2020 prepoznaje važnost državnih potpora i njihovu usmjerenost da aktivno i pozitivno pridonose ciljevima strategije razvoja društva. Poticanje i podržavanje inicijativa koje omogućuju inovativnije, djelotvornije i zelenije tehnologije putem državnih potpora: za investiranje, za pristup rizičnom kapitalu i za sufinanciranje istraživanja i razvoja u ovom su trenutku od vrlo velike važnosti, jer mogu snažno ubrzati stvaranje dugoročno konkurentne privrede. Poštujući pravila EU o nesmetanom tržišnom natjecanju, ključna financijska podrška domaćoj proizvodnji i izvozna orijentacija moguća je putem sufinanciranja istraživanja i razvoja čiji rezultat bi trebale biti inovacije u proizvodnom programu i u korištenim tehnologijama. Jedna od ustaljenih mjera koja je u Hrvatskoj zakonski regulirana je smanjenje porezne osnovice na dobit približno u visini ulaganja u istraživanje i razvoj. To je vrlo efikasna mjera, ali samo za poslovne subjekte koji ostvaruju dobit. Ovu mjeru bi trebalo razraditi tako da obuhvati i tvrtke koje trenutno posluju s gubitkom, ali uz odgovarajući poticaj za inovacije mogle bi poslovati pozitivno i dalje se razvijati. Za razvoj industrije potrebno je primijeniti takozvani trodimenzionalni pristup koji kombinira ekonomski, socijalni i ekološki interes, dakle tri stupa održivog razvoja. Ovogodišnji Poduzetnički impuls Ministarstva poduzetništva i obrta sa 780 mil. kn, vjetar je u leđa inovatorima i poduzetnicima, koji misle i rade drugačije i koji mijenjaju svijet bez ratovanja. Takve potpore su upravo višedimenzionalne potpora, jer su namijenjene ne samo inovatorima već prvenstveno poduzetnicima koji trebaju od inovacija napraviti posao i tako rješavati probleme zapošljavanja i državnih prihoda, dakle i socijalne probleme. Ako su inovacije ili inovativni procesi ekološki prihvatljivi ili bolji od postojećih rješenja, onda je ispunjen i ekološki uvjet. Često se govori da je najbolje ulaganje ono u znanje ljudi. Ali ulaganje u inovacije također je ulaganje u znanje, ali primijenjeno, što su prepoznale i intenzivno primjenjuju najrazvijenije zemlje. 66 perspektive

68 Nema komercijalizacije inovacije bez poduzetništva Stvaranje intelektualnog vlasništva mjera uspješnosti Inovacije kao rezultat primjene znanja i vještina ključni su čimbenik gospodarskog i društvenog razvoja, jer bitno pridonose konkurentnosti proizvoda i usluga na tržištu. Obrazovni sustav treba omogućiti ne samo stjecanje teoretskih znanja nego i vještina u primjeni znanja, za što su ključni suvremeno opremljeni laboratoriji za eksperimentalni rad i nastavno osoblje koje je snažno povezano s gospodarstvom. Mjera uspješnosti znanstvenika i njegovo napredovanje moraju biti povezani ne samo s brojem i citiranošću objavljenih radova već prije svega s njegovim doprinosom stvaranju intelektualnog vlasništva (primijenjeni patenti, korišteni žigovi, upotrebljavani dizajn, inovacije proizvoda i tehnologija). Treba poticati suradnju akademske zajednice i javnih instituta s gospodarstvom i javnim sektorom na način da im se projekti na kojima rade isključivo sufinanciraju kako bi se privuklo dodatno financiranje i osigurao transfer znanja i primjena rezultata. Postojeće zakone o intelektualnom vlasništvu treba nadopuniti zakonskom obavezom kojom je korisnik intelektualnog vlasništva dužan materijalno nagraditi njenog tvorca inovatora, a podzakonskim aktom pravilnikom odrediti minimalni iznos, razmjerno doprinosu njegove inovacije dodanoj vrijednosti proizvoda i usluga. Od resornih se ministarstava očekuje da svojim poticajnim mjerama usmjeravaju inovatore i organizacije koje potiču njihov rad, na udruživanje u jedinstvenu nacionalnu organizaciju radi jačanja njihove uloge i utjecaja na društvene prilike. Također, očekuje se da resorna ministarstva djeluju na sveukupni obrazovni sustav kako bi se kroz jačanje tehničke kulture osigurao podmladak kojemu će stjecanje tehničkih znanja i vještina biti podloga njihovim karijerama, radi osiguranja dugoročnog razvoja zemlje. Od Udruge inovatora Hrvatske očekuje se pak da promovira inovacijsku djelatnost i osigura razmjenu znanja i vještina kroz primjere najbolje prakse i međusobnog umrežavanja kao poticaj za stvaranje inovacija te da se izbori za njihov bolji materijalni položaj i društveni status. broj 1 :: siječanj

69 Dosad izašli brojevi časopisa Perspektive

70 Reflektor Reflektor Tko su stvarni nositelji privrednog razvoja Jeffrey Sacks ukazuje na brojne propuste i pogreške autora knjige: Zašto države propadaju: Porijeklo moći, prosperiteta i siromaštva, koja je trenutno hit na svjetskom izdavačkom tržištu. Priredio: dr. Uroš Dujšin Prema ekonomistu Daronu Acemogluu i politologu Jamesu Robinsonu privredni razvoj ovisi o jednom jedinom čimbeniku: institucijama zemlje ističe Jeffrey Sachs 1 u svom kritičkom prikazu njihove knjige Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity and Poverty (prikazali smo je u prošlom broju našeg časopisa). Točnije, kako to objašnjavaju, razvoj ovisi o postojanju inkluzivnih institucija, definiranih kao pluralistički sistemi koji štite prava pojedinaca, osiguravaju privatno vlasništvo i potiču poduzetništvo. Dugoročni rezultat toga su viši dohoci i poboljšano socijalno stanje. 1 Jeffrey D. Sachs je bivši profesor s harvardskog sveučilišta i posebni savjetnik generalnog tajnika UN, Ban Ki-Moona broj 1 :: siječanj

71 Reflektor Nasuprot tome ono što autori nazivaju ekstraktivnim političkim institucijama stavlja moć u ruke pojedinaca i rađa ekstraktivne institucije koje obilježavaju nepošteni propisi i visoke barijere ulasku na tržište. Koncipirane tako da obogaćuju jednu malenu elitu, te institucije koče privredni napredak za sve ostale. U najširem smislu hipoteza knjige je u tome da vlade koje štite vlasnička prava i predstavljaju svoje ljude omogućuju privredni razvoj, dok one koje to ne čine dovode do privredne stagnacije i zaostajanja. Iako se većina društvenih znanstvenika kloni monokauzalnih i široko primjenjivih teorija autori su sami izabrali upravo takvu teoriju kako bi objasnili glavne konture privrednog i društvenog razvoja u svijetu od neolitske revolucije nadalje. Njihovo razmišljanje kreće se otprilike ovako: privredni razvoj ovisi o inovacijama, a njih treba istraživati, razvijati i široko primjenjivati. Te se aktivnosti odvijaju samo onda, kada izumitelji mogu očekivati da će moći prisvojiti koristi od svoga rada. Profitni motiv također doprinosi njihovom širenju, onako kako poduzeća konkuriraju u nastojanju da prošire koristi od inovacija na širi krug stanovništva. Najveća zapreka tom procesu su skriveni interesi i despotski vladari, koji se boje da će bogata srednja klasa potkopati njihovu moć, ili vlasnici postojećih tehnologija koji žele ostati na tržištu. Često obje skupine pripadaju istoj kliki. 70 perspektive

72 Tko su stvarni nositelji privrednog razvoja Jednostranost Ova teorija umiruje. Zapadnjački će čitaoci bez sumnje naći utjehu u ideji da demokracija i blagostanje idu ruku pod ruku i da su autoritarne zemlje osuđene na to da se demokratiziraju ili da potonu u privrednu stagnaciju. Stoga autori i predviđaju da će Kina krenuti putem Sovjetskog saveza: iscrpit će svoj sadašnji privredni uspjeh prije no što se pretvore u politički inkluzivnu državu. To zvuči dobro, ali je suviše jednostavno. Iako domaća politika može potaknuti ili zakočiti privredni razvoj, to mogu i brojni drugi faktori kao što su geopolitika, tehnološka otkrića i prirodni izvori, da spomenemo tek neke. U svojoj jednostranoj težnji da dokažu kako su političke institucije glavni pokretač privrednog razvoja, autori sistematski ignoriraju druge faktore. Njihova teorija iskrivljuje odnos između politike, tehnoloških inovacija i rasta. No najproblematičnije je to da ona ne objašnjava točno zašto su se pojedine zemlje uspjele razviti, dok druge nisu i što ne mogu pouzdano predvidjeti koje će se privrede razviti a koje će u budućnosti stagnirati. Konceptualni nedostaci Ova simplistička teorija sadrži niz konceptualnih nedostataka. Kao prvo, autori netočno pretpostavljaju da se autoritarne elite nužno protive razvoju. Diktatori su zapravo ponekad djelovali kao pokretači dubokih privrednih reformi, često i zbog toga što su ih na to prisiljavale prijetnje izvana. Nakon što je Napoleon pobijedio Prusiju kod Jene, pruski su autoritarni vladari započeli administrativne i privredne reforme u nastojanju da ojačaju državu. Iste su pobude pokrenule reforme u Japanu u doba dinastije Meiji potkraj 19. stoljeća, južnokorejsku industrijalizaciju u 1960-ima te onu kinesku u 1980-ima. U svim tim slučajevima opasnost izvana i težnja ka nacionalnom blagostanju prevladale su brige vladajućih u pogledu privredne liberalizacije. U svojoj analizi motiva elita, autori previđaju činjenicu da njihovo političko preživljavanje jednako toliko ovisi o unutrašnjim kao i vanjskim okolnostima, navodeći mnoge države u teškoćama da prihvate tehnologije i institucije vodećih država u nastojanju da uklone privredne razlike koje ugrožavaju državu i društvo. broj 1 :: siječanj

73 Reflektor Zanemarena inovacije i tehnologija Jednako tako autori zanemaruju poticaje inovaciji i širenju tehnologije. To je razlikovanje važno jer širenje inovacija doprinosi više privrednom napretku zaostalih država nego sama inovacija. Autoritarni su vladari često uspješno poticali priljev superiornih stranih tehnologija. Društva bez političkih, društvenih i vlasničkih prava doista mogu imati teškoća u poticanju inovacija izvan vojnog sektora, ali često relativno lako prihvaća tehnologije koje su drugdje već razvijene. Prisjetimo se mobitela. Izumljeni u Sjedinjenim Državama brzo su se proširili po svijetu jednako u demokracijama kao i u nedemokratskim zemljama. Čak su prodrli i u Somaliju, zemlju koja nema nacionalne vlade kao ni spomena vrijednog prava, ali ima veoma konkurentan sektor mobitela. Zapravo najveći dio privrednih skokova koje su učinile zaostale zemlje treba pripisati dotoku tehnologija izvana, koje su opet često financirane prihodima od izvoza i industrija s niskim nadnicama. Kina nije postala zemlja s najbržim privrednim rastom u povijesti zahvaljujući domaćim izumima; to je postala zahvaljujući brzom prihvaćanju tehnologija stvorenih drugdje. Za razliku od Sovjetskog Saveza Kina, nije uzalud nastojala razviti vlastite tehnološke sisteme kao konkurenciju Zapadu. Ona je naprotiv nastojala, i to vrlo vješto, integrirati u svoju proizvodnju globalne tehnološke sisteme, usvajajući tehnologiju tokom vremena. Vjerojatno će ubuduće Kina postati značajan tehnološki inovator, ali inovacija nije ključ za trideset godina burnog razvoja. Osim toga, autoritarni politički sistemi, kakav je onaj kineski, ponekad mogu ubrzati a ne kočiti priljev tehnologije. Kina se pokazala kao veoma efikasna u gradnji velike i složene tehničke infrastrukture kao što su luke, željeznice, optički kabeli i autoceste koji dopunjuju industrijalki kapital. Ta je infrastruktura opet privukla strani privatni kapital i tehnologiju. Upravo kao i inkluzivne vlade, autoritarni režimi često inoviraju u vojnom sektoru od čega koristi ima i privatni sektor. Tako su u Južnoj Koreji i Tajvanu javne investicije u vojnu tehnologiju pomogle razvoju proizvodnje za opću upotrebu. Snažan utjecaj geografije Knjiga pogrešno tumači uzroke rasta i na jedan drugi način. Autori točno identificiraju moć države drugim riječima političku centralizaciju kao nužan preduvjet privrednog razvoja. Uostalom, samo snažna vlada može održavati red i mir, graditi infrastrukturu, provoditi ugovore i pružati druga javna dobra. No u njihovoj verziji snaga države izvire iz izbora koji su učinile vladajuće elite. Pri tome zaboravljaju da moć države ne ovisi samo o snazi volje tih elita, nego i o adekvatnim izvorima koji pomažu financiranju te moći. 72 perspektive

74 Tko su stvarni nositelji privrednog razvoja Tako npr. u svojoj analizi Afrike autori uočavaju da tom kontinentu nedostaju centralizirane države i da je duga povijest kolonijalne vladavine unazadila njihov razvoj, ali nisu adekvatno objasnili zašto su vlade subsaharske Afrike lokalizirane i slabe. Mnogo toga ovisi o geografiji. Zemljopisni su uvjeti privrednih prilika subsaharske Afrike nepovoljni niska gustoća stanovništva sve do 20. stoljeća, raširenost bolesti, nepostojanje plovnih rijeka za prijevoz. Niska proizvodnost kultura ovisnih o kiši dugo je sprečavala stvaranje centraliziranih država, urbanizaciju i privredni rast. Adam Smith je još prepoznao prometne prepreke u Africi. Ti problemi, kao i ekološke i druge slabosti, učinile su Afriku pogodnom za kolonijalna osvajanja potkraj 19. stoljeća, nakon što su se Evropljani naučili štititi kininom protiv malarije. Oni još i danas koče razvoj u nekim dijelovima kontinenta. Nepovoljni geografski uvjeti ne samo da mogu osakatiti države: isto tako mogu usporiti razvoj i širenje tehnologije. No tu i opet autori izostavljaju tu varijablu iz svoje jednadžbe, propuštajući uočiti da širenje zahtijeva ne samo inkluzivne političke institucije nego i dovoljno niske troškove primjene tih tehnologija. Na mjestima gdje je proizvodnja skupa zbog negostoljubive klime, nepovoljne topografije, niske gustoće stanovništva ili udaljenosti od globalnih tržišta, mnoge tehnologije neće doći izvana putem inozemnih investicija ili izmještanja proizvodnje. Usporedimo Boliviju i Vijetnam u 1990-im godinama, u kojima sam iz prve ruke upoznao stanje. Stanovnici Bolivije su uživali veće građanske i političke slobode od Vijetnamaca pa je ipak Bolivija rasla sporije, dok je Vijetnam privlačio inozemne investicije poput magneta. Nije teško vidjeti zašto. Bolivija je zemlja bez izlaza na more, a većina njena teritorija se nalazi na visini većoj od 3,000 metara dok Vijetnam ima prostranu obalu s lukama s dubokim morem, povoljno smještenim blizu naglo rastućih azijskih privreda. Vijetnam, a ne Bolivija, poželjno su mjesto za sastavljanje kućanskih aparata za japanska i južnokorejska poduzeća. Analitički defekti Najznačajniji učinak ovih analitičkih defekata je taj kad autori nastoje objasniti zašto se pojedini narodi ne uspijevaju razvijati, pa tu djeluju poput liječnika koji nastoje izliječiti niz različitih bolesti putem jedne dijagnoze U svakom sistemu s mnogo međuzavisnih komponenti, bilo to bolesno tijelo ili neučinkovita privreda, neuspjeh može nastati iz niza razloga. Ključ za ozdravljenje složenih sistema je ono što liječnici zovu diferencijalnom dijagnozom: određivanje onoga što je dovelo do neuspjeha sistema u određenom vremenu i prostoru. Loše upravljanje je doista razarajuće, no to su i geopolitičke prijetnje, nepovoljna geografska situacija, dužničke krize kao broj 1 :: siječanj

75 Reflektor i kulturne barijere. Siromaštvo može, samo po sebi, stvoriti samoodržavajuće zamke, onemogućujući akumulaciju i investicije. Da bi se složilo vjerodostojne argumente za to da samo političke institucije određuju privredni razvoj, trebalo bi provesti izuzetno rigoroznu analizu kako bi se obradio ogroman broj podataka koji ukazuju na to da i drugi faktori igraju važnu ulogu u razvoju; kako reče astrofizičar Carl Sagan, izvanredne tvrdnje zahtijevaju i izvanredne dokaze. No autori ne čine ništa od toga. Nikad nisu točno definirali svoje ključne varijable izložili kvantitativne podatke ili klasifikacije zasnovane na svojim definicijama, čak niti jednu tabelu grafikon ili regresiju koje dokazuju odnose za koje tvrde da određuju cjelokupnu ekonomsku povijest. Umjesto toga, oni izlažu niz tvrdnji i anegdota o inkluzivnoj i ekstraktivnoj prirodi ove ili one institucije. Čak i njihovo izlaganje odaje kronično sljepilo na druga objašnjenja. I autoritarni režimi potiču razvoj privrede Prisjetimo se privrednog razvoja Južne Koreje. Kao što Acemoglu i Robinson priznaju, predsjednik Park Chung-hee koji je bio na vlasti od do 1979, vodio je ekstraktivni sistem koji je nekako na kraju ipak stvorio inkluzivne institucije. Nasuprot onome što bi predvidjela njihova hipoteza da političke reforme prethode privrednom rastu Park i njegovi saveznici su, usprkos tome što su činili administrativnu elitu, bili motivirani željom da ojačaju državu i razviju privredu tako da Južna Koreja može preživjeti na podijeljenom poluotoku i u izuzetno konkurentnom području. Osim toga je privredni napredak zemlje od do bio manje ovisan o omiljenom objašnjenju autora o vlastitim inovacijama nego izuzetnim uspjehom u korištenju tuđe opreme i industrijskih kapaciteta afirmiranih poduzeća iz inozemstva. U konačnici, privredna uspješnost Južne Koreje potakla je političku demokratizaciju i vlastite inovacije. Tako je privredni napredak na početku potaknuo autoritarni režim. Južnokorejski tip rasta znatno je tipičniji nego što autori priznaju. Taj tip stoga i nosi naziv istočnoazijskim modelom razvojne države ili općenito, državnim kapitalizmom. Kina, Singapur, Tajvan i Vijetnam svi su oni počeli sa ekstraktivnim političkim institucijama i završili u mnogo inkluzivnijim vodama. U svakom slučaju, privredni je razvoj prethodio političkim reformama ili je dovodio do njih. I dok su Južna Koreja i Tajvan postali demokracije nakon privrednih reformi svojih autoritarnih vođa, Kina i Vijetnam se nisu demokratizirali, a Singapur je postao napola demokratski. Ti rezultati suprotni su teoriji autora da inkluzivne institucije krče put privrednom rastu i da bez takvih institucija privrede neizbježno tonu u stagnaciju. 74 perspektive

76 Tko su stvarni nositelji privrednog razvoja Primjeri južne Koreje i Tajvana služe nam kao podsjetnici na to kako se jednostavno može pogriješiti koristeći okvir ovih autora. Inkluzivne političke institucije u Južnoj Koreji i Tajvanu danas povezujemo s inkluzivnim političkim institucijama. No povijesno je kauzalni lanac u obje zemlje započeo ss privrednim reformama a ne obratno. Činjenica da su inkluzivni politički i ekonomski modeli u današnjem svijetu povezani ne znači da je ono prvo dovelo do drugog. Mnoštvo čimbenika utječe na svijet Ima i zemalja koje imaju inkluzivne političke i ekonomske institucije, a nikako ne mogu ubrzati svoj razvoj, često zbog geografskih barijera. Izgledalo je da će to biti sudbina Bocvane 1966, kada je stekla nezavisnost. Tada je ta zemlja spadala među najsiromašnije predjele na planetu što nije čudno za državu bez izlaza na more. No tokom idućih resetljeća zemlja je postala izuzetno uspješna i sada spada među one s najvišim dohocima po stanovniku u Africi. Pa što se tu promijenilo? Prema autorima, Bocvana je razbila začarani krug siromaštva nakon oslobođenja brzim razvojem inkluzivnih ekonomskih i političkih institucija. Pri tome su ispustili iz vida jedan sitni detalj. U otkrivena su ogromna nalazišta dijamanata koja su prerasla u najveći svjetski rudnik, a uskoro su uslijedila i druga otkrića. Tokom 1970-ih i 1980-ih dijamantni bum je preobrazio privredu te male pustinjske zemlje, koja je postala jednom od najvećih svjetskih izvoznica dijamanata. Prihodi od dijamanata koji su naglo porasli na više od dolara po stanovniku, dali su više od polovine izvoznih prihoda zemlje kao i znatan dio proračunskih prihoda. No za autore to je tek sporedni detalj. Činjenica je da će privredni razvoj tokom slijedećih desetljeća biti sve složeniji. S klimatskim promjenama mnoga će područja biti pogođena razornim šokovima kao što su toplinski udari, suša i poplave koje su izvan ljudske kontrole. Ljudi će se seliti uslijed demografskih promjena. Napredak u informatici i komunikacijskoj tehnologiji omogućit će stvaranje novih oblika globalnih proizvodnih mreža. U tako kompliciranom svijetu, objašnjenja rasta putem samo jednog faktora postat će još nekorisnija. broj 1 :: siječanj

77 Manipulacije LIBOR-om Manji prostor za bankarsku kreativnost Referentne kamatne stope očekuju promjene. Otkrivene manipulacije LIBOR-om dovela su u pitanje točnost izračuna vodećih svjetskih referentnih kamatnih stopa. Sadašnje stope ne odražavaju tržišne uvjete već se temelje na procjenama bankara. Razmatraju se novi načini nadzora postupaka izračuna tih stopa koje imaju presudan utjecaj na globalne financije. Piše: mr. Darko Horvatin Početkom godine svijet se zgrozio izbijanjem financijskog skandala u banci JP Morgan koji ju je na kraju koštao 4,4 milijarde dolara. Iznos je velik, ali je račun platio samo JP Morgan. Naime, premda su ožiljci subprime krize još uvijek svježi, ta se banka zaigrala financijskim izvedenicama što je na koncu rezultiralo golemim gubitkom, koji će osjetiti dioničari banke. I opet se pokazalo da bankar dlaku mijenja ali ćud nikad. Neutaživa pohlepa i glad (prvenstveno) za bonusima, poremetili su moć trezvenog rasuđivanja. Početkom ljeta izbila je još veća afera koja bi morala imati dugoročne posljedice za financijska tržišta manipulacija jednom od najvažnijih svjetskih referentnih stopa LIBOR-om. U središtu krize je britanska Barclay's banka koja je zbog optužbi za manipulaciju do sada platila globu od 450 milijuna dolara britanskim i američkim financijskim regulatorima. Sumnja se da ima još banaka upletenih u skandal. I dok su u prvom slučaju ceh platili dioničari JP Morgana, u drugom slučaju ceh su platili svi koji su na bilo koji način povezani s LIBOR-om Bankarske igre Jednostavno rečeno, LIBOR predstavlja prosječnu kamatnu stopu koju banke u Londonu zaračunavaju kod međusobnog posuđivanja novca. Izračunava je 76 perspektive

78 Manji prostor za bankarsku kreativnost Thomson Reuters za Britansku bankarsko udruženje (BBA). Postupak određivanja kamatne stope je vrlo jednostavan i u stvarnosti na tome radi samo dvoje ljudi. Svaki dan malo prije 11 sati odjel tržišta novca iz vodećih svjetskih banka dostavlja im svoje procjene kamatnih stopa po kojim bi njihove banke bile spremne pozajmiti novac drugoj banci. Čine to elektroničkim putem. Ako neka od banaka kasni sa slanjem svoje cijene ili se spomenutom dvojcu učini da je pojedina banka zabunom poslala krivu stopu, telefonski se brzo izvrši provjera i pokrene jednostavan program za izračun LIBOR-a. Naime, program isključuje iz izračuna 25% najnižih i 25% najviših kotacija i iz ostatka izračuna prosjek. Rezultat se objavljuje u 11 sati i predstavlja LIBOR za taj dan. Kalkulacija se ponavlja za svaku od 10 glavnih svjetskih valuta za 15 rokova (od prekonoćnih kredita pa do 12 mjeseci), što znači da se dnevno izračunava 150 LIBOR-a različitih dospijeća. I zašto gotovo svi mi brinemo o tim brojčicama koje nekoliko tipova iz bankovnih ureda utipkaju u kompjuter onako, usput, prije ručka? Odgovor se krije u činjenici da je oko 360 trilijuna dolara financijske imovine diljem svijeta direktno vezano na LIBOR. Dva najvažnija indeksa za koje se veže otplata kredita s promjenjivom kamatnom stopom u SAD-u su prime rate (stopa koju banke zaračunavaju prvoklasnim prime klijentima ) i LIBOR, koji se češće koristi za subprime (drugorazredne) kredite. Pojedine studije pokazuju da je primjerice godine gotovo 60 posto prime i praktički 100 posto subprime kredita bilo indeksirano na LIBOR. Znači kada LIBOR raste tada raste i rata kredita koju dužnik plaća, što pak znači da banka koja se zaigra s LIBORom ne utječe samo na tržište financijskih izvedenica (koje se u najvećoj mjeri reflektira na banke), već se igraju sarealnom ekonomijom u kojoj većina od nas svakodnevno sudjeluje. Izmanipulirani regulatori Kako je Barclay's manipulirao LIBOR-om? Od do banka je navodno varirala sa stopama koje je prijavljivala BBA-u i Thomson Reutersu kako bi povećala marže na vlastitim transakcijama. Npr, mogla se kladiti na rast LIBOR-a i nakon toga poslati umjetno napuhnutu visinu stope koja je onda podizala prosjek LIBORa, čime bi njihova oklada imala veće izglede za dobitak. Time ne samo da je prevaren ulagač s druge strane transakcije, već su povećani i troškovi otplate svih kredita u svijetu koji su vezani uz LIBOR. Zatim je koncem godine Barclay's a prema prema njegovom (bivšem) šefu Bobu Diamondu i još neke banke za izračun LIBOR-a prijavljivao nerealno niske kamate u nastojanju prikazivanja stabilnije financijske situacije nego je ona u stvarnosti bila. Iza svega se krila ideja ostavljanja boljeg dojma na tržištu i sprečavanje širenja panike, stampeda štediša na banku i potencijalne posljedične nacionalizacije banke, što je bila nerijetka slika na vrhuncu financijske krize. Direktan efekt za krajnjeg potrošača bio je (pre)jeftin kredit, a indirektan broj 1 :: siječanj

79 Reflektor ili bolje rečeno ciljani, bio je dati vladi što manje razloga za radikalnije mjere protiv banaka. Tako rezultat mešetarenja LIBOR-om nije samo unio kaos u osobne financije, već je pokušao izmanipulirati (a kako izgleda i uspio) zakonsku regulativu. Ako su vlade zbog manipulacije podacima koje koriste za donošenje odluka propustile provesti mjere za stabilniji financijski sustav i to ide na dušu bankarima, a najveći ceh, kao i kod kredita, platit će krajnji korisnik obični porezni obveznik. I Euribor očekuju promjene Nakon izbijanja skandala s LIBOR-om, sve se više spominje nužnost promjena u samom sustavu izračuna referentnih stopa, pa je tako i Euribor stavljen pod lupu. Euribor se izračunava na sličan način kao LIBOR. U procesu sudjeluju banke s najvećim volumenom poslovanja u eurozoni (koncem rujna ove godine radilo se o 44 banke), koje svoje procjene kamatnih stopa dostavljaju do 10,45 sati a zatim Reuters odbacuje 15 posto najviših i najnižih stopa te od ostatka izračunava prosjek. Vrlo je izgledno da će BBA kontrolu izračuna LIBOR-a prepustiti britanskom financijskom regulatoru, dok bi europski bankari nadzor nad izračunom Euribora rado gurnuli Europskoj centralnoj banci (ECB). Bez obzira na to tko će nadgledati te procese, to neće otkloniti ključni nedostatak izračuna. Naime, banke svaki dan prije 11 sati dostavljaju svoje procjene kamatnih stopa, a ne stvarne stope po kojima je već odrađena neka transakcija tog dana. Dakle, nije riječ o potvrđenim tržišnim cijenama već se radi o pukoj procjeni kamatne stope po kojoj bi pojedina banka bila spremna posuditi novac drugoj banci. Jasno je da se u takvom sustavu mogu prijavljivati svakakve stope a bez ikakvih posljedica barem do izbijanja ove afere. I što je paradoksalno, onda se na temelju tih procijenjenih stopa izračunava referentna kamatna stopa koja je osnova za provođenje stvarnih transakcija. Pred financijskim regulatorima i samim bankama zahtjevan je zadatak pronalaženje novog postupka izračuna referentnih kamatnih stopa koje će biti rezultat tržišnih uvjeta. Dosadašnji model ostavljao je previše prostora kreativnim bankarima u pomicanju kamatnih stope u željenom smjeru, a na štetu ostalih sudionika na tržištu. Vjerujemo da je takvoj praksi došao kraj, makar se rješenje još ne nazire. ECB je ideju o nadziranju izračuna Euribora zasada glatko odbio uz obrazloženje da tu stopu treba kreirati isključivo tržište. To je i do sada nominalno bilo tako, ali smo vidjeli s kakvim rezultatima. Ključ nije u tome tko će nadzirati proces, već tko će odgovarati za konačan rezultat referentnu kamatnu stopu. Rješenje je u prijavljivanju tržišnih kamatnih stopa a što priznajemo nije uvijek jednostavno jer za neka dospijeća i neke valute međubankovno tržište često nije (pre)aktivno. No, postoje modeli i načini kako doći do egzaktne tržišno opravdane brojke jer kakva god ona bila još uvijek je točnija od procjene. 78 perspektive

80 Trendovi Globalne muke svinjogojstva Jadikovke hrvatskih ratara, mljekara i stočara učestale su i dramatične, ali nisu u neskladu s tuđim iskustvima. Neke su stočarske nevolje globalnih dimenzija, a sve je uočljivija nestašica slanine i šunke, nakon što stočari u evropskim zemljama smanjuju broj svinja u uzgoju, zbog porasta cijena stočne hrane. Najnoviji podaci ukazuju da se svinjska stada u EU smanjuju po visokim stopama, odražavajući svjetski trend, pa je neizbježno pomanjkanje ponude svinjetine. U 12 mjeseci do kraja lipnja godine broj svinja pao je od jedan do deset posto. U Poljskoj je pad iznosio 9,6 posto, nešto manje u Švedskoj i Irskoj, dok se prema izvještajima farmera u Ujedinjenom Kraljevstvu procjenjuje na gotovo 20 posto. Ekonomičnost svinjogojstva postala je upitna kad su suše u SAD prouzročile osjetan porast cijena žitarica, uključujući kukuruz i soju. U takvim uvjetima uzgajivači su na gubitku za svaku prodanu svinju. Škakljivo mjerenje korporativne transparentnosti Pokušaj mjerenja korupcije nalik je razmatranju preljuba. Mala je vjerojatnost da će sudionici priznati grijeh. Stoga nevladina organizacija Transparency International, kada promatra kompanije, postavlja pitanje: koliko ste transparentni? U svom zadnjem izvještaju pod nazivom Transparentnost u korporativnom izvješćivanju stavila je pod povećalo 105 najvećih kompanija koje kotiraju na burzi. Mjeri tri pojedinosti. Prvo, kompanijina interna pravila i postupke za sprečavanje korupcije. Drugo, transparentnost njene organizacijske strukture. Treće, pita objavljuje li tvrtka detaljne financijske informacije o broj 1 :: siječanj

81 Trendovi svojim aktivnostima u svakoj od zemalja u kojima posluje, te koliko plaća poreza i tantijema svakoj od vlada. Većina promatranih tvrtki ima stroge odredbe protiv korupcije, a prosječna je ocjena 69 posto, prema 47 posto u prethodnom sličnom eksperimentu TI-a. Mnoge tvrtke također otkrivaju brojne pojedinosti o holding kompanijama, podružnicama itd. Od 105 kompanija čak je 45 polučilo savršenu ocjenu od 100 posto za organizacijsku transparentnost. Međutim u trećem mjerilu većina je tvrtki čvrsto zatvorila usta. Pretpostavimo primjerice da neka rudarska tvrtka plati 10 milijuna dolara za pravo iskopavanja. Pristojba može biti zakonita, ali vlada može htjeti da je drži u tajnosti iz nekih svojih ne uvijek plemenitih razloga. Naravno, tako to, prilično idilično, izgleda na papiru, ali dijagnoza TI-a kod nekih promatrača izaziva skeptičnost. Drugim riječima, ne može se baš u svemu vjerovati što tvrtke kažu, kao što se ne može vjerovati ni svakom bračnom partneru koji tvrdi da nije zabrazdio. Otvorene i zatvorene Indeks 105 najvećih kompanija izlistanih na burzi o transparentnosti u korporativnom izvješćivanju Pet vodećih Statoil Rio Tinto BHP Billiton ArcelorMittal BG Group Pet pri dnu Berkshire Hathaway China Construction Bank Honda Bank of Communications (China) Bank of China Izvor: Transparency International Crni kontinent kreće u šoping Afrika već ima privredu tešku 1,8 bilijuna dolara, a prognoze kažu da će dostići 1,3 milijarde stanovnika. Lavovske ekonomije kao što su Gana i Ruanda tijekom pet od proteklih sedam godina bilježile su brži 80 perspektive

82 rast nego Južna Koreja, Tajvan i drugi južnoazijski tigrovi, iako s mnogo skromnijega polazišta. To je bio signal za vodeće svjetske proizvođače robe široke potrošnje da krenu u trgovinski safari i osvajanje novonastaloga tržišta. Među prvima je pohrlio anglo-nizozemski Unilever, otkrivši golemo tržište za svoje šampone i regeneratore za kosu. Priliku nije propustio ni Nestlé, koji zasad u Africi prodaje samo tri posto svoje obilne ponude prehrambenih artikala, ali švicarski div je odlučio zaigrati na veliku kartu. Njegove afričke investicije u protekle dvije godine dostižu jednu milijardu franaka (prema ukupnim kapitalnim izdacima kompanije od 4,8 milijardi franaka u 2011). Već ima 29 tvornica na crnom kontinentu, a želi graditi još. SABMiller, drugi najveći svjetski proizvođač piva, planira uložiti 2,5 milijarde dolara u Africi u sljedećih pet godina u gradnju i obnovu pivovara. Ne računajući Južnu Afriku, kontinent je najbrže rastuće prodajno područje SABMillera s rastom od 13 posto. Afrička privlačnost proizlazi iz nove srednje klase koju Afrička razvojna banka definira kao dio stanovništva koje troši između dva i 20 dolara na dan, iskazano u paritetu kupovne moći. Banka procjenjuje da toj skupini pripada više od 34 posto Afrikanaca (326 milijuna osoba), prema 27 posto godine. Diversifikacija luksuza I u ekonomskoj krizi luksuzna roba nalazi put do kupca, ali uz uvjet da se cijene usklađuju prema smanjenoj kupovnoj moći. Tako je francuska tvrtka Lacoste, nakon inspekcije svojih 500 prodavaonica diljem Evrope odlučila uvesti neke promjene. Prodajni asortiman dopunila je ogrtačima i vjetrovkama, za kojima vlada potražnja, a ponudila je i jeftinije inačice popularnih majica po 45 eura, što je gotovo upola jeftinije od standardne cijene. S izuzetkom nekih ključnih artikala, sada utvrđuje cijene od zemlje do zemlje, vodeći računa o lokalnoj ponudi, potražnji i konkurenciji. Dok je broj kupaca u Lacosteovim robnim kućama u Evropi u padu, u kompaniji kažu da se prodaje više predmeta po svakom kupcu. A prodaja od siječnja do kraja kolovoza porasla je u odnosu na isto razdoblje u svim zemljama osim Grčke i Italije. I ostale kompanije koje prodaju luksuznu robu prilagođavaju strategiju trgovina novonastalim okolnostima. Tako je španolska tvrtka Mango u ovoj godini, u odgovoru na krizu, maloprodajne cijene snizila za 20 posto, a broj 1 :: siječanj

83 Trendovi povećala je cijene oglasima. Čini se da je rezultat povoljan jer je prodaja u prvom polugodištu porasla čak 30 posto. Skupina Inditex, španjolska kompanija koja u vlasništvu drži imena kao što su Zara, Massimo Dutti i još nekoliko luksuznih brendova, također je odlučila preuzeti na sebe povećane troškove, umjesto da ih natovari na leđa potrošačima. A među potonjima znatan udio imaju i turisti iz Azije. Međutim, nisu oni prevalili daleki put od Kine do Pariza da bi kupovali robu s neadekvatnim cijenama. U to su se mogli uvjeriti trgovci kao Abercrombie&Fitch, koji su se odlučili za nepopustljivost pa su se zatekli u financijskim nevoljama zbog osjetno smanjenoga broja kupaca i pada prodaje robe. Kamen i pijesak Potražnja za kamenom i pijeskom vjerojatno se ne doima naročito sofisticiranom investicijskom temom, ali u Brazilu uzima zamah. (Uostalom, kada imamo na umu kakve sve tričarije uvozi Hrvatska to i ne bi trebalo iznenađivati.) S valom infrastrukturnih investicija koje se očekuju u najvećoj privredi Latinske Amerike lukave privatne investicijske kompanije nastoje plasirati svoj novac u poduzeća na svim točkama opskrbnoga lanca u sektoru kojemu se pretskazuje bum u nekoliko idućih godina. Predstoje golemi projekti diljem zemlje, od cesta do brana, elektrana i Svjetskog kupa, kaže Antonio Bonchristiano, glavni direktor tvrtke GP Investimentos u Sao Paulu. Sve to pretpostavlja potražnju cementa, što naposljetku znači potražnju kamena i pijeska. Nije slučajno što je infrastruktura postala jedno od glavnih područja poslovne aktivnosti u Brazilu. Nakon 20 godina relativnoga zanemarivanja, vlada pokušava privući 471 milijardu dolara investicijskoga kapitala za ceste, luke i aerodrome, kao i za stanogradnju, i ostale građevinske poslove, energetiku itd. od do Najvidljiviji je razlog za bujanje infrastukturne potrpšnje domaćinstvo Svjetskog nogometnog kupa 2014 i Očimpijskih igara u Rio de Janeiru Valja se nadati da će sadašnji investicijski zamah polučiti očekivani učinak s obzirom na činjenicu da je Brazil u prvoj polovici ove godine zaostajao za drugim tržištima u razvitku u privlačenju investicijskog kapitala. 82 perspektive

84 Dossier Hrvatska vanjskotrgovinska razmjena Začarani krug izvozne anemičnosti Kao kriterij za ocjenu ekonomskih odnosa s inozemstvom uzima se pretežito omjer vrijednosti izvoza odnosno uvoza prema ostvarenom BDP-u. Pad ukupnog izvoza, ali i uvoza, samo potvrđuju da je ukupna poslovna i vanjskotrgovinska djelatnost hrvatskog gospodarstva u ozbiljnoj krizi i sve manje sudjeluje u stvaranju BDP-a. Piše: Ante Gavranović Analitičari vanjskotrgovinskih odnosa Hrvatske sa svijetom ukazuju na najveću mrlju naše ekonomske politike. U razdoblju od do naš vanjskotrgovinski deficit iznosio je 98,85 milijardi USD, a samo u posljednjih šest godina, od do 2011., taj raskorak iznosio je 71,75 milijardi USD. Nepovoljni trend nastavljen je i u 2012, gdje u prvih deset mjeseci bilježimo deficit vanjskotrgovinske razmjene sa svijetom od 7,3 milijarde američkih dolara. Kao kriterij za ocjenu gospodarskih odnosa s inozemstvom uzima se pretežito omjer vrijednosti izvoza odnosno uvoza prema ostvarenom broj 1 :: siječanj

85 Dossier BDP-u. Podaci pokazuju da se RH u tom pogledu ponaša veoma različito: u iznosio je otprilike samo 19,5 posto. Raskorak izvoza i uvoza konstanta je hrvatskoga gospodarstva. Nepovoljan odnos izvoza i uvoza samo potvrđuje činjenicu da je ukupna poslovna i vanjskotrgovinska djelatnost u ozbiljnoj krizi i sve manje sudjeluje u stvaranju BDP-a. Problem, međutim, nije u samom deficitu već znatno više u tome kako se on odražava na ukupna privredna kretanja, posebno na industriju. Prvo, kakva je struktura uvoza i u što se ona preusmjerava, i, drugo, mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti, tj. omogućava li uvoz opreme bitnije promjene u osposobljenosti hrvatskih izvoznika. Odgovori na oba postavljena pitanja zasad su nepovoljni, i to je ono što u ukupnom stanju zapravo i najviše zabrinjava. Veliki raskorak u odnosu na razvijenije tranzicijske zemlje Analitičari gospodarskih kretanja postavljaju opravdano pitanje: zašto Hrvatska nije izvozno orijentirana, iako ima realne pretpostavke za takav odnos. Drugo je pitanje zašto se stvara tako veliki raskorak u robnoj razmjeni, na primjer, između Hrvatske i Slovenije ili drugih zemalja poput Mađarske, Češke, Slovačke ili Poljske. Kako, zapravo, tumačiti da imamo povoljnije koeficijente razmjene s Italijom i Njemačkom (ali i sa SAD-om i Kanadom) nego s bivšim tranzicijskim zemljama? Zašto hrvatski izvoz po stanovniku (2011) iznosi samo 2054,7 eura, a kod Slovenaca je to četiri-pet puta više. Konkretno, u to je iznosilo po stanovniku 8950 eura. Nepotrebno je posebno isticati da se razlika stalno povećava. Izvoz i uvoz Republike Hrvatske u razdoblju do (u milijunima USD) Zemlja Izvoz Uvoz Deficit Koeficijent Austrija 5.956, , ,0 1 : 1,73 Češka 953, , ,5 1 : 4,49 Francuska 2.096, , ,0 1 : 3,35 Italija , , ,1 1 : 1,58 Njemačka 9.498, , ,0 1 : 2,60 Mađarska 1.770, , ,4 1 : 3,16 Poljska 839, , ,4 1 : 4,00 Slovenija 7.409, , ,0 1 : 1,61 84 perspektive

86 Začarani krug izvozne anemičnosti Izvan Europske unije Rusija 1.187, , ,5 1 : 11,61 Kina 213, , ,4 1 : 46,00 Iz ove tablice možemo iščitati da se nedovoljno trudimo u uspostavljanju određene ravnoteže u vanjskotrgovinskoj razmjeni sa spomenutim zemljama. Je li to stvar samo pomanjkanja određenih proizvoda ili ipak nedovoljne marketinške i drugih aktivnosti u borbi za bolje pozicije na pojedinim od tih tržišta? Međutim, drastično nepovoljne odnose ne bilježimo samo s Rusijom i Kinom, dvama velikim tržištima, već je takav odnos i prema Republici Koreji (1:40,7), Maleziji )1:67,6), Tajvanu (1:41) i Vijetnamu (1:14,6). Izvoz prema ekonomskim grupacijama (u milijunima eura) % % (I-IX) % UKUPNO Europa (ukupno) , , ,1 EU , , ,0 Azija 463 5, , ,5 Afrika 290 3, , ,6 Sjev. i Sred. Amerika 441 4, , ,0 Južna Amerika 23 0,2 27 0,3 30 0,4 Takva razlika proizlazi iz trajno potpuno neadekvatne politike prema izvoznicima. Izvoz nam u najmanju ruku stagnira, iako je to samo vrlo blagi izraz ukupne nemoći naše makroekonomske politike da izmijeni trendove. Razloge valja tražiti i u neprimjerenosti ukupnog gospodarskog položaja izvoznika, previsokom poreznom opterećenju, relativno visokoj cijeni rada, visokim inputima, koji se ne mogu kompenzirati povećanom produktivnošću ni tehnološkim zahvatima. Još jednu stvar ne smijemo ispustiti iz vida: prema klasifikaciji izvoznih proizvoda Hrvatska je izvozila 65,7 posto proizvoda visoke tehnološke obrade, 28,1 posto obične i samo 7,2 posto neobrađenih proizvoda. Danas gro izvoza čine proizvodi srednje i niske složenosti obrade. Pretežu proizvodi niske složenosti, što na najvidljiviji način pokazuije tehnološko zaostajanje izvoza kao odraz takvog zaostajanja u industriji. broj 1 :: siječanj

87 Dossier Izvoz prema klasifikaciji ekonomske namjene (u milijunima eura) % % (IX) % UKUPNO Hrana i piće 845 9, , ,3 Industrijski materijali, d.n , , ,4 Goriva i maziva , , ,0 Kapitalni proizvodi , , ,7 (osim prijevoznih sredstava), njihovi dijelovi i pribor Prijevozna sredstva , , ,7 Proizvodi za široku potrošnju , , ,0 Proizvodi, d.n. 65 0,7 48 0,5 47 0,6 Ima li Hrvatska dovoljno izvoznih proizvoda? Hrvatska nema dostatno proizvoda, prije svega industrijskih, za izvoz. Sve analize ukazuju da upravo prerađivačka industrija čini gro hrvatskog izvoza. No, njen udio u stvaranju BDP-a stalno opada ili stagnira. Analiza strukture uvoza pokazuje velik nemar i neprihvatljiv stav koji ograničava domaću proizvodnju i pogoduje uvoznicima. Nužno je ozbiljno poraditi na supstituciji uvoza domaćom proizvodnjiom. Uvoz prema klasifikaciji ekonomske namjene (u milijunima eura) % % (IX) % UKUPNO Hrana i piće , , ,5 Industrijski materijali, d.n , , ,9 Goriva i maziva , , ,9 Kapitalni proizvodi , , ,1 (osim prijevoznih sredstava), njihovi dijelovi i pribor Prijevozna sredstva , , ,4 Proizvodi za široku potrošnju , , ,7 Proizvodi, d.n. 17 0,1 48 0,5 34 0,3 86 perspektive

88 Začarani krug izvozne anemičnosti Improvizacija nije vizija To svakako nije prirodni put promjene u postindustrijsko društvo, kako to neki prikazuju. Riječ je o gubitku orijentacije u industrijskoj proizvodnji i nedostatku razvojne strategije te je, zapravo, ukupni rezultat jedne antiindustrijske politike, koja nije našla protutežu u razvoju uslužnih djelatnosti, prije svega u turizmu. U sada već zaboravljenim predizbornim nastupima prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić pokušao je svoj budući gospodarski program označiti s PET i. To su: investicije, industrija, izvoz, integracija i inovacije. Time je, na određen način, preuzeo misli uvaženog njemačkog teoretičara i kritičara suvremenih društvenih kretanja dr. Hansa Kuenga, koji je u svojoj knjizi Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo također postavio svojih 'pet i'. Zanimljivo je da ih je on poredao, ne slučajno, nešto drugim redoslijedom: Kueng na prvo mjesto stavlja ideje, zatim impulse pa inovacije, a tek onda inicijative i investicije. Ako samo malo pomnije analiziramo suštinu razlika između na oko sličnih pretpostavljenih ciljeva, dolazimo do potpuno drukčijih pristupa. Te se razlike osjećaju u praktičnoj primjeni postavljenih ciljeva. Čačić u svojoj poslovnoj filozofiji polazi od brzih rješenja, traži prečace. Dr. Kueng traži ponajprije viziju, obilježenu idejama i impulsima, što je svakako teži, ali i dugoročno realniji pristup. Mi pribjegavamo, uvijek iznova, improvizacijama; svijet teži trajnijim rješenjima. Jedan naš duhoviti komentator patafrazirao je ovih pet I, pa ih je ovako poredao: izgaziti, izvoziti, izigrati, izbjeći, izbezumiti, aludirajući pritom na aktualnu ekonomsku politiku i najnovije mjere koje Vlada povlači da bi preokrenula nepovoljne trendove. broj 1 :: siječanj

89 Dossier Pogledamo li kako realizacija postavljenih ciljeva izgleda u domaćoj ekonomskoj praksi, vidimo da je ona bez jasne vizije, bez novih ideja i zapravo je reciklaža nekih starih rješenja. Na ovogodišnjoj Konvenciji hrvatskih izvoznika (svibanj) glavni kreator naše ekonomske politike najavio je da će se (tek) do kraja ove godine izaći u javnost s razrađenom industrijskom strategijom. Međutim, o toj se strategiji još ne naziru ni osnovne naznake, a kamoli neka razrađena vizija I njena konkretizacija. To je još jedna potvrda da smo potpuno nepripremljeni ušli u ciklus obnove industrijalizacije. Nedostaje jasna vizija kakvu industriju želimo i možemo izgraditi odnosno čime želimo izaći na svjetska izvozna tržišta. Kako bez jasne strategije odrediti pravce te obnove? Cilj je, u koji se svi zaklinjemo, otvoriti što više novih radnih mjesta. Mogu li nove tehnologije ako ih i bude odgovoriti tom zahtjevu? Istodobno, zapostavljamo radno intenzivne djelatnosti koje pokazalo se i dalje predstavljaju znatne izvozne potencijale. Spomenimo samo da su proizvodnja tekstila I odjevna industrija u spomenutom desetogodišnjem razdoblju izvezli u vrijednosti od milijuna USD, da su proizvođači drva I namještaja u isto vrijeme izvezli svojih proizvoda za milijuna, a proizvođaći obuće i kožne galanterije za milijuna USD ili ukupno milijuna USD. To otprilike čini jednu šestinu ukupnog hrvatskog izvoza u desetogodišnjem razdoblju. Poticaj ambicioznima umjesto gubitnicima Kako se, međutim, odnosimo prema tim industrijskim granama u pogledu potpore i razvoja? Usporedimo doprinos tih industrija ne samo izvozu već I zapošljavanju i stavimo to u neku korelaciju s poticajnim mjerama I sredstvima koje su te industrije dobile u proteklih deset godina. Druga potrebna korelacija je da usporedimo ta sredstva s onima koja su u tom razdoblju ugrađena u gubitke brodogradnje. Naravno, na tim radno intenzivnim industrijama ne možemo graditi budućnost. Ostaje, međutim, odgovarajući manevarski prostor koji nam je nužno potreban. Upravo su te grane praktično utočište velikoga broja ženske slabije kvalificirane radna snage (oko 80 posto), što se sve više pokazuje kao velik ekonomski i socijalni problem, za koji izvan ovih radon intenzivnih industrija praktički nemamo realnih rješenja. Proizvodnja i izvoz su očito dvije glavne postavke na kojima se zasniva naša ukupna gospodarska budućnost. Udio prerađivačke industrije u BDP-u stalno nam se smanjuje. Istodobno, gro izvoznih proizvoda čine upravo proizvodi prerađivačke industrije. Kako u tim uvjetima mijenjati praksu? 88 perspektive

90 Začarani krug izvozne anemičnosti Statistika uporno potrvđuje da najveći dio izvoznih proizvoda čine predmeti prerađivačke industrije. Njih je u izvezeno u vrijednosti 7.629,3 milijuna USD. To znači da u ukupnom izvozu sudjeluju sa čak 95,1 posto. Treba li jačeg argumenta kreatorima gospodarske politike kad je riječ o reindustrijalizaciji privrede? Hrvatskoj je danas, kao nikada u njenoj povijesti, potreban stabilan rast i osmišljen razvoj. Kako u tome pronaći vlastiti prostor, prepoznati šanse, temeljno je umijeće, ali i velika odgovornost onih koji kreiraju ekonomsku politiku ove zemlje. Nije dovoljno isticati raskorak izvoza i uvoza kao trajnu konstantu. Konkretnim mjerama treba u praksi stvoriti realne preduvjete za promjenu trenda. Zašto opada udio izvoza u EU? Čak i površna analiza vanjskotrgovinskih odnosa prema EU u cjelini, a posebno prema nekim zemljama, pokazuje veliku šarolikost i neravnomjernost u samom pristupu. Statistika tih odnosa pokazuje da imamo intenzivniju vanjskotrgovinsku razmjenu samo sa 10 zemalja EU (Austrija, Češka, Francuska, Italija, Mađarska, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Slovenija,Velika Britanija) s kojima ostvarujemo oko 90 posto ukupne razmjene unutar Zajednice. Inače, EU u vanjskotrgovinskoj razmjeni Hrvatske sudjeluje između posto. Tranzicijske zemlje, koje su primljene u EU imaju daleko veći postotak u ukupnoj razmjeni. Razmjena RH - EU (u milijunima eura) Izvoz Uvoz Deficit % u ukupnom izvozu , , , (I-IX) ,546 58,0 broj 1 :: siječanj

91 Dossier Vratimo se na početak: izvoz je temeljna pretpostavka ukupne stabilnosti i budućeg razvoja. O tome vjerojatno nema spora niti među najvećim pobornicima drugačijeg strukturiranja gospodarskih kretanja u nas. Tržište nam je premalo za bilo kakav ozbiljniji vlastiti razvoj bez izvoza, a osposobljavanje za širi prodor na međunarodna tržišta, prije svega na područje EU, CEFTA-e, EFTA-e ili SEI baš ne teče u pravcu koji bi to stvarno omogućavao. Konkurentnost hrvatskog izvoza, naime, i dalje opada. Na krilima te poruke postavljena je i izvozna ofenziva, poruka koju se ne bi smjelo smetnuti s uma u svim strateškim i drugim gospodarskim ciljevima. To je pokušaj da se iz raskoraka u trgovinskoj (i platnoj) bilanci zemlje dođe u iskorak. Vrijeme će ubrzo pokazati u kojoj smo mjeri spremni sučeliti se s tim izazovom. Mnogo odgovornih, malo odgovornosti Odgovorni ljudi slažu se da ne treba licitirati stopama rasta, kao što to sada čine gotovo sve političke stranke, nego valja stvoriti realne uvjete za osjetno veće stope ukupnoga rasta, a posebno na području izvoza. Koja je uloga države u tim procesima? Što treba prepustiti poduzetnicima? Gdje je uloga struke? Sigurno je jedno: država nije svemoguća i ključ uspjeha nije (samo) u njenim rukama. Njena je zadaća da stvara povoljne uvjete za razvoj poduzetništva i da primjerenom fiskalnom politikom omogući razvoj. Ostalo je u okvirima tržišnoga gospodarstva stvar samih privrednih subjekata, koji očito još uvijek nisu dostatno pripremljeni za preuzimanje te odgovornosti. Od odgovornosti za stanje u našem gospodarstvu ne može se eskulpirati ni ekonomska znanost. 90 perspektive

92 Začarani krug izvozne anemičnosti Naime, hrvatska ekonomska znanost i praksa nije odgovorila ni na jedno ključno pitanje od kojih su svakako prioritetna kako ostvarivati gospodarski rast sa stopama iznad 5 posto, kako osigurati rast zaposlenosti od dva i tri posto, a rast izvoza barem dvostruko veći od gospodarskog rasta. Bez ta tri ključna čimbenika nema realnog rasta I razvoja, a miljama smo udaljeni od nekog blagostanja. Činjenica je da imamo resurse za takve iskorake, ali nemamo potrebno vodstvo. Bez jasne vizije I bez čvrsto usmjerenog vodstva o tome možemo samo sanjati. Ako gospodarska kretanja u nas promatramo u određenom ciklusu od, recimo, deset ili više godina, mnoge stvari su jasnije. Model ekonomske politike, nametnut kod stabilizacijskog programa iz 1993., imao je u samom početku izuzetno snažan i važan utjecaj na ukupna gospodarska kretanja. Unio je, što mu je bila i temeljna zadaća, više stabilnosti u poslovanje i oslobodio manevarski prostor za jačanje domaće privrede. Taj pozitivan naboj bitno je umanjen promjenom tečaja kune prema tada njemačkoj marki (4,444 na 3,7 kune za DEM), kasnije upotpunjen odbijanjem da na vrijeme uđemo u CEFTA-u i, konačno, preraspodjelom sredstava koja su ostala kao višak novouvedenog PDV-a (1998.) u javnu potrošnju, a ne u investicijski ciklus oživljavanja gospodarstva. Cijelo to razdoblje kreatorima ekonomske politike bilo je bitno samo održavati stabilnost tečaja, relativnu stabilnost cijena (niska inflacija) i spremnost da servisiramo inozemne dugove. To je, uz pogrešan model privatizacije, uvjetovalo deindustrijalizaciju zemlje, ogroman gubitak radnih mjesta i izuzetno snažnu eksternu neravnotežu. Potrošeni model ekonomske politike Taj model su, nažalost, slijedile i sve kasnije vlade, opravdavajući se pogubnošću eventualnog uvođenje deprecijacije kune odnosno promjene tečaja. Taj Damoklov mač 'visi' nad Hrvatskom i realna je prijetnja stabilnim gospodarskim i političkim odnosima u društvu, jer bi devalvacija predstavljala ozbiljan teret s nesagledivim posljedicama. Ali, u pravu su i ekonomisti koji se uporno zalažu za fleksibilniju politiku tečaja i koji ističu da su sve naše vlade mogle kroz desetak godina postupno (2-3 posto na godinu) usklađivati realni i postojeći tečaj i na taj način otupjeti oštricu stalnih nesporazuma u odnosu na tečajnu politiku. Drugo ozbiljno pitanje oko kojeg nema usuglašenog stava je odnos prema zaduženosti. Rasprave se uglavnom vrte oko visine zaduženosti (sada otprilike 45 milijardi eura), a ne oko toga u što se troše posuđena sredstva. Ima razvijenih zemalja s puno većom stopom zaduženosti od Hrvatske, ali je veoma transparentan način utroška tih sredstava. broj 1 :: siječanj

93 Dossier Treći veliki nesporazum odnosi se na strukturu privrede. Uopće nije upitno jesmo li pretežno uslužna zemlja, jer se najveći dio BDP-a ostvaruje u turizmu, trgovini i bankarstvu, odnosno financijskoj industriji. Još uvijek su zapostavljene realne mogućnosti prometa kao važnog izvora prihoda. Međutim, treba biti i tu realan: najveći svjetski gospodarski divovi (zemlje G-8), po svojoj su strukturi također uslužne zemlje. Ali, sve su one zadržale visoku stopu udjela prerađivačke industrije u stvaranju BDP-a (između posto), svjesne da rast izvoza svake od tih zemalja uglavnom ovisi o stupnju i snazi konkurentnosti industrije. Kod nas udio prerađivačke industrije stalno pada i sada je na granici ispod 20 posto. Praksa, međutim, pokazuje da bez snažne materijalne proizvodnje nema ni široke uslužne razgranatosti kao pretpostavke ukupno bržeg i kvalitetnijeg razvoja. Bez toga nema puno smisla ni najavljena izvozna ofenziva, jer nećemo imati što izvoziti. Strukturne reforme vjetar u krmu Hrvatska sa 4,4 milijuna stanovnika (oko 0,06 posto svjetske populacije), s oko 44,9 milijardi eura BDP-a (oko 0,08 posto svjetskog BDP-a) i s oko 10 milijardi eura izvoza robe (0,09 posto svjetskog izvoza) ubraja se u male zemlje, što naglašava nužnost snažne izvozne orijentacije. Međutim, nema dovoljno prepoznatljivih izvoznih proizvoda, kvalitetom i dizajnom konkurentnih na tržištima EU I ostalim svjetskim tržištima. Ključ je u odlučnom provođenju strukturnih reformi u realnom sektoru koje su dugoročne po naravi, a čine temelj za rast ukupne nacionalne konkurentnosti. Strukturne reforme trebaju pomoći u stvaranju poduzetničkog okružja koje će biti poticajno za povećanje izravnih stranih ulaganja koja su ključna za promjenu strukture izvoza i rast ukupne nacionalne konkurentnosti. Analitičari naglašavaju i potrebu repozicioniranja izvoza na tržištima jugoistočne Europe i proširene ekonomske regije u smislu kako smo je ovdje definirali. Drugim riječima, treba iskoristiti određenu prepoznatljivost hrvatskih proizvoda na tim tržištima. No, ne treba se ni tu zavaravati: pritisak drugih zemalja na ova (ipak kupovno ograničena) tržišta stalno se povećava, pa se zaoštrava i konkurencija na tim tržištima. Dugogodišnje gospodarske veze s tim zemljama omogućavaju našim poduzetnicima određenu komparativnu prednost na samom početku, ali to ne traje vječno. Hoćemo li iskoristiti tu objektivnu mogućnost i komparativnu prednost ostaje otvoreno pitanje i tek će buduća kretanja pokazati koliko smo ozbiljno shvatili tu šansu. 92 perspektive

94 Signali Kanal koji izaziva gravitaciju Godina povijesna je po tomu što je označila početak Prvoga svjetskog rata i završetak gradnje Panamskoga kanala, čime su povezana dva najveća oceana na planetu. Potonje je ne samo promijenilo tokove globalne trgovine, nego je predstavljalo i izazov gravitaciji. Krajem 19. stoljeća Francuzi su pokušali izgraditi kanal u razini mora kroz Panamu, zanemarivši neizbježan protok vode s višeg prema nižoj razini. Od pokušaja se odustalo nakon što je Francuza umrlo od tropskih bolesti. Sjedinjene Države konačno su izgradile kanal zahvaljujući predsjedniku Theodoru Roseveltu i izvjesnom broju pobunjenika koji su pomogli Panami da stekne nezavisnost od Kolumbije. Sada je u realizaciji novi golemi projekt težak pet milijardi USD, kojim se ponovo pokušava doskočiti sili teže, ali i ukrotiti tokove globalizacije. Oko panamskih radnika koji sada produbljuju i proširuju kanal označili su Atlantski ocean kao sjever, a Tihi kao jug. Da bi se brodovi podizali ili spuštali tijekom prolaza, kanal ima kompliciran sistem ustava, gdje se plovila izoliraju, a voda ulijeva ili izlijeva, podižući ih ili spuštajući. Ustave će biti mnogo modernije, djelotvornije i jednostavnije od dosadašnjih. broj 1 :: siječanj

95 Signali Amaterski i organizirani kriminalci Zbog sve većeg siromaštva brojni Hrvati ne samo što prevrću smeće po kontejnerima, tražeći povratnu amalažu, već neki od njih kradu sekundarne sirovine. Mediji kao senzaciju znaju izvijestiti čak o krađi zvona, ali mnogo češće stradavaju poklopci vodovodnih, plinskih ili drugih šahtova iako nisu napravljeni od obojenih metala nego od čelika. Za utjehu, sličnih kolekcionara ne nedostaje ni u zemljama gdje se to ne bi očekivalo. Njemačke željeznice (Deutsche Bahn) moraju nadgledati čak kilometara pruga, što je herkulovski zadatak. Na meti kradljivaca su uglavnom bakreni kablovi, a tom dopunskom djelatnošću ne bave se samo nadobudni amateri nego i organizirane ekipe. Prije nekoliko mjeseci kriminalci su ukrali dva kilometra bakrene žice i kablova između Hanovera i Hamburga pa je pruga bila zatvorena osam sati, a vlakovi su preusmjeravani. Prošla je godina bila naročito plodna za kradljivce metala, ne samo u Njemačkoj, zbog visoke cijene bakra. Kradljivci uspijevaju dobiti šest eura za kilogram. Njemačke željeznice pokušavaju doskočiti dugoprstićima različitim tehnološkim trikovima, npr. premazuju kablove tekućim DNK, ali s polovičnim uspjehom. Očito će valjati djelotvornije metode za suzbijanje krađe. Slonove ubijaju, zar ne? U starim filmovima o Tarzanu gotovo bez iznimke okosnicu scenarija činila je borba majmuna-čovjeka sa zvjerokradicama. Ta je tema zaokupljala i autore novijih, igranih i dokumentarnih filmova, a potražnja za bjelokosti ne jenjava ni danas te se pokolj slonova nastavlja. Kako navodi Kenneth Burnham, statističar u međuvladinoj istraživačkoj agenciji Monitoring the Illegal Killing of Elephants, u Africi je samo u ubijeno surlaša, što je rekordan broj unatrag cijelog desetljeća. U nastavljen je intenzitet pokolja, unatoč pokušajima međunarodne zajednice da se taj kriminal suzbije. Pri tome život gube i stotine ljudi, iako je točan broj teško utvrditi. Skupine koje se bore protiv krivolovaca mogu izračunati broj čuvara parkova koji su pali kao žrtve u obračunu, ali ne i lovokradica grobovi kojih su rasuti po savanama. Neki čuvari parkova tvrde da su ubili na stotine krivolovaca, među kojima je najviše stranca, ali nađe se i domorodaca. Dosadašnji pokušaji suzbijanja krivolova, primjerice financijskim stimuliranjem lokalnog stanovništva da štite i čuvaju divljač, dali su neke rezultate, ali daleko od očekivanih. Ma koliko to cinično izgledalo, čini se da je jedini način za djelotvorniju zaštitu slonova (i ljudi) smanjenje potražnje bjelokosti. 94 perspektive

96 Slonove ubijaju, zar ne? (2) Glavni je uzrok pokolju afričkih slonova sve veća potražnja bjelokosti od koje se izrađuju različiti luksuzni predmeti. Naročito je porasla u posljednje četiri godine ponajviše zbog sve većeg broja bogatih Kineza koji se pridružuju armiji zapadnih kupaca. Krivolov u Keniji je više nego udvostručen, a slonove love u sve udaljenijim područjima. Mnogi Kinezi čak i ne znaju da se slonovi ubijaju zbog bjelokosti. Sada je u toj zemlji poduzeta opsežna informativna akcija, a snimljen je i dokumentarac u kojemu se kao promotor zaštite debelokožaca pojavljuje Yeo Ming, divovski košarkaš (visok 2,29m). Poznavatelji smatraju da bi on mogao biti idealan ambasador za očuvanje slonova u afričkoj divljini. Koliko je sati? Iako su obećanja svih dosadašnjih hrvatskih vlada najavljivala snažniju podršku obrtništvu, žalosna je stvarnost da su neki obrti na rubu nestanka. Čak i tradicionalna obrtnička oaza, Zagreb, bilježi znatan uzmak zanatlija pod najezdom tehnološkog napretka. Prošećete li se hrvatskom prijestolnicom vidjet ćete znatan broj urarskih i zlatarskih radnji, ali mnogo je više onih koje prodaju industrijske satove nego onih koje ih znaju popraviti, kao i onih koje otkupljuju lom-zlato nego onih koje prave nakit. Netko bi mogao kazati: kome danas uopće trebaju klasični satovi uz poplavu elektroničkih koje nalazite u gotovo svakoj napravi, od televizora i mobitela do štednjaka. Odgovor na to pitanje dat će vam Švicarci. broj 1 :: siječanj

97 Signali Kada je 25. prosinca (dakle na Božić) japanska tvrtka Seiko u Tokiju prezentirala svoj prvi kvarcni sat (točnost kojega se kretala u razmaku od jedne minute na godinu) mnogi su promatrači vjerovali da je to posmrtno zvono švicarskoj urarskoj manufakturi. Stvarnost je posve drukčija: recesiji unatoč, Švicarci su lani izvezli satova u vrijednosti od 19,3 milijarde franaka. U godini koja upravo istječe, 2012, očekuje se porast prodaje. Naravno, nitko ne kupuje švicarske ure da bi znao koliko je sati, pojedini primjerci od bijelog zlata s nekoliko stotina dijamanata koštaju oko 2,5 milijuna dolara. To je prije svega nakit i statusni simbol (o čemu bi vam ponešto mogao reći bivši hrvatski premijer ivo Sanader). Ali iznad svega je to plod impresivne švicarske inventivnosti koja je u praksi dokazala ispravnost krilatice kako je svaka kriza ujedno i izazov i prilika za nove uspone. Naravno, ne može se očekivati od Hrvatske da bude prvak u urarskoj industriji, ali ima podosta inventivnih pojedinaca koji bi mogli briljirati na nekom drugom području kada bi postojao povoljan poslovni ambijent. Gdje ima dima... Hrvatske zdravstvene vlasti učestalo obnavljaju optužbe protiv pušenja, naročito među omladinom, upozoravajući da taj porok uzima golemi danak u ljudskim životima, ali i znatno povećava izdatke za liječenje bolesti što ih uzrokuju neki sastojci u cigaretama. Križarski rat protiv pušenja vodi se u globalnim razmjerima, a duhovi su se naročito uzbunili nakon što je najavljena prodaja cigareta u neatraktivnim, bezbojnim kutijama, uz konkretno navođenje štetnih tvari. 96 perspektive

98 Publikacija Tobacco Atlas što su je objavili Američko društvo za karcinom (American Cancer Society) i Svjetska zaklada za pluća (World Lung Fundation) navode da kemikalije u duhanskom dimu uključuju arsen, DDT i olovo. Alison Cooper, glavna direktorica kompanije Imperial Tobacco, tvrdi da prisiljavanje potrošača na marketinški asketizam nema veze sa zdravljem nego da je usmjereno protiv biznisa. Ono što bi država morala učiniti da bi nas zaštitila od nas samih ključno je pitanje bilo da je riječ o regulaciji kockanja ili o planu škotske vlade da odredi minimalne cijene alkohola. Međutim, kako upozorava Financial Times, mnogi ljudi odlaze u kockarnice ili piju alkohol ne stječući po život opasnu ovisnost. Od svih zakonitih biznisa, pušenje se izdvaja po štetnosti. Ubija više ljudi nego alkoholna pića. Ustvari, prema izvještaju objavljenom u Ujedinjenom Kraljevstvu, ubija više ljudi nego piće, droge, prometne i druge nesreće zajedno! Jedina donekle prihvatljiva pojedinost u korist duhanske industrije jest da dopušta slobodan izbor, ali i to je fiktivno, upozorava londonski dnevnik. Većina pušača počinje prije nego su dovoljno odrasli da bi donijeli utemeljenu odluku. Spomenuti izvještaj UK-a navodi da gotovo dvije trećine pušača počne dimiti prije 18 godine, a čak 39 posto prije 16! Problem je u tome što nikotin izazivlje ovisnost. Javna stega privatni užitak I prigodom prošlogodišnjega Ramazana brojni muslimanski vjernici suzdržavali su se od alkohola, smatrajući da je zabranjen Kuranom. Ali tako ne misli Sulejman (ne veličanstveni nego hotelski zaposlenik u gradu Antakia u Turskoj). On drži da Kuran zabranjuje pijanstvo te da pivo ili dva neće naškoditi. To je stvar između mene i Alaha, kaže on. Prije mnogo stoljeća njegovi suvjernici suglasili bi se sa Sulejmanovim stajalištima (ali ne i potrebom da valja biti umjeren). Povjesničari pretpostavljaju da alkohol potječe sa Srednjeg istoka, a sama riječ vjerojatno potječe od arapskog al-kohl, kozmetički tuš za oči napravljen mješavinom destiliranoga etanola i antimonijeve soli. Slična tekućina bez praška ubrzo je postala popularno piće. Raskalašene noći na dvorovima kalifata pohranjene su u odama vinu što ih je u 9. stoljeću pisao pjesnik Abu Nuwas. To se odavno izmijenilo, a nitko ne zna točno kada su islamski mudrac i odlučili da ispijanje alkohola postane grijeh. Politički islam 1970-ih je naveo neke zemlje, među kojima Iran i Pakistan, da zabrane alkohol, iako mnoge to nisu učinile, a nemuslimani su izuzeti. U nekim zemljama muslimani uhvaćeni u prijestupu strogo se kažnjavaju: 80 udaraca bičem u Iranu. broj 1 :: siječanj

99 Signali Prohibicija je potisnula alkohol iza zatvorenih vrata, ali mnogi muslimani u povjerenju priznaju da pijuckaju žestoko piće. Crna burza cvjeta u Libiji, a Iranci su vješti u alkoholnoj kućnoj radinosti. U Pakistanu piće se može naručiti dostavom na kućna vrata i stići će brže nego pica, tvrdi Sadaqat Ali, koji vodi kliniku za liječenje alkoholičara. Prema nekim procjenama uživanje alkohola možda je u porastu, a u nekim muslimanskim krugovima pijuckanje je povezano sa statusom. Sekularno nastrojeni Bejrućani hvale libanonske vinarije, a u zemljama Perzijskoga zaljeva bogati ljudi servraju uvozno piće kako bi impresionirali svoje goste. Bi li islam mogao postati tolerantniji prema piću? Neki učenjaci dozvoljavaju alkohol, uz uvjet da nije napravljen od grožđa ili datulja, jer se to voće izričito sankcionira u Kuranu. Ali nitko se ne usuđuje pokrenuti debatu. Niti jedan vjerski učenjak nije pripravan prihvatiti posljedice fatve izjavom da su pivo, votka i druga žestoka pića u skladu s vjerskim zakonom, kaže u The Economistu Anas Aboshady, znanstvenik na utjecajnom Sveučilištu al-azhar u Kairu. Papiri su jedno, stvarnost drugo: zdravstveni dužnosnici nedavno su upozorili da je u Iranu u porastu broj alkoholičara i pijanih vozača- među oko milijun alkoholičara u Pakistanu, kako se procjenjuje, ima sudaca, političara i sportaša. Nedovoljno kapetana za super-jahte Hrvatski turistički kormilari vole se hvaliti bujanjem nautičkoga turizma koji po nekim ocjenama donosi nadprosječan materijalni učinak. Ali taj oblik ljetne razonode krije i opasnosti po sigurnost plovidbe. Plovilima nerijetko upravljaju neodgovorni i nedovoljno kvalificirani vikend kapetani pa onda bilježimo nesreće poput one kada je zagrebački poduzetnik Tomislav Horvatinčić svojom jahtom prepolovio jedrilicu talijanskoga bračnog para koji je smrtno stradao. Prostim okom vidljivo je da su proteklih godina učestale pomorske nesreće ne samo na našem Jadranu nego diljem svijeta pa nerijetko i po bonaci, zbog nemarnosti posada, stradaju čak i megabrodovi, poput talijanskoga Costa Concordia, koji se lani nasukao. Zapovjednik broda za krstarenja može zaraditi 120 do funti sterlinga, a na super-jahti do Ipak flota super-jahta trpi od oskudice kvalificiranoga osoblja zato što plove samo nekoliko tjedana godišnje pa je teško održati posade na okupu. Prema nekim prognozama u nedostajat će oko časnika palube i stroja. 98 perspektive

100 Hrvatska je nekoć imala izvrsne pomorske škole, ali to je bilo vrijeme kada smo imali snažnu i rentabilnu trgovačku mornaricu. Upitno je koliko se danas možemo uklopiti u školovanje potrebnih pomorskih stručnjaka. Ali jamačno bi moglo biti unosno privući potencijalne kandidate iz inozemstva. Primjerice, po uzoru na Pomorsku akademiju Warsash u Southamptonu, koja se specijalizirala za takav oblik međunarodnoga ugleda. Koliko su (bez)opasna energetska pića? Tzv. energetski napitci rijedak su primjer rasta prodaje u vrijeme kada je posustala industrija bezalkoholnih gaziranih pića postala javni neprijatelj u borbi protiv pretilosti. Prepuni egzotičnih sastojaka kao što su taurin, ginseng i guarana, kao i pozamašne količine kofeina, energetski napitci postali su golemo tržište, koje je samo u Americi lani dostiglo vrijednost od devet milijardi dolara, prema podacima što ih navodi Beverage Digest. Količina prodaje porasla je na godišnjoj razini 16%, a prednjače pića kao što su Monster, Red Bull i Rockstar. Nedavne tvrdnje da su napitci što ih je proizveo Monster Energy potencijalni krivac za smrt pet osoba obnovile su zabrinutost i podozrivost prema energetskim pićima, uz zahtjeve za pojačan nadzor. Investitori su također postali oprezniji, što je izazvalo pad cijene dionica Monstera za gotovo 30%, a nekadašnji potencijalni preuzimatelji kao Coca-Cola i PepsiCo čini se da su se ohladili. broj 1 :: siječanj

101 Signali Kritičari tvrde da proizvođači energetske napitke nazivaju prehrambenim dodacima kako bi izbjegli kontrolu kakvu za hranu i pića provodi Uprava za hranu i lijekove (FDA). Zakon je prehrambenim dodacima ustupio poseban status, oslobodivši ih potrebe odobrenja FDA i odredaba koje traže lijepljenje etikete s podacima o sastojcima. To je besramno, izjavila je Marion Nestlé, profesorica javnoga zdravstva i prehrane na Sveučilištu new York. Da bi izbjegli informiranje o razini kofeina, oni plasiraju napitak kao prehrambeni dodatak. Strah od dodataka prehrani javlja se svakih nekoliko godina, a naročito je došao do izražaja kada je FDA bila prisiljena povući s tržišta prehrambene pilule koje su sadržavale sastojke zelene biljke efedra, nakon što je kemikalija bila povezana sa slučajevima moždanoga i srčanog udara. Energetska pića pobudila su sličnu zabrinutost zbog posljedica miješanja većih količina kofeina s drugim stimulansima, naročito među djecom. Istraživanja na sveučilištu John Hopkins pokazuju da su u porastu problemi nastali intoksikacijom kofeionom iz energetskih pića, a i FDA je zaključio da je kofein nezdrav dodatak u alkoholnim pićima. Energetska pića kadšto sadrže 10 puta veću količinu kofeina nego tradicionalni bezalkoholni gazirani napitci. Međutim regulator dosad nije našao dovoljno dokaza da su energetska pića opasna. FDA sada ispituje odnos između kofeina i drugih stimulansa u energetskim napitcima, a priprema i smjernice o tomu kako bi kompanije trebale praviti razliku između napitaka i tekućih prehrambenih dodataka. U Monsteru odlučno tvrde da su njihovi proizvodi bezopasni. 100 perspektive

102 Menadžment Umjetnost upravljanje Menadžment dragocjen i za umjetnike Sve više poslovnih škola nudi specijalizaciju u kulturnim aktivnostima Dražbovna kuća Drouot, sa sjedištem u devetom okrugu (arondismanu) u Parizu, djeluje od Lovci na (dobre) prilike okupljaju se tamo svakodnevno da bi gledali slike, pokućstvo i umjetnine iz svih razdoblja, raznolikih cijena, nadajući se da će njihova ponuda biti popraćena riječju adjugé prodano. Drouot je jedna od najstarijih aukcijskih kuća u svijetu, a u njene dražbovne prostorije svakodnevno dolazi oko ljudi privatnih kolekcionara, trgovaca, preprodavača antikviteta na buvljim tržnicama i međunarodnih kupaca. Među njima je i Laure Kraemer. Svijet umjetnosti i biznisa koegzistira nelagodno, ali Kraemerova koja je sada zadužena za marketinški i komercijalni odjel u Drouotu jedna je od sve većeg broja ljudi koji koriste prednosti što ih nude novi programi magistra menadžmenta, tj. specijalizaciju u kulturnim aktivnostima. Kultura i umjetnost prihvaćeni su u potpunosti kao ekonomski sektor koji iziskuje specijalizirano znanje i iskustvo, kaže ona. Poslije studija povijesti broj 1 :: siječanj

103 Menadžment i umjetnosti ocijenila sam da bi stjecanje kvalifikacije u menadžmentu i marketingu omogućilo da proširim obzor i učinim korak naprijed na svom profesionalnom putu. Stoga sam potražila poslovne škole koje su tijesno povezane s kulturnim aktivnostima. Kraemerova je pronašla takve škole u Parizu i Veneciji, a posebno je bila impresionirana načinom vrednovanja budućnosti kulturnih aktivnosti, a ne kao nečega smještenoga u kutiju prošlosti. Mnoge poslovne škole vjerojatno bi osporile potrebu takve specijalizacije, smatrajući da je menadžment uvijek menadžment, bilo da radite u proizvodnji ili muzeju. Međutim, sve je više primjera koji ukazuju da je postupak Laure Kraemer ne samo ispravan nego da će mu pribjegavati sve više onih koji žele napredovati u poslovnom ambijentu sutrašnjice, gdje će se iziskivati posve novi pristup na brojnim radnim mjestima. Uostalom, sve je više poslovnih škola koje su to shvatile pa nude odgovarajuću naobrazbu. Herbert von Karajan bio je u pravu Despotski dirigenti učinkovitiji od mlakih Jesu li dirigenti od kakve koristi? Alessandro D Ausilio na Talijanskom tehnološkom institutu u Genovi pokušao je s nekoliko kolega odgovoriti na to vječno pitanje u studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu Public Library of Science. Odrediti dirigentov utjecaj vrlo je komplicirano. Izvlači li dobar dirigent bravuroznu izvedbu iz svojih svirača ili naprosto nadzire samo-organizirani ansambl? Da bi to otkrio dr. D Ausilio je anonimno promatrao dva dirigenta koji su prezentirali pet izvadaka iz Mozartove simfonije broj 40 u izvedbi osam violinista gradskog orkestra Ferrare. Svaki je violinist imao infracrveni reflektor na vrhu gudala, a dirigentima je bio prikačen na štapić. Tako su dr. D Ausilio i njegova ekipa mogli slijediti pokrete gudala i štapića pomoću kamera koje vide ultracrveno svjetlo, ali ne 102 perspektive

104 i ljude. Zatim su koristili pokrete reflektora da bi analizirali tko na koga i kako utječe. Pri tomu su koristili matematičku metodu uzročnosti koja omogućuje da se odredi kako jedan niz podataka utječe na druge. Pokreti violinskoga gudala i mahanja dirigentskoga štapića čine upravo takav niz. Deset iskusnih klasičnih glazbenika ocijenilo je izvedbe prema osam mjerila, uključujući melodiju, tempo i emotivni sadržaj, na ljestvici od 0 do 100. Žiri je ocijenio obje izvedbe triju izvadaka manje više jednako kvalitetnima. Također je bio ujednačen u ocjeni prodornosti dvojice dirigenata (mjereno međusobnim odnosom između ubrzanja njihovih štapića i violinističkih gudala), kao i sklonosti glazbenika da preuzmu mig jedan od drugoga. U preostala dva izvatka bilo je razlika. Tamo su članovi žirijia dali prednost jednoj izvedbi pred drugom. U prvom izvatku prodornost jednoga dirigenta pratila je međuovisnost violinista, za razliku od druge izvedbe, gdje je ovisnost bila visoka, a prodornost dirigenta niska. Prvi dirigent mogao je nametnuti svoju volju glazbenicima, drugi nije. Ocjenjivači su diktatorskoj izvedbi dali višu ocjenu. U drugom izvatku despotski dirigent bio je jednako prodoran, ali činilo se da violinisti pridaju jednaku pozornost sebi kao i njemu. To je dovelo do izvedbe koja se žiriju manje svidjela od one pod ravnanjem krotkijeg dirigenta koji je iskazivao mali utjecaj na svoje glazbenike. Ishod eksperimenta u skladu je s onim što dirigenti odavno znadu: despoti naoružani dirigentskim štapićem, poput Herberta von Karajana, dodaju vrijednost izvedbi ali samo ako obuzdaju drskost glazbenika pred sobom. (M.R.) Koristite interaktivno broj 1 :: siječanj

105 Nove knjige Kako je nastao neoliberalizam U knjizi Gospodari svemira: Hayek, Friedman i nastanak neoliberalne politike (Masters of the Universe: Hayek, Friedman, and the Birth of Neoliberal Politics), izdavač Princeton University Press, 418 str, autor Daniel Stedman Jones daje novi uvid u ekonomski model što ga je prije gotovo tri četvrt stoljeća uobličila skupina bečkih mislilaca. Pojam neoliberalizma vrlo se često rabi, još češće zlorabi, diljem svijeta, a naročito u Hrvatskoj. Iako se mnogima čini kako je to friški pojam, zapravo je nastao poodavno, a knjiga Stedmana Jonesa pokazuje porijeklo i sadržaj te jezične kovanice. Otkriva kako je skupina bečkih ekonomista koje su odbacivali kao ekscentrike i nazivali ih neoliberalnima zauvijek promijenila svjetsku politiku. Neke odgovore na brojna proturječna pitanja daje autor knjige. Po nekim kritičarima bolje od mnogih prethodnih sličnih pokušaja. Neoliberalizam potječe iz Austrije. Dok su se vlade u Britaniji, Americi i drugdje zaokupljale drugim poslovima (i usput postajale sve glomaznije) 1940-ih godina tri mušketira pokrenula su bitku protiv nove kolektivističke politike. Karl Popper, filozof i nekadašnji komunist, kritizirao je mislioce od Platona do Marxa koji su davali prednost kolektivu u odnosu na pojedinca. Ludvig von Mises, ekonomist i bivši ljevičar, tvrdio je da niti jedna birokracija nije imala sredstava da samu sebe obuzda i ograniči. Friedrich Hayek ukazivao 104 perspektive

106 Kako je nastao neoliberalizam je da je centralno planiranje nemoguće jer ni jedna osoba, ma koliko bila mudra i pametna, nikada nije znala što narod želi. Stedman Jones propituje profesorske tvrdnje. Hayek i Mises željeli su da njihova poruka bude radikalna. Popper je nastojao privući pozornost javnosti koliko god je bilo moguće, čak liberala i socijalista. Popper, koji nije bio pristaša čvrste ruke, kasnije je uočio pogreške i nedostatke tržišne ideologije, uspoređujući je s religijom. Hayek, vječiti utopist, pokazao je veliku upornost, a da bi učvrstio svoje ideje pokrenuo je društvo Mont Pelerin. I tako je utemeljen neoliberalizam. Pojedinac nasuprot državi Jedna od smetnji pri pisanju o neoliberalizmu jest u tome što se ta riječ danas često pogrešno koristi. Ljevičari su izraz neoliberal ili neoliberalan koristili kako bi opisali ljude koji im se nipošto nisu sviđali. Steadman Jones drži da riječ ne bi trebalo odbaciti, a ni izvorni protivni-ci državne kontrole nisu se libili toga imena. Milton Friedman, najpoznatiji predstavnik tzv. chicaške škole ekonomskoga mišljenja (koji je za to nagrađen i Nobelovom nagradom) predvodio je drugi val protivnika prekomjernog utjecaja države i zagovarao potpunu kontrolu tržišta kao samoregulirajućeg organizma. On je riječ neoliberal koristio u raspravi objavljenoj pod naslovom Noliberalizam i njegovi izgledi. Zagovarao je srednji put između neprijatelja kolektivizma i razularenosti liberalizma 19. stoljeća. Viktorijanski liberali propustili su shvatiti da je laissez faire (nemiješanje države u privredu) moglo stvoriti previše moćne pojedince, držao je Friedman. Cilj treba biti tržišno natjecanje: to će, po njegovoj tvrdnji, štititi ljude jedne od drugih. Friedman je zagovarao novi liberalizam, smatrajući se nasljednikom Adama Smitha, branitelja pojedinca u 18. stoljeću. Ali razgraničenje između Smitha i Friedmana nije jasno, drži Stedman Jones. Smitj je smatrao da zadatak države trebaju biti javni radovi i učvršćivanje broj 1 :: siječanj

107 Nove knjige institu-cija koje bi u protivnom popustile pod pritiskom tržišta. U tome je bio očiti prethodnik Franklina Roosevelta. Smith je vjerovao da država mora financirati izgradnju škola, cesta i mostova, a Friedman je tvrdio da je to posao privatnoga sektora. Neoliberali poput Friedmana smatrali su da je ekonomska sloboda čuvar svih ostalih sloboda te da je bujanje države put u tiraniju. Suprotno tome, Smith nije bio demokrat. Nisu ga pokretale političke slobode, ali je bio zabrinut da bi masovna patnja mogla dovesti do nestabilnosti. Mises je mislio da je Smith bio čovjek svoga vremena koji nije razbijao glavu praktičnim temama. Čitati Smitha bez proučavanja ekonomije bilo bi kao čitati Euklida bez učenja matematike, tvrdio je Mises. Zbunjujuća kovanica? Hayek je pisao da je liberalizam previše zbunjujući izraz jer je imao različita drukčija značenja u viktorijanskoj Engleskoj nego u Rooseveltovoj Americi. Ali nije prihvaćao da ga nazivaju libertarijancem (zagovarateljem prava ličnosti ili slobodne volje), što je također bio neologizam, ili konzervativcem. Više je volio da ga nazivaju starim vigovcem ili novim liberalom. Friedman je također bio sit naziva neoliberal, vjerojatno zato što se liberalizam počeo povezivati s tmurnom kulturom ratova 1960-ih. Smatrao je da mu više pristaje naziv laissez-faire. Kako su sve te ideje postale glavna tema? Stedman Jones, londonski odvjetnik, prikazuje to kao ragbi utakmicu. Najprije istraživači i mislioci prenesu neki izraz novinarima, a ovi političarima, koji onda uz pomoć istraživača pobjegnu s njime i postignu zgoditak. Najvažniji su misliociistraživači. Uz pomoć predavanja i publikacija promicali su ideje (na koje su se mrštila sveučilišta) i preobratili najmoćnije igrače (sudionike) u toj revoluciji. Margaret Thatcher i Ronald Reagan smatrali su sebe nadahnutim posjetiteljima. Kako upozorava Stedman Jones, da 1970-e nisu bile tako žestoke, neoliberalizam bi možda bio posrnuo. Prijašnja su kazivanja navodila da su se neoliberali uzdigli zahvaljujući političkom zdravom razumu, snazi vlastitih argumenata i mreži institucija. Anthony Fisher, farmer i uzgajivač peradi koji je utemelji o Institut za ekonomske poslove, jednako je cijenjen kao Reaganovi govori. Ta desno orijentirana kazivanja više govore o snazi heroja nego o slabostima protivnika. Ali kriza 1970-ih stimulirala je novo mišljenje. Knjiga Gospodari svemira možda nedovoljno uvjerljivo prikazuje ekonomske ličnosti kao i samu ekonomiju, ali ipak je to snažno djelo. Stedman Jones nudi novu i sveobuhvatnu povijest neoliberalizma. On je korektan autor s nijansiranim izričajem, a njegova je knjiga hrabar prikaz velike ideje, drži The Economist. Priredio: Mario Ribar 106 perspektive

108 Indikatori Središta budućnosti za upravljanje imovinom Sao Paolo je dobio vodeću ulogu među centrima budućnosti za upravljanje imovinom. Takav je ishod rezultat ankete što ga je među financijskim stručnjacima proveo časopis The Banker, na temelju čega je sastavlljena ovogodišnja tablica. Unatoč frustraciji zbog vladine politike većina anketiranih voljela bi vidjeti najveći brazilski grad kao financijsko središte latinske Amerike. Šangaj se popeo na drugo mjesto ovogodišnje tablice, ispred drugih dalekoistočnih, prvenstveno kineskih gradova iako mnogi upravljači imovinom pažljivo promatraju regulativne promjene u unutrašnjosti Kine, većina bi najradije poslovala s Hong Kongom. Međutim, oni drže da će potencijalni razvitak kineskih financijskih tržišta imati dugoročne posljedice na svjetsku djelatnost upravljanja imovinom. Financijski centri budućnosti 1 = Sao Paulo 32 2 = Shanghai 30 3 = Singapore 26 4 = Dubai 13 4 = Hong Kong 13 6 = Doha 10 7 = Johannesburg 9 8 = Bogota 8 9 = Moskva 6 10 = Zurich 5 11 = Mumbai 4 11 = Beijing 4 11 = Shenzen 4 14 = Taiwan 3 14 = Toronto 3 14 = Geneva 3 14 = Kuwait 3 18 = Seul 2 18 = Istanbul 2 20 = Rio de Janeiro 1 20 = Lichtenstein 1 Napomena: Od sudionika ankete traženo je da rangiraju pet financijskih središta budućnosti. Prvi je dobio pet bodova, drugi četiri itd. Izvor: The Banker broj 1 :: siječanj