Paulo Coelho Peta gora

Transcrição

1 Večernjakova biblioteka kolo IV. Biblioteka Coelho Knjiga 4. Paulo Coelho Peta gora Naslov izvornika: A auinta montana S portugalskoga prevela: Nina Lanović Korektura: Dobrila Arambašić-Kopal Copvright 1996 by Paulo Coelho This edition is published by arrangements with Sant Jordi Asociados, Barcelona, SPAIN Ali Rights Reserved Internet stranica Paula Coelha: http: / / Copyright za hrvatsko i bosansko izdanje V.B.Z., Zagreb Produkcija: Verlag INGENIUM GmbH & Co KG, Graz, Austrija Nakladnik: Večernji list, d.d. ISBN: Dizajn naslovnice: Tomislav Bobinec Fotografija na naslovnici: Getty images Paulo Coelho Peta gora CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjiţnica - Zagreb UDK (81 )-31 = COELHO, Paulo Peta gora / Paulo Coelho ; <s portugalskoga prevela Nina Lanović>. -Zagreb : Večernji list, (Večernjakova biblioteka, Kolo 4, Biblioteka Coelho ; knj. 4) Prijevod djela: A quinta montana. ISBN Večernji list Večernjakova biblioteka kolo IV. Biblioteka Coelho Knjiga 4. Paulo Coelho Peta gora Naslov izvornika: A quinta montana S portugalskoga prevela: Nina Lanović Korektura: Dobrila Arambašić-Kopal Copvright 1996 by Paulo Coelho This edition is published by arrangements with Sant Jordi Asociados, Barcelona, SPAIN Ali Rights Reserved Internet stranica Paula Coelha: http: / / Copvright za hrvatsko i bosansko izdanje V.B.Z., Zagreb Produkcija: Verlag INGENIUM GmbH & Co KG, Graz, Austrija Nakladnik: Večernji list, d.d. ISBN: Dizajn naslovnice: Tomislav Bobinec Fotografija na naslovnici: Getty images Paulo Coelho Peta gora CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjiţnica - Zagreb UDK (81)-31 = COELHO, Paulo Peta gora / Paulo Coelho ; <s portugalskoga prevela Nina Lanović>. -Zagreb :

2 Večernji list, (Večernjakova biblioteka, Kolo 4, Biblioteka Coelho ; knj. 4} Prijevod djela: A quinta montana. ISBN Večernji list <*> 1^ BILJEŠKA AUTORA U mojoj knjizi»alkemičar«ključna je teza sadrţana u jednoj rečenici kralja Melkisedeka, upućenoj pastiru Santiagu:»Kad nešto doista ţeliš, cijeli će se svijet urotiti da to i dobiješ.«duboko vjerujem u to. MeĎutim, na putu ţivljenja svoje vlastite sudbine, proďemo kroz niz dionica koje su van naše sposobnosti poimanja, a svrha im je da nas uvijek nanovo vrate na put naše Osobne Legende - ili pak, da nas pouče onom što je neophodno da bismo ispunili vlastito poslanje. Mislim da bih ovo što sam kazao mogao bolje predočiti, ako ispričam jednu epizodu iz mog ţivota. Dana 12. kolovoza otišao sam na spavanje potpuno siguran u jednu činjenicu: u dobi od trideset godina, uspio sam doći do samog vrhunca moje karijere u diskografiji. Radio sam kao umjetnički direktor brazilskog CBS-a, te sam upravo bio pozvan u SAD, na razgovor s vlasnicima diskografske kuće; jamačno su bili spremni da mi na tom razgovoru daju zeleno svjetlo da doista ostvarim sve ono što sam ţelio učiniti u mojoj oblasti. Naravno da je moj veliki san - biti pisac - time bio potisnut u drugi plan, ali što onda? Konačno, stvarni je ţivot bio mnogo drugačiji od onog kojeg sam ja zamišljao; u Brazilu nije bilo mjesta za onog tko je ţelio ţivjeti od knjiţevnosti. Te noći, donio sam odluku da napustim moj san: bilo je vaţno prilagoditi se okolnostima i iskoristiti prilike. Ako mi se srce bude bunilo - mislio sam - mogu ga zavarati, pišući riječi za glazbu kadgod poţelim, a, s vremena na vrijeme, i poneki članak za novine. Osim toga, bio sam uvjeren da je moj ţivot krenuo drugim, ali ni slučajno manje uzbudljivim tokom: čekala me blistava budućnost u multinacionalnim diskografskim kompanijama. Ujutro me probudio telefonski poziv predsjednika moje firme: bio sam upravo otpušten, bez većih objašnjenja. Pokucao sam na mnoga vrata u dvije sljedeće godine, ali nikad više nisam uspio dobiti zaposlenje u toj struci. Kad sam završio s pisanjem PETE GORE, sjetih se te epizode - a i drugih očitovanja neminovnog u mom ţivotu. Kad bih se god osjetio apsolutnim gospodarom situacije, dogodilo se nešto što bi me prizemljilo. Pitao sam se - zašto? Zar sam doista osuďen da uvijek stignem tako daleko, ali da nikad ne prijeďem crtu? Je li moguće da je Bog tako okrutan da mi dopušta da ugledam palme na obzoru, samo da bi još teţa bila moja smrt od ţeďi usred pustinje? Dugo mi je trebalo da shvatim da i nije baš tako. Ima stvari koje se dogode u našim ţivotima da bi nas ponovo usmjerile na pravi put naše Osobne Legende. Druge pak situacije iskrsnu kako bismo mogli primijeniti ono što smo naučili. I, konačno, neki dogaďaji sluţe da bi nas doista poučili. U mojoj knjizi»the Pilgrimage«pokušao sam pokazati da te pouke ne moraju biti praćene bolju i patnjom; dovoljna je disciplina i pozornost. Iako tu spoznaju smatram blagoslovom svog ţivota, ipak nikad nisam dokučio svrhu nekih teških trenutaka koje sam proţivio, čak i uz svu disciplinu i pozornost. Jedan od takvih primjera je slučaj koji sam gore naveo; bio sam veliki profesionalac, trudio sam se ko-

3 liko sam god mogao da dam ono najbolje od sebe i bio pun ideja koje još i danas smatram dobrima. No neizbjeţno se dogodilo, i to upravo u trenutku kada sam se osjećao najsigurnijim i najsamouvjerenijim. Vjerujem da nisam sam u tom iskustvu; prrisutnost neizbjeţnog u svom ţivotu već je osjetilo svako ljudsko biće na licu Zemlje. Neki su se oporavili, drugi se predali - ali svi smo mi već osjetili, sasvim blizu, lepe-tanje krila kobi. Zašto? Kako bih sam sebi odgovorio na to pitanje, prepustio sam se Iliji da me vodi danima i noćima Akbara. PAULO COELHO»Zaista, kaţem vam nastavi on nijedan prorok nema priznanja u svom zavičaju. Zaista, takoďer vam kaţem, bijaše mnogo udovica u Izraelu u vrijeme Ilijino kad nebo osta zatvoreno tri godine i šest mjeseci te velika glad zavlada po svoj zemlji. Ali nijednoj od njib ne bijaše poslan Ilija osim nekoj udovici u Sarepti, u zemlji sidonskoj.«luka, 4; PROLOG Početkom godine 870. prije Krista, jedna oblast poznata kao Phoenicia - a Izraelci je nazivaše Libanonom - obiljeţila je gotovo tri stoljeća mira. Njeni su se stanovnici mogli ponositi svojim uspjesima; kako nisu bili politički moćni, bijahu primorani razviti zavidnu pregovaračku sposobnost, stoje bilo jedino jamstvo opstanka u svijetu poharanom neprestanim ratovima. Savez sklopljen oko godine prije Krista s izraelskim kraljem Salomonom omogućit će osuvremenjivanje trgovačke mornarice i osvajanje novih trţišta. Otada počinje nezaustavljivi uspon Fenicije. Fenički pomorci doplovili su u to doba već do Španjolske i Atlantskog oceana, a ima teorija - koje još nisu potvrďene - da su ostavili pisane tragove čak i na sjeveroistoku i jugu Brazila. Trgovali su staklom, cedrovinom, oruţjem, ţeljezom i bjelokosti. Stanovnici velikih gradova, kao što su Sidon, Tir i Biblos, poznavali su brojeve, astronomske proračune, vinarstvo i sluţili su se, tada već dvjestotinjak godina, odreďenim brojem znakova za pisanje, koje će Grci preuzeti kao alfabet. Početkom godine 870. prije Krista, jedno se ratno vijeće sastalo na udaljenom mjestu, u gradu Niniva. Skupina asirskih vojskovoďa odlučila je poslati svoje trupe da osvoje zemlje što su se smjestile na obalama Sredozemnog mora. Fenicija je odabrana kao oblast koja će prva biti napadnuta. Početkom godine 870. prije Krista, dva čovjeka -skrivena u jednoj staji u Gileadu, u Izraelu - očekivala su smrt u narednim satima. PRVI DIO - Sluţio sam Bogu koji me sada ostavlja i prepu šta rukama mojih neprijatelja - reče Ilija. - Bog je Bog - odvrati levit. - On nije Mojsiju re kao je li dobar ili zao; rekao je samo: Ja jesam. Dakle, On je sve što postoji pod suncem - i grom koji razruši kuću, ali i ruka čovjeka koja je obnovi. Razgovor je bio jedini način da se odagna strah; svakog trenutka, vojnici će provaliti vrata staje gdje su se nalazili, razotkriti ih i ponuditi im jedini

4 mogući izbor: oboţavati Baala - feničko boţanstvo - ili biti pogubljen. Pretraţivali su kuću po kuću, zahtijevali od proroka da se obrate, a ako nisu htjeli, bivali su smaknuti. Moţda se levit obrati i umakne smrti. No Ilija nije imao izbora: sve se to dogaďalo njegovom krivicom i Izebela je htjela njegovu glavu pod svaku cijenu. - AnĎeo Gospodnji bio je taj koji me poslao kralju Ahabu, kako bih ga upozorio da neće biti kiše dokle god Baal bude štovan u Izraelu - reče, gotovo se is pričavajući što je poslušao anďelove riječi. - Ali Bog djeluje polagano; dok suša ne počne činiti svoje, prin ceza Izebela već će kazniti sve one koji ostanu vjerni Gospodu. Levit ne reče ništa. Razmišljao je bi li se trebao obratiti i okrenuti Baalu, ili umrijeti u ime Gospodnje. - Tko je Bog? - nastavi Ilija. - Zar on drţi sablju vojnika što ubija one koji ne izdaju vjeru naših patri jarha? Zar je on postavio tuďinsku princezu na naše prijestolje, da bi se sve ove nesreće dogodile našem pokoljenju? Zar je Bog taj koji ubija vjerne, nevine, one koji slijede Mojsijeve zakone? Levit je donio odluku: radije će umrijeti. Poče se smijati, jer ga pomisao na smrt više nije plašila. Okrene se prema mladom proroku pored sebe i pokuša ga umiriti: - Pitaj Boga samoga, ako već sumnjaš u njegove odluke - reče. - Ja sam prihvatio svoju sudbinu. - Bog ne moţe ţeljeti da budemo istrebljeni bez milosti - ustrajao je Ilija. - Bog moţe sve. Kad bi se ograničavao samo na ono što mi nazivamo Dobrim, ne bismo ga mogli zvati Svemogućim; vladao bi samo jednim dijelom uni verzuma, a postojao bi uz njega i netko drugi, moćni ji, koji nadzire i sudi o njegovim djelima. Kad bi bilo tako, ja bih štovao toga moćnijeg. - Ako On moţe sve, zašto ne poštedi od patnje one koji ga ljube? Zašto nas ne spasi, umjesto što da je moć i slavu svojim vlastitim neprijateljima? - Ne znam - odgovori levit. - Ali postoji razlog i nadam se da ću ga uskoro saznati. - Ti nemaš odgovor na to pitanje. - Nemam. Obojica ušutješe. Iliju je oblijevao hladan znoj. - Ti si prestravljen, ali ja sam se već pomirio sa svojom sudbinom - progovori levit. - Izići ću i skon čati s ovom agonijom. Svaki put kad začujem koji krik izvana, patim zamišljajući kako će biti kada kucne moj čas. Za ovo vrijeme koje smo ovdje zatvoreni, umro sam već stotinu puta, a mogao sam umrijeti samo jednom. Ako mi je već suďeno da ostanem bez glave, neka to bude što prije. Imao je pravo. I Ilija je čuo iste krikove i već je propatio više nego što je

5 mogao podnijeti. - Idem s tobom. Umoran sam od borbe za neko liko sati ţivota više. Ustade i otvori vrata staje, puštajući da sunce osvijetli unutrašnjost staje i dvojicu tamo skrivenih ljudi. Levit ga je uhvatio za ruku i počeše hodati. Da se tu i tamo nije čuo pokoji krik, bio bi to sasvim normalan dan, u gradu kao bilo koji drugi - sunce koje nije prejako peklo i povjetarac koji je dolazio s udaljenog oceana, čineći temperaturu ugodnom, prašnjave ulice, kuće načinjene od zemlje pomiješane sa slamom. - Naše su duše zarobljene strahom od smrti, a dan je tako lijep - reče levit. - U mnogo drugih prilika, kad sam se osjećao u miru s Bogom i svijetom, vrućina je bila strašna, vjetar iz pustinje ispunjao mi je oči pijes kom, tako da nisam mogao vidjeti ni prst pred nosom. Njegov plan nije uvijek u skladu s onim što mi osje ćamo; ali ipak jamčim da On ima razloga za sve to. - Divim se tvojoj vjeri. Levit pogleda prema nebu, kao da se na trenutak zamislio. Onda se okrene ka Iliji: - Nemoj se diviti, a ni toliko vjerovati - bila je to»oklada«sa samim sobom. Pretpostavio sam da Bog postoji. - Ti si prorok - usprotivi se Ilija. - I ti čuješ gla sove i znaš da postoji drugi svijet osim ovog. - To moţe biti moj umišljaj. - Ali već si vidio boţje znakove - ustrajao je Ilija, kojeg su sudrugovi komentari počeli ozlojeďivati. - Moţe to biti moja mašta - odgovor je bio isti. - Zapravo, jedino konkretno što imam je moja»oklada«- rekao sam sam sebi da sve to dolazi od Svevišnjega. Ulica je bila pusta. Ljudi su, zatvoreni u svojim kućama, čekali da Ahabovi vojnici obave svoj zadatak po princezinoj naredbi: smaknuti izraelske proroke. Ilija je hodao uz levita, s osjećajem da ga, iza svakog od tih prozora ili vrata, netko krišom promatra - okrivljujući ga za sve što se zbivalo. - Nisam traţio da budem prorok. Moţda je i kod mene sve plod mašte - razmišljao je Ilija. No nakon onog što se dogodilo u stolarskoj radionici, znao je da nije tako. Od svog djetinjstva čuo je glasove i razgovarao s anďelima. Tada su ga roditelji odveli nekom svećeniku u Izraelu, koji ga je - nakon što mu je postavio mnoga pitanja - okarakterizirao kao nabi, proroka,»čovjeka duha«, onoga koji je»glasnik boţji«. Nakon što je duge sate proveo u razgovoru s njim, svećenik reče njegovim roditeljima da bi sve što dječak bude rekao, trebali shvatiti ozbiljno. Kad su izišli odatle, roditelji Iliji zabraniše da ikad više bilo kome priča o onom što vidi ili čuje; biti prorok značilo je imati sveze s vlašću, a to je oduvijek bilo opasno. U svakom slučaju, Ilija nikad nije čuo ništa što bi moglo zanimati svećenike ili kraljeve. Razgovarao je samo sa svojim anďelom-čuvarom i slušao savjete koji su se ticali njegova vlastita ţivota; pokatkad bi imao vizije koje nije razumio - daleki oceani, planine naseljene čudnim krilatim bićima... Kad bi

6 priviďenja nestala, on je - poslušavši svoje roditelje - činio sve kako bi ih što brţe zaboravio. Tako su glasovi i vizije bivali su sve rjeďi. Roditelji su bili zadovoljni i nisu to više ni spominjali. Kad je Ilija dovoljno odrastao da sam sebe uzdrţava, posu-diše mu novac da otvori malu stolarsku radionicu. Gledao je s poštovanjem na druge proroke, koji su hodali ulicama Gileada, u svojim krznenim ogrta- čima s pojasevima od koţe, pričajući kako ih je Gospodin odabrao da povedu izabrani narod. To doista nije bila njegova sudbina; nikad ne bi bio u stanju dovesti se u stanje transa plesom ili šibanjem vlastita tijela, što je u»glasnika boţjih«bila normalna praksa - nije podnosio bol. Nikad ne bi mogao hodati ulica ma Gileada ponosno izlaţući pogledima oţiljke rana zadobivenih u stanju ekstaze - bio je prestidljiv za tako nešto. Ilija je sam sebe smatrao onim što je doista i bio - običnim čovjekom, koji se odijeva kao i svi drugi i koji nanosi nehotice bol samo svojoj duši - istim stra hovima i iskušenjima koji su sastavni dio ţivota svih običnih smrtnika. Kako je napredovao njegov posao u radionici, glasovi su potpuno nestali - jer zreli i radini ljudi nemaju vremena za to. Njegovi su ro ditelji bili zadovoljni sinom i ţivot je tekao u miru i skladu. Onaj razgovor sa svećenikom, dok je još bio dijete, pretvorio se u blijedo sjećanje. Ilija nije mogao vjerovati da bi Svemogućem Bogu bilo potrebno razgovarati s ljudima da bi proveo u djelo svoje zapovijedi; ono što se dogodilo u njegovu djetinjstvu bila je samo mašta dokona dječačića. U Gileadu, njegovu rodnom gradu, ţivjelo je nekoliko ljudi koje su ostali graďani drţali ludima. Govorili su nesuvisle stvari i bili su nesposobni razlikovati glas Gospodnji od bolesnih delirija. Provodili su ţivot na ulicama, prizivajući kraj svijeta i preţivljavajući od tuďeg milosrďa. Svejedno ih nijedan svećenik nije smatrao»glasnicima boţjim«. Ilija je na kraju zaključio da svećenici nikad nisu sigurni u ono što govore.»glasnici boţji«bili su posljedica nesreďenih prilika u jednoj zemlji koja je traţila svoj put, gdje su se braća svaďala meďu sobom i gdje bi svaki čas netko drugi preuzeo vlast. Nije bilo razlike izmeďu proroka i luďaka. Kad je čuo za vjenčanje svog kralja s Izebelom, tirskom princezom, nije tome pridavao mnogo vaţnosti. I drugi su izraelski kraljevi već činili isto i time pridonijeli trajnom miru u regiji, te procvatu trgovine s Libanonom. Nije Iliju zabrinjavalo vjeruju li stanovnici susjedne zemlje u bogove koji ne postoje, ili pak, odaju li se čudnim kultovima, kao što je oboţavanje ţivotinja ili planina; jesu li pošteni u pregovorima -to je drţao najvaţnijim. Ilija je nastavio kupovati cedrovinu koju su donosili i prodavati svoju stolariju. Iako su su bili pomalo uobraţeni i voljeli sami sebe nazivati»feničanima«-zbog drugačije boje koţe - nitko od libanonskih trgovaca nikada nije pokušavao za sebe izvući korist iz općeg nereda koji je vladao u Izraelu. Plaćali su pristojnu cijenu za kupljenu robu i nisu se upuštali u komentiranje neprestanih unutarnjih ratova i političkih problema, prilika s kojima su se Izraelci bili prisiljeni suočavati iz dana u dan. u Samariji i unutra mu sagradi oltar. Ljudi počeše hodočastiti na to mjesto i,

7 zakratko, kult libanonskih bogova proširi se posvuda po Izraelu. - Proći će. Moţda se odrţi za ţivota jedne generacije, ali onda će biti zaboravljen - i dalje je mislio Ilija. Kad je zasjela na prijestolje, Izebela zatraţi od Ahaba da štovanje Gospoda Boga bude zamijenjeno kultom libanonskih bogova. I to se već i prije dogaďalo. Ilija - iako se gnušao činjenice da je Ahab na to pristao - nastavi štovati Boga Izraelova i ţivjeti po Mojsijevim zakonima. - To će proći - mislio je. - Izebela je zavela Ahaba, ali neće imati dovoljno snage da obrlati narod. No Izebela nije bila ţena kao druge; vjerovala je da ju je sam Baal poslao na svijet, kako bi obratila na pravu vjeru narode i drţave. Lukava i promišljena, poče nagraďivati sve one koji bi napustili Gospodina i prihvatili nova boţanstva. Ahab podiţe hram Baalu Tada se dogodilo ono što nije ni slutio. Tog po-podneva, dok je završavao jedan stol u svojoj radionici, sve se oko njega zatamni i naďe se okruţen tisućama bijelih svjetlucavih točkica. Glava ga odjednom zaboli oštro kao nikada prije; htjede sjesti, ali tek tada ustanovi da nije u stanju pomaknuti nijedan--jedini mišić. To nije bilo plod njegove mašte. - Mrtav sam - proleti mu kroz glavu u tom trenu. - I sad, eto, vidim kamo nas Bog šalje kad umremo, ravno u nebesa. Jedno od svjetalaca jače zablista i iznenada - kao da dolazi sa svih strana odjednom,»začu glas GOSPODNJI, koji mu govoraše: Kaţi Ahabu da, tako izvjesno kao što je izvjesno da postoji GOSPODIN, Bog Izraelov, pred čijim licem stojiš, ni rose ni kiše neće biti u godinama koje slijede, po mojoj riječi.«u tilom je času sve ponovno bilo kao i ranije; radionica, blijeda svjetlost sutona, glasovi djece što su se igrala na ulici. Ilija nije spavao te noći. Po prvi put nakon toliko godina, osjećaji koji su pripadali djetinjstvu su se vratili; i ovaj put nije mu anďeo-čuvar govorio, već»nešto«jače i moćnije. Bojao se da bi, ako ne izvrši zapovijest, svi njegovi poslovi mogli biti ureknuti. Sutradan ujutro, odluči učiniti ono što je od njega zatraţeno. Konačno, bio je samo glasnik nečega što se nije ticalo njega; kad izvrši taj zadatak, glasovi se neće više vraćati da ga uznemire. Nije bilo teško ugovoriti audijenciju kod kralja Ahaba. Još odavna, od doba Samuelova kraljevanja, proroci su stekli ugled u poslovnim i vladajućim krugovima svoje zemlje. Mogli su se ţeniti, imati djecu, ali su morali uvijek biti na raspolaganju Gospodinu, da se vladari nikad ne bi udaljili od ispravnog puta. Tradicija je kazivala da su, zahvaljujući tim»glasnicima boţjim«, mnoge bitke dobivene, te daje Izrael opstao jer su njegovi vladari, kad bi skrenuli s pravog puta, uvijek imali nekog proroka da ih vrati na put Gospodnji. Došavši tamo, on upozori kralja da će velika suša opustošiti cijelu zemlju i potrajati sve dok kult feni-čkih bogova ne bude napušten. Vladar nije pridao mnogo vaţnosti njegovim riječima, ali Izebela - koja je sjedila pored Ahaba i pozorno slušala što je Ilija govorio - poče mu postavljati niz pitanja. Ilija joj ispriča što je znao o viziji, o glavobolji, o osjećaju da se vrijeme bilo zaustavilo dok je slušao anďela. Dok je opisivao što mu se dogodilo, mogao je izbliza gledati princezu o kojoj su svi pričali;

8 bila je jedna od najljepših ţena koje je ikada vidio, duge crne kose koja joj je padala do struka, savršeno oblikovana tijela. Blistajući na tamnoputom licu, njene su zelene oči bile prikovane uz Ilijine; on nije uspijevao prezreti što su mu te oči govorile, pa nije mogao znati ni kako su njegove riječi na nju djelovale. Izašao je odatle uvjeren da je izvršio svoju misiju i da se moţe mirno vratiti poslu u radionici. Putem natrag, poţeli Izebelu svim ţarom svojih 23 ljeta. I pomoli se Bogu da - u budućnosti - uzmogne susresti neku ţenu iz Libanona, jer su one bile lijepe, tamne koţe i zelenih očiju punih tajnovitosti. Radio je ostatak dana i zaspao u miru. Sutradan ga još prije svitanja probudi levit; Izebela je bila uvjerila kralja da su proroci prijetnja napretku i širenju Izraela. Ahabovi vojnici dobili su naredbu da pogube sve one koji budu odbijali da napuste svetu zadaću koju im je Bog namijenio. Iliji, meďutim, nije dato pravo na izbor; on je bio osuďen na smrt. S levitom je dva dana proveo skriven u staji u juţnom dijelu Gileada, a za to je vrijeme četiri stotine i pedeset nabi bilo bez odlaganja pogubljeno. MeĎutim, većina onih proroka koji su hodali ulicama šibajući sami sebe i proričući kraj svijeta zbog iskvarenosti i nedostatka vjere, prihvatila je da se obrati na novu vjeru. Neki opori zvuk, pa za njim jauk, prekinu Ilijine misli. Zatečen, okrenu se prema svom sudrugu: - Što je to bilo? No nije dobio odgovor; levitovo tijelo stropošta se na tlo, probodeno strijelom posred grudi. Pred njim, jedan je vojnik namještao novu strijelu u svoj luk. Ilija pogleda oko sebe: ulica sa zatvorenim vratima i prozorima, sunce na nebu, povjetarac s oceana o kojem je toliko čuo, ali ga nikad nije vidio. Palo mu je na um da potrči, ali znao je da bi ga strelica dostigla prije no što bi stigao do najbliţeg ugla. - Ako već moram umrijeti, neka to ne bude s leďa - pomisli. Vojnik ponovno zategne luk. Na svoje vlastito iznenaďenje, nije osjećao strah, ni nagon za preţivljavanjem, niti bilo što drugo; činilo mu se kao da je sve to odreďeno već mnogo ranije i kao da obojica - on, kao i vojnik - igraju uloge u drami koju nisu sami napisali. Sjeti se djetinjstva, jutara i večeri u Gileadu, nedovršenih komada pokućstva koje će ostaviti u svojoj radionici. Pomisli na svoju majku i svog oca, koji nikad nisu ţeljeli sina proroka. Pomisli na Izebeline oči i na osmijeh kralja Ahaba. Pomisli kako je glupo umrijeti sa samo 23 godine, nikad ne upoznavši ljubav ţene. Ruka otpusti tetivu, strijela sune zrakom, prozuji tik pored njegova desnog uha i zabode se u tlo iza njega. Vojnik još jednom napne svoj luk i nacilja. Samo što se, umjesto da odapne strelicu, zapiljio u Iliju. - Najbolji sam strijelac u cijeloj Ahabovoj vojsci - reče. - Sedam godina nisam promašio jednu-jedinu metu. Ilija se osvrne na levitovo mrtvo tijelo. - Taje strijela bila za tebe. -Vojnik je i dalje drţao luk napetim, a ruke su mu drhtale. - Ilija je jedini prorok kojeg se mora ubiti; drugi mogu odabrati vjeru u Baala.

9 - Onda završi svoj posao. Bio je iznenaďen vlastitom mirnoćom. Puno je puta zamišljao smrt u noćima provedenim u staji, a sada je uvidio da se mučio više no što je bilo potrebno; za koji tren, svemu će biti kraj. - Ne mogu - reče vojnik, kojem su ruke još drh tale, dok je čas podizao, a čas spuštao luk. - Odlazi, nestani mi s očiju, jer mislim da je Bog skrenuo moje strijele, i da će me prokleti ako te pogodim. Tek tada - u trenutku kad je osjetio da ima šanse da preţivi - panika od smrti počela se vraćati. Još uvijek je bilo izgleda da vidi ocean, da naďe sebi ţenu, ima djecu i da završi sve ono što je započeo u svojoj radionici. - Okončaj to odmah! - reče. - U ovom trenutku sam miran. Ako budeš odugovlačio, patit ću zbog svega što gubim. Vojnik se ogleda, kako bi se uvjerio da nitko ne prisustvuje tom prizoru. Zatim spusti luk, vrati strelicu u tobolac i nestane iza ugla. Ilija osjeti slabost u nogama; strah je ponovno bio tu, u svoj svojoj silini. Osjetio je da mora pobjeći istog časa, nestati iz Gileada, da se nikad više ne bi našao oči u oči vojniku s napetim lukom, uperenim ravno u njegovo srce. Nije svojevoljno odabrao svoju sudbinu, niti je otišao pred Ahaba zato da bi se mogao pred svojim susjedima pohvaliti kako je razgovarao s kraljem. Nije bio odgovoran za pokolj proroka - čak nije bio odgovoran ni za to što je, izvjesnog poslijepod-neva, vrijeme stalo, što se radionica se preobrazila u crnu rupu, ispunjenu točkicama svjetlosti. Povodeći se za vojnikom, obazre se oko sebe; ulica je bila pusta. Pomislio je da bi trebao provjeriti moţe li se još uvijek levitu spasiti ţivot, no panika ga isti čas ponovo obuze i, brţe-bolje dok se netko ne pojavi, Ilija se da u bijeg. Hodao je više sati, koristeći se stazama kojima već dugo nitko nije kročio, dok nije stigao do potoka Kerita. Osjećao je stid zbog svog kukavičluka, ali je bio i sretan što je ţiv. Popio je malo vode, sjeo i tek tada sagledao situaciju u kojoj se nalazi: sutradan će već morati nešto pojesti, a nije znao kako se prehraniti usred pustinje. Pomisli na svoju stolariju, posao koji je gradio tolike godine, a sada ga je bio primoran napustiti. Neki od susjeda bili su njegovi prijatelji, ali nije mogao računati na njih; priča o njegovom bijegu već se zacijelo bila proširila gradom i jamačno su ga svi mrzili jer je utekao, ţrtvujući na taj način one koji su doista i iskreno vjerovali. Sve što je do tada u ţivotu učinio bilo je upropašteno - samo zato što je povjerovao da vrši volju Gospodnju. Sutradan - a i slijedećih dana, tjedana i mjeseci - libanonski trgovci dolazit će na njegova vrata i netko će im reći da je gazda pobjegao, ostavljajući za sobom trag od smrti neduţnih proroka. Moţda će im kazati i da je on pokušao uništiti vjeru u bogove koji vladaju zemljom i nebesima; priča će se odmah proširiti preko granica Izraela i mogao je zauvijek zaboraviti vjenčanje s nekom od ljepotica iz Libanona. - Postoje brodovi. Da, postojali su brodovi. Zločinci, ratni zarobljenici, bjegunci, svi su oni obično dobivali utočište kao mornari na brodovima, jer je taj posao bio opasniji od vojničkog. U ratu, vojnik je uvijek imao izgleda da pobjegne i sačuva glavu; no mora su bila neistraţena, nastanjena čudovištima, i - kad bi se dogodila tragedija - nitko je ne bi preţivio da ispriča što se

10 zbilo. Postojali su brodovi, ali bili su u rukama feničkih trgovaca. Ilija nije bio zločinac, zarobljenik ni bjegunac, već netko tko se usudio podići svoj glas protiv boga Baala. Kad bi to otkrili, bio bi ubijen i bačen u more, jer pomorci su vjerovali da Baal i njegovi bogovi upravljaju olujama. Nije mogao ići u pravcu oceana. Nije mogao nastaviti prema sjeveru, jer tamo je bio Libanon. Niti se moglo poći na istok, gdje je nekoliko izraelskih plemena meďusobno ratovalo već kroz dva pokoljenja. Sutradan će se vratiti i predati, iako se ponovno bojao smrti. Pokuša se razvedriti spoznajom da će ipak ţivjeti još nekoliko sati. No uzalud; bio je upravo shvatio da - gotovo ni u jednom trenutku svog ţivota - čovjek nema moć ni o Čemu odlučiti. Sjeti se mirnoće koju je bio osjetio našavši se pred vojnikom; konačno, što je smrt? Smrt je jedan trenutak, ništa više od toga. Čak i ako osjetiš bol, ona mora da učas proďe i Gospodar Vojski primi te u svoje okrilje. Legne na tlo i ostane tako dugo, gledajući u nebo. Kao i levit, pokuša zamisliti svoju»okladu«. Nije se ticala boţjeg postojanja - jer o tome nije imao sumnji - već smisla njegova ţivota. Gledao je planine, zemlju koja će biti opustošena dugom sušom - tako mu je kazao anďeo gospodnji -ali je tada još uvijek odisala svjeţinom dugogodišnjih obilatih kiša. Gledao je potok Kerit, čiji će tok uskoro presahnuti. Oprosti se od svijeta usrdno i s poštovanjem, zamolivši Gospodina da ga primi kad kucne njegov čas. Upitao se koja je svrha njegova postojanja i nije dobio odgovor. Upitao se kamo bi trebao krenuti i shvatio da je u okruţenju. Sljedećeg dana Ilija se probudi i ponovno ugleda Kerit. Sutradan ili za godinu dana, ostat će od njega samo put od sitnog pijeska i oblutaka. Starosjedioci ovog kraja vjerojatno će i dalje o njemu govoriti kao o Keritu; vjerojatno će čak, kad budu pokazivali put kojem putniku-namjerniku, govoriti: - To se mjesto nalazi na obali rječice koja teče tu u blizini. - Putnici će dolaziti do naznačenog mjesta, zapaziti oblo kamenje i fini pijesak i pomisliti: - Ovdje je očito nekad bila rijeka. - No onog što je bit svake rijeke, njezinog vodenog toka, neće više biti tu da utaţi ţeď. Tako su i duše - poput rijeka i biljaka - potrebite jedne drugačije vrste kiše; kiše nade, vjere, smisla ţivota. Ako toga nema, sve u toj duši umire, iako je tijelo još uvijek ţivo; i ljudi bi mogli reći da je»u ovom tijelu nekad očito bio čovjek«. Nije bilo vrijeme za takva razmišljanja. Podsjeti se još jednom na razgovor s levitom, prije no što će izići iz staje: čemu umirati toliko puta, kad je dovoljno samo jednom? Trebalo je samo sačekati Izebelinu gardu. A stići će, bez sumnje, jer nije bilo mnogo mjesta kamo se moglo pobjeći iz Gileada; zločinci su uvijek bjeţali u pustinju - gdje bi, dan ranije ili kasnije, bili naďeni mrtvi - ili pak, do Kerita, gdje bi ih ubrzo uhvatili. Dakle, uskoro će vojnici biti ovdje. I on će se radovati kad ih ugleda. Popije malo kristalno bistre vode koja je tekla pored njega. Umije lice i potraţi neki zasjenak gdje bi pričekao svoje progonitelje. Čovjek se ne moţe boriti protiv svoje sudbine - on je već pokušao, i izgubio. Iako su ga svećenici prepoznali kao proroka, odlučio je raditi kao stolar; no Gospodin ga je ponovo doveo na njegov pravi put.

11 Nije bio jedini koji je pokušao umaći ţivotu koji mu je Bog namijenio, kao i svakom čovjeku na Zemlji. Imao je nekad jednog prijatelja s odličnim glasom, ali mu roditelji nisu dopustili da bude pjevač - jer to je bilo zanimanje koje bi osramotilo obitelj. Neka njegova prijateljica iz djetinjstva umjela je plesati kao malo tko, a obitelj joj je to zabranila - jer po svoj bi je prilici kralj pozvao na dvor, a nikad se nije znalo koliko će se jedna vlast odrţati. Osim toga, dvorska sredina smatrala se grešnom, nečovječnom, i ţena koja bi ţivjela u palači ostala bi zauvijek bez izgleda za dobru udaju. - Čovjek se rodio da bi izdao svoju sudbinu. Bog uvijek usadi u srca neostvarive ciljeve. - Zbog čega? Moţda zato što se tradicija mora sačuvati. Ali to nije bio dobar odgovor. - Stanovnici Libanona napredniji su od nas, jer nisu slijedili postojeću pomorsku tradiciju. Kad se cijeli svijet sluţio istim tipom broda, oni su odlučili sagraditi nešto drugačije. Mnogima je more uzelo ţivote, ali su usavršili svoje brodove i sada vladaju svjetskom trgovinom. Platili su visoku cijenu da bi se prilagodili novim prilikama, ali vrijedilo je. Moţda je čovjek iznevjerio svoju sudbinu jer Bog nije bio bliţe. On je usadio u ljudska srca snove koji pripadaju vremenu kada je sve bilo moguće - i počeo se baviti drugim, novim stvarima. Svijet se promijenio, ţivot je postao teţi i sloţeniji, ali Gospodin se nikad nije vratio da bi preinačio i prilagodio ljudske snove. Bog je daleko. Ali - ako još uvijek šalje anďele da razgovaraju s njegovim prorocima, to znači da je ipak još preostalo nešto da se učini ovdje, na ovom svijetu. Dakle, koji bi bio odgovor? - Moţda zato što su naši roditelji griješili i strahu ju da ne počinimo iste grijehe. Ili moţda nikad nisu pogriješili i ne bi znali kako da nam pomognu ako se naďemo u nevolji. Osjetio je da je sve bliţe rješenju. Potok je tekao uz njega, nekoliko gavranova kruţilo je nebom, biljke su tvrdokorno rasle na pjeskovi-tom i jalovom tlu. Kad bi oni mogli čuti glas svojih praotaca, što bi čuli? - Rječice, potraţi neko bolje mjesto gdje će se sunce ogledati u tvojim bistrim vodama, jer će te pustinja na kraju isušiti - kazao bi Bog voda, kad bi postojao. - Gavranovi, ima više hrane za vas u šuma ma, nego tu, u pijesku i stijenama - rekao bi Bog pti ca. - Biljke, odašaljite svoje sjemenke što dalje odav de, jer svijet je pun plodne i vlaţne zemlje, pa ćete narasti mnogo ljepše - govorio bi Bog cvijeća. Ali ni Kerit, ni biljke, ni gavrani - jedan je upravo sletio u blizini - ne bi imali hrabrosti učiniti nešto što su druge rijeke, ptice ili cvijeće smatrali nemogućim. Ilija se zagledao u gavrana. - Učim - reče ptici. - Iako sam beskoristan šegrt, jer sam osuďen na smrt. - Ti si spoznao kako je sve jednostavno - kao da je čuo gavranov odgovor. - Treba samo imati hrabrosti. Ilija se nasmija, jer stavljao je riječi u usta jedne ptice. Bila je to zabavna igra - naučio ju je od jedne ţene, pekarice - i odluči nastaviti. Postavljat će pitanja i davati odgovore sam sebi, ali tako kao da razgovara s

12 pravim mudracem. Gavran, meďutim, uzleti. Ilija je i dalje čekao dolazak Izebelinih vojnika, jer - jedna smrt je bila i više nego dovoljna. Dan je prošao, a da se ništa novo nije dogodilo. Da nisu zaboravili da je glavni neprijatelj boga Baala još uvijek na ţivotu? Kako to da ga Izebela ne progoni, budući da jamačno zna gdje se krije? - Jer ja sam vidio njezine oči i znam da je ona mudra ţena - reče sam sebi. - Kad bih ja umro, to bi me učinilo mučenikom Gospodina Boga. Ako me budu smatrali običnim bjeguncem, bit ću za sve tek kukavica koja nije vjerovala u vlastite riječi. Da, to je bila princezina strategija. Malo prije no što će se smračiti, jedan gavran -moguće onaj isti? - sleti ponovno na istu granu na kojoj ga je vidio tog jutra. Nosio je u kljunu mali komadić mesa, koji je, neoprezom, ispustio na zemlju. Za Iliju, to je bilo čudo. Potrča do podnoţja stabla, zgrabi zalogaj mesa i pojede ga. Nije znao odakle to ptici, a nije ga ni zanimalo; bilo je vaţno bar malko utoliti glad. Bez obzira na Ilijin nagli pokret, gavran se nije uplašio. - Ova ptica zna da ću ja ovdje umrijeti od gladi - pomisli Ilija. - Tovi svoju lovinu, kako bi poslije imao bogatiju gozbu. I Izebela zacijelo hrani vjeru u Baala pričom o III-jinom bijegu. Neko vrijeme ostadoše tako - čovjek i ptica -meďusobno se promatrajući. Ilija se ponovno prisjeti igre kojom se tog jutra razonodio. - Htio bih razgovarati s tobom, gavrane. Jutros sam mislio da duše trebaju hranu. Ako moja duša nije već umrla od gladi, onda još uvijek ima što reći. Ptica se nije pomakla. - A ako ima nešto reći, ja je moram poslušati. Jer nemam nikog drugog s kim bih mogao razgovarati - nastavi Ilija. Koristeći sposobnost uţivljavanja, Ilija zamisli da je gavran. - Što Bog od tebe očekuje? - upita sam sebe, kao da mu to pitanje postavlja gavran. - Očekuje da budem prorok. - Tako su kazali svećenici. Ali moţda nije to ono što Gospodin ţeli. - Jest, on ţeli upravo to. Jer anďeo se pojavio u mojoj radionici i zatraţio da ja razgovaram s Ahabom. Glasovi koje sam čuo u djetinjstvu koje svi čuju u djetinjstvu - prekine ga ga vran. - Ali ne susreću svi anďele - odvrati Ilija. Na to gavran ne odgovori ništa. Nakon nekog vremena, ptica - odnosno, njegova vlastita duša, koja je tlapila zbog vrelog sunca i pustinjske osame - prekine tišinu. - Sjećaš li se ţene koja je pekla kruh? - zapita sam sebe. Sjećao je se. Došla ga je zamoliti da izradi nekoliko posluţavnika. Dok je Ilija radio po njenoj narudţbi, govorila je da je rad jedan od načina izraţavanja boţje prisutnosti. - Po načinu kako ti djeljaš te posluţavnike, vidim da osjećaš isto - nastavila je. - Zato što se smiješiš dok radiš.

13 Ta ţena je razlikovala dvije vrste ljudi. One koje je njihov posao ispunjao veseljem i one koji su se na nj neprestano ţalili. Ovi potonji tvrdili su da su riječi kojima je Bog prokleo Adama jedina istina:»zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!«nisu nalazili zadovoljstvo u radu, a dosaďivali su se na blagdane, kad se valjalo odmarati. Sluţili su se riječima Gospodnjim kao isprikom za svoje beskorisne ţivote, zaboravljajući da su Njegove i riječi upućene Mojsiju:»Gospodin Bog tvoj će te obilato nagraditi na zemlji koju ti daje u nasljeďe, daje zaposjedneš.«- Da, sjećam se te ţene. Imala je pravo: ja sam volio svoj stolarski posao. - Sa svakim stolom koji bi sastavio, svakom stolicom koju bi izdjeljao, bolje je razumio i više volio ţivot - iako toga tada još nije bio svjestan. - Ona mi reče neka razgovaram s predmeti ma koje izraďujem i da će me zapanjiti kad vidim kako su stolovi i stolci kadri da mi odgovaraju, baš za to što sam u njih ugradio ono najbolje od svoje duše - a za uzvrat primao mudrost. - Da nisi radio kao stolar, ne bi bio ni sposoban odvojiti se od svoje duše, zamisliti da si gavran koji govori, ni spoznati da si bolji i mudriji nego što misliš - bio je odgovor. - Jer u stolarskoj radionici ti si otkrio milost koja je posvuda i u svim stvarima. - Uvijek sam volio zamišljati da razgovaram sa stolovima i stolcima koje sam izraďivao; nije li to bilo dovoljno? Ţena je imala pravo - dok sam pričao s tim stvarima, obično bi mi na um padale ideje na koje nikada ranije nisam pomišljao. Ali, kada sam ja tek počeo shvaćati da bih na taj način mogao sluţiti Bogu, anďeo se pojavio i - no dobro, ostatak priče ti je po znat. - AnĎeo se pojavio jer si ti bio spreman - odvrati gavran. - Ja sam bio dobar stolar. - To je bio dio tvog naukovanja. Kad čovjek ide ka ispunjenju svoje sudbine, mnogo puta biva primoran skrenuti s puta. Ponekad su okolnosti koje ne ovise o njemu toliko jake da se obeshrabri i povuče. Sve je to dio naukovanja. Ilija je pozorno slušao što govori njegova duša. - Ali nitko ne smije izgubiti iz vida ono što ţeli. Pa čak i ako - u nekim trenucima - povjeruje da su svijet ili neki drugi ljudi jači od njega. Tajna je: ne odustati. - Nikad nisam mislio biti prorok - reče Ilija. - Jesi. Ali bio si uvjeren da je to nemoguće. Ili da je opasno. Ili pak nepojmljivo. Ilija se naglo osovi na noge. - Zašto sam sebi govorim stvari koje ne ţelim čuti? - vikne. Uplašena njegovom gestom, ptica odleti.

14 Gavran se vrati sljedećeg jutra. Umjesto da nastavi razgovor s njim, Ilija ga uze pomnije promatrati - jer ptica se svaki dan uspijevala prehraniti i, što više, uvijek bi mu donosila pokoji ostatak od svog obroka. Neko tajanstveno prijateljstvo se razvilo izmeďu njih i Ilija je počeo učiti uz pticu. Promatrajući je, vidio je na koji način pronalazi hranu u pustinji i zaključio da bi i on mogao poţivjeti koji dan duţe no što je mislio - kad bi naučio raditi isto što i gavran. Kad bi gavran u letu počeo činiti krugove, Ilija je znao da je plijen u blizini; trčao bi do tog mjesta i pokušavao ga ščepati. U početku su te male pustinjske ţivotinje uglavnom uspijevale umaći, ali zakratko se izvjeţbao i stekao vještinu da ih ulovi. Koristio je grane umjesto koplja, kopao stupice - koje bi prekrivao tankim slojem pruća i pijeska. Kad bi lovina upala u zamku, Ilija je dijelio svoj obrok s gavranom, a jedan bi dio uvijek sačuvao da mu posluţi kao mamac. No osama u kojoj je ţivio bila je strašna i gotovo nesnosna; tako je opet počeo zamišljati da razgovara s pticom. - Tko si ti? - pitao je gavran. - Ja sam čovjek koji je našao mir - odgovori Ilija. - Mogu ţivjeti u pustinji, brinuti se sam o sebi i u miru razmišljati o neizmjernoj ljepoti boţjeg djela. Otkrio sam da je u meni duša plemenitija nego što sam mislio. Čovjek i ptica nastaviše loviti zajedno za još jednog mjesečeva ciklusa. Onda, jedne noći kad mu je dušu obuzela tuga, odluči se ponovno zapitati: - Tko si ti? - Ne znam. Još jedan mjesec umre i ponovno se rodi na nebu. Ilija je osjećao da mu je tijelo postalo jače i um bistriji. Te noći, obraćajući se gavranu koji je sjedio na istoj grani kao i uvijek, odgovori na pitanje koje je sam sebi prije nekog vremena postavio: - Ja sam prorok. Prikazao mi se anďeo, dok sam radio, i zato mi nije dopušteno da sumnjam u svoju sudbinu, pa čak i kad bi me cijeli svijet htio uvjeriti u protivno. Uzrokovao sam pokolj u svojoj zemlji, jer sam izazvao voljenu moga kralja. Sada sam u pusti nji - kao što sam nekoć bio u svojoj stolarskoj radi onici - jer me moja duša uputila da čovjek mora proći kroz više različitih etapa prije no što uzmogne ispu niti svoje poslanje. - Tako je, sada doista znaš tko si - odvrati gavran. Iste noći, kad se Ilija vratio iz lova, htjede popiti malo vode i uvidi da je Kerit presušio. Ali bijaše tako umoran da se prepustio snu. A u snu, andeo-čuvar, kojeg dugo nije vidio, mu se ukaza. - AnĎeo Gospodnji govorio je tvojoj duši - reče anďeo-čuvar. -1 zapovijedio:»idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu! Pit ćeš iz potoka, a gavranima sam zapovijedio da te ondje hrane.«- Moja je duša poslušala - reče Ilija u snu. - Onda se probudi, jer AnĎeo Gospodnji traţi od

15 mene da se udaljim i ţeli ponovno razgovarati s to bom. Ilija u hipu ustade, u strahu. Sto li se dogaďa? Iako je bila noć, mjesto gdje je stajao obasja jaka svjetlost i AnĎeo Gospodnji pojavi mu se pred očima. - Što te dovelo ovamo? - upita ga AnĎeo. - Ti si me doveo ovamo. - Nisam. Pobjegao si od Izebele i njezinih voj nika. Nikad to nemoj zaboraviti, jer tvoja je misija osvetiti Gospodina Boga tvoga. - Prorok sam, jer si ti preda mnom i jer čujem tvoj glas - reče Ilija. - Vrludao sam traţeći svoj put, jer su takvi svi ljudi. Ali spreman sam otići u Samariju i uništiti Izebelu. - Pronašao si svoj put, ali ne moţeš uništavati dok nisi naučio obnavljati, nanovo graditi. Zapovijedam ti:»ustani, idi u Sareptu Sidonsku i ondje ostani. Evo, ondje sam zapovijedio jednoj udovici da te hrani.«ujutro, Ilija potraţi gavrana, da bi se od njega oprostio. Ptica se - po prvi puta otkako je došao na Kerit - nije pojavila. Ilija je putovao danima, dok nije stigao u dolinu gdje se nalazio grad Sarepta, koji su njegovi stanovnici nazivali Akbar. Kad je već bio pri kraju snaga, ugleda jednu ţenu u crnini kako skuplja drva. Raslinje u dolini bilo je nisko, pa se morala zadovoljiti sitnim suhim grančicama. - Tko si ti? - upita je. Ţena pogleda stranca, ne razumjevši pravo što ovaj govori. - Donesi mi vrč vode da pijem! - reče Ilija. - Do nesi i komad kruha! Ţena spusti pruće na tlo, no i dalje je šutjela. - Ne boj se! - ustrajao je Ilija. - Sam sam, gladan i ţedan, i nemam dovoljno snage da bih bio prijetnja bilo kome. - Ti nisi odavde - progovori ona napokon. - Po načinu govora, mora biti da si iz Izraela. Kad bi me poznavao, znao bi da nemam ništa. - Ti si udovica, tako mi je kazao Gospodin. A ja imam manje nego ti. Ako me odmah ne nahraniš i ne napojiš, umrijet ću. Ţena se prestraši; kako je taj stranac mogao znati išta o njezinom ţivotu? - Mora da je sramno za muškarca traţiti pomoć od ţene - reče, povrativši se. - Učini što od tebe traţim, molim te - ponovi Ilija, osjećajući da mu ponestaje snage. - Čim mi bude bolje, radit ću za tebe. Ţena se nasmija. - Maločas si mi rekao nešto što odgovara istini; ja sam doista udovica; izgubila sam muţa na jednom od naših brodova. Nisam nikada vidjela ocean, ali znam da je kao i pustinja: skonča s onim tko ga izaziva... I nastavi: - A sada si mi upravo rekao nešto što je potpuno netočno. Tako mi Baala koji ţivi na vrhu Pete Gore, u kući nemam ništa za jelo; imam samo šačicu brašna u jednom ćupu i malko ulja u vrču.

16 Iliji se zavrti pred očima i osjeti da će se za koji čas onesvijestiti. Skupivši ono malo snage što mu je preostalo, odluči se na posljednji pokušaj: - Ne znam vjeruješ li ti u snove, nisam siguran čak ni vjerujem li ja sam. Ipak, Gospodin mi je rekao da ću doći ovamo i da ću te susresti. On mi je već činio stvari zbog kojih sam imao razloga posumnjati u Njegovu mudrost, ali nikada u Njegovo postojanje. I tako me Bog Izraelov uputio da ţeni koju ću susresti u Sarepti kaţem ove riječi:»u ćupu neće brašna nestati, ni vrč se s uljem neće isprazniti, sve dokle Jahve ne pusti da kiša padne na zemlju.«ne objasnivši kako je moguće da se takvo čudo dogodi, Ilija izgubi svijest. Ţena ostade gledati u čovjeka koji se srušio pored njezinih nogu. Znala je da je Bog Izraelov tek puko praznovjerje; fenički su bogovi bili moćniji i učinili su njenu zemlju jednom od najuglednijih i najjačih na svijetu. Ali bilo joj je na neki način drago; ona je uglavnom ţivjela od tuďe milostinje, a danas eto - po prvi puta nakon toliko vremena - netko je trebao nju. Zbog toga se osjetila jačom; ipak ima netko kome je još teţe nego njoj. - Ako netko od mene traţi uslugu, onda još uvi jek sluţim nečemu na ovom svijetu - pomisli. - Učinit ću što traţi, tek da bih mu olakšala pat nju. I ja sam upoznala glad, pa znam kako ona satire dušu. Ode do svoje kuće i vrati se s komadom kruha i vrčem vode. Klekne, stavivši glavu nepoznatog čovjeka u svoje krilo i stane mu vlaţiti usne. Za koji trenutak on je došao k svijesti. Ona mu pruţi kruh, koji je Ilija pojeo u tišini, gledajući prema dolini, klancima, planinama čiji su vrhunci sezali do neba. Vidio je i crvene zidine grada Sarepte, koji je bdio nad dolinom. - Ugosti me u svojoj kući, jer me progone u mo joj zemlji - progovori Ilija. - Kakav si zločin počinio? - upita ona. - Ja sam prorok Boţji. Izebela je osudila na smrt sve one koji su odbili štovati feničke bogove. - Koliko ti je godina? - Dvadeset i tri - odgovori Ilija. Ona sa samilošću pogleda u mladića. Kosa mu je bila duga i prljava; imao je bradu, još uvijek rijetku, kao da ţeli izgledati stariji no što zapravo jest. Kako bi takav jadničak mogao naškoditi najmoćnijoj princezi na svijetu? - Ako si ti Izebelin neprijatelj, onda si i moj nepri jatelj. Ona je sidonska princeza, koja je na sebe, uda jom za vašeg kralja, preuzela zadaću da obrati tvoj narod na pravu vjeru; tako kaţu oni koji je poznaju. Ona upre prstom na jedan od vrhunaca koji su okruţivali dolinu: - Naši bogovi obitavaju na vrhu Pete Gore već kroz mnoga pokoljenja i uspijevaju sačuvati mir u našoj zemlji. Izrael pak ţivi neprestano u ratu i pat nji. Kako moţete i dalje vjerovati u Jednog Boga? Dajte vremena Izebeli da ostvari svoj naum i vidjet ćeš da će mir zavladati i u vašim gradovima. - Ja sam već čuo glas Gospodinov - odvrati Ilija.

17 - Vi se, meďutim, nikad niste popeli na vrh Pete Gore da se uvjerite što doista tamo postoji. - Onoga tko se popne na to brdo, spalit će vatra s nebesa. Bogovi ne vole uljeze. Ţena uto zanijemi. Iznenada se sjetila da je, te noći, sanjala neku vrlo jaku svjetlost. Iz središta te svjetlosti dopirao je neki glas, govoreći: - Primi stranca koji će te doći potraţiti! - Ugosti me, jer nemam gdje prenoćiti - ponovo zamoli Ilija. - Već sam ti rekla da sam siromašna. Jedva da imam za sebe samu i za mog sina. - Gospodin je zatraţio da mi dopustiš da osta nem, On nikad ne napušta one koje ljubi. Učini to što te molim. Radit ću za tebe. Stolar sam, znam raditi u cedrovini, a posla mi neće nedostajati. Tako će se Bog posluţiti mojim rukama da odrţi svoje obećanje:»u ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti, sve dokle Jahve ne pusti da kiša padne na zemlju.«- Kad bih to i htjela, ne bih ti imala čime platiti. - I ne trebaš. Bog će platiti. Zatečena snom od prošle noći, iako je znala da je stranac neprijatelj sidonske princeze, ţena odluči poslušati. Ilijina prisutnost odmah je privukla paţnju susjeda. Ljudi su počeli govorkati kako je udovica ugostila nekog stranca u svojoj kući, ne poštujući uspomenu na svog muţa - heroja koji je izgubio ţivot istraţujući nove trgovačke i pomorske putove za svoju zemlju. Čim je saznala za te glasine, udovica se potrudila da objasni kako se radi o izvjesnom izraelskom proroku, koji je gotovo umro od gladi i ţeďi. I tako se pročuje vijest da se jedan ţidovski prorok, u bijegu od Izebele, krije u gradu. Jedno je izaslanstvo pošlo da o tome izvijesti svećenika. - Dovedite stranca k meni! - zapovijedi on. Tako je bilo i učinjeno. Istog poslijepodneva, Ilija je bio priveden pred čovjeka koji je - uz gradskog poglavara i vojnog zapovjednika - drţao u rukama svu vlast u Akbaru. - Što traţiš ovdje? - zapita ga. - Zar ne razumi ješ da si neprijatelj naše zemlje? - Godinama sam trgovao s Libanonom; poštujem vaš narod i vaše običaje. Ovdje sam stoga što me u Izraelu progone. - Znam koji je razlog - reče svećenik. - Jedna ţena te natjerala u bijeg? - Ta je ţena najljepše stvorenje koje sam ikada vidio u svom ţivotu, iako sam samo nekoliko trenu taka bio u njenoj prisutnosti. MeĎutim, njeno srce je od kamena i iza njenih zelenih očiju krije se neprija telj koji ţeli uništiti moju zemlju. Nisam pobjegao; samo čekam pravi trenutak da bih se vratio. Svećenik se nasmija. - Ako čekaš pravi trenutak da bi se vratio, onda se pripremi da ostaneš u Akbaru do kraja svog ţivota.

18 Mi nismo u ratu s tvojom zemljom; jedino što ţelimo je proširiti pravu vjeru - mirnim putem - po cijelom svijetu. Ne ţelimo ponoviti nedjela koja ste vi počinili naseljavanjem u Kanaanu. - Ubijati proroke je mirni put? - Ako čudovištu odsječemo glavu, pobijedili smo ga. Nešto će ih umrijeti, ali vjerske ratove ćemo iz bjeći zauvijek. I - prema onom što sam čuo od trgova ca, jedan prorok zvan Ilija je sve to pokrenuo i onda pobjegao. Svećenik ga pogleda ravno u oči, prije no što će nastaviti: - Čovjek nalik tebi. - Ja sam taj - odvrati Ilija. - Izvrsno. Dobro došao u grad Akbar; kad bu demo trebali štogod od Izebele, platit ćemo tvojom glavom - najvrednijim što imamo. Do tada, potraţi neki posao i nauči ţivjeti od vlastitog rada, jer ovdje nema mjesta prorocima. Ilija se spremao izići, kad je svećenik dodao: - Čini se da je jedna djevojka iz Sidona moćnija od tvog jedinog Boga. Ona je uspjela podići oltar u slavu Baala, pred kojim bivši svećenici padaju na koljena. - Sve će se dogoditi onako kako je Gospodin za mislio - reče mu prorok. - Ima trenutaka kad nas ţi vot suoči s iskušenjima koja ne moţemo izbjeći. Ali to se dogodi s nekim razlogom. - Kojim razlogom? - To je pitanje na koje ne moţemo odgovoriti prije, ili za vrijeme nedaća. Tek kad ih nadvladamo, shvatimo zbog čega su se dogodile. Čim je Ilija izišao, svećenik naredi da mu pozovu skupinu graďana koja je tog jutra došla k njemu. - Ne zabrinjavajte se zbog toga - reče im svećenik. - Tradicija nam nalaţe pruţiti utočište strancima. Osim toga, on je ovdje u našoj vlasti i moţemo nadzirati njegove korake. Najbolji način da se upozna i uništi neprijatelja je hiniti da smo mu prijatelji. Kad doďe pravi čas, izručit ćemo ga Izebeli, a naš grad će za to biti nagraďen zlatom. Dotada ćemo naučiti i kako zatrti njegove ideje; za sada, znamo samo kako slomiti njegovo tijelo. Iako je Ilija vjerovao u jednog Boga i bio neprijatelj njihove princeze, svećenik je zahtijevao da pravo utočišta bude poštovano. Svi su poznavali drevnu tradiciju: ako neki grad odbije pruţiti utočište putniku, djecu njegovih stanovnika snaći će u ţivotu ista nevolja. Kako su potomci većine graďana Akbara bili raspršeni po svijetu, na brodovima ogromne feničke trgovačke flote, nitko se nije usudio prekršiti zakon gostoljubivosti. Osim toga, nije bilo na odmet pričekati dan kada će glava ţidovskog proroka biti zamijenjena za velike količine zlata. Ilija se, malo-pomalo, uklopio u ţivot u Sarepti. Kao i ostali graďani, počeo je grad zvati Akbarom. Upoznao je poglavara, zapovjednika garnizona, svećenika, majstore-staklare čiji su radovi bili nadaleko cijenjeni. Kad bi ga

19 pitali što radi u stranoj zemlji, odgovarao bi po istini: - Izebela ubija sve proroke u Izraelu. - Ti si izdajnik svoje zemlje i neprijatelj Fenicije - govorili su. - Ali mi smo narod trgovaca i znamo da je, što je čovjek opasniji, to viša cijena njegove glave. I tako je prošlo nekoliko mjeseci. Te večeri Ilija je večerao s udovicom i njezinim sinom. Kako je izraelski prorok u meďuvremenu postao itekako vrijedna roba s kojom će se trgovati u budućnosti, neki su im trgovci poslali hrane, dovoljno da je dostajalo za čitavi tjedan. - Izgleda da Bog Izraelov drţi svoju riječ - reče udovica. - Otkako je moj muţ poginuo, stol nam nikada nije bio tako bogat kao večeras. Na putu kojim se dolazilo u dolinu, utaborilo se nekoliko asirskih odreda i činilo se da se tamo namjeravaju zadrţati. Mala skupina vojnika koja nije bila nikakva prijetnja za grad - unatoč tome, zapovjednik je od gradskog poglavara zatraţio dozvolu da se poduzmu mjere opreza. - Nisu nam ništa učinili - reče poglavar. - Mora da su u kakvoj trgovačkoj misiji, u potrazi za novom i boljom rutom za svoje proizvode. Ako odluče koristiti naše ceste, plaćat će poreze i, još ćemo se više obogatiti. Zašto ih dirati? Da bi nevolja bila veća, udovičin sin je obolio, bez ikakvog očiglednog uzroka. Susjedi su tu nevolju pripisali prisutnosti stranca u njihovu domu, pa ţena zamoli Iliju da ode. No on to nije učinio, Gospodin ga još ne bijaše pozvao. Počeše kruţiti glasine da je taj stranac sa sobom donio srdţbu bogova s Pete Gore. ljubivosti, ali ćemo se zaštititi od boţanske srdţbe. Bogovi su nezadovoljni prisutnošću tog čovjeka. - Pustite ga na miru! - odvrati poglavar. - Ne ţe lim izazivati političke probleme s Izraelom. - Kako? - začudiše se graďani. - Izebela progoni sve proroke koji štuju Jednog Boga i ţeli ih istrijebiti. - Naša princeza je hrabra ţena, odana bogovima s Pete Gore. Ipak, koliko god da je sada moćna, ona nije Izraelka. Sutra moţe pasti u nemilost, a mi ćemo se morati suočiti s mrţnjom naših susjeda; ako im po kaţemo da smo dobro postupali prema jednom od njihovih proroka, bit će popustljiviji prema nama. GraĎani su otišli nezadovoljni, jer svećenik bijaše rekao da će, jednog dana, Ilija biti zamijenjen za zlato i povlastice. MeĎutim, čak i ako je poglavar bio potpuno u krivu, nisu mogli učiniti ništa. Tradicija je nalagala da se vladajuću lozu mora poštovati. Bilo je moguće obuzdati vojsku i umiriti puk uznemiren blizinom strane vojske. No, s bolešću udo-vičinog sina, poglavaru je bivalo sve teţe primiriti narod glede Ilije. Jedno izaslanstvo graďana došlo je ponovo razgovarati s njim. - Moţemo izgraditi kuću za Izraelca izvan zidina - govorili su. - Tako nećemo prekršiti zakon gosto-

20 U daljini, na putu kojim se ulazilo u dolinu, šatori asirskih vojnika su se umnogostručili. Zapovjednik je bio zabrinut, ali nije imao podršku svećenika i poglavara. Pokušavao je odrţati svoje ratnike u stalnoj spremi, iako je znao da nijedan od njih - pa čak ni njihovi djedovi - nisu iskusili borbu. Ratovi su pripadali dalekoj prošlosti Akbara i sve strategije kojima su ga učili bile su već prevladane novim tehnikama i oruţjima koja su koristile druge drţave. - Akbar je uvijek pregovorima uspio za sebe izboriti mir - govorio je poglavar. - Ni ovaj put nećemo biti napadnuti. Pusti neka druge drţave ratuju izmeďu sebe; mi imamo oruţje koje je mnogo moćnije od njihova - novac. Kad se oni na kraju budu meďusobno istrijebili, ući ćemo u njihove gradove i prodavati naše proizvode. Poglavar je uspio umiriti narod u pogledu Asi-raca. No pronio se glas da je Izraelac navukao kletvu bogova na Akbar. Ilija je postajao sve veći problem. Jednog poslijepodneva dječakovo se stanje veoma pogoršalo i više nije mogao stajati na nogama, niti je prepoznavao ljude koji su ga dolazili posjetiti. Prije no što će sunce zaci, Ilija i ţena kleknuše pored djetetove postelje. - Svemogući Boţe, koji si skrenuo vojnikove strijele i doveo me ovamo, daj da se ovo dijete spasi. Ono nije učinilo ništa loše, nije krivo za moje grijehe, niti za grijehe svojih otaca - izbavi ga, Gospodine. Dijete se gotovo nije ni micalo; usne su mu bile bijele, a oči su naglo gubile sjaj. - Moli se svom Bogu - vapila je ţena. - Jer maj ka zna kad se duša njenog djeteta razdvaja od tijela. Ilija je poţelio stisnuti joj ruku, reći joj da nije sama i da će ga Svemogući Bog sigurno uslišiti. On je prorok, to je prihvatio na Keritu i otada su anďeli uz njega. - Nemam više suza - nastavi ona. - Ako On nema samilosti, ako mora uzeti jedan ţivot, onda ga zamoli da uzme moj, a neka mog sina ostavi da trči dolinom i ulicama Akbara. Ilija se, koliko je god mogao, usredotočio na molitvu; no patnja majke bila je tako duboka da se činilo kao da ispunja sobu, prodire u zidove, vrata, u sve. Dotakne dječakovo tijelo; temperatura više nije bila povišena kao prethodnih dana, a to je bio loš znak. Svećenik je tog jutra navratio u kuću i, kako je to činio već dva tjedna, namazao dječaku prsa melemom od trava. Već su danima ţene donosile recepte za pripravke koji su se u narodu bili očuvali kroz mnoga pokoljenja i čija je ljekovitost bila dokazana u bezbrojnim prilikama. Svake večeri, one bi se okupile u podnoţju Pete Gore, prinoseći ţrtve da dječakova duša ne napusti njegovo tijelo. Ganut onim što se dogaďalo u gradu, neki egipatski trgovac koji je onuda prolazio - donio je, besplatno, veoma skupi crveni prah kojega je trebalo umiješati dječaku u jelo. Legenda je kazivala da su tajnu načina priprave tog praha egipatskim liječnicima otkrili bogovi. Ilija je za cijelo to vrijeme neprekidno molio. Ali ništa od toga, baš ništa, nije pomoglo. - Znam zašto su dopustili da ostaneš ovdje - go vorila mu je ţena, sve tišim glasom, jer nije spavala danima. - Znam da je tvoja glava ucijenjena i da ćeš

21 jednog dana biti poslan u Izrael i izručen u zamjenu za zlato. Ako spasiš mog sina, kunem ti se Baalom i bogovima s Pete Gore da te nikad neće uhvatiti. Po znajem skrivene putove i prolaze, za koje ova gene racija niti ne zna, i pokazat ću ti kako da iziďeš iz Akbara, a da nitko ne otkrije tvoj bijeg. Ilija ne reče ništa. - Moli se tvom jedinom Bogu - ponovi ţena svo ju molbu. - Ako spasi mog sina, kunem se da ću se odreći Baala i povjerovati u nj. Objasni svom Gospo dinu da sam ti pruţila utočište kad si ga trebao, da sam učinila točno onako kako je on traţio. Ilija se pomoli još jednom, preklinjući Gospoda svim svojim ţarom. U tom trenu dječak se pomakne. - Hoću izići odavde - reče dijete, slabašnim gla som. Majčine oči zablistale su od sreće, dok su joj se suze kotrljale niz lice. - DoĎi, sine moj! Idemo kamo god ţeliš, radi što god ţeliš. Ilija ga htjede uzeti u naručje, no dječak otkloni njegovu ruku. - Hoću izići sam - reče. Polako ustade i poče hodati prema velikoj sobi. No kad je učinio nekoliko koraka, sruši se na pod, kao gromom ošinut. Ilija i udovica pritrčaše; dječak je bio mrtav. Prošao je trenutak, a da nijedno od njih nije pustilo glasa. Tada ţena poče vriskati iz sve snage. - Prokleti bili bogovi, prokleti oni koji uzeše dušu mog sina! Proklet bio čovjek koji je donio nesreću u moju kuću! Moj jedini sin! - vikala je. - Zato što sam poštovala volju nebesa, jer sam bila dobra prema strancu, dočekala sam smrt mog sina! Susjedi su čuli udovičine vapaje i vidjeli njenog sina ispruţenog na kućnom podu. Ţena je i dalje jau-kala, udarajući šakom proroka koji je skamenjen stajao pored nje, kao da uopće nije bio svjestan što se dogaďa i nije se pokušavao obraniti. Dok su ţene pokušavale umiriti udovicu, muškarci odmah zgrabiše Iliju za nadlaktice i odvedoše ga pred poglavara. - Ovaj je čovjek velikodušnost uzvratio nedjelom. Bacio je urok na udovičinu kuću i njezin sin je umro. Pruţamo utočište čovjeku kojeg su bogovi prokleli. Izraelac je plakao, zdvajajući: - O Gospodine, moj Boţe, zar si čak i ovu udovicu, koja je bila plemenita prema meni, odlučio ojaditi? Ako si dopustio da njezin sin umre, to je zato što ja nisam ispunio što mi je povjereno i zasluţujem smrt. Iste večeri sastalo se Gradsko vijeće Akbara, kojim su predsjedali svećenik i poglavar. Ilija je doveden pred sud. - Za ljubav si uzvratio mrţnjom. Zbog toga te osuďujem na smrt - reče poglavar. - Čak i da tvoja glava vrijedi vreću zlata, ne smi jemo izazvati srdţbu bogova s Pete Gore - progovori svećenik. - Jer tada nitko na svijetu više ne bi mogao vratiti mir ovom gradu. Ilija je ponikao glavom. Zasluţio je svu patnju, koliko god je moguće podnijeti, jer ga je Gospodin napustio. - Popet ćeš se na Petu Goru - reče svećenik. - Zamolit ćeš bogove za oprost što si ih uvrijedio. Oni

22 će poslati vatru s neba, da te sprţi. Ukoliko to ne uči ne, znači da ţele izvršenje pravde prepustiti našim rukama; mi ćemo te čekati u podnoţju i sutra ćeš biti pogubljen, prema tradicionalnom obredu. Ilija je dobro znao što znači obredno smaknuće: iščupali bi srce iz grudli odsjekli glavu. Prema vjerovanju, čovjek bez srca ne moţe otići u Raj. - Zašto si me odabrao za ovo, Gospodine? - za-vapi glasno, iako je znao da ljudi oko njega nisu imali pojma što je njemu Gospodin namijenio. - Zar ne vidiš da nisam sposoban izvršiti što si od mene zatraţio? Nije dobio odgovora. Muškarci i ţene Akbara slijedili su u povorci skupinu straţara koja je vodila Izraelca prema Petoj Gori. Dovikivali su uvrede i gaďali ga kamenjem. Samo uz velike napore, vojnici su uspijevali obuzdati bijes gomile. Za pola sata hoda, stigli su do podnoţja svete Planine. Skupina se zaustavi ispred kamenih ţrtvenika, gdje je narod običavao prinositi svoje darove i ţrtve, zavjete i molitve. Svima su bile poznate priče o boţanstvima koja su obitavala na tom mjestu i pamtili su smrtnike koji su prekršili zabranu i bili kaţnjeni nebeskim plamenom. Putnici koji su noću prošli dolinom, tvrdili su kako su čuli grohot bogova i boginja koji su se gore zabavljali. Čak i onaj tko nije bio uvjeren u sve to, ne bi se usudio izazvati bogove. - Idemo! - reče jedan vojnik, gurajući Iliju vrškom svog koplja. - Onaj tko je umorio dijete, zasluţuje najgoru od kazni. Ilija zakorači u zabranjenu Zemlju i poče se us-pinjati uz obronak. Neko je vrijeme hodao, a onda, kad više nije mogao čuti glasove stanovnika Akbara, sjedne na neki kamen i poče plakati; još od onog poslijepodneva u radionici, kad se na njega spustila tmina posuta blistavim svjetalcima, jedino što mu je uspijevalo, bilo je donositi nesreću drugima. Gospodin je izgubio svoje glasnike u Izraelu i kult feničkih bogova sada je ojačao. One prve noći koju je proveo na Keritu, Ilija je pomislio da gaje Bog odabrao da bude mučenik, kao stoje već bio učinio s tolikima. Umjesto toga, Bog mu je poslao jednog gavrana, zloslutnu pticu, koja ga je hranila dok Kerit nije presušio. Zašto gavran, a ne golubica, ili anďeo? Je li moguće da je sve to bila samo tlapnja čovjeka koji je ţelio potisnuti svoj strah, ili zato što mu je glava predugo bila izloţena jakom suncu? Ilija više nije bio ni u što siguran; moţda je Zlo pronašlo svoj medij, i taj je medij bio on. Zašto ga je, umjesto da mu dopusti da se vrati i osveti princezi koja je toliko zla učinila njegovu narodu, Bog poslao u Akbar? Osjećao se kao kukavica, ali slušao je što mu je odreďeno. Borio se da se prilagodi tom čudnom narodu, ljubaznom, ali kulture potpuno različite od njegove. Kad je već mislio daje doista na putu svoje sudbine, udovičin sin je umro. - Zbog čega ja? Ustade, prohoda još malo i na kraju uďe u pojas magle koja je obavijala vrh Planine. Mogao je iskoristiti slabu vidljivost da umakne svojim progoniteljima, ali kakve koristi od toga? Bio je umoran od bjeţanja, svjestan da nikad neće uspjeti pronaći svoje mjesto u svijetu. Čak i kad bi uspio

23 pobjeći, ponio bi prokletstvo koje ga je pratilo u neki drugi grad i dogodile bi se nove tragedije. Nosio bi sa sobom, gdje god da krene, sjenu tih smrti. Bolje je bilo prepustiti se, da mu iščupaju srce iz grudi i odrube glavu. Ponovno je sjeo, usred magluštine. Odlučio je malo pričekati, kako bi oni dolje mislili da se uspeo do vrha Gore; onda će se vratiti u Akbar, da se preda svojim krvnicima. - Vatra s neba. - Mnogi su ljudi već od nje stradali, iako je Ilija sumnjao da ju je poslao Gospodin. U noćima bez mjeseca, njezin bljesak proparao bi nebo, pojavljujući se i nestajući u trenu. Moţda ga doista sprţi. Moţda ubija trenutačno, bez patnji. Noć se spustila i magla raspršila. Mogao je dolje vidjeti dolinu, svjetla Akbara i logorske vatre asirskog tabora. Čuo je laveţ pasa i borbeni pjev ratnika. - Spreman sam - reče sam sebi. - Prihvatio sam biti prorok i učinio sam najbolje što sam mogao... No zakazao sam i sada Bog treba nekog drugog. U tom trenu, svjetlost sade nad njega... - Vatra s neba! Svjetlost je još uvijek bila pred njim, zasljepljujući ga. I začu glas koji mu reče: - Ja sam AnĎeo Gospodnji. Ilija se spusti na koljena i licem dotakne zemlju. - Već sam vidio AnĎela Gospodnjeg i poslušao njegove riječi - progovori Ilija, ne diţući glavu. - To mi je donijelo samo da šijem nesreću gdje god pro Ďem. Ali anďeo nastavi: - Kad se vratiš u grad, pomoli se tri puta da se dječak vrati meďu ţive. Gospodin će te uslišiti treći puta. - Čemu sve to? - U slavu Boţju. - Čak i da se obistini, već sam posumnjao u sebe. Nisam više dostojan moje zadaće - odvrati Ilija. - Svaki čovjek ima pravo da posumnja u svoju za daću i da je, pokatkad, zanemari; jedino što ne smije učiniti je daje zaboravi. Tko ne sumnja u samog sebe, nedostojan je - jer slijepo vjeruje u svoju sposobnost i griješi zbog taštine. Blagoslovljen onaj koji proţiv ljava trenutke dvojbe. nlnilihim!, - Vidio si da, još prije nekoliko trenutaka, nisam bio siguran čak ni jesi li ti doista Boţji poslanik. - Idi i učini kako sam ti rekao. Prilično je mnogo vremena prošlo prije no što se Ilija spustio niz planinu. Straţari su ga čekali na mjestu gdje su se nalazili ţrtvenici, ali narod se već bio vratio u Akbar. - Spreman sam za smrt - reče on. - Zamolio sam bogove s Pete Gore za oproštaj i oni zahtijevaju da, prije no što moja duša napusti tijelo, još jednom odem u kuću udovice koja me udomila i daje zamolim neka

24 se smiluje mojoj duši. Vojnici ga odvedoše natrag u grad i dovedoše pred svećenika. Prenijeli su mu Ilijinu ţelju. - Dopustit ću što traţiš - reče svećenik zaroblje niku. - Kad si već zatraţio oprost od bogova, red je da ga zatraţiš i od udovice. Da ne bi pobjegao, vodit će te četiri naoruţana vojnika. Ali nemoj misliti da ćeš je uspjeti uvjeriti da izmoli milost za tebe; čim svane, pogubit ćemo te usred trga. Svećenik ga je poţelio zapitati što je vidio tamo gore. No vojnici su bili nazočni, a odgovor bi ga mogao dovesti u neugodan poloţaj. Zbog toga je odlučio to prešutjeti, ali smatrao je da je dobro da Ilija javno zamoli udovicu za oprost; tako nitko više neće moći posumnjati u moć bogova s Pete Gore. Ilija i vojnici odoše do bijedne uličice, gdje je bio ţivio tih nekoliko mjeseci. Prozori i vrata udovičine kuće bili su otvoreni, kako bi - prema vjerovanju -duša njezina sina mogla slobodno izići i preseliti se k bogovima. Tijelo je leţalo usred male sobe, a nad njim je bdjelo cijelo susjedstvo. Kad su opazili njegovu nazočnost, muškarci i ţene se preneraziše. - Vodite ga odavde! - vikali su vojnicima. - Zar nije dovoljno zla već počinio? Toliko je izopačen da bogovi s Pete Gore nisu htjeli uprljati ruke njegovom krvlju! - Ostavili su nama da ga kaznimo! - poviče netko. - I učinit ćemo to odmah, nećemo ni čekati na obred no smaknuće! Opirući se naguravanju i udarcima, Ilija se istrgne od ruku koje su ga drţale i potrči do udovice, koja je plakala u jednom kutu sobe. - Mogu ga oţivjeti. Dopusti mi da dotaknem tvog sina! - izusti. - Samo za trenutak. Udovica nije ni podigla glavu. - Molim te! - ustrajao je. - Neka to bude zadnje što ćeš učiniti za mene u ţivotu, ali daj mi priliku da pokušam uzvratiti tvoju velikodušnost. Nekoliko ljudi ga je zgrabilo, da bi ga udaljili. Ali Ilija se opirao i borio svim svojim snagama, prekli-njući da mu dopuste dotaknuti mrtvo dijete. Iako je bio mlad i snaţan, uspjeli su ga odgurati do kućnih vrata. - AnĎele Gospodnji, gdje si? - za-vapi prema nebesima. U tom času, svi se ukopaše. Udovica je ustala i krenula prema njemu. Uhvativši ga za ruke, odvede ga do sinovljeva odra i podiţe plahtu kojom je tijelo bilo pokriveno. - Evo krvi moje krvi - reče. - Neka ta krv sustigne sav tvoj rod, ako ne učiniš to što govoriš. On priďe, da bi dotaknuo dijete. - Samo tren - reče udovica. - Najprije zamoli tvog Boga da se moja kletva ispuni. Ilijino se srce sledilo. No vjerovao je u andelove riječi. - Neka krv ovog dječaka padne na moje roditelje i braću, i sinove i kćeri moje braće, ako ne učinim što sam obećao! I tada, sa svim svojim dvojbama, svojim krivnjama i strahovima,

25 »uze ga iz njezina naručja, odnese ga u gornju sobu gdje je stanovao, i poloţi ga na svoju postelju. Tada zavapi Jahvi i reče: - Jahve, Boţe moj, zar zaista ţeliš udovicu, koja me ugostila, uvaliti u tugu umorivši joj sina? Zatim se tri puta pruţio nad dječakom zazivajući Jahvu: - Jahve, Boţe, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!«u nekoliko sljedećih trenutaka ništa se ne dogodi. Ilija se vidio ponovo u Gileadu, pred vojnikom s lukom uperenim u njegovo srce, svjestan da se mnogo puta čovjekova sudbina ne podudara s onim što on vjeruje ili čega se plaši. Osjetio se spokojnim i punim vjere kao i onog poslijepodneva, znajući da, bez obzira na ishod, postoji razlog za sve što se dogaďa. Na vrhu Pete Gore, anďeo je taj razlog nazvao -»slavom Boţjom«; nadao se da će jednog dana shvatiti zbog čega su Stvoritelju bila potrebna njegova stvorenja da bi pokazao svoju slavu. Uto dječak otvori oči. - Gdje je moja majka? - upita. - Dolje, čeka te - odgovori Ilija, smiješeći se. - Sanjao sam čudan san. Putovao sam kroz neku crnu rupu, brzinom većom nego što trči najbrţi trkaći konj u Akbaru. Ugledao sam čovjeka - za kojeg znam da je bio moj otac, iako ga nikada nisam upoznao. Onda sam stigao na jedno prelijepo mjesto, gdje sam silno poţelio ostati; ali neki drugi čovjek - kojeg ne poznajem, ali mi se učinilo da je jako dobar i čestit - zamolio me ljubazno da se vratim natrag. Ja sam ţelio produţiti dalje, ali ti si me probudio. Dječak je izgledao tuţan; mjesto gdje je gotovo ušao, mora da je bilo divno. - Nemoj me ostaviti samog, jer ti si me vratio iz mjesta gdje sam se osjećao potpuno sigurnim. - Hajdemo dolje - reče Ilija. - Tvoja majka te ţeli vidjeti. Dječak pokuša ustati, ali bio je preslab da bi hodao. Ilija ga uze u naručje i siďe. Ljudi koji su čekali dolje, u sobi, ostali su zapanjeni. - Zašto ovdje ima tako puno ljudi? - zapita dječak. Prije no što je Ilija uspio odgovoriti, udovica zgrabi sina u naručaj i poče ga obasipati poljupcima, plačući. - Što su ti učinili, mamice? Zašto si tuţna? - Nisam tuţna, sine moj - odvrati ona, brišući suze. - Nikad u svom ţivotu nisam bila tako sretna. I rekavši to, udovica se baci na koljena i usklikne: - Sada znam da si Boţji čovjek! Boţja istina izlazi iz tvojih riječi! Ilija je zagrli, moleći je da ustane. - Oslobodite ovog čovjeka! - reče ona vojnicima. - On je pobijedio zlo koje se sručilo na moj dom! Ljudi koji su se tamo skupili nisu mogli vjerovati u ono što vide. Jedna dvadesetogodišnja djevojka, koja se bavila slikarstvom, klekne pored udovice. Malo-pomalo, svi su se poveli za njom - čak i vojnici zaduţeni da ga odvedu u zatočeništvo. - Ustanite - molio ih je on. - I štujte Gospodina. Ja sam samo jedan od njegovih sluga, moţda i najneznatniji.

26 Ali svi su ostali na koljenima, spuštene glave. - Ti si razgovarao s bogovima na Petoj Gori - čuo je nečiji glas. - I sad moţeš činiti čuda. 1 - Tamo nema bogova. Vidio sam jednog AnĎela Boţjeg, koji mi je naloţio da ovo učinim. - Ti si bio s Baalom i njegovom braćom - reče netko drugi. Ilija razmakne ljude koji su klečali i iziďe na ulicu. Srce mu je još uvijek bilo skrhano, kao da nije ispravno izvršio zadaću koju mu je anďeo zadao. - Čemu koristi uskrsnuti jednog mrtvaca, ako nitko ne shvati odakle tolika moć? - AnĎeo mu bijaše naloţio da tri puta zazove ime Gospodnje, ali nije ga uopće uputio kako da objasni to čudo mnoštvu u prizemlju. - Je li moguće da sam, poput onih starih proroka, htio samo pothraniti svoju taštinu? - upita sam sebe. Začu glas svog anďela-čuvara, s kojim je razgovarao od djetinjstva: - Danas si susreo AnĎela Gospodnjeg. - Da - odgovori Ilija. - Ali Gospodinovi anďeli ne razgovaraju s ljudima; oni samo prenose Boţje za povijedi. - Upotrijebi svoju moć - reče anďeo-čuvar. Ilija nije razumio što ţeli time reći. - Ja nemam moći koja mi ne bi bila data od Boga - odvrati. - Nitko nema. Ali svima je data moć od Boga, a nitko je ne zna iskoristiti. I anďeo mu još reče: - Odsada pa dok se ne budeš vratio u svoju zemlju, neće ti biti dopušteno više nijedno čudo. - A kada će to biti? - Gospodin te treba da bi obnovio Izrael - reče anďeo. - Stupit ćeš ponovno na rodno tlo kad naučiš obnavljati. I to je bilo sve što je rekao. DRUGI DIO Svećenik je obavio svoje molitve izlazećem suncu - pomolio se i Bogu oluja i Boţici ţivotinja da se smiluju siromašnima duhom. Netko mu je tog jutra ispričao kako je Ilija vratio udovičina sina iz Kraljev stva mrtvih. Grad je bio prestrašen i uzbuďen u isto vrijeme. Svi su vjerovali da je Ilija dobio moć od bogova na Petoj Gori i sad je bilo mnogo teţe skončati s njim. - Ali doći će pravi čas - reče sam sebi. Bogovi će već stvoriti priliku da ga se kazni. No pravi razlog srdţbe bogova bilo je nešto drugo, a prisutnost Asiraca u dolini bio je znak. Zašto je stogodišnji mir došao kraju? On je imao odgovor: otkriće iz Biblosa. U njegovoj je zemlji izmišljen novi način pisanja koji je mogao biti dostupan svima - čak i onima koji nisu bili dostojni da ga koriste. Bilo tko ga je brzo mogao svladati, a to će donijeti smrt civilizacije. Svećenik je znao da je, od svih razornih oruţja koja je čovjek bio sposoban izumiti, najstrašnije - i najmoćnije - bila riječ. Bodeţi i koplja ostavljali

27 su trag krvi; strijele su bile vidljive izdaleka. Otrovi su mogli biti otkriveni. Ali riječ je uništavala ne ostavljajući tragove. Da su sveti obredi bili masovno poznati, mnogi bi ih mogli zloupotrijebiti u nakanama da promijene svijet i bogovi bi se osjetili izigranima. Do tog vremena, samo je svećenička kasta poznavala baštinu predaka - koja se prenosila usmenom predajom, pod zakle tvom da će biti drţana u tajnosti. S druge strane, bile su potrebne godine učenja da bi se moglo protumačiti simbole koje su izmislili Egipćani; tako je samo onim najučenijima - pismenjacima i svećenicima - znanje bilo dostupno. Druge kulture imale su svoje primitivne načine biljeţenja povijesti, no bili su tako komplicirani da se nitko nije ni trudio da ih nauči, van područja gdje su se koristili. Otkriće iz Biblosa, meďutim, imalo je revolucionarni karakter: moglo se koristiti u bilo kojoj zemlji, neovisno o jeziku kojim se govorilo. Čak i Grci, koji su obično odbacivali sve što se nije rodilo u njihovim gradovima, već su prihvatili pismo iz Biblosa, sluţeći se njime u svojim trgovačkim ugovorima. Stručnjaci u svojatanju svega što se moglo nazvati no-vošću, već su bili i okrstili otkriće iz Biblosa grčkim imenom: alfabet. Tajnama koje su se čuvale stoljećima civilizacije prijetila je opasnost da budu iznesene na svjetlo dana. U usporedbi s tim, Ilijino svetogrďe - vratiti nekoga s druge obale rijeke smrti, što su znali činiti i Egipćani - nije značilo ništa. - Stiţe nas kazna jer smo bili nesposobni očuvati ono što je sveto - pomisli. - Asirci su nam pred vratima, prijeći će dolinu i uništiti civilizaciju naših predaka. I zatrti pismo. Svećenik je znao da prisutnost neprijatelja nije slučajna. Bila je to cijena koju će morati platiti. Bogovi su sve vrlo dobro osmislili, tako da nitko ne bude svjestan da su oni odgovorni; postavili su na vlast poglavara koji je više brinuo o trgovini nego o vojsci, podstaknuli pohlepu Asiraca, uskratili kišu i doveli nevjernika da podijeli grad. Uskoro će se povesti konačna bitka. Akbar će postojati i poslije toga - ali prijetnja znakova iz Biblosa bit će zauvijek izbrisana s lica Zemlje. Svećenik oprezno obriše kamen koji je obiljeţavao mjesto gdje je, prije mnogo generacija, strani hodočasnik pronašao mjesto koje su bogovi naznačili, i utemeljio grad. - Kako je lijep - pomisli. Kamenje je bilo slika boţja - čvrsto, otporno, postojano u svim uvjetima, bez potrebe da objašnjava zašto je tamo gdje jest. Usmena predaja kazivala je da je središte svijeta obiljeţeno jednim kamenom, i u svom djetinjstvu on je bio naumio da će jednom potraţiti gdje se nalazi taj kamen. Pothranjivao je tu zamisao sve do nedavna. No kad je ugledao Asirce u dnu doline, shvatio je da nikad neće ostvariti svoj san. - Nije vaţno. Dopalo je mojoj generaciji da bude ţrtvovana, jer smo uvrijedili bogove. Postoje stvari u povijesti svijeta koje nije moguće izbjeći i moramo ih prihvatiti. Obeća sam sebi da će poslušati bogove: neće pokušati izbjeći rat. - Moţda smo stigli nadomak propasti svijeta. Kriza je dosegla takve razmjere da je više nije moguće prevladati. Svećenik dohvati svoj štap i iziďe iz malog hrama; zakazao je sastanak sa

28 zapovjednikom vojske Akbara. Bio je već blizu juţnih gradskih zidina, kad ga je presreo Ilija. - Gospodin Bog je jednog mrtvog dječaka vratio u ţivot - reče mu Izraelac. - Grad vjeruje u moju moć. - Dječak zacijelo nije bio mrtav - odvrati sveće nik. - To se već dogaďalo; srce stane i poslije iznova počne kucati. Danas cijeli grad priča o tome; sutra će se sjetiti da su bogovi blizu i da mogu čuti što govore. Onda će ponovno zatvoriti usta. Moram ići, jer Asirci se spremaju za napad. - Poslušaj što ću ti reći. Nakon sinoćnjeg čuda, otišao sam spavati izvan zidina, jer sam trebao malo mira. Tada mi se isti anďeo kojeg sam vidio na Petoj Gori ponovno ukazao. I rekao mi:»rat će razoriti i zatrti Akbar.«- Gradovi ne mogu biti zatrti - nato će svećenik. - Bit će, ako treba, tisuću puta ponovno podignuti iz pepela, jer bogovi znaju gdje su ih smjestili i trebaju ih upravo na tom mjestu. Prišao im je poglavar; upravo je dolazio u pratnji svojih savjetnika, te upita: - Što to govoriš? - Da morate traţiti mir - odgovori Ilija. - Ako se bojiš, vrati se odakle si došao - suho će svećenik. - Izebela i njezin kralj čekaju odbjegle proroke da ih ubiju - reče poglavar. - Ali volio bih da mi ispričaš kako si se uspio popeti na Petu Goru, a da te nije sustigla vatra s neba. Svećenik je osjetio da mora prekinuti taj razgovor. Poglavar je razmišljao o pregovorima s Asircima i moglo bi mu pasti na pamet da iskoristi Iliju za svoje namjere. - Nemoj ga slušati - reče. - Jučer, kad su ga do veli pred mene da mu se sudi, vidio sam kako plače od straha. - Plakao sam jer sam mislio da sam prouzročio zlo. Bojim se, naime, samo dviju stvari: Gospodina i sebe samog. Nisam pobjegao iz Izraela i spreman sam vratiti se čim mi Gospodin dopusti. Osvetit ću se lije poj princezi, a vjera Izraelova nadţivjet će i ovo isku šenje. - Treba biti jako tvrda srca da bi se odoljelo Izebelinim čarima - podrugljivo će poglavar. - U sva kom slučaju, čak kad bi se tvoje riječi i potvrdile, poslali bismo drugu, još ljepšu ţenu, kao što smo već učinili prije Izebele. Govorio je istinu. Dvije stotine godina ranije, jedna sidonska princeza zavela je najmudrijeg od svih izraelskih vladara - kralja Salomona. Na njezin je nagovor sagradio ţrtvenik u čast boţice Astarte. Zbog svetogrďa koje je počinio, Bog je vojske susjednih zemalja podigao na oruţje, a Salomona osudio na prokletstvo.

29 - Isto će snaći i Ahaba, Izebelina muţa - pomisli Ilija. Već će odgovarati pred Gospodinom, kad doďe njegov čas. Ali čemu se uopće truditi da uvjeri ove ljude? Isti su kao i oni koje je gledao prošle noći, kako kleče na podu u udovičinoj kući i slave bogove s Pete Gore. Tradicija im nikad neće dopustiti da misle dru gačije. - Šteta što moramo poštivati zakon gostoljubivosti - reče poglavar, koji je, očigledno, već bio zabo- ravio Ilijine riječi o miru. - Kad ne bi bilo tako, pomogli bismo Izebeli u njezinoj nakani da iskorijeni proroke. - Nije to razlog što ste mi poštedjeli ţivot. Znate da sam ja vrijedna roba i ţelite Izebeli priuštiti uţitak da me smakne svojom rukom. MeĎutim, od jučer, narod mi pripisuje čudesne moći. Misle da sam sus reo bogove na vrhu Pete Gore; što se vas tiče, uopće se ne biste skanjivali da uvrijedite bogove -jedino što vas priječi je strah od pobune graďana. Poglavar i svećenik ostaviše Iliju da govori u zrak i uputiše se prema zidinama. U tom trenutku svećenik je odlučio da će umoriti izraelskog proroka prvom prigodom; ono što je prije bilo samo roba, sada se pretvorilo u prijetnju. Vidjevši ih kako se udaljavaju, Ilija ostade zdvo-jan; što da učini kako bi posluţio Gospodinu? Tada poče vikati usred trga: - Narode Akbara! Sinoć sam se uspeo na Petu Goru i razgovarao s bogovima koji tamo ţive- Kad sam se vratio, bio sam kadar vratiti jednog dječaka iz kraljevstva mrtvih! Ljudi su se okupili oko njega; priča je već bila Po-znata širom grada. Poglavar i svećenik stadoše i vrati-še se da vide što se zbiva; izraelski prorok govori kako je vidio bogove s Pete Gore, a sam štuje drugog boga. - Dat ću ga pogubiti - reče svećenik. - I narod će se pobuniti protiv nas - odvrati po glavar, kojeg je zanimalo što stranac govori. - Bolje je pričekati da napravi neku pogrešku. - Prije nego što sam sišao s Planine, bogovi su me zaduţili da pomognem poglavaru u opasnosti od Asiraca! - nastavi Ilija. - Znam daje on častan čovjek i da me ţeli saslušati; ali ima onih koji se zalaţu za rat i ne dopuštaju mi da mu se pribliţim. - Izraelac je sveti čovjek - reče neki starac pogla varu. - Nitko se ne moţe uspeti na Petu Goru, a da ga ne spali vatra s neba, ali ovaj čovjek je to uspio - i sada uskrsava mrtve. - Tir, Sidon i svi fenički gradovi odrţavaju tradi ciju mira - reče drugi starac. - Preţivjeli smo već i gore opasnosti i uvijek ih uspjeli prevladati. Nekoliko bolesnika i bogalja počeše prilaziti, razmičući masu, dodirujući Ilijinu odjeću i moleći ga da ih ozdravi. - Prije no što savjetuješ poglavara, izliječi boles ne - reče svećenik. - Onda ćemo vjerovati da su bo govi s Pete Gore s tobom.

30 Ilija se sjeti što mu je anďeo rekao prošle noći: bit će mu dostupne samo moći običnih smrtnika. - Bolesnici mole za pomoć - bio je uporan sve ćenik. - Čekamo. - Prije se valja pobrinuti da izbjegnemo rat. Bit će mnogo više bolesnih i unesrećenih ako to ne uspi jemo. Poglavar prekine raspravu: - Ilija će poći s nama. On je taknut boţanskim nadahnućem. Iako i sam nije vjerovao da postoje bogovi na Petoj Gori, poglavar je trebao saveznika koji bi mu pomogao uvjeriti narod da je mir s Asircima jedini izlaz. Kad su krenuli na sastanak sa zapovjednikom, svećenik se obrati Iliji: - Ti ne vjeruješ ni u što od onoga što si rekao. - Vjerujem da je mir jedino rješenje. Ali ne vjeru jem da je vrh te Planine nastanjen bogovima. Ja sam bio tamo. - I što si vidio? - AnĎela Gospodnjeg. Taj AnĎeo mi se već i pri je ukazivao, na raznim mjestima kuda sam prolazio - odgovori Ilija. - I postoji samo jedan Bog. Svećenik se nasmija. - Hoćeš reći da je, po tvom mišljenju, isti Bog koji je stvorio oluju stvorio i ţito, iako su to potpuno razli čite stvari. - Vidite Petu Goru? - upita ga Ilija. - Sa svake strane s koje ju pogledate, izgledat će drugačije - iako je to ista planina. Tako je sa svim što je stvoreno: mnogo lica istog Boga. Uspeli su se na zidine odakle se, u daljini, vidio neprijateljski tabor. U pustoj dolini, bijeli šatori upadali su u oči. Prije podosta vremena, kad su straţari tek opazili Asirce kako ulaze u dolinu, špijuni su tvrdili kako je to samo izviďačka misija; zapovjednik je predloţio da ih zarobe i prodaju kao roblje. Poglavar se bio odlučio na drugu strategiju: ne poduzimati ništa. Uzdao se da će, uspostavljanjem dobrih odnosa s njima, moći otvoriti novo trţište za trgovinu staklom koje se proizvodilo u Akbaru; osim toga, čak i ako spremaju rat, Asirci znaju da su mali gradovi uvijek na strani pobjednika. U tom slučaju, sve što su asirski voďe ţeljeli bilo je proći kroz grad bez otpora, da doďu do Tira i Sidona. Ti su gradovi bili nešto drugo, oni su čuvali riznicu blaga i znanja feničkog naroda. Vojska se utaborila u dnu doline i, malo-poma-lo, stizala su pojačanja. Svećenik je smatrao da zna razlog: grad je imao česmu za vodu, a do sljedeće je trebalo više dana putovati kroz pustinju. Ako Asirci namjeravaju osvojiti Tir ili Sidon, ta voda im je potrebna da bi opskrbili svoju vojsku. Nakon mjesec dana, još su ih mogli protjerati. Nakon dva mjeseca, još uvijek su ih bili kadri s lakoćom pobijediti i nagoditi se da im dopuste časno povlačenje. Čekali su sukob, ali oni nisu napadali. Nakon petog mjeseca opsade, Akbar je još uvijek mogao izboriti pobjedu. - Napast će uskoro, jer mora da trpe ţeď - govorio je poglavar sam sebi. Zatraţio je od zapovjednika da razradi obrambenu strategiju i da

31 stalno drţi u pripravnosti svoje ljude, kako bi bili spremni za iznenadni napad. No sve su njegove misli bile usmjerene ka mirnom rješenju. Prošlo je već pola godine, a asirska vojska još uvijek se nije pokretala. Napetosti, koja je u Akbaru porasla za prvih tjedana opsade, potpuno je nestalo; ljudi su nastavili ţivjeti svoje ţivote, zemljoradnici su ponovo odlazili na polja, obrtnici su proizvodili vino, staklo i sapun, trgovci su i dalje prodavali i kupovali robu. S obzirom da Akbar nije napao neprijatelja, svi su vjerovali da će se kriza uskoro razriješiti pregovorima. Svi su znali da je poglavar namjesnik bogova i da će uvijek znati donijeti najbolju odluku. Kad je Ilija došao u grad, poglavar je pustio glasine o prokletstvu koje stranac donosi; na taj je način, ako prijetnja rata postane nepodnošljiva, mogao okriviti prisutnost stranog proroka kao glavni razlog nedaća. Uvjerio bi stanovnike Akbara da će, njegovom smrću, sve ponovno biti kao nekada. Tada bi im objasnio kako je već prekasno da bi se otjeralo Asirce; dao bi ubiti Iliju, a narodu bi dokazao da je mir jedino i najbolje rješenje. Vjerovao je da bi trgovci, koji su takoďer ţeljeli mir, utjecali na ostale da pristanu uz tu ideju. Tijekom svih tih mjeseci borio se protiv pritisaka kojima su ga podvrgli svećenik i zapovjednik, zahtijevajući da se napadne odmah. MeĎutim, bogovi s Pete Gore nisu ga nikad napustili; sada, nakon čudesnog uskrsnuća prošle večeri, Ilijin ţivot bio je vaţniji nego njegova smrt. - Što ovaj stranac radi tu s vama? - upitao je za povjednik. - Bogovi su ga prosvijetlili - odgovori poglavar. - Pomoći će nam da pronaďemo najbolji izlaz. Na brzinu promijeni temu. - Izgleda da se broj šatora danas povećao. - Sutra će se povećati još više - reče zapovjednik. - Da smo napali čim se pojavila prva jedinica, vjero jatno se nikad ne bi ni vratili. - Varaš se. Koji od njih bi sigurno pobjegao, izvi jestio ih, i došli bi da nam se osvete. - Kad odgaďamo berbu, plodovi sagnjiju - ustra jao je zapovjednik. - Ali kad odgaďamo rješenje pro blema, oni samo rastu i poprimaju sve veće razmjere. Poglavar stade objašnjavati da je mir, koji vlada u Feniciji već gotovo tri stoljeća, najveći ponos njihova naroda. Kako će ga cijeniti budući naraštaji, ako baš on prekine tu eru napretka? - Pošaljite izaslanika da pregovara s njima! - reče Ilija. - Najbolji ratnik je onaj koji uspije pretvoriti ne prijatelja u prijatelja. - Ne znamo točno što oni ţele. Nismo sigurni čak ni ţele li osvojiti naš grad. Kako moţemo pregova rati? - Ima upozoravajućih znakova. Jedna vojska ne gubi vrijeme uzalud, baveći se vojnim vjeţbama dale ko od svoje zemlje. Svakodnevno su pristizale nove jedinice, poglavar je razmišljao kolika bi količina vode bila potrebna za sve te ljude. Grad bi ionako zakratko ostao nemoćan pred neprijateljskom vojskom.

32 - Moţemo li napasti sada? - upita svećenik za povjednika. - Da, moţemo. Izgubit ćemo mnogo ljudstva, ali grad će biti spašen. MeĎutim, moramo se odlučiti odmah. - Ne smijemo to učiniti - obrati se Ilija poglavaru. - Bogovi s Pete Gore su mi kazali da još uvijek ima vremena da pronaďemo mirno rješenje. Unatoč tome što je čuo razgovor Izraelca sa svećenikom, poglavar je hinio da mu vjeruje. Njemu osobno bilo je svejedno vladaju li Sidonom i Tirom Feničani, Kaananci ili pak Asirci; vaţno mu je bilo da grad moţe nastaviti trgovati svojim proizvodima. - Napadnimo - nagovarao je svećenik. - Još jedan dan - zatraţi poglavar. - Moţda se stvari ipak razriješe. Morao je odmah smisliti najbolji način da odupru asirskoj prijetnji. SiĎe sa zidina i uputi se u palaču; zatraţio je od Ilije da ga prati. Hodajući, promatrao je ljude oko sebe; pastire koji su tjerali ovce prema planinama, zemljoradnike koji su odlazili na polja, mučeći se da iz škrte zemlje izaţmu ono malo uroda kako bi prehranili sebe i svoje obitelji. Vojnici su vjeţbali bacajući koplja, a neki upravo pristigli trgovci rasprostirali su svoje robe na trgu. Koliko god to bilo nevjerojatno, Asirci nisu zatvorili cestu koja je presijecala dolinu cijelom njenom duţinom; trgovci su se i dalje njome koristili za transport svojih proizvoda i gradu za to plaćali porez. - Zašto sada, kad su već uspjeli dovući moćnu vojnu silu, ne zatvore cestu? - zanimao se Ilija. - Asirsko kraljevstvo treba proizvode koji se slije vaju u luke Sidona i Tira - odgovori poglavar. - Kad bi trgovci osjetili da su ugroţeni, dotok roba kojima se snabdijevaju prekinuo bi se, a posljedice bi bile teţe od vojnog poraza. Mora postojati način da se izbjegne rat. - Da - reče Ilija. - Ako ţele vodu, moţemo im je prodati. Poglavar ne reče ništa. No shvatio je kako bi mogao iskoristiti Iliju kao oruţje protiv onih koji su ţeljeli rat; poslat će ga na vrh Pete Gore da privuče paţnju bogova i, ako svećenik bude ustrajao u nakani da se zarate protiv Asiraca, Ilija je jedini koji će mu se moći usprotiviti. Predloţi da prošetaju zajedno, kako bi malo porazgovarali. Svećenik je ostao na zidinama, promatrajući neprijatelja. - Što bogovi mogu učiniti da zaustave osvajače? - zapita ga zapovjednik. - Vodim brigu o svakodnevnom prinošenju ţrta va podno Pete Gore. Molim se da nam pošalju nekog hrabrijeg voďu. - Trebali bismo postupiti kao Izebela: istrijebiti proroke. Jednog običnog Izraelca, koji je još jučer bio osuďen na smrt, danas poglavar koristi da bi privolio puk za mir. Zapovjednik pogleda prema planini. - Moţemo pogubiti Iliju. I upotrijebiti moje rat nike da skinemo poglavara s njegova poloţaja. - Pobrinut ću se da Ilija bude ubijen - odvrati svećenik. - Što se tiče poglavara, ruke su nam sveza

33 ne: njegovi su preci na vlasti od davnine. Njegov djed je bio naš voďa, prenio boţansku moć na njegova oca, a ovaj pak na njega. - Zašto nam tradicija priječi da postavimo na vlast djelotvorniju osobu? - Tradicija postoji da bi se na svijetu očuvao red. Ako budemo dirali u to, svijet će propasti. Svećenik obuhvati pogledom sve što se moglo vidjeti sa zidina. Nebo i zemlja, planine i dolina, svako biće, ţivo i neţivo, na mjestu koje mu je odreďeno. Ponekad bi tlo znalo zadrhtati, ponekad bi pak - kao sada - prošlo mnogo vremena bez kiše. No zvijezde su i dalje bile na svojim mjestima, a sunčeva kugla nije se srušila ljudima na glavu. Sve to zato što je, od Potopa, čovjeku bilo jasno da ne smije remetiti red onog što je stvorio Bog. U iskonu je postojala samo Peta Gora. Ljudi i bogovi ţivjeli su zajedno, šetali rajskim vrtovima, razgovarajući, šaleći se i smijući, jedni uz druge. No ljudska bića počiniše grijeh i bogovi ih protjeraše odatle; nisu ih imali kamo poslati, pa odlučiše stvoriti Zemlju oko planine, kako bi ih tamo smjestili, da ih imaju na oku i da im za sve vijeke vjekova bude očigledno gdje je mjesto njima, a gdje bogovima. Pazili su, meďutim, da ipak ostave odškrinuta jedna vrata za povratak; ako čovječanstvo bude ustra-jalo na svom pravom putu, na kraju će se moći vratiti na vrh Pete Gore. Ne dopuštajući da se ljudi zaborave, zaduţili su svećenike i poglavare da tu ideju odrţe uvijek ţivom u svijesti naroda. Svi su narodi dijelili isto vjerovanje: kad bi se porodice koje su bogovi pomazali nasilno skinule s vlasti, posljedice bi bile pogubne. Nitko se više nije sjećao zbog čega su baš te porodice bile odabrane, no svi su znali da su one u srodstvu s boţanskom porodicom. Akbar je postojao već stoljećima, i njime su od pamtivijeka upravljali preci sadašnjeg poglavara; grad je mnogo puta bio napadnut, znao je i pasti u ruke silnika i barbara - no, s vremenom, osvajači bi se povukli ili bili protjerani. Potom bi se vjekovni red ponovno uspostavio i ljudi bi se vratili svom nekadašnjem ţivotu. Obveza svećenstva bila je očuvati taj red: svijet je imao svoj poredak i bio je ustrojen prema zakonima. Vrijeme kada su ljudi pokušavali dokučiti bogove nepovratno je prošlo - sada ih treba štovati i činiti sve što ţele. Oni su hiroviti i lako ih je naljutiti. Kad ne bi bilo obreda ţetve i berbe, zemlja ne bi davala ploda. Kad bi zanemarili prinošenje ţrtava, grad bi poharale smrtonosne bolesti. Kad bi ponovno izazvali Boga vremena, mogao bi učiniti da pšenica i ljudi prestanu rasti. - Pogledaj planinu Pet! - obrati se zapovjedniku. - S njenog vrha, bogovi bdiju nad dolinom i štite nas. Oni imaju vječni plan za Akbar. TuĎinac će biti pogu bljen ili će se vratiti u svoju zemlju, poglavara jednog dana više neće biti, a njegov će sin biti mudriji od njega; sve što sada proţivljavamo je prolazno. - Trebamo novog voďu - reče zapovjednik. - Ako nam nastavi zapovijedati ovaj poglavar, neprijatelj će nas pregaziti. Svećenik je znao da su upravo to ţeljeli bogovi, kako bi stali na kraj prijetnji pisma iz Biblosa. No nije ništa rekao; obradovao se, zaključivši još jednom da poglavari uvijek - htjeli, ne htjeli - sluţe da se ispuni zacrtani usud Svijeta.

34 Ilija je, prošetavši gradom, iznio svoje mirovne planove poglavaru, koji gaje pak imenovao svojim pomoćnikom. Kad su ponovno stigli na trg, priďoše mu novi bolesnici, no on im reče da su mu bogovi s Pete Gore zabranili da ozdravljuje. Predvečer se vratio u udovičinu kuću; dijete se igralo na ulici i on zahvali Gospodinu što ga je učinio oruďem njegova čuda. Ona ga je čekala da večeraju. Na njegovo iznenaďenje, na stolu je bila i boca vina. - Ljudi su donijeli poklone, da bi ti ugodili - reče ona. - A ja te ţelim zamoliti da mi oprostiš jer sam bila nepravedna. - Zašto nepravedna? - začudi se Ilija. - Zar ne shvaćaš da je sve to dio Boţjeg plana? Udovica se nasmiješi, oči joj zablistaju i on zamijeti koliko je lijepa. Bila je bar deset godina starija, no ipak osjeti neku duboku njeţnost prema njoj. Nije bio na to navikao i uplašio se; sjetio se Izebelinih očiju i onog što je zaţelio izašavši iz Ahabove palače - da bi se volio oţeniti Libanonkom. - Moj ţivot je bio nekoristan, ali bar sam rodila sina. A njegova će se priča pamtiti, jer se vratio iz Kraljevstva mrtvih - progovori ţena. - Tvoj ţivot nije nekoristan. Ja sam došao u Akbar po Gospodinovoj zapovijedi i ti si me prihvatila. Ako budu pamtili priču tvog sina, siguran sam da će pamtiti i tvoju. Ţena napuni dva pehara. Oboje nazdraviše suncu koje se upravo bješe sakrilo i zvijezdama na nebu. - Došao si iz daleke zemlje, slijedeći znakove jed nog Boga kojeg ja nisam poznavala, a sada je postao i mojim Gospodarom. Moj sin se takoďer vratio iz udaljene zemlje; lijepu će priču moći pričati svojim unucima. Svećenici će biljeţiti njegove riječi i prenositi ih novim naraštajima. Preko sjećanja svećenika poznavali su gradovi svoju prošlost, svoje ratne uspjehe, boţanstva, ratnike koji su svojom krvlju obranili zemlju. Čak iako su već postojali novi načini da se zabiljeţi povijest, pamćenje svećenika bilo je jedino u što su stanovnici Akbara imali povjerenja. Moţe bilo tko pisati štogod poţeli; ali nitko osim svećenika nije u stanju sjećati se stvari koje nikad nisu ni postojale. - A ja, što bih ja imala pričati? - nastavi ţena, nadolijevajući u pehar koji je Ilija iskapio. - Nemam Izebelinu snagu, ni njezinu ljepotu. Moj ţivot je kao svaki drugi: vjenčanje koje su dogovorili roditelji dok sam bila još dijete, kućanski poslovi kad sam odrasla, bogosluţje na blagdane, muţ koji je uvijek bio zaokupljen drugim stvarima. Dok je bio ţiv, nikada nismo porazgovarali o bilo čemu značajnom. On se uvijek brinuo za svoje poslove, ja sam se skrbila o kući, i tako su nam prošle najbolje godine ţivota. Kad je umro, ostala mi je samo bijeda i briga za školovanje mog sina. Kad poraste, otplovit će tko zna kojim morem, a ja više nikom neću biti potrebna. Nema u meni srdţbe ili gorčine, tek svijest o vlastitoj nekorisnosti. Ilija napuni još jednu čašu. Srce mu je počelo davati znakove za uzbunu; godilo mu je biti u društvu te ţene. Ljubav je mogla biti zastrašujuće iskustvo, opasnije no što je bilo stajati pred Ahabovim vojnikom, sa strijelom uperenom u srce; da ga je strijela sustigla, bio bi mrtav - i sve bi dalje bilo u boţjim rukama. MeĎutim, ako ga ljubav sustigne, on sam će morati snositi posljedice.

35 I - Toliko sam ţelio ljubav u svom ţivotu - pomi sli. A sada, kad ju je imao nadohvat ruke, bez sum nje, bila je tu, trebalo je samo ne pobjeći od nje, usre dotočio se jedino na to da je zaboravi što je prije moguće. U sjećanju se vratio u dan kada je stigao u Akbar, nakon svog progonstva na Keritu. Bio je tako umoran i ţedan, da mu nije uspijevalo sjetiti se ničega, osim trenutka kada se povratio od nesvijesti i vidio je kako mu vodom vlazi usne. Lice mu je bilo blizu njenog -tako blizu kako se nikad prije nije našao nijednoj ţeni. Zapazio je da su njezine oči bile isto tako zelene kao u Izebele, samo što su imale drugačiji sjaj, kao da se u njima ogledaju cedrovi, ocean o kojem je toliko sanjao, a nije ga poznavao, i - kako je to bilo moguće? - njezina vlastita duša. - Tako bih joj volio to reći - pomisli. - Ali ne znam kako. Lakše je govoriti o Boţjoj ljubavi. Ilija popije još malo. Njoj se učinilo da mu se moţda nije svidjelo nešto što je rekla i odluči promijeniti temu. - Bio si na Petoj Gori? - upita. On potvrdno kimne glavom. Ţeljela ga je pitati što je gore vidio i kako je uspio izmaknuti vatri s neba. No djelovao joj je neraspo-loţen za razgovor. - Prorok je. Čita iz mog srca - pomisli. Otkad je Izraelac ušao u njezin ţivot, sve se bilo izmijenilo. Čak se i neimaština lakše podnosila - jer taj je stranac u njoj probudio nešto što dotada nikad nije osjetila: ljubav. Kad joj je sin obolio, borila se s cijelim susjedstvom da on ostane u njezinoj kući. Znala je da je za njega Gospodin vaţniji od svega što se zbivalo pod kapom nebeskom. Bila je svjesna da je njezin san neostvariv, jer taj je stranac mo- gao svakog trenutka otići, proliti Izebelinu krv i nikad se ne vratiti da ispriča što se dogodilo. Čak i tada, i dalje bi ga voljela, jer je, po prvi puta u svom ţivotu, spoznala što je sloboda. Mogla ga je voljeti - čak i da on to nikad ne sazna; nije trebala njegovu dozvolu da bi joj nedostajao, da bi mislila na njega cijeli dan, čekala ga za večeru, da bi brinula što su sve ljudi kadri smisliti da naude strancu. To je bila sloboda: osjećati ono što srce ţeli, bez obzira na mišljenje drugih. Već se borila s prijateljima i susjedima oko prisutnosti tuďinca u svojoj kući; bilo je suvišno boriti se i protiv sebe same. Ilija popije još malo vina, ispriča se i ode u svoju sobu. Ona iziďe na ulicu, razveseli se vidjevši sina koji se igrao pred kućom i odluči malo prošetati. Bila je slobodna, jer ljubav oslobaďa. Ilija je dugo vremena ostao zagledan u zid svoje sobe. Napokon, odluči prizvati svog anďela. - Moja je duša u opasnosti - reče. AnĎeo je šutio. Ilija se našao u nedoumici da li da nastavi govoriti, no već je bilo kasno: zašto bi ga bio dozvao, ako nije imao razloga? - Kad sam s tom ţenom, ne osjećam se dobro. - Naprotiv - odvrati anďeo. -1 upravo to te smeta. Što znaš da bi je mogao zavoljeti.

36 Ilija se posramio, jer je anďeo vidio u njegovu dušu. - Ljubav je opasna - reče. - Veoma - na to će anďeo. - I što onda? Potom nestade. Njegova anďela nisu mučile dvojbe koje su njemu samom tištale dušu. Da, već je imao prilike vidjeti ljubav na djelu; vidio je kako je kralj Izraela napustio Gospodina jer je Izebela, sidonska princeza, osvojila njegovo srce. Tradicija je kazivala daje kralj Salomon izgubio prijestolje zbog jedne tuďinke. Kralj David je jednog od svojih najboljih prijatelja poslao u smrt, jer se zaljubio u njegovu ţenu. Zbog Dalile je Samson bio uhvaćen i Filistejci su ga oslijepili. Kako ne bi poznavao ljubav? Povijest je obilovala tragičnim primjerima. Čak i da nije poznavao svete zapise, imao bi primjer svojih prijatelja - i prijatelja njegovih prijatelja - zabludjelih u dugim noćima čekanja i patnji. Da je imao ţenu u Izraelu, teško da bi bio ostavio svoj grad kad mu je Gospodin to zapovi-jedio, i sad bi bio mrtav. - Vodim uzaludnu bitku - pomisli. - Ljubav će pobijediti i ja ću je voljeti do kraja ţivota. Gospodine, pošalji me natrag u Izrael, tako da nikad ne moram reći ovoj ţeni što osjećam. Jer ona me ne voli i rekla bi mi da je njezino srce pokopano zajedno s njezinim muţem-junakom. Sutradan, Ilija se ponovno sastao sa zapovjednikom. Čuo je da se broj šatora opet povećao. - Kakav je trenutan omjer snaga? - upita. - Ne dajem nikakve podatke Izebelinom nepri jatelju. - Poglavarov sam savjetnik - reče mu Ilija. - On me jučer poslijepodne imenovao svojim pomoćnikom, o čemu si već obaviješten, i obvezatan si mi odgo voriti. Zapovjednik je poţelio da stranca istog trena nestane. - Dva asirska vojnika na jednog našega - napo kon odgovori. Ilija je znao da je neprijatelju potrebna mnogo veća sila. - Bliţi se idealan trenutak da krenemo u mirovne pregovore - reče. - Oni će vidjeti kako smo velikoduš ni, pa ćemo moći nametnuti povoljnije uvjete. Svaki vojskovoďa zna da je, da bi se osvojilo jedan grad, po trebno pet napadačkih vojnika na svakog branitelja. - Oni će dosegnuti taj omjer, ako sada ne napadnemo. - Čak i uz cijeli opskrbni aparat, neće imati do voljno vode za tolike ljude. I eto trenutka da im poša ljemo naše izaslanike. - I kad će taj trenutak? - Pustit ćemo da broj asirskih ratnika još malo naraste. Kad njihova situacija postane neizdrţiva, bit će primorani da napadnu, no u omjeru od trojice ili četvorice na jednog našega, znat će da ih čeka poraz. Tada će im naši poslanici ponuditi mir, slobodan prolaz i vodu na prodaju. To je poglavarov naum. Zapovjednik na to ništa nije rekao i pustio je da stranac ode. Čak i kad bi se

37 riješili Ilije, poglavar bi mogao ustrajati na toj ideji. Zakleo se sam sebi da će, ako doista postane kritično, on sam ubiti poglavara; zatim će izvršiti samoubojstvo, jer nije se ţelio suočiti s bijesom bogova. MeĎutim, ni pod koju cijenu neće dopustiti da njegov narod bude izdan za novac. - Povedi me natrag u zemlju Izraelovu, Gospodine! - preklinjao je Ilija svakog popodneva, za svojih šetnji dolinom. - Ne ţelim da mi srce ostane zarobljeno u Akbaru. Ugledajući se u proroke koje je znao još kao dijete, počeo je sam sebe ranjavati bičem svaki put kad bi pomislio na udovicu. LeĎa su mu već bila ţivo meso i tada je dva dana buncao u groznici. Kad se probudio, prvo što je vidio bilo je lice ţene; ona je viďala njegove rane, maţući ih pomašću i maslinovim uljem. Kako je bio preslab da bi se spustio u prizemlje, donosila mu je jelo u sobu. Čim se oporavio, vratio se svojim šetnjama dolinom. - Odvedi me natrag u Izrael, Gospodine - molio je. - Moje srce je već zarobljeno u Akbaru, no tijelo još uvijek moţe na put. AnĎeo mu se ukaza. Nije bio AnĎeo Gospodnji, kojeg je vidio na vrhu planine, već onaj koji ga je čuvao i na čiji je glas već bio navikao. - Bog sluša molitve onih koji mole da zaborave mrţnju. No gluh je za glas onih koji ţele pobjeći od ljubavi. Njih troje je večeralo zajedno svake večeri. Kako je Gospodin obećao, nikad nije nedostajalo brašna u ćupu, ni ulja u vrču. Rijetko su razgovarali za vrijeme obroka. Jedne večeri, meďutim, dječak upita: - Što je to prorok? - To je onaj koji nikad nije prestao slušati one iste glasove koje je čuo kad je bio dijete. I još uvijek vjeru je u njih. Na taj način moţe saznati što misle anďeli. - Da, znam o čemu govoriš - reče dječak. - Ja imam prijatelje koje nitko drugi ne vidi. - Nemoj ih nikad zaboraviti, bez obzira što će ti odrasli govoriti da je to ludost. Tako ćeš uvijek znati što Bog ţeli. - Vidjet ću budućnost, kao gataoci iz Babilonije - primijeti dječak. - Proroci ne vide budućnost. Samo prenose riječi kojima ih Gospodin nadahnjuje u odreďenom trenutku. Zato sam ja tu, ne znajući kada ću se vratiti u svoju zemlju; On mi to neće reći prije nego bude potrebno. Ţenine se oči rastuţiše. Da, jednog dana će otići. Ilija je prestao zazivati Gospodina. Odlučio je da će, kad doďe trenutak da napusti Akbar, povesti sa sobom udovicu i njenog sina. Neće im nagoviještati ništa dok ne bude vrijeme. Moglo se dogoditi da ona ne ţeli otići. Moţda nije ni primijetila što on osjeća za nju, jer i samom mu je dugo trebalo da shvati. Ako se tako dogodi, bit će još bolje, moći će se sav posvetiti zadaći da protjera Ize-belu i obnovi Izrael. Njegov će um biti prezaposlen da bi mislio na ljubav. - Gospodin je moj pastir - reče, prisjećajući se jedne stare molitve kralja Davida. - Krijepi moju dušu i vodi me do mirnih obala.

38 - I neće dopustiti da moj ţivot izgubi smisao - završi svojim riječima. Jednog poslijepodneva vratio se kući ranije nego obično i zatekao udovicu kako sjedi na kućnom pragu. - Što radiš? - Ne znam što bih radila. - Onda uči nešto. Uvijek, kao i u ovom trenutku, na svijetu je mnogo ljudi koji su već odustali od ţivota. Ne srde se, ne plaču, tek čekaju da vrijeme proďe. Nisu prihvaćali ţivotne izazove i ţivot ih više ne izazi va. Tebi prijeti ista opasnost; odupri se, sukobi se sa ţivotom, ali ne odustaj! - Moj ţivot ponovno ima svoj smisao - ona će na to, pogleda uprta u pod. - Otkad si ti došao. U djeliću sekunde, pomislio je kako će joj otvoriti svoje srce. No odluči ne riskirati, ona je pritom zacijelo mislila na nešto sasvim drugo. - Počni nešto raditi - reče, mijenjajući temu. - Tako će vrijeme biti saveznik, a ne neprijatelj. - Što bih mogla učiti? Ilija malo promisli. - Pismo iz Biblosa. Bit će korisno, ako jednog dana budeš morala putovati. Ţena odluči da će se tom umijeću posvetiti dušom i tijelom. Nikad nije razmišljala o odlasku iz Akbara, ali po načinu kako je on to izgovorio, tko zna, moţda razmišlja da je povede sa sobom. Ponovno se osjeti slobodnom. Ponovno se probudi u cik zore i, smiješeći se, krene u šetnju ulicama grada. - Ilija je još uvijek ţiv - reče zapovjednik sve ćeniku, dva mjeseca kasnije. - Nisi ga uspio umoriti. - Nema u cijelom Akbaru jednog-jedincatog čo vjeka koji bi htio preuzeti tu zadaću. Izraelac tješi bolesne, posjećuje zatvorenike, hrani gladne. Kad tkogod ima neki spor sa susjedom koji treba razri ješiti, uteče se njemu, i svi prihvaćaju njegove pre sude, zato što su pravedne. Poglavar ga koristi da bi uvećao vlastitu popularnost, no nitko to ne uviďa. - Trgovci ne ţele rat. Ako poglavar postane toliko popularan da mu poďe za rukom uvjeriti puk da je spas u miru - nikad nećemo uspjeti protjerati Asirce odavde. Nuţno je da Ilija bude čim prije umoren. Svećenik pokaţe prstom na Petu Goru, čiji je vrh uvijek bio u oblacima. - Bogovi neće dopustiti da njihovu zemlju os ramoti jedna strana sila. Oni će nam priteći u pomoć: nešto će se sigurno dogoditi, a mi ćemo biti spremni da iskoristimo prigodu. - Što to? - Ne znam. Ali pozorno ću pratiti znakove. Nemoj im više davati točne podatke o asirskim snaga ma. Uvijek kad te budu pitali, kaţi daje omjer protiv ničkih vojnika još uvijek četvorica na jednog. I nastavi

39 pripremati svoje jedinice. - Zašto bih to učinio? Ako dosegnu omjer pet na jednoga, izgubljeni smo. - Ne; tada će nam snage biti ravnopravne. Kad se zapodjene bitka, nećeš se boriti protiv podreďenog neprijatelja i nitko te neće moći smatrati kukavicom koja se iţivljava nad slabijima. Vojska Akbara suočit će se s jednako moćnim protivnikom i izboriti pobjedu, zato što je njezin zapovjednik osmislio najbolju strategiju. Zapovjednik, pogoďen u ţicu taštine, prihvati prijedlog. Od tog trenutka, počeo je tajiti ispravne podatke od poglavara i Ilije. Prošla su još dva mjeseca, da bi - tog jutra -snaga asirske vojske dosegla omjer od pet vojnika na svakog branitelja Akbara. Mogli su napasti svakog trena. Ilija je već neko vrijeme sumnjao da zapovjednik laţe o brojnosti neprijateljske vojske, no, konačno, to mu je čak išlo u korist: kad se otkrije da je omjer dosegao kritičnu točku, bit će lako uvjeriti stanovništvo da je mir za njih jedini izlaz. Razmišljao je o tome hodajući prema trgu gdje je, jednom tjedno, običavao pomagati graďanima da riješe svoje sporove. Uglavnom se radilo o beznačajnim stvarima: susjedske prepirke, starci koji više nisu htjeli plaćati poreze, trgovci koji su se smatrali oštećenima u svojim poslovima. Poglavar je bio tamo; znao je pokatkad doći, da ga vidi u akciji. Odbojnost koju je Ilija u početku prema njemu osjećao već je potpuno iščezla; s vremenom je otkrio da je to mudar čovjek, koji se nastoji uhvatiti u koštac s problemima prije no što izbiju na površinu - iako nije vjerovao u duhovni svijet i veoma se bojao smrti. U više prilika on je upotrijebio svoj autoritet da bi Ilijinoj odluci dao pravovaljanost zakona. DogaĎalo se i da se ne sloţi s kojom presudom i obično bi se, s vremenom, pokazalo da je doista bio u pravu. Akbar je postajao uzor modernog feničkog grada. Poglavar je uveo pravedniji porezni sustav, pobrinuo se za popravak gradskih ulica i znao je umješno i mudro rasporediti dobit od poreza na robnu trgovinu. U jednom razdoblju Ilija je pokušao ishoditi da se zabrani konzumiranje vina i piva, jer se većina slučajeva koje je rješavao odnosila na nasilno ponašanje pijanih osoba. Poglavar je tvrdio da se grad moţe smatrati velikim tek kad se dogaďaju takve stvari. Prema tradiciji, bogovi su bili zadovoljni kad su se ljudi zabavljali nakon radnog dana i štitili su pijance. Osim toga, oblast je bila na glasu kao zemlja porijekla jednog od najboljih vina na svijetu, pa bi stranci postali nepovjerljivi kad ga sami domoroci ne bi pili. Ilija je poštovao poglavarovu odluku, a na kraju se i sloţio da veseli ljudi bolje rade. - Ne trebaš se toliko truditi - reče poglavar, prije no što je Ilija otvorio dnevnu raspravu. - Pomoćnici samo pomaţu vlasti svojim savjetima. - Muči me čeţnja za mojom domovinom i ţelim se vratiti tamo. Dok sam zaokupljen ovim aktivno stima, bar se osjećam korisnim i zaboravim da sam stranac - odvrati. - A tako lakše izlazim na kraj i s ljubavlju prema njoj - pomisli samo za sebe.

40 Narodni sud s vremenom je privukao redovitu publiku, koja je uvijek pozorno pratila i sudjelovala u tekućim raspravama. Dolazilo je sve više ljudi: nešto staraca, koji više nisu bili sposobni za rad na poljima, pa su stizali da bi pljeskali ili zviţdali Ilijinim odlukama, drugi su pak bili izravno zainteresirani za predmete o kojima se raspravljalo - bilo kao ţrtve, bilo jer su se mogli okoristiti njihovim ishodom. Bilo je 01 i ţena i djece koji su, nezaposleni, morali nečim ispuniti slobodno vrijeme. Otvorio je raspravu o predmetima koji su bili na redu tog jutra: prvi je bio slučaj nekog pastira koji je sanjao o blagu skrivenom blizu egipatskih piramida i trebao mu je novac da bi otputovao tamo. Ilija nikad nije bio u Egiptu, ali je znao da je to daleko; rekao je da će teško pronaći nekog da mu pomogne skupiti sredstva potrebna za put, ali će, ako odluči prodati svoje ovce i platiti cijenu svog sna, jamačno naći ono što traţi. Nakon njega, došla je neka ţena koja je ţeljela da je pouči magijskim vještinama što su se primjenjivale u Izraelu. Ilija joj je rekao da on nije mag, već samo prorok. Dok je razmatrao kako da postigne pomirenje u slučaju gdje je neki zemljoradnik ispsovao ţenu drugog, jedan vojnik prokrči put kroz gomilu ispred njega i obrati se poglavaru. - Naša izvidnica uspjela je uhititi jednog uhodu - reče pridošlica, sav u goloj vodi od znoja. - Vode ga ovamo! Ţamor uzbuďenja uskomeša mnoštvo; prvi put će prisustvovati jednom takvom suďenju. - Smrt! - vikne netko. - Smrt neprijatelju! Svi nazočni ga podrţe povicima. U tren oka vijest se pronijela cijelim gradom i trg se ispunio ljudima. Bilo je vrlo naporno nastaviti sa slijedećim sporovima; svaki tren netko bi prekidao Iliju, traţeći da stranac odmah bude priveden. - Ja ne mogu presuditi u takvom slučaju - govo rio je on. - Za to su nadleţne vlasti Akbara. - Što Asirci traţe ovdje? - reče neki čovjek. - Zar ne vide da tu od pamtivijeka vlada mir? - Zašto hoće našu vodu? - poviče drugi. - Zbog čega prijete našem gradu? Već mjesecima nitko se nije usuďivao javno progovoriti o prisutnosti neprijatelja. Iako su svi zapazili kako neprestano novi šatori niču na obzorju, iako su trgovci razmatrali kako treba što prije krenuti u mirovne pregovore, narod Akbara odbijao je povjerovati da im prijeti osvajački napad. Izuzev jednog upada nekog beznačajnog plemena - koji je ionako bio vrlo brzo svladan - ratovi su postojali isključivo u sjećanju svećenika. Oni su pričali o drţavi zvanoj Egipat, o njihovim konjima, borbenim zapregama i bogovima ţivotinjskog lika. No to je pripadalo davnoj prošlosti; Egipat više nije bio vaţna nacija i ratnici tamne koţe i čudnog jezika već su se odavna povukli unutar svojih granica. Sada su graďani Tira i Sido-na gospodarili morima, šireći sve više i dalje svoj novi imperij; osim toga, iako iskusni ratnici, oni su otkrili i novi način osvajanja - trgovinu. - Zašto su tako uzrujani? - zapita poglavar Iliju. - Jer shvaćaju da se štošta izmijenilo. I ti i ja zna mo da, nadalje, Asirci mogu svaki trenutak napasti. Obojica znamo da zapovjednik već dugo laţe u pogle

41 du brojnosti neprijateljske vojske. - Ali ne bi bio lud da to nekom povjerava. Tako bi posijao paniku. - Svaki čovjek osjeća kad mu prijeti opasnost; počinje se neobično ponašati, ima čudne predosjećaje, osjeti nešto u zraku. I pokušava obmanuti sam sebe, misleći da neće biti sposoban da se suoči sa situacijom. Oni su se pokušavali zavarati sve do sada; no uvijek doďe trenutak kad je neizbjeţno pogledati istini u oči. Uto stiţe svećenik. - Idemo u palaču okupiti gradsko Vijeće. Zapo vjednik je na putu. - Ne čini to - Ilija će, tihim glasom, poglavaru. - Oni će te prinuditi da učiniš nešto što ne ţeliš. - Hajdemo! - ponovi svećenik. - Uhoda je uhva ćena i moramo hitno poduzeti ono što je neophodno. - Odrţi suďenje pred narodom! - šaptao je Ilija. - Oni će ti pomoći, jer zapravo ţele mir - iako viču da su spremni za rat. - Dovedite tog čovjeka ovamo! - zapovijedi po glavar. Iz mnoštva su se čuli povici odobravanja; po prvi puta, prisustvovat će zasjedanju Vijeća. - Ne moţemo to učiniti! - usprotivi se svećenik. - To je osjetljiva stvar, koja se samo u miru moţe ri ješiti! Nešto zviţduka. I mnogo prosvjedovanja. - Dovedite ga ovamo! - ponovi poglavar. - Sudit će mu se na ovom trgu, pred narodom. Zajedno smo radili da bismo pretvorili Akbar u napredan grad, i zajednički ćemo suditi svakoj opasnosti. Odluka je proslavljena općim pljeskom. Uto se pojavi skupina vojnika, koji su vukli polugolog čovjeka, svog u krvi. Bilo je očito da su ga mnogo tukli još prije no što je dospio pred sud. Ţagor u masi naglo utihne. Teška se tišina spustila nad trg, tako da se moglo čuti samo roktanje svinja i smijeh djece što su se nedaleko igrala. - Zašto ste to učinili zarobljeniku? - zagrmi po glavar. - Opirao se - odgovori jedan od straţara. - Rekao je da nije uhoda. Da je došao ovamo da razgovara s vama, časni poglavaru. Poglavar zapovijedi da donesu tri stolca iz palače gdje je ţivio. Sluge mu donesoše i halju Pravde, koju je nosio na svim zasjedanjima gradskog Vijeća. On i svećenik zasjedoše. Treći stolac bio je namijenjen zapovjedniku, koji još nije stigao. - Svečano otvaram zasjedanje suda Grada Ak-bara. Neka starješine pristupe. Skupina vremešnih muškaraca priďe ovoj dvojici, te stadoše u polukrug iza stolaca. To je bilo vijeće staraca; u starim vremenima njihova su mišljenja bila poštovana i njihove odluke izvršavane. Sada je, meďutim, uloga te skupine ostala tek dekorativne naravi, bili su tamo da bi potvrdili i prihvatili sve

42 što poglavar odluči. Kad su obavljene neke formalnosti, zazvani bogovi s Pete Gore i izrecitirana imena nekih drevnih junaka, poglavar se obrati zarobljeniku. - Što ti ţeliš? - upita ga. Čovjek ne odgovori. Upro je u poglavara čudesno izravan pogled, kao da su u jednakom poloţaju. - Što hoćeš? - ponovi poglavar. Svećenik mu dodirne ruku. - Trebamo tumača. On ne govori naš jezik. Zapovijed je odmah izdata, te jedan od straţara ode u potragu za nekim trgovcem koji bi mogao posluţiti kao tumač. Trgovci nikad nisu dolazili na Ilijine sesije; bili su uvijek zaposleni, sklapajući poslove i računajući dobit. Dok su čekali, svećenik prošapće: - Tukli su zarobljenika jer se boje. Dopusti mi da ja vodim ovo suďenje, a ti se i ne trebaš uplitati: pani ka izaziva nasilje i, ako ne budemo sačuvali autoritet, mogli bismo lako izgubiti vlast nad situacijom. Poglavar nije odgovorio. I on se bojao. Potraţi pogledom Iliju, no s mjesta gdje je sjedio, nije ga mogao vidjeti. Straţar je silom doveo nekog trgovca. On se potuţi sudu, jer je gubio dragocjeno vrijeme, a čekale su ga mnoge obveze. No svećenik, uputivši mu strog pogled, zatraţi neka zašuti i neka prevodi ispitivanje. - Što traţiš ovdje? - upita poglavar. - Nisam uhoda - odgovori čovjek. - Ja sam jedan od vojnih zapovjednika. Došao sam razgovarati s vama. Publika, koja je to slušala u potpunoj tišini, poče vikati i negodovati čim je izjava bila prevedena. Bunili su se da stranac laţe, traţeći smrtnu kaznu i neodgodivo smaknuće. Svećenik zamoli za tišinu i obrati se zarobljeniku: - O čemu ţeliš razgovarati? - Vašeg poglavara prati glas da je razborit čovjek - reče Asirac. - Mi ne ţelimo razoriti ovaj grad: ono što nas zanima su Tir i Sidon. No Akbar nam stoji na putu i on je srce doline; ako budemo morali ratovati, izgubit ćemo vrijeme i ljudstvo. Dolazim vam pred loţiti da sklopimo sporazum. - Čovjek govori istinu - pomisli Ilija. Opazio je da ga je opkolila skupina vojnika, koji su mu zakla njali pogled na mjesto gdje je sjedio poglavar. - Oni razmišljaju jednako kao i mi. Gospodin je učinio čudo i dokončat će i ovu opasnu situaciju. Svećenik ustade i poviče obraćajući se narodu: - Čujete li? Oni nas ţele pokoriti bez borbe! - Nastavi! - reče poglavar zarobljeniku. Svećenik se, meďutim, opet umiješa: - Naš poglavar je častan čovjek, koji ne ţeli pro lijevati ničiju krv. Ali mi smo u ratnom stanju, a optu ţenik koji stoji pred vama je naš neprijatelj! - Ima pravo! - vikne netko iz mase. Ilija uvidi svoju pogrešku. Svećenik je manipulirao publikom, dok je poglavar

43 pokušavao samo zadovoljiti pravdu. Pokuša doći do njih - no odgurnuše ga grubo. Jedan vojnik ga čvrsto uhvati za nadlakticu. - Ti čekaj ovdje! Konačno, ovo je bila tvoja ideja. Pogleda iza sebe: bio je to zapovjednik, koji se smiješio. - Ne smijemo prihvatiti nikakav prijedlog - nas tavi svećenik, čijim su gestama i riječima ovladale hi njene emocije. - Ako pokaţemo da smo voljni prego varati, time ćemo pokazati i da se bojimo. A narod Akbara je hrabar; sposoban je oduprijeti se svakom nas rtaju. - Ovaj čovjek ţeli mir - oglasi se poglavar, obra tivši se mnoštvu. Začu se nečiji glas: - Trgovci su za mir. Svećenici ţele mir. Poglavari hoće vladati u miru. No sve vojske na svijetu ţele samo jedno: rat! - Zar ne vidite da smo uspješno odoljeli vjerskoj prijetnji Izraela bez ikakvog rata? - poviče poglavar. - Nismo im poslali vojske, niti brodovlje, već Izebelu. Oni sada štuju Baala, a mi za to nismo ţrtvovali nijednog-jedinog čovjeka na bojištu. - Ovi nama nisu poslali lijepu ţenu, već svoje rat nike! - poviče još glasnije svećenik. Narod je traţio smrt za Asirca. Poglavar zgrabi svećenika za ruku. - Sjedi! - reče mu. - Otišao si predaleko. - Ideja o javnom suďenju bila je tvoja. Ili, točni je, izraelskog izdajnika, koji, čini se, upravlja postup cima poglavara Akbara. - S njim ću se ja već kasnije objasniti. Sad je vaţno da saznamo što Asirac ţeli. Mnogo puta u povi jesti, vlastodršci su pokušavali silom nametnuti svoju volju; činili su što im se prohtjelo, ne obazirući se na mišljenje naroda, i sve su takve vladavine na kraju propale. Naš narod je napredovao, jer smo se naučili slušati; na taj način smo razvili i trgovinu - oslušku jući ţelje i potrebe drugoga i čineći što je u našoj moći da im iziďemo u susret. Ishod je dobitak. Q7 Svećenik zanjiše glavom. - Tvoje riječi zvuče razborito, a to je najopasnije. Kad bi govorio besmislice, bilo bi lako dokazati da si u krivu. No upravo takve misli kakve su tvoje, vode nas ravno u stupicu. Ljudi koji su stajali u prvom redu mogli su čuti njihovu raspravu. Do tog trenutka, poglavar je uvijek postupao u skladu sa stavom Vijeća i Akbar je zbog toga bio na iznimno dobrom glasu; Tir i Sidon već su slali poslanike da prouče sustav upravljanja tim gradom; poglavarovo je ime već doprlo do ušiju vladara i, uz malo sreće, mogao je jesen ţivota proţivjeti kao ministar na dvoru. Toga dana, njegov je autoritet bio na javnoj kušnji. Ako ne zauzme stav, izgubit će poštovanje naroda, i više neće moći donositi vaţne odluke, jer ga nitko neće slušati.

44 - Nastavi - obrati se zarobljeniku, ignorirajući svećenikov bijesni pogled i zahtijevajući da tumač prevede njegovo pitanje. - Došao sam predloţiti da se sporazumijemo - reče Asirac. - Vi nas pustite da slobodno proďemo, a mi krećemo prema Tiru i Sidonu. Kada ti gradovi padnu u naše ruke, što će se zasigurno dogoditi, jer je većina njihovih boraca na brodovlju, zauzeta trgo vinom, bit ćemo široke ruke prema Akbaru. I nećemo smijeniti poglavara. - Vidite? - oglasi se svećenik, skočivši sa stolca. - Oni misle da bi naš poglavar pristao prodati čast Akbara za poloţaj! Masa poče urlati od bijesa. Taj polugoli i izranjeni suţanj usuďuje se nametati svoja pravila! Poniţeni i pokoreni čovjek koji predlaţe predaju grada! Neki ljudi htjedoše nasrnuti na nj; straţari su jedva ovladali situacijom. - Čekajte! -vikne poglavar, pokušavajući nadgla sati gomilu. - Pred nama je bespomoćan čovjek koji nam ne moţe nauditi. Znamo daje naša vojska sprem nija i da su naši borci srčaniji. Ne trebamo nikome ništa dokazivati. Ako se odlučimo na borbu, pobijedit ćemo, no gubici će biti ogromni. Ilija zaţmiri i pomoli se da poglavar uspije uvjeriti narod. - Naši preci su nam pričali o egipatskom kraljev stvu, no to je davna prošlost - nastavi. - Mi danas ţivimo u zlatnom vijeku; mir caruje još od doba naših otaca i djedova. Zašto bismo mi prekinuli tu tradici ju? Moderni ratovi vode se na trţištu, a ne na bojnom polju. Pomalo, svjetina je utihnula. Poglavar je postizao cilj! Kad se ţamor primirio, on se ponovno obrati Asircu: - To što predlaţeš nije dovoljno. Morat ćete plati ti porez koji i trgovci plaćaju da bi prošli kroz naš te ritorij. - Vjerujte, poglavaru: vi doista nemate izbora - odvrati zarobljenik. - Imamo dovoljno ljudi da sravni mo ovaj grad sa zemljom i potamanimo svo njegovo stanovništvo. Vi predugo ţivite u miru i zaboravili ste se boriti, dok mi osvajamo svijet. Prisutno ljudstvo se ponovno uskomešalo. Ilija pomisli: - Sada ne smije pokazati nesigurnost. No bilo je teško nositi se s asirskim zarobljenikom, koji je, čak i u poloţaju u kojem se nalazio, postavljao svoje uvjete. Na trg je svakog trenutka stizalo sve više ljudi, Ilija je primijetio da su i trgovci ostavili svoje poslove i priključili se publici, zabrinuti daljnjim razvojem dogaďaja. SuĎenje je poprimilo fatalnu vaţnost; nije se više moglo odstupiti od odluke kakva god ona bila, značila pregovore ili smrt. Prisutni su se počeli dijeliti; jedni su zastupali mir, drugi su traţili da Akbar pruţi otpor. Poglavar šapne svećeniku: - Ovaj čovjek me je javno izazvao. Ali i ti si učinio isto. Svećenik se okrene prema njemu. I govoreći tako da nitko nije mogao čuti, reče

45 mu neka istog trena izrekne Asircu smrtnu presudu. - Ne molim te, nego to zahtijevam. Ja sam onaj koji te drţi na vlasti, a isto tako, mogu tome stati i na kraj kad god poţelim, razumiješ li? Poznajem ţrtve kojima se moţe ublaţiti srdţba bogova u uvjetima kad smo prisiljeni smijeniti vladara. Ne bi to bilo prvi puta: čak i u Egiptu, kraljevstvu koje je trajalo tisuća ma godina, bilo je mnogo slučajeva kada su dinastije smjenjivane na vlasti. I unatoč toga, red Svijeta nije se poremetio i nebo se nije survalo na naše glave. Poglavar je problijedio. - Zapovjednik je tu, u mnoštvu, sa skupinom svo jih vojnika. Ako budeš ustrajao u namjeri da prego varaš s ovim čovjekom, ja ću svima reći da su te bo govi napustili. I bit ćeš svrgnut. Moţemo nastaviti suďenje. A ti ćeš učiniti što ja kaţem. Da je mogao vidjeti Iliju, poglavaru bi ostao jedan izlaz: zatraţio bi od izraelskog proroka da objavi kako mu se ukazao anďeo na vrhu Pete Gore - isto onako kako je i njemu bio ispričao. Spomenuo bi se uskrsnuća udovičinog sina. Tada bi bila Ilijina riječ, dakle, čovjeka koji je već pokazao da moţe činiti čuda, protiv riječi drugog čovjeka, koji nikad nije pokazao nikakve znakove nadnaravne moći. No Ilija ga je ostavio na cjedilu i više nije imao izbora. Osim toga, radilo se tek o jednom zarobljeniku, a nijedna vojska na svijetu neće započeti rat zato što je izgubila jednog vojnika. - Ovaj put si pobijedio - reče svećeniku. Jedan dan će mu to vratiti. Svećenik potvrdno kimne glavom. Pravorijek je objavljen odmah zatim. - Nitko neće izazivati Akbar - progovori pogla var. - I nitko neće ući u naš grad, bez dopuštenja nje govih graďana. Ti si to pokušao, i osuďen si na smrt. Na svom mjestu, Ilija ponikne glavom. Zapovjednik se osmjehivao. Zarobljenik - praćen gomilom koja je bila sve brojnija - odveden je do jednog mjesta izvan zidina. Tu su strgali s njega ono što mu je preostalo od odjeće, skinuvši ga do gola. Jedan ga je vojnik gurnuo u neku jamu, koja je zjapila na tom mjestu. Narod je nagrnuo oko jame. Naguravali su se, da bi što bolje vidjeli. - Pravi vojnik nosi s ponosom svoju uniformu, tako da ga neprijatelj uoči - jer je hrabar. Uhoda se oblači u krpe, poput ţene, jer je kukavica - vikne po glavar, kako bi svi čuli. - Zato ga osuďujem da napusti ovaj svijet lišen časti koja pripada junacima. Narod je vrijeďao zarobljenika i povlaďivao poglavaru. Suţanj je nešto govorio, ali tumača više nije bilo u blizini, pa ga nitko nije razumio. Ilija se konačno uspio probiti do poglavara - no već je bilo kasno. Kad je dotakao njegovu halju, bio je grubo odbijen. - Ti si krivac. Ţelio si javno suďenje. - Ne, krivac si ti - odvrati mu Ilija. - I da se grad sko Vijeće sastalo tajno, zapovjednik i svećenik pro veli bi ono što su namjeravali. Ja sam bio, za vrijeme cijelog procesa, okruţen straţarima. Sve je bilo već

46 ranije isplanirano. Prema običaju, bilo je na svećeniku da odredi koliko će trajati mučenje. On se sagne, podigne jedan kamen i pruţi ga poglavaru: nije bio tako velik da bi izazvao trenutnu smrt, niti tako malen da bi znatnije produţio muke. - Ti ćeš prvi. - Prisiljen sam na ovo - reče poglavar tiho, kako bi ga samo svećenik mogao čuti. - Ali znam da je to pogrešan put. - Svih ovih godina, ti si me prisiljavao da uvijek zastupam krute stavove, dok si ti ubirao naklonost naroda zbog odluka koje su im odgovarale - odvrati svećenik, takoďer tihim glasom. - Morao sam se nosi ti s dvojbama i osjećajem krivnje i proveo sam mno go besanih noći - progonjen avetima pogrešaka koje sam moţda bio počinio. Ali, zato što nisam dopustio da me to obeshrabri, Akbar je danas grad kojem za vidi cijeli svijet. Ljudi su traţili kamenje odreďene veličine. Neko vrijeme nije se moglo čuti ništa drugo osim suhog štropota kakav proizvodi kamen kad se lomi ili kad udari o drugi kamen. Svećenik nastavi: - Moguće je da sam pogriješio osudivši ovog čovjeka na smrt. Ali potpuno sam siguran kad je u pitanju naš grad; mi nismo izdajnici. Poglavar zamahne rukom i baci prvi kamen; zarobljenik se izmakne. Odmah zatim, gomila, uz krikove i zviţduke, poče ga kamenovati. Čovjek je pokušavao zaštititi lice rukama, no kamenje ga je pogaďalo u prsa, leďa, trbuh. Poglavar je poţelio izgubiti se odatle; gledao je to već mnogo puta, znao je da je smrt polagana i bolna, da će mu od glave uskoro ostati tek bezlična masa kostiju, kose i krvi, da će ljudi nastaviti bacati kamenje čak i kad ţivot bude napustio to jadno tijelo. Za samo nekoliko trenutaka, zarobljenikova će obrana popustiti, spustit će ruke; ako je bio častan čovjek za ovog ţivota, bogovi će usmjeriti jedan kamen koji će ga pogoditi u čeoni dio lubanje i izazvati trenutni gubitak svijesti. U protivnom slučaju, ako je ţivio nedostojno, bit će pri svijesti do samog kraja. Gomila je urlala, sve silovitije bacala kamenje, dok se osuďenik pokušavao obraniti kako je najbolje mogao. Iznenada, meďutim, on raskrili ruke i progovori na jeziku koji su svi mogli razumjeti. Zatečeno, mnoštvo zastade s kamenovanjem. - Ţivjela Asirija! - usklikne. - U ovom trenu ja pred očima imam sliku svog naroda i umirem sretan, jer umirem kao zapovjednik koji je učinio sve da spasi ţivot svojih boraca. Odlazim k bogovima i zadovoljan sam, jer znam da ćemo osvojiti ovu zemlju! - Vidiš li? - reče svećenik. - Slušao je i razumio sav naš razgovor za vrijeme suďenja! Poglavar potvrdno kimne. Čovjek je govorio njihov jezik i saznao je da Vijeće Akbara nije jedinstveno. - Ja nisam u Paklu, jer mi vizija moje domovine daje snagu i dostojanstvo. Slika moje zemlje ispunja me radošću! Neka ţivi Asirija! - poviče ponovno.

47 Povrativši se od iznenaďenja, masa ga iznova poče gaďati kamenjem. Čovjek je ostao stajati raširenih ruku, ne braneći se - bio je hrabar ratnik. Nekoliko časaka kasnije, očitovalo se milosrďe boţje: jedan ga kamen pogodi u čelo i on izgubi svijest. - Sada moţemo otići - reče svećenik. - Narod Akbara pobrinut će se da dovrši zadaću. Ilija se nije vratio u udovičinu kuću. Hodao je pustinjom, ne znajući pravo kamo bi pošao. - Gospodin nije učinio ništa - obraćao se biljkama i stijenama. - A mogao je. Kajao se zbog svoje odluke i smatrao se krivim za smrt još jednog čovjeka. Da je prihvatio ideju da gradsko Vijeće zasijeda u tajnosti, poglavar bi ga mogao povesti sa sobom; njih dvojica protiv svećenika i zapovjednika. Izgledi bi i tada bili mali, ali ipak veći nego na javnom suďenju. Što je bilo još gore: ostao je zadivljen načinom kojim se svećenik obratio narodu; bez obzira što se nije slagao ni sa čim što je bilo rečeno, morao je priznati da se u tom čovjeku krije iskonski talent voďe. Pokušao se prisjetiti svakog detalja, uvjeren da će mu to pomoći kad se, jednog dana, u Izraelu, bude morao suočiti s kraljem i tirskom princezom. Hodao je bez cilja, promatrajući planine, grad i asirski tabor u daljini. On je bio tek sićušna točkica u toj dolini, a oko njega se prostirao preveliki svijet -svijet tako velik da, čak i kad bi putovao cijeli svoj ţivot, ne bi uspio dokučiti mjesto gdje završava. Njegovi prijatelji, pa i njegovi neprijatelji, moţda su bolje razumjeli svijet u kojem ţive; mogli su putovati do dalekih zemalja, ploviti neistraţenim morima, voljeti ţenu bez griţnje savjesti. Nijedan od njih nije više čuo glasove anďela iz djetinjstva, niti se nudio da se bori u ime Gospodnje. Ţivjeli su svoje ţivote u skladu s vremenom i bili su sretni. On je bio čovjek kao i svi drugi, i u tom trenutku, dok je hodao dolinom, pomisli intenzivnije no ikad prije kako bi bilo lijepo da nikad nije ni čuo glas Gospodina i njegovih anďela. No ţivot ne čine ţelje, već ga čine djela svakog od nas. Sjeti se kako je već više puta htio odustati od svog poslanja, a ipak je bio tu, usred doline, zato što je Bog tako ţelio. - Mogao sam biti obični stolar, moj Boţe, i kao takav bih sluţio Tvom djelu. Ipak, evo ga ovdje, izvršavajući zadaću koja mu je namijenjena, noseći na duši teret prijetećeg rata, Izebelinog krvoprolića nad prorocima, kamenovanja asirskog zapovjednika, strah od svoje ljubavi prema jednoj ţeni iz Akbara. Gospodin mu je dao dar, a on nije znao što će s njim. Dolinu odjednom obasja svjetlost. To nije bio njegov anďeo-čuvar, kojeg je često čuo, ali ga gotovo nikad nije vidio. Bio je AnĎeo Gospodnji, koji ga je došao utješiti. - Ovdje ne mogu ništa više učiniti - progovori Ilija. - Kada ču se vratiti u Izrael? - Kad naučiš obnavljati - odgovori mu AnĎeo. - No sjeti se kako je Bog uputio Mojsija prije jedne bitke. Iskoristi svaki trenutak, kako se kasnije ne bi kajao, niti mislio kako si protračio svoju mladost! Svakoj dobi u ţivotu čovjeka, Gospodin je pridruţio

48 njoj svojstvene nemire. Reče Jahve Mojsiju:»Danas polazite u boj na neprijatelje svoje. Neka vam srca ne klonu! Ne plašite se! Ne bojte se! Ima li koga da je zasadio vinograd, a još ga nije brao? Neka se vrati domu svome, da u boju ne pogine te da mu drugi roda ne obere. Ima li koga da se zaručio, a nije se oţenio? Neka se vrati domu svome, da u boju ne pogine te da mu tko drugi zaručnice ne odvede.«ilija je još neko vrijeme hodao, pokušavajući dokučiti smisao onoga stoje upravo čuo. Baš kad se htio vratiti u Akbar, ugleda ţenu koju je je volio, kako sjedi na jednom kamenu u podnoţju Pete Gore, nedaleko od njega. - Što li će ona ovdje? Zar je već saznala o suďenju, o smrtnoj osudi i o pogibelji koja nam sada prijeti? Ako ne zna, mora je odmah upozoriti. Odluči joj prići. Ona ga primijeti i domahne mu. Ilija kao da je u tom trenu potpuno zaboravio riječi anďela, jer se nesigurnost vratila u hipu. Pokušao je hiniti da je tek silno zabrinut situacijom u gradu, da ona ne bi zamijetila kako mu je smela um i srce. - Što radiš ovdje? - zapita, čim se pribliţio. - Došla sam potraţiti nadahnuće. Otkad učim pisati, počela sam uviďati kako je savršeno slikovita ova dolina, ove planine, grad Akbar. Neki su mi trgo vci dali raznobojna mastila, jer ţele da ja pišem za njih. Poţeljela sam ih upotrijebiti da naslikam svijet u kojem ţivim, ali svjesna sam koliko je to teško; iako ja imam boje, samo ih je Gospodin kadar izmiješati s toliko sklada. Zagleda se u Petu Goru. Bila je potpuno drugačija osoba od one koju je susreo nekoliko mjeseci ranije, kako skuplja drva pred gradskim vratima. Njen osamljeni lik, usred pustinje, ulijevao mu je povjerenje i poštovanje. - Kako to da sve druge planine imaju ime, osim Pete Gore, koju nazivate brojem? - upita Ilija. - To je zato da ne izazovemo zavist meďu bogo vima - odgovori ona. - Tradicija nam kazuje; daje čo vjek toj planini nadjenuo ime jednog boga, ostale bi to razbjesnilo, pa bi uništili Zemlju. Zbog toga se zove Planina Pet; jer je to peta po redu od gora na koje se pruţa pogled s gradskih zidina. Tako ne vrijeďamo nikoga - i Svijet je i dalje na svom mjestu. Za neko vrijeme zavladala je tišina. Onda ţena prekine šutnju: - Osim što razmišljam o bojama, mislila sam i na opasnost pisma iz Biblosa. Ono bi moglo uvrijediti feničke bogove i našeg Gospodina Boga. - Postoji samo Gospodin - umiješa se Ilija. - I sve civilizirane zemlje imaju svoja pisma. - Ali ovo je drugačije. Kao dijete, običavala sam odlaziti na trg da bih gledala kako slikar riječi radi za trgovce. Njegovi crteţi, temeljeni na egipatskom zna kovlju, zahtijevali su vještinu i znanje. Danas drevna i moćna egipatska drţava propada, nemaju više sred stava za trgovinu i nitko se više ne koristi njihovim

49 znakovima; pomorci iz Tira i Sidona pronose pismo iz Biblosa cijelim svijetom. Svete riječi i obredi mogu se zapisati na glinenim pločicama i prenositi od jednog naroda na drugi. Što će od svijeta postati, ako se ljudi bez savjesti počnu koristiti ritualima da bi utjecali na zakone i poredak Svemira? Ilija je shvatio što je ţena ţeljela reći. Pismo iz Biblosa zasnivalo se na vrlo jednostavnom sustavu: trebalo je samo pretvoriti egipatske crteţe u glasove, pa onda s jednim slovom označiti svaki glas. Redajući ta slova nekom pravilnošću, moglo se označiti sve moguće glasove i opisati sve što postoji na Svijetu. Neke od tih glasova bilo je veoma teško izgovoriti. Poteškoću su razriješili Grci, koji su uveli još pet slova, takozvane samoglasnike, uz dvadesetak već postojećih znakova iz Biblosa. Tu prilagodbu okrstili su alfabetom, te se novi način pisanja otada označavao grčkim imenom. Izum je neizmjerno pojednostavljivao trgovačke odnose meďu različitim kulturama. Egipatski sustav traţio je mnogo prostora i veliku vještinu da bi se ideje prenijele u crteţ, kao i zavidno znanje da bi ga se protumačilo; nametali su ga pokorenim narodima, ali ipak nije uspio nadţivjeti dekadenciju imperija. Sustav iz Biblosa, meďutim, nevjerojatno se brzo širio svijetom, i njegovo prihvaćanje više uopće nije zavisilo od gospodarske snage Fenicije. Metoda iz Biblosa, s grčkom dopunom, osvojila je trgovce raznih nacija; od pamtivijeka zapravo su oni odreďivali što će ostati prisutno u Povijesti, a što će izumrijeti smrću nekog kralja ili koje druge povijesne ličnosti. Sve je ukazivalo na to da je fenički izum kao stvoren da se nametne za opći poslovni jezik, te da će kao takav nadţivjeti njihove pomorce, kraljeve, zavodljive princeze, njihove vinare i staklare. - Bog više neće biti prisutan u pismu? - upita ga ţena. - Ostat će u njemu - odgovori Ilija. - Ali će svatko pred Njim biti odgovoran za sve što napiše. Ona nato izvuče iz rukava svoje haljine jednu glinenu pločicu, na kojoj je nešto bilo napisano. - Što to piše? - upita Ilija. - To je riječ ljubav. Ilija uze pločicu u ruke, nemajući hrabrosti da je upita zašto mu je to dala. Na tom komadiću gline, u nekoliko nesigurnih poteza kistom bio je sadrţan razlog svega, pokretačka sila zbog koje zvijezde sjaju na nebu i ljudi hodaju po zemlji. Htjede joj vratiti pločicu, no ona odbije. - To sam napisala za tebe. Znam kolika je tvoja odgovornost, znam da ćeš jednog dana morati otići i da ćeš postati neprijateljem moje zemlje, jer ţeliš kazniti Izebelu. Na taj dan, moţda ću ja biti uz tebe, dajući ti podršku da kako treba izvršiš svoju zadaću. A moţda ću se i boriti protiv tebe, jer Izebelina krv je krv moga naroda; ova riječ, koju sada drţiš u rukama, puna je tajni. Nitko ne moţe znati što ona budi u srcu jedne ţene, pa čak ni proroci koji razgovaraju s Bogom. - Poznajem riječ koju si napisala - reče Ilija, spremivši pločicu u svoj ogrtač. - Borio sam se protiv nje danju i noću, jer - ako i ne znam što ona izaziva u ţenskom srcu, vrlo dobro znam što moţe učiniti od

50 muškarca. Imam dovoljno hrabrosti da se suočim s kraljem Izraela, sa sidonskom princezom, Vijećem Akbara, a ova jedna-jedina riječ - ljubav - ispunja me iskonskim strahom. Prije nego što si je ispisala na pločici, tvoje su je oči već ispisale na mom srcu. Zavladala je tišina. U zraku je lebdjela Asirčeva smrt, napetost u gradu, Gospodinov poziv koji je mogao doći svakog trenutka; a ipak, riječ koju je ţena napisala bila je moćnija od svega toga. Ilija joj pruţi ruku i ona je prihvati. Ostali su tako sve dok se sunce nije sakrilo iza Pete Gore. - Hvala - reče ona na povratku. - Već sam dugo ţeljela provesti zalazak sunca s tobom. Kad su stigli kući, čekao ga je poglavarov glasnik. Zahtijevao je da Ilija smjesta doďe k njemu. - Moje povjerenje si uzvratio kukavičlukom - reče poglavar. - Što da učinim s tvojim ţivotom? - Neću ţivjeti ni trenutak duţe no što Gospodin ţeli - odvrati Ilija. - On odlučuje, a ne ti. Poglavara zadivi Ilijina hrabrost. - Mogu ti smjesta odrubiti glavu. Ili mogu nare diti da konji vuku tvoje tijelo ulicama grada, jer si do nio prokletstvo našem narodu - reče. - I to neće biti odluka tvog Jedinog Boga. - Dogodit će se ono što mi je suďeno. Ali ţelim da znaš da nisam pobjegao; zapovjednikovi vojnici su me spriječili da ti priďem. On ţeli rat i učinit će sve da ga i dobije. Poglavar odluči ne traćiti više vremena na tu besmislenu raspravu. Morao je iznijeti izraelskom proroku svoj plan. - Zapovjednik zapravo ne ţeli rat; kao dobar voj skovoďa, on je zapravo svjestan da je njegova vojska slabija, neiskusna i da će je neprijatelj desetkovati. Kao častan čovjek, zna da riskira da ga potomci obeščaste i prezru. No ponos i taština otvrdnuli su njego vo srce. On misli da je neprijatelj u strahu. Ne zna da su asirski vojnici izvanredno dobro izvjeţbani; čim se zavojače, posade jedno drvo i svakog dana vjeţbaju skačući na mjestu gdje je posaďeno. Sjeme proklija, oni skaču nad klicom. Klica izraste u biljku, a oni je i dalje preskakuju. Ne dosadi im, niti to smatraju gubitkom vremena. Malo-pomalo, mlado drvo raste sve više i više - i oni skaču sve više. Hoću reći da se s izuzetnom strpljivošću i predanošću pripremaju za prepreke koje im se naďu na putu. Vaţno im je uvijek da dobro upoznaju izazov. Promatraju nas već mjesecima. Ilija prekine poglavara: - Kome je u interesu rat? - Svećeniku. Shvatio sam to za vrijeme suďenja asirskom zarobljeniku. - Zbog čega? - Ne znam. Ali pokazao se dovoljno spretnim da pridobije zapovjednika i narod. Sad je cijeli grad na njegovoj strani, a ja vidim jedan-jedini izlaz iz teške

51 situacije u kojoj smo se našli. Načini dugu stanku, i pogleda Iliju ravno u oči: - Tebe. Poglavar je počeo šetkati s jedne na drugu stranu odaje, govoreći brzo, što je odavalo njegovu nervozu. - Trgovci takoďer ţele mir, ali ne mogu učiniti ništa. Osim toga, obogatili su se dovoljno da se mogu odseliti u neki drugi grad, ili pak čekati da osvajači počnu kupovati njihove proizvode. Ostalo stanovni štvo izgubilo je razum i traţi da napadnemo neuspo redivo nadmoćnijeg neprijatelja. Jedino što ih moţe nagnati da promijene mišljenje je neko čudo. Iliju to odmah uznemiri. - Čudo? - Ti si uskrisio dječaka kojega je smrt već odni jela. Pomagao si ljudima u njihovim nevoljama i, bez obzira što si stranac, u narodu si omiljen. - Bilo je tako do ovog jutra - reče Ilija. - No sa da se sve promijenilo; u okruţenju koje si mi upravo opisao, svakog tko se bude zalagao za mir, smatrat će izdajnikom. - Ne traţim da se za bilo što zalaţeš. Hoću da učiniš čudo jednako veliko kao što je bilo i djetetovo uskrsnuće. Zatim ćeš reći narodu daje mir jedini spas i narod će te poslušati. Svećenik će izgubiti svu moć koju sada posjeduje. Poglavar je za trenutak zastao, a onda nastavi: - Spreman sam s tobom sklopiti pogodbu; ako učiniš to što traţim, kult Jedinog Boga bit će zapovijedana vjera u Akbaru. Ti ćeš udovoljiti onom kome sluţiš, a ja ću uspjeti ishoditi mir. Ilija se pope na gornji kat kuće, gdje se nalazila njegova soba. Imao je u rukama priliku kakva se nikad ranije nije ukazala ni jednom proroku: obratiti jedan fenički grad. Bio bi to najupečatljiviji način da pokaţe Izebeli kako postoji cijena koju mora platiti za ono što je učinila u njegovoj domovini. Bio je uzbuďen zbog poglavarova prijedloga. Palo mu je čak na um da probudi ţenu koja je spavala u prizemlju, no predomislio se; ona je zacijelo snivala o lijepom predvečerju koje su bili proveli zajedno. Zazva svog anďela. I on se pojavi. - Čuo si poglavarov prijedlog - progovori Ilija. - Ovo je jedinstvena prilika. - Nijedna prilika nije jedinstvena - odvrati anďeo. - Gospodin daje ljudima mnoge prilike. Osim toga, sjeti se što ti je rečeno; neće ti biti dopušteno više ni jedno čudo, sve dok se ne vratiš u svoju domovinu. Ilija se snuţdi. U tom času, ukaza se AnĎeo Gospodnji, ušutkavši njegova anďela-čuvara. I reče:»evo tvog sljedećeg čuda: Okupit ćeš sav narod pred Gorom. S jedne strane, naredit ćeš da se načini ţrtvenik Baalu, i da mu se ţrtvuje jedan junac. S druge strane, podići ćeš ţrtvenik Jahvi, Bogu tvom, i na njega ćeš takoďer poloţiti jednog junca. I reći ćeš štovateljima Baala: zazovite ime svog Boga, a ja ću zazvati ime Jahvino. Pusti da oni budu prvi; i neka od jutra do podneva mole i padaju na koljena, preklinjući Baala da siďe i primi ono što mu je darovano.

52 Oni će glasno vikati, parati se svojim bodeţima i bjesnjeti vapeći da bogovi prime junca, ali ništa se neće dogoditi. Kad se umore, ti ćeš četiri vrča napuniti vodom i izliti je na tvog junca. Učinit ćeš to ponovno. Pa ćeš onda isto učiniti i po treći put. Zatim ćeš zazvati Jahvu, Boga Abrahamova, Izakova i Izraelova i zamoliti ga da svima objavi svoju moć. Nato će Jahve poslati oganj s neba, koji će progutati tvoju ţrtvu.«ilija klekne i prekriţi se. - MeĎutim - nastavi anďeo - ovo se čudo moţe ostvariti samo jednom u tvom ţivotu. Odaberi ţeliš li ga učiniti ovdje, da izbjegneš bitku - ili bi ga radije iskoristio u tvojoj domovini, da izbaviš svoj narod od Izebeline pogibelji. I AnĎeo Gospodnji iščezne. Ţena se probudi rano i ugleda Iliju kako sjedi na kućnom pragu. Oči su mu bile upale, kao da uopće nije spavao. Rado bi ga bila upitala što se sinoć dogodilo, ali se plašila njegova odgovora. Moguće je besana noć bila posljedica razgovora s poglavarom i ratne prijetnje; ali razlog je mogao biti i drugi, glinena pločica koju mu je darovala. Stoga, dirajući u tu temu, riskirala bi da čuje kako se ljubav ţene ne uklapa u Boţje planove. - DoĎi nešto pojesti! - bilo je jedino što je rekla. I njezin sin se probudio. Svo troje sjelo je za stol i jelo. - Volio bih da sam jučer mogao ostati s tobom - izusti Ilija. - Ali poglavar me trebao. - Nemoj da te to zabrinjava - reče ona, osjetivši kako joj je već lakše pri srcu. - Njegova loza vlada Akbarom već odavna i znat će kako se postaviti pre ma ovoj opasnosti. - Razgovarao sam i s anďelom. On je od mene za traţio da donesem vrlo tešku odluku. - Ne bi te ni anďeli trebali uznemirivati; moţda je bolje vjerovati da se bogovi izmjenjuju s vremeni ma. Moji su preci štovali egipatske bogove, u liku ţi votinja. Ti su bogovi nestali i mene su - sve dok ti nisi došao - učili da prinosim ţrtve Asheratu, Elu, Baalu i svim ostalim stanovnicima Pete Gore. Sad sam upoz nala Gospodina, ali moţe biti da će nas i on jednog dana napustiti, pa će budući bogovi biti manje zah tjevni. Dječak zatraţi malo vode. Nije je bilo u kući. - Idem po vodu - reče Ilija. - Ja bih išao s tobom - zamoli ga dječak. Njih dvojica se uputiše prema česmi. Put je prolazio pored mjesta gdje je zapovjednik, od rana jutra, uvjeţbavao svoje vojnike. - Hajdemo ih malo gledati - reče dječačić. - Ja ću, kad odrastem, biti vojnik. Ilija mu učini po volji. - Tko od nas najbolje rukuje sabljom? - čuo je pitanje jednog borca. - PoĎi do mjesta gdje je uhoda jučer kamenovan! - reče mu zapovjednik. - NaĎi jedan poveliki kamen,

53 pa ga izazovi na dvoboj! - Zašto bih to činio? Kamen mi ne moţe uzvratiti. - Onda ga napadni svojom sabljom! - Sablja bi mi se slomila - na to će vojnik. - I nisam to pitao; ţelio sam znati tko je najbolji u borbi sabljom. - Najbolji je upravo onaj koji je najsličniji kame nu - odvrati zapovjednik. - Ne mora ni izvući sablju da dokaţe da ga nitko ne moţe pobijediti. - Poglavar ima pravo; zapovjednik je mudar čo vjek - pomisli Ilija. - Ali njegov je razbor potpuno zaslijepljen blještavilom taštine. Nastaviše hodati. Dječak ga upita zbog čega vojnici toliko vjeţbaju. - Ne čine to samo vojnici, već i tvoja majka, i ja, i svi oni koji slijede svoje srce. Sve u ţivotu zahtijeva vjeţbu. - I ako ţeliš biti prorok? - I ako ţeliš razumjeti anďele. Ponekad smo to liko usredotočeni na vlastitu ţelju da razgovaramo s njima, da i ne čujemo da nam oni već govore. Nije lako slušati; u našim molitvama, uvijek pokušavamo izreći gdje smo sagriješili i što bismo htjeli da nam se dogodi. A Gospodin sve to već zna i ponekad nas moli samo da saslušamo što nam Nebo govori. I da budemo strpljivi. Dječak ga je začuďeno gledao. Vjerojatno ništa nije shvaćao, ali unatoč tome, Ilija je osjećao potrebu da nastavi govoriti. Moţda će mu, kad naraste, štogod od ovih riječi pomoći kad se naďe u nevolji. - Sve bitke u ţivotu sluţe da nas pouče nečemu - i one koje izgubimo. Kad porasteš, spoznat ćeš da si već branio i zastupao laţi, zavaravao sam sebe, ili patio zbog besmislica. Ako budeš dobar borac, nećeš se zbog toga kriviti, ali nećeš ni dopustiti da se tvoje pogreške ponove. Odluči zašutjeti; jedan dječak te dobi nije mogao razumjeti te stvari. Hodali su polako, a Ilija je promatrao ulice grada koji ga je jednog dana udomio, a sada je bio nadomak propasti. Sve je ovisilo o njegovoj odluci. Akbar je bio tiši nego obično. Na glavnom trgu, ljudi su razgovarali prigušenim glasovima, kao da su se pribojavali da će vjetar odnijeti njihove riječi do asirskog tabora. Stariji su jamčili kako se neće dogoditi ništa, mlaďe je uzbuďivala pomisao na borbu, trgovci i obrtnici planirali su odlazak za Tir ili Sidon, dok se situacija ne smiri. - Njima je lako otići - pomisli. Trgovcima je na raspolaganju cijeli svijet. Obrtnici mogu raditi svoj posao i u drugim zemljama, gdje se govori drugačijim jezicima. - A ja ne mogu nikamo bez Gospodinova dopuštenja. Stigoše do česme i napuniše dva vrča vode. Obično je tamo uvijek bila guţva; ţene su tu dolazile prati i bojiti rublje, ali i raspraviti o svemu što se zbivalo u gradu. Nijedna tajna nije mogla opstati, čim bi se pribliţila česmi; novosti o trgovini, bračne prevare, svaďe izmeďu susjeda, intimni ţivot vlastodrţaca; razglabalo se tu o svim mogućim temama, bile ozbiljne, ili tekj)ovršne; komentiralo se, kritiziralo, ili odobravalo. Čak i u mjesecima dok je

54 neprijateljska vojska pred gradom rasla, Izebela, princeza koja je osvojila izraelskog kralja, bila je i dalje omiljena tema. Slavile su njezino junaštvo i odvaţnost, sigurne da bi se, ako se nešto dogodi gradu, ona vratila u domovinu da ih osveti. Tog jutra, meďutim, na česmi nije bilo gotovo nikoga. Nekolicina ţena koje su tamo susreli raspravljale su kako se mora otići u polje i prikupiti što više ţita, jer će Asirci uskoro zatvoriti ulaze i izlaze iz grada. Dvije od njih planirale su otići do Pete Gore i prinijeti ţrtve bogovima, nisu ţeljele da im sinovi poginu u borbi. - Svećenik kaţe da moţemo odolijevati mjeseci ma - obrati se jedna od njih Iliji. - Samo treba imati dovoljno hrabrosti da obranimo čast Akbara, pa će nam bogovi pomoći. Dječaka je to zastrašilo. - Neprijatelj će nas napasti? - upita. Ilija mu ne odgovori; to je zavisilo od izbora koji mu je AnĎeo ponudio prošle noći. - Bojim se - govorio je dječak. - To je dokaz da voliš ţivot. Prirodno je osjećati strah, u izvjesnim trenucima. Ilija i dječak vratiše se kući prije podneva. Ţena je bila okruţena vrčićima s mastilima raznih boja. - Moram raditi - reče, zadubljena u slova i nedovršene riječi. - Zahvaljujući suši, grad je pun prašine. Kistovi su presuhi, tinta se miješa s prašinom i zbog toga je sve teţe. Ilija nije ništa govorio; nije ţelio podijeliti s njom svoje brige. Sjeo je u kut, utonuvši u svoje misli. Dijete je izišlo igrati se s prijateljima. - Potreban mu je mir - reče ţena sama sebi i pokuša se usredotočiti na rad. Oduţilo se sve do podneva dok nije dovršila neke riječi koje su se mogle ispisati u pola tog vremena; osjeti griţnju savjesti što nije obavila ono što se od nje očekivalo; konačno, po prvi put u ţivotu imala je priliku da se sama skrbi za svoju obitelj. Vrati se poslu; pisala je na papirusu, materijalu koji je nedavno donio neki trgovac iz Egipta, zamolivši je da zabiljeţi neke poruke vezane uz trgovinu, koje je trebao poslati u Damask. List nije bio najbolje kvalitete, pa se mastilo stalno razlijevalo. - I unatoč tih problema, još uvijek je bolje nego crtati na glini. Susjedne zemlje su svoje poruke običavale slati na glinenim pločicama ili pak na ţivotinjskim koţama. Iako je moć Egipta bila u opadanju, a njihovo pismo već prevladano, bilo je neosporno da su smislili način koji je biljeţenje trgovačkih ugovora, ali i povijesti, učinio mnogo jednostavnijim i praktičnijim; iz-rezivali su trake od srčike jedne biljke koja je rasla na obalama Nila, i, vrlo jednostavnim postupkom, lijepili te trake jednu do druge, dobivajući tako listove ţućkaste boje. Akbar je morao uvoziti papirus, jer ga je bilo nemoguće uzgojiti u dolini. Iako je bio skup, trgovci su ga svejedno najradije koristili, jer su ispisane listove mogli nositi u dţepu, što je bilo neizvedivo s glinenim pločicama i koţama ţivotinja. - Sve postaje jednostavnije - pomisli. Šteta što je bila potrebna dozvola Vlade da bi se alfabet iz Biblosa koristio na papirusu. Neki zastarjeli zakon još uvijek je odreďivao da pisani tekstovi moraju proći cenzuru Vijeća Akbara. Kad je završila rukopis, pokaţe ga Iliji, koji je cijelo to vrijeme nepomično sjedio, ne progovorivši ni riječi. - SviĎa ti se kako izgleda? - upita ga.

55 Djelovao je kao da se upravo prenuo iz sna. - Da, lijepo je - odgovori rastreseno. Valjda razgovara s Gospodinom. I ona ga nije ţeljela ometati. IziĎe iz kuće i ode po svećenika. Kad se vratila, Ilija je još uvijek sjedio na istom mjestu. Dvojica muškaraca naďoše se oči u oči. Nijedan od njih zadugo nije progovorio. Ipak, svećenik je prekinuo šutnju. - Ti si prorok i razgovaraš s anďelima. Ja samo tumačim drevne zakone, vršim obrede i pokušavam zaštititi moj narod od posljedica pogrešaka koje čini. I zato znam da ovo nije bitka izmeďu ljudi. To je bit ka koju vode bogovi, i ne smijem je izbjegavati. - Divim se tvojoj vjeri, iako štuješ bogove koji ne postoje - odvrati Ilija. - Ako je ova naša sadašnjica, kako ti kaţeš, dostojna boţanske bitke, vjerujem da me Gospodin koristi kao oruţje kojim će poraziti Baala i njegove bogove s Pete Gore. Ne misliš li da bi bilo bolje da si zapovijedio moje smaknuće? - Pomislio sam to učiniti. Ali nije bilo potrebno; u pravom trenutku bogovi su djelovali u moju korist. Ilija mu ne uzvrati. Svećenik se okrene i u ruke uze papirus na kojem je ţena upravo ispisala zadani tekst. - Dobar rad - primijeti. Nakon stoje pozorno pro čitao što piše, skine s prsta svoj pečatnjak, umoči ga u jedan od vrčića s mastilom i udari svoj pečat u lijevi ugao lista. Tko bi bio uhvaćen u posjedu papirusa bez svećenikova pečata, mogao je biti osuďen na smrt. - Zbog čega to uvijek morate učiniti? - upita ona. - Jer se tim papirusima prenose ideje - odgovori joj. - A ideje su moć. - To su samo trgovački ugovori. - Ali mogli su isto tako biti i ratni planovi. Ili neko izvješće o našem bogatstvu. Ili pak naše tajne molitve. Danas, kad imamo slova i papirus, postalo je lako ukrasti duh jednog naroda. Glinene pločice ili ţivotinjske koţe je teško sakriti; no spoj papirusa s alfabetom iz Biblosa moţe donijeti smrt svakoj kulturi i uništiti svijet. Jedna ţena utrči u sobu. - Svećenice! Svećenice! DoĎite vidjeti što se do gaďa! Ilija i udovica poďoše za njim. Ljudi su izvirali iz svih zakutaka, krećući svi u istom pravcu; gotovo da se nije moglo disati od prašine koju su podizali. Djeca su trčala ispred svih, smijući se i galameći. Stariji su hodali polako, u tišini. Kad su stigli do juţnih gradskih vrata, tamo se već bila skupila veća grupa ljudi. Svećenik ih razmakne i ugleda pred sobom razlog cijele te pometnje. Jedan straţar iz Akbara klečao je na koljenima, raširenih ruku, dlanova zakucanih na drvenu gredu koju je nosio na ramenima. Odora mu je bila u prnjama, a lijevo oko probijeno drvenim šiljkom. Na njegovim prsima bili su ubodima noţa ispisani neki znakovi asirskog pisma. Svećenik je znao čitati egipatske simbole, ali asirski jezik još uvijek nije

56 bio dovoljno značajan da bi ga se učilo i pamtilo; bio je primoran zatraţiti pomoć nekog trgovca koji je prisustvovao tom prizoru. - Ovdje piše Objavljujemo rat - objasni čovjek. Iz mase se nije čuo nijedan glas. Ilija je vidio pa niku koja se ocrtavala na licima ljudi. - Daj mi svoju sablju! - reče svećenik jednom od nazočnih vojnika. Vojnik ga posluša. Svećenik zapovijedi da smjesta izvijeste poglavara i zapovjednika o tom dogaďaju. Odmah zatim, strelovitim potezom, zarine oštricu sablje u srce straţara koji je klečao pred njim. Čovjek zastenja i klone na zemlju. Bio je mrtav, osloboďen od boli i sramote što je dopustio da ga zarobe. - Sutra ću otići pred Petu Goru, prinijeti ţrtve - obrati se svećenik ustravljenom puku. - I naklonost bogova će nam se vratiti. Prije no što je otišao, okrene se prema Iliji: - Vidiš vlastitim očima. Nebesa i dalje pomaţu... - Samo jedno pitanje - zaustavi ga Ilija. - Zbog čega ţeliš vidjeti vlastiti narod ţrtvovan? - Jer je nuţno zatrti jednu ideju. Iz njegova razgovora s udovicom tog prijepodne-va, Ilija je shvatio o kojoj ideji je riječ: o alfabetu. - Prekasno je. Već se proširio svijetom, a Asirci ne mogu pokoriti cijelu Zemlju. - Tko ti kaţe da ne mogu? Konačno, bogovi s Pete Gore stali su na stranu njihove vojske. Satima je besciljno hodao dolinom, kao i prošlog poslijepodneva. Znao je da predstoji bar još jedna večer i jedna noć u miru; nijedan rat se nije vodio noću, jer u mraku borci nisu mogli razlikovati neprijatelja od svojih suboraca. Znao je da mu u toj noći Gospodin daje priliku da izmijeni sudbinu grada koji ga je udomio. - Salomon bi znao što sada učiniti - obraćao se svom anďelu. - I David, i Mojsije, i Izak. Oni su bili ljudi u koje je Gospodin imao povjerenje, a ja sam samo neodlučni sluga. Bog mi je povjerio izbor koji je trebao On učiniti. - Naoko izgleda da je povijest naših predaka obilovala pravim ljudima na pravom mjestu - odgo vori mu anďeo. - Nemoj u to vjerovati; Gospodin od svakog pojedinca traţi samo ono što je u okviru nje govih mogućnosti. - Onda se On u meni prevario. - Svaka kušnja ima kraj - kako doďe, tako i ode. Tako je sa svim blistavim trenucima, ali i tragedijama ovoga svijeta. - Neću to zaboraviti - reče Ilija. - No, i kad proďu, tragedije ostave neizbrisive tragove, a blistavi trenuci tek beskorisne uspomene. AnĎeo ne odgovori. - Zašto za cijelo ovo vrijeme što sam proveo u Akbaru nisam bio sposoban pronaći saveznike u bor

57 bi za mir? Kakva je korist od jednog usamljenog pro roka? - Kakva korist od Sunca, koje putuje nebom sa mo, bez pratnje? Kakva korist od jedne planine koja. 125 se uzdiţe nad dolinom? Kakva korist od udaljenog pustinjskog izvora? Upravo oni pokazuju put koji karavana treba slijediti. - Tuga mi guši srce - reče Ilija, kleknuvši i ispruţivši ruke prema Nebu. - Kad bih bar mogao umrijeti ovdje, da nikad ne umrljam ruke krvlju moga naroda, niti tuďeg naroda. Pogledaj iza nas; što vidiš? - Znaš da sam slijep - reče anďeo. - Moje su oči zauvijek zaslijepljene svjetlošću slave Boţje i zbog toga ne mogu vidjeti ništa drugo. Ali čujem ono što mi tvoje srce govori. Mogu osjetiti jedino titraje opas nosti koje ti zaprijete. Ne mogu znati što je iza nas. - Onda ću ti ja reći; tamo je Akbar. U ovo doba dana, kad zalazeće sunce ocrtava njegove obrise, on je prelijep. Privikao sam se na njegove ulice i zidine, na njegov velikodušan i gostoljubiv narod. Iako je ţi vot graďana još uvijek ograničen na trgovanje i praznovjerice, srca su im jednako čista kao i u bilo kojeg drugog naroda na svijetu. Od njih sam naučio mnogo toga što nisam znao; za uzvrat, slušao sam njihove probleme i jadikovke i - s Boţjom pomoći - odlučio sam im pomoći u rješavanju meďusobnih sukoba. Mnogo puta sam bio u opasnosti i uvijek mi je netko pomogao. Zašto se moram opredijeliti hoću li spasiti ovaj grad ili izbaviti moj narod? - Zato što se čovjek mora opredijeliti - odgovori mu anďeo. - U tom leţi njegova snaga; u moći da donese odluku. - Ali to je preteţak izbor; treba pristati na propast jednog naroda, da bi se spasio drugi. - Još teţe je odrediti svoj vlastiti put. Onaj tko ne učini odabir, umre u očima Gospodnjim, iako i dalje diše i hoda ulicama. - Osim toga - nastavi anďeo. - Nitko ne moţe propasti. Vječnost otvorenih ruku čeka na svaku dušu i svaka moţe do kraja ispuniti svoje poslanje. Postoji razlog za sve što postoji pod suncem. Ilija opet podigne ruke prema nebu: - Moj narod se udaljio od Boga zbog ljepote jedne ţene. Feniciji prijeti uništenje, zato što jedan svećenik misli da pismo ugroţava bogove. Zbog čega se Onaj koji je stvorio svijet radije sluţi tragedijama da bi ispisao Knjigu sudbine? Ilijini vapaji odjekivali su dolinom i vraćali se do njegovih ušiju. - Ne znaš što govoriš - odvrati anďeo. - Ne pos toji tragedija, samo neminovnost. Sve ima svoj razlog postojanja; ti samo trebaš znati razlučiti ono što je prolazno od onog što je konačno.

58 - Što je prolazno? - upita Ilija. - Neminovnost. - A što je onda konačno? - Pouke neminovnog. Kazavši to, anďeo nestade. Te iste večeri, za obrokom, Ilija reče ţeni i dječaku: - Spremite svoje stvari! Mogli bismo vrlo uskoro krenuti na put. - Već dva dana ne spavaš - reče ţena. - Jedan poglavarov glasnik bio je ovdje poslijepodne; traţio je da doďeš u palaču. Ja sam kazala da si u dolini i da ćeš tamo i prespavati. - Dobro si učinila - odgovori on, uputivši se ravno u sobu, gdje je zapao u dubok san. Sljedećeg jutra probudili su ga zvuči glazbala. Kad je sišao da vidi što se dogaďa, dječak je već bio na vratima. - Vidi! - uskliknuo je, dok su mu oči blistale od uzbuďenja. - Počeo je rat! Jedan odred vojnika - dojmljivih u sjajnim odorama i pod punom ratnom spremom - marširao je prema juţnim vratima Akbara. Slijedila ih je skupina glazbenika, diktirajući ritam vojničkog koraka udaranjem u bubnjeve. - Ti si se jučer plašio - reče Ilija dječaku. - Nisam znao da imamo toliko vojnika. Naši bor ci su najbolji! Ostavi dječaka i iziďe na ulicu; morao je, pod svaku cijenu, naći poglavara. Ostali graďani takoďer su već bili na nogama, probuďeni zvucima borbenih pjesama. Promatrali su to kao hipnotizirani; po prvi puta u ţivotu vidjeli su mimohod jedne organizirane jedinice, u svečanim odorama, s kopljima i štitovima koji su svjetlucali na prvim zrakama jutarnjeg sunca. Zapovjednik je uspio obaviti zavidan posao; pripremio je svoju vojsku da to nitko nije primijetio i sada je - toga se Ilija bojao - prijetila opasnost da svi povjeruju kako je pobjeda nad Asircima moguća. Prokrči put izmeďu vojnika i uspije se dočepati čela povorke. Tamo su, na konjima, zapovjednik i poglavar predvodili povorku. - Mi smo sklopili pogodbu - poviče Ilija, trčeći pored poglavara. - Ja mogu učiniti čudo! Poglavar mu nije odgovorio. Povorka proďe gradska vrata i iziďe u dolinu. - Ti znaš da je ova vojska čista opsjena! - ustrajao je. - Asirci imaju prednost od pet vojnika na jednoga, a k tome i iskustvo u ratovanju! Nemoj dopustiti da Akbar bude razoren! - Što ti hoćeš od mene? - zapita poglavar, ne zaustavljajući se. - Sinoć sam poslao glasnika po tebe i dobio poruku da si izvan grada. Što mi je preostalo? - Suprotstaviti se Asircima u borbi prsa o prsa ravno je samouništenju! Vi to znate! Zapovjednik je slušao taj razgovor, ali nije se up-litao. On je već ranije izloţio poglavaru svoju strategiju; mislio je kako bi se izraelski prorok iznenadio da je čuje. Ilija je trčao pored konja, ne znajući što da učini. Povorka se udaljavala od grada, krećući prema središtu doline. - Pomozi mi, Gospode - mislio je. - Kao što si

59 zaustavio sunce na nebu da bi pomogao Jošui u bitci, zaustavi vrijeme i učini da uspijem uvjeriti poglavara da griješi. Upravo kad je u sebi izrekao te riječi, zapovjednik vikne: - Povorka stoj! - Moţda je to znak - pomisli Ilija. - Moram ga iskoristiti. Vojnici se poredaše u dvije bojne linije, kao dva ţiva zida. Štitovi su bili čvrsto oslonjeni o tlo, a oruţja uperena prema naprijed. - Vjeruješ li da pred sobom vidiš ratnike Akbara? - obrati se poglavar Iliji. - Vidim mladiće koji sa smijehom idu u smrt - bio je odgovor. - E, pa znaj da je ovo samo jedan odred. Većina naših ljudi je u gradu, na zidinama. Pripremili smo ogromne kotlove vrelog ulja koje čeka da bude pro liveno na glave onih koji se pokušaju uspinjati. Imamo veliku količinu namirnica, uskladištenih u više kuća, kako bismo izbjegli mogućnost da koja zapaljiva strijela uništi svu našu hranu. Prema zapo-vjednikovim procjenama, moţemo gotovo dva mjeseca odolijevati opsadi Grada. Dok su se Asirci pripremali, i mi smo činili isto. - O tome mi nikad niste govorili - reče Ilija. - Sjeti se - bez obzira što si pomagao narodu Akbara, ti ćeš ipak uvijek biti stranac; za mnoge je to is to što i uhoda. - Ali ti si ţelio mir! - Mir je i dalje moguć, i nakon što povedemo bitku. Samo što ćemo pregovarati s ravnopravnih sta jališta. Poglavar reče kako su glasnici poslani u Tir i Si-don, da izvijeste tamošnje vlasti o ozbiljnosti stanja. Bilo mu je teško odlučiti se da zatraţi pomoć; mogli bi pomisliti da on nije sposoban vladati situacijom. No ipak je došao do zaključka da nema izbora. Zapovjednik je osmislio lukav plan; čim bitka otpočne, on će se vratiti u grad, da bi organizirao otpor. Odred koji je izišao na poljanu dobio je zadatak da pobije što više neprijatelja i da se zatim povuče prema planinama. Poznavali su tu dolinu bolje no itko, pa su mogli napadati Asirce u manjim grupama i na različitim poloţajima, oslabljujući njihov obruč. Uskoro će pristići pomoć i asirska će vojska biti poraţena. - Moţemo odolijevati šezdesetak dana, ali toliko neće biti potrebno - reče poglavar Iliji. - Ali mnogi će izginuti. - Svi ćemo jednom umrijeti. I nitko se toga ne plaši, čak ni ja. Poglavar je bio zatečen vlastitom hrabrošću. Nikad prije nije sudjelovao ni u jednoj bitki i, znajući da se bliţi odlučujući sukob, bio je planirao bijeg iz Grada. Još tog jutra, dogovarao je s nekolicinom svo- jih najodanijih najbolji način za odstup. Nije mogao otići u Tir ili Sidon, smatrali bi ga izdajnikom, ali Izebela bi ga prigrlila, jer je ona uza se trebala povjerljive ljude. MeĎutim, kad je stupio na borbeno polje, ugledao je u očima vojnika nevjerojatno veselje - kao da su cijeli ţivot bili pripremani za jedan cilj i

60 taj je veliki trenutak napokon osvanuo. - Strah je prisutan dok se ne suočimo s neizbjeţ nim - reče Iliji. - Nakon tog trenutka, ne treba trošiti snagu na nj. Ilija je bio zbunjen. Osjećao je isto, iako ga je bilo stid to priznati; sjeti se dječakova uzbuďenja dok je vojska marširala ulicom. - Odlazi odavde! - reče mu poglavar. - Ti si stra nac, nisi naoruţan i ne trebaš se boriti za nešto u što ne vjeruješ. Ilija se nije pomakao. - Oni će krenuti svakog trena - reče zapovjednik. - Ti si vjerojatno zatečen, ali mi smo spremni. Unatoč tim riječima, Ilija se nije maknuo s mjesta. Gledali su prema obzorju; nije se dizala prašina, asirska vojska nije se pokretala. Vojnici u prednjem redu čvrsto su stiskali svoja koplja, i dalje uperena prema naprijed; strijelci su već napinjali tetive, da bi odapeli svoje strijele čim zapovjednik izda naredbu. Neki od ljudi zamahivali su sabljom u prazno, da bi zagrijali mišiće. - Sve je spremno - ponovi zapovjednik. - Oni će napasti. Ilija zamijeti ushit u njegovu glasu. Mora da je ţudio da bitka počne; htio se boriti i pokazati svoju hrabrost. Sigurno je već zamišljao asirske ratnike, udarce sablje, krikove i meteţ, već se vidio u ţivopisnoj predaji budućih feničkih svećenika, koji će ga spominjati kao uzor sposobnosti i junaštva. Poglavar omete tijek njegovih misli: - Oni se ne pokreću. Ilija se sjeti što je bio zamolio Gospoda; da zaustavi Sunce na nebu, kao što je nekoć učinio za Jošuu. Pokušao je dozvati svog anďela, ali ovaj se nije oglasio. Malo-pomalo kopljanici su spustili svoja oruţja, strijelci olabaviše lukove, ostali pak zadjenuše sablje u korice. Upeklo je vrelo podnevno sunce, te se neki borci čak i onesvijestiše od vrućine; unatoč tome, odred je ostao u pripravnosti sve do sumraka. Kad je sunce zašlo, ratnici se vratiše u Akbar; djelovali su razočarano što su preţivjeli još jedan dan. Jedino je Ilija ostao u dolini. Neko je vrijeme hodao bez cilja, kad ugleda svjetlost. AnĎeo Gospodnji pojavi se pred njim. - Bog je uslišio tvoje molitve - progovori AnĎeo. - Jer je vidio na kakvim je mukama tvoja duša. Ilija pruţi ruke prema nebu i stane zahvaljivati za milost boţju. - Gospodin je izvor moći i slave. On je zaustavio asirsku vojsku. - Ne - na to će AnĎeo. - Ti si rekao da bi izbor trebao biti Njegov. I on je izabrao za tebe. - Odlazimo - objavi udovici i njezinom sinu. - Ne ţelim ići - usprotivi se dječak. - Ponosim se našim vojnicima. Majka ga je natjerala da ipak skupi svoje stvari. - Ponesi samo onoliko koliko ćeš moći nositi! - upo zori ga.

61 - Ti, majko, zaboravljaš da smo siromašni i da ne mam mnogo toga. Ilija se popne do svoje sobe. Ogleda se oko sebe, kao da je to ujedno i prvi i posljednji put; odmah zatim siďe i zagleda se u udovicu koja je spremala svoje boje. - Hvala ti što me vodiš sa sobom - progovori ona. - Kad sam se udala, imala sam samo petnaest godina i nisam znala ništa o ţivotu. Naše su obitelji sve do govorile; mene su od ranog djetinjstva pripremali za taj trenutak i briţljivo obučavali da sluţim muţu u svim okolnostima. - Voljela si ga? - Izvjeţbala sam svoje srce za to. Kad već nisam imala izbora, onda sam sama sebe uvjerila da je tako najbolje. Izgubivši muţa, pomirila sam se s tim da su svi dani i noći jednaki, da nikad ne donose ništa no vo, i molila bogove s Pete Gore - tada sam još vjero vala u njih - da me uzmu k sebi čim moj sin bude sposoban ţivjeti sam. I onda si se pojavio ti. Već sam ti to jednom rekla, ali sada ţelim ponoviti; od tog dana počela sam zamjećivati ljepotu doline, tamne obrise planina koji odudaraju od pozadine neba, mjesec koji mijenja oblik da bi pšenica mogla zreti. Mnoge noći, dok si ti spavao, ja sam šetala Akbarom, slušala plač novoroďene djece, pjesmu muškaraca koji su popili nakon rada, čvrste korake straţara na zidinama. Koliko sam već puta ranije vidjela istu tu sliku, a da nisam primijetila njenu ljepotu? Koliko puta pogledala u nebo, ne opazivsi njegovu dubinu? Koliko sam puta već slušala zvukove Akbara svuda oko mene, nesvjesna da je u tome moj ţivot? - Vratila mi se silna volja za ţivot. Ti si me uputio na učenje pisma iz Biblosa i ja sam poslušala. U početku sam pristala samo da ti ugodim, ali oduševila sam se tim umijećem i otkrila - smisao mog ţivota je onaj koji mu ja sama ţelim dati. Ilija je pomiluje po kosi. Prvi put je to učinio. - Zašto nije uvijek bilo ovako? - upita ona. - Jer sam se plašio. No danas, dok sam čekao da bitka počne, čuo sam poglavarove riječi - i pomislio na tebe. Strah ide do točke gdje počinje neizbjeţno; nakon toga gubi svaki smisao. I sve što nam ostaje je nada da smo donijeli ispravnu odluku. - Spremna sam - reče ona. - Vraćamo se u Izrael. Gospodin mi je obznanio što trebam činiti, i tako će biti. Izebela mora biti svrgnuta. Ona je šutjela. Kao i sve Feničanke, ponosila se svojom princezom. Mislila je kako će, kad stignu tamo, pokušati uvjeriti svog čovjeka da se predomisli. - Putovanje će biti dugo, a mi nećemo imati od mora sve dok ne izvršim što je On od mene zatraţio - reče Ilija, kao da pogaďa njezine misli. - MeĎutim, tvoja ljubav će biti moja snaga i - u trenucima kad budem umoran od bitaka u Njegovo ime, moći ću otpočinuti u tvom naručju. Dječak je ušao s malenom naprtnjačom na leďima. Ilija je prihvati i reče ţeni:

62 - Vrijeme je. Dok budeš prolazila ulicama Ak bara, pokušaj upamtiti svaku kuću i svaki zvuk. Jer ovaj Grad nećeš vidjeti više nikada. - Ja sam roďena u Akbaru - odvrati ona. - I Grad će zauvijek ţivjeti u mom srcu. Dječak je to čuo i obeća sam sebi da nikad u ţivotu neće zaboraviti majčine riječi. Ako se jednog dana uzmogne vratiti, gledat će Grad kao da gleda njezin dragi lik. Bilo je već mračno kad je svećenik stigao do podnoţja Pete Gore. U desnoj mu je ruci bio štap, a u lijevoj je nosio telećak. Izvadi iz telećaka sveto ulje, te namaze čelo i zapešća. Zatim štapom u pijesku nacrta obrise bika i pantere, simbola Boga oluje i Velike boţice. Izmoli obredne molitve; na kraju, raskrili ruke prema nebu, kako bi primio boţansku objavu. Bogovi više nisu govorili. Već su odavna rekli sve što su htjeli i sada su traţili samo da se poštuju obredi. Proroka je nestalo u cijelom svijetu - osim u Izraelu, zaostaloj i praznovjernoj zemlji, gdje su još uvijek vjerovali da ljudi mogu komunicirati s tvorcima Svijeta. Podsjeti se kako su, još donedavna, Tir i Sidon trgovali s jednim kraljem Jeruzalema, čije ime bješe Salomon. On je tada gradio veliki hram, koji je ţelio ukrasiti najboljim materijalima koje je svijet poznavao; zbog toga je zapovijedio da se cedrovina kupi od Fenicije, koju su oni nazivali Libanonom. Vladar Tira opskrbio ga je potrebnim drvetom, zauzvrat dobivši dvadeset gradova u Galileji, no to ga nije zadovoljilo. Tako mu je Salomon pomogao sagraditi prve brodove, da bi sada Fenicija imala najjaču trgovačku mornaricu na svijetu. U to je doba Izrael još uvijek bio moćna nacija -iako su štovali jednogjedinog Boga, kojem čak nisu znali ni ime, pa su ga nazivali samo»gospodinom«. Jedna princeza iz Sidona uspjela je postići da se Salomon vrati pravoj vjeri, i on je podigao ţrtvenik bogovima s Pete Gore. Izraelci su tvrdili da je upravo Gospodin kaznio najmudrijeg od njihovih kraljeva, učinivši da ratovi podruju njegovu vlast. Njegov nasljednik Jeroboam, meďutim, nastavio je očevim stopama. Dao je načiniti dva zlatna teleta i izraelski narod je njih štovao kao idole. Tada su se na sceni pojavili proroci, zapodjevši neumornu borbu s vlašću. Izebela je bila u pravu; jedini način da se očuva prava vjera bio je istrijebiti proroke. Iako je bila profinjena ţena, odgojena u duhu tolerancije i miroljubivosti, znala je da postoje trenuci kad je nasilje jedini izlaz. Za krv kojom su umrljane njezine ruke dobit ce oprost od bogova kojima je sluţila. - Uskoro će i moje ruke biti okrvavljene - obrati se svećenik mučaljivoj planini pred sobom. - Kao što su proroci prokletstvo Izraela, tako je pismo prokletstvo Fenicije. Oboje je uzrok zla koje se moţe pokazati presudnim i treba zaustaviti i jedno i drugo, dok je to još moguće. Bog vremena ne smije sada ona. Bio je zabrinut zbog onog što se dogodilo tog jutra; neprijateljska vojska nije krenula u napad. Bog vremena već je jednom, davno, napustio Femciju, naljutivši se na njezine stanovnike. Uslijed toga, pla

63 men se u fenjerima ukočio, ovce i krave zapostavile su svoju mladunčad, pšenica i ječam ostali su zeleni, ne dozrijevajući. Bog Sunce poslao je utjecajne poma gače - Orla i Boga oluje - u potragu, no nitko nije us pio pronaći Boga vremena. Napokon je Velika Boţica poslala jednu pčelu, koja ga je pronašla kako spava u nekoj šumi i ubola ga- Probudio se bijesan, počevši razarati sve oko sebe. Morali su ga svezati i, teškom mukom, obuzdati njegov gnjev - ali nakon toga je sve opet bilo kao i ranije.., Ako odluči opet nestati, bitke neće biti. Asirci ce zauvijek ostati u dolini, a Akbar će i dalje postojatl - Hrabrost je drugo lice straha - reče sam sebi - Zbog toga sam ovdje- Zato što se ne smijem kolebati kad sukob bukne. Moram pokazati ratnicima Akbara da postoji razlog da se borimo svim svojim snagama. Ne radi česme, niti radi trţnice, a niti radi poglavarove palače. Sučelit ćemo se asirskoj vojsci zato što moramo biti primjer. Pobjeda Asiraca izbrisat će prijetnju alfabeta. Osvajači će nametnuti svoj jezik i svoje običaje - a uz to će nastaviti slaviti iste bogove s Pete Gore; to je ono najvaţnije. - U budućnosti će naši pomorci pronositi širom svijeta glas o junačkim djelima ovdašnjih ratnika. Sve ćenici će pamtiti imena i nadnevak kada se Akbar is priječio na putu asirskom osvajačkom pohodu. Umjet nici će na papirusu opet iscrtavati egipatske simbole, a pismoznanci iz Biblosa bit će već zaboravljeni. Sveti tekstovi ostat će u posjedu isključivo onih koji su se i rodili zato da ih proučavaju. Buduće generacije će se ugledati na naše djelo i sagradit ćemo bolji svijet. - Ali sada - nastavi on - moramo izgubiti ovu bit ku. Borit ćemo se junački, ali ionako smo u podreďe nom poloţaju; časno ćemo i slavno izginuti. Svećenik osluhne zvuk noći i uvjeri se da ne griješi. Tišina je predskazivala odlučujuću bitku, no stanovnici Akbara su je tumačili pogrešno; spustili su svoja koplja i zabavljali se, umjesto da budu na oprezu. Nisu obraćali pozornost na znakove prirode; ţivotinje utihnu kad je opasnost blizu. - Neka se ispuni boţanski plan! Neka se nebesa ne sruče na Zemlju, jer činimo sve kako treba i poko ravamo se tradiciji! - zaključi. Ilija, ţena i dječak krenuli su prema zapadu, u smjeru Izraela; nisu trebali proći kroz asirski tabor, koji se nalazio na jugu. Puni mjesec osvjetljavao im je put, ali je, u isto vrijeme, ocrtavao čudne sjene i sablasne obrise na stijenama i kamenitom tlu doline. Iz najcrnje tmine iskrsne AnĎeo Gospodnji. U desnoj ruci drţao je plameni mač. - Kuda ćeš? - upita. - U Izrael - odgovori Ilija. - Gospodin te pozvao? - Već znam kakvo čudo Bog od mene očekuje. A sada znam i gdje se to čudo mora dogoditi. - Gospodin te pozvao? - ponovno će AnĎeo. Ilija je šutio.

64 - Gospodin te pozvao? - upita AnĎeo po treći put. -Ne. - Onda se vrati odakle si došao, jer još nisi ispu nio svoje poslanje. Gospodin te još uvijek nije pozvao. - Dopusti da bar oni odu, jer nema razloga da os tanu u gradu - zamoli usrdno Ilija. No AnĎeo je već nestao. Ilija ispusti na zemlju vreću koju je nosio. Sjede usred puta i gorko zaplače. - Što je bilo? - čudili su se ţena i dječak, koji ništa nisu vidjeli ni čuli. - Vraćamo se - izusti on. - Gospodin tako ţeli. Nije mogao mirno spavati. Probudio se usred noći i odmah osjetio čudnu napetost u zraku; neki zloslutni vjetar fijukao je ulicama, šireći strah i nespokoj. - Kroz ljubav prema jednoj ţeni otkrio sam ljubav prema svim stvorenjima - molio je u tišini. - Trebam je. Znam da nećeš zaboraviti, Gospodine, da sam samo tvoje oruďe, moţda i najkrhkije koje si odabrao. Pomozi mi, Gospode, jer mi je potreban odmor i spokoj usred svih bitaka. Sjeti se poglavarovih riječi o besmislu straha. Unatoč tome, nije uspio povratiti san. - Potrebna mi je snaga i smirenost; daj da se odmorim dok još mogu. Pomislio je zazvati svog anďela, da malo razgovara s njim; ali mogao bi čuti nešto što ne bi ţelio, pa odustane. Da bi se opustio, siďe u prizemnu sobu; torbe koje je ţena spremila za bijeg, još nisu bile raspremljene. Pomislio je na tren da bi mogao otići u njezinu sobu. Prisjetio se riječi koje je Bog izrekao Mojsiju, prije jedne bitke:»ima li koga da se zaručio, a nije se oţenio? Neka se vrati domu svome, da u boju ne pogine te da mu tko drugi zaručnice ne odvede!«još uvijek nisu zajedno legli u postelju. Ipak, noć je bila teška i doista nije bio trenutak da se to dogodi. Odluči raspremiti naprtnjače i vratiti svaku stvar na svoje mjesto. Ustanovi, pritom, da je ona, osim ono malo odjeće što je posjedovala, ponijela i sav svoj pribor za pisanje znakova iz Biblosa. Uze jedan noţić, ovlaţi malu glinenu pločicu i na-črčka nekoliko slova; naučio je pisati gledajući ţenu kako radi. - Kakva jednostavna i genijalna stvar - pomisli, pokušavajući odagnati teške misli. Mnogo puta, kad je odlazio na česmu po vodu, načuo bi u ţenskim razgovorima: - Grci su nam ukrali naš najveći izum. -Ilija je znao da nije baš tako; prilagodba koju su Grci učinili uvoďenjem samoglasnika, pretvorila je alfabet u nešto što je moglo sluţiti svim narodima i drţavama svijeta. Osim toga, svoje zbirke, spisa nazivali su biblios, u čast Grada iz kojeg je izum potjecao. Grčke»biblije«bile su pisane na ţivotinjskim koţama. Ilija je smatrao da su na taj način riječi vrlo slabo zaštićene; koţa nije bila tako otporna kao glinene pločice, i bilo ju je lako ukrasti. Papirusi bi se, nakon nekog vremena u optjecaju, razderali i bili su neotporni na vodu. -»Biblije«i papirus neće opstati; jedino glinene pločice mogu se očuvati za budućnost - razmišljao je. Ukoliko Akbar pozivi, predloţit će poglavaru da se cijela povijest Fenicije ispiše na glinenim pločicama, koje će se čuvati na posebnom, za to odreďenom mjestu, kako bi ih buduće generacije mogle čitati i njima se koristiti. Na taj

65 način, u slučaju da fenički svećenici - koji su čuvali u pamćenju povijest svog naroda - jednog dana izumru, djela ratnika i pjesnika neće biti zaboravljena. Zabavljao se neko vrijeme ispisujući jednaka slova drugačijim poretkom, i slaţući tako različite riječi. Bio je zadivljen ishodom. To ga je opustilo, pa se vratio u postelju. Probudi ga jaki tresak; netko je upravo razvalio vrata njegove sobe. - To nije san. Ne ratuju vojske Gospodnje. Sjenke su izvirale iz svih uglova, ispuštajući mahnite urlike, na jeziku koji nije razumio. - Asirci! I druga vrata su se bučno rušila, zidovi se lomili pod silovitim udarcima malja, krikovi napadača miješali su se s vapajima za pomoć što su se čuli s trga. Pokuša ustati, ali jedna od sjenki obori ga na tlo. Iz prizemlja začuje neobičnu buku. - Vatra! - pomisli Ilija. - Zapalili su kuću. - Ti si taj! - začu kako netko govori na feničkom. - Ti si glavni. Kukavički se skrivaš u ţenskoj kući. Pogleda u lice čovjeka koji je to rekao; plamsaji vatre već su osvjetljavali sobu, pa je mogao vidjeti muškarca duge brade, u vojničkoj odori. Jest, Asirci su ušli u Grad. - Vi ste napali u noći? - upita, zgranut. No čovjek ne odgovori. Zacakliše se isukane sablje; jedan od vojnika zamahne i zasiječe mu lijevu ruku. Ilija zaţmiri; slike iz cjelokupnog njegova ţivota proletješe mu pred očima u djeliću sekunde. Ponovno se igrao na ulicama rodnog Grada, putovao prvi puta u Jeruzalem, osjetio miris rezanog drveta u radionici, ponovno se ushitio prostranstvom mora i odjećom kakvu su nosili ljudi u velikim obalnim gradovima. Vidio je sam sebe kako šeće dolinama i planinama Obećane zemlje, sjetio se daje upoznao Izebelu; izgledala je kao djevojčica i očaravala je svakog tko bi joj prišao. Proţivio je još jednom krvoproliće proroka, ponovno je čuo glas Gospodina koji ga je poslao u pustinju. Ukazaše mu se oči ţene koja ga je čekala pred gradskim vratima Sarepte, koju su graďani nazivali Akbarom, i shvati da ju je volio od prvog trena. Opet se penjao na Petu Goru, uskrisio jedno dijete i osjetio da ga narod prihvaća kao mudrog čovjeka i suca. Vidio je nebo na kojem se poloţaj zvijezda i sazvijeţďa munjevito mijenjao, ostao opčinjen Mjesecom koji je pokazao svoje četiri mijene u istom trenu, osjetio je hladnoću, toplinu, jesen i proljeće, doţivio još jednom kišu na svojoj koţi i bljesak munje. Oblaci su proletjeli nad njim u milijun različitih oblika i rijeke su ponovno potekle svojim koritima. Vratio se u dan kad je podignut prvi asirski šator, zatim drugi, pa nekoliko njih, pa mnoštvo, anďeli koji su dolazili i odlazili, plameni mač na putu za Izrael, nesanica, crteţi na pločicama i... Našao se ponovno u sadašnjosti. Upita se što se dogaďa u prizemlju; morao je pod svaku cijenu spasiti udovicu i njezinog sina. -Vatra! - poviče neprijateljskim vojnicima. - Kuća je u plamenu! Nije se bojao; jedina njegova briga bili su udovica i njezino dijete. Netko mu prignječi glavu na tlo i on osjeti okus zemlje u ustima. Poljubi je, tu istu zemlju, reče joj u sebi da mu je mila i da je učinio sve što je mogao da ih ova nesreća mine. Htio se istrgnuti svojim straţarima, no netko je i dalje nogom gnječio njegov vrat. - Ona je sigurno pobjegla - pomisli. - Ne bi naudili nezaštićenoj ţeni.

66 Srcem mu zavlada neki duboki mir. Moţda je Gospodin uvidio da je on pogrešan čovjek i odlučio odabrati nekog drugog proroka da izbavi Izrael od grijeha. Smrt ga je konačno sustigla - umrijet će upravo kako je očekivao, mučenički. Prihvatio je svoju sudbinu i očekivao smrtonosni udarac. ProĎe nekoliko sekundi; i dalje su odjekivali krikovi, krv je tekla iz njegove rane, ali sudbonosni udarac nije stizao. - Recite im da me ubiju odmah! - vikne, znajući da bar jedan meďu njima govori njegov jezik. Nitko se na njega nije obazirao. Gorljivo su raspravljali, kao da je nešto pošlo po zlu. Neki ga vojni- ci počeše udarati nogom i Ilija primijeti da mu se, po prvi put, vraća nagon za preţivljavanjem. To ga us-paniči. - Ne smijem više ţeljeti ţivot - pomisli očajnički - jer neću izići iz ove sobe. MeĎutim, ništa se nije dogodilo. Kao da je čitava vječnost prošla u tom meteţu krikova, treskanja i štropota, prašine. Moţda je Gospodin učinio isto što i s Jošuom, pa se vrijeme zaustavilo usred bitke. U tom trenu začuje ţenine jauke iz prizemlja. Nadljudskim naporom uspije odgurnuti jednog od straţara i osoviti se na noge, no odmah zatim ponovno ga oboriše na tlo. Jedan ga vojnik udari nogom u glavu i on izgubi svijest. Zakratko se povratio. Asirci su ga iznijeli na ulicu. Još uvijek ošamućen, podigne glavu; sve su kuće u toj četvrti gorjele. - Jedna neduţna i bespomoćna ţena zarobljena je unutra! Spasite je! Povici, bezglavo trčanje, panika posvuda. Pokuša ustati, ali netko ga, po tko zna koji put, gurne na tlo. - Gospodine! Sa mnom moţeš činiti što god ţeliš, jer sam svoj ţivot i svoju smrt posvetio Tebi! - zavapi Ilija. - Ali spasi onu koja me udomila! Netko ga uhvati za ruke i podigne na noge. - DoĎi vidjeti! - progovori asirski časnik koji je poznavao njegov jezik. - Zasluţuješ to. Dva straţara ga pograbiše i odguraše do kućnih vrata. Kuću su nevjerojatnom brzinom proţdirali pla-meni jezici, a crvena svjetlost vatre obasjavala je cijelu okolicu. Krikovi su dopirali iz svakog zakutka; dječji plač, starci koji preklinju za milost, zdvojne ţene u potrazi za svojom djecom. No on je čuo samo zapomaganje one koja gaje prihvatila... - Što se dogaďa? Unutra su ţena i dijete! Zašto im to činite? - Jer je ona pokušavala sakriti poglavara Akbara. - Ja nisam poglavar Akbara! Vi ste u strašnoj zabludi! Asirski časnik gurne ga na vrata. Strop se srušio zbog poţara i ţena je bila gotovo potpuno zatrpana, pod ruševinama. Ilija je ugledao samo njezinu ruku, koja se očajnički micala amo-tamo. Ona je vapila traţeći pomoć i preklinjući da ne dopuste da bude ţiva spaljena. - Zašto mene štedite, a njoj ovo činite? - poviče zdvojno Ilija. - Nećemo te poštedjeti, samo hoćemo da patiš što više. Naš je zapovjednik umro kamenovan i obeščašćen, pred gradskim zidinama. Došao je da spasi

67 ţivote, a za to je dobio smrt. Sad ćeš ti doţivjeti istu sudbinu. Ilija se očajnički borio da se oslobodi, no straţari ga odvukoše odatle. Krenuli su ulicama Akbara, kroz paklenu vrućinu - vojnicima je znoj tekao u potocima, a neki od njih djelovali su čak osupnuti prizorom kojem su upravo bili prisustvovali. Ilija se opirao i prizivao pomoć s Nebesa, ali i Gospodin, kao i Asirci, bio je gluh i nijem. Došli su na trg. Većina graďevina bila je u plamenu, i buka vatre koja je gutala sve čega se dohvatila, miješala se s vapajima stanovnika Grada. - Sva sreća da postoji smrt. Koliko je samo puta to pomislio, od onog dana u staji, u Gileadu! Trupla branitelja Akbara - većina bez odore -leţala su posvuda po tlu. Ljudi su bezglavo bjeţali u svim pravcima, ne znajući kamo hitaju i što traţe -tek zato što se nije moglo mirno promatrati kako Gradom hara smrt i uništenje. - Zašto to čine? - pitao se. - Zar ne vide da je Grad u rukama neprijatelja i da nemaju kamo pob jeći? - Sve se odvijalo strašno brzo. Asirci su iskoris tili svoju nadmoćnu brojnost i uspjeli poštedjeti svoje vojnike prave, otvorene borbe, prsa o prsa. Borci Akbara pokošeni su gotovo bez otpora. Zaustaviše se posred trga. Iliju su gurnuli na zemlju vezanih ruku. Više nije mogao čuti ţenine jauke; moţda je brzo umrla, izmakavši polaganoj mučeničkoj smrti u plamenu. Gospodin ju je već zacijelo prigrlio u svoje okrilje. A ona je ponijela svog sina u naručju. Druga skupina asirskih vojnika dovodila je zarobljenika čije je lice bilo iznakaţeno bezbrojnim udarcima. Unatoč tome, Ilija prepozna zapovjednika. - Ţivio Akbar! - uzvikivao je on. - Neka vječno ţivi Fenicija i njezini ratnici, koji ratuju danju! Smrt kukavicama koje napadaju u mraku! Tek što je izgovorio te riječi, sablja jednog asir-skog časnika bijesnu i zapovjednikova glava otkotrlja se po zemlji. - Sad je na mene red - reče Ilija sam sebi. - Po novno ću je sresti u Raju i šetat ćemo zajedno, drţeći se za ruke. Upravo u tom trenu priďe jedan čovjek i poče nešto raspravljati s časnicima. Bio je to graďanin Ak-bara, koji je običavao prisustvovati okupljanjima na trgu. Pamtio je da mu je bio pomogao razriješiti jedan ozbiljan spor sa susjedom. Asirci su se očito oko nečeg prepirali, govoreći sve glasnije i pokazujući prstom na njega. Spomenuti čovjek je kleknuo na zemlju, poljubio stopala jednom od časnika, pruţao ruke u smjeru Pete Gore i zaplakao kao dijete. Izgledalo je da se bijes Asiraca stišava. Činilo^ mu se da njihova rasprava traje čitavu vječnost. Čovjek je cijelo vrijeme preklinjao i plakao, upirući prstom u Iliju i u palaču gdje je ţivio poglavar. Što god da im je govorio, činilo se da vojnike nije bilo lako uvjeriti. Napokon, pristupi mu časnik koji je govorio njegovim jezikom. - Naš uhoda - reče, pokazavši na onog čovjeka - tvrdi da smo se prevarili. On nam je dao plan Gra da; to je povjerljiv čovjek. Ti nisi onaj kojeg smo htje li pogubiti. Gurne ga nogom. Ilija se svali na zemlju.

68 - Kaţe da se ti spremaš u Izrael, smaknuti prin cezu koja je bespravno prigrabila prijestolje. Je li to istina? Ilija ne odgovori. - Reci mi je li to istina! - ponovi časnik. - I pustit ćemo te da se vratiš svojoj kući, na vrijeme da spasiš onu ţenu i njezino dijete. - Da, istina je - reče. Moţda ga je Gospodin uslišio, pa će mu pomoći da ih spasi. - Mogli bismo te kao suţnja odvesti do Tira ili Sidona - nastavi časnik. - No još su mnoge bitke pred nama, i ti bi nam bio samo teret. Mogli bismo zahti jevati otkup za tebe, ali od koga? Ti si stranac čak i u svojoj zemlji. Stane mu stopalom na lice. - Od tebe nikakve koristi. Ne sluţiš neprijatelji ma, ni prijateljima. Ti si kao i taj tvoj Grad; ne isplati se ostaviti dio naše vojske ovdje, da bismo ga zadrţali u našoj vlasti. Kad osvojimo obalu, Akbar će ionako biti naš. - Imam jedno pitanje - progovori Ilija. - Samo jedno pitanje. Časnik ga pogleda nepovjerljivo Zašto ste napali noću? Zar ne znate da se svi ratovi vode za dana? - Nismo prekršili nikakav zakon; ne postoji u tradiciji ništa što bi to zabranjivalo - odvrati časnik. - A imali smo mnogo vremena da upoznamo teren. Vi ste bili zaokupljeni prevladanim običajima, a zabo ravili ste da se vremena mijenjaju. Bez daljnjih riječi, vojnici ga ostaviše na trgu. Uhoda mu pristupi i odveţe mu ruke. - Obećao sam sam sebi da ću jednog dana uzvra titi tvoju plemenitost; odrţao sam riječ. Kad su Asirci upali u palaču, jedan od sluga im je rekao da se onaj koga traţe krije u kući udovice. Krenuli su tamo, a za to vrijeme je pravi poglavar uspio pobjeći. Iliju njegove riječi nisu zanimale. Vatra je plamsala na sve strane i još uvijek je sve odjekivalo od krikova. Usred općeg meteţa, moglo se zamijetiti da je netko ipak uspio sačuvati disciplinu; kao da im je izdata neka nečujna i nevidljiva naredba, Asirci su se tiho povlačili. Bitka za Akbar je bila završena. - Ona je mrtva - reče sam sebi. - Ne ţelim ići tamo, jer je ona već mrtva. Ili, ako se nekim čudom spasila, poći će meni ususret. Njegovo ga je srce u isto vrijeme preklinjalo da ustane i ode do kuće gdje su ţivjeli. Ilija se borio sa samim sobom; u tom trenutku nije na kocki bila samo ljubav jedne ţene već čitav njegov ţivot, vjera u Gospodinove nakane, odlazak iz rodnog grada, uvjerenje da mu je dato poslanje i da je sposoban izvršiti ga... Pogleda oko sebe, ne bi li naišao na neku sablju da sam sebi oduzme ţivot, no

69 Asirci su sve oruţje odnijeli iz Akbara. Pade mu na um i pomisao da se baci u plameno grotlo kuća koje su gorjele, ali bojao se boli. Nekoliko trenutaka, bio je potpuno paraliziran. Ipak, ubrzo se pribere i shvati u kakvoj se situaciji nalazi. Ţena i njezin sin već su zasigurno otputovali s ovog svijeta, ali valjalo ih je pokopati prema običajima. Sluţiti Gospodinu - postojao On ili ne - bilo je jedino što mu je moglo pomoći u takvom trenutku. Kad ispuni svoju vjersku duţnost, onda će se prepustiti boli i zdvajanju. Osim toga, još uvijek je postojala nada da su preţivjeli. U svakom slučaju, nije mogao ostati tako, skrštenih ruku. - Ne ţelim vidjeti njihova sprţena lica i koţu koja se odvaja od mesa. Njihove duše već slobodno plove Nebesima. Ipak je krenuo u pravcu kuće, gušeći se i suzeći od silnog dima, od kojeg nije pravo ni vidio kuda ide. Postade ponovno svjestan stanja u Gradu. Iako se 149 neprijatelj već bio povukao, panika je i dalje zastrašujuće rasla. Ljudi su bauljali okolo bez cilja, jecajući, moleći se bogovima za svoje mrtve. Potraţi nekoga da mu pomogne. Ugledao je samo jednog-jedinog raspoloţivog čovjeka, ali taj je bio u stanju šoka; misli kao da su mu bludile nedokučivim prostranstvima. - Bolje je ići ravno tamo i ne traţiti pomoć ni od koga. - Poznavao je Akbar kao da se tu rodio i dobro se snalazio, iako neke četvrti gdje je običavao svakod nevno prolaziti, nije bilo moguće ni prepoznati. Na ulici su se već mogli čuti suvisliji povici. Narod je počeo shvaćati da se dogodila tragedija i da se prema njoj treba nekako postaviti. - Ovdje je jedan ranjenik! - vikao je netko. - Trebamo još vode! Nećemo uspjeti ugasiti va tru! - čuo je glas nekog drugog. - Pomozite mi! Moj muţ je ukliješten! Napokon stigne do mjesta gdje je, prije mnogo mjeseci, bio primljen i ugošćen kao prijatelj. Neka starica sjedila je usred ulice pred njihovom kućom, potpuno gola. Ilija joj htjede pomoći, ali ona ga odgurne: - Ona umire! - vikala je starica. - Idi učiniti nešto! Ukloni taj zid s nje! I poče histerično urlati. Ilija je uhvati za ruke i odvuče što dalje, jer uz tu buku ne bi ni mogao čuti ţenine pozive u pomoć. Oko sebe je vidio prizor potpunog uništenja - krov i zidovi su se srušili, bilo mu je teško razabrati gdje ju je zadnji puta vidio. Plameni jezici već su bili manji, ali vrućina je još uvijek bila nepodnošljiva; počeo se probijati kroz ruševine koje su zasule pod kuće, do mjesta gdje se nalazila ţenina soba. Unatoč sve graje koja je dolazila izvana, uspio je razabrati jedan tihi jecaj... Bio je to njezin glas. Nagonskim pokretom otrese prašinu sa svoje odjeće, kao da je ţelio izgledati urednije. Umiri se, pokušavajući se usredotočiti na osluškivanje. Čuo je pucketanje vatre, vapaje za pomoć ljudi koji su vjerojatno bili zatrpani pod ruševinama u susjednim kućama; najradije bi im bio povikao da ušute, jer mora pronaći ţenu i dijete. Nakon poprilično vremena, ponovno začuje nešto; netko

70 je grebao po drvetu pod njegovim nogama. Klekne i poče mahnito kopati. Razgrtao je zemlju, kamenje i drvo. Napokon, ruka mu dotakne nešto toplo; bila je to krv. - Nemoj umrijeti, molim te - izgovori. - Ostavi me tako, zatrpanu - čuo je njezin slabi glas. - Ne ţelim da mi vidiš lice. Pomozi mom sinu. On svejedno nastavi kopati, ali ţena se ponovno oglasi: - Potraţi mog sina. Molim te, učini što ti kaţem. Ilija se slomi i poče tiho plakati. - Ne znam gdje je on - reče. - Molim te, ne idi; toliko ţelim da ostaneš sa mnom. Trebam te da me naučiš voljeti, moje srce je za to spremno. - Prije no što si ti došao, ja sam mnogo godina ţeljela smrt. Mora da je čula moje zazive i eto, došla po mene. Ona bolno zastenje. Ilija se ugrize za usne i ne reče ništa. Uto mu netko dotakne rame. Preplašen, okrene se i ugleda dječaka. Bio je sav u prašini i čaďi, ali nije izgledao povrijeďen. - Gdje je moja majka? - upita. - Ovdje sam, sine - javi se glas ispod ruševina. - Jesi li ozlijeďen? Dječak briţne u plač. Ilija ga privine u naručje. - Ti plačeš, sine - njezin glas je zvučao sve slabi je. - Ne čini to! Tvojoj majci je trebalo toliko dugo da shvati da ţivot ima smisla; ali nadam se da sam tebi uspjela to usaditi. Kako se drţi Grad u kojem si se rodio? Ilija i dječak su na trenutak šutjeli, priljubljeni jedan uz drugoga. - Dobro je - slaţe Ilija. - Nešto boraca je poginu lo, ali Asirci su se već povukli. Došli su po poglavara, da osvete smrt jednog od njihovih zapovjednika. Ponovno tišina. I ponovno glas, još slabiji: - Reci mi da je moj Grad spašen. Ilija osjeti da će ona za koji tren ispustiti dušu. - Grad je čitav. I tvoj sin je dobro. -A ti? - Ja sam preţivio. Znao je da tim riječima oslobaďa njezinu dušu, da moţe spokojno umrijeti. - Reci mom sinu neka klekne - progovori ţena nakon kratke stanke. - I ţelim da mi se ti u nešto zakuneš, u ime Gospodina Boga tvojega. - Štogod ţeliš. Sve što ţeliš. - Jednoć si mi rekao da je Gospodin posvuda i ja sam ti povjerovala. Rekao si da duše ne idu na vrh Pete Gore, i u to sam povjerovala. Ali nisi mi objasnio kamo idu. Evo zakletve: vi nećete plakati za mnom i brinut ćete se jedan o drugome, sve dok Gospodin ne odredi da svatko nastavi svojim putem. Odsada, moja će duša biti u svemu što sam upoznala na ovom svijetu: ja sam dolina, planine oko nje, Grad, ljudi koji hodaju njegovim ulicama. Ja sam njegovi ranjenici i njegovi prosjaci, njegovi vojnici i svećenici, trgovci, velikodostojnici. Ja sam tlo kojim kročiš i izvor koji taţi ţeď svakome.

71 Ne plačite za mnom, jer nema razloga da budete tuţni. Od ovog trenutka, ja sam Akbar, a Grad je prelijep. Spusti se nad njih gluha tišina smrti i vjetar pre-stade puhati. Ilija više nije čuo krikove izvana, niti puc-ketanje vatre u susjednim kućama; čuo je jedino tišinu i gotovo da ju je mogao dotaći, toliko je bila gusta. Tada se Ilija odvoji od dječaka; razdera svoju odjeću i, ispruţivši ruke prema nebu, krikne iz sve snage: - Gospodine moj Boţe! Zbog tebe sam otišao iz Izraela, ne mogavši Ti darovati svoju krv, kao što su učinili proroci koji su tamo ostali. Moji prijatelji naz-vaše me kukavicom, a neprijatelji izdajnikom. Zbog tebe sam jeo samo ono što su mi donosili gavranovi i prešao pustinju da stignem do Sarepte, koju su njezini stanovnici nazivali Akbarom. VoĎen tvojom rukom, upoznao sam jednu ţenu; po tvojoj ţelji, moje ju je srce naučilo voljeti. Svejedno, ni u jednom trenutku nisam zaboravio moje poslanje; za svih dana koje sam ovdje proveo, uvijek sam bio pripravan na odlazak. Sada su od lijepog Akbara ostale samo ruševine, a ţena koju si mi povjerio leţi pod njima! Gdje sam sagriješio, Gospode? U kojem sam trenutku iznevjerio ono što si od mene očekivao? Ako nisi bio zadovoljan mnome, zašto me nisi uklonio s ovog svijeta? Umjesto toga, ti si još jednom kaznio one koji su mi pomogli i voljeli me. Ne razumijem tvoje nakane! Ne vidim pravde u tvojim djelima. Nisam kadar podnijeti patnju koju si mi nametnuo. Odlazi iz mog ţivota, jer i ja sam sada samo ruševina, vatra i prah. Usred vatre i pustoši, Ilija ugleda svjetlost. I AnĎeo Gospodnji se pojavi. - Što ćeš ti ovdje? - upita Ilija. - Zar ne vidiš da je kasno? - Došao sam ti reći da te Gospodin još jednom uslišio; to što traţiš, bit će ti dano. Nećeš više čuti svog anďela, a i ja te više neću pohoditi dok se ne napune tvoji dani kušnje. Ilija uhvati dječaka za ruku i uputiše se na ulicu, hodajući bez cilja. Gusti dim, kojeg je ranije rasprši-vao vjetar, slijegao se sada na ulice, pa se nije moglo disati. - Moţda je to san - pomisli. - Moţda je noćna mora. - Lagao si mojoj majci - reče dječak. - Grad je razoren. - Zašto je to vaţno? Kad već nije vidjela što se do gaďalo oko nje, zašto ne bi umrla sretna? - Zato što je imala povjerenja u tebe i rekla je da je ona Akbar. Ilija ozlijedi stopalo nečim oštrim, jer su krhotine stakla i keramike prekrivale tlo; bol ga uvjeri da ne sanja, sve oko njega bilo je stravično istinito. Dos-pješe na trg gdje se - prije koliko vremena je to bilo? - sastajao s pučanstvom i pomagao im da se izmire i riješe svoje svaďe; nebo je bilo zlaćano od odsjaja buktinja. - Neću da moja majka bude ovo što vidim - us trajao je dječak. - Ti si joj lagao. Dječak je poštovao zakletvu datu majci; nije vidio ni jednu-jedinu suzu na njegovu licu. - Sto da činim? - pomisli. Stopalo mu je krvarilo i odluči se usredoto čiti na bol; to će ga privremeno odvući od očajavanja. Pogleda u rez koji je Asirčeva sablja ostavila na njegovu tijelu; nije bio tako dubok kao što mu se bi-

72 lo učinilo. Sjede s dječakom na isto mjesto gdje su mu vojnici, svezanom, htjeli presuditi i gdje ga je spasio jedan izdajnik. Zamijeti da ljudi više ne trče okolo; tumarali su polagano u svim pravcima, usred dima, prašine i ruševina, kao aveti. Izgledali su kao duše koje je nebo napustilo, pa su osuďene da vječno lutaju Zemljom. Sve je izgubilo smisao. Nekolicina je, izgleda, pokušavala djelovati; čuo je glasove ţena i neke nepovezane naredbe vojnika koji su preţivjeli krvoproliće. Ali bilo ih je malo i ništa nisu postizali. Svećenik je jednom kazao da je svijet grupni san bogova. A ako je bio u pravu? Bi li sada mogao nekako pomoći bogovima da se probude iz tog košmara i ponovno ih uspavati, da usnu neki mnogo ljepši san? Kad je on imao noćne vizije, uvijek bi se budio i ponovo tonuo u san; zašto se ne bi isto dogaďalo i tvorcima svijeta? Spoticao se o leševe. Nijedan od njih nije više trebao brinuti o porezima koje valja platiti, Asircima utaborenim u dolini, vjerskim obredima ili o nekom lutajućem proroku, koji im je jednom moţda uputio koju riječ... - Ne mogu ovdje ostati zauvijek. Nasljedstvo koje mi je ona ostavila je ovaj dječak i ja ću toga biti dostojan, pa makar bilo posljednje što ću učiniti u ţivotu. S naporom ustade, ponovno ga uhvati za ruku i krenuše dalje. Neki su ljudi pljačkali trgovine i tezge razrušene u poţaru. Po prvi put, pokuša se usprotiviti nečem što se zbivalo, moleći ih neka to ne čine. No ljudi su ga odgurivali od sebe, govoreći: - Mi jedemo samo mrvice onoga što je poglavar proţdirao sam. Nemoj nas ometati. Ilija nije imao snage za prepiranje; povede dječaka izvan grada, u dolinu. AnĎeli više neće prepriječiti njihov put svojim plamenim mačevima. - Pun Mjesec. Daleko od prašine i dima, vidio je kako je noć obasjana mjesečinom. Prije više sati, kad je pokušao napustiti grad krenuvši prema Jeruzalemu, sasvim je jasno vidio put; na nesreću, jednako je svijetlo bilo i Asircima. Dječak se spotakne o jedno tijelo, vrisnuvši. Bio je to svećenik; ruke i noge mu bijahu odsječene, ali još uvijek je ţivio. Oči su mu bile uprte u vrh Pete Gore. - Kako vidiš, u nebeskoj bitki pobijedili su fenički bogovi - izgovori s naporom, ali spokojnim glasom. Krv mu je curila iz usta. - Dopusti da ti prikratim muke - odvrati Ilija. - Bol nije ništa, u usporedbi sa zadovoljštinom što sam ispunio svoju duţnost. - Tvoja je duţnost bila uništiti jedan grad neduţ nih ljudi? - Grad ne moţe umrijeti - mogu samo njegovi sta novnici i njihove ideje. Jednog će dana netko drugi doći u Akbar, pit će s njegova izvora, a kamen koji je ostavio njegov utemeljitelj gladit će i čuvati neki novi svećenici. Odlazi odavde; moja će bol zakratko pre stati, dok će tebe tvoj očaj pratiti do kraja ţivota. Osakaćeno tijelo teško je izdisalo i Ilija ga ostavi. Uto ugleda kako skupina ljudi, muškaraca, ţena i djece, trči prema njemu, da bi ga na kraju opkolila. - To si bio ti! - vikali su. - Ti si osramotio svoju zemlju i donio prokletstvo u naš Grad! - Neka bogovi ovo vide! Neka znaju tko je krivac!

73 Ljudi su ga naguravali, hvatali za ramena i tresli. Dječak se izvuče iz njegovih ruku i nestade. Udarali su ga po licu, po grudima, leďima, ali on je mislio samo na dječaka; nije čak bio sposoban ni zadrţati ga uza se. Batinanje nije trajalo dugo; valjda su svi već bili izmoreni nasiljem. Ilija klone na zemlju. - Gubi se odavde! - vikne netko. - Našu ljubav uzvratio si mrţnjom! Grupa se udalji. On nije imao snage da ustane. Kad se pribrao od te sramote, nije više bio isti čovjek. Nije ţelio ni umrijeti, ni nastaviti ţivjeti. Nije ţelio ništa; nije imao ljubavi, ni mrţnje, ni vjere. Probudio se jer mu je netko dodirivao lice. Još je bila noć, ali Mjeseca više ne bijaše na nebu. - Obećao sam mojoj majci da ću se brinuti za tebe - progovori dječak. - Ali ne znam što da radim. - Vrati se u grad. Ljudi su dobri; netko će te udo miti. - Ranjen si. Moram se pobrinuti za tvoju ruku. Moţda se pojavi anďeo i uputi me što da činim. - Ti si samo dijete, nemaš pojma što se zbiva! - grubo vikne Ilija. - AnĎeli se više neće vratiti, jer smo mi obični smrtnici i neotporni smo na patnju. Kad se dogodi tragedija, obični se ljudi moraju izvući vlas titim snagama! Duboko udahne i pokuša se smiriti; nikakve koristi od svaďe. - Gdje si bio? - Nisam ni otišao odavde. - Onda si vidio moju sramotu. Vidio si da više nemam što traţiti u Akbaru. - Sam si mi rekao da sve bitke nečemu sluţe, pa i one u kojima smo poraţeni. Sjetio se njihove zajedničke šetnje do česme, prethodnog dana. Ali činilo mu se kao da su otada prošle godine i bilo mu je navrh jezika da mu kaţe kako lijepe riječi ne znače ništa kad te svlada patnja; ipak, odluči to prešutjeti, da ne uplaši dječaka. - Kako si umakao poţaru? Dječak spusti pogled. - Nisam spavao. Odlučio sam provesti noć budan, da vidim hoćete li se mama i ti sastati u njezinoj sobi. Vidio sam vojnike čim su ušli. Ilija se osovi na noge i poče koračati. Htio je naći stijenu podno Pete Gore, gdje je, jednog predvečerja, sa ţenom promatrao zalazak sunca. - Ne smijem ići tamo - pomisli. - To će me baci ti u još dublji očaj. No ipak ga je neka sila gurala u tom pravcu. Kad je stigao, poče gorko plakati; i to je mjesto, kao i grad Akbar, bilo obiljeţeno jednim kamenom - no on je bio jedini, u cijeloj dolini, koji je razumio njegovo značenje; ovaj kamen neće štovati budući stanovnici Grada, niti će ga gladiti parovi koji budu otkrivali smisao ljubavi. Prigrli dječaka u naručje i svlada ih san. - Ţedan sam i gladan - reče dječak Iliji čim se probudio. - Moţemo otići do kuće nekih pastira koji ţive

74 ovdje, u blizini. Pretpostavljam da im se nije ništa do godilo, jer su prilično daleko od Akbara. - Moramo se vratiti da popravimo Grad. Moja majka je rekla da je ona Akbar. Koji Grad? Nije više bilo palače, ni trţnice, ni zidina. Časni ljudi su se pretvorili u pljačkaše, mladi vojnici su mučki poubijani. AnĎeli se više neće vratiti, ali to je bila najmanja od nevolja. - Misliš li ti da je sinoćnje razaranje, bol, brojne smrti - da je sve to imalo neki smisao? Misliš da je doista potrebno uništiti tisuće ţivota, da bi se nekoga nečem poučilo? Dječak ga začuďeno pogleda. - Zaboravi što sam rekao - Ilija će. - Hajdemo pronaći pastira. - I popravit ćemo Grad - dječak je bio uporan. Ilija mu ne odgovori. Znao je da više nema autoriteta pred pučanstvom, koje ga je krivilo za nesreću što je zadesila Grad. Poglavar je pobjegao, zapovjednik pogubljen, i Tir i Sidon će moguće ubrzo pasti u ruke osvajača. Moţda je ţena bila u pravu; bogovi su se stalno izmjenjivali na vlasti - i očito je ovaj puta Gospodin bio na uzmaku. - Kad ćemo se vratiti tamo? - ponovi dječak. Ilija ga uhvati za ramena i poče ga grubo tresti. - Pogledaj iza sebe! Ti nisi slijepi anďeo, nego dječak koji si je umišljao da je njegovo nadgledati što mu majka radi! Što vidiš? Primjećuješ li stupove dima? Znaš li što to znači? - Boli me! Pusti me, hoću otići odavde! Ilija se zaustavi, prestrašen samim sobom; nikad se prije nije tako ponio. Dječak se istrgne i potrči u pravcu Grada. On ga ipak uspije sustići i baci se pred njega na koljena. - Oprosti mi! Ne znam što činim. Dječak je grcao, ali bez ijedne suze. Ilija sjedne pored njega, čekajući da se umiri. - Nemoj me ostaviti - molio ga je. - U smrtnom času tvoje majke obećao sam da ću ostati uz tebe, sve dok ne budeš sposoban slijediti svoj vlastiti put. - Obećao si joj i da je Grad čitav. A ona je rekla... - Ne moraš ponavljati. Zbunjen sam, izgubljen u svojoj vlastitoj krivnji. Dopusti mi da naďem samog sebe. Oprosti mi, nisam te htio povrijediti. Dječak ga zagrli. Ali ni jedna-jedina suza nije se skotrljala niz njegovo lice. Stigli su do kuće u srcu doline; jedna je ţena stajala na vratima, a dvoje male djece igralo se pred pragom. Stado je bilo u oboru, što je značilo da ga pastir tog jutra nije odveo u planine. Ţena je ustrašeno gledala u muškarca i dječaka koji su dolazili prema njoj. Najradije bi im bila odmah rekla da odu, ali tradicija - i bogovi - zahtijevali su da se poštuje opći zakon gostoljubivosti. Ako ih ne primi, njezinu će djecu u budućnosti snaći ista nevolja. - Nemam novca - reče im. - Ali mogu vam dati malo vode i nešto za jelo. Sjeli su u malu sjenicu sa slamnatim krovom, te im ona donese sušeno voće i vrč vode. Jeli su u tišini, osjetivši - po prvi puta od prošle noći - dašak svakod-

75 nevnog domaćeg ugoďaja u kakvom su ţivjeli. Djeca su, uplašivši se dvojice neznanaca, pobjegla u kuću. Kad je završio s jelom, Ilija upita za pastira. - Uskoro će doći - odvrati ona. - Čuli smo noćas strašnu buku i jutros je došao netko da nam kaţe da je Akbar opustošen. On je otišao vidjeti što se uistinu dogodilo. Djeca su je dozivala, pa ţena uďe u kuću. - Uzaludno je pokušavati razuvjeriti dječaka - po misli Ilija. - Neće me pustiti na miru dok ne učinim što si je utuvio u glavu. Moram mu pokazati da je to nemoguće, jedino će na taj način povjerovati. Jelo i voda učinili su čudo; osjećao se ponovno ţivim. Misli su mu navirale nevjerojatnom brzinom, domišljajući se odgovorima, ali istovremeno traţeći rješenja. Nakon nekog vremena, stigao je i pastir. Nepovjerljivo pogleda muškarca i dječaka, zabrinuvsi se za svoju obitelj. Ali odmah shvati o čemu je riječ. - Vi ste zacijelo izbjeglice iz Akbara - reče. - Upravo se vraćam odatle. - I što se dogaďa? - zapita ga dječak. - Grad je razoren, a poglavar je pobjegao. Bogovi su prepustili svijet potpunom rasulu. - Izgubili smo sve što smo imali - reče Ilija. - Bili bismo jako zahvalni ako nas vi primite. - Mislim da vas je moja ţena već ugostila i na hranila. Sada morate otići i suočiti se s neizbjeţnim. - Ne znam što da činim s djetetom. Potrebna mi je pomoć. - Znat ćeš, ne brini. On je mlad, čini se bistar i ima snage. Ti imaš iskustvo čovjeka koji je upoznao mnogo pobjeda, ali i poraza u svom ţivotu. To je sa vršeni spoj; ti mu moţeš pomoći da stekne mudrost. Čovjek pogleda u ranu na Ilijinoj ruci. Reče da nije teška; zatim uďe u kuću i odmah se vrati, s nekim travama i komadom platna. Dječak mu je pomogao staviti lijek na ranu. Pastir mu je, doduše, kazao da to moţe učiniti sam, no dječak odvrati kako je obećao svojoj majci da će se brinuti za svog suputnika. Pastir se nasmijao. - Tvoj sin je čovjek od riječi. - Ja nisam njegov sin. Ali i on je čovjek od riječi. Obnovit će Grad, jer mora oţivjeti moju majku, kao što je oţivio i mene... Ilija tek tada shvati dječakovo viďenje stvari, no prije no što je uspio išta prozboriti, pastir dovikne ţeni da će odmah povesti ovce na pašu. - Trebalo bi se truditi da se ţivot ponovno uspostavi - obrati se Iliji. - Dugo će potrajati dok se sve ne vrati na staro. - Nikad neće. - Vi izgledate kao mudar čovjek i vjerojatno znate mnogo toga što ja ne znam. Ipak, mene je priro da naučila nečemu što nikad ne zaboravljam; samo onaj tko ovisi o vremenu i o godišnjim dobima, kao što je pastir, po prirodi zna kako preţivjeti ono što je neizbjeţno. On brine o svom stadu, i o svakoj ţivoti

76 nji zasebno kao da je jedina, trudi se da pomogne ţenkama s mladuncima, nikad se previše ne udaljava od mjesta gdje se ţivotinje mogu napojiti. A ipak, s vremena na vrijeme, neka od ovaca kojima se toliko posvetio strada kakvim nesretnim slučajem. Moţe to biti zmija, neka divlja zvijer, ili pak pad s litice. No ono neizbjeţno uvijek se dogodi. Ilija pogleda prema Akbaru i sjeti se razgovora s anďelom. Neizbjeţno se uvijek dogodi. - Potrebna je disciplina i strpljenje da se to pre vlada - doda pastir. - I nada. Kad nje više nema, besmisleno je trošiti snage boreći se za nešto neostvarivo. - Ne radi se o nadi u budućnost. Stvar je u ponovnom proţivljavanju vlastite prošlosti. Pastiru se više nije ţurilo; srce mu se ispunjalo suosjećanjem prema izbjeglicama. Kad su već on i njegova obitelj bili pošteďeni u tragediji, ne bi im trebalo biti teško pomoći ovima, za hvalu bogovima. Osim toga, već je ranije čuo priče o izraelskom proroku koji se popeo na Petu Goru, a nije ga sprţila vatra s neba; sve je ukazivalo da taj čovjek upravo stoji pred njim. - Moţete ostati do sutra, ako ţelite. - Nisam razumio ono što si maločas rekao - pri mijeti Ilija. - O ponovnom proţivljavanju vlastite pro šlosti. - Susreo sam mnogo ljudi koji su prolazili ovuda, putujući za Tir ili Sidon. Neki od njih su se tuţili da u Akbaru nisu postigli ništa, pa su odlazili u potragu za novom, drugačijom sudbinom. Ti bi se isti ljudi jednog dana vraćali. Nitko od njih nije postigao ono što je traţio, jer su sa sobom teglili - uz prtljagu - teret osobnog neuspjeha iz prošlosti. Pokoji bi se vratio sa stečenom sluţbom u Vladi, ili pak zadovoljan što je bolje obrazovao svoju djecu, ali ništa više od toga. Zato što ih je prošlost u Akbaru učinila nepovjerljivim i ustrašenim osobama, koje nisu imale dovoljno samopouzdanja da bilo što stave na kocku. S druge strane, prolazili su kraj moje kuće i drugačiji ljudi, puni zanosa i poleta. Ti su iskoristili svaki trenutak ţivota u Akbaru i zaradili, napornim radom, novac potreban za putovanje koje su ţeljeli poduzeti. Za te ljude cijeli je ţivot bio neprekinuta, beskrajna pobjeda - i zasigurno je još uvijek tako. I oni su se vraćali, ali s divnim pričama. Uspjeli su u svemu što su ţeljeli i nakanili, jer nisu bili ograničeni ni osujećeni vlastitom prošlošću. Pastirove riječi Iliju su dirnule duboko u srce. - Nije tako teško ponovno sagraditi jedan ţivot, kao što nije nemoguće podići Akbar iz pepela i ruše vina - nastavi pastir. - Dovoljno je biti svjestan da u sebi još uvijek imamo onu istu snagu koju smo imali i ranije. I iskoristiti tu snagu za naše dobro. Pogleda Iliju ravno u oči. - Ako nisi zadovoljan svojom prošlošću, sada je zaboravi - nastavi. - Zamisli jednu sasvim novu priču svog ţivota i povjeruj u nju. Usredotoči se samo na trenutke kada si postizao ono što si ţelio, i ta će ti

77 snaga pomoći da postigneš štogod budeš htio. - U jednom sam trenutku jako poţelio biti stolar, a onda pak prorok poslan radi izbavljenja Izraela - pomisli Ilija. - AnĎeli su silazili s neba i Gospodin je razgovarao sa mnom. Sve dok nisam uvidio da on nije pravedan i da će njegovi motivi uvijek biti van granica moje spoznaje. Pastir je opet dozvao ţenu, ovaj put joj dovik-nuvši da ipak neće otići, napokon, već je tog jutra išao pješice do Akbara i nije mu se opet upuštalo u dugo pješačenje. - Hvala što nas primaš - reče Ilija. - Nije nam teško ukonačiti vas za jednu noć. Ali dječak ih prekine, primijetivši: - Mi bismo se ipak vratili u Akbar. - Pričekajte do sutra. Gradom haraju i pljačkaju njegovi vlastiti stanovnici i nemate gdje prenoćiti. Dječak pogleda u pod, grizući usnice, i još jednom se uspije oduprijeti plaču. Pastir ih povede u kuću, umiri ţenu i djecu, te je ostatak dana uglavnom raspravljao o vremenu, ne bi li malo rasteretio misli dvojice gostiju. Sutradan se obojica probudiše rano i, nakon doručka koji im je pripremila domaćica, spremise se za odlazak. - Da dugo poţiviš i da tvoje stado bude svakim danom sve veće - obrati se Ilija pastiru. - Dali ste mi jesti i tako udovoljili mom tijelu, a i moja je duša naučila što još nije znala. Neka Bog nikad ne zaboravi što ste učinili za nas i neka se vaša djeca nikad ne os jete tuďincima u stranoj zemlji. - Ne znam o kojem Bogu ti govoriš; mnogo je stanovnika Pete Gore - odvrati pastir kruto, da bi odmah zatim promijenio ton. - Sjeti se dobrih djela koja si učinio. Ona će ti dati hrabrosti. - Vrlo sam malo dobroga učinio, a čak ni to nije bilo mojom zaslugom. - Onda je vrijeme da počneš činiti dobro. - Moţda sam mogao spriječiti napad na grad. Pastir se nasmija. - Čak i da si bio poglavar Akbara, ne bi mogao zaustaviti neizbjeţno. - Moţda je poglavar trebao napasti Asirce kad su tek pristigli u dolinu, sa šačicom vojnika. Ili pak povesti mirovne pregovore prije no što je buknuo rat. - Sve što se moglo dogoditi - a nije - zameteno je vjetrom i nepovratno izbrisano, bez traga - reče pastir. - Ţivot je sačinjen od naših stavova prema različitim situacijama. A ima stvari koje moramo proţivjeti, jer nas bogovi na to prinuďuju. Ne treba nas zabrinjavati koji su njihovi razlozi i uzaludno je truditi se da nas te situacije zaobiďu. - Čemu sve to? - Pitaj onog izraelskog proroka koji je ţivio u

78 Akbaru. Izgleda da taj ima odgovore na sva pitanja. Čovjek se uputi prema oboru. - Moram svoje stado odvesti na pašu - reče. - Ju čer nisu izašle na slobodu, pa su nestrpljive. Mahne im u znak pozdrava i ode, zajedno sa svojim ovcama. Ilija i dječak krenuše dolinom prema Akbaru. - Hodaš polako - primijeti dječak. - Plašiš se što će ti se dogoditi. - Plašim se jedino sebe - odvrati Ilija. - Ne mogu mi nauditi, jer moje srce više ne ţivi. - Bog koji me vratio iz mrtvih još uvijek je ţiv. Moţe vratiti i moju majku, ako isto ono što si učinio sa mnom učiniš i s Gradom. - Zaboravi tog Boga. On je daleko i više ne čini čuda koja od Njega očekujemo. Pastir je imao pravo. Mora nanovo izgraditi svoju vlastitu prošlost; zaboraviti da se jednoć smatrao prorokom koji će osloboditi Izrael, a onda je zakazao u misiji spašavanja jednog običnog Grada. Ta su ga razmišljanja dovela u neko čudno stanje euforije. Po prvi puta u svom ţivotu, osjetio se slobodnim - mogao je činiti štogod poţeli, i u vrijeme koje sam odabere. Istina, neće više čuti anďele, ali u zamjenu dobiva slobodu da se vrati u Izrael, da ponovno radi kao stolar, da otputuje u Grčku i posveti se proučavanju filozofije njenih mudraca, ili da se otisne s feničkim pomorcima na put prema dalekim zemljama, s druge strane mora. Prije mu je zadaća bila osveta. Posvetio je svoje najbolje mladenačke godine jednom gluhom Bogu, koji je samo izdavao zapovijedi, a stvari je uvijek rješavao po svojoj volji. Naučio se prihvaćati Njegove odluke i poštovati Njegove nakane. No vjernost mu je uzvraćena tako da je napušten, njegova je predanost zanemarena, njegovi napori da ispuni volju Svevišnjega nagraďeni su smrću jedine ţene koju je ikada volio. - Posjeduješ svu snagu Zemlje i neba - progovori Ilija na svom materinjem jeziku, kako ga dijete ne bi razumjelo. - Moţeš uništiti bilo koji grad, ili zemlju, lakoćom kojom mi ubijemo kukca. Zato pošalji vatru s neba i skončaj s mojim ţivotom sada, jer, ako to ne učiniš, djelovat ću protiv Tvoje volje. Akbar se nazirao u daljini. On primi dječaka za ruku i snaţno je stisne. - Ostatak puta, sve dok ne proďemo gradska vra ta, ja ću hodati zatvorenih očiju i trebam te da me vodiš - obrati se dječaku. - Ako umrem prije nego što stignemo, učini ono što si mene molio da učinim; obnovi Akbar, pa čak i ako za to bude potrebno naj prije narasti i onda naučiti obraďivati drvo ili klesati kamen. Dječak je šutio. Ilija zatvori oči i prepusti se da ga vodi. Slušao je šum vjetra i škripanje svojih vlastitih koraka na pijesku. Sjetio se Mojsija, kojem je, nakon što je oslobodio izabrani narod i proveo ga kroz pustinju, nadvladavši silne prepreke na tom putu, Bog u ljutnji zabranio da uďe u Kanaan. Tom prigodom, Mojsije je rekao: - Dopusti mi da odem onamo i pogledam onu Blaţenu zemlju preko Jordana.

79 Gospodina je, meďutim, rasrdila njegova zamolba. I reče: - Dosta! Ne govori mi više o tom! Upri oči svoje na zapad, sjever, jug i istok. Razmotri dobro očima svojim, jer preko Jordana nećeš prijeći. Tako je Gospodin nagradio dugotrajni i mučni Mojsijev put; nije mu dopustio da stupi na tlo Obećane Zemlje. Što li bi se tek dogodilo da je prekršio njegovu zabranu? Ilija se tada ponovno u svojim mislima obrati Nebesima. - Gospodaru moj, ovo nije bila bitka izmeďu Asiraca i Feničana, već izmeďu Tebe i mene. Nisi me upozorio da ćeš zapodjeti naš osobni rat i, kao uvijek, pobijedio si, izvršivši Svoju volju. Ubio si ţenu koju sam volio i Grad koji me prihvatio kad sam se našao daleko od svoje domovine. Vjetar mu jače zafijuče u ušima. Ilija osjeti tračak straha, ali ipak nastavi. - Ne mogu oţivjeti ţenu, ali mogu promijeniti sudbinu Tvog razaračkog djela. Mojsije je prihvatio Tvoju volju i nije prešao rijeku. Ja ću, meďutim, ustrajati po svome; ubij me istog trena, jer, ako mi dopustiš da proďem kroz gradska vrata, podići ću iz pepela ono što si htio izbrisati s lica Zemlje. I usprotivit ću se Tvojoj volji. Ništa više nije rekao. Istjera sve misli iz glave, očekujući smrt. Dugo je hodao usredotočen samo na zvuk svojih koraka na pijesku, nije ţelio slušati glasove anďela, niti opomene s Nebesa. Srce mu je bilo slobodno i nije se više bojao ničega što bi ga moglo zadesiti. Ipak ga je, u dubini duše, nešto počelo tištati - kao da je bio zaboravio nešto vaţno. Mnogo kasnije, dječak se zaustavi i prodrma Ili-jinu ruku. - Stigli smo - izgovori. On otvori oči. Vatra s neba nije se sručila na nj i pred sobom je vidio razrušene zidine Akbara. Pogleda u dječaka koji mu je stiskao ruku, kao da se boji da će mu pobjeći. Voli li ga to dijete? Nije bio siguran. No ta su se razmatranja mogla ostaviti za kasnije; sada ga je čekala vaţna zadaća - prva, nakon mnogo godina, koju mu nije nametnuo Bog. Udisali su zadah paljevine. Lešinari su kruţili nebom, čekajući siguran trenutak da se bace na leševe straţara koji su se pomalo raspadali na suncu. Ilija priďe jednom od mrtvih vojnika i uze sablju što mu je bila oko pasa. U općem meteţu prošle noći, Asirci su zaboravili pokupiti oruţje izvan zidina. - Što će ti to? - upita dječak. - Da se mogu obraniti. - Asirci nisu više ovdje. - Bez obzira na to, dobro je da je imamo. Mora mo biti pripravni. Glas mu je podrhtavao... U trenutku dok su prelazili polurazrušeni zid, bilo je nemoguće znati što će se dalje dogoditi, ali bio je doista spreman ubiti ako ga bilo tko pokuša napasti ili poniziti. - Razoren sam kao i ovaj Grad - reče dječaku. - Ali - kao i ovaj Grad - još uvijek nisam dovršio svo ju zadaću. Dječak se osmjehne. - Govoriš kao nekada - primijeti. - Ne daj se zavarati riječima. Nekada sam imao cilj - da svrgnem Izebelu s prijestolja i vratim Izrael Gospodinu. Sada, kad nas je On zaboravio, i mi mora

80 mo zaboraviti Njega. Moja zadaća je učiniti ono što me ti moliš. Dječak ga pogleda s nepovjerenjem u očima. - Bez Boga, moja se majka neće vratiti iz mrtvih. Ilija ga pomiluje po glavi. - Samo je tijelo tvoje majke otputovalo. Ona je i dalje s nama i, kao što nam je kazala, ona je Akbar. Moramo joj pomoći da povrati svoju ljepotu. Dječak je primijetio da Ilija, svaki put kad bi se s kime mimoilazili, čvrsto steţe dršku svoje sablje. No ljudi nisu pokazivali nikakvo zanimanje za njih; većina je, doduše, prepoznavala izraelskog proroka - neki su ga pozdravljali naklonom glave, ali mu nitko nije uputio nijednu riječ, pa ni neprijateljsku. - Izgubili su čak i osjećaj bijesa - pomisli, pogledavši prema Petoj Gori, čiji su vrh zastirali vječni oblaci. Onda se sjeti riječi Gospodnjih:»Zgrnut ću vaša mrtva trupla na trupla vaših kumira, i odbacit ću vas. Gradove ću vaše pretvoriti u ruševine; svetišta ću vaša opustošiti. A onima od vas koji na ţivotu ostanu, njima ću strah u srce utjerati. U bijeg će ih nagoniti šuštaj lista što zatrepti. Padat će iako ih nitko neće progoniti.«grad je bio pust. Starci, ţene i djeca vukli su se ulicama, prizor je još uvijek bio jednak kao i u noći samog napada. Činilo se kao da ni izbliza ne znaju što će dalje sa sobom. - To si i učinio, Gospodine; odrţao si Svoju riječ i sada te čovjekolike aveti tumaraju Zemljom. A Akbar si odabrao da im bude utočište. Njih dvojica se uputiše do središnjeg trga i sjedoše na neke ruševine, promatrajući prizor oko sebe. Slika uništavanja doimala im se sada još teţe i okrutnije nego ranije; većina kuća je ostala bez krovova, prljavština i kukci zavladali su posvuda. - Treba ukloniti leševe! - progovori Ilija. - Ili će kuga ući u Grad na velika vrata. Dječak je samo gledao u tlo. - Digni glavu! - reče Ilija. - Moramo mnogo radi ti, da tvoja majka bude zadovoljna. No dječak ga nije poslušao; počelo mu je dolaziti do svijesti da se, negdje duboko u ovim ruševinama, nalazi i tijelo koje mu je jednog dana dalo ţivot - i da je to tijelo u sličnom stanju kao i ostala koja su se prostirala oko njega. Ilija ga nije ţelio ni na što prisiljavati. Ustade, podigne jedno truplo na leďa i ponese ga do samog središta trga. Nije se uspijevao sjetiti nikakvih Gospodinovih uputa u pogledu pokapanja mrtvih; znao je samo da mora spriječiti pojavu kuge, a jedini je način bio spaljivanje. Radio je cijelo prijepodne. Dječak se nije pomakao s mjesta i nije ni za tren podigao pogled, ali ustrajao je u onom što je obećao majci; nijedna njegova suza nije kanula na tlo Akbara. Neka je ţena zastala i stajala neko vrijeme blizu Ilije, gledajući što radi. - Čovjek koji je rješavao probleme ţivih, sada posprema mrtve - prozbori. - Gdje su muškarci ovog Grada? - upita je Ilija.

81 - Otišli su i odnijeli sa sobom i ono malo što nam je ostalo.više nema ničega zbog čega bi vrijedilo ov dje ostati. Grad još nisu napustili samo oni koji to nisu ni mogli: starci, udovice i siročad. - Ali oni su se tu rodili i proţivjeli cijeli svoj ţivot. Ne smije se tako lako odustati. - Pokušaj to objasniti nekom tko je sve izgubio. - Pomozi mi - reče Ilija, uprtivši još jedno truplo na leďa i spustivši ga na hrpu. - Spalit ćemo ih, da nas Bog kuge ne bi posjetio. On se gnuša smrada spa ljenog mesa. - Neka Bog kuge samo doďe - odvrati ţena. - I neka nas sve odnese, što prije. Ilija nastavi sa svojim poslom. Ţena sjede pored dječaka i ostade gledati što ovaj čini. Nakon nekog vremena, ponovno mu priďe. - Zbog čega ţeliš spasiti ukleti Grad? - Ako stanem da bih o tome razmišljao, ustanovit ću da sam nesposoban učiniti ono što ţelim - odgo vori joj. Stari je pastir bio u pravu; za njega je jedini izlaz bilo zaboraviti svoju prošlost, ispunjenu nesigurno-šću, i stvoriti novu priču za samog sebe. Bivši prorok umro je zajedno s jednom ţenom, u plamenu koji je progutao njezinu kuću; sada postoji čovjek koji ne vjeruje u Boga i u mnogo štošta nije siguran. Ali je ţiv, čak i nakon što je izazvao samog Gospodina. Ako ţeli nastaviti tim putem, mora provesti što je naumio. Ţena odabere jedno lakše tijelo i počne ga za noge vući prema Ilijinoj gomili. - Nije zbog straha od Boga kuge - reče ona. - Niti zbog Akbara; Asirci će se ionako zakratko vratiti. To je zbog dječaka spuštene glave, koji sjedi tamo, na kamenu; on mora shvatiti da još uvijek ima ţivot pred sobom. - Hvala - reče Ilija. - Nemoj mi zahvaljivati. Negdje u ovim ruševi nama zatrpano je i tijelo mog vlastitog sina. Bio je otprilike iste dobi kao i ovaj dječak. Rukom pokrije lice i stane grčevito plakati. Ilija je njeţno uhvati za ruku. - Bol koju ti i ja osjećamo nikad neće proći, ali rad će nam pomoći da je podnesemo. Patnja nema dovoljno snage da bi slomila jedno umorno tijelo. Proveli su cijeli dan zaokupljeni sablasnom zadaćom da sakupljaju mrtvace i slaţu ih na gomilu; najviše je bilo mladića koje su Asirci smatrali pripadnicima gradske vojske. Ne jednom, u njima je prepoznao neke od svojih prijatelja i zaplakao - ali nije prestajao raditi. Predvečer su već bili iscrpljeni. Unatoč tome, nisu još ni pribliţno učinili dovoljno, a nitko drugi od graďana nije im bio pomogao. Oboje sjedoše pored dječaka. On po prvi puta podigne glavu. - Gladan sam - izusti. - Idem nešto donijeti - nato će ţena. - Ima dos ta hrane skrivene po kućama; ljudi su se pripremali za dugotrajnu opsadu. - Uzmi hrane za mene i za sebe, jer mi se brinemo za Grad u znoju lica svoga! - reče Ilija. - Ali ako ovaj momčić ţeli jesti, morat će se sam pobrinuti za sebe. Ţena je shvatila; bila bi se jednako postavila da je to njezin sin. Ode do

82 mjesta gdje je prije bila njezina kuća; pljačkaši su sve okrenuli naglavce, traţeći vrijedne stvari, i njezina zbirka vaza, radova cijenjenih majstorastaklara iz Akbara, u krhotinama je prekrivala tlo. No pronaďe nešto sušenog voća i brašna koje je bila briţljivo spremila. Vrati se na trg i podijeli jelo s Ilijom. Dječak je šutio. PriĎe im jedan starac. - Vidio sam da ste cijeli dan skupljali leševe - reče im. - Gubite vrijeme; zar vam nije jasno da će se Asirci vratiti čim osvoje Tir i Sidon? Neka se Bog kuge naseli ovdje, da ih potamani! - Ne radimo to za njih, niti za nas - odvrati Ilija. - Ona radi da bi pokazala jednom djetetu da još uvi jek postoji budućnost. A ja, da bih pokazao da više ne postoji jedna prošlost. - Prorok se, znači, više ne prijeti velikoj tirskoj princezi - kakvo iznenaďenje! Izebela će vladati Izra elom do kraja svog ţivota i uvijek ćemo se imati kamo skloniti ako Asirci ne budu milostivi prema poraţe nima. Ilija na to ništa nije rekao. Ime koje je nekad u njega izazivalo tako jaku mrţnju, sada mu je zvučalo neobično daleko. - Akbar će ionako biti obnovljen - bio je uporan starac. - Bogovi odabiru mjesta gdje će se podići gra dovi, pa neće napustiti ni ovaj; no taj posao moţemo prepustiti budućim pokoljenjima. - Moţemo. Ali nećemo. Ilija okrene leďa starcu, okončavši tako razgovor. Svo troje je spavalo pod vedrim nebom. Ţena je ogrlila dječaka i primijetila kako mu ţeludac krči od gladi. Došla je u napast da mu da malo hrane, no odmah se predomislila; tjelesni umor doista je potiskivao bol i taj dječak - koji je, činilo joj se, duboko patio -morao se nečim zaokupiti. Moţda će ga glad prisiliti na rad. Sutradan Ilija i ţena ponovno prionuše na posao. Starac koji im je prišao prethodne noći, vrati se. - Nemam što raditi, pa bih vam mogao pomoći - reče. - Ali preslab sam da bih teglio tijela. - Onda prikupljaj komade drveta i cigle. Meti pepeo. Starac posluša i pridruţi im se. Kad je sunce doseglo zenit, Ilija, iscrpljen, sjede na tlo. Znao je da je njegov anďeo negdje blizu njega, ali nije ga više mogao čuti. - Pa što onda. Nije mi mogao pomoći onda kad mi je to doista bilo potrebno, a sada i ne trebam njegove savjete; sve što ţelim je dovesti ovaj grad u red, pokazati Bogu da sam mu kadar protusloviti, i onda, put pod noge, kamo god poţelim. Jeruzalem nije bio daleko; samo sedam dana pješačenja, dobrim putem koji nije bilo teško proći, ali tamo su ga traţili pod optuţbom izdaje. Moţda bi bolje bilo otići u Damask, ili pak pronaći posao pisara u kojem grčkom gradu. Netko ga dotakne. Osvrne se i ugleda dječaka s malim vrčem u ruci. - To sam našao u jednoj kući - dječak će, pruţa jući mu vrč. Bio je pun vode. Ilija ga iskapi do dna. - Sad pojedi nešto - reče dječaku. - Radiš, i za to

83 zasluţuješ naknadu. Prvi put od noći u kojoj je Grad napadnut, na dječakovim se usnama ukaza trag osmijeha - i on po-brza do mjesta gdje je ţena ostavila voće i brašno. Ilija se vratio poslu; ulazio je u razrušene kuće, razgrtao razvaline, prtio tijela i nosio ih na hrpu usred trga. Povoj koji mu je pastir stavio na ruku odavno je ispao, no tome nije pridavao vaţnosti; morao je sam sebi dokazati da je dovoljno jak da povrati svoje dostojanstvo. Starac, što se na posljetku dao na skupljanje smeća kojim je trg bio zatrpan, imao je pravo; neprijatelji će se zakratko vratiti i poţnjeti ono što nisu posadili. Ilija će prištediti trud krvnicima jedine ţene koju je volio u cijelom svom ţivotu - jer Asirci su bili praznovjerni i u svakom bi slučaju obnovili Akbar. Prema starim vjerovanjima, bogovi su gradove po zemlji rasporedili planski, u skladu s dolinama, ţivotinjskim svijetom, s rijekama i morima. U svakom od gradova ostavili su za sebe jedno sveto mjesto, da bi se tu mogli odmoriti prilikom svojih dugih putovanja svijetom. Kad bi koji grad bio razoren, čovječanstvo se uvijek nanovo izlagalo velikom riziku da se Nebesa sruče na Zemlju. Legenda je kazivala da je osnivač Akbara, prije mnogih vjekova, ovuda prolazio, došavši sa sjevera. Odlučio je tu prenoćiti i, da bi označio mjesto gdje je ostavio svoje stvari, zabio je štap u zemlju. Sutradan ga više nije mogao iščupati, te je prepoznao volju bogova; tada je jednim kamenom obiljeţio mjesto gdje se čudo dogodilo, a u blizini je pronašao i izvor bistre, pitke vode. Malo-pomalo, plemena su se počela nastanjivati oko kamena i izvora; tako je roďen Akbar. Poglavar mu je jednom prilikom objasnio kako je, prema feničkoj tradiciji, grad treća točka, element koji povezuje volju Neba i volju Zemlje. Tako se sjeme, voljom bogova, razvija u biljku, zahvaljujući zemlji ona raste, čovjek je ţanje i ubire plodove, odnoseći ih 177 u gradove, gdje se posvećuju ţrtve bogovima, koje se kasnije prinose podno svetih planina. Iako nije mnogo putovao, Ilija je znao da slično vjerovanje dijele mnogi narodi svijeta. Asirci su se bojali ostaviti bogove s Pete Gore bez hrane; nisu ţeljeli poremetiti ravnoteţu Svijeta. - Zašto uopće razmišljati o svemu tome, ako je ovo bitka izmeďu moje vlastite volje i volje moga Gospodina, koji me je napustio u najteţim nedaćama? Obuze ga isti osjećaj koji je već doţivio prethodnog dana, izazivajući Boga. Kao da je zaboravio nešto veoma vaţno, ali ni unatoč svom naprezanju pamćenja, nije se uspijevao sjetiti što. ProĎe još jedan dan. Već su bili skupili većinu leševa, kad im je pristupila još jedna ţena. - Nemam što jesti - reče. - Nemamo ni mi - odvrati Ilija. - Jučer i danas dijelili smo na tri dijela ono što je bilo spremljeno za jednoga. Potraţi okolo hranu, pa me kasnije izvijesti što si pronašla. - Kako da je pronaďem? - Pitaj djecu! Ona znaju sve. Od onog trenutka kad mu je ponudio vodu, činilo se da se u dječaka pomalo vraća volja za ţivot. Ilija mu je bio naloţio da pomogne starcu zgrtati smeće

84 i krš, ali dječak se nije mogao na dulje vrijeme usredotočiti na rad; upravo se igrao s drugom djecom na trgu. - I bolje je tako. Imat će dovoljno vremena za znojenje, kad odraste. - No nije se pokajao što je do pustio da gladuje cijelu jednu noć, pod izlikom da za jelo mora raditi. Da se prema njemu ponašao kao pre ma bijednom siročetu, ţrtvi zvjerstva neprijateljskih ratnika, dijete se nikad ne bi izvuklo iz stanja potištenosti u koje je zapalo otkako su ušli u Grad. Namje ravao ga je sljedećih nekoliko dana pustiti na miru, ne bi li našao svoje vlastite odgovore za ono što ih je zadesilo. - Kako bi djeca mogla bilo što znati? - ustrajala je ţena koja je došla da od njih zatraţi hranu. - Uvjeri se sama. Ţena i starac koji su pomagali Iliji vidjeli su je kako razgovara s djecom što su se igrala na ulici. Oni su joj nešto govorili; nato se ona osvrne, nasmiješi i nestane u jednoj pokrajnjoj uličici. Otkud si ti znao da će joj djeca pomoći? - upi ta starac. - Zato što sam jednog dana i sam bio dijete i znam da djeca nemaju prošlosti - reče, prisjetivši se još jednom razgovora s pastirom. - Njih je uţasnula ona noć razaranja, ali već su to smetnuli s uma; Grad se pretvorio u ogromno igralište, gdje se mogu sakri vati, ulaziti u kojekakve rupe i iz njih izlaziti, a da ih nitko ne opominje. Naravno da će u takvim igrama naići na namirnice koju su graďani sakrili da bi iz drţali opsadu Akbara. Dijete uvijek moţe odrasloga naučiti trima stvarima: da bude veseo bez razloga, da bude uvijek nečim zabavljen i da se zna svom snagom zauzeti za ono što ţeli. Eto, zbog ovog dječaka ja sam se vratio u Akbar. Tog poslijepodneva još im se nekoliko staraca i ţena pridruţilo u zadaći sabiranja mrtvih. Djeca su tjerala lešinare i ptice grabljivice, te donosila komade drveta i platna. Kad se spustila noć, Ilija potpali golemu lomaču od ljudskih tijela. Preţivjeli graďani Akbara u potpunoj su tišini promatrali stup gustog dima koji se uspinjao prema nebu. Izvršivši zadatak koji si je postavio, osjeti da gotovo gubi svijest od umora. Ipak, prije no što je utonuo u san, osjećaj od istog jutra ponovno ga obuze; neka veoma vaţna misao očajnički se borila da prodre u njegovo sjećanje. Nije to bilo ništa od onog što je naučio ţiveći u Akbaru, već neka drevna priča, koja kao da je trebala dati smisao svemu što se zbivalo.»one noći neki čovjek ude u Jakovljev šator, te se hrvao s njim Jok nije zora svanula. Vidjevši da ga ne moţe svladati, reče: - Pusti me, jer zora sviće! Odgovori Jakov: - Neću te pustiti dok me ne hlagosloviš. Nato mu onaj reče: - Kao pravi junak, hrabro si se borio s Bogom. Kako ti je ime? Jakov mu odgovori, a onaj će nato: Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael.«

85 Ilija se u hipu prene iz sna i ugleda nad sobom nebeski svod. To je bila priča koja je nedostajala! U drevno doba, patrijarh Jakov bijaše se negdje utaborio te je, po noći, netko ušao u njegov šator i hrvao se s njim, sve dok sunce nije svanulo. Jakov je prihvatio borbu, iako je znao da mu je protivnik Gospodin. U zoru, još uvijek nije bio svladan; i prestao se boriti tek kad je Bog pristao da ga blagoslovi. Ta je priča prelazila s pokoljenja na pokoljenje, da više nitko ne bi zaboravio da je ponekad potrebno i nuţno boriti se s Bogom. Svako ljudsko biće, u nekom trenutku ţivota, zadesi nesreća; bilo to razaranje grada, smrt djeteta, nepravedna optuţba, bolest koja nas doţivotno onesposobi. U takvim trenucima, Bog nas izaziva da mu se odupremo i da odgovorimo na njegovo pitanje: - Zašto si se tako grčevito uhvatio za jedan tako kratak i tako patnički ţivot? Koji je smisao tvoje borbe? Čovjek koji ne zna odgovoriti na to pitanje, pokori se i pomiri s usudom. Onaj drugi, koji je uvijek traţio smisao svog ţivota, pomisli kako je Bog nepravedan i odluči izazvati vlastitu sudbinu. I tada Bog pošalje vatru s neba, jednu drugačiju vatru, ne onu koja ubija, već onu koja razara stare zidine i otvara pred svakim ljudskim bićem njegove istinske, prave mogućnosti. Kukavice nikada ne dopuštaju da im takva vatra zapali srce, ţele jedino da se sve što prije ustali i vrati na staro, kako bi mogli nastaviti ţivjeti i razmišljati onako kako su navikli. Oni hrabri, meďutim, spale sve staro i, čak i po cijenu velike duševne patnje, napuštaju sve, čak i Boga, i idu dalje. - Hrabri su uvijek svojeglavi. S Nebesa, Gospodin se smiješi od zadovoljstva, jer upravo to je ono što On ţeli: da svatko bude sam odgovoran za svoj vlastiti ţivot. Konačno, svojoj je djeci dao najveći od darova: sposobnost da odabiru i sami odlučuju o svojim činima. Samo muškarci i ţene sa svetim plamenom u srcu imaju hrabrosti da mu se usprotive. I samo ti poznaju put povratka k Njegovoj ljubavi, jer na kraju shvate da nesreća nije kazna, već izazov. Ilija je preispitao svaki svoj ţivotni korak; otkad je napustiovstolariju, prihvaćao je svoje poslanje bez pogovora. Čak i ako je to doista bilo njegovo poslanje - u što je vjerovao - nikad nije imao prilike iskusiti što bi se dogodilo na putevima koje je uporno zaobilazio. Bojao se da ne izgubi svoju vjeru, predanost, volju. Smatrao je da bi bilo vrlo riskantno isprobati put običnih ljudi; tko zna, mogao bi se priviknuti i zavoljeti takav ţivot. Nije shvaćao da je i on običan čovjek, jednak kao i svi drugi, bez obzira na to što čuje glasove anďela i pokatkad Boţje zapovijedi; bio je toliko uvjeren da zna što hoće, da se ponašao jednako kao i oni koji nikad u svom ţivotu nisu donijeli nijednu značajniju odluku. Bjeţao je od sumnji. Od poraza. Od trenutaka neodlučnosti. No Gospodin je bio velikodušan; doveo ga je do samog ponora neizbjeţnog, da bi mu pokazao da čovjek mora izabrati - a ne prihvatiti - svoju sudbinu. Veoma davno, u jednoj isto takvoj noći, Jakov nije pustio Boga da ode prije nego što ga blagoslovi. Tada ga je Gospodin upitao: - Kako ti je ime? To je bila bit nove spoznaje - imati ime. Kad mu je Jakov odgovorio, Bog ga je krstio imenom Izrael. Svatko ima svoje ime od roďenja, ali tek treba spoznati da svoj ţivot mora okrstiti imenom koje odabere da bi, svojim značenjem, tom ţivotu dalo smisao. - Ja sam Akbarl - kazala je ona O 7.

86 Ilija se zapitao je li doista bilo potrebno doţivjeti razaranje Grada i gubitak voljene ţene, da bi on sam shvatio da mu treba ime. I u istom tom trenu, nadjene svom ţivotu ime OsloboĎenje. Ustade i ogleda se oko sebe; dim se još uvijek uzdizao iz pepela ţrtava. Kad je uţgao ta tijela, prekršio je drevni običaj svoje domovine, koji je zahtijevao da se ljudi pokopaju utvrďenim obredom. Usprotivio se Bogu i tradiciji odlučivši se za spaljivanje, no osjećao je da nije počinio grijeh; za novi problem, bilo je nuţno pronaći novo rješenje. Bog je neizmjerno velik u svojem milosrďu - i neumoljiv u svojoj strogosti prema onima koji nemaju odvaţnosti, hrabrosti da pokušaju. Ponovno se obazre po trgu; neki od preţivjelih još uvijek nisu bili zaspali, netremice piljeći u lomaču, kao da ta ista vatra guta i njihove vlastite uspomene, njihovu prošlost, dvije stotine godina mira i lagodnog ţivota Akbara. Prošlo je vrijeme straha i iščekivanja: sad im je ostalo samo obnavljanje ili konačan poraz. Poput Ilije, i oni su mogli odabrati ime za sebe. Pomirenje, Mudrost, Zaljubljenik, Hodočasnik... mogućnosti je bilo koliko i zvijezda na nebu, no svatko je trebao i morao nadjenuti ime svom ţivotu. Ilija se stade moliti: - Hrvao sam se protiv Tebe, Gospodine, i ne stidim se toga. Zato sam i otkrio da idem svojim putem zato što tako ţelim, a ne zato što su mi to nametnuli roditelji, tradicije mog naroda, pa ni Ti sam. Gospodine, ţelim se istog trenutka vratiti k Tebi. Ţelim te slaviti svom snagom svoje volje, a ne kukavičlukom nekog tko nije znao odabrati drugačiji put. Ali, da bi Ti imao povjerenja u mene, u moju sposobnost da doista izvršim misiju koju si mi namijenio, moram ustrajati u ovoj borbi protiv Tebe, sve dok me ne blagosloviš. Obnoviti Akbar. Ono što je Ilija smatrao protivljenjem, svojim rastankom s Bogom, bilo je zapravo ponovni sastanak s Njim. Ţena koja je traţila hranu sutradan se ponovno pojavi. Pratile su je i druge ţene. - Otkrile smo više spremišta sa zalihama - reče. - Kako je mnogo ljudi izginulo, a mnogi su i pobjegli s poglavarom, imamo dovoljno hrane za godinu dana. - Neka stariji ljudi nadgledaju raspodjelu namir nica - reče Ilija. - Oni imaju mudrosti i iskustva za pravilnu organizaciju. - Starci nemaju volje za ţivot. - Svejedno ih zamoli da doďu. Ţena je već krenula, kad je Ilija zaustavi. - Znaš li ti pisati slova? -Ne. - Ja sam naučio, pa mogu i tebe podučiti. Trebat će ti da mi pomogneš u upravljanju Gradom. - Ali Asirci će se vratiti. - Kada doďu, trebat će našu pomoć u upravi. - Zašto bismo to činili za neprijatelja? - Činim to da bi svatko mogao nekim imenom okrstiti svoj ţivot. Neprijatelj će biti samo povod da na djelu provjerimo našu snagu. Starci su došli, baš kako je i predvidio. - Akbar treba vašu pomoć - obrati im se Ilija. - I, pred takvom zadaćom,

87 nemate pravo da budete starci; treba nam mladost koju ste izgubili. - Ne znamo gdje bismo je pronašli - odvrati jedan meďu njima. - Nestala je negdje iza bora i propalih ideala. - Nije istina. Vi nikad niste ni imali ideala i zbog toga ste izgubili mladost. Sada je trenutak da je po novno pronaďete, jer imamo zajednički san - obno viti Akbar. - Kako da učinimo nešto što je nemoguće? - Zanosom. U očima umrtvljenim tugom i malodušjem pojavio se novi sjaj. Nisu više bili beskorisni graďani koji odlaze na trg prisustvovati javnim raspravama, traţeći tek temu za poslijepodnevne dokone razgovore; sad ih je čekala vaţna zadaća, bili su potrebni. Oni snaţniji krenuli su iz razvalina jako oštećenih kuća odvajati graďevni materijal koji se još uvijek mogao iskoristiti za popravak onih koje su se odrţale na nogama. Stariji i slabiji pomagali su rasipajući poljima oko Grada pepeo spaljenih tijela, kako bi se stradalih mogli spomenuti u sljedećoj ţetvi; drugi su se pak prihvatili traţenja i pribiranja ţita, što je bilo rasuto ili posakrivano bez reda po cijelom Gradu, pekli kruh, ili donosili vodu s česme. Dva dana nakon toga, Ilija uvečer okupi sve graďane na trgu, već uglavnom raščišćenom od krša. Uz nekoliko zapaljenih baklji, poče im govoriti. - Nemamo izbora - reče. - Mogli bismo ovaj rad prepustiti tudincima, no to bi značilo i da se odričemo jedine prednosti koju nam je donijela ova tragedija - mogućnosti da obnovimo naše ţivote. Iz pepela mrtvih, koje smo prije neki dan spalili, u proljeće će izniknuti biljke. Dijete izgubljeno u noći napada, utjelovilo se u ovoj djeci što slobodno trčkaraju opustošenim ulicama, zabavljajući se osvajanjem zabranjenih mjesta i neistraţenih kuća. Do ovog trenutka, jedino su djeca mogla prevladati ono što nas je zadesilo, zato što nemaju prošlosti - njima je vaţna jedino sadašnjost. Pokušajmo i mi biti kao ta djeca. - Moţe li ikoji čovjek izbrisati iz srca bol zbog gu bitka? - upita neka ţena. - Ne. Ali moţe se radovati dobitku. Ilija se okrene i pokaţe prstom prema vrhu Pete Gore, uvijek zastrtom oblacima. Otkako su zidine porušene, s trga je pucao pogled na planinu. - Ja vjerujem u jednog-jedinog Boga, no vi sma trate da bogovi ţive u onim oblacima, na vrhu Pete Gore. Ne ţelim sada raspravljati je li moj Bog jači ili moćniji; ne ţelim govoriti o našim razlikama, već o onom što nam je zajedničko. Nesreća nas je dovela do zajedničkog osjećaja - očajanja. Zašto se to dogodilo? Zato jer smo mislili da u našim dušama već postoje svi odgovori i sva rješenja, i nismo mogli prihvatiti nikakvu promjenu. I vi i ja pripadamo trgovačkim narodima, ali znamo biti i ratnici - nastavi. - A pravi ratnik je uvijek svjestan za što se vrijedi boriti. Ne upušta se u bitke koje ničem ne vode i ne da se na bilo što nahuškati. Pravi ratnik zna prihvatiti poraz. Ne pravi se da je prema njemu ravnodušan, niti ga pokušava pretvoriti u pobjedu. Osjeća gorčinu zbog gubitka, pati zbog

88 bez-osjećajnosti i očajava zbog besmisla. Nakon što proďe kroz sve to, obliţe svoje rane i počinje otpočetka. Borac zna da se rat sastoji od mnogo bitaka; on ide dalje. Tragedije se dogaďaju. Moţemo se truditi da im otkrijemo razlog, kriviti druge, zamišljati kako bi nam ţivot bio drugačiji da ih nije bilo. No ništa od toga nema smisla; nesreća se već dogodila i to je iza nas. Od tog trenutka, moramo zaboraviti strah i uţas koji je u nama izazvala i krenuti u obnavljanje. Sada će svaki od vas nadjeti samom sebi novo ime. Bit će to sveto ime, koje u jednoj riječi saţima sve ono za što ste se uvijek ţeljeli boriti. Ja sam za svoje ime odabrao OsloboĎenje. Za nekoliko trenutaka, trg sasvim utihne. Tada ţena koja je prva pritekla Iliji u pomoć, ustade. - Moje ime bit će Ponovni Susret - reče. - Moje ime je Mudrost - oglasi se jedan starac. Sin udovice koju je Ilija toliko volio, vikne: - Moje ime je Alfabet. Ljudi na trgu prasnuše u smijeh. Dječak, posti-ďen, ponovno sjedne na tlo. - Kako se netko moţe zvati Alfabet? - javi se neki drugi dječak. Ilija se mogao umiješati, no smatrao je da je bolje pustiti dječaka da se nauči braniti sam. - Zato što se time bavila moja majka - progovori dječak. - Kad god budem vidio nacrtana slova, sjetit ću se nje. Ovaj put, nitko se nije nasmijao. Jedno po jedno, siročad, udovice i starci Akbara izvikivali su svoja imena i svoje nove osobnosti. Kad je ceremonija završila, Ilija ih zamoli da rano odu na počinak; sutradan ujutro trebalo je ponovno zasukati rukave. Uhvati dječaka za ruku, te obojica krenuše do mjesta gdje su razapeli neke komade platna, u obliku šatora. Od te noći, počeo ga je podučavati pismu iz Biblosa. 1 QQ Umjesto dana, počeše brojati tjedne, a lice Ak-bara neprestano se mijenjalo. Dječak je brzo naučio crtati slova i već mu je uspijevalo sastaviti smislene riječi; Ilija ga je zaduţio da na glinenim pločicama piše priču o obnavljanju Grada. Od gline se u improviziranoj peći pekla keramika, a pločice je zatim briţljivo pohranjivao jedan vremešni bračni par. Na skupovima, svakog predvečerja, Ilija je molio starce da pričaju o svom djetinjstvu, te bi njihova sjećanja biljeţio što god je preciznije mogao. - Očuvat ćemo povijest Akbara na materijalu koji vatra ne moţe uništiti - objašnjavao im je. - Jednog dana, naša će djeca i unuci znati da se nismo pomirili s porazom i da smo uspjeli prevladati neminovni usud. To im moţe posluţiti kao primjer. Svake noći nakon poduke koju je davao dječaku, Ilija je šetao pustim Gradom; odlazio bi do ceste koja je vodila prema Jeruzalemu, pomišljao da otputuje, i uvijek iznova odustajao. Teţak rad ga je prisiljavao da se usredotoči na sadašnjicu. Znao je da stanovnici Akbara računaju s njim u obnovi Grada; već ih je jednom iznevjerio,

89 kad nije bio sposoban spriječiti smaknuće uhode i tako ih spasiti od rata. No Bog svojoj djeci uvijek daje drugu priliku, koju je on morao iskoristiti. Osim toga, sve se više vezivao uz dječaka; pokušavao ga je poučiti ne samo znakovima iz Biblosa, već i vjeri u Gospodina i mudrosti njegovih predaka. Unatoč svemu tome, nije zaboravljao da u njegovoj domovini kraljuje tuďinska princeza i tuďinski L bog. Nije više bilo anďela s plamenim mačevima; bio je slobodan da ode kad god poţeli i da čini što god bude smatrao potrebnim. Svake je noći pomišljao na odlazak. I svake noći, podizao je ruke prema Nebu, obraćajući se Bogu: - Jakov se borio cijelu noć i u zoru si ga blagoslovio. Ja se s Tobom borim danima, mjesecima, a Ti me još uvijek odbijaš saslušati. Ipak, ako pogledaš oko Sebe, vidjet ćeš da pobjeďujem; Akbar se uzdiţe iz svojih ruševina. Iznova gradim ono što si Ti, posluţiv-ši se asirskim sabljama, pretvorio u pepeo i prašinu. Borit ću se s tobom dok ne blagosloviš i mene i plodove mog rada. Jednog ćeš mi dana morati odgovoriti. Ţene i djeca nosili su vodu u polje, boreći se sa sušom, kojoj kao da nije bilo kraja. Jednog dana kad je sunce nemilosrdno upeklo, Ilija je čuo nečiju primjedbu: - Radimo bez odmora; već smo zaboravili patnju one noći, a i da će se Asirci vratiti čim završe s pljačkanjem Tira, Sidona, Biblosa i cijele Fenicije. To nam je dobro činilo. MeĎutim, kako smo potpuno usredotočeni na obnovu Grada, čini se da se ništa ne mijenja; ne vidimo ishod naših napora. Ilija je kasnije o tome razmislio. I počeo je traţiti da se ljudi, na kraju svakog radnog dana, okupe u podnoţju Pete Gore, kako bi zajedno promatrali zalazak Sunca. Obično su bili tako umorni da gotovo nisu bili u stanju izmijeniti nijednu riječ, no otkrili su kako je vaţno pustiti da misli plove bez cilja, kao i oblaci na nebu. Tako je tjeskoba nestajala iz srdaca te su uspijevali obnoviti nadahnuće i snagu za sljedeći, novi dan. Ilija se probudio i odlučio da tog dana neće raditi. - Danas u mojoj domovini slave Dan Oprosta - rekao je. - Nema grijeha u tvojoj duši - primijeti jedna ţena. - Sve činiš kako najbolje umiješ. - Ipak, tradiciju moramo čuvati. I ja ću je pošto vati. Ţene su krenule s vodom na polja, starci su se vratili svom dijelu posla - podizali su zidove i obraďivali drvo za vrata i prozore. Djeca su pomagala oblikovati od gline male pločice, koje će kasnije biti ispečene. Ilija ih je promatrao sa silnim veseljem u srcu. Zatim je iz Akbara pošao u dolinu. Hodao je bez cilja, izgovarajući molitve koje je bio naučio još u djetinjstvu. Sunce još uvijek nije bilo potpuno izronilo, pa je, s mjesta gdje se nalazio, mogao vidjeti kako divovska sjena Pete Gore prekriva dio doline. Obuzeo ga je zastrašujući predosjećaj; ta borba izmeďu Boga Izraelova i feničkih bogova potrajat će još kroz mnoga pokoljenja - i mnoga tisućljeća. Prisjetio se kako se jedne noći popeo do vrha Planine i tamo razgovarao s AnĎelom; meďutim, otkad je Akbar razoren, nikad više nije čuo glasove s Neba.

90 - Gospodine, danas je Dan Oprosta i imam dugačak popis grijeha prema Tebi - reče okrenuvši se u smjeru Jeruzalema. - Bio sam slab, jer sam zaboravio na svoju vlastitu snagu. Bio sam samilostan kad sam morao biti tvrd. Nisam odabirao, iz straha da ne donesem krive odluke. Odustajao sam prije vremena i hulio sam kad sam Ti trebao zahvaljivati. MeĎutim, Gospodine, imam i popis, takoďer dugačak, Tvojih grijeha prema meni. Priskrbio si mi prekomjernu patnju, odnijevši s ovog svijeta nekog koga sam ljubio. Uništio si Grad koji me prihvatio, zbunio si me u mojoj potrazi, zbog Tvoje nemilosrdnosti gotovo sam zaboravio na svoju ljubav prema Tebi. Čitavo ovo vrijeme borim se s Tobom, a Ti ne priznaješ dostojnost moje borbe. Ako usporedimo popis mojih grijeha s popisom Tvojih, vidjet ćeš da si moj duţnik. No, danas je Dan Oprosta; Ti ćeš oprostiti meni, a ja opraštam Tebi, kako bismo ovo putovanje mogli nastaviti zajedno. U tom trenu, osjeti zapuh vjetra i začu glas svog anďela: - Dobro si učinio, Ilija. Bog je prihvatio tvoj iza zov. Suze se počeše kotrljati niz Ilijino lice. Klekne i poljubi suhu zemlju doline. - Hvala ti što si došao, jer još uvijek u meni pos toji dvojba: nije li grijeh to što činim? AnĎeo odvrati: - Kad borac zametne dvoboj s učiteljem koji ga je poučio borilačkoj vještini, vrijeďa li ga time? - Ne. To je jedini način da nauči tehniku borbe. - Dakle, nastavi, dok te Gospodin ne pozove da se vratiš u Izrael - reče anďeo. - Ustani i nastavi do kazivati da tvoja borba ima svoj smisao, jer si znao pobijediti bujicu Neizbjeţnog. Mnogi pokušavaju njome ploviti, ali dozive brodolom; druge pak odvuče nekamo gdje nisu ţeljeli stići. No ti si je prošao sigur no i s dostojanstvom, umio si ispravno kormilariti svojim brodom, i pokušavaš bol pretočiti u djelova nje. - Šteta što si slijep - reče mu Ilija. - Da nisi, vidio bi kako su siročići, udovice i starci sposobni obnoviti jedan grad. Uskoro će sve opet biti kao što je bilo. - Nadam se da neće - nato će anďeo. - Konačno, platili su visoku cijenu da bi bilo drugačije. Ilija se nasmiješi. AnĎeo je bio u pravu. - Očekujem da se ponašaš kao svi oni koji dobi ju drugu priliku; ne ponavljaj iste greške. Nikad ne zaboravi smisao svog ţivota. - Neću zaboraviti - odgovori on, sretan što se anďeo vratio. Karavane više nisu prolazile dolinom; vjerojatno su Asirci uništili ceste i preusmjerili trgovačke puteve. Svakog dana, djeca bi se penjala na jedinu kulu gradskih zidina koja je uspjela odoljeti razaranju; bila su zaduţena da promatraju okolinu, te da upozore graďane ako se na vidiku ukaţe neprijateljska vojska. Ilija ih je namjeravao dočekati dostojanstveno i

91 predati im Grad na upravljanje. Onda će moći otići. Ipak, svakog je dana sve više osjećao kako je Akbar postao dijelom njega samog. Moţda njegovo poslanje nije bilo svrgnuti Izebelu s prijestolja, već ovdje, s ovim ljudima provesti ostatak svog ţivota, prihvaćajući poniznu ulogu sluge asirskih osvajača. Pomagao bi da se ponovno uspostave trgovački pute-vi, učio bi jezik neprijatelja, a u slobodno vrijeme, mogao bi se brinuti o knjiţnici, koja je bila sve bogatija. Ono što se - jedne daleke noći, koju je vrijeme već zastiralo - činilo smrću jednog grada, značilo je sada mogućnost da se on učini još ljepšim. Radovi na obnovi uključivali su proširivanje ulica, podizanje otpornijih krovova, pa i jedan savršeno praktičan sustav kojim se voda iz česme odvodila i do najudaljenijih mjesta u Gradu. I njegova se duša obnavljala; svakog bi dana naučio ponešto novo sa starcima, djecom i ţenama. Ta skupina ljudi - koji nisu napustili Akbar jer su bili nesposobni da to učine - pretvorila se u discipliniran i stručan tim. - Da je poglavar znao da su oni u stanju pruţiti takvu pomoć, osmislio bi drugačiji način obrane i Akbar ne bi bio razoren. Ipak, kad je malo razmislio, Ilija ustanovi da griješi. Akbar je morao biti razoren, da bi se probudile pritajene snage koje su spavale u njima. Prošli su mjeseci, a od Asiraca ni traga ni glasa. Akbar je već bio gotovo posve obnovljen i Ilija je mogao misliti na budućnost; ţene su, od sačuvanih komada tkanine, šivale novu odjeću. Starci su iznutra ureďivali kuće, osposobljavajući ih za stanovanje i brinuli se o odrţavanju čistoće u Gradu. I djeca su pomagala kad se to od njih traţilo, no ipak su većinu dana provodila u igri - to je glavna dječja zadaća. Ilija je s dječakom ţivio u kamenoj kućici, sagraďenoj na zemljištu gdje se ranije nalazilo skladište za robu. Svake večeri, graďani Akbara posjedali bi oko vatre na glavnom trgu i pričali priče o onom što su doţivjeli ili čuli u ţivotu; on i dječak zapisivali su sve to na pločice, koje bi sutradan pekli. Knjiţnica je naočigled rasla. Ţena koja bijaše izgubila sina takoďer je naučila znakove iz Biblosa. Kad je Ilija ustanovio da već zna ispisati riječi i rečenice, zaduţio ju je da podučava alfabet ostale graďane; tako će se, kad se Asirci vrate, moći zaposliti kao tumači ili učitelji. - Upravo je to svećenik ţelio izbjeći - primijeti jedne večeri neki starac koji je samog sebe prozvao Oceanom, zato što je ţelio da mu duša bude široka poput mora - da pismo iz Biblosa opstane i zaprijeti bogovima s Pete Gore. - Tko moţe izbjeći Neizbjeţno? - odvrati Ilija protupitanjem. Svi su radili po cijeli dan, predvečer bi zajednički promatrali zalazak sunca, a kad se spustio mrak, pričali svoje priče. Ilija je bio ponosan na svoje djelo. I sve se više zaljubljivao u nj. Jedno od djece zaduţene za osmatranje sjuri se s kule. - Vidio sam prašinu na obzorju! - reče dijete, uzbuďeno. - Neprijatelj se vraća! Ilija se pope na kulu i utvrdi da je vijest istinita. Procijenio je da bi već sutradan trebali biti na gradskim vratima. Objavi graďanima da tog dana neće promatrati zalazak sunca, već će se svi

92 uvečer sastati na trgu. Kad je dnevni posao završio, Ilija ode na trg, gdje su se ljudi već okupili i zamijeti strah na njihovim licima. - Danas nećemo pričati priče o prošlosti, niti ćemo govoriti o planovima za budućnost Akbara - obrati im se. - Razgovarat ćemo o nama samima. Nitko nije rekao nijednu riječ. - Prije nekog vremena, jedne je noći na nebu za-sjao pun mjesec. Te se noći dogodilo nešto što smo svi predosjećali, ne ţeleći to prihvatiti: Akbar je razoren. Kad se asirska vojska povukla, naši su najbolji ljudi bili mrtvi. Oni koji su umakli smrti, vidjeli su da se ne isplati ostati ovdje, pa su odlučili otići. Ostali su samo starci, udovice i siročad; odnosno, oni»neupotrebljivi«. Pogledajte oko sebe; trg je ljepši no ikada, zgrade su čvršće, hrane ima za svakoga i svi uče pismo izumljeno u Biblosu. Ovaj Grad čuva i zbirku pločica na kojima smo ispisali našu povijest, pa će buduća pokoljenja moći saznati što smo učinili. Danas znamo da su i starci, siročad i udovice napustili Grad. Namjesto njih, ostala je grupa mladih ljudi različitih dobi, punih zanosa i poleta, koji su svojim ţivotima dali imena i smisao. U svakom smo trenutku obnavljanja znali da će se Asirci jednom vratiti. Znali smo da ćemo im jednog dana morati predati Grad, a, zajedno s njim, i naše napore, naš znoj, veselje s kojim ga gledamo ovakvog, ljepšeg no što je ikada bio. Svjetlost zapaljene vatre otkrila bi, s vremena na vrijeme, suze na licima ljudi. Čak i djeca, koja su se za noćnih sijela običavala igrati po strani, pozorno su slušala što govori. Ilija nastavi: - No sve to nije vaţno. Izvršili smo našu duţnost prema Gospodinu, jer smo prihvatili Njegov izazov i čast Njegove borbe. Prije one noći, trudio se da djeluje na nas, uporno nas potičući: - Pokrenite se! Ali nismo ga slušali. Zašto? Zato što si je svaki od nas već zacrtao svoju budućnost: ja sam mislio kako ću Izebelu skinuti s prijestolja, ţena kojoj je sada ime Ponovni Susret ţeljela je da joj sin bude pomorac, čovjeku koji se danas zove Mudrost jedina je ţelja bila da ostatak svog ţivota provede ispijajući vino na trgu. Svetu tajnu ţivota uzeli smo zdravo za gotovo, i nismo joj više pridavali vaţnosti. Onda je Bog pomislio: - Ne ţele se pokrenuti? E onda ću ih ukopati na mjestu, zadugo! I tek smo tada bili primorani shvatiti njegovu poruku. Sječivo asirske sablje pokosilo je našu mladeţ, a kukavičluk odnio one zrelije. Gdje god da se nalaze u ovom trenutku, još su uvijek ukopani na mjestu; prihvatili su Boţje»prokletstvo«. Mi smo se, meďutim, uhvatili u koštac s Gospodinom. Upravo kao što se čitav ţivot borimo i s muškarcima i ţenama koje volimo, jer ta je»borba«nas blagoslov - uz nju odrastamo. Iskoristili smo priliku koju nam je dala nesreća i ispunili svoju duţnost prema Njemu, dokazavši da smo sposobni doista poslušati.1 na zapovijed da se pokrenemo. I u najteţim uvjetima, mi smo išli dalje. Ima trenutaka kada Bog zahtijeva poslušnost. No ima i onih kada ţeli iskušati našu volju, izaziva nas da shvatimo Njegovu ljubav. Mi smo u sebi pronašli

93 volju tek kad je od zidina Akbara ostala hrpa kamenja; tada se pred nama otvorilo drugačije obzorje, naše vlastito, te je svatko mogao vidjeti za što je sposoban. Prestali smo razmišljati o ţivotu i odlučili ga ţivjeti. To je urodilo plodom. Ilija primijeti da se u oči njegovih slušatelja vratio sjaj. Razumjeli su ga. - Sutra ću predati Akbar bez otpora; slobodan sam da odem kadgod poţelim, jer sam obavio ono što je Gospodin od mene očekivao. Ali moja krv, moj znoj i moja jedina ljubav uzidani su u ovaj Grad i odlučio sam tu ostati do kraja ţivota, da bih, zajedno s vama, spriječio da ga itko ponovno uništi. Neka svatko od vas odluči kako sam ţeli, ali jedno nikad nemojte zaboraviti: mnogo ste bolji ljudi nego što ste mislili. Iskoristili ste priliku koju vam je tragedija pruţila; nije svatko za to sposoban. Ilija ustade i zaključi sastanak. Reče dječaku da će se vratiti kasno, da ga ne čeka, već da odmah ode na počinak. Otišao je do hrama - jedine graďevine koja je ostala netaknuta uništavanjem i koju nisu trebali obnavljati, iako su statue bogova Asirci odnijeli. S punim poštovanjem dotakne kamen što je obiljeţavao mjesto gdje je, prema tradiciji, jedan predak ovog naroda ţabo prut u zemlju, iz koje ga više nije uspio izvući. Pomisli kako je u njegovoj domovini Izebela zacijelo podigla niz takvih hramova i kako se dio njegova naroda odao oboţavanju Baala i njegovih boţanstava. Ponovno mu isti predosjećaj prostruji dušom -rat izmeďu Boga Izraelova i feničkih bogova trajat će veoma dugo, duţe nego što njegova mašta moţe dokučiti. U trenutku mu se, kao u kakvoj viziji, učinilo da neke tamne zvijezde zastiru Sunce, sijući po objema zemljama smrt i uništenje. Ljudi koji su govorili nekim čudnim jezicima jahali su metalne ţivotinje, vodeći dvoboje meďu oblacima. - Ne smiješ sada to vidjeti, još nije došlo vrijeme - začu glas svog anďela. - Pogledaj kroz prozor. Ilija učini kako mu je rekao. Vani je puni mjesec obasjavao kuće i ulice Akbara, a, iako je bilo već kasno, mogao je čuti glasove i smijeh njegovih stanovnika. Čak ni uoči povratka Asiraca, taj narod nije gubio volju za ţivot; bio je spreman da se suoči s novim razdobljem svog ţivota. Uto ugleda jedan obris i prepozna ţenu koju je toliko volio; ponovno je ponosito hodala ulicama svog Grada. On se nasmiješi i osjeti na licu dodir njene ruke. - Ponosna sam - učini mu se da čuje njezin glas. - Akbar je doista ostao prelijep. Plakalo mu se, no sjeti se dječaka, koji nikad nije prolio nijednu suzu za majkom. Savlada suze i podsjeti se najljepših trenutaka njihove zajedničke priče - od susreta pred gradskim vratima, do trenutka kad je na glinenoj pločici napisala riječ»ljubav«. Vidio je njenu haljinu, njenu kosu, fini oblik njezina nosa. - Rekla si mi da si ti Akbar. Eto, pobrinuo sam se za tebe, izliječio tvoje rane i sada te vraćam u ţivot. Neka ti bude sretan. I ţelim ti još nešto reći. I ja sam bio Akbar, samo što to nisam znao. Znao je da se ona smiješi. - Pustinjski je vjetar već odavno izbrisao naše stope u pijesku. No, u svakom trenu mog ţivljenja, ja iznova proţivljavam ono što nam se dogodilo, a ti i

94 dalje ţiviš u mojim snovima i u mojoj stvarnosti. Hvala ti što si se našla na mom putu. Zaspao je tamo, u hramu, osjećajući ţeninu ruku na kosi, kako ga miluje. VoĎa karavane trgovaca ugleda skupinu odrpanih ljudi koja im je prepriječila put. Bio je uvjeren da su pljačkaši, pa upozori sve u karavani da se maše svog oruţja. - Tko ste vi? - dovikne. - Narod Akbara - odgovori neki bradati čovjek, sjajnih očiju. VoĎa karavane zapazi njegov strani na glasak. - Akbar je sravnjen sa zemljom. Vlada Tira i Sidona zaduţila nas je da izvidimo što je s akbarskom česmom, kako bi karavane opet mogle prolaziti doli nom. Ovaj kraj ne moţe zauvijek ostati odsječen od ostatka zemlje. - Akbar još uvijek postoji - nastavi čovjek. - Gdje su Asirci? - Cijeli svijet već zna gdje su! - nasmija se voďa karavane. - Gnoje feničku zemlju! Već su dugo hrana našim pticama i divljim ţivotinjama. - Ali bili su moćna vojska! - Nijedna vojska nije baš tako moćna ako se saz na kada će napasti. Akbar nam je poslao vijest da na diru, pa su im Tir i Sidon postavili zasjedu na izlazu iz doline. One koji nisu izginuli u borbi, naši su po morci prodali u roblje. Ljudi u dronjcima stadoše klicati i grliti jedni druge, plačući i smijući se u isto vrijeme. - Tko ste vi? - ustrajao je trgovac. - Tko si ti? - upita, obraćajući se njihovom voďi. - Mi smo mladi ratnici Akbara! - bio je odgovor. Treća je ţetva nakon razaranja otpočela, a Ilija je bio poglavar Akbara. Isprva su se mnogi tome ţestoko opirali, bivši se poglavar htio vratiti i ponovno zauzeti svoje mjesto, jer je tradicija tako nalagala. MeĎutim, graďani to nisu ni pod koju cijenu htjeli prihvatiti, čak su danima prijetili da će otrovati vodu u česmi; na-poslijetku je fenička vlast popustila pred njihovim zahtjevima - konačno, Akbar i nije bio tako vaţan, izuzevši vodu kojom je opskrbljivao putnike, a vlast u Izraelu bila je u rukama tirske princeze. Ustupiti poloţaj poglavara jednom Izraelcu značilo je početak uspostavljanja boljih i čvršćih trgovačkih odnosa izmeďu dviju zemalja. Ta vijest se ubrzo pročula po cijeloj oblasti, zahvaljujući trgovačkim karavanama koje su opet slobodno putovale. Manjina izraelskog ljudstva smatrala je Iliju najgorim izdajnikom, no Izebela je namjeravala, u prikladno vrijeme, slomiti taj otpor i vratiti mir i spokoj u zemlju. Princeza je bila zadovoljna jer se, na kraju, jedan od njezinih najvećih neprijatelja pretvorio u najvećeg saveznika. Počele su kruţiti glasine o mogućnosti novog asirskog osvajačkog pohoda, pa su zidine Akbara bile ponovno podignute i pojačane. Osmišljen je i novi sustav obrane, sa straţama i izvidnicama rasporeďenim po cijelom teritoriju izmeďu Tira i Akbara; tako bi, u slučaju opsade kojeg od gradova, vojska drugog grada odmah pritekla u pomoć, a opskrba hranom organizirala bi se morskim putem.

95 Oblast je naočigled napredovala, upravo cvjetala; novi izraelski poglavar uveo je strogi sustav nadzora poreza i roba, koji se zasnivao na korištenju pisma. Starci iz Akbara brinuli su da se sve to dosljedno provodi, nadgledali robni promet i s puno strpljenja rješavali tekuće probleme. Ţene su se bavile zemljoradnjom i tkanjem. U razdoblju dok je Grad bio odsječen, da bi dovele u upotrebno stanje ono malo platna što im je preostalo, bile su se primorane dovijati novim uzorcima veza; kad su prvi trgovci došli u Grad, bili su očarani ljepotom i maštovitošću tih uzoraka, te su odmah počeli kupovati ili naručivati tkaninu. Djeca su učila pismo iz Biblosa; Ilija je bio siguran da će im to u ţivotu itekako koristiti. Kao što je uvijek činio za vrijeme ţetve, i tog je poslijepodneva šetao poljima, zahvaljujući Gospodinu za svu milost koju mu je podario u proteklim godinama. Promatrao je ljude s koševima punim ţita, djecu kako se oko njih igraju. Domahivao im je i oni su mu uzvraćali. S osmijehom na licu, uputio se prema kamenu gdje je, davno, na dar dobio glinenu pločicu na kojoj je pisalo»ljubav«. Svaki je dan pohodio to mjesto, u vrijeme zalaska Sunca, i prisjećao se svakog trenutka koji bijahu proveli zajedno.»i riječ Jahvina hi upravljena treće godine Iliji: Idi, pokaţi se Ahahu (muţu Izehelinom), jer ţelim pustiti kišu na lice zemlje.«s kamena na kojem je sjedio, Ilija osjeti kako se zemlja oko njega potresla. Nebo se za trenutak posve zamrači, no odmah zatim Sunce ponovno zasja. Ugleda svjetlost. AnĎeo Gospodnji osvane pred njim. - Što je to značilo? - upita Ilija, uplašen. - Zar je Bog oprostio Izraelu? - Nije - odgovori AnĎeo. - On ţeli da se ti vratiš i oslobodiš svoj narod. Tvoja borba s Njim okončana je i, u ovom trenu, On te blagoslovio. Dao ti je dopu štenje da nastaviš svoju misiju na ovom svijetu. Ilija ostade osupnut. - Ali zar sada, baš kad je moje srce ponovno pro našlo mir? - Sjeti se pouke koju si već jednom spoznao - odvrati AnĎeo. - I sjeti se riječi koje je Gospodin upu tio Mojsiju:»Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio, da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu. I pošto se najedeš do sitosti, posagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš; kad ti se krupna i sitna stoka namnoţi, nemoj da se uznese srce tvoje i da zaboraviš Jahvu, Boga svoga.«- A Akbar? - upita Ilija. - Moţe bez tebe, jer si ostavio nasljednika. Grad će opstati i bit će dugovječan. AnĎeo Gospodnji iščezne. Ilija i dječak doďoše do podnoţja Pete Gore. Kameni ţrtvenici bili su zarasli u šikarje; od svećenikove smrti, nitko nije pohodio to mjesto. - Popet ćemo se na Goru - reče Ilija dječaku. - Ali zabranjeno je. - Jest, zabranjeno je. Što ne znači daje i opasno.

96 Uhvati ga za ruku i počeše se uspinjati prema vrhu. Povremeno bi se zaustavili i promatrali dolinu pod sobom; odsutnost kiše ostavila je traga na cijelom krajoliku i, s izuzetkom obraďenih polja oko Akbara, ostatak doline izgledao je poput egipatske pustinje. - Čuo sam moje prijatelje kako govore da će se Asirci vratiti - reče dječak. - Moţe biti, ali vrijedilo je truda to što smo uči nili; taj je način Bog odabrao da nas pouči. - Nisam siguran brine li se On doista toliko puno za nas - odvrati dječak. - Ipak nije morao biti tako okrutan. - Zasigurno je dugo pokušavao drugim načinima, dok se nije uvjerio da Ga doista uopće ne slušamo. Previše smo se navikli na naše ţivote kakvi su bili i više nismo iščitavali Njegove riječi. - Gdje su one zapisane? - Posvuda oko tebe. Dovoljno je poklanjati punu pozornost svemu što ti se u ţivotu dogaďa, pa ćeš ot kriti gdje On sakriva Svoje riječi i Svoju volju. Pokušaj ispuniti ono što od tebe traţi; to je jedini razlog tvog postojanja na ovom svijetu. - Ako otkrijem, zapisat ću te riječi na glinene pločice. - Učini tako. Ali vaţnije od svega je da ih zapišeš u svoje srce; tamo ih nitko ne moţe spaliti ni uništiti, i moći ćeš ih nositi sa sobom kamo god pošao. Još su neko vrijeme hodali. Bili su već veoma blizu oblacima. - Ne ţelim tamo ući - reče dječak, pokazujući na njih. - Neće ti nauditi; to su samo oblaci. DoĎi sa mnom. Ponovno ga primi za ruku i nastaviše se penjati. Zakratko su ušli u pojas magle; dječak se grčevito priljubio uz njega i, iako je Ilija pokušavao voditi razgovor, nije više rekao nijednu-jedinu riječ. Hodali su golim stijenama vrha planine. - Vratimo se! - molio je dječak. Ilija odluči da ga ne prisiljava; taj je dječak već iskusio mnogo nevolje i straha u svom kratkom ţivotu. Učini kako je ţelio - izaďoše iz magle, dok nisu ponovno ugledali dolinu u podnoţju. - Jednog dana, potraţi u knjiţnici nešto što sam ostavio napisano za tebe. Naslov je Upute Ratniku Svjetlosti. - Ja sam ratnik svjetlosti - izgovori polagano dje čak. - Znaš li kako je meni ime? - upita ga Ilija. - OsloboĎenje. - Sjedi tu, pored mene - reče Ilija, pokazavši na jednu stijenu. - Ne smijem zaboraviti svoje ime. Mo ram nastaviti, da dovršim svoj zadatak, iako je u ovom trenutku jedino što ţelim - biti pokraj tebe. No zato je Akbar i obnovljen, da nas pouči da moramo uvijek ići dalje, koliko nam god to bilo teško.

97 - Ti odlaziš. - Kako znaš? - upita, iznenaďen. - Napisao sam to sinoć na jednoj pločici. Nešto mi je govorilo; moţda mama, ili neki anďeo. Već sam to osjećao u svom srcu. Ilija pomiluje dječaka po kosi. - Znao si iščitati volju Boţju - primijeti zado voljno. - Onda ti i ne trebam ništa objašnjavati. - Zapravo sam iščitao tugu u tvojim očima. Nije bilo teško. I moji prijatelji su to primijetili. - Ta tuga koju ste iščitali iz mojih očiju sastavni je dio moje ţivotne priče. No samo mali dio, koji će potrajati tek nekoliko dana. Sutra, kad krenem pre ma Jeruzalemu, neće više biti tako teška, a zakratko će i posve nestati. Tuga ne ostaje u nama zauvijek, ako idemo prema onom za čim smo uvijek teţili. - Zar se uvijek mora otići? - Uvijek se mora znati kada je završilo jedno raz doblje ţivota. Ako tvrdokorno ţeliš ostati u njemu duţe nego što je potrebno, gubiš radost i smisao onog što predstoji. I riskiraš da te Bog odbaci. - Gospodin je veoma strog. - Samo prema odabranima. Ilija se zagleda u Akbar tamo dolje. Da, Bog zna biti itekako strog, ali nikad više no što svaki pojedini od nas moţe podnijeti; dječak nije znao da je, upravo na mjestu gdje su sjedili, njega nekoć posjetio AnĎeo Gospodnji, uputivši ga kako da jedno dijete vrati iz mrtvih. - Hoću li ti nedostajati? - upita. - Rekao si mi da tuga nestaje ako idemo dalje - odvrati dječak. - Još uvijek treba mnogo raditi da bismo Akbar učinili toliko lijepim koliko moja majka zasluţuje. Ona šeće njegovim ulicama. - DoĎi na ovo mjesto kada me budeš trebao. I pogledaj prema Jeruzalemu; ja ću biti tamo, trudeći se da dam smisao mom imenu - OsloboĎenje. Naša su srca povezana zauvijek. - Jesi li me zato doveo na vrh Pete Gore? Da bi mi pokazao Izrael? - Da bih ti pokazao dolinu, grad, druge planine, stijene i oblake. Gospodin je obično od svojih proro ka traţio da se popnu na gore, kako bi razgovarali s Njim. Uvijek sam se pitao zašto je to činio, a sad mi je jasno: kad smo visoko, sve što vidimo je maleno. Naši uspjesi i naše nesreće gube na vaţnosti. Sve što smo osvojili, ili izgubili, ostaje negdje tamo dolje. S vrha planine vidiš koliko je svijet velik i koliko su široka obzorja. Dječak pogleda oko sebe. Na vrhu Pete Gore, osjećao je miris mora što oplakuje obale Tira. I čuo pustinjski vjetar koji puše iz Egipta. - Jednog ću dana vladati Akbarom - reče Iliji. - Osim onog stoje veliko i vidljivo, poznajem i svaki za kutak Grada. Znam što treba promijeniti. - Onda mijenjaj! Ne dopusti da stvari ostanu na mjestu.

98 - Nije li Bog mogao odabrati neki bolji način da nam ukaţe na sve to? Jedno vrijeme sam mislio da je On zao. Ilija ušuti. Sjetio se davnog razgovora s jednim prorokom, levitom - dok su čekali da ih Izebelini vojnici doďu ubiti. - Moţe li Bog biti zao? - ustrajao je dječak. - Bog je svemoćan - odgovori Ilija. - On moţe sve i ništa mu nije zabranjeno - jer, da nije tako, značilo bi da postoji netko veći i moćniji od Njega, koji mu to priječi. U tom slučaju bih ja, po svoj prilici, štovao i častio tog nekog moćnijeg. Zastane na nekoliko trenutaka, da bi dječak usvojio smisao njegovih riječi. Potom nastavi: - Ipak, i uz svoju neograničenu moć, On je odabrao da čini samo Dobro. Kad bismo mogli vidjeti završetak naše priče, bilo bi nam jasno da Dobro, iako mnogo puta pod krinkom Zla, ipak ostaje Dobro, i dio je plana koji je On osmislio za čovječanstvo. Pruţi dječaku ruku, te su se šutke spustili niz Planinu. Te noći, njih dvojica su spavali zagrljeni. Čim je počelo svitati, Ilija se izvukao iz dječakova naručja, vrlo paţljivo, da ga ne probudi. Zatim odjene jedino što je imao i iziďe. Putem, pokupi neku šibu koju je ugledao na tlu, da mu sluţi kao štap. Naumio je da taj štap uvijek nosi uza se; bila je to uspomena na njegovu borbu s Bogom, na uništenje i obnovu Akbara. Ne osvrćući se za sobom, krene u smjeru Izraela. POGOVOR Pet godina nakon toga, Asirija je ponovno krenula u osvajanje Fenicije - ovaj put s izvjeţbanijom vojskom i sposobnijim zapovjednicima. Cijela je zemlja potpala pod vlast stranog osvajača, izuzev Tira i Sarepte - koju su njeni stanovnici nazivali Akbarom. Dječak je postao muškarac; vladao je Gradom, i njegovi su ga suvremenici drţali mudracem. Umro je u dubokoj starosti, okruţen ljudima koji su mu bili bliski, ne prestajuči govoriti da se»grad mora odrţati lijepim i jakim, jer njegova majka i dalje šeće njegovim ulicama«. Zbog zajedničkog obrambenog sustava, Tir i Sareptu uspio je zauzeti tek asirski kralj Senakerib 701. godine prije Krista, gotovo stotinu i šezdeset godina nakon dogaďaja prikazanih u ovoj knjizi. Ipak, otada fenički gradovi više nikada nisu uspjeli povratiti svoj nekadašnji značaj; bili su cilj čitavog niza osvajačkih pohoda - novobabilonskih, perzijskih, makedonskih, seleukidskih, dok se, naposlijetku, nisu našli pod vlašću Rima. I unatoč toga opstali su sve do naših dana, jer, kako nam kazuju stare tradicije, Bog nikad nije nasumce odabirao mjesta koja je ţelio naseliti. Tir, Sidon i Biblos u sastavu su Libanona, koji je i dan--danas ratno područje. Ilija se vratio u Izrael i okupio proroke na gori Karmelu. Tamo zatraţi da se podijele u dvije skupine: oni koji štuju Baala i oni drugi, koji vjeruju u Gospodina. Prema Andelovim uputama, dade prvoj skupini jednog junca i reče im neka zazovu svog Boga, da prihvati ţrtvu. Biblija kazuje:»u podne im se Ilija naruga i reče: - Glasnije vičite, jer on je Bog; zauzet

99 je, ili ima posla, ili je na putu; moţda spava, pa ga treba probuditi! A oni okrenuše vikati još glasnije i parati se noţevima i sulicama, kako je u njih običaj - ali nije bilo nikakva glasa, ni odgovora, niti znaka da ih tkogod sluša.«ilija tada uze svog junca i prinese ga za ţrtvu, prema uputama AnĎela Gospodnjeg. U tom trenu oganj Jahvin sade s Neba i»proguta paljenicu i drva, kamenje i prašinu. Odmah potom, poče padati jaka kiša, okončavši četiri godine suše.«otada, zemlju potresoše unutarnji nemiri i sukobi. Ilija je pogubio sve proroke koji su izdali Gospodina, te ga Izebela poče traţiti na sve strane, da ga ubije. On je, meďutim, našao utočište na zapadnim obroncima Pete Gore, na strani koja je gledala prema Izraelu. Sirijci napadaše zemlju i ubiše kralja Ahaba, muţa lirske princeze - strijelom odapetom nasumce, koja ga je pogodila izmeďu nabora pojasa i oklopa. Izebela se sklonila u njegovoj palači te, nakon nekoliko narodnih pobuna, praćenih usponima i padovima vladara - na kraju bi uhićena. Sama je sebi oduzela ţivot, bacivši se kroz prozor, radije nego da se preda ljudima koji su je došli zatočiti. Ilija je ostao na Gori do kraja svog ţivota. Biblija kazuje što se dogodilo jedne večeri, dok je razgovarao s Elizejem, prorokom kojeg je imenovao svojim nasljednikom:»ognjena kola i ognjeni konji stadoše medu njih, i Ilija u vihoru uzide na nebo.«gotovo osam stotina godina potom, Isus je poveo Petra, Jakova i Ivana sa sobom na Visoku Goru. EvanĎelist Matej kaţe:»tada se preobrazi pred njima; lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo. I, gle, opaziše Mojsija i Iliju gdje s njim razgovaraju.«isus je zapovijedio apostolima da nikom ne govore o tom viďenju, dok Sin Čovječji ne uskrsne iz mrtvih; oni rekoše da će se to zbiti tek kad se Ilija vrati. Matej (17:10-13) nam otkriva ostatak priče:»nato ga upitaše učenici: - Zašto onda knjiţevnici vele da će najprije doći Ilija? On im odvrati: - Bez sumnje, Ilija će doći i sve postaviti opet na svoje mjesto. Ali vam kaţem da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznadoše, nego postupiše s njim kako im se prohtjelo. Tada razumješe učenici da im govori o Ivanu Krstitelju.«