Transcrição

1

2 Prije mnogo godina da budem točan, prije punih četvrt stoljeća neki se autor, koji je tek zagrizao u četrdesete godine života, toliko zanio činjenicom da je objavio dva romana da se, poput svih ovisnika, neumorno predao svojoj ovisnosti. Na svu sreću, njegov je narkotik bio pisanje, u kemijskom smislu bezopasno, u mentalnom opsesija. Taj opsjednuti autor, a riječ je o meni, u međuvremenu je postao mnogo stariji i tek za nijansu pametniji, bio je ushićen svojim djelom sve dok mu neki kadar s platne liste dobronamjernog izdavača nije održao dobrohotno predavanje. Nakon čega sam ostao ošamućen izbuljenih očiju i bez riječi. Čini se da je u to doba konvencionalna mudrost nalagala da niti jedan autor koji je svojoj užoj obitelji i vrlo bliskim prijateljima prodao već desetak knjiga ne bi smio pisati više od jednog romana godišnje! Ako bi to učinio,»i čitatelji i kritičari«smjesta bi ga proglasili»književnom ragom«. (Od svega mi se najviše svidjela ta dvostruka osoba, ovdje navedena.) Odmah su mi u pamet došli spisateljski orijaši iz prošlosti, ljudi poput Dickensa, Trollopea i Thackerayja, momci koje nije nimalo smetalo da za tjednike i mjesečnike ispisuju arke i arke, pri čemu su to uglavnom bili samo ulomci iz romana na kojima su upravo radili. Možda riječ»raga«, pomislio sam, ipak ima drukčije značenje, jer iz fraze»radi kao raga«slijedi da je»raga«nešto dobro, nasuprot izrazu»on je književna raga«, što je očito pogrdno. Sve je to suviše zbunjivalo a ja sam, kao što već rekoh, i tako ostao bez riječi. I tako nisam rekao ništa. Pa ipak, ja sam bio nova ptica u jatu, ili, da budem precizniji, u jatu koje se zove Udruženje izdavača. Zato sam poslušao starije i pametnije, pa sam svoj Krik Halidona potpisao kao izvjesni»jonathan Ryder«, što je zapravo bila kombinacija imena jednog od naših sinova i sabijenog umjetničkog imena moje žene, koja je tada bila glumica, popularna u New Yorku i okolici. Bilo bi glupo zanijekati utjecaj tog romana na moje kasnije knjige, jer sam se tada prvi put bio prisilio da istražim opskurnu povijest a uz nju i korijenje mita, nečeg što je stajalo u suprotnosti s valjano dokumentiranom, pa makar i teško dostupnom, službenom poviješću. Za mene je to bilo prekrasno. Moja žena Mary i ja odletjeli smo na Jamajku, gdje se zbiva najveći dio radnje tog romana. Osjećao sam se poput djeteta u divovskom dućanu prepunom igračaka. Toliko je toga trebalo upiti u sebe, toliko toga proučiti! Krao sam čak i stvarna imena, dok me nisu naučili da se to ne smije činiti bez dopuštenja. Tako je, primjerice,»timothv Durell«, prvi lik s kojim se upoznajemo u ovoj knjizi, bio zapravo direktor velikog međunarodnog odmarališta, najmlađi i najbistriji što sam ga ikad upoznao u životu;»robert

3 Hanlev«u ovoj je knjizi pilot, a to je i u svakodnevnom životu. On je, između ostalog, oko Kariba vozio i Howarda Hughesa, a kad je velika filmska zvijezda Errol Flynn živio na Jamajki, bio mu je na platnom spisku kao privatni pilot. (Druge slobode koje sam si uzeo neću spominjati poslušat ću savjet odvjetnika.) Istraživanje je, dakako, antipasto prije entrea, ili smočni koktel od račića prije krepkoga kotleta, aperitiv kao uvod u ozbiljno večeranje. Ali je ono i klopka i odskočna daska. Klopka zato što vabi čovjeka da uđe u svijet geometrijskih vjerojatnosti iz kojeg se pisac vrlo teško uspijeva istrgnuti, a odskočna daska zato što raspaljuje maštu da se nastavi igrati s beskonačnim vjerojatnostima koje su za pisca neodoljive. Prva slutnja o protutokovima religije, koju na Jamajki osjećaju tako duboko, i mita, obuzela me jednom zgodom kad smo žena i ja poveli našu kćer (zajedno s damom kraljevskog držanja koja je vodila kuhinju u našoj unajmljenoj kući) na urođeničku seosku tržnicu u Port Antoniju. Naša je mlada kći bila jako svijetle kose i jako lijepa (i još je takva). I smjesta se pretvorila u središte zanimanja zato što je to bilo zaista vrlo daleko trgovište, pa njegovi stanovnici nisu bili navikli na izrazito svjetlokosu bjelačku djecu. Domoroci su bili ljupki, kao i većina stanovnika Jamajke: bili su blagi, prepuni smijeha, ljubaznosti i inteligentnog zanimanja za goste na svom otoku. Jedan od njih, međutim, nije bio takav. Bio je krupan, nabusit, i stalno je sipao opaske od kakvih bi se zgranuo svaki roditelj. Ljudi oko njega preklinjali su ga da prestane; mnogi su čak i vikali, on je na to stao grditi još ružnije, sve do granice fizičkog nasilja. Napokon je i meni puknuo film. Budući da sam u marincima prošao obuku i da sam bio mnogo mlađi nego danas prišao sam toj uvredljivoj individui, okrenuo ga, zakrenuo mu desnu ruku, pa ga zemljanom cestom potjerao do ruba ponora. Posjeo sam ga na kamen, pa ispuhao roditeljsku zlovolju. On se najednom pripitomio, i kao u transu, na skoro crkveni način zapjevušio nešto u smislu:»hollydawn, Hollydawn, sve je to za Hollydawn!«Upitao sam ga o čemu on to priča.»nikad to nećeš doznati, mon! Nije ti suđeno da to znaš. To je sveta crkva hollydawnska! Obeah, Obeah. Daj mi novac za magiju Hollydawna!«Shvatio sam da je pod djelovanjem nečega trave, alkohola, tko bi ga znao? Turio sam mu nekoliko dolara i rekao neka produži. A onda mi je prišao neki postariji Jamajkanac, s tužnim, crnim očima punim razumijevanja.»oprosti nam, mladiću«, rekao je.»mi smo sve pažljivo promatrali, i da te je napao, pritrčali bismo ti u pomoć.«

4 »Mislite da je mogao imati i pištolj, nekakvo oružje?ne, nikad pištolj, takvim ljudima nikad ne damo da nose pištolj, ali oružje, da. On često u hlačama nosi mačetu.«nekoliko sam puta progutao slinu, i ne sumnjam da sam još jače problijedio. Ali je zato ta epizoda zapalila fitilje moje mašte. Krenuvši od tog trenutka, i zahvaljujući ljubaznosti Boba Hanlevja njegovim smo avionom pročešljali zloglasnu prašumu Cock Pit i letjeli tako nisko da smo vidjeli i ono što nitko nikad nije vidio iz putničkog zrakoplova. Otputovao sam do Kingstona, do obale tako divlje, da je Bob pomislio da sam poludio. (Bio sam tada, ne zaboravite, mnogo, mnogo mlađi nego sada.) Istražio sam dražice, uvale i luke sjeverne obale, i ispitivao, stalno ispitivao, i pritom često nailazio na smijeh i razigrane oči, ali baš nikad na neprijateljstvo. Otišao sam čak tako daleko da sam započeo pregovore o kupnji starog imanja Errola Flyna, ali je, koliko se sjećam, sad Hanley meni zavrnuo ruku i pod prijetnjom tjelesne povrede odvukao me do aviona. (Bio sam mnogo mlađi!) Sve me to toliko veselilo da se jedne večeri, dok sam pijuckao koktele u veličanstvenom odsjaju jamajkanskoga smiraja, Mary okrenula prema meni i upitala me onim svojim prekrasnim glasom punim razumijevanja:»zaista ćeš kupiti to Flvnnovo imanje?mislim, tu je čitav niz slapova što vode do jezerca, i...bob Hanlev je imao moje dopuštenje da te i ozbiljno povrijedi. S izuzetkom desne ruke.«(njome sam pisao.)»misliš li ti uopće početi taj roman?kakav roman?zaboravi da sam išta rekla. Ali mislim da je vrijeme za povratak kući.kakvoj kući..?drugoj djeci, našim sinovima.o, pa ja ih se još sjećaml Silni momci!«jeste li sad stekli nekakvu sliku? Nazovite to otočnom groznicom, ili bijesnim psom na podnevnoj žezi, ili mentalno oštećenim piscem opsjednutim istraživanjem. Ali je moja cura imala pravo. Bilo je već vrijeme da se vratimo kući i da se prihvatim krepkoga kotleta. Kad sam ponovno čitao taj roman, spremajući ga se podnijeti izdavaču, zapanjilo me toliko sam toga zaboravio, i uspomene su mi ponovno potekle u glavu. Ne one koje bi mogle utjecati na kakvoću knjige to neka drugi komentiraju na ovaj ili onaj način već na sve što sam doživio, a iz čega su kasnije izrasle čitave scene, složeni likovi, zabitne ceste s razbacanim velebnim kućama, kosturima iz davno minulih

5 vremena, prodavači cocorurua na bijelim pješčanim plažama koji mačetama odsijecaju glave plodovima u koje je naliven rum i, više od svega, bezbrojne stotine krupnih očiju iza kojih se skrivaju tajne mnogih stoljeća. Bilo je to krasno razdoblje života, i zato zahvaljujem svima koji su mi ga omogućili. I nadam se da ćete uživati u romanu, jer sam i ja doista uživao u njegovu stvaranju. Robert Ludlum Naples, Florida 1 Port Antonio, Jamajka Bijela plahta oceanske pjene u prasku je poletjela s koraljne stijene i na trenutak se učinilo kao da lebdi na kulisi katranskomodrih karipskih voda. Pjena je srnula i potekla u kaskadi pa zaposjela tisuće sićušnih, oštrih, nazubljenih pukotina kojima su bili prekriveni koralji. I zatim je ponovno postala ocean, jedno sa svojim izvorom. Timothv Durell je izišao na najdalji rub nogostupa oko golemog bazena slobodne forme, nogostupa usidrenog u okolni koral, i zagledao se u sve žešći boj između vode i stijenja. Ovaj je izolirani dio jamajkanske sjeverne obale bio nekakav kompromis između ljudskih i prirodnih pojava. Kompleks vila Trozub bio je izgrađen na koraljnom sprudu, i on ga je okruživao s tri strane, i samo je jedna prilazna staza vodila do ceste što je tekla kraj njega. Vile su bile minijaturne replike vlastitog imena: kuće za goste okrenute moru i poljima koralja. Svaka je od njih bila odvojeni entitet; svaka je od njih bila izolirana od drugih, a čitav je taj odmarališni kompleks bio izoliran od susjednog teritorija Port Antonija. Durell je bio mladi Englez, i ravnatelj Trozuba, diplomirani polaznik londonskog Koledža za hotelski menadžment, a za imenom mu je slijedio niz slova koja su upućivala na više znanja i iskustva nego što bi mu se moglo dati po mladoliku izgledu. Ali je Durell bio majstor zanata; on je to znao, a znali su to i Trozubovi vlasnici. On ni u jednom trenutku nije prestajao vrebati na neočekivano što je, u kombinaciji s glatkim odvijanjem rutine, bit uspješnog upravljanja. I sad je to neočekivano i otkrio. I to ga je i mučilo. Riječ je bila o nečem matematički nemogućem. Ili, ako ne baš nemogućem, nečem zacijelo krajnje nevjerojatnom.

6 U svemu tome naprosto nije bilo logike.»gospodine Durell?«Okrenuo se. Njegova tajnica Jamajkanka stupila je na nogostup; došla je s porukom. Bila je smeđa, a koža i crte lica govorile su o pradrevnoj koaliciji Afrike i Britanskoga Carstva.»Da?Lufthansin let broj 16 iz Miinchena kasni u slijetanju u Montego.To je rezervacija na ime Keppler?Da. Zakasnit će na lokalnu vezu.trebali su doći u Kingston...Ali nisu«, odgovorila je djevojka, i u glasu joj je bilo isto neodobravanje kao i u Durellovoj tvrdnji, samo što nije bilo tako strogo.»očito nisu željeli noćiti u Montegu; najavili su se Lufthansinim radijem. Morat ćete im poslati unajmljeni avion...u roku od tri sata? Neka se za to pobrinu Nijemci! Zbog njihove se opreme kasni...pokušali su. Ali u Mo'Bavu nema ničega.naravno da nema... Zamolit ću Hanlevja. On će se do pet vratiti iz Kingstona s Warfieldovima.Možda ne bude htio...hoće. U gužvi smo. Nadam se da to nije predznak za čitav tjedan.zašto ste to rekli? Sto vas muči?«durell se ponovno okrenuo ogradi što je gledala na koraljna polja i litice. Pripalio je cigaretu, i rukama zaklonio plamen od zapuha oštrog i toplog vjetra.»više toga. Iako baš ne bih znao na sve uprijeti prstom. Ali zato mogu bar na jedno.«pogledao je djevojku, ali mu je pogled bio u sjećanjima.»prije nešto više od dvanaest mjeseci, počele su mi stizati rezervacije baš za ovaj tjedan. A prije jedanaest mjeseci sve su bile popunjene. Sve su vile bile unajmljene... baš za ovaj tjedan.trozub je popularan. Što je u tome tako neobično?niste me shvatili. Za proteklih jedanaest mjeseci sve su te rezervacije ostale nedirnute. Niti jedna nije poništena, ni u jednom slučaju nije došlo do male promjene datuma. Ni za jedan jedini dan.jedna briga manje u životu. Mislila sam da bi vas to trebalo veseliti.«

7 »Kako ne shvaćate? To je mali matematički demon dobro, u najmanju ruku nekonzistencija. Dvadeset vila. Imamo li po dvije rezervacije po vili, to je četrdeset obitelji majki, očeva, tetaka, stričeva, bratića... Za jedanaest se mjeseci nije dogodilo baš ništa što bi ikom pobrkalo planove. Nijedan od naručilaca nije umro a uz naše cijene, klijentela nam nisu isključivo mladi ljudi. Nikakva veća nesreća, nikakvo odustajanje naprosto zbog zahtjeva posla, ili ospica ili mumpsa ili vjenčanja ili sprovoda ili dugotrajne bolesti. Pa ipak ovo nije nikakva krunidba; ovo je samo 'Tjedan na Jamajki'.«Djevojka se nasmijala.»vi se igrate brojevima, gospodine Durell. I malo ste nabrušeni zato što se nitko ne služi vašom dobro organiziranom listom čekanja.i onda, kako svi pristižu«, nastavio je mladi direktor, a riječi su mu navirale sve brže.»taj Keppler, samo on ima problema, i kako ih rješava? Tako što se javlja radijem iz aviona negdje iznad Atlantika. Mislim, sad ćete i vi priznati da je to malo previše... A ostali? Nitko ne traži da ga dočeka auto, nitko ne traži potvrdu dočeka na otoku, nitko se ne brine za prtljagu i udaljenosti. Ili za išta drugo. Naprosto će se naći tu.ali ne i Warfieldovi. Kapetan Hanlev je odletio avionom u Kingston po Warfieldove.Ali mi to nismo znali. Hanlev je pretpostavio da jesmo, ali nismo. To je sređeno privatno, iz Londona. On je mislio da smo ih mi uputili na nj; ali nisamo. Bar ja nisam.no nitko to drugi i ne bi mogao...«djevojka je zastala.»ali svi su oni... sa svih strana svijeta.da. Skoro jednolično raspoređeni. Sjedinjene Države, Engleska, Francuska, Njemačka i... Haiti.I što zaključujete?«upitala je djevojka, opazivši mu zabrinutost na licu.»muči me čudan osjećaj da se svi naši gosti za ovaj tjedan već otprije poznaju. Ali ne žele da i mi to znamo.«london, Engleska Visok, svjetlokos Amerikanac u raskopčanom Burberrvjevu trenčkotu izišao je iz Hotela Savoy kroz vrata što su se otvarala na Strand. Zastao je na trenutak pa podigao pogled na englesko nebo između zgrada što su okruživale dvorište. Bilo je to nešto najnormalnije promotriti nebo, nakon izlaska iz zaklona provjeriti kako

8 stoji s elementima ali taj čovjek nije bacio normalan, letimičan pogled pa stvorio zaključak utemeljen prvenstveno na faktoru hladnoće. On se zagledao. Svaki geolog koji je svoj kruh zarađivao pravljenjem razvojnih projekata za državu, kompanije i zaklade, zacijelo zna da je vrijeme zarada; da ono određuje hoće li poslovi napredovati ili zaostajati. Navika. Njegove bistre sive oči bile su duboko usađene ispod širokih obrva i tamnije od svijetlosmeđe kose što mu je nepravilnom pravilnošću padala na čelo. Boja mu je lica odavala izloženost elementima, i koža mu je bila trajno obojena suncem ali ne i ispečena. Bore pokraj i ispod očiju kao da su bile manje utisnute godinama a više profesijom; i opet je to bilo lice u stalnom sukobu s elementima. Jagodične su mu kosti bile visoke, usta puna, čeljust nonšalantno ovješena; jer je u tom čovjeku bila i nekakva mekoća... u apstraktnom kontrastu s tvrdim, profesionalnim držanjem. A ta mu je mekoća bila i u očima. Ne kao znak slabosti, nego propitkivanja; bile su to oči čovjeka koji sondira... možda i zato što to nije dovoljno činio u prošlosti. Jer tom se čovjeku dogodilo već svašta... svašta... svašta. Kad je prošao taj trenutak promatranja, pozdravio je uniformiranog portira smiješkom i kratkim potresanjem glave, koje je upućivalo na nijekanje.»nećete taksi, gospodin McAuliff?Hvala, ne, Jack. Malo ću se prošetati.malo je šljiva, gospodine.ali će me osvježiti idem tu, samo nekoliko kuća dalje.«portir je malo nadigao kapu i skrenuo pažnju na Jaguar koji se približavao. Alexander McAuliff je produžio preko dvorišta, pa kraj kazališta i ureda American Expressa sve do Stranda. Prešao je preko kolnika u ušao u rijeku ljudskoga prometa što se kretao na sjever, prema Waterloo Bridgeu. Zakopčao je kišni ogrtač, pa zadigao ovratnik da otjera londonsku veljačku studen. Bilo je već skoro jedan sat; na križanju Waterloo trebao se naći točno u jedan. A za to mu je preostalo još svega nekoliko minuta. Pristao je da se ondje nađe s čovjekom iz kompanije Dunstone, ali se ipak nadao da je ton njegova glasa odao koliko mu se to ne mili. Bio je savršeno spreman uzeti taksi, unajmiti automobil ili angažirati šofera... ako bi išta ili sve od toga bilo nužno; ali ako Dunstone već po nj šalje automobil, zašto ga ne pošalje pred Savoy?

9 Sto ne znači da mu je bilo mrsko malo se prošetati: naprosto se nije volio nalaziti s ljudima u vozilima nasred zakrčene ulice. Bila je to vraška gnjavaža. A taj čovjek iz Dunstonea imao je i kratko, jezgrovito objašnjenje koje je, za nekog iz Dunstonea, bilo sasvim dovoljan razlog za sve na svijetu:»tako želi gospodin Julian Warfield.«Automobil je opazio smjesta. Zacijelo je bio Dunstoneov i/ili Warfieldov. Bio je to St James RollsRoyce, i njegovo se blistavo crno, ručno izrađeno tijelo veličanstveno, anakrono probijalo kroz prostor ispunjen štedljivim Austinima, MGovima i uvezenim evropskim automobilima. Pričekao je na rubniku, tri metra od križanja pred mostom. On neće nikakvom gestom priznati da je prepoznao Rolls koji mu se polako približavao. Pričekao je dok se automobil nije zaustavio točno pred njim, automobil kojim je upravljao profesionalni vozač i kojem je stražnji prozor bio otvoren.»mcauliff«, upitalo je žustro, staromlado lice u okviru prozora.»gospodin Warfield?«upitao je McAuliff, znajući da to sasvim sigurno nije taj direktor pedesetih godina i tako preciznog izgleda.»za ime nebesa, ne. Ja sam Preston. Uskačite; mislim da smo zaustavili promet.da, i jeste.«preston se prebacio u stranu, i Alex se spustio na stražnje sjedalo. Englez mu je pružio ruku.»veliko mi je zadovoljstvo. Sa mnom ste razgovarali preko telefona.da... gospodine Preston.Zaista mi je jako žao što vas inkomodiram, što se nalazimo ovako. Stari Julian, priznajem, ima svoje mušice.«mcauliff je zaključio da je možda krivo procijenio tog dunstonijanca.»malo me zbunilo, i to je sve. Ako je riječ o oprezu iako nemam pojma zbog čega onda je odabrao baš vraški automobil da mi ga pošalje.«preston se nasmijao.»istina. Ali mislim, tijekom godina shvatio sam da Warfield, kao i Bog, korača tajnovitim putovima, koji su, međutim, zapravo jako logični. Ali je inače sasvim u redu. S njim ćete, ovaj, i ručati.odlično. Gdje?Belgravia.Ne idemo li u krivom smjeru?julian i Bog u biti logični, stari moj.«rolls je prešao preko Waterloo Bridgea, produžio na jug sve do The Cuta, skrenuo lijevo do Blackfriars Roada, pa opet

10 lijevo, preko Blackfriars Bridgea da bi potom produžio na sjever sve do Holborna. Bila je to prilično zbunjujuća ruta. Deset minuta kasnije automobil se zaustavio pred ulaznim baldahinom bijele kamene zgrade s mesinganom pločom desno od dvostrukih staklenih vrata na kojima je pisalo SHAFTESBURY ARMS. Vratar je povukao ručicu i progovorio žovijalnim glasom.»dobar dan, gospodine Preston.Dobar ti dan, Ralph.«McAuliff je pošao za Prestonom u zgradu, do baterije od tri dizala u lijepo opremljenom predvorju.»tu je Warfieldov stan?«upitao je, više da mu prođe vrijeme nego zato što ga je zanimalo.»ne, zapravo ne. Nego moj. Iako ja neću biti s vama na ručku. Ipak, ja Cooku implicitno vjerujem; bit ćete paženi i maženi.to neću ni pokušati shvatiti... 'Julian i Bog'.«Preston se neodređeno nasmiješio i vrata su se lifta otvorila. Kad je Preston uveo McAuliffa u ukusno otmjeno urešenu dnevnu sobu, Julian Warfield je baš govorio preko telefona. Stari je muškarac stajao kraj antiknog stolića pred visokim prozorom što je gledao na Belgrave Square. Veličina prozora, ograđenog bijelim zavjesama, još je više naglašavala koliko je Warfield nizak. Zaista je sitan, pomislio je Alex kad je na Warfieldov zamah rukom odgovorio kimanjem glave i smiješkom.»pošalji onda Macintoshu kumulativnu statistiku«, rekao je Warfield promišljeno u telefon; on nije postavljao pitanja.»siguran sam da se neće složiti, ali se onda nekako dogovorite. Zbogom.«Sićušni je starčić spustio slušalicu i pogledao Alexa.»Gospodin McAuliff?«Pa se zasmijuljio.»to je prvo pravilo u poslovima. Zaposli stručnjake koji se ne slažu baš ni u čemu, i onda napravi kompromis po najboljim argumentima obojice.rekao bih da taj savjet vrijedi i općenito«, odgovorio je McAuliff.»Pod uvjetom da se stručnjaci razilaze u predmetu spora a ne da se kemijski ne trpe.hitri ste. To volim... Drago mi je što vas vidim.«warfield je prišao Prestonu. Korak mu je bio kao i govor: promišljen, polagan. Mentalno samouvjeren, tjelesno nesiguran.»hvala, Clive, na posudbi stana. I Virginiji, naravno. Iz iskustva znam da će ručak biti sjajan.nema na čemu, Julian. Ja idem.«mcauliff je naglo okrenuo glavu, nimalo suptilno, i zagledao se u Prestona. Najmanje je od svega očekivao tu familijarnost sa starim Warfieldom, to obraćanje

11 osobnim imenom. Clive Preston se nasmiješio i hitro izišao iz sobe, ispraćen Alexovim zapanjenim pogledom.»da vam odgovorim na neizgovoreno pitanje«, rekao je Warfield.»Iako ste preko telefona razgovarali s Prestonom, gospodine McAuliff, on nije s Dunstoneom.«Alexander se ponovno okrenuo sićušnom biznismenu.»kad god sam vas tražio u upravi Dunstonea, uvijek sam morao dati svoj broj da mi se netko javi...i to uvijek u roku od nekoliko minuta«, prekinuo ga je Warfield.»Nikad vas nismo pustili da čekate; to bi bilo nepristojno. Kad god ste nazvali četiri puta, čini mi se moja je tajnica obavijestila gospodina Prestona. U njegovu uredu.a i Rolls je na Waterloou bio Prestonov«, rekao je Alex.»Da.I tako, ako me je netko slijedio, ja poslujem s Prestonom. I to otkako sam u Lpndonu.To je i bila svrha.zašto?zar to nije jasno već i samo po sebi? Draže nam je da nitko ne zna da s vama razgovaramo o ugovoru. Mislim da je naš prvi poziv u New York u tom smislu bio sasvim jasan.rekli ste da je povjerljivo. Svi to uvijek vele. Ako mislite da je to toliko povjerljivo, zašto ste se uopće poslužili imenom Dunstone?Da nije tako, zar biste doletjeli?«mcauliff se na trenutak zamislio. Ako i zanemarimo tjedan dana skijanja u Aspenu, ipak je tu bilo i drugih projekata. Ali Dunstone je ipak jedan Dunstone, jedna od najvećih korporacija na međunarodnom tržištu.»ne, vjerojatno ne bih došao.mi smo u to sigurni. Znamo da ste se baš spremali početi pregovore s ITTom o nekom posliću u Njemačkoj.«Alex je blenuo u starca. Nije mogao suzbiti smiješak.»to je, gospodine Warfield, trebalo biti povjerljivo kao i sve što mi mislite predložiti.«warfieldu se vratilo dobro raspoloženje.»sad bar znamo tko najbolje čuva tajne, zar ne? ITT je tako proziran... Idemo, popijmo piće, pa na ručak. Znam što volite: skoč s ledom. Ponekad s toliko leda da bi vam moglo naškoditi sistemu.«

12 Starac se tiho nasmijao pa poveo McAuliffa do mahagonijskog šanka na drugom kraju sobe. Brzo je pripravio pića, i prastare su mu se ruke micale vješto, čista suprotnost njegovu koračanju. Ponudio je Alexu čašu i gestom mu pokazao da bi mogli sjesti.»doznao sam o vama poprilično toga, gospodine McAuliff. I to prilično fascinantnih pojedinosti.čuo sam da se netko raspituje.«sjedili su jedan nasuprot drugom, u naslonjačima. Na McAuliffovu tvrdnju Warfield je podigao oči s čaše i pogledao ga oštro, skoro ljutito.»u to teško mogu povjerovati.nitko nije spominjao imena, ali je informacija ipak stigla do mene. Iz osam izvora. Pet američkih, dva kanadska, jedan francuski.ali to se ne može povezati s Dunstoneom.«Warfieldovo kratko tijelo kao da se ukrutilo; McAuliff je shvatio da ga je dirnuo u ogoljeli živac.»rekao sam da nitko nije spominjao imena.no jeste li vi poslije u razgovoru kad spomenuli ime Dunstone? Recite mi istinu, gospodine McAuliff.Nemam nikakva razloga da vam ne kažem istinu«, odgovorio je Alex, za nijansu neraspoloženo.»ne, nisam.ja vam vjerujem.i trebali biste.da vam ja vjerujem, lijepo bih vam platio za izgubljeno vrijeme i savjetovao da se vratite u Ameriku i prihvatite ITTjevu ponudu.ja bih to mogao učiniti i sada, zar ne? Ta mi mogućnost ostaje i dalje.vi volite novac.jako.«julian Warfield je spustio čašu i skupio svoje tanke, sitne ručice.»alexander T. McAuliff. Ono 'T' je od Tarquin, što se pojavljuje rijetko ili nikada. Čak ga nemate ni na zaglavljima; priča se da za to ne hajete...istina. Nisam baš lud za tim.alexander Tarquin McAuliff, star trideset osam godina. Inženjer, magistar, doktor nauka, ali se doktorskom titulom služi rijetko kao i srednjim imenom. Geološki zavodi nekoliko vodećih američkih sveučilišta, među koje ubrajam i California Tech i Columbiju, izgubili su sjajnog istraživača kad je doktor McAuliff odlučio svoja stručna znanja staviti u službu komercijalnijih pothvata.«warfield se

13 nasmiješio, i na licu mu se pojavio izraz»no, što vam se čini«, ali i opet nije postavio nikakvo pitanje.»radni pritisak na fakultetu i u laboratoriju nije ništa lakši od onoga vani. Zašto da za to ne budem i plaćen?da. Već smo se složili da volite novac.vi ne?«warfield se nasmijao, i smijeh mu je bio iskren i glasan. Kad je Alexu donio čašu, njegovo se tanko, nisko tijelo upravo treslo od zadovoljstva.»savršen odgovor. Zaista sjajan.baš i nije bio...ali sad ste me prekinuli«, rekao je Warfield kad se vratio u naslonjač.»namjera mi je bila da vas zadivim.ne, nadam se, mojom osobom.ne. Našom temeljitošću... Potekli ste iz jako povezane obitelji, iz sigurnog akademskog miljea...je li to baš nužno?«upitao je McAuliff, pipkajući čašu, i tako prekinuo starog.»da, nužno je«, odgovorio je Warfield jednostavno, pa nastavio kao da mu nitko i nije prekinuo lanac razmišljanja.»vaš je otac bio i ostao, iako je umirovljen visoko cijenjeni agronomski stručnjak; a vaša majka, nažalost pokojna, bila je prekrasna romantična duša koju su svi obožavali. I baš vam je ona i nadjenula ime 'Tarquin', i prije njezine smrti vi nikad niste zanijekali ni taj inicijal ni to ime. Imali ste i starijeg brata, pilota, kojeg su srušili posljednjih dana Svjetskoga rata; vi ste se sami sjajno iskazali u Vijetnamu... Nakon što ste obranili doktorat, pretpostavljalo se da ćete nastaviti obiteljsku akademsku tradiciju. Sve dok vas iz laboratorija nije istjerala osobna tragedija. Jednu mladu ženu vašu zaručnicu ubili su usred New Yorka. Noću. Za to ste okrivili sebe... i druge. Trebali ste se s njom sastati. Ali je to spriječio na brzinu sazvan i posve nepotreban znanstveni kolokvij... I tako je Alexander Tarquin McAuliff pobjegao sa sveučilišta. Jesam li nacrtao točnu sliku?zadrli ste u moju privatnu sferu. Ponavljate informacije koje jesu privatne, ali bi se teško mogle nazvati povjerljivima. I koje je lako spojiti. A osim toga ste krajnje neugodni. Nisam baš siguran da bih želio ručati s vama.još nekoliko minuta. A onda je odluka na vama.odluka je već donesena.«

14 »Naravno. Ali još samo malo... Doktor McAuliff je tako krajnje precizno zaplovio u novu karijeru. Angažiralo ga je nekoliko uglednih tvrtki za geološka istraživanja, i tu se istaknuo svojim radom: no onda je izišao iz tih kompanija i mušterijama ponudio niže cijene. Industrijsko graditeljstvo ne zna za državne granice: Fiat gradi u Moskvi; General Motors u Berlinu; British Petroleum u Buenos Airesu; Volkswagen u New Jersevju, SAD; Renault u Madridu mogao bih tako nastaviti satima. A svaki takav posao počinje od samo jednog fascikla prepunog složenih tehničkih pasusa koji opisuju što se na nekom tlu može a što ne može izgraditi. Kako jednostavan sastavak o nečem skoro samo po sebi razumljivom. Ali bez tog fascikla ništa drugo nije moguće.vaših nekoliko minuta, Warfielde, samo što nije isteklo. I, govoreći u ime svih mojih kolega, hvala vam što ste priznali našu nezaobilaznost. Kao što rekoste, nas i prečesto uzimaju kao nešto samo po sebi razumljivo.«mcauliff je spustio čašu na stolić kraj naslonjača i već se počeo dizati. Warfield je progovorio tiho i precizno.»imate dvadeset tri bankovna računa, od toga četiri u Švicarskoj; mogu vam, ako želite, dati i šifre. Drugi su u Pragu, Tel Avivu, Montrealu, Brisbaneu, Sao Paulu, Kingstonu, Los Angelesu i, naravno, između ostalog, i u New Yorku.«Alexander je ostao nepokretan na rubu naslonjača i zapiljio se u starčića.»stvarno ste se potrudili.bili smo temeljiti... Ništa nije otvoreno protuzakonito; ni na jednom od tih računa nije neka enormna svota. Na njima su, sve u svemu, dva milijuna četiristo tisuća američkih dolara, stanje od prije nekoliko dana kad ste odletjeli iz New Yorka. Na nesreću, ta je cifra bez značenja. Prema međunarodnim poreznim sporazumima o prebacivanju novca, taj se novac ne može centralizirati.sad sam već sasvim siguran da s vama ne želim ručati.možda i ne. No da li biste voljeli dobiti još dva milijuna dolara? Čistih i bistrih, s plaćenim svim američkim porezima? Položenim u banku po vlastitom izboru?«mcauliff je nastavio zuriti u Warfielda. Prošlo je nekoliko trenutaka i tek je onda progovorio.»mislite to ozbiljno?savršeno.za elaboratda.«

15 »Tu u Londonu imate pet dobrih kuća. Za takav novac, zašto zovete mene? Zašto ne uzmete njih?mi ne želimo tvrtku. Želimo pojedinca. Čovjek koga smo temeljito izučili; čovjeka za kojeg vjerujemo da će poštovati najvažniju točku ugovora. Tajnost.To mi zvuči zloslutno.ne uopće. Riječ je o financijskoj nuždi. Ako se za to pročuje, ubacit će se špekulanti. Cijene će zemljišta poletjeti do neba, i projekt će postati neostvarljiv. I morat ćemo odustati.o čemu je riječ? Prije nego što vam odgovorim, to bih morao znati.kanimo izgraditi čitav grad. Na Jamajki.«2 McAuliff je pristojno otklonio Warfieldovu ponudu da se po nj u Belgraviju vrati Prestonov auto. Želio se prošetati, razmisliti na hladnom zimskom zraku. On mu je pomagao da sredi misli tako, u hodu: oštar, studeni vjetar upravo mu je stjerivao koncentraciju u glavu. Iako je tu riječ bila prije o apsorbiranju negoli o razmišljanju. U izvjesnom smislu, bilo je to kraj lova. Počeo se nazirati kraj zapletenog labirinta, i to nakon jedanaest godina kompliciranog lutanja. Ne za novcem per se. Nego za novcem koji je trebao poslužiti kao pokretna traka prema neovisnosti. Potpunoj. Totalnoj. Da nikad više ne mora raditi ono što ne želi. Annina smrt njezino umorstvo bilo je odskočna daska. Zasigurno racionalizacija, toliko je razumio. Ali je ta racionalizacija imala čvrsto korijenje, koje je sezalo izvan emotivne eksplozije. Onaj znanstveni kolokvij koji je Warfield točno opisao kao»posve nepotreban«bio je simptomatičan za čitav akademski sustav. Citav..je rad laboratorija bio ugođen tako da se primame dotacije. Bože! Koliko beskorisnog posla! Koliko besmislenih sastanaka! Koliko se puta neki koristan posao nije mogao dovršiti samo zato što nisu stigla sredstva ili zato što je upravitelj zavoda promijenio prioritet projekata kako bi se ostvario što očitiji napredak za volju zaklada okrenutih napretku. On se nije mogao boriti protiv akademskog sustava; a previše ga je ljutio da bi mogao prihvatiti njegovu politiku. I tako je iz njega izišao.

16 Ali nije mogao podnijeti ni kompanije. Isuse! Drukčiji skup prioriteta, koji vodi samo jednom cilju: profitu. Samo profitu. Projekti koji nisu stvarali najpovoljniju»profitnu sliku«odbacivali su se bez osvrtanja. Drži se posla. Ne rasipaj vrijeme. I tako se okanio kompanija i krenuo za svoj račun. Gdje čovjek sam odlučuje o tome koliko što vrijedi. I da li uopće vrijedi. Kad se sve zbroji i oduzme, sve... sve što je Warfield predložio nije bilo samo korektno i prihvatljivo, nego upravo veličanstveno. Ničim opterećena, zakonita dva milijuna dolara za elaborat koji će sigurno znati napraviti. Maglovito je poznavao to područje na Jamajki koje će trebati istražiti: istočno i južno od Falmoutha, obalom sve do Duncan's Baya; u unutrašnosti do Cock Pita. Čini se da je Dunstone najviše zanimao baš teritorij Cock Pita: golemi dijelovi nenaseljenih a u nekim slučajevima i kartografski nesnimljenih brda i prašuma. Neizgrađene milje samo deset minuta zrakom od rafirmana Montego Baya, i petnaest do upravo eksplozivno rastućeg New Kingstona. Dunstone će mu u roku od sljedeća tri tjedna poslati i specificirane zemljopisne koordinate, a on će za to vrijeme složiti ekipu. Sad se već bio vratio na Strand, i od Šavova ga je dijelilo još nekoliko ulica. On nije zapravo još ništa ni odlučio; ništa se tu i nije moglo odlučiti; mogla se eventualno samo donijeti odluka da na sveučilištu počne tražiti ljude. Bio je siguran da mu neće uzmanjkati zainteresiranih kandidata; nadao se samo da će uspjeti pronaći suradnike na potrebnom stručnom nivou. Sve je bilo sjajno. Zaista sjajno. Pošao je prolazom do dvorišta, nasmiješio se portiru, pa prošao kroz debela staklena vrata Šavova. Prošao je kraj recepcijskog pulta desno i zapitao ima li kakva poruka. Nije bilo nikakve. Ali je zato bilo nešto drugo. Službenik u smokingu, što je stajao za pultom, postavio mu je jedno pitanje.»idete gore, gospodine McAuliff?Da... da, idem gore«, odgovorio je Alex, zbunjen takvim pitanjem.»zašto?molim?zašto pitate?«odgovorio je McAuliff i nasmiješio se.

17 »Zbog posluge«, odgovorio je čovjek, s inteligencijom u pogledu i sigurnošću u mekom britanskom glasu.»ako vam zatreba kakvo čišćenje ili glačanje. U ove sate imamo strašno mnogo posla.o, naravno. Hvala.«Alex se ponovno nasmiješio, zahvalio se kimnuvši glavom, pa krenuo prema malom dizalu zatvorenom mjedenom rešetkom. Pokušao je iz službenikova pogleda iskopati još nešto, ali nije uspio. Pa ipak je znao da tu ima još nešto. Za šest godina koliko je odsjedao u tom hotelu, nitko ga nikad nije upitao»ide li gore«. S obzirom na englesku... savoysku diskreciju, bilo je to krajnje nevjerojatno pitanje. Ili se njegov oprez, dunstoneski oprez, počeo iskazivati i prebrzo i prejako? Kad se našao u sobi, McAuliff se skinuo do gaća, ogrnuo kućnim haljetkom, pa od sobnog stjuarda naručio led. U ormariću mu je još ostalo pola boce skoča. Sjeo je u naslonjač kraj prozora i rastvorio novine koje mu je brižno dostavila sobna podvorba. Nakon vrlo kratkog vremena, zbog brzine po kojoj su Savovevi stjuardi bili poznati, začulo se kucanje na ulaznim vratima. McAuliff je ustao iz naslonjača i zastao. Stjuardi u Savovu ne kucaju na ulaznim vratima nego sami ulaze u predsoblje. Privatnost se postiže zaključavanjem vrata spavaonica, u koje se ulazi iz predsoblja. Alex je hitro prišao vratima i otvorio ih. Pred njim nije bio nikakav stjuard. Umjesto njega pred njim je stajao visok, sredovječan muškarac ugodna izgleda, u zimskom ogrtaču od tvida.»mcauliff?da?ja sam Hammond. Mogu li razgovarati s vama, gospodine?o? Naravno... naravno.«alex je pogledao niz hodnik i dao čovjeku znak da ude.»pozvonio sam da mi donesu led; mislio sam da je stjuard.mogu li onda ući u vaš... oprostite, toalet, gospodine? Ne bih volio da me vide.zašto? Vi ste od Warfielda?Ne, gospodine McAuliff, Britanska obavještajna.«3

18 »Naše je upoznavanje bilo jadno, gospodine McAuliff. Da počnem još jednom?«hammond je ušao u kombinaciju spavaće i dnevne sobe. Alex je u čašu ubacio kockice leda.»nema potrebe. Još mi nitko nikad nije pokucao na vrata hotelske sobe, rekao da je iz Britanske obavještaje, pa zamolio da se posluži mojim zahodom. To je nekako malo... nahero. Jeste za piće?hvala. Žešće, ako može; s mrvom sode baš bi mi pasalo.«mcauliff je natočio kako mu je rekao i pružio Hammondu njegovu čašu.»skinite kaput. I sjednite.vrlo ste gostoljubivi. Hvala.«Englez je skinuo zimski kaput i pažljivo ga prebacio preko naslona.»jako sam radoznao, to priznajem, gospodine Hammond.«McAuliff je sjedio kraj prozora, a njegov posjetitelj prekoputa njemu.»službenik dolje na recepciji; pitao me idem li gore. To zbog vas?da, zbog mene. On, međutim, ne zna ništa. On misli da to uprava želi s vama nenametljivo porazgovarati. To se često tako radi. Obično zbog financijskih pitanja.baš vam hvala.sve ćemo to srediti, ako vas to smeta.ni najmanje.bio sam u podrumu. Kad su mi javili, došao sam služinskim dizalom.prilično rafinirano...prilično nužno«, prekinuo ga je Englez.»Posljednjih ste nekoliko dana bili pod stalnom paskom. Ne bih vas želio time uznemiriti.«mcauliff je zastao, s čašom na pola puta do usta.»ali ste to upravo učinili. Pretpostavljam da ta paska nije bila vaša.mislim, moglo bi se reći da smo mi s distance motrili i pratitelje i praćenog.«hammond je gucnuo viski i nasmiješio se.»nisam baš siguran da mi se ta igra sviđa«, rekao je McAuliff tiho.»nismo ni mi. Smijem li vam se predstaviti malo potpunije?izvolite, molim.«hammond je iz džepa sakoa izvadio lisnicu s legitimacijom od crne kože, pa ustao iz naslonjača i prišao McAuliffu. Pružio mu je lisnicu i trzajem je otvorio.»tu je ispod pečata telefonski broj. Bio bih vam zahvalan da nazovete pa provjerite, gospodine McAuliff.To neće biti potrebno, gospodine Hammond. Jer me ni za što niste ni zamolili.«

19 »Možda budem.ako budete, nazvat ću.da, shvaćam... No dobro.«hammond se vratio u svoj naslonjač.»kao što vele moji dokumenti, ja sam iz Vojne obavještajne. Oni, međutim, ne vele da sam priključen Inozemnom odjelu i Unutrašnjim prihodima. Ja sam financijski analitičar.u Intelligence Serviceu?«Alex je ustao iz naslonjača i pošao do čabrića s ledom i viskija. Pokazao je na njih; Hammond je odmahnuo glavom.»malo neobično, zar ne? Ja mogu shvatiti što se zbiva u bankovnom ili brokerskom uredu, ali ne i poslove u stilu mača i ogrtača.golema većina obavještajnog posla povezana je s financijama, gospodine McAuliff. Na manje ili više suptilan način, dakako.hvala na pouci.«alex si je nadopunio čašu i shvatio da šutnja što je uslijedila znači da Hamniond čeka da se vrati na svoje mjesto.»kad malo razmislim o tome, shvaćam što mislite«, rekao je i sjeo.»prije nekoliko minuta upitali ste me jesam li Dunstoneov čovjek.toga se ne sjećam.jako dobro. Julian Warfield ista stvar.krivo sam se izrazio. Ne sjećam se da sam vas išta upitao.o, naravno. To je ključni dio vašeg dogovora. Da nikad ni u kojoj prilici nećete spomenuti ni gospodina Warfielda ni Dunstone. Mi vas shvaćamo. I, sasvim iskreno, u ovom času to iz sveg srca odobravamo. Između ostalog i zbog toga što smatramo da bi vas, da se ogriješite o zahtjeve tajnovitosti, ubili na licu mjesta.«mcauliff je spustio čašu i zapiljio se u Engleza, koji je govorio tako mirno, tako precizno.»sad ste ga pretjerali«, rekao je naprosto.»to je Dunstone«, odgovorio je Hammond tiho.»mislim das biste mi mogli objasniti.dat ću sve od sebe. Kao prvo, kad je riječ o geološkom istraživanju koje ste ugovorili, vi ste već druga takva ekipa koju šalju...to mi nisu rekli«, prekinuo ga je Alex.»I zbog valjana razloga. Jer svi su mrtvi. Ili bih trebao reći 'mrtvi i nestali'. Nitko nije uspio otkriti što se dogodilo s članovima s Jamajke; bijelci su mrtvi, u to smo sigurni.kako to? Mislim, kako u to možete biti sigurni?«

20 »Zbog najboljeg od svih razloga, gospodine McAuliff. Jedan je od njih bio britanski agent.«mcauliffa je upravo hipnotizirala tiho izgovorena priča čovjeka iz Obavještajne. Hammond je mogao biti i oxfordski nastavnik koji prelazi maglovite zamršenosti mračne elizabetijanske drame, i strpljivo objašnjava svaki zaokret u biti neobjašnjive radnje. Gdje bi zakazalo znanje, poslužio bi se nagađanjima, no svaki bi se put potrudio obavijestiti McAuliffa da je riječ o tome. Dunstone nije bila naprosto kompanija za razvoj industrije; što će reći da su njezine ambicije daleko nadilazile ambicije jednog konglomerata. Ona nije bila isključivo britanska, na što je upućivao sastav upravnog odbora. U stvarnosti je Dunstone, London, bio»korporacijski«stožer međunarodne organizacije financijera odlučnih da stvore globalne kartele kojima neće smetati i kontrolirati ih ni Evropska unija ni njezina trgovačka savezništva. Sto će reći da je u izvodu trebalo ukloniti gospodarsko uplitanje svjetskih vlada: Washingtona, Londona, Bonna, Pariza, Haaga i svih ostalih strana financijskog kompasa. Njih je, u krajnjem izvodu, trebalo svesti na status klijenata, a ne da budu izvor sredstava ili pregovarači.»vi, dakle, u biti tvrdite da Dunstone kani uspostaviti vlastitu vladu.baš tako. Vladu koja bi se temeljila na isključivo ekonomskim trgovačkim faktorima. Bilo bi to koncentriranje financijskih resursa nečuveno još od faraonskog doba. Usporedo s tom ekonomskom katastrofom, i jedva manje važno, odvijalo bi se i apsorbiranje jamajkanske vlade u Dunstone. Jamajka je Dunstoneova predviđena operativna baza. A u tome bi mogli i uspjeti, gospodine McAuliff.«Alex je spustio čašu na široku prozorsku dasku. Počeo je polako, tražeći riječi, zagledan u krovove od škriljca što su konvergirali prema dvorištu Šavova.»Dajte da vidite jesam li shvatio... prema onom što ste mi rekli i onome što već znam. Dunstone predviđa velika ulaganja u razvoj Jamajke. U redu, tu se slažemo, i cifre su doista astronomske. I sada, u zamjenu za ta ulaganja, oni očekuju da će im zahvalna vlada u Kingstonu pružiti valjani zaklon. Ili bi bar to očekivao ja, da sam ja Dunstone. Normalne porezne zajmove, uvozne koncesije, popuste na plaće, nekretnine... opće stimulanse. Ništa novo.«mcauliff je okrenuo glavu i pogledao Hammonda.»Nisam baš siguran da tu vidim ikakvu financijsku katastrofu... ukoliko, možda, nije riječ o engleskoj financijskoj katastrofi.«

21 »Vi ste zahvalili na pouci, ja zahvaljujem na prijekoru«, rekao je Hammond.»Ali samo u detalju. Imate prilično dobru moć opažanja; istina jest da smo se mi isprva brinuli uglavnom za UK. To je, ako baš želite, engleska nastranost. Dunstone je važan čimbenik u britanskoj trgovinskoj bilansi. I bilo bi nam mrsko da ga izgubimo.i tako ste skovali urotu...molim, sad samo čas, gospodine«, prekinuo ga je agent, ali bez podizanja glasa.»najviši ešaloni britanske državne uprave ne kuju urote. Da je Dunstone ono što navodno jest, odgovorni bi se u Downing Streetu otvoreno borili na naše interese. Ali se bojim da to nije slučaj. Dunstone je zadro na iznimno osjetljiva mjesta u Londonu, Bonnu, Parizu, Rimu... i, sasvim sigurno, Washingtonu. Ali na to ćemo se još vratiti... Na trenutak bih se volio koncentrirati na Jamajku. Vi ste se poslužili izrazima 'koncesije', 'stimulansi'... A ja velim 'apsorbiranje'.riječi.zakoni, gospodine McAuliff. Suvereni; odobreni od premijera i vlada i parlamenata. Razmislite malo, gospodine McAuliff. Stvarna i postojeća i vitalna vlada u strateški locirano) neovisnoj zemlji, kojom upravlja golemi industrijski monopol koji djeluje na svjetskim tržištima. To nije na Marsu. To je tu, iza ugla.«alex je promislio o svemu. Potrajalo je to duže od minute. Sve vrijeme potican Hammondovim blago izgovorenim, autoritativno formuliranim»pojašnjenjima«. Ne odavši mu kojim je metodama MI5 do toga došao, Englez mu je objasnio Dunstoneov modus operandi. Golemi su kapitali bili prebačeni iz švicarskih banaka u King Street u Kingstonu, taj kratki blok u kojem su bile smještene glavne međunarodne bankovne institucije. Ali taj golemi protok gotovine nije se pohranjivao u britanskim, američkim ili kanadskim bankama. One su je moljakale, dok su manje sigurne jamajkanske banke ostale zapanjene dotokom tvrde love nečuvene u njihovoj povijesti. Tek su malobrojni znali da su golema nova jamajkanska bogatstva bila isključivo Dunstoneove provenijencije. Ali je ta nekolicina dokaz za to nalazila u kružnom prebacivanju s tisuća računa u toku osmosatnog poslovnog dana. U glavama se vrtjelo od zaprepaštenja. U malobrojnim glavama. Odabranim ljudima na iznimno visokim mjestima nedvojbeno je dokazano da je na Kingston izvršila najezdu jedna nova sila, sila tako moćna da bi uz nju zadrhtali i Wall Street i Whitehall.»Ako toliko znate, zašto se ne umiješate? I spriječite ih?«

22 »Nije moguće«, odgovorio je Hammond.»Sve su transakcije pokrivene; ne možemo nikoga optužiti. Ta je mreža financiranja suviše kompleksna. A Warfield je mozak Dunstonea. On djeluje polazeći od pretpostavke da je zatvoreno društvo efikasno samo kad njegove različite službe znaju malo jedna o drugoj.drugim riječima, vi ne možete dokazati to ŠLO tvrdite i...mi ne možemo objaviti ono što ne možemo dokazati«, prekinuo ga je Hammond.»To je točno.ali možete zaprijetiti. Hoću reći, na temelju onog za što vraški dobro znate da je istina, mogli biste dići paklensku larmu... Ali se to ne usudite. Jer se ponovno vraćamo na ona 'osjetljiva' mjesta u Bonnu, Washingtonu, Parizu i tako dalje. Jesam li i tu u pravu?jeste.onda su vraški osjetljiva.mi vjerujemo da je to zapravo međunarodna selekcija iznimno moćnih ljudi.u državnoj upravi?povezanih s najmoćnijim industrijskim kompanijama.primjerice?«hammondov je pogled zadržao Alexov. Poruka je bila sasvim jasna.»shvaćate da je sve što sam rekao samo... nagađanje.u redu. Ali ja imam slabo pamćenje.no dobro.«hammond je ustao iz naslonjača i obišao ga. Glas mu je ostao tih, ali mu nije nedostajalo preciznosti.»u vašoj zemlji: možda i potpredsjednik Sjedinjenih Država ili netko iz njegova ureda i, nedvojbeno, nepoznati članovi Senata i predsjednikova kabineta. Engleska: istaknute figure u Donjem domu i nedvojbeno mnogi odjelni pročelnici Unutrašnjih prihoda. Njemačka: istaknuti Vorsitzend u Bundestagu. Francuska: elitni pripadnici desnice... Ljudi kakve sam opisao sigurno rade s Warfieldom. Dunstoneov bi napredak bez ljudi na takvim mjestima bio naprosto nemoguć. U to smo sigurni.ali ne znate i koji su to poimence.ne.i sad mislite da bih vam ja tu mogao pomoći?baš tako, gospodine McAuliff.Uza sva sredstva kojima raspolažete, došli ste baš meni? Dunstone me je angažirao samo za istraživanje terena, i ni za što drugo.za njegovo drugo istraživanje, gospodine McAuliff.«

23 Alexander se zapiljio u Engleza.»I velite da je prva ekipa izginula.«hammond se vratio do svog naslonjača i još jednom sjeo u nj.»da, gospodine McAuliff. Sto znači da Dunstone ima protivnika. Koji je moćan i smrtonosan kao i Warfieldove snage. A mi nemamo ni najblažeg pojma što bi to... tko bi to mogao biti. Znamo samo da postoji, da postoje. I sad bismo željeli stupiti u vezu s onima koji žele isto što i mi. Mi možemo jamčiti sigurnost vašoj ekspediciji. No vi ste ključ svega. Bez vas mi ne možemo ni naprijed ni natrag. Bez nas biste se i vi i vaši ljudi mogli naći u velikoj pogibelji.«mcauliff je izletio iz naslonjača i uspravio se iznad britanskog agenta. Udahnuo je nekoliko puta, kratko i duboko, pa se odlučno udaljio od Hammonda; potom se besciljno ushodao sobom u Savoyu. Englez je, čini se, shvatio zašto to Alex čini. Pustio je da se situacija malo slegne i nije rekao ništa.»isusel Kakav ste vi to čovjek, Hammonde!«McAuliff se vratio do svog naslonjača, ali nije sjeo. Dohvatio je svoje piće na prozorskoj dasci, ne toliko zbog viskija koliko da može držati čašu u ruci.»dolazite mi ovamo, slažete optužnicu protiv Warfielda kao da držite ekonomsko predavanje, i onda mi mirno velite da sam, ako s vama ne budem surađivao, s tim ugovorom potpisao i svoju smrtnu osudu.to je prilično crnobijelo, stari moj...to je upravo ono što ste rekli! Sto ako se varate?ne varamo se.vi znate vraški dobro da ja ne mogu dokazati ni to. Ako se vratim Warfieldu i ispričam mu o našem malom neformalnom ćaskanju, gubim taj ugovor čim otvorim usta. I najveći honorar što mi ga je ikad ponudio ijedan naručitelj.mogu li vas upitati o kojoj je svoti riječ? Riječ je o čisto akademskom interesu.«mcauliff je pogledao Hammonda.»Sto biste rekli na dva milijuna dolara?rekao bih da se čudim što nije ponudio tri. Ili četiri... Zašto ne? Ionako neće biti nikoga da to potroši.«alex je izdržao Englezove oči.»sto prevedeno znači, ako me ne ubiju Dunstoneovi neprijatelji, učinit će to Dunstone?Tako mi mislimo. Ne postoji nijedan drugi logičan zaključak. Jednom kad završite posao.«

24 »Shvaćam...«McAuliff se polako odšetao do viskija i obilno ga natočio, kao da ga odmjerava. Hammondu nije ponudio ništa.»kad bih Warfieldu stavio pod nos to što ste mi sada rekli, vi zaista mislite da bi me on...ubio? Ta vam je riječ zaista ostala u uhu, gospodine McAuliff?Ja zaista nemam razloga da se poslužim takvim riječima, gospodine Hammond.Naravno. Jer se još nitko nikad na njih nije uspio priviknuti... Da, mi mislimo da bi vas ubio. Točnije, dao vas ubiti. Nakon što iskoristi vašu pamet.«mcauliff se naslonio na zid i zapiljio se u viski u ruci, ali ga nije pio.»baš mi niste ostavili nikakvu alternativu?i te kako jesmo. Ja mogu otići iz ove sobe; nikad se nismo vidjeli.no što ako vas netko vidi? Oni koji me motre, koje ste spomenuli?neće me vidjeti; morat ćete mi vjerovati na riječ.«hammond se ponovno zavalio u naslonjač. Zamišljeno" je spojio prste.»razumije se da vam, s obzirom na okolnosti, nećemo moći ponuditi zaštitu. Niti od jedne strane...zaštitu od nečeg što se ne može dokazati«, tiho ga je prekinuo Alex.»Da.Nemam alternative...«mcauliff se odgurnuo od zida i popio nekoliko gutljaja viskija.»osim jedne, Hammonde. Pretpostavimo da pristanem na suradnju, pod pretpostavkom da u vašim optužbama ili teorijama, ili kako vas volja ima i istine. Ali pod uvjetom da vam ne odgovaram.nisam baš siguran da sam vas razumio.ja ne prihvaćam naredbe naslijepo. Ja nisam ničija marioneta. Ja postavljam taj uvjet napismeno, ako se to tako kaže.zacijelo da. Jer sam tako počesto i sam govorio.«mcauliff je prošao ispred Engleza i stao kraj njegova rukohvata.»i sada, jednostavno rečeno. Što se od mene očekuje?«hammondov je glas bio miran i precizan.»pred nama su dva cilja. Prvi je, i mnogo ključniji, otkrivanje Dunstoneovih protivnika. Oni su toliko i vješti i fanatični da su pobili prvu istraživačku ekipu. Ako ih otkrijete, oni vas možda odvedu do drugog i podjednako važnog cilja: do imena Dunstoneove nepoznate hijerarhije. Do ljudi bez lica u Londonu, Parizu, Bonnu, Washingtonu... pa makar do samo dvojicetrojice. Bit ćemo vam zahvalni ako nam pribavite išta* određeno.a od čega krećem?«

25 »Od nečeg, bojim se, jako sitnog. No ipak imamo bar nešto. To je samo riječ, možda ime. To ne znamo. Ali imamo bezbroj razloga da povjerujemo kako je ono užasno važno.riječ?da... 'Halidon'.«4 Bilo je to kao rad u dvije razdvojene sfere realnosti, od kojih nijedna nije bila sasvim realna. Za to je vrijeme McAuliff konferirao s ljudima iz geoloških laboratorija Londonskog sveučilišta i skupljao osobne podatke potencijalnih članova svoje istraživačke ekipe. To je sveučilište bilo Dunstoneov paravan zajedno s Kraljevskim povijesnim društvom no ni jednom od njih nije bilo poznato da iza ekspedicije stoje Dunstoneova sredstva. Noću, sve do sitnih jutarnjih sati, McAuliff bi se sastajao s R. C. Hammondom, iz Britanske obavještajne, u malim, čuvanim kućama po mračnim uličicama Kensingtona i Chelsea. Do tih se lokacija stizalo nakon dvije promjene vozila u oba slučaja taksija koje su vozili ljudi iz MI5. I za svaki od tih susreta Alexu bi pribavili priču koja je trebala prikriti njegova lutanja: bila bi to društvena večera, cura, neki pretrpani i dobro mu znani restoran; nikad to ne bi bilo ništa neobično, sve bi se uvijek dalo lako i dokazati i objasniti. Seanse s Hammondom bile su podijeljene na nastavna područja: o političkoj i novčarskoj klimi Jamajke, o kontaktima MI5 diljem otoka, o osnovnim vještinama uz baratanje instrumentima komuniciranja i kontrašpijunaže. Na nekoliko je tih seansi Hammond doveo i karipske»specijaliste«crne agente sposobne odgovoriti na skoro svako pitanje koje bi im McAuliff mogao postaviti. Ali je on pitanja imao malo; prije nešto više od godinu dana na tom je području, nedaleko od Oracabessa istraživao boksit za Kaisera, i slutio je da mu je baš ta činjenica dovela Juliana Warfielda. Kad bi se našli sami, R. C. Hammond bi mu recitirao o stavovima i reakcijama koje treba razviti u sebi. Priču uvijek gradi djelomice na istini... što jednostavnije... tako da je ono osnovno lako potvrditi. Otkrit ćeš da je sasvim moguće djelovati na više različitih nivoa... prirodno, instinktivno. Tvoja će se koncentracija sama razdijeliti...

26 Vrlo će ti se brzo aktivirati vlastita ticala... druga narav. Uhvatit ćeš ritam... vezu između razdvojenih ciljeva... Britanski agent nije nikad ništa posebno isticao, samo bi sve mnogo puta ponovio. Ponavljao bi i ponavljao fraze, tek malo varirajući riječi. Alex je shvatio. Hammond mu je pribavljao temelje: oruđe i samouvjerenost.»za nekoliko ćete dana dobiti i vezu u Kingstonu; to još dotjerujemo. U Kingstonu je zbrka; tu nije lako steći povjerenje.čije povjerenje?«upitao je McAuliff.»Dobro pitanje«, odgovorio je agent.»ali pustimo sad to. To je naš posao. Zapamtite sve ostalo.«alex je pogledao imena, strojem ispisana na papiru koji nije smio izaći iz kuće u Kensingtonu.»Imate puno ijudi na platnom spisku.malo i previše. Ovi prekriženi, ti su na dva rovaša. Našem i CIAinom. Vaša se Središnja obavještajna agencija posljednjih godina počela i previše baviti politikom.bojite se da bi nešto moglo procuriti?da. Kompanija Dunstone živahna je i u Washingtonu. Neuhvatljiva, ali vrlo, vrlo živahna.«ujutro bi ulazio u Dunstoneovu sferu realnosti, dolazio na Londonsko sveučilište. Otkrio je da je isključivanje sinoćnjih briga mnogo lakše nego što je mislio. Hammondova se teorija razdijeljenih ciljeva potvrdila; tako je uhvatio ritam. Sad bi se njegova koncentracija ograničila na profesionalne brige na stvaranje istraživačke ekipe. Bilo je zaključeno da u njoj ne bi trebalo biti više od osam ljudi, a bilo bi još bolje da ih je i manje. Stručna bi područja trebala biti uobičajena: škriljavci, vapnenac i stratifikacija kamene podloge; analiza vode i plinskih džepova; vegetacija istraživanje tla i botanike; i napokon, zbog toga što će se istraživanja proširiti i u unutrašnje predjele pokrajine Cock Pit, trebat će im i netko tko poznaje razne dijalekte i običaje zabitnih krajeva. Warfield je smatrao da je to suvišno; Alex je znao svoje. Neraspoloženje na Jamajki zna biti i vrlo žestoko. McAuliff se već bio odlučio za jednog člana ekipe, Sama Tuckera, stručnjaka za tlo, pedologa iz Californije. Sam je bio golema, stamena ljudina od pedeset i nešto godina, spreman na sve ekscese za kojima bi se ukazala prilika u nekom ambijentu, ali je na svom području bio vrhunski profesionalac. Osim toga je bio i

27 najpouzdaniji Alexu poznati čovjek, i s njim ga je vezalo čvrsto prijateljstvo sve otkako su lani radili zajedno za Kaisera u Oracabessi. McAuliff je Julianu Warfieldu diskretno stavio na znanje da će, ne prihvati li Sama, morati sebi potražiti drugog istraživača. Bila je to, kad se sve uzme u obzir, šuplja prijetnja, ali je bila vrijedna rizika. Alex je svakako želio da Sam pođe s njim na Jamajku. Ostali će biti novi, neprovjereni; Tucker je pošteno vukao već godinama. U njega se čovjek mogao pouzdati. Warfield je zadužio Dunstone da provjeri Sama Tuckera i složio se da protiv njega, osim nekoliko sitnih idiosinkrazija, ne govori baš ništa. Ali se ni Sam neće razlikovati od svih ostalih članova; nitko neće biti informiran da iza toga stoje Dunstoneovi interesi. Zbog očitih razloga. Nitko neće znati ništa. I Alex je to mislio ozbiljno. Ozbiljnije nego što je to Warfield i slutio. Ako u zapanjujućim tvrdnjama R. C. Hammonda ima imalo istine. Svim će članovima ekspedicije ispričati istu priču. Polazeći od skupa činjenica što ga je sklepala kompanija Dunstone. Čak su i organizacije u to upletene to prihvatile kao istinu; za suprotno i nisu imale razloga. Nitko nije propitkivao donacije; one su za akademike Sveto pismo. Njima se udvaraju, njih slave i štuju, i o njima se nikad ne debatira. Tu je geološku ekspediciju omogućila dotacija Kraljevskog povijesnog društva, a preporučio ju je i Odbor za djelatnosti Commonwealtha Gornjega doma. Ekspedicija je trebala biti zajednički pothvat Londonskog sveučilišta i jamajkanskog Ministarstva školstva. Sve plaće, troškovi, refundacije obavit će se preko sveučilišne blagajne. Kraljevsko će društvo uspostaviti bankovne platežne tokove, i sveučilište će crpiti iz tih fondova. Razlozi za tu ekspediciju bili su kompatibilni s nastojanjima Commonwealthova odbora, čiji su pripadnici bili i puk i platiše većine kraljevskih društava. Bio je to očinski dar novoj, neovisnoj naciji još jedna nezaboravljiva spona s Britanijom. Studija na kojoj će zahvaljivati udžbenici u godinama što dolaze. Jer, prema podacima jamajkanskog ministarstva, o ranijim geološkim istraživanjima tog područja ne postoje nikakvi pisani podaci. Očito. A da su i postojali, nitko ih ne bi iznio na sunce. Akademsko Sveto pismo. Sveučilišni švindl. Nitko se ne propitkuje.

28 Priznalo se ipak da je postavljenje Alexandera McAuliffa za vođu ekspedicije izazvalo nelagodu i u Kraljevskom društvu i na sveučilištu. Ali je tog Amerikanca postavilo jamajkansko ministarstvo. Eto kakve se uvrede moraju trpjeti od kolonija. Ali se uzima novac; i ne diskutira se. Sveto pismo. Sve je bilo komplicirano baš koliko treba da bude akademski prihvatljivo, pomislio je McAuliff. Julian Warfield je shvaćao sredinu kroz koju manevrira. Baš kao što ju je shvaćao i R. C. Hammond iz Britanske obavještajne. A Alex je počeo shvaćati da će morati požuriti. I Dunstone i MI5 imali su pred sobom određene ciljeve. On bi se u tim obave zama mogao i izgubiti. U izvjesnom smislu, on se već i izgubio. Ali je njegova trenutačna briga bila izbor ekipe. McAuliff je svoj pristup izboru ljudi primijenio već toliko puta da je znao da daje ploda. Neće razgovarati ni s kim čije radove nije temeljito pročitao; svi s kojima je razgovarao već su se potvrdili na papiru. Izvan specifičnih stručnih područja, zanimali su ga još i prilagodljivost tjelesnim i klimatskim zahtjevima, kao i spremnost na kompromise pri druženju u uskom krugu. I tako je obavio svoj posao. Bio je spreman.»tajnica mi je rekla da ste me željeli vidjeti, doktore McAuliff.«Čovjek koji je to izgovorio na vratima bio je predsjednik geofizičkog zavoda, nezgrapni akademičar s naočalama koji je uzalud pokušavao prikriti antipatije prema Alexu. Bilo je očito da smatra da su ga prevarili i Kraljevsko društvo i Kingston zato što mu nisu povjerili McAuliffov posao. Nedavno je dovršio savršenu studiju Anguille; sličnost je između tog zadatka i onoga na Jamajki bila i prevelika a da bi se čovjek osjećao ugodno.»zaboga«, rekao je Alex.»Ja sam mislio doći k vama.«prišao je svom stolu i smeteno se nasmiješio. Stajao je kraj jedinog prozora, koji je gledao na minijaturni četverokut, i promatrao studente kako vuku knjige, pa zahvaljivao Bogu što to više nije njegov svijet.»mislim da ću već danas popodne biti spreman otpočeti prve razgovore.zar već?zahvaljujući najviše vama, profesore Ralston. Vaše su preporuke bile savršene.«to nije bio samo znak pristojnosti; akademski su kandidati bili dobri na papiru.

29 Od deset finalnih kandidata, točno ih je pola tu bilo po Ralstonovoj preporuci; preostala su petorica bili slobodnjaci o kojima su dvije londonske tvrtke za geološka istraživanja imale visoko mišljenje.»ja bih bio sklon uzeti vaše ljude, a da druge i ne pogledam«, nastavio je Alex i ovaj put odlučio biti pristojan.»ali je ministarstvo u Kingstonu baš zapelo da razgovaram i s ovima.«pružio je Ralstonu list papira s pet nesveučilišnih imena.»o, da. Neki su mi poznati«, odgovorio je Ralston, a glas mu je odavao da mu je Alexov kompliment godio.»ovaj par tu je... par, shvaćate.kako?muž i žena kao ekipa. Jensenovi.Tu je samo jedan Jensen. Tko je žena?r. L. Wells. To je Ruth Wells, Jensenova žena.nisam znao... Iako ne mogu reći da im to govori u prilog.zašto ne?ne znam«, odgovorio je Alex iskreno.»još nikad nisam u ekspediciji imao bračni par. Glupa reakcija, zar ne? Poznajete li još koga?jednog momka. Radije ne bih komentirao.onda bih vas molio da to učinite.ferguson. James Ferguson. On je bio moj student. Bez dlake na jeziku. Prilično tvrdoglav, ako znate što mislim.ali on je botaničar, stručnjak za biljke, ne geolog.školovao se i za ekspedicije; geofizika je njegova druga struka. Dakako, to je bilo prije mnogo godina.«mcauliff je složio neke papire po stolu.»nije ih moglo biti baš jako mnogo. Dosad je bio na svega tri ture, i to sve za protekle četiri godine.zapravo ih i nije bilo. I trebali biste se s njima sastati. Smatraju da je jako dobar, tako su mi rekli.ovdje su vaši ljudi«, rekao je Alex i pružio Ralstonu drugi list papira.»od osam što ste mi ih predložili, izabrao sam pet. Ima li još koje iznenađenje? Usput rečeno, nadam se da se slažete.«ralston je pročitao spisak, i pritom namjestio naočale i napućio usne.»da, mislio sam si da ćete izabrati baš njih. Shvaćate, naravno, da taj momak iz Whitechapela nije jedan od nas. Njega su preporučili s Karipskih studija. Po svemu

30 sudeći, briljantan čovjek. Nikad se nismo i osobno upoznali. Zarađuje lijep novac na predavačkim turnejama.on je crnac?o, naravno. On na Antilima poznaje sve jezike, sve dijalekte, sve kulturne normalnosti i aberacije. U svojoj je disertaciji proučio ni manje ni više nego dvadeset sedam afričkih plemena na tim otocima. Od Bušvadija do Koromantija. Njegovo je istraživanje afroindijanske integracije postalo standardno djelo. I čujem da je jako šarmantan.hoćete reći još nešto o nekom?ne, zapravo ne. Imat ćete muke dok se odlučite između stručnjaka za škriljave slojeve. Tu imate dva vrlo pristojna. Ukoliko ne prevagnu... neposredne simpatije. Na ovu ili onu stranu.nisam shvatio.«ralston se nasmiješio.»svaki bi daljnji komentar s moje strane bio pretenciozan.«potom je profesor žurno dodao:»mogu li zamoliti da jedna od naših djevojaka ugovori sastanke?hvala, bilo bi mi drago. Ako bi se moglo vremenski organizirati za svu desetoricu. Za svakog ću u sljedećih nekoliko dana odvojiti po sat; ići ću redom koji će svima odgovarati.jedan sat...one s kojima poželim još razgovarati, nazvat ću ponovno nema smisla da rasipam ni svoje ni njihovo vrijeme.da, naravno.«jedan se od kandidata diskvalificirao čim je ušao u McAuliffovu sobicu. Činjenica da je u jedan popodne bio više pijan nego trijezan još bi se i dala opravdati, ali je umjesto toga poslužila kao isprika da ga se eliminira zbog mnogo većeg problema: šepao je na desnu nogu. Tri su druga bila prekrižena zbog identičnog razloga: svi su bili očito neprijateljski nastrojeni prema Karibima što je bio engleski virus koji se sve više širio, britanski analog američkog južnjačkog primitivizma. Jensenovi Peter Jensen i Ruth Wells bili su lijepo iznenađenje, i pojedinačno i zajedno. Imali su pedeset i koju, bili su bistri, samouvjereni, dobrodušni. Bili su bez djece, financijski sigurni i iskreno zainteresirani i jedno za drugo i za svoj posao. Njegovo su stručno područje bili rudni minerali; njezino sestrinska znanost

31 paleontologija fosili. Njegovo je znanje bilo izravno primjenjivo, njezino je područje bilo malo udaljeno, ali s akademskog stajališta opravdano.»smijem li vam postaviti nekoliko pitanja, doktore McAuliff?«upitao je Peter Jensen ugodnim glasom i napunio lulu.»razumije se.ne mogu reći da o Jamajki znam baš mnogo, ali mi se ta ekspedicija čini vraški čudnom. Nisam baš siguran da sam shvatio u čemu je stvar?«alex je bio sretan što mu se ukazala prilika da izrecitira objašnjenje što ga je stvorila komapnija Dunstone. Dok je govorio, pažljivo je promatrao stručnjaka za ruke, i osjetio olakšanje kad je u geologovim očima ugledao bljesak shvaćanja. Kad je dovršio, zastao je i dodao:»ne znam je li vam sad jasnije.o, svega mi, sve mi je jasno, stara kuko. Burkeova plemićka genealogija stvara se opet!«peter Jensen se zasmijuljio, pa pogledao ženu.»kraljevsko PD moralo je sebi silom izmisliti posao. I onda su se njegovi članovi u Gornjem domu za to potrudili pobrinuti. Krasna predstava... uzdam se da će i sveučilište zaraditi koju funtu.bojim se da proračun baš nije tako komotan.zaista?«peter Jensen je izvadio lulu i pogledao McAuliffa.»Onda možda i nisam shvatio. Oprostit ćete mi, ali vi u struci baš niste poznati kao posebno jeftin voda... i to s pravom, dopustite mi da dodam; jer vam je reputacija viša od cijene.od Balkana do Australije«, dodala je Ruth Well Jensen, a na licu joj se pokazalo da joj muž ide pomalo na živce.»i ako ste se vi odvojeno nagodili, to zaista nisu Peterova prokleta posla.«alex se tiho nasmijao.»vrlo ste ljubazni, oboje. Ali tu zaista nema ništa posebno. Naprosto su me upecali, i to je sve. Ja sam na tom otoku radio za neke kompanije, i nadam se da ću to činiti ponovno. I često. Sve dozvole za geofizička istraživanja izdaje Kingston, a Kingston je tražio baš mene. Nazovimo to ulaganjem u posao.«mcauliff se ponovno pažljivo zagledao u Petera Jensena; taj je odgovor bio uvježbao. Englez je još jednom pogledao svoju ženu. Kratko. Pa se zasmijuljio, kao što je to učinio pred nekoliko trenutaka.»i ja bih učinio isto, stara kuko. Ali Bog neka se smiluje ekspediciji koju bih ja vodio.«

32 »Od takve bih bježala kao od kuge«, rekla je Ruth i nasmijala se istim tihim smijehom kao i njezin muž.»koga ste izabrali, ako je pristojno pitati? Možda nekog poznatog.još nikoga. Zapravo sam tek počeo...no dobro«, prekinuo ga je Peter Jensen, a oči su mu oživjele od dobrog raspoloženja,»budući da patite zbog nepokrivenih troškova, moram vam reći da se mi ne bismo željeli razdvajati. Nekako smo se dosad već navikli jedno na drugo. Ako vas zanima jedno od nas dvoje, drugom će biti dosta i pola plaće, samo da smo zajedno.«riječi Ruth Wells Jensen, koje su uslijedile potom, raspršile su i zadnje Alexove sumnje. Ona je s dobrodušnom točnošću oponašala mužev profesionalni ton.»za pola plaće, stara kuko, mogli bismo se nagoditi. U našem je stanu u ovo doba godine tako prokleto hladno.«jensenove će angažirati. Treće nesveučilišno ime, Jamesa Fergusona, Ralston je točno opisao kao svojeglavog i tvrdoglavog. McAuliffu se, međutim, učinilo da su te karakterne crte posljedica energije i nestrpljivosti. Ferguson je bio mlad dvadeset šest godina i nije bio od ljudi koji bi mogli preživjeti, nekmoli pak bujati, u akademskom okružju. Alex je u Fergusonu prepoznavao nekog davnog sebe: silnu zaokupljenost vlastitom strukom i netrpeljivost prema istraživačkom svijetu u kojemu se ona izučava. Sto je bila kontradikcija, ako ne i sukobljenost ciljeva. Ferguson je radio honorarno za agroindustrijske kompanije, i najbolja mu je preporuka bila da je rijetko kad bio bez posla na tržištu kojem baš nije manjkalo radne snage. James Ferguson je bio jedan od najboljih stručnjaka za biljke do kojih se moglo doći.»volić bih se vratiti na Jamajku«, rekao je mladić trenutak nakon početka preliminarnog razgovora.»prije dvije godine bio sam u Port Mariji za zakladu Craft. Ja vjerujem da je čitav taj vražji otok pravi zlatni rudnik ako se dopusti razvoj proizvodnje voća i sintetike.a što je zlato?«upitao je McAuliff.»Vlakna barakuje. U drugoj fazi razvoja. Mogla bi se razviti sorta banana koja bi među najlonašima i poliesterašima izazvala pravu paniku, a trgovce voćem da i ne spominjemo.možete li to dokazati?to mi je, vjerujem, za vražju dlaku skoro i uspjelo. Zato me je zaklada i izbacila.vas su izbacili?«

33 »I to bez ikakvih ceremonija. Nema smisla prikrivati tu činjenicu; nije me zapravo ni briga. Rekli su mi da se držim svog posla. Možete li to zamisliti? Ako sam vam ja zanimljiv, kod mene biste mogli naći i nekoliko negativnosti.zanimljivi ste mi, gospodine Ferguson.«Razgovor s Charlesom Whitehallom uznemirio je McAuliffa. Ili, točnije, uznemirio ga je sam sugovornik, a ne kvaliteta primljene informacije. Whitehall je bio crni cinik, današnji Londonac kojemu su i korijeni i struka pripadali Karibima, no čiji je pogled na svijet bio agresivno nepromjenjiv. Njegov je izgled zapanjio McAuliffa. Usprkos tome što je napisao tri toma o karipskoj povijesti, unatoč tome što je, prema Ralstonovim riječima, objavio»standardna djela«, činilo se da Charles Whitehall nema ni godine Jamesa Fergusona.»Ne dajte da vas zavara moj izgled, gospodine McAuliff«, rekao je Whitehall kad ju ušao u Alexovu sobicu i pružio mu ruku.»moja tropska boja prikriva godine bolje nego što to čini svjetlija koža. Četrdeset su mi i dvije godine.pročitali ste mi misli.ne mora biti. Navikao sam se već na tu reakciju«, odgovorio je Whitehall sjeo, zagladio svoju skupu sportsku jaknu, pa prebacio nogu preko noge, uvučene u tanko isprugane hlače.»budući da vi ne rasipate riječi, doktore Whitehall, neću ih ni ja. Zašto vas zanima ta ekspedicija? Koliko sam shvatio, vi na predavačkim turnejama možete zaraditi mnogo više novca. Geofizička ekspedicija baš nije najlukrativniji posao.recimo da su za mene lukrativni aspekti od drugorazredne važnosti: iako je ovo vjerojatno tek jedan od malobrojnih trenutaka mojega života za koji se to može reći.«dok je to govorio, Whitehall je iz džepa izvadio srebrnu kutiju za cigarete.»da vam velim istinu, gospodine McAuliff, kad se čovjek vraća u svoju zemlju kao stručnjak pod okriljem Kraljevskog povijesnog društva, to izaziva izvjesno zadovoljenje ega. To je samo to i ništa više.«alex mu je vjerovao. Jer je Whitehall, prema onome što je o njemu bio pročitao, kao znanstvenik bio cjenjeniji vani nego kod kuće. Činilo se da je Charles Whitehall želio da ga prihvate po mjeri njegove učenosti, a baš su mu to uskratile intelektualne ili društvene? kuće u Kingstonu.»Dobro poznajete područje Cock Pita?Od mene ga bolje poznaju samo trkači. A povijesno i kulturno, dakako, i mnogo bolje.«

34 »Sto su to trkači?trkači su brđani. Iz planinskih naselja. Oni služe kao vodiči... ako ih uspijete naći. Oni su zapravo domoroci. Koga ste angažirali za ekspediciju?molim?«alexove su misli bile kod trkača.»pitao sam vas tko ide s vama. Tko je u ekipi. To bi me zanimalo.mislim... još nisam popunio sva mjesta. Imam jedan par, zovu se Jensenovi rude i paleo; mladog botaničara, Fergusona. A tu je i jedan moj američki prijatelj, pedolog, zove se Sam Tucker.Mislim da sam za Jensena već čuo. Nisam baš siguran, ali čini mi se da jesam. Ostale ne poznajem.to ste očekivali?iskreno, da. Projekti Kraljevskog društva obično privlače ljude najvećeg kalibra.«whitehall je oprezno lupnuo cigaretom o rub pepeljare.»poput vas?«upitao je McAuliff i nasmiješio se.»ja nisam skroman«, odgovorio je crni učenjak, i na Alexov suzdržani smiješak odgovorio sasvim otvorenim.»i za to sam jako zainteresiran. Mislim da bih vam mogao biti koristan.«što je mislio i McAuliff. Drugi stručnjak za škriljavce bio je naveden pod imenom A. Gerrard Booth. Booth je bio sveučilišni kandidat kojeg je Ralston osobno preporučio ovim riječima:»obećao sam Boothu da ću vam na ove radove i članke skrenuti zanimanje. Vjerujem da bi Booth bio koristan dobitak za ekspediciju.«ralston je dao McAuliffu fascikl pun studija A. Gerrarda Bootha koje su se bavile lisnatim slojevima na najrazličitijim lokacijama: od Turske i Korzike do Zaira i Australije. Alex se prisjetio da je neke od tih članaka već pročitao u National Geologistu, i da su mu ostali u sjećanju kao lucidni i profesionalni. Booth je bio dobar; Booth je bio više nego dobar. A Booth je osim toga bio i žena. A. Gerrard Booth njezini su kolege poznavali kao Alison Booth; nitko se nije gnjavio sa srednjim imenom. Njezin je smiješak bio jedan od najnepatvorenijih što ih je McAuliff ikada vidio. Bio je to više kao nekakav polusmijeh moglo bi se čak reći i da je bio muški, da tu riječ nije nijekala njezina potpuna ženstvenost. Oči su joj bile plave i žive i smirene oči profesionalca. I rukovala se čvrsto, opet kao profesionalac. Svijetlo smeđa joj je kosa bila duga i meka i lagano valovita mnogo puta počešljana, pomislio je Alex, za ovaj razgovor. Godine su joj mogle biti između kraja dvadesetih i početka

35 tridesetih; to se nije moglo odrediti promatranjem, samo što joj je u kutovima očiju opazio bore od smijanja. Alexander Booth nije bila samo dobra i ženskoga spola; ona je, osim toga, bar na prvom sastanku, bila vrlo privlačna i otvorena osoba. Dok su razgovarali, McAuliffu se u glavu stalno vraćala riječ»profesionalac«.»natjerala sam Rollvja doktora Ralstona da mi obeća da će prešutjeti činjenicu da sam žena. Ne pripisujte mu to u zlo.tako ste sigurni da sam ja antifeminist?«djevojka je podigla ruku i maknula dugu, meku kosu s obraza.»nisam mislila ni na kakav unaprijed stvoreni neprijateljski stav, doktore McAuliff. Samo dobro razumijem praktične teškoće. Dio je mog posla uvjeriti vas da za nj imam kvalifikacije.«i potom, kao da je svjesna mogućeg dvostrukog značenja, Alison Booth se prestala smiješiti i poravnala suknju... profesionalno.»sto se tiče terenskog i laboratorijskog rada, siguran sam da za to doista imate sve potrebne kvalifikacije...a ja bih rekla da su svi drugi kriteriji nebitni«, rekla je djevojka s laganim tračkom engleske uznositosti.»ne nužno. Jer tu postoje i problemi okoliša, izvjesnog stupnja tjelesne neudobnosti, da baš ne velim tegoba.ne mogu ni zamisliti da bi Jamajka bila u istoj ligi sa Zairom ili Aussie Outbackoom. A na njima sam istraživala.znam..rolly mi je rekao«, prekinula ga je Alison Booth,»da ne prihvaćate priče o terenskim izletima prije nego što s nama porazgovarate.grupna izolacija zna dovesti do velikih pogrešaka u zaključivanju. Do nepodnošljivih odnosa. U prošlosti sam već gubio dobre ljude zato što su drugi ljudi zbog krivih razloga na njih reagirali negativno.što je sa ženama?izraz 'čovjek' upotrijebio sam u širem, ne u užem smislu.a ja imam jako dobre preporuke, doktore McAuliff. I to zbog pravih razloga.morat ćete mi ih pokazati.ponijela sam ih sa sobom.«alison je raskopčala veliku kožnu torbu u krilu, izvadila dvije poslovne kuverte, pa ih stavila na rub McAuliffcva pisaćeg stola.»moje preporuke, doktore McAuliff.«

36 Alex se nasmijao i dohvatio kuverte. Pogledao je djevojku i pogledi su im se spleli. U njezinu je izrazu bio i dobrodušan izazov i izvjesna doza prošnje.»zašto vam je, gospođice Booth, ta ekspedicija tako važna?zato što znam svoj posao i mogu ga obaviti«, odgovorila je naprosto.»vi radite na sveučilištu?sa skraćenim radnim vremenom, predavanje i laboratorij. Ja nisam stalno zaposlena... po vlastitom izboru, usput rečeno.onda to nije zbog novca.«mcauliff je to izrekao kao tvrdnju.»dobro bi mi došao; iako baš ne očajavam.ja ne mogu ni zamisliti da biste vi očajavali i zbog čega«, rekao je sa smiješkom simpatije. A onda je Alex opazio ili bar pomislio da je opazio kako se u djevojčinim očima pojavio tračak naoblake, trenutak zabrinutosti koji se izgubio kako je i došao. On je instinktivno nastavio dalje.»ali zašto baš ova ekspedicija? S obzirom na vaše kvalifikacije, siguran sam da bi se našla i još koja. Vjerojatno zanimljivija, i zacijelo unosnija.odgovara mi vrijeme«, odgovorila je ona tiho, s precizno odmjerenim oklijevanjem.»zbog privatnih razloga koji nemaju baš nikakve veze s mojim kvalifikacijama.i zbog tih razloga želite provesti duže vrijeme na Jamajki?To nema nikakve veze s Jamajkom. Što se toga tiče, mogli biste praviti i ekspediciju u vanjsku Mongoliju.Shvaćam.«Vratio je dvije kuverte na stol. Namjerno je pokazao tračak ravnodušnosti. Djevojka je reagirala.»dobro, doktore McAuliff. To među mojim prijateljima nije tajna.«stavila je torbu u krilo. Nije je stisnula; u njoj nije bilo nikakve napetosti. Kad je progovorila, glas joj je bio čvrst, baš kao i pogled. Opet je bila sasvim profesionalna.»obratili ste mi se kao 'gospođici Booth' i to nije točno. 'Booth' je moje vjenčano prezime. Žao mi je što moram reći da taj brak nije uspio; nedavno je okončan. Tješenja dobronamjernih ljudi u takvom trenutku znadu biti dosadna. Zato bih im se radije uklonila.«mcauliff joj je uzvratio čvrstim pogledom i pokušao čuti i nešto iza tih riječi. Tu je bilo i još nešto, ali mu ona ne bi dopustila da dalje po tome kopa; izraz je to njezina lica jasno govorio... i to profesionalno.»to nije relevantno. Ispričavam se. Ali mi je drago što ste mi to rekli.jeste li zadovoljili... svoj osjećaj odgovornosti?«

37 »Ako ne, onda bar osjećaj radoznalosti.«alex se nagnuo prema njoj, laktima naslonjen na stol i s dlanovima pod bradom.»a osim toga, i nadam se da to nije nepristojno, time ste mi omogućili da vas mogu pozvati na večeru.ja mislim da to ovisi o stupnju relevancije koji ćete pripisati mom prihvaćanju.«alisonin je glas bio pristojan ali ne i hladan. A u očima joj je, osim toga, bilo ono njezino ljupko raspoloženje.»sasvim iskreno, ja doista inzistiram na večeri ili ručku... pa čak i poštenom uživanju u piću s ljudima o čijem angažmanu razmišljam. Ali mi je u ovom trenutku to vrlo teško priznati.svojim ste me odgovorom sasvim razoružali, doktore McAuliff«, odgovorila je djevojka, a usne su joj se razdvojile i nasmijale polusmijehom.»bilo bi mi jako drago večerati s vama.dat ću sve od sebe da vas previše ne tješim. I ne mislim da vam je to uopće potrebno.i sigurna sam da nikad niste dosadni.ne relevatno.«5 McAuliff je stajao na uglu High Holborna i Chancerv Lanea i gledao na sat. Ruke su mu se sjajile u maglom nabijenoj londonskoj tami; bilo je Prestonov je RollsRoyce kasnio deset minuta. A možda se uopće i ne pojavi. Upute su glasile, ako automobil ne stigne do ponoći, da se vrati u Savoy. Potom će mu zakazati drugi sastanak. Bilo je trenutaka kad je morao sam sebe podsjećati čije on skrovite zapovijedi slijedi, a onda bi se upitao slijedi li netko i njega. To je degradirajući način života, razmišljao je: bila je to stalna svijest o nečemu što je zatvaralo čovjeka u džep straha. Svi romani o sjenovitom svijetu konspiracije ispuštaju onu bitnu nedostojanstvenost neodvojivu od tog svijeta. Tu nije postojala nikakva iole dublja neovisnost; i to je gušilo. Baš je ovaj noćni sastanak s Warfieldom stvorio potrebu da skoro panično nazove Hammonda, jer mu je i britanski agent zakazao sastanak, i to za jedan ujutro. Ili točnije, sastanak je zatražio sam McAuliff, a Hammond je odredio mjesto i vrijeme. A onda je u navečer stigao poziv od Dunstonea: Budi na križanju High Holborna i Chancervja u 11.30, za sat i deset minuta.

38 Hammonda isprva nije mogao naći. Njegov visokotajni, privatni telefon u MI5 naprosto se nije javljao. Alexu nitko nije dao nijedan drugi broj, a Hammond ga je u više navrata upozorio da ga nikad ne zove u ured i ne ostavlja ime. Kao i da ga nikad ne zove iz svog apartmana u Savoyu. Hammond se nije uzdao u telefoniste ni u jednoj od te dvije institucije. Baš kao ni u otvorene frekvencije mobitela. I tako je Alex morao izaći na Strand, pa krenuti nizom pubova i javnih govornica, sve dok mu se nije javio Hammondov telefon. Bio je siguran da ga promatraju tko zna tko i tako je morao glumiti zlovolju svaki put kad bi spustio slušalicu nakon što mu se nitko ne bi javio. Tako je ispleo čitavu mrežu laži, za slučaj da mu Warfield počne postavljati pitanja. A laž je glasila da je pokušavao dobiti Alison Booth i otkazati sutrašnji ručak. On se s njom zaista bio dogovorio za ručak, i nije to kanio otkazati, ali je u priči bilo dovoljno istine da zvuči uvjerljivo. Priču uvijek gradi djelomice na istini... Držanje i reakcija. MI5. A onda se, napokon, na Hammondovu telefonu netko javio. Bio je to muškarac koji je ležerno izjavio da je Hammond otišao na ponoćnu večeru. Na ponoćnu večeru! Blagi Bože!... Svjetski karteli, međunarodna šurovanja na najvišim mjestima, financijska urota i ponoćna večera. Razložnim tonom, tako suprotnim McAuliffovu tjeskobnom glasu, taj mu je čovjek rekao da će upozoriti Hammonda. To Alexu nije bilo dovoljno; on je uporno zahtijevao da Hammond bude kraj svog telefona pa makar morao bdjeti čitavu noć sve dok ga on, Alex, ne nazove nakon sastanka s Warfieldom. Bilo je St James RollsRoycea nema pa nema. Osvrnuo i opazio nekolio pješaka na High Holbomu, kako koračaju kroz gustu maglu. I upitao se koji se od njih, i da li se ijedan, zanima njegovom osobom. Džep straha. A razmišljao je i o Alison. Večerao je s njom tri dana za redom; rekla je da mora pripremiti predavanje, i zato su skratili veče. S obzirom na komplikacije koje su uslijedile, to je bila sretna okolnost. Alison je bila čudna djevojka. Profesionalka koja je vješto skrivala slabosti; koja nikad ne bi odlutala daleko od toga kruga tihog humora koji ju je štitio. Taj polusmijeh, pa tople plave oči, pa polagani, ljupki pokreti ruke... to su bili nekakvi njezini štitovi. Nije bilo nikakvog problema da je se stavi na prvo mjesto u selekciji... gledano profesionalno. Ona je bila daleko najbolji kandidat u čitavom timu. Alex je sebe smatrao jednim od najboljih stručnjaka za kamene slojeve na oba kontinenta, pa

39 ipak baš ne bi rado svoje znanje suprotstavio njezinu. Alison Gerrard Booth bila je zaista vrstan stručnjak. I ljupka. I on je želio da s njim pođe na Jamajku. Već je bio pripremio i argument za Warfielda, ako je odbace ti prokleti kompjuteri Dunstoneove službe osiguranja. Konačno je odobrenje njegova odabira i bila glavna tema večerašnje konferencije. I gdje je taj prokleti crni brod od automobila? Do ponoći je ostalo još deset minuta.»oprostite, gospodine«, rekao je dubok, skoro grlen glas iza McAuliffa. On se okrenuo i ugledao čovjeka otprilike svojih godina, u teškoj smeđoj jakni; izgledao je kao lučki radnik ili građevinac.»da?prvi sam put u Londonu, gospodine, i mislim da sam se izgubio.«potom je pokazao na ulični natpis, jedva vidljiv u svjetlu što se kroz maglu prosipalo iz svjetiljke.»tu piše Chancerv Lane, koja bi morala biti kraj nečeg što se zove Hatton Garden, gdje bih se morao naći s prijateljima. Ali ga ne mogu i naći, gospodine.«alex je pokazao nalijevo.»to vam je tu, dvijetri ulice dalje.«čovjek je ponovno pokazao prstom, gestom pomalo umno zaostalog, u smjeru u kojem je bila upućena McAuliffova gesta.»tamo?tako je.«čovjek je nekoliko puta mahnuo rukom, kao da to želi naglasiti.»sigurni ste, gospodine?«a onda je čovjek spustio glas i progovorio brzorječicom.»molim vas, bez ikakve reakcije, gospodine McAuliff. Nastavite kao da mi objašnjavate. Gospodin Hammond će vas čekati u Sohou; to je klub koji se zove Sova svetog Jurja, i radi čitavu noć. On vas čeka. Ostanite za šankom, on će vam prići. Ne brinite za vrijeme... Ne želi da ga više zovete. Pod prismotrom ste.«mcauliff je progutao slinu, problijedio i mahnuo rukom možda i malo preočito, pomislio je u smjeru Hatton Gardena. Ali je isto tako i izgovorio, brzo i tiho:»isusel Ako motre mene, onda motre i vas\mi s tim računamo...ne sviđa mi se ta promjena! Što da kažem Warfieldu? Da me iskrca u Sohou?«

40 »Zašto ne? Recite da biste se željeli jedne noći provesti. Ujutro nemate ništa zakazano. Amerikanci vole Soho; sve je to savršeno prirodno. Vi baš niste neki hazarder, ali tu i tamo volite zaigrati.kriste! Biste li bili ljubazni pa mi opisali moj spolni život?mogao bih i to da hoću.«a onda se vratio onaj grleni, glasni glas.»hvala vam, gospodine. Vrlo ljubezno od vas, gospodine. Siguran sam da ću naći svoje prijatelje.«čovjek je brzo otkoračao u noćnu maglu prema Hatton Gardenu. McAuliff je osjetio kako se trese čitavim tijelom; ruke su mu drhtale. Da ih smiri, posegnuo je u džep za cigaretama. Bio je sretan što mu se ukazala prilika da stisne metal svog upaljača. Bilo je pet minuta do dvanaest. Pričekat će još nekoliko minuta iza ponoći pa otići. Njegove su upute bile da se»vrati u Savoy«; potom će mu zakazati drugi sastanak. Znači li to da će biti zakazan kasnije te iste noći? U jutarnje sati? Ili je»povratak u Savoy«naprosto značio da više ne mora stajati na uglu High Holborna i Chancerv Lanea? Je li onda za večeras slobodan? Riječi su bile jasne, ali su suprotna objašnjenja bila podjednako uvjerljiva. Ako bi odlučio, mogao bi se uz mnogo zastoja probiti do Sohoa, do Hammonda. Nadzorna bi služba utvrdila činjeniču da Warfield nije došao na sastanak. Ta je opcija bila i dalje otvorena. Moj Bože! pomislio je Alex. Sto se to sa mnom zbiva? Riječi i značenja... opcije i alternative. Tumačenje... zapovijedi! Tko to njemu dođavola izdaje zapovijedi! On nije navikao da mu netko zapovijeda! Ali kad mu se ruka zatresla dok je podizao cigaretu do usta, shvatio je da ga to čeka... na neodređeno vrijeme. Vrijeme u paklu koji ne podnosi; više nije bio slobodan. Kazaljke su se na ručnom satu preklopile. Bila je ponoć. Neka se svi skupa nose do sto prokletih đavola! On će otići! Nazvat će Alison i reći joj da bi volio svratiti na piće... zamoliti je da ga primi. A Hammond neka čeka svu noć u Sohou. Gdje je to bilo? Sova svetog Jurja. Jebeno li blesavog imena! Neka ga vrag nosi! Iz magle, iz smjera Newgatea, izletio je RollsRoyce, jureći grlenim motorom, kao silni upad u inače mirnu ulicu. Zavio je duž rubnika ispred McAuliffa i najednom

41 stao. Šofer se digao iz sjedala, optrčao dugu haubu automobila, pa Alexu otvorio stražnja vrata. Sve se to dogodilo tako brzo da je McAuliff samo odbacio cigaretu i smeteno ušao u automobil; još se nije bio prilagodio brzim promjenama plana. Julian Warfield je sjedio u suprotnom, desnom kutu golemog stražnjeg sjedala, i njegov se sitni stas u prostranoj unutrašnjosti vozila doimao upravo patuljasto.»oprostite, gospodine McAuliff, što sam vas pustio čekati do zadnjeg časa. Nešto me zadržalo.poslujete li uvijek tako da na jednom oku držite tajnost, a drugom udarno djelovanje?«upitao je Alex i namjestio se na sjedalu, pa osjetio olakšanje otkrivši da može govoriti sa samopouzdanjem. Warfield je odgovorio nasmijavši se svojim tvrdim, staračkim smijehom.»u usporedbi s Rossom Perotom, ja sam trgovac rabljenim automobilima.pa ipak mi tako prokleto tanjite živce.jeste li možda za piće? Peter si je tu dao ugraditi bar.«warfield je pokazao na baršunasta leđa prednjeg sjedala.»samo povucite tu traku.ne, hvala. Možda mi kasnije dođe, ali ne sada.«polako. Polako, McAuliff, rekao je samome sebi. Za ime Božje, ne budi proziran. Hammond može čekati i čitavu noć. Prije samo dvije minute htio si mu prirediti baš to! Starac je iz džepa sakoa izvadio kuvertu.»odmah ću vam i bez okolišanja reći dobre vijesti. Nijednom se baš oštro ne protivimo, iako još ostaju neka sitna pitanja. Baš naprotiv, smatramo da ste svoj izbor ingeniozno priveli kraju...«prema Warfieldovim riječima, početna je reakcija u Dunstoneu prema njegovu popisu prvih kandidata bila negativna. Ne zbog sigurnosnih razloga uz neka sitna pitanja; niti zbog kvalitete McAuliff je valjano napravio domaću zadaću. Nego zbog konceptualnog aspekta. Zamisao da u geološkoj ekspediciji sudjeluju i žene odbačena je bez razmišljanja, i to najvećma zbog manje snage, ne nužno i slabosti. Svaki projekt koji je uključivao putovanje nosio je, po tradiciji, mušku identifikaciju; prodor je žena bila komponenta koja je izazivala zabrinutost. To je moglo samo dovesti do komplikacija bezbroj njih.»i tako smo prekrižili dva vaša primarna kandidata, jer smo shvatili da bismo, eliminiranjem te Wellsove, izgubili i njezina muža, Jensena... Odbačeno troje od

42 prvih pet; znali smo da se zbog toga baš nećete veseliti, ali mislim, shvaćate... A onda mi je sinulo. Svega mi, bili ste pametniji od svih nas!ja nisam razmišljao ni o kakvoj strategiji, Warfielde. Samo sam sastavio najbolju ekipu, kako sam najbolje znao i umio.«mcauliff je osjetio da je morao ubaciti tu tvrdnju.»vjerojatno ne svjesno, ali ste, kvalitativno gledano, dobili sjajnu ekipu. Ali umetanje dvije dame, od kojih je jedna i supruga, a obadvije superiorno vladaju svojim područjem, donijelo je temeljito poboljšanje.zašto?zato što to unosi one unose jedinstveno novi sastojak; nevinost. Patinu učenosti, zapravo; jedan aspekt koji smo previdjeli. Gorljiva ekipa muškaraca i žena na dotacijama Kraljevskog društva... nešto tako, na neki način, različito od geološke ekspedicije sastavljene od samih muškaraca. Doista, vrlo impresivno.to mi nije bila namjera. Žao mi je što vas moram razočarati.nema tu nikakvog razočaranja. Krajnji je rezultat isti. Ne trebam vam ni govoriti da sam na taj aspekt odmah ukazao i ostalima, i da su se oni smjesta suglasili.nešto mi govori da se s onim na što vi 'ukažete' svi 'smjesta suglase«. No kako glase ona sitna pitanja?'usputne informacije koje biste možda voljeli razmotriti' vjerojatno je bolji opis.«starac je podigao ruku i uključio svjetiljku za čitanje. Potom je iz zimskog ogrtača izvadio nekoliko listova papira, razmotao i stavio ispred kuverte. Namjestio je naočale i preletio preko gornjeg papira.»muž i žena, taj Jensen i Wellsova. Bili su prilično aktivni u političkim krugovima. Mirovni marševi, demonstracije, te stvari.to nema nikakve veze s njihovim poslom. Čisto sumnjam da će početi među urođenicima osnivati partijske ćelije.«mcauliff je govorio umornim glasom i to namjerno. Ako je Warfield kanio postavljati takva»pitanja«, onda mu je želio staviti na znanje da ih smatra irelevantnim.»na Jamajki ima dosta političke nestabilnosti; nemira, da budem precizan. Ne bi bilo u našem interesu da itko od vaših ljudi izražava svoje mišljenje o tim pitanjima.«mcauliff se namjestio na sjedalu i pogledao starčića sitne su mu usne bile napućene, a prastara put tankih, koštunjavih prstiju, koji su držali papire pod uskim snopom žutog svjetla, imali su boju loja.

43 »Ako se slučajno dogodi a ja to ne mogu ni zamisliti da Jensenovi postanu politički bučni, ja ću ih već stišati... S druge pak strane, uključivanje takvih ljudi za vas bi moglo biti korisno. A teško je i zamislivo da bi oni svjesno radili za Dunstone.Da«, odgovorio je Warfield tiho.»to je i vama palo na pamet... A sad imamo tog momka Fergusona. On je naletio na neke probleme sa zakladom Craft.On je naletio na potencijalno silno važno otkriće u vezi s vlakanima barakuje, eto na što je on naletio. Zbog čega su se i Craft i njegovi financijeri sledili od straha.ali mi nismo u ratu s Craftom. Niti to želimo biti. Činjenica da je on s nama mogla bi izazvati mrštenje. O Craftu na Jamajki imaju dobro mišljenje.fergusonu nitko nije ravan, i sasvim mu sigurno nema valjane zamjene, i on je bio najbolji od preostalih. I držat ću ga podalje od Crafta.To je bitno. Bez toga ga ne bismo smjeli pustiti s vama.«charles Whitehall, crni učenjak i kicoš, bio je, prema Dunstoneovim bankama podataka, prava psihološka zavrzlama. U političkom je pogledu bio konzervativac, crni konzervativac koji je, da je ostao na otoku, mogao povesti kingstonske reakcionare. Ali njegova budućnost nije bila na Jamajki, i on je to rano shvatio. I ta ga je činjenica ogorčila. Warfield se, međutim, požurio dodati, da tu negativnu činjenicu uravnotežuje pa i nad njom preteže Whitehallova akademska reputacija. Njegovo zanimanje za tu ekspediciju je doista krajnje pozitivan faktor; njegovo će uključivanje s nje ukloniti i zadnju mrlju komercijalizma. A da bi se stvari oko tog vrlo kompliciranog čovjeka još zakomplicirale, Whitehall je bio nosilac crnog pojasa u jukatu, rafiniranijem i smrtonosnijem odvjetku juda.»činjenica da je on s vama na naše je veze u Kingstonu ostavila prilično jak dojam. Slutim da će mu ponuditi katedru na Karipskom sveučilištu. I vjerujem da će je vjerojatno prihvatiti, samo ako mu dovoljno plate... A sad dolazimo do zadnje molbe.«warfield je skinuo naočale, položio ih u krilo s papirima, pa protrljao hrbat tankog, koščatog nosa.»gospođa Booth... gospođa Alison Gerrard Booth.«Alex je osjetio meškoljenje negodovanja. Warfield mu je već bio rekao da je Alison prihvatljiva; nisu mu se slušale intimne, privatne informacije što su ih iz mulja iskopali Dunstoneovi bezimeni ljudi ili prislušni strojevi.»što s njom?«upitao je McAuliff, budno pazeći na vlastiti glas.»njezini radovi govore sami za sebe.nedvojbeno. Ona ima silne kvalifikacije... i silnu želju da ode iz Engleske.«

44 »Ona mi je to objasnila. I ja to pušim. Upravo se razvela, pa prilike, koliko shvaćam, nisu za nju baš jako ugodne... u društvenom smislu.to vam je rekla?da. I ja joj vjerujem.«warfield je ponovno stavio naočale i prstom zatrzao list pred sobom.»bojim se da tu ima i još nešto, gospodine McAuliff. Je li vam rekla tko joj je bio muž? I čime je zarađivao za život?ne. I nisam je ni pitao.da... Ali sam mislio da biste to trebali znati. David Booth potječe iz, u društvenom smislu, vrlo istaknute obitelji čak perova u koju već čitavu generaciju nije utekla ni funta gotovine. On je ortak u uvoznoizvoznoj tvrtki koja, sudeći po poslovnim knjigama, omogućuje samo život na rubu gladi... Pa ipak gospodin Booth živi na vrlo visokoj nozi. Nekoliko kuća tu i na kontinentu vozi skupe automobile, pripada najboljim klubovima. Kontradiktorno, zar ne?čini mi se. I kako mu to uspijeva?narkotici«, odgovorio je Julian Warfield, kao da mu veli koliko je sati.»david Booth je kurir koji radi za frankoameričke interese koji djeluju s Korzike i Marseillesa.«Uslijedilo je nekoliko trenutaka tišine. McAuliff je shvatio implikacije i napokon progovorio.»gospođa Booth je sudjelovala u ekspedicijama na Korzici, u Zairu i Turskoj. Vi hoćete reći da je i ona bila u to upletena.moguće, iako ne i vjerojatno. A ako i jest, onda i ne znajući. Na koncu konca, od tog se momka i razvela. Time želimo reći da je nedvojbeno doznala čime joj se muž bavi, i da se boji ostati u Engleskoj. Ne mislimo da se kani vratiti.«ponovno je uslijedila tišina, koja je potrajala sve dok je McAuliff nije prekinuo.»kad velite da se 'boji ostati', pretpostavljam da mislite da joj netko prijeti.sasvim moguće. To što ona zna moglo bi biti vrlo opasno. Booth taj razvod baš nije primio široka srca. Niti sa stajališta osjećaja on je priličan ženskar ali ni zbog, kao što slutimo, razloga povezanih s njegovim putovanjima.«warfield je smotao papire i vratio ih u džep zimskog ogrtača.»mislim«, rekao je Alex,»to je prilično... šokantno. Nisam baš siguran da sam na to spreman.tu smo vam obavijest o gospođi Booth dali stoga što smo vjerovali da biste do toga došli i sami. Željeli smo vas pripremiti... ne odgovoriti.«

45 McAuliff se naglo okrenuo i pogledao Warfielda.»Vi želite da ona pođe zato... zato što bi vam mogla biti korisna. A ne zbog geoloških razloga.«polako, McAuliffe. Polako!»Sve je moguće u ova komplicirana vremena.ovo mi se ne sviđa!vi o tome niste mislili. A naše je mišljenje da bi ona na Jamajki bili neizmjerno sigurnija nego u Londonu... To vas je zabrinulo, zar ne? Prošli ste se tjedan viđali prilično često.a ne sviđa mi se ni kad me netko prati.«bilo je to sve što je Alex uspio smisliti.»učinili smo samo ono najminimalnije, i za vašu zaštitu«, hitro je odgovorio Warfield.»Zaštitu od čega? Za ime Božje, zaštitu od koga?«mcauliff se zapiljio u čovječuljka, i shvatio koliko ga ne podnosi. Pitao se hoće li Warfield u pogledu zaštite biti išta eksplicitniji od Hammonda. I hoće li priznati da je postojala i neka ranija ekspedicija na Jamajku?»Mislim da to imam pravo znati«, dodao je srdito.»i znat ćete. Ali bih vam, kao prvo, volio pokazati ove papire. Uzdam se da ćete sa svim biti zadovoljni.«warfield je podigao preklop nezalijepljene kuverte pa izvukao nekoliko tankih listova zaklamanih za samo jedan list sa zaglavljem. Bili su to tanki peliri, indigokopije njegova dugačkog pristanka što ga je prije tjedan dana potpisao na Belgrave Squareu. Podigao je ruku, upalio svjetiljku za čitanje, uzeo papire od Warfielda i prolistao kopije sve dok nije došao do deblje stranice sa zaglavljem. Samo što to nije bila stranica sa zaglavljem; bila je to fotokopija doznake iz Chase Banka u New Yorku. Brojke su bile sasvim jasne: lijevo je bila svota što ju je na njegov račun isplatio neki švicarski koncern; desno je bio maksimalni porez na tu svotu, prikazanu kao prihod, švicarskim vlastima i Službi unutrašnjih prihoda Sjedinjenih Država. Neto je iznos bio 1, dolara. Pogledao je Warfielda.»Moja je prva rata trebala biti dvadeset pet posto ukupne ugovorene sume nakon obavljenog prvog dijela posla. Suglasili smo se da će to biti u trenutku kad ekipa stigne u Kingston. Prije toga vi pokrivate samo moje troškove i, ako raskinemo ugovor, dugujete mi samo pet stotina dolara dnevno za izgubljeno vrijeme. Zašto ta promjena?jako smo zadovoljni vašim preliminarnim radom. Željeli smo pokazati dobru volju.«

46 »Ja ne vjerujem da ste vi...osim toga«, nastavio je Warfield i nadglasao Alexov prosvjed,»to nije protivno slovu ugovora.valjda znam što sam potpisao.očito ne baš sasvim... Dajte, pročitajte sporazum. Tu sasvim jasno piše da će vam biti isplaćeno najmanje dvadeset pet posto, i to ne kasnije od dana koji proglasimo prvim danom ekspedicije. Tu ne piše ništa o premašivanju tih dvadeset pet posto; i nije zabranjena ranija isplata... Mislili smo da ćete se veseliti.«starac je preklopio ruke poput kakvog Gandhija Nenasilnog u odijelu iz Savile Rowa. McAuliff je ponovno pročitao Chaseovu doznaku.»na doznaci piše da je taj novac isplaćen za dosad obavljene usluge. To je prošlo svršeno vrijeme, čisto i jasno. Da ne odem na Jamajku, pošteno biste se namučili da to refundirate. A kad se u obzir uzme i vaša paranoja u pogledu sigurnosti, čisto sumnjam da biste se baš jako trudili... Ne, gospodine Warfield, to se ne slaže s vašom naravi.vjera, gospodine McAuliff. Vaša generacija to previđa.«financijer se dobrodušno nasmiješio.»ne bih želio biti nepristojan, no ne mislim da ste je ikad i imali. Bar ne na taj način. Vi ste manipulator, ne ideolog... Zato ponavljam: to se ne slaže s vašom naravi.no dobro.«warfield je raspleo lomne prste, i dalje u gandhijevskoj pozi pod žutim svjetlom.»sve nas to dovodi do pitanja zaštite o kojoj sam govorio i o kojoj se vi, i to s pravom, propitkujete... Vi ste jedan od nas, gospodine Alexander Tarquin McAuliff. Vrlo važan, čak ključan dio Dunstoneovih planova. U znak priznanja zbog vašeg doprinosa, savjetovali smo svojim direktorima da vas promaknu s punim povjerenjem u svoj rang. Ergo, ta je isplata samo početna svota što je dugujemo jednome od svojih. Kao što i sami velite, ne bi se slagalo s mojom naravi da tako golemu svotu isplatimo na drugi način.na što to do đavola smjerate?govoreći prilično odrešito, nikad nas se nemojte ni pokušati odreći. Vi ste dobrovoljni sudionik u našem poslu. Ako i u jednom trenutku, zbog ikakva motiva, prestanete odobravati to što Dunstone radi, nemojte se ni pokušati distancirati. Nitko vam to neće vjerovati.«mcauliff je blenuo u starca koji se sad počeo ljubezno smješkati.»zašto bih to učinio?«upitao je tiho.

47 »Zato što imamo razloga povjerovati kako postoje neki... elementi kojima je jako stalno da nas zaustave u napredovanju. Možda s vama pokušaju stupiti u kontakt; možda su to već i učinili. Vaša je budućnost s nama. I ni s kim drugim. Budućnost u financijskom, možda i ideološkom smislu... i svakako u pravnom.«alex je skrenuo pogled s Warfielda. Rolls je produžio u New Oxford Street, pa južno niz Charing Cross Road, pa opet na zapad duž Shafiesburv Avenue. Približavali su se vanjskim svjetlima Piccadilly Circusa, prpošnim bojama što se se rasplinjavale u gustoj magli.»koga ste to tako grozničavo pokušavali dobiti čitavo veče?«starac se više nije smiješio. McAuliff se okrenuo od prozora.»ne mislim da su to vaša prokleta posla, ali sam nazivao i to ne grozničavo gospođu Booth. Sutra smo se dogovorili za ručak. A ako je bilo ljutnje, onda je to bilo zbog vašeg tako na brzinu sazvanog sastanka i činjenice da je nisam želio uznemiravati poslije ponoći. A što ste vi mislili?čemu ljutnja? Ako...Zaboravio sam«, prekinuo ga je Alex.»Vi me to samo želite zaštititi. Od... elemenata.mogu ja biti i precizniji.«pogled se Juliana Warfielda uvrtio poput svrdla u Alexove oči, sa žestinom kakvu dosad kod njega nije opazio.»nema vam smisla lagati, i zbog toga očekujem da mi kažete istinu. Što za vas znači riječ 'Halidon', gospodine McAuliff?«6 Vrištanje, upravo histerična kakofonija acidrocka u ušima je izazivala upravo bol. Potom je napad izvršen i na oči, na koje su nasrnuli teški slojevi dima, gusti i prozračni, izazivajući suze a nosnice su u trenutku počele reagirati na prodoran miris duhana pojačan travom i hašišem. McAuliff se probijao kroz zamršenu mrežu mekoga mesa, razdvajajući izbačene ruke i izbočena ramena nježno ali odlučno, sve dok napokon nije stigao u pozadinu prostora oko šanka. Sova svetog Jurja bila je na svom uzbibanom vrhuncu. Psihodelička su svjetla praštala po zidovima i stropu u ritmičkom krešendu; tijela su bila konkavna i

48 konveksna, i kao da nijedno nije bilo uspravno, i kao da su se sva zibala i divlje izvijala. Hammond je sjedio u kružnom separeu s još petoro ljudi: dva muškarca i tri žene. Alex je zastao, zakriven pilcima i plesačima, i zagledao se u Hammondovo društvo. Bilo je to smiješno; ne smiješno u sarkastičnom, već smiješno u humorističnom smislu. Hammond i njegova sredovječna pratilja, koja mu je sjedila nasuprot, bili su odjeveni»klasično«, baš kao i dvije od tri žene, starije od četrdeset. Onaj preostali par je bio mlad, opušten i ležeran, kako i priliči trenutku. Slika je bila trenutačno prepoznatljiva: roditelji koji žele premostiti generacijski jaz, i pritom se osjećaju nelagodno, ali se ne daju. McAuliff se prisjetio što mu je rekao onaj na High Holbornu. Ostanite za šankom, on će vam prići. Uspio je izmanevrirati i probiti se nadohvat mahagonija, gdje je izviknuo svoju narudžbu crnom barmenu s afrofrizurom. Pitao se kad će Hammond povući svoj potez; nije mu se dugo čekalo. Jer je britanskom agentu želio koješta reći.»oprostite, ali vi slučajno niste McAuliff?«Zbog tog izviknutog pitanja Alexu se prolilo malo pića. Čovjek koji ga je izviknuo bio je mladić s Hammondova stola. Hammond nije gubio vrijeme.»da. Zašto?Prepoznali su vas roditelji moje cure. I zamolili me da vas pozovem k nama.«trenuci što su uslijedili, pomislio je McAuliff, bili su kao predstava u predstavi. Kratka glumačka vježba s upadljivo poznatim dijalogom, odigrana pred dremljivom publikom sastavljenom od drugih, energičnijih glumaca. Alex je ipak s iznenađenjem ustanovio da zbog toga na Hammondovu vještinu počinje gledati u vrlo povoljnom svjetlu. A čovjeka koji je sjedio sučelice Hammondu zaista je i poznavao. Kao i njegovu ženu. Naravno, ne baš dobro, ali su ipak bili znanci. Već su se dvatri puta sreli, za njegovih prijašnjih londonskih putovanja. To nisu bili upamtljivi ljudi kakve čovjek prepoznaje na ulici, ili v Sovi svetog Jurja ukoliko ga ne podsjete kad su se upoznali. Hammond se predstavio svojim pravim imenom, i McAuliff je sjeo do njega.»kako ste to do đavola uspjeli uglaviti?«upitao je Alex nakon pet minuta torture, za kojih se s poznanicima prisjećao koječega čega se nije mogao sjećati.»znaju li oni tko ste vi?«

49 »Povremeno se nasmijte«, odgovorio je Hammond, poprativši to mirnim, preciznim smiješkom.»oni misle da sam negdje u toj silnoj državnoj piramidi, da prevrćem brojke u kakvoj slabo osvijetljenoj prostoriji... Ovo je bilo nužno. Warfield je podvostručio ekipu koja vas prati. To nas baš ne veseli: možda nas je opazio, ali to je, naravno, malo vjerojatno.on je nešto opazio, to vam jamčim.«alex je ogolio zube, ali mu je smiješak bio lažan.»morao bih s vama razgovarati o mnogo toga. Gdje se možemo naći?tu. I sada«, glasio je Britančev odgovor.»povremeno razgovarajte i s ostalima, ali je savršeno prihvatljivo da se upustimo u razgovor. To bi moglo poslužiti kao povod za ručak ili piće za dandva.nema teorije. Već preksutra ujutro polazim za Kingston.«Hammond je zastao, s čašom na pola puta do usana.»već? Tome se nismo nadali.to je beznačajno u usporedbi s nečim drugim... Warfield zna za Halidon. Hoću reći, on je upitao mene znam li što o njemu.kako?mcauliff?«začulo se izviknuto pitanje s druge strane stola.»sigurno se sjećate Bensonovih, iz Kenta...«Trenutak je pravi, pomislio je Alex. Hammond je na novost reagirao sa zaprepaštenjem. Ali se šok vrlo brzo prometnuo u ljutito mirenje s činjenicom. Razgovor o nezapamćenim Bensonovima dat će Hammondu vremena za razmišljanje. A Alex je želio da dobro promisli.»što vam je točno rekao?«upitao je Hammond. Psihodelička svjetla što su se okretala sad su na stol projicirala svoje oštre siluete i groteskno izobličavala agenta.»točne riječi.'što za vas znači riječ»halidon«?' Eto što je rekao.vaš odgovor?kakav odgovor? Nije ga bilo. Rekao sam mu da je to grad u New Jersevju.Pardon?Halidon, New Jersev. To je grad.ali se, valjda, drukčije piše. I izgovor... Je li prihvatio da ne znate?zašto ne? Kad i ne znam.jeste li prikrili činjenicu da ste za tu riječ već čuli? To je strašno važno!da... da, mislim da jesam. Ali sam, zapravo, razmišljao o nečem drugom. O više stvari...«

50 »Je li to kasnije opet spominjao?«prekinuo ga je agent.»ne, nije. Oštro se zagledao, ali ga više nije spomenuo... A što vi mislite, što to znači?«najednom se uzvrćeni, odvojeni plesač nagnuo naslonivši se na stol, pogleda napol izoštrena, usana razdvojenih, ali bez kontrole.»mislim, vidi, stari mamice i tatice!«rekao je i zamuljao riječi grubim vorkshirskim izgovorom.»uživancija u svemu što klinci znaju, mamice?k vragu!«hammond je prosuo malo pića.»zovi batlera, tatko! Na račun starog Edinburgha. On mi je bliski prijatelj! Dobri stari Edinburgh.«Taj samotni, šiznuti plesač, odskočio je jednako brzo kao što je i upao u razgovor. Ostali sredovječnjaci u klasičnoj odjeći stali su tješiti Hammonda te istodobno bacati drvlje i kamenje na glave Sovinih gostiju; mladi su davali sve od sebe da ih umilostive.»sve u redu, nemate se zbog čega brinuti«, rekao je agent dobrodušno.»samo malo vode, ništa zato.«hammond je izvadio rupčić i počeo brisati prednju stranu odijela. Stol se vratio prijašnjem i individualnom razgovoru. Englez se okrenuo McAuliffu, a rezignirani mu je smiješak opovrgavao riječi.»ostala mi je niti minuta; bude li nužno, sutra ćemo s vama stupiti u kontakt.hoćete reći... da je taj sudar bio dogovoreni znak?da. A sad, slušajte i pamtite. Nemam vremena za ponavljanje. Kad stignete u Kingston, neko ste vrijeme prepušteni sami sebi. Sasvim iskreno, nismo očekivali da ćete tako brzo...čekajte čas!«prekinuo ga je McAuliff, glasom tihim i ljutitim.»nosite se do sto đavola! Sad vi slušajte mene... i pamtite! Jamčili ste mi potpunu sigurnost, kontakt dvadeset četiri sata na dan. Na temelju toga sam i pristao...ništa se nije promijenilo.«hammond ga je žurno prekinuo, i nasmiješio se očinski što je bilo u sukobu s tihim neprijateljstvom što je vladalo među njima.»vi te kontakte imate; zapamtili ste osamnaest, dvadeset imena...u sjevernoj pokrajini, ne u Kingstonu! Trebali ste mi dati kingstonska imena!učinit ćemo do sutra sve što možemo.to nije dovoljno!morat će biti, gospodine McAuliff«, odgovorio mu je Hammond hladno.»u Kingstonu, istočno od Victoria Parka na Duke Streetu, stoji ribarnica koja se zove Tallon's. U krajnjem slučaju i samo tada ako želite prenijeti informaciju, posjetite

51 vlasnika. Desna mu je ruka nešto artritična. Ali, ne zaboravite, on može samo prenijeti poruku. On vam ne može biti ni od kakve druge koristi... A sad zaista moram ići.moram vam reći još ponešto.«alex ga je uhvatio za mišicu.»to će morati pričekati...samo jedno... Alison Booth. Znali ste, zar ne?za njezina muža?da.jesmo. Iskreno govoreći, spočetka smo mislili da je ona Dunstoneova krtica. I to još nismo sasvim isključili... O, pitali ste zašto je Warfield spomenuo Halidon; na što je time mislio. Koliko ja sudim, on o tome ne zna ništa više od nas. I trudi se koliko i mi da to otkrije.«a onda se, brzinom koja se obično povezuje s mnogo mlađim godinama, Hammond digao iz separea, provukao pokraj McAuliffa i ispričao se društvu. McAuliff se sad našao kraj one sredovječne žene za koju je pretpostavio da je došla s Hammondom. Kod predstavljanja joj je prečuo ime, ali sada, kad ju je pogledao, nitko mu ga i nije trebao reći. Njezina zabrinutost njezin strah bili su joj u očima; pokušavala ih je prikriti, ali nije mogla. Smiješak joj je bio neodlučan, nategnut.»vi ste, dakle, taj mladi čovjek...«gospođa Hammond je zastala i prinijela čašu usnama.»mlad i ne tako mlad«, rekao je McAuliff, i opazio kako se ženi trese ruka, kao što se njemu pred sat vremena tresla pred Warfieldom.»Tako je teško razgovarati uz svu tu dernjavu. I ta prokleta svjetla.«gospođa Hammond kao da njegove riječi ili nije čula ili za njih nije hajala. Psihodeličko narančasto i žuto i mučno zeleno plesali su u vizualnoj tetovaži po njezinu uplašenom licu. To je čudno, pomislio je Alex, ali sve do sada u Hammondu nikad nije vidio čovjeka koji bi mogao imati privatan život, osobnu imovinu i ženu, pa čak ni nekakvu osobnu egzistenciju. Dok je on razmišljao o tim još nerazmotrenim realitetima, žena ga je najednom čvrsto stisnula za podlakticu i naslonila se na nj. Kroz izlučtujuću buku i kroz divlja, zasljepljujuća svjetla, prošaptala mu je na uho:»za ime Božje, idite za njim!«lelujava su tijela tvorila uzbibani zid. On se probijao gurajući, vukući, zabijajući se, pa si napokon i ramenom probijajući put sred uzvika prepunih prostota.

52 Pokušao je pogledom naći onog otkačenog uljeza koji je Hammondu dao znak zabivši mu se u stol. Ali ga nigdje nije bilo. A onda, u dnu prepunog, bljeskavog plesnog podija, ugledao je isprekidane pokrete nekoliko ljudi koji su jednoga gurali u uski prolaz. Bio je to Hammond! Ponovno se probio kroz uzbibani zid, prema dnu prostorije. Neki se visoki crnac usprotivio Alexovu jurišu.»hej, mon! Dosta je toga! Sova je samo tvoja, ja mislim da nije!miči mi se s puta! Do đavola, skini s mene ruke!sa zadovoljstvom, mon!«crnac je maknuo ruke s McAuliffova sakoa, povukao skupljenu pesnicu, pa mu je zabio u želudac. Od siline udarca, udružene s potpunim iznenađenjem, McAuliff se samo presavinuo. Uspravio se što je brže mogao, osjećajući oštar bol, pa se bacio za crncem. Crnac ga je uhvatio za zapešće i iskrenuo ga, i tako je McAuliff pao usred okolnih plesača koji su jedva i znali za sebe. Kad se ponovno našao na nogama, crnca više nije bilo. Bio je to krajnje čudan i vrlo bolan trenutak. Od dima i popratnih smradova vrtjelo mu se u glavi; a onda je shvatio. Disao je dubokim udisajima; ponestajalo mu je zraka. S manje snage, no s ništa manje žustrine, nastavio se probijati između plesača prema uskom prolazu. Bio je to hodnik što je vodio prema zahodima.»pilenca«desno,»pjetlići«lijevo. Na kraju uskog prolaza bila su vrata s velikom bravom, što će reći prekomjerno velikim lokotom, koji je goste podsjećao da ta vrata nisu izlaz; Sova svetog Jurja očekivala je da joj se pred odlazak namire računi. Lokot je bio razvaljen. Razvaljen i potom vraćen u okrugle alke, a zakrivljena mu je čelična kuka zastala centimetar od rupe. McAuliff ga je strgnuo i otvorio vrata. Ušao je u mračan, vrlo mračan prolaz prepun kanti za smeće i otpadaka. Tu je jedino svjetlo bilo ono što je dolazilo doslovce od noćnoga neba, zamračena maglom, i ono malo svjetla što se presipalo iz okolnih stambenih zgrada, nalik na geto. Pred njim je bio visoki zid od opeke; desno se prolaz nastavljao kraj drugih stražnjih ulaza, i završavao ćorsokakom što ga je tvorio oštro zakrenut zid. Lijevo je bio otvor između Sovine zgrade i zida; bio je to prolaz na ulicu. I uza nj su bile poredane kante za smeće, okružene smradom koji redovito prati njihovu nazočnost.

53 McAuliff je krenuo betonskim prolazom, i svjetlo je uličnih svjetiljki osvjetljavalo uzani prostor. Prvi ih je put ugledao na možda pet metara od pločnika. Njih: lokvice tamnocrvene tekućine. Izletio je na ulicu. Mnoštvo se prolaznika prorijedilo; Soho se bližio svom vještičjem satu. Posao se sad preselio u unutrašnjost zgrada: u privatne klubove, ilegalne kockarnice, unosne krevete u kojima se mogao naći seks na najraznovrsnije načine i po najrazličitijim cijenama. Prešao je pogledom pločnik s obje strane, i pokušao pronaći nekakav prekid u uzorku pješačkoga prometa; nekakav otpor, nekakav prekid. Nije ga bilo. Zagledao se u pločnik; potočići su krvi bili razvučeni i razmrljani nogama prolaznika, crvene su kapi naglo prestajale na rubniku. Hammonda su odvezli automobilom. Bez ikakve najave, McAuliff je osjetio silovit udarac rukama u leđa. U posljednjem se trenutku napola okrenuo, i pogled mu je privuklo treperenje neonskoga svjetla, i samo zahvaljujući tom sitnom pokretu nije izletio na ulicu. Umjesto toga je baš njegov napadač golemi crnac preletio preko rubnika, točno na put jurećeg Bentlevja, što se gibao neobično velikom brzinom. McAuliff je na licu osjetio ubod bola. Čovjek i vozilo su se sudarili; krik agonije bio je krik ispušten u trenutku pogibije; škripa je kotača McAuliffu javila da se dogodilo nevjerojatno. Bentlev je nastavio dalje, zdrobio svoju žrtvu i odjurio. Stigao je do ugla i divlje se bacio ulijevo, i kotači su mu se zavrtjeli iznad rubnika, pa zazujali ponovno dotaknuvši kamen i nestali iz vida. Prolaznici su vrištali, muškarci su trčali, kurve nestajale u vratima, makroi se hvatali za džepove, dok je McAuliff stajao nad krvavim, iznakaženim lesom na ulici, posve svjestan Ja je to trebao biti on. Potrčao je ulicom Sohoa: nije znao kamo, samo što dalje od toga što se dogodilo. Sto dalje od mnoštva što se već počelo skupljati na pločniku iza njega. Tu će biti ispitivanja, svjedoka... ljudi koji će i njega izvući na pozornicu ili, ako ne baš izvući, pomislio je, onda bar povezati s tim. On na sve to ne bi znao ništa reći, pa je instinktivno znao da ne smije dopustiti da ga prepoznaju sve dok ne dobije bar nekoliko odgovora. Mrtvi je crnac bio onaj čovjek iz Sove svetog Jurja, u to je bio siguran: čovjek koji ga je ošamutio divljim udarcem u želudac na plesnom podiju i zavrnuo mu ruku, i bacio ga u okolna uzvrćena tijela. Čovjek koji ga je spriječio da dostigne

54 Hammonda u uskom hodniku što je vodio između»pilića«i»pjetlića«prema mračnom prolazu iza zgrade. Zašto ga je crnac zaustavio? Zašto ga je, za ime Krista svemogućeg pokušao ubiti? I gdje je Hammond? Morao je stići do telefona. Morao je nazvati Hammondov broj i s nekim popričati, s nekim tko bi mu mogao dati odgovor na nekoliko pitanja. Najednom je Alex shvatio da ljudi na ulici zure u nj. Zašto?... Naravno. Trčao je no dobro, prebrzo hodao. Čovjek koji u to doba brzo korača zamagljenim Sohom automatski je upadljiv. A to nije nipošto smio biti, i zato je usporio hod, svoj besciljni hod, i besciljno prešao preko nepoznate ulice. Pa ipak su i dalje buljili. Pokušao je suzbiti paniku. Zašto to? A onda je shvatio. Osjetio je kako mu niz obraz teče topla krv. Sad se sjećao: ubod u lice kad su kraj njega proletjele goleme crne šake, prije nego što se svalio na rubnik. Možda prsten. Ili nokat... što ima veze? Bio je posječen i krvario je. Posegnuo je u džep sakoa pa izvadio rupčić. Čitav mu je džep bio proderan. Bio je tako ošamućen da nije ni osjetio ni deranje sakoa ni krv. Isuse! Kakav prizor! Čovjek u poderanom sakou s krvlju na licu bježi od mrtvog crnca u Sohou. Mrtvog? Preminulog? Istrošena života? Ne. Umorenog. I to na njemu namijenjen način: divljim guranjem na ulicu, u pravi čas za susret s teškim čelikom Bentlevja koji mu je dolazio u susret. Negdje po sredini sljedećeg bloka kojeg bloka? stajala je telefonska govornica. Engleska govornica, šira i tamnija od svoje američke rođakinje. Ubrzao je korak pa iz džepa izvadio sitniš. Ušao je u nju; bilo je mračno i premračno. Zašto je tako mračno? Izvadio je metalni upaljač, i uhvatio ga kao da je rukohvat nad ponorom. Pritisnuo je polugu, duboko udahnuo i nazvao u svjetlu plamička.»znamo što se dogodilo, gospodine McAuliff«, rekao je ritmički i hladni britanski glas.»odakle nas točno zovete?to ne znam ni sam. Trčao sam... prešao preko mnogih ulica.jako nam je važno da to doznamo... Kad ste izišli iz Sove, kojim ste putem pošli?bježao sam, do sto đavola! Bježao. Netko me je pokušao ubitilali kojim ste putem bježali, gospodine McAuliff?«

55 »Desno... četiri ili pet blokova. Potom opet desno; onda, mislim lijevo, još dva bloka.u redu. A sad se opustite... Zovete nas iz javne govornice?da. Ne, do đavola, razgovaram iz telefonske govornice!... Da. Za ime Isusa, recite mi što se zbiva! Tu ne piše ni koja je to ulica; nasred sam bloka.smirite se, molim vas.«taj ga je Englez dovodio do ludila: razgovara s takve nedohvatne visine.»što je izgrađeno oko govornice? Opišite što želite, sve što vam upada u oči.«mcauliff se počeo jadati na maglu pa najbolje što je znao i umio opisao dućane i zgrade u mraku.»isuse, ja bolje ne znam... Moram se maknuti odavde. Negdje ću naći taksi; i tad želim vidjeti nekoga od vas! Kamo da pođem?»nećete poći nikamo, gospodine McAuliff!«Hladni je britanski ton najednom postao glasan i grub.»ostanite gdje jeste. Ako u govornici ima svjetla, razbijte ga. Znamo vaš položaj. Pokupit ćemo vas za nekoliko minuta.«alex je spustio slušalicu. U govornici, naravno, nije bilo žarulje. Nju su već odnijela plemena što nastanjuju Soho. Nije dobio nikakav odgovor. Samo zapovijedi. I onda opet naredbe. Bilo je to suludo. Posljednjih je pola sata bilo čisto ludilo. Što on to radi? Zašto je u zamračenoj telefonskoj govornici u poderanom sakou, i zašto se trese i boji upaliti cigaretu? Ludilo! Pred govornicom je bio neki čovjek, pa zveckao sitnišem u šaci i znakovito se nervozno prebacivao s noge na nogu. Zapovijed je preko telefona rekla Alexu da čeka unutra, no ako to učini u ovim okolnostima, onaj bi se čovjek na pločniku mogao početi i glasno buniti, što bi privuklo pozornost. Mogao bih nazvati još nekoga, pomislio je. Ali koga?... Alison? Ne... Sad nije smio misliti na Alison, niti s njom razgovarati. Ponašao se poput uplašena djeteta! Možda i zbog užasavajućih razloga. On se zapravo bojao pokrenuti, bojao se izaći iz telefonske govornice i pustiti u nju nestrpljivog čovjeka koji je zveckao sitnišem. Ne, ne smije se tako ponašati. Ne smije se slediti. Tu je lekciju naučio prije mnogo godina prije mnogo stoljeća u planinama Che Sana. Tko se sledi, postaje meta. Čovjek mora biti savitljiv unutar granica zdravog razuma. Čovjek se, prije svega, mora služiti svojim urođenim

56 ticalima i ostati silno budan. Ostati budan i zadržati sposobnost i vještinu hitrog djelovanja, eto što je najvažnije. Isuse! Pa on to ubilačku jarost Vijetnama uspoređuje s postranim ulicama Sohoa. Sad zapravo povlači paralelu i prisiljava se da joj se prilagodi. To je prokleto previše! Otvorio je oči, otrao obraz i promrmljao ispriku čovjeku koji je zveckao sitnišem. Otišao je do uvučene veže preko puta govornice pa počekao. Čovjek s Hammondova telefona je održao riječ. Čekanje nije potrajalo, a u automobilu je prepoznao jednog od onih s kojim su se on i agent već nekoliko puta vozili. Prispio je ulicom jednoličnom brzinom i upaljena motora stao pokraj govornice. McAuliff je izišao iz tame uvučene veže i hitro zakoračao prema automobilu. Stražnja su se vrata pred njima otvorila, i on je ušao. I opet se sledio. Čovjek na stražnjem sjedalu bio je crnac. Taj čovjek na stražnjem sjedalu trebao je biti mrtav, iznakaženo truplo na ulici ispred Sove svetoga Jurja!»Da, gospodine McAuliff. To sam ja«, rekao je crnac koji je trebao biti mrtav.»ispričavam se što sam vas udario, ali ste nam se upleli u posao. Jeste li dobro?o, moj Bože!«Alex se ukočio na rubu sjedala dok je automobil poskakivao i jurio niz ulicu.»mislio sam... hoću reći, vidio sam...idemo k Hammondu. Onda ćete bolje shvatiti. Samo sjedite. Prošli je sat bio vrlo napet za živce... Usput rečeno, sasvim neočekivano.vidio sam kako su vas ubili!«izletjelo je McAuliffu i protiv volje.»vidjeli ste ubijenog crnca; krupnog crnca kao ja. Umorni smo već od gluposti da su svi crnci isti. To niti laska niti je istina. Usput rečeno, ja sam Tallon.«McAuliff se zapiljio u nj.»ne, niste. Tallon se zove ribarnica pokraj Victoria Parka. U Kingstonu.«Crnac se tiho nasmijao.»jako dobro, gospodine McAuliff. Samo sam vas provjeravao. Pušite?«Alex je sa zahvalnošću prihvatio pruženu cigaretu.»tallon«mu je pružio šibicu, i McAuliff je duboko udahnuo dim, pokušavajući pronaći makar i kratak trenutak zdrave svijesti. Pogledao je ruke. I to ga je i zapanjilo i uznemirilo.

57 Obujmio je dlanom žar cigarete kao što je to činio... prije mnogo stoljeća k;;o pješački časnik u vijetnamskim brdima. Vozili su se tako skoro dvadeset minuta, putujući brzo kroz londonske ulice prema predgrađu. McAuliff nije ni pokušao kroz prozor pratiti kamo idu; nije ga zapravo ni bilo briga. Čitavog ga je bila zaokupila odluka koju je morao donijeti. Ona je na neki duboki način bila povezana s onim pogledom na ruke koje se više nisu tresle nego obuhvaćale cigaretu. Štiteći je od vjetra kojeg nema? Braneći joj da otkrije njihov položaj? Zbog neprijateljskih snajpera? Ne. On nije vojnik, i nikad to zapravo nije ni bio. Pošteno je radio svoj posao zato što je samo tako mogao preživjeti. On, osim preživljavanja, drugog motiva i nije imao; nijedan rat nije nikad bio niti će ikad biti njegov. Pa to onda sigurno nije ni ovaj Hammondov.»Evo nas tu, gospodine McAuliff«, rekao je crnac koji je sebe nazvao»tallonom«.»prilično pusto mjesto, zar ne?«automobil je skrenuo na cestu što je tekla pokraj polja ali nepokrivena travom. Bilo je to ravno prostranstvo, od možda pet jutara, i djelovalo je kao pripremljeno gradilište. Iza njega je bila obala rijeke; Alex je pretpostavio da je to Temza, jer druga i nije mogla biti. U daljini su bile velike četvrtaste građevine, koje su izgledale kao skladišta. Skladišta duž riječne obale. Nije imao pojma gdje bi to mogli biti. Vozač je oštro skrenuo ulijevo, i automobil je zaskakutao kotrljajući se preko primitivne staze na neravnu terenu. Kroz vjetrobran je, i u svjetlu farova, McAuliff ugledao dva vozila, daleka možda stotinu metara. Oba su bila limuzina. U onom su desnom gorjela nutarnja svjetla. Već za nekoliko sekundi vozač se zaustavio kraj drugog automobila. McAuliff je izišao i pošao za»tallonom«do osvijetljenog automobila. Ono što je pritom ugledao smelo ga je, možda čak i naljutilo, te nedvojbeno potvrdilo njegovu odluku da se ukloni iz Hammondova rata. Britanski je agent sjedio ukočeno na stražnjem sjedalu. Košulja i kaput bili su mu prebačeni preko ramena, a otvoreno prostranstvo puti na sredini tijela otkrivalo je široke, bijele zavoje. Oči su mu bile malo priškiljene, odajući činjenicu da bol nije zanemariv. Alex je znao i razlog; taj je prizor vidio već više puta prije mnogo stoljeća obično nakon borbe bajunetama. Hammonda je netko proburazio.

58 »Doveo sam vas ovamo, McAuliff, zbog dva razloga. I upozoravam vas, bila je to čista igra na sreću«, rekao je agent kad je Alex stao pokraj otvorenih vrata.»ostavite nas, molim vas, nasamo«, dodao je crncu.»zašto niste u bolnici?ne treba, nije to bio baš neki jako ozbiljan ubod.ali vas je posjekao, Hammonde«, prekinuo ga je McAuliff.»To je onda sasvim dovoljno ozbiljno.ne budite melodramatični; nije to važno. Opažate, nadam se, da sam sasvim živ.imali ste sreću.sreća, gospodine, s tim nema nikakve veze! Volio bih da i to razumijete.u redu. Vi ste kapetan Marvel, neuništiva nemeza zlih ljudi.ja sam pedesetogodišnji veteran službe Njezina Veličanstva koji nikad nije baš dobro igrao nogomet... ili fudbal, kako vi velite.«hammond se trznuo i pognuo.»i sasvim je moguće da ja sada ne bih bio u ovim krajnje tijesnim zavojima da ste se držali mojih uputa i da niste napravili onu scenu na plesnom podiju.kako?ali ste me sad naveli da skrenem. Idemo redom. Istog časa kad sam shvatio da sam u opasnosti, ta je opasnost bila uklonjena. Ni u jednom trenutku, ni na trenutak, moj život nije bio u opasnosti.zato što vi tako velite? Dok vam pedalj široki zavoj sapinje trbuh? Ne prodajite mi vodu u Sahari.Ta mi je rana zadana u panici što ste je vi stvorili! Baš sam se spremao ostvariti najvažniji kontakt u našem planu, kontakt kojeg smo željeli da nam ga vi ostvarite.halidon?tako smo i mi mislili. Na nesreću, to je nemoguće provjeriti. Pođite sa mnom.«hammond se uhvatio za hvataljku, pa se desnicom podupro o prednje sjedalo i bolno se iskobeljao iz automobila. Alex mu je sitnim pokretom ponudio pomoć, znajući da će je on odbiti. Agent je poveo McAuliffa do prednjeg automobila, i dok su mu prilazili nespretno je iz prebačenog kaputa izvadio džepnu svjetiljku. Po sjenama je bilo još nekoliko ljudi; oni su odstupili, očito po zapovijedi. U automobilu su bila dva beživotna tijela: jedno prebačeno preko volana, drugo u mlitavoj hrpi na stražnjem sjedalu. Hammond je bacio snop svjetla na jedan pa na drugi leš. Oba su bila muškoga spola, crnci, stari možda oko trideset pet godina, i odjeveni u konzervativna, iako ne i skupa, muška odijela. McAuliff se zbunio.

59 Nigdje nije bilo ni traga nasilju, ni razbijenog stakla, ni krvi. Unutrašnjost je automobila bila uredna, čista, čak mirna. Ta su dva mrtvaca mogla biti i par mladih poslovnih ljudi koji su se, na dugom poslovnom putovanju, odlučili malo odmoriti na rubu autoceste. Alexovu je zbunjenost prekinula Hammondova sljedeća riječ.»cijanid.zašto?fanatici, očito. Bolje i to nego da nam odaju informaciju... nehotice, naravno. Krivo su nas shvatili. Sve je počelo kad ste me tako očito počeli slijediti iz Sove svetoga Jurja. Tad ih je prvi put uhvatila panika, i tad su mi zadali... ovo.«hammond je samo jednom mahnuo rukom prema srednjem dijelu tijela. McAuliff se nije ni potrudio prikriti svoj gnjev.»a sad su mi stvarno dovde došli vaši zajedljivi zaključci!rekao sam vam da vas je ovamo doveo čitav niz slučajnosti i...prestanite mi stalno nešto govoritilmolim vas da ne smetnete s uma da je bez nas očekivano trajanje vašega života četiri mjeseca u najboljem slučaju.to je vaša verzija.«ali je agentova verzija bila mnogo utemeljenija nego što je to McAuliff u ovom trenutku bio spreman prihvatiti. Alex se okrenuo od neugodnog prizora. Ni zbog kakvog posebnog razloga oderao je proderanu podstavu s dna sakoa i naslonio se na poklopac motora.»budući da me smatrate krivim za toliko toga noćašnjeg, što se dogodilo?«hammond mu je rekao. Prije nekoliko je dana nadzorna služba MI5 opazila postojanje druge»sile«upletene u Dunstoneove pokrete. Bila su to tri, možda četiri neidentificirana subjekta koja su se stalno pojavljivala. Svi su bili crnci. Bili su fotografirani, a pribavljeni su i njihovi otisci preko restorana, odbačenih predmeta (kutija od cigareta, novina i slično) i onda su svi ti podaci ubačeni u računare New Scotland Yarda i Ureda za emigraciju. O njima nije bilo nikakva zapisa; subjekti su u zemlji bili ilegalno. Hammond je bio oduševljen; veza je bila tako moguća. Bilo je očito da su subjekti»negativni«, bar što se tiče Dunstonea. Očito... i potom dokazano izvan svake sumnje ranije te večeri, kad je jedan od subjekata ubio jednog Dunstoneova čovjeka koji ga je opazio.»tada smo shvatili«, rekao je Hammond,»da smo dobro nanišanili; odabrali smo pravi cilj. Ostalo nam je još da ostvarimo pozitivni kontakt, simpatetični kontakt. Cak sam se poigravao idejom da vas i te ljude spojim po kratkom postupku, možda već jutros. Toliko se toga razriješilo tako prokleto brzo...«

60 Sa subjektima je uspostavljen oprezan preliminarni kontakt:»tako bezazlen i pun obećanja, jer smo im ponudili skoro sve što je ostalo od Imperija. Ali su se oni, naravno, bojali da ne upadnu u klopku.«sastanak je bio dogovoren u Sovi svetoga Jurja, rasno integriranom klubu koji je nudio udoban okoliš. Trebao se odigrati u 2.30 u noći, nakon Hammondova sastanka s McAuliffom. Kad je Alex onako panično i opasno nazvao Hammondov broj, i oštro zatražio da se nađu bez obzira na vrijeme, agent je ostavio sve mogućnosti otvorenima. I onda donio odluku. Zašto ne u Sovi svetoga Jurja? Dovedi Amerikanca u Soho, u klub, i ako se pokaže da je ta odluka bila pogrešna, McAuliffa je moguće zaustaviti i nakon što se nade unutra. Ako je pak odluka ispravna, onda će okolnosti biti optimalne jer će biti nazočne sve stranke.»što je s Warfieldovim ljudima?«upitao je Alex.»Rekli ste da je podvostručio ekipe koje me prate.lagao sam. Htio sam da ostanete tu gdje jeste. Warfield vam je prikačio samo jednog čovjeka. Njega smo skrenuli. Dunstoneovci imaju i svojih briga: jedan je od njihovih ubijen. Vas nitko zbog toga ne može smatrati odgovornim.«noć se nastavila baš kako je Hammond i predvidio: bez incidenta. Agent je napravio raspored kod stola»stara kuko, mi znamo za skoro sve s kim ste se našli u Londonu«i počekao na kompatibilno stapanje elemenata. A onda su se, u brzom slijedu, svi ti elementi razletjeli. Najprije je tu bila Alexova vijest da istraživačka ekipa kreće za dva dana a MI5 i njegov prekomorski analog, MI6, nisu u Kingstonu za to još bili spremni. Potom je uslijedila informacija da je Warfield izgovorio riječ»halidon«; što se, naravno, moglo i očekivati. Dunstone će žestoko raditi na tome da nađe ubojice prve istraživačke ekipe. Ali onda, opet, MI5 nije vjerovao da je Dunstone postigao ikakav napredak. Sljedeći je slom bio onaj otkačeni agent koji se zabio u stol i izgovorio riječ»edinburgh«izgovorio je čak dvaput.»nakon svaka dvadeset četiri sata mi puštamo u optjecaj neku neobičnu riječ koja ima samo jednu konotaciju: 'pusti sve, krajnje krizna situacija'. Ako se još i ponovi, onda samo pojačava značenje: Maska nam je skinuta. Pripremi oružje.«u tom je trenutku Hammond jasno sagledao svoju golemu pogrešku. Njegovi su agenti skrenuli Warfieldove ljude s Alexa, ali nijednoga s crnaca. McAuliffa su promatrali, dok je bio u Warfieldovu društvu u ponoć, i to prilično dugo. Već

61 nekoliko minuta nakon što je ušao u Sovu, za njim je došla i crna pratnja, u strahu da su njegovi kolege upali u klopku. Do sukoba je došlo u uzvrćenoj, psihodeličkoj ludnici zvanoj Sova svetog Jurja. Hammond je pokušao spriječiti konačni slom. I prekršio pravila. Još nije bilo 2.30, ali kako je Alexander McAuliff bio viđen s njim, nije se više usudio čekati. Pokušao je uspostaviti most, objasniti, umiriti podivljale izboje bijesa. Već je bio skoro i uspio kad je jedan od crnaca taj što sad sjedi mrtav za volanom vidio kako McAuliff skače sa svog sjedala u separeu i ubacuje se u mnoštvo, pa silovito odbacuje ljude s puta i grozničavo traži očito Hammonda. Taj je prizor odapeo paniku. Hammonda su dva subjekta ubola, poslužila se njime kao štitom, i protjerala kroz stražnja vrata na prolaz, dok je treći proletio kroz mnoštvo ispred njih da alarmira auto kojim su trebali pobjeći.»to što se dogodilo za nekoliko sljedećih trenutaka koliko je žalosno, toliko je i ugodno za čuti«, rekao je Hammond.»Moji me ljudi nisu željeli dovesti u tjelesnu opasnost, i zato su, čim smo se pojavili na pločniku, smjesta uhvatili moje otmičare. Strpali smo ih u ovaj auto i odvezli, sve u nadi da ćemo uspostaviti razumijevanje. Ali smo trećeg namjerno pustili da pobjegne to je u našem poslu dogma.«mi5 se odvezao na pusto polje. Pozvali su doktora da skrpi. Hammonda. A dok su Hammonda previjali, dva su subjekta koja su razoružali i nenametljivo im uzeli ključeve ostavili nasamo, da mogu razgovarati i po mogućnosti razriješiti dvojbe.»još su jednom pokušali pobjeći ali u vozilu, naravno, nije bilo ključeva. I tako su uzeli svoje smrtonosne ampulice ili tablete i njima si oduzeli život. Jer u nas očito nisu imali povjerenja.«mcauliff nekoliko trenutaka nije rekao ni riječi. Hammond nije prekinuo šutnju.»a to me je utjelovljenje te vaše 'dogme' pokušalo ubiti.očito. Nakon čega nam ostaje još samo jedan čovjek u Engleskoj kojeg moramo pokušati naći: vozač... Shvatite da mi za to što se dogodilo ne možemo biti odgovorni; vi ste se sasvim oglušili na naše upute...na to ćemo još doći«, rekao je McAuliff.»Rekli ste da ste me ovamo doveli zbog dva razloga. Prvi sam shvatio: Vaši su ljudi brzi, i sigurnost mi je zajamčena... ako se ne 'oglušim' na vaše upute.«alex je to izgovorio oponašajući Hammondov glas.»a koji je drugi razlog?«

62 Agent je sad došao ravno pred McAuliffa i Alex mu je, čak i u noćnom svjetlu, u očima ugledao žestinu.»da vam kažemo da više nemate izbora, da možete samo nastaviti. Previše se toga dogodilo. Previše ste upleteni.to mi je rekao i Warfield.S pravom.sto ako odbijem? Sto ako se naprosto spakiram i odem?onda ćete biti sumnjivi, i otpisani. I onda počinje lov na vas. Vjerujte mi na riječ, to sam već prošao.prilično jaka tvrdnja za jednog... što je ono bilo, financijski analitičar?etikete, gospodine McAuliff. Titule. Sasvim besmisleno.ne i za vašu ženu.oprostite, molim...«hammond je udahnuo duboko, glasno. Kad je nastavio, nije postavio pitanje. Umjesto toga je izrekao tihu, bolno izgovorenu tvrdnju.»ona vas je poslala za mnom.da.«sad je na Hammondu bio red da ostane bez riječi. A Alex je izabrao da tu šutnju ničim ne prekine. Umjesto toga gledao je kako se pedesetogodišnji agent bori da ponovno stekne vlast nad sobom.»ipak ostaje činjenica da ste se oglušili na moje upute.s vama je sigurno milina živjeti.moguće se naviknuti«, odgovorio je Hammond hladno i precizno.»sljedećih nekoliko mjeseci naše će druženje biti vrlo prisno. I činit ćete točno što vam kažem. Ili ćete biti mrtvi.«7 Narančastocrveno Sunce prepalilo je rupu u ispruganoj plavoj tapiseriji večernjega neba. Niske su oblake obrubljivali lukovi žutog; iznad njih je bila grimiznocrna praznina. Taj će dio svijeta uskoro oviti meka karipska noć. Prije nego što avion sleti na Port Royal, već će se i smračiti. McAuliff se zagledao u obzor kroz zatamnjeno staklo avionskog prozora. Pokraj njega je u sjedalu bila Alison Booth i spavala. Jensenovi su bili s druge strane prolaza Boeinga 747, i s obzirom na činjenicu da je riječ bila o paru čije je političko osvjedočenje bilo lijevo od centra, smještaj su u

63 prvoj klasi British Airwaysa prihvaćali sa zamjetnim nedostatkom osjećaja krivnje, pomislio je Alex. Naručili su najbolje vino, foie gras, duck... l'orange i Charlotte Malakof kao da su se, tijekom godina, na njih već i navikli. A Alex se pitao nije li Warfield možda pogriješio. Svi ljevičari koje je poznavao izvan sovjetskog bloka bili su lišeni smisla za humor; Jensenovi, međutim, nisu bili. Mladi je James Ferguson sjedio sam u sjedalu ispred njih. Spočetka je s njim sjedio Charles Whitehall, ali se onda Whitehall tijekom leta popeo gore u salon, gdje je pronašao poznanika iz SavannaLaMara, i tamo ostao. Ferguson je na to slobodno sjedalo stavio kožnatu torbu s fotografskom opremom. U ovom je času mijenjao filtere na objektivu i snimao nebo vani. McAuliff i Alison pridružili su se Charlesu Whitehallu i njegovu prijatelju na nekoliko pića gore u salonu. Njegov je prijatelj bio bijelac, bio je bogat i mogao je dobro potegnuti. Osim toga bio je i dokoni nasljednik starog sjeverozapadnog jamajkanskog bogatstva, i Alexu se učinilo kontradiktornim da Whitehall s njim hoće provoditi toliko vremena; usto ga je pomalo i uznemirivalo kad je vidio s kakvom živošću Whitehall odgovara na alkoholizirane, neduhovite i otužne primjedbe svog prijatelja. Alison je nakon drugog pića McAuliffu dotakla mišicu. Bio je to znak da se vrate u svoja sjedala; bilo joj je dosta. A i njemu. Alison? Posljednja je dva dana u Londonu bilo toliko posla da s njom nije mogao provesti onoliko vremena koliko je želio i namjeravao. Bio je zaokupljen logističkim pitanjima koja su mu oduzimala čitav dan: kupovanjem i unajmljivanjem opreme, sređivanjem putovnica, provjeravanjem je li obavezno kakvo cijepljenje (nije bilo nikakvo), otvaranjem bankovnih računa u Montegu, Kingstonu i Ocho Riosu, kao i desecima drugih poslova nužnih za dugu geološku ekspediciju. Dunstone je ostao izvan kadra, ali je iza kulisa bio od goleme pomoći. Njegovi su ga ljudi precizno upućivali kome da se obrati i gdje, tako da se zamršena birokratska mreža i državna i poslovna raspetljavala sama od sebe. Jedne ih je večeri sve skupio sve osim Sama Tuckera, koji će im se pridružiti u Kingstonu. Večera u Simpsonsu. Bilo je prilično ugodno; svi su bili profesionalci. Svaki je odmjeravao svakoga i laskavo komentirao njegove radove, ako su mu bili poznati. Najviše je priznanja dobio Whitehall što je i bilo primjereno. On je na

64 svoj način bio autentična slavna ličnost. Činilo se da su se Ruth Jensen i Alison iskreno zavoljele, baš kao je McAuliff i bio predvidio. Ruthin muž Peter prema Fergusonu je zauzeo očinski ton, i na mladićeva bi se neprekidna zabadanja samo blago smijao. A Charles Whitehall je imao zaista najbolje manire, bio je pomalo uznosit i vrlo pristojan, s upravo pravom primjesom učenoga duha i formalne poniznosti. Ali Alison. Nakon one ludnice u Sovi svetoga Jurja i ludosti koja je potom uslijedila na pustom polju u predgrađu Londona, ipak je stigao na dogovoreni sastanak za ručak. Prišao joj je s pomiješanim osjećajima. Oneraspoloživalo ga je što nije povela riječ o upitnim djelatnostima svog muža. Pa ipak nije prihvaćao Hammondove maglovite slutnje da bi Alison mogla biti Warfieldova krtica. To je bilo besmisleno. Ona je u prvom redu bila neovisna kao što je to bio i on. A kad bi postala nijemi Warfieldov emisar, izgubila bi neovisnost što je i on znao. Alison ne bi mogla biti takva, a da se to ne vidi. Pa ipak ju je pokušavao isprovocirati da mu priča o svom mužu. Ona je odgovarala duhovitim»civiliziranim«klišeima u stilu ne budi lava dok spava, i on to nije ni činio. Baš često. Ona, bar još u tom trenutku, nije bila spremna razgovarati s njim o Davidu Boothu. To nije bilo relevantno.»dame i gospodo«, izgovorio je vrlo muževan, vrlo zapovjedan ton preko avionskog zvučnika.»govori kapetan Thomas. Približavamo se sjevernoistočnoj obali Jamajke; za nekoliko ćemo minuta biti nad Port Antoniom, nakon čega počinjemo spuštanje na aerodrom Palisados, Port Royal. Smijem li vas zamoliti da se svi putnici vrate na svoja mjesta. Nad Modrim bi gorjem moglo biti manjih turbulencija. Predviđeno je vrijeme slijetanja u ovom trenutku 8.20, po jamajkanskom vremenu. Trenutačna je temperatura u Kingstonu dvadeset šest stupnjeva, vrijeme lijepo i vidljivost dobra...«kad je taj mirni, jaki glas završio obavijest, McAuliff je pomislio na Hammonda. Kad bi taj britanski agent progovorio preko zvučnika, glas bi mu bio vrlo sličan glasu kapetana Thomasa. Hammond. Njihovo trenutačno razmimoilaženje kako se izrazio Hammond McAuliff nije prekinuo na odveć lijep način. Na jetku objavu da će on, Alex, morati činiti što mu Hammond kaže, on mu je odgovorio vlastitim žestokim uvjetom: Njemu Dunstone

65 još treba poslati milijun dolara, i on ih misli inkasirati. Od Dunstonea ili nekog drugog. Hammond je prasnuo. Što će mrtvom geologu dva milijuna dolara? Alex bi trebao platiti njima zbog upozorenja i zaštite koju mu pružaju. Ali je, u krajnjoj analizi, Hammond shvatio da je potrebno Alexanderu dati nešto što će ga motivirati na suradnju. Život je bio nešto previše apstraktno, a njegov se nedostatak ne može osjetiti. U ranim jutarnjim satima privremeni je Savovev katni stjuard McAuliffu donio pismo namjere; Alex je u njemu prepoznao čovjeka u smeđoj jakni iz High Holborna. Pismo je jamčilo refundiranje sve»izgubljene dobiti«s vrlo jasnim plafonom od jednog milijuna dolara. Ako ostane u komadu a on je svakako očekivao da će mu se to dogoditi onda će ih i ubrati. Svoj je pristanak poslao poštom u New York. Hammond. Pitao se kakvo je objašnjenje; pitao se što može objasniti postojanje žene u čijem je šaptu bio toliki strah? Pitao se o privatnom, osobnom Hammondu, pa ipak je instinktivno znao da niti na jedno privatno pitanje neće nikad dobiti odgovor. Hammond je bio takav. Možda su svi ljudi koji rade što i Hammond takvi. Ljudi iz sjene; njihove žene u beskonačnim tunelima straha. Džepovima straha. A tu je onda i... Halidon. Što to znači? Što to jest? Je li to nešto crno? Možda. Ali vjerojatno ne, rekao je Hammond. Ili, u najmanju ruku, ne samo to. To nešto je imalo suviše sredstava za prikupljanje informacija, suviše jasan utjecaj na vrlo moćne sektore. I toliko novca. Ta je riječ izronila u neobičnim i jezivim okolnostima. Britanski agent, pridružen ranijoj Dunstoneovoj ekspediciji, bio je jedan od dvojice poginulih u požaru makije koji je izbio u logoru sred bambusa na obali rijeke Martha Brae, duboko u pokrajini Cock Pita. Dokazi su upućivali da su ta dva mrtva člana ekspedicije pokušavala spasiti opremu od vatre, no onda su se srušili zagušeni dimom i poginuli u paklu od bambusa. No bilo je tu i još nešto; nešto tako jezivo da je to čak i Hammondu bilo teško izgovoriti.

66 Obojica su bila privezana bambusovim mladicama za različita stabla, obojica u blizini dragocjene geološke opreme. Vatra ih je proždrla naprosto zato što nisu od nje mogli pobjeći. Ali je agent ostavio poruku, jednu jedinu riječ ugrebanu u metalnu kutiju geoskopa. Halidon. Mikroskopski je pregled ispričao i ostatak te jezive priče: pronašao je čestic; ljudske zubne cakline. Agent je tu poruku ugrebao izbijenim zubom. Halidon... hollydawn. Bez poznate definicije. Riječ? Ime? Čovjek? Trosložni zvuk? Što to znači?»baš je lijepo, zar ne«, rekla je Alison i zagledala se mimo njega kroz prozor.»probudili ste se.netko je uključio zvučnik i tip je govorio... bez kraja i konca.«nasmiješila se i protegla duge noge. Potom je širokim zijevom duboko udahnula, zbog čega su joj se dojke nadule pod mekom bijelom svilom bluze. McAuliff ju je promatrao. A ona je opazila da je gleda, i opet se nasmiješila u znak dobrog raspoloženja, ne provokacije.»relevantnost, doktore McAuliff. Sjećate se?ta će vas riječ uvaliti u nevolje, gospođo Booth.Smjesta se prestajem njome služiti. Kad o tome malo razmislim, ne vjerujem da sam se njome mnogo i služila prije nego što smo se upoznali.sviđa mi se ta veza; nemojte prestati.«ona se nasmijala pa dohvatila torbicu s pulta medu njima. Potom je uslijedio niz dizanja i propadanja, jer je avion ušao u zračne turbulencije. To je prošlo brzo, no dok se to zbivalo Alisonina je otvorena torbica pala postrance i Alexu u krilo. Iz nje su ispali toaletna kutijica, šibice i kratki debeli cilindar, i zabili se McAuliffu između nogu. Bio je to jedan od onih kratkih, neodlučnih trenutaka. Damske su torbice nepošteni vidikovci u njihov život, diskrecijom zaštićeni produžeci privatne osobe. A Alison nije bila od onih žena koje bi hitro posegnule među muške noge da vrate svoju imovinu.»ništa nije palo na pod«, rekao je Alex nespretno i pružio Alison torbu.»evo.«lijevom je rukom izvadio ruž i toaletnu kutijicu, a desnom debeli cilindar, za koje se u prvi mah učinilo da ima vrlo privatnu konotaciju. Kad mu je, međutim, oči privukao njegov oblik, konotacija je postala sasvim drukčija. Taj je cilindar bio oružje, posuda sa stlačenim plinom. Sa strane su mu bile ispisane riječi: SADRŽAJ: PLIN 312

67 SAMO ZA VOJNU I POLICIJSKU UPOTREBU ODOBRENJE BR REGISTRACIJA: 16 Broj odobrenja bio je ispisan rukom, neizbrisivom tintom. Dozu su prije mjesec dana izdale britanske vlasti. Alison mu je uzela cilindar iz ruke. Rekla je»hvala«, i to je bilo sve.»mislite oteti avion? Ovo mi izgleda prilično smrtonosno.london u današnje dane baš i nije bez problema za djevojke... žene. U mojoj je zgradi već bilo incidenata. Imate cigaretu? Ostala sam bez.naravno.«mcauliff je posegnuo u džep košulje, izvadio cigarete, pa joj istresao jednu. Pripalio ju je, pa progovorio tiho, vrlo nježno.»alison, zašto mi lažeš?ne lažem. Mislim da je od vas prilično drsko ako tako mislite.no, daj.«on se nasmiješio, i tako smanjio ozbiljnost svog ispitivanja.»policija, a napose ne londonska, ne dijeli cilindre s plinom zbog 'incidenata'. A ti mi baš ne izgledaš kao pukovnik Ženske pomoćne vojske.«još dok je izgovarao te riječi, Alex je najednom pomislio da se možda i prevario. Što ako je Alison Booth Hammondov emisar? Ne Warfieldov, nego iz Britanske obavještajne?»ponekad naprave iznimku. Doista, Alex.«Izdržala je njegov pogled; nije lagala.»smijem li pogoditi razlog?izvoli.david Booth?«Ona je skrenula pogled i duboko povukla dim iz cigarete.»znači da znaš za njega. Zato si me neku večer ispitivao.da. Zar si mislila da neću otkriti?nije me bilo briga... ne, nije istina; mislim da sam željela da to otkriješ, ako bi mi to pomoglo da dobijem posao. Ali ti nisam mogla reći.zašto ne?o, Gospode, Alex! To su tvoje riječi, da želiš vrhunske profesionalce a ne privatne probleme! Po svemu što sam znala, istog bi me časa odbacio.«njezin se smiješak izgubio. Ostala je samo tjeskoba.»taj Booth je zacijelo čudan tip.on je bolestan, i vrlo opak... Ali s njim bar znam kako ću. Oduvijek sam znala. On je strašna kukavica.poput većine opakih ljudi.«

68 »Nisam baš sigurna da bih to mogla potpisati. Ali to nije zbog Davida. Nego zbog nekog drugog. Čovjeka za koga on radi.koga?jednog Francuza. Markiza. Koji se zove Chatellerault.«Ekipa je u Kingstonu uzela odvojene taksije. Alison je ostala s McAuliffom dok je on, uz pomoć jamajkanskih državnih službenika, dodijeljenih Ministarstvu školstva, rekvirirao opremu. Alex je od strane Jamajkanaca osjećao isto ono tiho negodovanje što ga je osjetio i od strane akademičara u Londonu; samo što je tome sad bio dodan i aspekt pigmentacije. Zar nema i crnih geologa? pitale su njihove oči. To su pitanje još više naglasili carinici, u kaki uniformama tako oštro izglačanim, da su izgledale kao da su od čelika. Oni su silom htjeli pregledati svaki sanduk, svaku kutiju, kao da je u njima najopasnija zamisliva kontrabanda. Dok je McAuliff stajao bespomoćno i dugo nakon što je zrakoplov odrulao do stajanke na Palisadosu, oni su u život provodili svoju odluku da budu službeno temeljiti. Alison je desetak metara dalje sjedila na kolicima za prtljagu. Sat i pol kasnije, oprema je bila obrađena i određena za unutarotočni transport do aerodroma Boscobel u Ocho Riosu. McAuliffovi su živci bili istegnuti do škrguta zubi i mnogo gutanja sline. Uhvatio je Alison za mišicu pa s njom odmarširao prema pristanišnoj zgradi.»za ime Božje, Alex, zdrobit ćeš mi ruku!«rekla je Alison ispod glasa, pokušavajući suzbiti smijeh.»oprosti... zaista oprosti. Ti prokleti mesije misle da će baštiniti zemlju! Govna!Nedavno su baštinili vlastiti otok...nisam raspoložen za predavanje o antikolonijalizmu«, prekinuo ju je.»ali sam zato raspoložen za piće. Daj da svratimo do bara.a što je s našim torbama?o, Isuse! Zaboravio sam... to je tu negdje, koliko se sjećam«, rekao je Alex i pokazao na ulaz desno.»da«, odvratila je Alison.»'Dolazni let' obično znači baš to.sad jezik za zube. Moja ti je prva naredba kao podređenom da ne zucneš ni slovca sve dok ne dobijemo torbe i dok u rukama ne budemo držali čaše.«ali je McAuliffova naredba, silom nužde, morala biti opozvana. Njihove prtljage nije bilo nigdje na vidiku. A činilo se da ni nitko drugi ne zna gdje bi mogla biti;

69 sva putnička prtljaga, pohranjena iz londonskog leta 640 bila je već podignuta. Još prije jedan sat.»ali mi smo došli tim letom. I nismo je podigli. Dakle vidite da ste se prevarili«, rekao je Alex odrešito poslovođi prtljažne službe.»onda gledaj traži, mon«, odgovorio je Jamajkanac, koga je ljutila Amerikančeva sumnja u njegovu savršenu efikasnost.»svaka torba dignuta ništa ostalo. Let 640 sve tu, mon! Ne drugo mjesto.želio bih razgovarati s predstavnikom British Airwaysa. Gdje je on?tko?vaš šef, do sto đavola!ja glavni!«odgovorio je crnac ljutito. Alex je uspio suspregnuti bijes.»čujte, tu je došlo do nekakve zbrke. Za koju je kriv prijevoznik, eto što mislim reći.ja ne baš mislim tako, mon«, uskliknuo je poslovođa prtljažne službe pomirljivo i okrenuo se prema telefonu na pultu.»ja nazovem sad British Airways.«McAuliff se tihim glasom obratio Alison.»Naša je prtljaga vjerojatno već na putu za Buenos Aires.«Pričekao je da čovjek kratko porazgovara preko telefona.»evo, mon.«poslovođa je pružio Alexu telefon.»vi pričaj, molim.halo?doktor McAuliff?«upitao je britanski glas.»da. McAuliff.Samo smo se držali vaših uputa na ceduljici, gospodine.kakvih uputa?kakve idu uz prvu klasu. Donio nam ju je vozač. Taksist. Vaša prtljaga i prtljaga gospođe Booth otpremljena je na Courtleigh Manor. To je baš po vašoj želji, gospodine, zar ne?«u glas je bila upletena nit pretjeranog objašnjavanja, kao da se sugovornik obraća nekome koji je popio čašicu više od doze kojoj je dorastao.»shvaćam... Dobro, sve u redu«, rekao je Alex tiho. Spustio je slušalicu i okrenuo se Alison.»Naše su torbe otpremljene u hotel.zaista? To je krasno.«konstatacija.»ne, ne mislim da jest«, odgovorio je McAuliff.»Daj, idemo potražiti taj bar.«

70 Sjedili su za stolom u kutu vidikovca na Palisadosu. Pića im je, tiho pjevušeći jamajkanski narodni napjev, donio konobar u crvenomsakou. Alex se upitao je li to otočni turistički biro zapovjedio svima koji poslužuju posjetitelje da pjevuše i ritmički se gibaju. Dohvatio je čašu i otpio pošten dio svog dvostrukog skoča. Opazio je da i Alison, koja baš i nije bila neki pilac, hlepi da u sistem ubaci malo alkohola. Kad se sve uzme u obzir baš sve bilo je sasvim zamislivo da mu je netko ukrao prtljagu. Ne njezinu. Ali je ceduljica navodila njegovu i prtljagu gospođe Booth.»Nemaš više ništa od artiljerije?«upitao je Alex žurno.»poput tog cilindra?ne. To bi na aerodromskom rendgenu aktiviralo sva zvona. A i ovo sam deklarirala prije ukrcavanja.«alison je pokazala na torbicu.»da, naravno«, promrmljao je on.»moram reći da si zapanjujuće miran. Ja bih na tvome mjestu nazivala hotel, provjeravala jesu li torbe ondje... o, ne zbog mene. Jer ja ne putujem s krunskim draguljima.»o, Bože, oprosti mi, Alison.«Odgurnuo je stolac.»smjesta ću nazvati.nemoj, molim te.«ispružila je ruku i stavila je na njegovu.»vjerujem da za to što činiš imaš i razloga. Ne želiš da se vidi da te je to uzrujalo. I mislim da si u pravu. Ako je prtljaga nestala, sve se to dade srediti i ujutro.imaš puno razumijevanja. Hvala.«Ona je povukla ruku i ponovno otpila gutljaj. On je odgurnuo stolac i lagano promijenio položaj, prema unutrašnjosti salona. Nenametljivo je počeo pregledavati druge stolove. Vidikovac je bio napola popunjen, i ne više od toga. Sa svog je njihova mjesta u najzapadnijem kutu prostorije Alex vidio skoro sve stolove. I sad je polako svoje zanimanje zakivao za jedan stol za drugim i pitao se, kao što se pitao i preksinoć na High Holbornu, koga bi on mogao zanimati. U slabo osvijetljenom ulazu opazio je nekakvo gibanje. Ono mu je privuklo pogled: bio je to lik zdepasta muškarca u bijeloj košulji i bez sakoa što je stajao u širokom dovratku. Razgovarao je s hostesom salona i, nakon što je pogledao unutra, odmahnuo glavom polako, negativno. Alex je najednom zažmirkao i na njemu izoštrio pogled. Bio mu je poznat. Bio je to čovjek kojeg je zadnji put vidio u Australiji, na poljima platoa Kimberlv. Rekli su mu da je otišao u mirovinu i povukao se na Jamajku.

71 Robert Hanlev, po zanimanju pilot. Hanlev je stajao na ulazu u salon, i pogledom tražio nekoga unutra. I Alex je instinktivno shvatio da to Hanlev traži njega.»oprosti čas«, rekao je Alison.»Tog momka znam. Ako se ne varam, on to traži mene.«dok je vijugao između stolova, kroz polumračne sjene prostorije, McAuliff je pomislio kako je donekle i pravo da u sve to, od svih ljudi na Karibima, bude uključen baš i Robert Hanlev, otvoreni čovjek koji je poslovao s potajnim svijetom zato što je on, prije svega, bio čovjek u koga se moglo pouzdati. Čovjek koji se volio smijati, žilav muškarac, profesionalac čija su znanja daleko nadilazila potrebe onih koji bi ga angažirali. Netko tko je kao čudom preživio šest desetljeća kad je sve upućivalo da ih neće doživjeti ni četiri. Ali, naposljetku, Robert Hammond i nije izgledao mnogo stariji od četrdeset pet. Čak se ni u njegovoj kratko podšišanoj, crvenkastoplavoj kosi nije mogla pronaći nijedna sjedina.»robert!alexander!«čvrsto su se rukovali i uhvatili za ramena.»rekao sam dami s kojom sjedim da vjerojatno tražiš mene. Bit ću iskren: nadam se da se varam.i ja bih to volio, stari.toga sam se i bojao. Što je bilo? Daj sjedni s nama.samo čas. Da ti najprije velim što je nova. Ne bih volio da dama vidi kako ti puca film.«poveo ga je od vrata, i sad su stajali sami u hodniku.»riječ je o Samu Tuckeru.Samu? Gdje je on?u tome i jest štos, stari moj. Nemam pojma. Sam je prije tri dana doletio u Mo'Bav i nazvao me u Port Antoine; momci iz Los Angelesa su mu rekli da sam tu. Ja sam, naravno, odmah doletio, i to je bio veliki susret. Ne bih ulazio u detalje. Sutradan je ujutro Sam sišao do recepcije, mislim po novine. I nije se više vratio.«8

72 Robert Hammond letio je natrag u Port Antonio već za jedan sat. On i McAuliff suglasili su se da Alison ne spominju Sama Tuckera. Hammond se složio i da će ga nastaviti tražiti; on i Alex ostaju u vezi. Sve su troje uzeli taksi od Port Rovalsa u Kingstonu do Courtleigha. Hammond je ostao u taksiju i produžio do malog sletišta Tinson Pen, gdje je držao avion. Na hotelskoj je recepciji Alex upitao nonšalantno, ne osjećajući, međutim, pritom baš nikakvu nonšalanciju:»pretpostavljam da je moja prtljaga stigla?doista, da, gospodine McAuliff«, odgovorio je službenik, pa lupio žig na oba upisna formulara i dao znak hotelskom potrčku.»prije samo nekoliko minuta. Otpremili smo je u vaše sobe. One su jedna uz drugu.baš uviđavno«, odgovorio je Alex tiho i upitao se je li Alison čula što je rekao čovjek za pultom. Službenik nije govorio glasno, a Alison je bila na drugom kraju pulta i pregledavala turističke brošure. Pogledala je McAuliffa; očito je čula. Izraz je na njezinu licu bio neodređen. McAuliff se počeo pitati. Pet minuta potom, Alison je otvorila vrata što su dijelila njihove sobe, i Alex je znao da nema smisla dalje spekulirati.»postupila sam po naredbi, gospodine Gazdoviću«, rekla je Alison i ušla.»nisam ni dotakla...«mcauliff je brzo podigao ruku, dajući joj znak da ušuti.»krevet, Bog te poživio! Zbilja si srce, ljubavi!«izraz je na Alisoninu licu sad postao sasvim određen. I to ne na lijep način. Bio je to neugodan trenutak, na koji uopće nije bio spreman; baš kao što nije ni očekivao da će mu samo tako ući u sobu. Pa ipak nije imalo nikakva smisla stajati tako nepokretno, i tako budalasto. Posegnuo je u džep sakoa pa izvukao mali, četvrtasti instrument velik kao kutija cigareta. Bila je to jedna od stvarci koje mu je dao Hammond. (Hammond mu je sredio dozvolu za ukrcaj kod British Airwaysa u Londonu, i tako ga lišio obaveze da deklarira sve metalne predmete što ih je nosio sa sobom.) Metalna je kutijica zapravo bila elektronski skaner s minijaturiziranom visokonaponskom baterijom. Njegova je funkcija bila jednostavna a mehanizam složen, i Hammond je tvrdio da se u današnje dane vrlo često upotrebljava. On je detektirao nazočnost elektronskih prislušnih aparata u prostoru metar sa metar. Alex se kanio njime poslužiti čim je ušao u sobu. Umjesto toga je, međutim,

73 rastreseno otvorio vrata što su vodila na balkon i kratko se zagledao u mračno Modro gorje što se u daljini dizalo u bistru kingstonsku noć. Alison Booth je pogledala u skaner pa u McAuliffa. U očima su joj bili i ljutnja i strah, ali je ipak bila dovoljno prisebna da ne kaže ništa. U skladu s onim što je naučio, Alex je uključio instrument i napravio nekoliko krugova, vodoravno i okomito, krenuvši od najdaljeg kuta sobe. Isti je postupak ponovio i u preostala tri kuta. Osjećao se neugodno, čak smiješno, dok je tako polako mahao rukom, kao da udjeljuje nekakav okultni blagoslov. Dok je to obavljao, nije se usudio ni pogledati Alison. I onda, najednom, više mu nije bilo neugodno baš nimalo. Umjesto neugode, osjetio je bol u središtu gornjeg trbuha, oštar ubod u trenutku kad mu je disanje zastalo a pogled se zaustavio na palac dugačkoj, uskoj pruzi na brojčaniku skanera. Njezino je pomicanje već često vidio za vježbovnih seansi s Hammondom; njezino nećkavo, mucavo gibanje u njemu je izazivalo radoznalost, pa čak i fascinaciju. Ali sad nije bio fasciniran. Osjećao je strah. Jer ovo nije bio sat vježbe u nekakvoj zabitnoj i sigurnoj učionici, uz Hammonda koji mu strpljivo i temeljito objašnjava važnost preklapanja pretražnih područja. To što se zbivalo, zbivalo se stvarno; on nije i stvarno vjerovao da će se to dogoditi. Sve je to bilo... mislim, u biti neiskreno, nekako sasvim nevjerojatno. Pa ipak je sada, pred njima, vibrirala palac duga pruga, titrala nekakvom vlastitom minijaturnom žestinom. Sićušni su senzori reagirali na uljeza. Negdje se u njegovoj najneposrednijoj blizini nalazio strani predmet čija je funkcija bila da odašilje sve što se izgovori u prostoriji. Mahnuo je Alison; ona mu se oprezno primaknula. Počeo je gestikulirati i shvatio da gestikulira kao nemaštoviti trećerazredni komedijant. Pokazao je na skaner pa na vlastita usta. Kad je ona napokon progovorila, osjetio se kao prokleti idiot.»obećao si mi piće dolje, u tom krasnom vrtu. Ostalo će još morati pričekati... ljubavi.«te je riječi izgovorila tiho i jednostavno. Djelovala je vrlo uvjerljivo.»imaš pravo«, odgovorio je on i smjesta zaključio da nije nikakav glumac.»ali da se najprije malo operem.«hitro je ušao u kupaonicu i odvrnuo slavine na umivaoniku. Pritvorio je vrata, ali ostavio desetak centimetara slobodnog prostora; pljuštanje se vode jasno čulo, a da opet nije bilo suviše očito. Vratio sa na mjesto na kojem je bio stajao pa nastavio raditi skanerom, smanjujući polukrugove dok je uska pruga nastavila reagirati, određujući tako mjesto objekta onako kako ga je Hammond bio naučio.

74 Jedino je iznenađenje, bez ošamućenosti od zaprepaštenja, donijela činjenica da se sićušna crvena lampica skanera upalila kad ju je postavio direktno iznad torbe, uza zid police za prtljagu. Crveno je svjetlo upućivalo da se predmet nalazi na manje od četvrt metra daleko od instrumenta. Pružio je skaner svojoj suradnici i oprezno otvorio torbu. Pojedinačno je počeo vaditi odjeću, košulje, čarape i donje rublje, i sve ih stavljati bacati na postelju. Kad mu je torba bila više prazna nego puna, razvukao je elastičnu podstavu i povukao prste po kožnoj stijenci. McAuliff je znao za čim to pipa; Hammond mu je pokazao na desetke mikrofona najrazličitijih veličina i oblika. I sad ga je našao. Bio je prikvačen za vanjsku podstavu: bilo je to malo zadebljanje, ne veće od kožom prevučena gumba. Ostavio ga je na njegovu mjestu pa, kako ga je Hammond bio uputio, nastavio pretraživati ostatak torbe u potrazi za drugim, rezervnim uređajem. Našao je i njega. Na suprotnoj strani. Uzeo je skaner od Alison pa obišao čitavo područje, a onda žurno u polukrugovima pretražio ostatak prostorije. Baš kao što mu je Hammond i rekao da će se vjerojatno dogoditi, brojčanik skanera nije se više pomakao. Jer ako je odašiljač bio postavljen na pokretnog nositelja, to je obično značilo i da je to jedini izvor. Ostatak je prostorije bio čist. Ili, kako bi to rekao Hammond,»sterilan«. McAuliff je ušao u kupaonicu; i ona je bila čista. Zavrnuo je slavine i doviknuo Alison.»Jesi se raspakirala?«a za kog je vraga rekao baš to? Od svih gluposti...»ja sam već stara kuka na geološkim putovanjima«, glasio je njen opušteni odgovor.»sva je moja odjeća uglavnom najlonska; to može čekati. A jedva čekam da vidim taj krasni vrt. Daj požuri.«on je otvorio vrata i vidio kako ona zatvara vrata balkona, pa navlači zavjese preko stakla što je sezalo od poda do stropa. Alison Booth je činila baš to što treba, pomislio je on. Hammond mu je toliko puta ponovio naredbu: Kad pronađeš odašiljač, provjeri koliko si vidljiv izvana; pretpostavi da si i pod vizualnom prismotrom. Izišao je iz kupaonice, i ona ga je pogledala... Ne, pomislio je, ona ga nije pogledala, ona se u nj zapiljila.

75 »Dobro«, rekla je.»sad si spreman. Nisi obrijao ni pola brade, ali mislim da možeš takav u svijet. Daj, idemo... ljubavi.«kad su izašli iz sobe, i našli se u hotelskom hodniku, Alison ga je uhvatila pod ruku, pa su pošli prema dizalu. On je već nekoliko puta htio progovoriti, no ona bi ga svaki put prekinula.»čekaj dok siđemo«, ponavljala mu je tiho, uzastopce. A kad su se našli u unutrašnjem vrtu, baš je Alison, nakon što su sjeli, htjela da se presele za drugi stol. Onaj koji je stajao na drugoj strani otvorenog prostora; stol u čijoj blizini, shvatio je Alex, nije bilo ni palmi ni drugih biljaka. Tu je bilo još desetak parova, nijedan muškarac samac ili žena bez pratnje. McAuliffu se učinilo da je Alison pažljivo promotrila sve parove. Stiglo im je piće; konobar je otišao, i onda je Alison Booth progovorila.»čini mi se da je došao čas da porazgovaramo... o onome o čemu još nismo.«alex ju je ponudio cigaretom. Ona je to otklonila, i tako ju je pripalio sebi. Pokušavao je tako dobiti nekoliko sekundi prije nego joj odgovori, i oboje su to znali.»oprosti zbog onog što se dogodilo gore. Ne bih volio da tome pripisuješ pretjerano značenje.to bi bilo smiješno, milo, da ti nisi napola pohisterizirao.to je lijepo.sto?to što si rekla 'milo'.molim te. Da ostanemo profesionalni?bože blagi! A jesi li? Profesionalac, mislim?ja sam geolog. A ti?«mcauliff je ovo odlučio prečuti.»veliš da sam se ja gore... jako uzrujao. Imaš pravo. Ali sam opazio da ti nisi. Dok sam ja prtljao, ti si postupila baš kako treba.slažem se. Ti si prtljao... Alex, je li ti itko rekao da uzmeš i mene?ne. Bilo mi je rečeno da razmislim dvatri puta prije nego te prihvatim.to je mogla biti i varka. Toliko sam željela taj posao; zbog njega bih s tobom otišla i u krevet... Hvala ti što to nisi tražio.glede tebe na mene nije vršen pritisak ni u ovom ni u onom smislu. Samo sam bio upozoren. I to samo zbog usputnih poslova tvog bivšeg muža, kojima je, usput

76 rečeno, i zaradio skoro sav svoj novac. Velim novac zato što se to, pretpostavljam, ne smatra prihodom.on tome duguje sav svoj novac, koji se ne prijavljuje kao prihod. A ja nisam ni na trenutak povjerovala da bi Zavod za geofiziku Londonskog sveučilišta imao pristup do takvih informacija. A Kraljevsko društvo još manje.onda si u krivu. Većina novca za ovo istraživanje potječe od vlade, a Društvo i Sveučilište samo su transmisije. A kad država troši upravo svoj novac, onda se i te kao brine i za osoblje i za to koliko ga treba platiti.«mcauliff je ugodno iznenadio samoga sebe. Odgovarao je baš onako kako ga je Hammond bio naučio: stvarajući brze, logične odgovore. Priču uvijek gradi djelomice na istini... što jednostavnije... To su bile Hammondove riječi.»pustimo na stranu tu dubioznu, američki orijentiranu tvrdnju«, rekla je Alison i pružila ruku za njegovom cigaretom.»ali ćeš mi, naravno, objasniti što se to dogodilo gore u sobi.«sad nastupa trenutak, pomislio je Alex, i upitao se može li to učiniti onako kako mu je Hammond bio rekao: Sva objašnjenja svedi na što manje riječi, priču utemelji na zdravom razumu i jednostavnosti, i nikad je ne mijenjaj. Pripalio joj je cigaretu i progovorio što je ležernije mogao.»u Kingstonu ima puno političkih natezanja. Većinom je riječ o cjepidlačenju, ali ponekad zna i zagustiti. Ova ekspedicija ima kontroverzni prizvuk. Mršte se na njezin začetak, a tu su i ljubomora i takve stvari. Vidjela si kako to izgleda na carini... Postoje ljudi koji bi nas željeli diskreditirati. Taj su mi vražji skaner dali za slučaj da se dogodi nešto neobično. Učinilo mi se da se dogodilo baš to, i bio sam u pravu.«alex je iskapio svoje piće i promotrio ženinu reakciju. Dao je sve od sebe da stvori dojam čiste iskrenosti.»zbog prtljage, misliš«, rekla je Alison.»Da. Ona cedulja nije imala nikakva smisla, a onaj nam je dolje na recepciji rekao da je prtljaga stigla malo prije nas. Ali su je na Palisadosu digli prije više od dva sata.shvaćam. Ali da će jedna geološka ekspedicija dovesti nekog do takvih krajnosti? To mi je malo teže progutati, Alex.Ne ako malo promisliš. Zašto se prave geološka istraživanja? Sto je, općenito, njihov cilj? Ne prave li se zato što netko želi nešto izgraditi?ne kad je riječ o ekspediciji poput naše. Suviše je raštrkana i zaprema preveliko područje. Ja bih rekla da je ona nedvojbeno, očito čisto akademska. Sve bi

77 drugo...«alison je zastala jer joj se pogled sreo s McAuliffovim.»Blagi Bože! Ako je to išta drugo, onda je naprosto nevjerojatno!ali možda postoje i ljudi koji u to vjeruju. A ako vjeruju, što misliš da će učiniti?«alex je dao znak konobaru; podigao je dva prsta, što je značilo da im ponovno napuni čaše. Alison Booth je od zaprepaštenja napola otvorila usta.»milijuni i milijuni i milijuni«, rekla je tiho.»moj Bože, oni će pokupovati sve na što im padne pogled.samo ako se uvjere da su bili u pravu.«alison ga je natjerala da je pogleda. Kad on to, u prvi čas, nije želio učiniti, i umjesto toga se zagledao u konobara, koji je dangubio, ona mu je stavila ruku na ruku i prisilila ga da na nju obrati zanimanje.»ali oni jesu u pravu, nije li tako, Alex?Ja za to nemam nikakva dokaza. Ja sam ugovor sklopio s Londonskim sveučilištem, a supotpisnici su i Društvo i Jamajkansko sveučilište. Što će oni učiniti s rezultatima, to je već njihova stvar.«bilo bi besmisleno sve naprosto otvoreno zanijekati. On je bio profesionalni istraživač, a ne babavračara.»ja ti ne vjerujem. Sigurno su ti rekli.sigurno nisu. Rekli su mi da se čuvam, i to je sve.takve se... smrtonosne spravice ne daju ljudima koje su samo upozorili da se čuvaju.to sam i ja mislio. Ali znaš što? I ti i ja se varamo, Alison. Danas se skaneri prilično upotrebljavaju. Nije to ništa neobično. Napose kad radiš izvan domovine. Što baš nije lijep komentar na temu uzajamnog povjerenja, zar ne?«konobar im je donio piće. Pjevušio je i ritmički se gibao u ritmu vlastite melodije. Alison je nastavila zuriti u McAuliffa. Nije baš bio siguran, ali je počeo pomišljati da mu ona vjeruje. Kad je konobar otišao, ona se povila prema njemu, u jasnoj želji da mu nešto kaže.»i što bi sad trebao učiniti? Pronašao si te grozne sprave. I što s tim u vezi kaniš poduzeti?ništa. Ujutro ih prijaviti Ministarstvu, i to je sve.misliš reći da ih ne kaniš izvaditi i zdrobiti ili što ja znam? Ostavit ćeš ih samo tako?«to baš nije bila ugodna misao, pomislio je Alex, ali je Hammond bio sasvim jasan: Ako pronađeš prislušni uređaj, ostavi ga na njegovu mjestu i iskoristi ga. On može

78 biti od neprocjenjive vrijednosti. Prije nego ga ukloniš, izvijesti o njemu i pričeka) upute. Ribarnica Tallon's, pokraj Victoria Parka.»Oni me plaćaju... plaćaju nas. Pretpostavljam da nas žele diskretno pratiti. I što je to važno? Ja nemam tajni.i ne bi ih ni smio imati«, rekla je Alison tiho ali naglašeno, i maknula svoju ruku s njegove. McAuliff je najednom shvatio naopakost svog položaja. On je bio istodobno i komičan i subliman, smiješan i nimalo smiješan.»smijem li se predomisliti i nazvati nekoga?«upitao je. Alison se polako vrlo polako nasmiješila onim svojim ljupkim smiješkom.»ne, bila sam nepravedna... I ja ti vjerujem. Ti me upravo izluđuješ svojom bezbrižnošču; nikad nisam upoznala nikoga takvog. Ti si ili nevjerojatno nedužan ili se savršeno skrivaš. Ali to ne mogu prihvatiti; gore si u sobi bio previše nervozan.«ponovno je spustila svoju ruku na njegovu, onu slobodnu. A drugom je iskapio i drugo piće.»smijem li pitati, zar ti nisi bila? Nervozna.Da. I mislim da je već vrijeme da ti kažem. Toliko ti dugujem... Ja se ne smijem vratiti u Englesku, Alex. I to mnoge godine, a možda i nikad. Ne smijem. Nekoliko sam mjeseci surađivala s Interpolom. I stekla sam iskustvo s tim groznim malim gadovima. Da, baš smo ih tako zvali. Gadovi.«McAuliff je opet u želucu osjetio oštar ubod bola. Bio je to strah, i više od straha. Hammond je rekao kako Britanska obavještajna dvoji da će se Alison vratiti u Englesku. Julian Warfield je izjavio kako sluti da bi ona mogla biti korisna zbog nekih apstraktnih razloga koji nemaju nikakve veze s njezinim doprinosom istraživanju. Nije mu baš bilo jasno kako su ili zašto iskoristili Alison, ali je bio siguran da to čine. Baš kao što to čine i s njim.»ali kako se to dogodilo?«upitao ju je s primjerenim zaprepaštenjem. Alison je u kratkim crtama ispričala okosnicu svoje veze. Brak se skiselio još prije prve svoje godišnjice. Lapidarno kazano. Alison Booth je vrlo brzo došla do zaključka da ju je njezin muž osvajao i njome se oženio više zbog njezinih profesionalnih putovanja nego zbog ičeg drugog.»... Kao da mu je netko naredio da me uzme, iskoristi, apsorbira...«

79 Do napetosti je počelo dolaziti ubrzo poslije vjenčanja: Booth se neobično zanimao za njezine ekspedicije. I onda su ponude za sudjelovanje u ekspedicijama počele dolaziti iz vedra neba, od malo poznatih no zato dobro platežnih tvrtki, i to za napadno egzotične projekte.»... Među kojima su, dakako, bili Zair, Turska, Korzika. On bi uvijek išao sa mnom. Danima, ponekad i tjednima...«do prvog je sukoba s Davidom Boothom došlo na Korzici. Ekspedicija se bavila golemim obalnim i priobalnim istraživanjem u području Capo Senetose. David je prispio negdje sredinom roka, da bi ostao svoja uobičajena dvatri tjedna, i za to je vrijeme došlo do čitavog niza neobičnih telefonskih poziva i neobjašnjivih poslovnih sastanaka, koji su ga, po svemu sudeći, opteretili iznad njegovih ograničenih mogućnosti. U Ajaccio su dolazili nekakvi ljudi u malim, brzim avionima; drugi su dolazili s mora na kočama i malim oceanskim brodovima. David bi znao nestajati satima, a potom i danima. Alisonin je dnevni raspored bio takav da bi se, nakon dana terenskoga rada, noću vraćala u hotel na obali u kojem je odsjela njezina ekipa; njezin muž nije mogao prikriti svoje ponašanje, kao ni činjenicu da njegovo prebivanje na Korzici nije čin bračne odanosti. Ona je zapela za to pitanje, i stala nabrajati neosporne činjenice, brutalno nazivajući Davidova objašnjenja onim što su doista i bila: amaterskim lažima. On se slomio, rasplakao, počeo preklinjati da mu dade mira, i na koncu ženi rekao istinu. Da bi živio stilom za kakav nije mogao zaraditi na tržištu, David Booth se uključio u međunarodnu trgovinu narkoticima. On je prvenstveno bio kurir. To što je bio partner u maloj uvoznoizvoznoj kući za taj je posao bilo idealno. Tvrtka, u nekakvom stvarnom smislu, nije ni postojala; riječ je, uistinu, bila o prilično mutnoj kući, koja je služila sasvim u skladu sa svojim vlasnicima više društvenoj negoli komercijalnoj klijenteli, trgujući umjetninama na dekorativnom nivou. Tako je mogao stalno putovati a da ga nitko služben čudno ne pogleda. Njegov je ulazak u svijet krijumčara bio banalan: kartaškim su dugovima bili pribrojeni višak alkohola i nezgodne veze sa ženama. S jedne strane, on zapravo i nije mogao birati; s druge je bio dobro plaćen, i nije imao nikakvih moralnih inhibicija. Ali ih je Alison imala. Geološka su istraživanja bila legitiman posao i dokaz da su Davidovi poslodavci znali nanjušiti nesvjesne pomagače. Davidu bi dali imena geoloških ekipa na odabranim sredozemnim područjima i rekli mu da s njima stupi u vezu i ponudi im usluge svoje vrlo uvažavane žene, dodajući pritom da će joj,

80 ako je prime, on sam krišom povećati plaću. Bio je to bogat i odan suprug kojemu je jedina želja bila da usreći svoju aktivnu suprugu. Njegove su ponude beziznimno prihvaćali. I tako su, kad bi joj našao»projekt«, njegova putovanja dobivala dvostruku legitimaciju. Njegovo je kurirsko djelovanje nadraslo diletantski horizont tog posla. Alison je zaprijetila da će napustiti posao i otići s Korzike. David je pohisterizirao. Tvrdio je da će ga ubiti, a i nju s njim. Naslikao joj je sliku tako rasprostranjene i moćne iskvarenosti bez savjesti da je Alison, bojeći se i za svoj i za njegov život, na koncu popustila. Pristala je da dovrši taj posao na Korzici, ali mu je jasno stavila do znanja da je to kraj njihova braka. I tu odluku ništa nije moglo izmijeniti. Tako je bar u tom trenutku vjerovala. Ali jednog popodneva na terenu zapravo na vodi Alison je skupljala bušače jezgre iz oceanskog dna nekoliko stotina metara od obale. U malom su krstašu bila dva čovjeka. Bili su to agenti Interpola. Njezina su muža slijedili već mjesecima. Interpol je već bio skupio golemu dokumentaciju, obilje sudskih dokaza. I sad je ulazio u završnu fazu.»ne treba ni govoriti da su bili spremni na njegov dolazak. Moja je soba bila privatna koliko je večeras trebala biti i tvoja...«slika što su joj je oslikali bila je dojmljiva i jasna. Gdje je njezin muž opisao moćnu mrežu korupcije, Interpol joj je pričao o jednom sasvim drugom svijetu, svijetu bola i patnje i nepotrebnog, užasnog umiranja.»o, bili su to stručnjaci«, rekla je Alison, dok su joj se u očima caklile uspomene, i dok se smiješila sućutno tužnim smiješkom.»donijeli su i fotografije, desetke njih. Djeca u agoniji; mladići i djevojke, uništeni. Nikad neću zaboraviti te slike. Baš kao što su oni i htjeli...«njihov je zov bio klasični postupak vrbovanja: gospoda Davida Bootha nalazila se u jedinstvenoj situaciji; nitko joj nije bio ni sličan. Ona je mogla učiniti toliko toga, pribaviti im toliko toga. A ako bi naprosto otišla, onako kako je to rekla mužu najednom i bez objašnjenja vrlo je upitno bi li joj to uopće dopustili. O, Bože, pomislio je McAuliff dok ju je tako slušao, uvijek ista priča... Ti ljudi od Interpola učinili su isto što i Hammond kad mu se obratio u njegovoj sobi u Hotelu Savoy. I tako je sve dogovoreno, određeni su i rokovi, razumno vremensko razdoblje određeno za»raspad«braka. Ona je Boothu, koji je to dočekao s olakšanjem, rekla

81 da će pokušati spasiti njihovu vezu, pod uvjetom da joj više nikad ne kaže ni riječ o tim svojim postranim poslovima. I tako je Alison Gerrard Booth pola godine javljala o djelovanju svog muža, identificirala ljude s fotografija, postavljala desetke sićušnih prislušnih aparata po hotelskim sobama, automobilima, vlastitom stanu. Ona je sve to činila pod uvjetom da David Booth bez obzira za što ga na kraju optuže bude zaštićen od svakog tjelesnog napada. Koliko je to god u Interpolovoj moći. Nitko joj nije ništa zajamčio.»i kad je sve to došlo kraju?«upitao je Alex. Alison je kratko skrenula pogled na mračnu, zlokobnu panoramu Modroga gorja, što se dizalo u mrak nekoliko milja na sjever.»kad sam poslušala vrlo bolan zvučni zapis. Bolan za slušanje; još bolniji zato što sam ga ja omogućila.«jednoga jutra, nakon predavanja na sveučilištu, u njezinu je sobu na geološkom zavodu došao čovjek iz Interpola. U torbi je donio kazetofon i kazetu s duplikatom zapisa razgovora između njezina muža i veze s markizom de Chatelleraultom, čovjeka u kojem su prepoznali vrhovnika trgovine narkoticima. Alison je sjedila i slušala glas slomljena čovjeka gdje pijanim glasom opisuje kako se srušio brak sa ženom koju je toliko volio. Čula ga je kako bjesni i plače, i sebe krivi za nedoraslost i nesposobnost. Pričao je o tome kako ga je odbijala primiti u krevet, kako ga je potpuno odbacila. I onda je, napokon, sasvim jasno izrekao koliko mu je mrsko što je iskorištava; ako ona to ikad otkrije, on će se ubiti. On ju je zapravo, skoro savršeno, oprao od svakog znanja o Chatelleraultovu djelovanju. Obavio je to veličanstveno.»interpol je došao do zaključka bolnog koliko i taj zapis. David je nekako uspio doznati što ja radim. I poslao je poruku. Sad se iz svega trebalo izvući.«zato je sređen razvod u roku od četrdeset osam sati na dalekom Haitiju. Alison Booth je bila slobodna. I, naravno, nimalo slobodna.»... U roku od godine dana, na kraju će doći do Chatelleraulta, do Davida... do svih njih. A netko će negdje složiti sve raštrkanije dijelove: Boothova žena...«alison je dohvatila čašu i otpila i pokušala se nasmijati.»i to je sve?«upitao je Alex, nimalo u to siguran.»to je sve, gospodine McAuliff. A sad mi reci iskreno, da si sve to znao, bi li me uzeo?«

82 »Ne, ne bih. A sad se pitam zašto to nisam znao.to baš nije informacija kakvom bi raspolagalo Sveučilište, ili Odjel za emigraciju, ili itko drugi.alison?«mcauliff je pokušao prikriti strah što ga je najednom osjetio.»ali ti si za taj posao ipak čula od ljudi na Sveučilištu, zar ne?«mlada se žena nasmijala i zadigla lijepe obrve u tobožnjem negodovanju.»o, Bože, nastupio je trenutak da čitava istina dođe na sunce!... Ne, priznajem da su mi javili unaprijed; tako sam imala vremena za tebe skupiti vrlo dojmljiv dosje.kako si za to doznala?interpol. Oni su mjesecima tražili zgodu. Nazvali su me deset do dvanaest dana prije razgovora.«mcauliff se nije trebao baviti nikakvim brzim računanjem. Deset do dvanaest dana smjestilo bi taj razgovor razumno blizu onom popodnevu kad se u Belgraviji upoznao s Julianom Warfieldom. A potom i s čovjekom zvanim Hammond iz Britanske obavještajne. McAuliff je u želucu ponovno osjetio ubod bola. Samo što je sad bio još oštriji, određeniji. Ali se sad nije mogao zadržavati na njemu. Preko sjenovita im je dvorišnog vrta prilazio netko. I smjesta krenuo prema njihovu stolu. On je pijan, pomislio je Alex.»O, za ime Božje, pa gdje si ti! Pitali smo se gdje te je vrag odnio! Svi smo unutra, za šankom. Whitehall stvara čuda na klaviru! Vražji crni No 1 CowardL. O, usput rečeno, nadam se da ti je stigla prtljaga. Vidio sam da imaš problema, pa sam napisao tim jebivjetrima da je pošalju ovamo. Ako su uspjeli pročitati što im je nažvrljao moj viski.«mladi se James Ferguson srušio u slobodni stolac i alkoholizirano se nasmiješio Alison. Potom se okrenuo i pogledao McAuliffa, no kad je ugledao njegov čvrst pogled, smiješak mu je nestao s lica.»to je bilo vrlo ljubazno od tebe«, rekao je McAuliff tiho. A onda je Alexander nazreo istinu u Fergusonovim očima. Sabranu svijest iza tobože zacakljenih očiju. James Ferguson nije bio ni izbliza tako pijan kakvim se pretva rao. Očekivali su da će probdjeti čitavu noć. Bio je to njihov nijemi, neprijateljski odgovor tim»groznim malim gadovima«. Pridružili su se ostalima u baru i onda su

83 McAuliffa vidjeli da, kako dobrom kapetanu i priliči, razgovara sa šefom kuhinje; svi su znali da je račune za to veče pokrio njihov vođa ekspedicije. Charles Warfield je zadovoljio Fergusonova očekivanja. Talent mu je bio profesionalan; njegove pjesme na otočnom dijalektu pune karipskog idioma i jamajkanskog crnog humora bile su smiješne, jetke, hladne, a povremeno i vrlo vruće. Glas mu je imao bistru, visoku silinu kingstonskog pjevača balada; samo mu je pogled uvijek bio negdje daleko. On nas sve zabavlja i veseli, pomislio je Alex, samo što to sve njemu nije bilo ni zabavno ni veselo. Zato što glumi. I onda se, naposljetku, nakon skoro dva sata, umorio od tog kuluka, prihvatio ovacije napol pijanog slušateljstva, pa se odskitao do stola. Nakon što mu je nekoliko ljudi stisnulo ruku, nakon što su ga Ferguson, Jensenovi, Alison Booth i Alex potapšali po ramenu i zagrlili, odlučio je sjesti do McAuliffa. Tu je već sjedio Ferguson na Alexov poziv ali je mladi botaničar bio i presretan da mu može ustupiti mjesto. Nesigurnim korakom.»bilo je sjajno!«rekla je Alison, pa se pognula preko McAuliffa i pružila Whitehallu ruku. Alex je promatrao Jamajkančevu reakciju; njegovi su se crni karipski prsti s manikiranim noktima, prsti na kojima je blistao zlatni prsten nježno, upravo ženski ovili oko Alisonine ruke. A onda joj je, kontradiktorno, Whitehall podigao zapešće i poljubio je u prste. Konobar je donio bocu bijelog vina da je Whitehall odobri. On je pročitao etiketu u svjetlu noćnoga kluba, podigao pogled na nasmiješenog služnika i kimnuo glavom. Potom se opet okrenuo McAuliffu; Alison je sad preko stola čavrljala s Ruth Jensen.»Morao bih s vama razgovarati nasamo«, rekao je Jamajkanac ležerno.»dođite u moju sobu, recimo, dvadeset minuta nakon što odem.sam?sam.to ne može pričekati do jutra?«whitehall je spojio pogled svojih crnih očiju s McAuliffovim i progovorio tiho ali oštro.»ne, ne može.«james Ferguson je najednom poskočio na stolcu pri kraju stola i podigao čašu za Whitehalla. Zanjihao se i slobodnom rukom uhvatio za rub stola; bio je slika i prilika vrlo pijanog mladića.

84 »Ovo je za Charlesa Prvog od Kingstona! Za vražjeg crnog sir Noela! Charles, bio si naprosto fantastičan!«uslijedio je trenutak neugodne tišine koliko je trebalo da se apsorbira riječ»crni«. Konobar je žurno natočio Whitehallu vina; nije bilo vremena za kušanje.»hvala«, odgovorio je Whitehall uljudno.»ja to smatram velikim komplimentom... Jimbomon.]imbomon\«uskliknuo je Ferguson veselo.»ovo mi se baš sviđa! Svi me zovite ]imbomon\ A sad bih volio...«fergusonove su se riječi najednom naglo prekinule, i na blijedom mu se mladom licu pojavila bolna grimasa. Odjednom je postalo više nego jasno da je premašio svoje alkoholne kapacitete. S kolebljivom je preciznošću spustio čašu na stol, teturavo otkoračio i onda se, kao na usporenoj snimci, srušio na pod. Ljudi su se sa stola digli en masse; okolni su se parovi okrenuli. Konobar je žurno spustio bocu i zagledao se u Fergusona; njemu je smjesta prišao Peter James, koji mu je bio najbliži.»o, Bože«, rekao je Jensen i kleknuo.»čini mi se da se siroče razboljele Ruth, daj pomozi... A i vi, konobar. Dajte pomozite, stari moj!«jensenovi su, kojima su u pomoć već priskočila dva konobara, nježno uspravili mladog botaničara u sjedeći položaj, olabavili mu kravatu i, općenito govoreći, pokušali u njemu uspostaviti neki oblik svijesti. A Charles Whitehall, koji je sjedio pokraj McAuliffa, na ovo se nasmiješio, dohvatio dva ubrusa i bacio ih preko stola na pod do onih koji su mu pružali pomoć. Alex je pratio Jamajkančevo ponašanje; ono nije bilo nimalo ugodno. Fergusonova se glava zibala naprijednatrag; s usana mu je dopiralo jecanje koje je najavljivalo skoru bolest.»mislim da bi sad bio najbolji trenutak da odem«, rekao je Whitehall.»Dvadeset minuta?«mcauliff je kimnuo glavom.»tako nekako.«jamajkanac se okrenuo Alison, nježno je uhvatio za ruku, poljubio je u nju i nasmiješio se.»laka vam noć, dušice.«pomalo ozlovoljen, Alex ih je obišao i prišao Jensenovima koji su, uz pomoć konobara, dizali Fergusona na noge.

85 »Odnijet ćemo ga u njegovu sobu«, rekla je Ruth.»Rekla sam mu da malo pripazi na rum; rum i viski ne idu zajedno. I očito me nije poslušao.«nasmiješila se i odmahnula glavom. McAuliff je zadržao pogled na Fergusonovu licu. Upitao se hoće li na njemu vidjeti ono što i maloprije. Ono na što je vrebao već čitav sat. I onda je to i vidio. Ili bar povjerovao da je vidio. Kad su se Fergusonu olabavile ruke prebačene preko ramena konobara i Petera Jensena, on je otvorio oči. Oči koje su prividno plivale u svojim dupljama. Ali u jednom najkraćem mogućem trenutku, taj je pogled postao čvrst, izoštren, nezacakljen. Ferguson je činio ono najprirodnije, što bi učinio i svatko drugi u slabo osvijetljenoj prostoriji. Gledao je kamo gazi da izbjegne prepreke. I bio je bar na trenutak sasvim trijezan. Zašto je James Ferguson izveo tu savršeno neugodnu predstavu? McAuliff će s tim mladićem morati ujutro malo porazgovarati. O više stvari, pa tako i»viskijevim rukopisom«pisanoj ceduljici, zbog koje je njegova putna torba izazvala reakciju elektroničkog skanera.»siroto janje. Ujutro će umirati od mučnine.«alison je prišla Alexu. Sad su zajedno promatrali kako Jensenovi izvode Fergusona kroz vrata.»ja se samo nadam da je to siroto janje odlutalo na jednu noć i da mu to neće prijeći u naviku.no daj, Alex, ne budi stara tetka. To je savršeno valjan mladić koji je samo popio čašicu previše.«alison se okrenula i pogledala stol s koga su svi već bili otišli.»no, čini mi se da je zabava gotova.mislio sam da smo se dogovorili da tjeramo dalje.ali mene napušta snaga, a s njom i odlučnost. Složili smo se i da tvojom magičnom kutijicom pregledamo i moju prtljagu. Hoćemo li?naravno.«mcauliff je mahnuo konobaru. Krenuli su hotelskim hodnikom; kad su se približili njezinim vratima, McAuliff je od Alison uzeo ključ.»za nekoliko se minuta moram naći s Whitehallom.O? Pa kako to? Već je tako kasno.htio je nešto sa mnom popričati. Privatno. Nemam pojma o čemu. Bit ću brzo gotov.«ubacio je ključ, otvorio vrata i otkrio da je instinktivno zaklonio Alison u dovratku dok je palio svjetlo i gledao u sobu.

86 Jednokrevetna je soba bila prazna, a spojna su vrata još bila otvorena, baš kao i pred nekoliko sati, kad su izišli.»impresionirana sam«, prošaptala je Alison i razigrano položila bradu na protegnutu ruku što je tvorila brklju postavljenu preko ulaza.»što?«skinuo je ruku i krenuo prema spojnim vratima. Svjetla su u sobi bila upaljena kako ih je bio i ostavio. Tiho je zatvorio vrata, izvukao skaner iz sakoa, pa prišao krevetu, na kojem su ležala dva Alisonina kovčega. Zadržao je instrument nad njima; na brojčaniku nije bilo gibanja. Hitro je obišao sobu, blagoslivljajući je uzduž i poprijeko, polazeći od kutova. Soba je bila čista.»sto si rekla?«upitao je tiho.»odnosiš se tako zaštitnički. To je tako lijepo.zašto su svjetla u tvojoj sobi pogašena, a u mojoj nisu?«pravio se da nije čuo njezine riječi.»zato što sam ih ja isključila. Došla sam ovamo, uzela torbicu, stavila ruž i vratila se u tvoju sobu. Pokraj vrata je sklopka. Pritisnula sam je.toga se ne sjećam.bio si uzrujan. Pretpostavljam da im moja soba nije zanimljiva kao tvoja.«alison je ušla i zatvorila vrata prema hodniku.»ne, nije, ali govori tiho... Slušaju li te prokletinje i kroz vrata i zidove?ne, mislim da ne.«gledala ga je kako uzima njezine kovčege s kreveta i nosi ih preko sobe. Stao je pokraj plakara i potražio policu za prtljagu. Nije je bilo.»nisi li malo i previše očit?sto?što to radiš s mojim kovčezima? Još se nisam ni raspakirala.o.«mcauliff je osjetio kako je sav porumenio u licu. Osjećao se kao zadnja budala.»oprosti. Valjda sam kompulzivno uredan.ili samo kompulzivan.«odnio joj je kovčege natrag na krevet pa se okrenuo prema njoj, i dalje držeći njezinu prtljagu u rukama. Bio je tako užasno umoran.»kakav truo dan... i kako zbrkan«, rekao je.»a činjenica da još nije gotov, gnjavi me kao vrag; još treba otići do Whitehalla... A u susjednoj sobi, ako zahrčem ili počnem govoriti u snu, ili odem u kupaonicu a ostavim otvorena vrata, negdje se sve to bilježi na vrpcu. Ne mogu reći da me to baš jako muči, ali mi to nimalo ne popravlja raspoloženje... Ali, kad već lupetam, reći ću ti i još nešto. Ti si tako krasna, krasna cura, i imaš pravo, zaista sam kompulzivan... tako sad, primjerice,

87 osjećam najkompulzivniju želju da te zagrlim i poljubim i osjetim oko sebe tvoje ruke, i... poželjna si kao sam vrag... i tako se krasno smiješ i smiješiš... i kad se smiješ, tako bih te rado gledao i dirao ti lice... i želio bih te samo zagrliti i zaboraviti na sve ostalo... I tako, sad sam gotov s lupetanjem, i sad mi možeš reći da se nosim do đavola zato što nisam relevantan.«alison Booth je stajala bez riječi i gledala McAuliffa, činilo se, debelo previše. A onda mu je prišla polako i odmjereno.»znaš li kako glupo izgledaš držeći tako te kovčege?«prošaptala je, nagnula se prema njemu i poljubila ga u usta. On je ispustio torbe; buka što ju je stvorio njihov doticaj s podom natjerao ih je oboje da se nasmiješe. On ju je povukao u zagrljaj i osjećaj je bio veličanstven; bio je to topao, sve jači osjećaj zbog nečeg sasvim posebnog. I onda ju je poljubio, i usne su im se počele vlažno istraživati, pritiskati i širiti, i onda je shvatio da Alison sva drhti, i da ga steže snagom kakvu joj ne bi mogla dati gola žudnja da je uzme. Pa ipak to nije bio strah; više nije bilo ni nećkanja, ni suzdržavanja, samo nekakva silna želja. Nježno ju je položio na krevet; dok je to činio, ona je raskopčala svilenu bluzu i povela mu ruku prema dojci. Dok ju je milovao, ona je zatvorila oči i prošaptala:»koliko je već vremena prošlo, Alex. Može li Whitehall pričekati još malo? Ja više ne mogu.«ležali su tako jedno uz drugo, goli, pod mekim pokrivačima. Alison se pridigla na lakat, i kosa joj je pala na lice, pa se zagledala u nj. Pošla mu je prstima preko usana pa se pognula, poljubila ga i usne mu ocrtala jezikom.»kakva sam ja bestidnica«, rekla je i tiho se nasmijala.»sad bih se s tobom ševila čitavu noć. I čitav dan... Sva sam se rasušila, i sad sam došla na pojilo, i na njemu mislim i ostati.«on je podigao ruku i propustio joj kosu kroz prste. Spustio se za pramenovima sve do oblina njezina tijela, pa uzeo u šaku njezinu lijevu dojku.»odvojit ćemo minimum vremena za spavanje i jelo.«začula se tiha zvonjava telefona. Doprla je kroz spojna vrata. Iz njegove sobe.»zakasnio si Charlesu Whitehallu«, rekla je Alison.»Daj^se javi.naš prokleti sir Noel.«Iskobeljao se iz kreveta, hitro prišao vratima, otvorio ih i ušao u sobu. Dok je dizao slušalicu, pogledao je na navučene zavjese balkonskih vrata; bio je sretan što je Alison u tome imala iskustva. Bio je gol; na sebi je imao samo čarape zašto baš njih?

88 »Rekao sam dvadeset minuta, gospodine McAuliff. A prošao je već skoro čitav sat.«whitehallov je glas bio na tihi način ljut.»o, oprostite. Ja sam rekao 'tako nekako'. Za mene je i jedan sat 'tako nekako'. Napose kad mi netko izdaje zapovijedi u to doba noći a ne umire.nemojmo se prepirati. Dolazite uskoro?da.kada?dvadeset minuta.«alex je spustio slušalicu malo žešće nego što je potrebno i pogledao svoj kovčeg. Tko god bio s druge strane te linije sad je doznao da izlazi iz sobe da se nade s nekim tko mu je u tri u noći pokušao izdati zapovijed. Ali o tome će misliti kasnije.»znaš li ti koliko si lijep? Od glave do pete«, rekla je Alison kad se vratio u sobu.»imaš pravo, zaista si bestidna.zašto si u dokoljenicama? Izgledaju baš čudno.«uspravila se u krevetu, navukla plahtu na grudi, pa dohvatila cigarete s noćnog ormarića.»daj mi zapali jednu, može? Moram se obući.«mcauliff je po krevetu pogledom potražio odjeću što ju je prije pola sata skinuo u takvoj žurbi.»je li se uzrujao?«pružila mu je cigaretu, a on je navukao hlače i s poda digao košulju.»naravno da se uzrujao. I to je kopile tako arogantno.ja mislim da Charles Whitehall želi nekom vratiti milo za drago«, rekla je Alison, promatrajući ga rastresenim pogledom.»kad se tako ljuti.možda je to zbog priznanja. Koje mu nije odano u mjeri u kojoj misli da ga zaslužuje.«mcauliff je zakopčao košulju.»možda. I zato je možda otklonio komplimente.sto to?«upitao je McAuliff.»Njegov je večerašnji zabavni program bio upravo zastrašujuće promišljen. To nije nešto za noćni klub. Bilo je to nešto stvoreno za Covent Garden. Ili veliku dvoranu Ujedinjenih naroda.«nježno je pokucao na Whitehallova vrata, a kad su se otvorila, McAuliff je zatekao Jamajkanca odjevena u izvezeni hongkongški indijanski pončo. Ispod te cvjetne odjeće, Whitehall je nosio hlače s tankim prugama i baršunaste papuče.»izvolite ući. Ovaj ste put uranili. Nije prošlo ni petnaest minuta.«

89 »Opsjednuti ste vremenom. Već je prošlo i tri ujutro; radije ne bih ni gledao na sat.«alex je za sobom zatvorio vrata.»nadam se da je to što mi želite reći jako važno. Jer ako nije, vraški ću se naljutiti.«crnac je prišao komodi; dohvatio je s nje presavijeni list papira i McAuliffu pokazao naslonjač.»sjednite, molim vas. I meni je prilično neugodno, ali mislim da moramo razgovarati.«alex je prišao naslonjaču i sjeo.»da čujem.mislim da je krajnji čas da se oko nečeg sporazumijemo. To neće ni na koji način utjecati na moj doprinos ekspediciji.drago mi je da to čujem. Jer vas nisam angažirao samo zato da mi dolje zabavljate živu silu.to je dividenda«, rekao je Whitehall hladno.»nemojte je odbacivati; ja znam koliko vrijedim.to znam i ja. Sto još ima nova?«učenjak je zakuckao po papiru u rukama.,»bit će i trenutaka kad ću nužno morati izbivati. Nikad više od dandva odjednom. Razumije se da ću vas o tome izvijestiti unaprijed, a ako bude problema, možda i promijenim svoj raspored ako to bude moguće.kako to mislite}«mcauliff se nagnuo iz naslonjača.»ako to bude moguće... svoj ćete raspored prilagoditi mom? To je baš predivno od vas. Nadam se da vas ova ekspedicija neće previše inkomodirati.«whitehall se nasmijao, ali sasvim neosobno.»neće ni najmanje. Jer sam baš tako nešto i tražio. I vidjet ćete, vama će se to zaista svidjeti... iako mi baš nije jasno zašto bih se ja zbog toga tako strašno brinuo. Shvatite, ja ne mogu prihvatiti službene razloge za ovu ekspediciju. A slutim da su među nama bar još jedan ili dvojica koji bi, da kažu što misle, izrekli moje dvojbe.mislite time reći da sam vas angažirao navodeći lažne razloge?no, dajte, dajte«, odgovorio je crni učenjak, a oči su mu se priškiljile od ljutnje.»alexander McAuliff, visoko povjerljiva kompanija za geološka istraživanja, sastavljena od samo jednog čovjeka, kojega njegov posao vodi širom svijeta... i to za vrlo visoke honorare, najednom odlučuje postati akademski dobrotvoran'? I sad odvaja četiri do šest mjeseci od svoje vrlo lukrativne prakse da bi vodio sveučilišnu

90 ekspediciju?«whitehall se nasmijao poput nervoznog šakala, hitro prišao zavjesama pred balkonskim vratima pa im malo odmaknuo jedan kraj. Pritisnuo je kvaku i povukao staklenu ploču desetak centimetara unutra; zavjesa se napuhnula od noćnoga vjetra.»vi ne znate detalje mog ugovora«, odgovorio je Alex neodređeno.»ja znam koliko plaćaju sveučilišta i kraljevska društva i ministarstva školstva. To nije u vašoj ligi, McAuliff.«Jamajkanac se vratio do svog kreveta i sjeo mu na rub. Prinio je presavijeni papir bradi i zagledao se u Alexa. McAuliff je oklijevao, i onda progovorio sasvim polako.»no niste li, na neki način, time opisali i vlastitu situaciju? U Londonu je bar nekoliko ljudi mislilo da nećete prihvatiti taj posao. Zbog njega ćete i te kako osjetiti pad zarade.živa istina. Naš je položaj vrlo sličan; iako sam siguran da je sličan zbog sasvim različitih razloga... A neki me od mojih tjeraju da ujutro budem u SavannalaMaru.Vaš prijatelj iz aviona?dosadnjaković. On je samo prenio poruku.«whitehall mu je pružio presavijeni list papira.»on mi je donio pisamce. Hoćete li biti ljubazni pa ga pročitati?ne biste mi to ni nudili da nije drsko.nemam pojma da li je ili nije. Možda mi to vi možete kazati.«alex je dohvatio papir koji mu je Whitehall pružio i razmotao ga. Bio je to list s hotelskim zaglavljem. George V, Pariz. Rukopis je bio nagnut, potezi brzi, riječi u brzini spojene. Dragi moj VVhitehall, oprostite mi na ovom na brzinu nažvrljanom pisamcu, ali sam upravo doznao da obojica putujemo na Jamajku. Ja na dobrodošli odmor a vi, koliko sam shvatio, zbog mnogo hvalevrednijeg razloga. Bila bi mi čast i zadovoljstvo upoznati se s vama. Naš će vas zajednički prijatelj upoznati s pojedinostima. Ja ću odsjesti u SavannalaMar, iako incognito. On će vam sve objasniti. Vjerujem da bi naš što skoriji susret bio obostrano koristan. Već odavna cijenim vašu prošlu (?) djelatnost na ovom otoku. Od vas tražim samo to da naš susret i moja nazočnost na Jamajki ostanu tajna. Budući da cijenim vaša nastojanja, znam da ćete shvatiti. Chatellerault Chatellerault..?

91 Markiz de Chatellerault.»Poslodavac«Davida Bootha. Čovjek koji jestajao iza mreže trgovaca drogom što se prostirala kroz najveći dio Evrope i Sredozemlja. Čovjek kojeg se Alison toliko bojala da je sa sobom stalno nosila cilindar s plinom smrtonosnog izgleda! McAuliff je znao da ga Whitehall promatra. Prisilio se da se i ne pomakne i da mu i lice i oči odaju samo tupost.»tko je on?«upitao je McAuliff otvoreno.»tko je taj Chal... Chatellerault?Vi to ne znate?za ime Božje, Whitehall«, rekao je Alex s umornom netrpeljivošću.»dajte, nemojmo se igrati. Nikad čuo.mislio sam da možda jeste.«učenjak se još jednom zagledao u McAuliffa.»Mislio sam da je veza sasvim očita.kakva veza?s razlozima zbog kojih ste na Jamajki. Chatellerault je... između ostalog... i financijer sa zamjetnim sredstvima. Slučajnost je upravo zapanjujuća, slažete se?nemam pojma o čemu to govorite.«mcauliff je kratko spustio pogled na Chatelleraultovo pisamce.»što znači taj upitnik pri spomenu vašeg ranijeg djelovanja na otoku?«whitehall je zastao i tek onda odgovorio. A kad je to učinio, progovorio je tiho, i tako naglasio svoje riječi.»prije petnaest sam godina otišao iz domovine zato što je politička stranka za koju sam radio... odano, i u tajnosti... bila prisiljena na prelazak u ilegalu. Ili, točnije, u još dublju ilegalu. Tako smo čitavo desetljeće bili hibernirani bar izvana. Ali samo izvana... I sad sam se vratio. Kingston o tome ne zna ništa. On me nikad nije povezao s pokretom. Ali Chatellerault zna, i zbog toga traži tajnost. Ja sam, izloživši se priličnoj opasnosti, prekršio svetu dogmu tajnosti. A vi... molim vas. Zbog čega ste vi tu, McAuliff? Možda mi to kaže zašto čovjek poput Chatelleraulta želi sa mnom razgovarati.«alex je ustao iz naslonjača i besciljno se odšetao do balkonskih vrata. Hodao je zato što mu je to pomoglo da se sabere. Misli su mu letjele; neke su mu apstraktne misli javljale da je Alison u opasnosti... dok su druge proturječile, neovjerene. Prišao je otraga naslonjaču okrenutom prema Whitehallovu krevetu i čvrsto stisnuo tkaninu.»u redu, dajte da se nagodimo. Ja ću vama reći zašto sam ovdje, ako vi meni jasno kažete u čemu se sastoji... ta vaša djelatnost.«

92 »Reći ću vam sve što mogu«, odgovorio je Whitehall, a u očima mu nije bilo ni trunka himbe.»i to će vam, vidjet ćete, biti sasvim dovoljno. Ne mogu vam reći sve. To za vas ne bi bilo dobro.ne mogu baš reći da mi se taj uvjet dopada.molim vas. Imajte u mene povjerenja.«taj čovjek nije lagao, Alex je bar u to bio siguran.»u redu... Ja poznajem sjevernu obalu; radio sam na boksitima za Kaiser'sa. Smatraju me vrlo profesionalnim hoću reći, uspio sam već sastaviti nekoliko dobrih ekipa i stekao sam pristojan ugled...da, da. Ali prijeđite vas, molim, na stvar.zato što sam pristao da stanem na čelo tog projekta, jamajkanska mi je vlada zajamčila prvokup na dvadeset posto sveg industrijskog razvoja u sljedećih šest godina. Što može donijeti milijune dolara. To je čitava priča.«whitehall je sjedio sasvim nepokretan, a ruke su mu i dalje bile spletene ispod brade; bio je to otmjeni dječačić u tijelu zabrinutog muškarca.»da, to je uvjerljivo«, rekao je naposljetku.»u Kingstonu je uglavnom sve na prodaju. To bi mogao biti motiv za Chatelleraulta.«Alex je ostao stajati iza naslonjača.»u redu. Eto, to je moj razlog što sam ovdje. A zašto ste vi?dobro je što ste mi rekli za taj sporazum... Učinit ću sve što mogu da ga i ispune. Vi ste to i zaslužili.sto to do đavola znači?to znači da sam ovdje u političkom svojstvu. Što je čisto naša, jamajkanska stvar. Taj ćete uvjet morati poštovati... baš kao i tajnost. Ja bih to i tako zanijekao, a vi biste svoje bjelosvjetske ruke umazali jamajkanskim poslovima. Ali ćemo na kraju ipak samo mi upravljati Kingstonom.O, Isuse! Pa to je prokleta revolucija!ali druge vrste, gospodine McAuliff. Govoreći otvoreno, ja sam fašist. Fašizam je jedina nada za moj otok.«10

93 McAuliff je otvorio oči, izvukao ruku ispod pokrivača i vidio da je A kanio je ustati najkasnije do osam i pol, možda devet sati. Morao se s nekim naći. Nekim tko je imao artritis i ribarnicu zvanu Tallon's. Pogledao je Alison. Ona se skutrila podalje od njega; kosa joj je bila rasuta po plahtama, a lice zabijeno u jastuk. Upravo je veličanstvena, pomislio je. Ne, pomislio je ponovno, oni su bili veličanstveni zajedno. Ona je bila... kako je to bila rekla? Rasušena. I rekla je:»sva sam se rasušila, i sad sam došla na pojilo...«i zaista je bila. Veličanstvena. I topla, i tako smislena. Pa ipak su mu se stalno vraćale iste misli. Ime koje mu prije dvadeset četiri sata nije značilo baš ništa, najednom je postalo nepoznatom silom s kojom je trebalo računati, to ime što ga je neovisno izgovorilo dvoje ljudi koji su pred samo tjedan dana bili stranci. Chatellerault. Markiz de Chatellerault. Trenutačno u SavannalaMaru, na jugozapadnoj obali Jamajke. Charles Whitehall bi se uskoro morao s njim naći, ako se već i nije našao. Crni fašist i francuski novčar. Zvučalo je kao vodvilj. Ali je Alison Booth u torbici nosila smrtonosni cilindar, za slučaj da se ikad s njim sretne. Ili s onima koji za nj rade. I gdje je tu veza? Jer tu nekakva veza zacijelo mora postojati. Protegao se, pazeći da je ne probudi. Iako ju je želio probuditi i zagrliti je i prelaziti rukama preko njezina tijela i ševiti se s njom u jutarnje sate. Ali nije mogao. Toliko je toga morao napraviti. I o toliko toga razmisliti. Upitao se kakve će biti njegove upute. I koliko će mu trebati da ih primi. I kako izgleda čovjek s artritisom u ribarnici koja se zove Tallon's. I, što nije manje važno, gdje je zaboga Sam Tucker? Sutra bi morao biti u Kingstonu. Ne bi bilo nimalo u Samovu stilu da ode samo tako, bez riječi; on nije bio od takvih. Pa ipak, bilo je trenutaka... Kad će im stići zapovijed da polete na sjever i prihvate se pravog istraživačkog posla? Na ta pitanja neće dobiti odgovor zureći u strop s kreveta Alison Booth. A iz svoje sobe neće nazivati nikoga. Nasmiješio se pri pomisli na»grozne male gadove«u svom kovčegu. Postoje li i nekakvi grozni čovječuljci zgrbljeni nad brojčanicima u mračnim sobama, patuljci koji čekaju na zvukove koji nikad ne dolaze? Ta je misao nekako tješila.

94 »Kao da ti čujem strujanje misli.«alisonin je glas bio prigušen jastukom.»zar to nije neobično?to je zastrašujuće.«ona se okrenula, zatvorenih očiju, pa se nasmiješila i ispod pokrivača prema njemu pružila ruku.»a osim toga se i tako senzualno rastežeš.«pomilovala ga je po ravnom trbuhu, pa bedrima, i onda je McAuliff shvatio da će odgovor morati pričekati. Privukao ju je k sebi; ona je otvorila oči i podigla pokrivač, tako da između njih nije više bilo ničega. Taksi ga je ostavio na Victoria's South Parade. Ime je te transverzale bilo sasvim primjereno, u smislu devetnaestog stoljeća. Gomile ljudi što su se ulijevale i izlijevale kroz ulaz parka sličile su mnoštvu šarenih pauna koji važno stupaju, tek napola opažajući okolni svijet, pa ubrzavaju korak samo da bi potom stali i zinuli. McAuliff je ušao u park, trudeći se što više sličiti turistu. Povremeno bi, dok se pošljunčanom stazom probijao prema središtu parka na sebi osjetio neprijateljske, upitne poglede. Najednom je shvatio da nije vidio nijednog drugog bijelca; tome se nije nadao. Jasno je osjećao da je objekt koji se morao tolerirati, no na koji je i trebalo pripaziti. I u biti se u nj ne uzdati. On je bio autsajder čudne puti, koji je izvršio najezdu na igralište jamajkanskog čovjeka. Skoro se nasmijao kad je mlada jamajkanska majka, videći ga kako dolazi, nasmiješeno dijete odvela na drugu stranu ceste. Dijete je zacijelo zadivila ta njegova visoka, blijedoružičasta pojava; majka je, tiho i djelotvorno, bila drugog mnijenja. S dostojanstvom. Ugledao je pravokutnu bijelu ploču sa smeđim slovima: QUEEN STREET, EAST. Strelica je pokazivala desno, na drugu, užu pošljunčanu stazu. Krenuo je njom. Prisjetio se Hammondovih riječi: Ne žuri. Nikad, ako je moguće. I nikad kad uspostavljaš vezu. Ništa nije upadljivije od čovjeka koji žuri u mnoštvu koje ne žuri; osim možda žene. Ili čovjeka koji zastaje svakih pet koraka da zapali istu cigaretu, da može buljiti u sve iza sebe. Čini samo ono što je prirodno, ovisno o danu, klimi i okolišu. Bilo je to toplo jutro... podne. Jamajkansko je sunce bilo vrelo, ali je zato iz luke, niti milju daleke, pirio povjetarac. Za turista bi bilo savršeno prirodno da sjedne i uživa u suncu i vjetru; da raskopča ovratnik, možda i skine sako. Da se ogledava s veselom turističkom radoznalošću.

95 Lijevo je stajala klupa; s nje je baš ustao par. Bila je slobodna. Skinuo je sako, povukao kravatu i sjeo. Ispružio je noge i počeo se ponašati po svom sudu primjereno. Ali to nije bilo primjereno. I to baš zbog te ležernosti. Bio je previše slobodan, bio je suviše opušten na tom igralištu za odrasle. Osjetio je to odmah i nepogrešivo. Osjećaj je nelagode još i pojačao neki starac sa štapom koji je prošao pokraj njega i zastao. Malo je pod gasom, pomislio je Alex. Glava mu se malo zibala, noge su mu bile malo nesigurne. Ali mu oči nisu bile takve. Odavale su laganu iznenađenost pomiješanu s neodobravanjem. McAuliff je ustao s klupe i bacio sako pod mišicu. Tupo se nasmiješio starcu i već nakanio nastaviti stazom, kad je ugledao još jednog čovjeka, no ovog bi bilo teško promašiti. Bio je bijel uz njega jedini bijelac u Victom Parku. Ili bar jedini njemu vidljiv. Bio je prilično daleko, dijagonalno preko tratine, na sjevernojužnoj stazi, otprilike sto pedeset metara od njega. crne kose. I sad siguran. Slijedio Mladić pognuta hoda i s busom nepočešljane se okrenuo. Zacijelo ga je motrio, Alex je u to bio ga Bio je to James Ferguson. Mladić koji je sinoć u Courtleigh Manoru drugorazredno odigrao svoju ulogu. Pijanac koji je imao dovoljno prisebnosti da svoje oštre oči širom otvori, da u slabo osvijetljenoj prostoriji ne naleti na prepreku. McAuliff je iskoristio prednost trenutka i žurno krenuo stazom, pa presjekao preko trave do debla velike palme. Sad je od Fergusona bio oko dvije stotine metara daleko. Zirnuo je iza stabla, skrivajući tijelo. Bio je siguran na mnogi Jamajkanci što sjede na tratini zure u njega; i bio je siguran da to čine s neodobravanjem. Fergusona je, u skladu s očekivanjima, uzbunilo što je izgubio nadzirani subjekt. (Kako je to smiješno, pomislio je Alex. Sad čak i pomišljam na riječ»nadziranje«. Cisto sumnjam da sam tu riječ, do prije tri tjedna, upotrijebio više od desetak puta u životu.) Mladi je botaničar hitro zakoračao pokraj šetača smeđe boje kože. Hammond je imao pravo, pomislio je McAuliff. Čovjek koji se žuri u mnoštvu kojem se ne žuri, bio je vrlo upadljiv. Ferguson je stigao do križanja sa stazom Qeen Street i stao. Sad je bio na manje od četrdeset metara od Alexa; oklijevao je, kao da ne zna da li da se vrati na South Parade ili da nastavi.

96 McAuliff se stisnuo uz palmino deblo. Ferguson je nastavio naprijed, najvećom mogućom brzinom. Odlučio je nastaviti hodati, makar i samo da se izvuče iz parka. Vreva na Queen Street Eastu značila je utočište. Park je postao nesiguran. Ako su moji zaključci ispravni a nervozni izraz na Fergusonovu licu kao da ih je potvrđivao onda sam, shvatio je McAuliff, o tom čudnom mladiću naučio još nešto. On je to što je činio, činio u krajnjoj nuždi i s vrlo malo iskustva. Pazi na sitnice, rekao je Hammond. One su uvijek oko tebe; naučit ćeš ih opažati. Znakove koji će ti govoriti o živoj snazi ili istinskoj slabosti. Ferguson je stigao do vrata East Parade, s očitim osjećajem olakšanja. Zastao je i pažljivo pogledao na sve strane. Polje je nesigurnosti već bilo za njim. Mladić je pogledao na sat dok je uniformirani policajac zaustavljao promet da propusti pješake. Začuo se zvižduk, automobili su se zaustavili uz različitu dozu škripe, i Ferguson je nastavio Queen Streetom. Skrivajući se u mnoštvo kako je najbolje znao i umio, Alex je krenuo za njim. Mladić je sad već bio vidno opušteniji. Nije više bio tako agresivan u hodu, u bacanju pogleda. Činilo se kao da su ga, nakon što je izgubio protivnika, više zanimala objašnjenja negoli ponovno uspostavljanje kontakta. Ali je zato njegovo ponovno uspostavljanje sad želio McAuliff. Sad je bio najbolji trenutak da mladom Fergusonu postavi pitanja na koja je želio dobiti odgovor. Alex je krenuo preko ulice, izbjegavajući promet, pa skočio na rubnik, sklanjajući se pred kingstonskim taksijem. Probio se kroz bujicu kupaca i prebacio na drugu stranu staze. Između Park Lanea i Duke Streeta tekla je široka ulica. Ferguson je oklijevao, ogledao se, i očito zaključio da bi vrijedilo pokušati. Naglo se okrenuo i ušao. McAuliff je shvatio da mu je ta ulica već otprije poznata. Bila je to zona turističkih trgovina zasijana barovima. On i Sam Tucker bili su tu jednog kasnog popodneva prije godinu dana, nakon Kaiserove konferencije u Sheratonu. A sjetio se da tu postoji i dijagonalni prolaz koji presijeca tu zonu i vodi do Duke Streeta. Toga se sjećao zato što je Sam vjerovao da bi u vlažnom i mračnom hodniku od opeke moglo biti urođeničkih salona, ali je na kraju otkrio da im on služi samo za dostavu. Sama je to oneraspoložilo; tako je volio urođeničke salone u postranim ulicama. Alex je udario u trk. Na Hammondovo upozorenje o skretanju zanimanja ovaj će se put oglušiti. Tallon's može pričekati; pričekati može i čovjek s artritisom. Sad je bio trenutak da dostigne Jamesa Fergusona.

97 Ponovno je prešao preko Queen Streeta, ne obraćajući ovom zgodom nikakvo zanimanje na metež što ga je stvorio, kao ni na ljutiti zvižduk uznemirenog kingstonskog policajca. Potrčao je niz čitav blok; na kraju je bio onaj dijagonalni spojni prolaz. Činio se još uži nego u sjećanju. Ušao je i probio se kroz pola tuceta Jamajkanaca, mrmljajući izvinjenja, pokušavajući izbjeći oštre poglede ljudi koji su mu dolazili u susret nijeme izazove, odraslu djecu koja su se igrala ovna na brvnu. Stigao je do kraja prolaza i stao. Pritisnuo je leđa na opeke i zirnuo iza ugla, niz postranu ulicu. Stigao je u zadnji čas. James Ferguson, s lisičjim izrazom na licu, bio je samo deset metara daleko. Pa pet. A onda je McAuliff izišao iz prolaza i stao mu licem u lice. Mladićevo je lice mrtvački problijedjelo. Alex ga je gestom pozvao da stane uz ožbukani zid; šetači su prolazili u oba smjera, nekolicina se čak i glasno požalila. Fergusonov je smiješak bio lažan, a glas napet:»o, bok, Alex... McAuliff. Malo u kupovinu? Na pravom si mjestu.jesam li baš krenuo u kupovinu, Jimbomon? Ti bi to mogao znati, jesam li pogodio?nemam pojma o čemu to... Ja ne bih...možda si još pijan«, prekinuo ga je Alex.»Sinoć si puno popio.i napravio od sebe kapitalnu budalu, mislim. Molim te da primiš moju ispriku.za tim nema nikakve potrebe. Jer si ostao u granicama. Bio si vrlo uvjerljiv.zaista, Alex, malo pretjeruješ.«ferguson je odstupio. Pokraj njih je prošla neka Jamajkanka, balansirajući na glavi košaru.»rekao sam ti oprosti. Siguran sam da si i sam znao kojiput pretjerati.počesto. A osim toga je istina i to da sam sinoć bio sto gradi pijaniji od tebe.zaista ne znam na što to ciljaš, stara kuko a, iskreno govoreći, glava me boli i previše za igranje premetaljki. I zato ti se sada, po posljednji put, ispričavam.za krive grijehe, Jimbomon. Hajde da se malo vratimo i potražimo one prave. Zato što bih ti postavio nekoliko pitanja.«ferguson se nespretno uspravio iz svoje vječne zgrbljenosti, pa s čela zbacio pramen kose.»stvarno si neugodan. A sad moram kupiti neke stvari.«mladić je već krenuo da zaobiđe McAuliffa. Alex ga je dohvatio za mišicu i zabio natrag u ožbukani zid.»štedi novac. To ćeš obaviti u Londonu.«

98 »Ne!«Fergusonovo se tijelo ukočilo; napeto mu se meso oko očiju još više rasteglo.»ne, molim te«, prošaptao je.»da onda krenemo od prtljage.«mcauliff mu je ispustio mišicu i nastavio ga pogledom držati pritisnuta o zid.»već sam ti rekao«, zacvilio je mladić.»imao si problema. Htio sam ti pomoći.možeš se okladiti u guzicu da sam ih imao! I ne samo s carinom. Kamo je otišla moja prtljaga? Naša prtljaga? Tko ju je uzeo?ne znam. Kunem se da ne znam!tko ti je rekao da napišeš onu ceduljicu?nitko mi to nije rekao! Za ime Božje, ti si poludiolzašto si sinoć ono odglumio?sto odglumio?jer nisi bio pijan bio si trijezan.o, Bože svemogući, Bog ti dao mamurluk kao meni. Zaista...Nije dobro, Jimbomon. Daj da probamo ponovno. Tko ti je rekao da napišeš onu ceduljicu?kad me ne želiš čuti...ja te slušam. Zašto si me slijedio? Tko ti je rekao da me jutros»tako mi Boga, ti nisi pri sebiltako mi Boga, ti više ne radiš za mene\ne!... Ne možeš mi to učiniti. Molim te.«fergusonov je glas opet bio ustrašen, spustio se do šapta.»što si to rekao?«mcauliff je naslonio desnicu na zid, iznad Fergusonova lomnog ramena. Unio se tom čudnom mladiću u lice.»volio bih to čuti još jednom. Što ja to ne mogu učiniti?molim te... nemoj me vratiti. Preklinjem te.«ferguson je disao kroz usta; na tankim su mu se usnama stvarale točkice sline.»ne sada.da te vratim? Ma boli me kamo ćeš poći! Ja nisam tvoj čuvar, mali.«skinuo je ruku sa zida i trzajem izvukao sako ispod mišice.»imaš pravo na povratnu avionsku kartu. Izvadit ću ti je još ovog popodneva, i platiti ti još jednu noć u Coutrleighu. Nakon toga si prepušten vlastitim snagama. Idi kamo te god lijepi vrag odnese. Ali ne više sa mnom; ne više s ekspedicijom.«mcauliff se okrenuo i naglo se udaljio. Ušao je u uski prolaz i zauzeo položaj u redu lakoničkih šetača. Znao je da će ošamućeni Ferguson krenuti za njim. Nije prošlo dugo, i već ga je čuo. Cmizdravi je glas imao sva svojstva jedva svladavane histerije. Alex nije zastao niti se osvrnuo.

99 »McAuliff! McAuliff! Molim te!«engleski su tonovi odzvanjali u uskom, opekom omeđenom prostoru, stvarajući daleki kontrapunkt pjevušećem zuju desetka jamajkanskih razgovora.»molim te, pričekaj... Oprosti mi, oprosti mi, molim te. Tako mi je žao, pusti me da prođem, molim te...što to činiš, mon? Daj, što se guraš!«ali verbalni prosvjed nije zaustavio Fergusona; tjelesne su prepreke bile nešto uspješnije. Alex je nastavio koračati, slušajući i osjećajući kako mladić polako smanjuje udaljenost. Bilo je to nešto na sablastan način komično: bijelac trči za drugim bijelcem u mračnom, prenatrpanom prolazu koji je zbog civiliziranog opreza služio isključivo domorocima. McAuliff je bio još samo korak od izlaza u Duke Street kad je osjetio kako ga Fergusonova ruka hvata za mišicu.»molim te. Moramo razgovarati... ne ovdje.gdje?«izronili su na pločnik. Na rubniku su pred njima bila duga kola s konjskom zapregom, puna voća i seoskog povrća. Njihov vlasnik pod sombrerom prepirao se s mušterijama kraj prastare vage; odrpana su djeca sa stražnjega kraja krala banane. Ferguson je i dalje držao McAuliffa za mišicu.»idemo u Devon House. To je turistički...znam.imaju vrtni restoran.kada?za petnaest minuta.«taksi se uvezao u dugi ulaz Devon Housea, georgijanski spomenik eri engleske dominacije i bijelog, evropskog novca. Ispred besprijekornih stupova stajali su kružni cvjetni vrtovi; isprane su pošljunčane staze plele šare oko goleme fontane. Mali je vrtni restoran bio sa strane, sa stolovima iza visokih živica, koje su goste skrivale od pogleda. McAuliff je shvatio da restoran ima samo šest stolova. Bio je to jako malen restoran; mjesto na kome je čovjeka bilo teško neopazice slijediti. Možda Ferguson i nije tako neiskusan kako se čini.»o, zdravo, stara kuko!«alex se okrenuo. James Ferguson je to doviknuo sa središnje staze što je vodila prema fontani; sad je nosio fotoaparat i torbice i remenje i fotometar i sve što je išlo uz tu spravu.»bok«, rekao je McAuliff, i upitao se kakvu je ulogu mladić sad nakanio igrati.

100 »Snimio sam nekoliko krasnih fotografija. Taj restoran, znaš, zaista ima svoju povijest.«ferguson mu je prišao i na trenutak zastao da ga snimi.»to je smiješno«, odgovorio je McAuliff tiho.»iz koga to vraga praviš budalu?ja točno znam što radim. Molim te, surađuj.«i tada se Ferguson vratio svojoj glumi, pa istodobno podigao glas i fotoaparat.»znaš li da je ova ciglama pokrivena površina u početku bila dvorište? Ona vodi do iza kuće, gdje su bili smješteni vojnici u nizu komorica od opeke.fasciniran sam.već je davno prošlo doba za gablec, stari moj«, nastavio je oduševljeni, bučni Ferguson.»Što veliš na pivce? Ili rumpunč? Možda nešto prigristi.«u tom malom dvorišnom restoranu bila su još samo dva para. Muški slamnati šeširi i napuhane kratke hlače za šetnju nadopunjavali su ženske sunčane naočale s lažnim draguljima; bili su to turisti, očito nimalo dojmljeni kingstonskim Devon Houseom. Oni će uskoro opet u šetnju, pomislio je McAuliff, i kovati mnogo veselije planove o povratku u bar ili brod za krstarenje ili, u najmanju ruku, u ulicu s turističkim dućanima. Njih nisu zanimali ni Ferguson ni on, a jedino je to i bilo važno. Jamajkanski im je rumpunč donio pospani konobar u prljavom bijelom kaputiću. Taj nije ni pjevušio, niti se gibao pokretima naglašenim ritmikom, opazio je Alex. Restoran Devon House bio je poprište neaktivnosti. Kingston nije isto što i Montego Bay.»Ispričat ću ti sve baš kako se dogodilo«, rekao je Ferguson iznenada, i vrlo nervozno; glas mu se pretvorio u čisti nervozni šapat.»i to je sve što i sam znam. Radio sam za zakladu Craft, o tome znaš sve. Istina?Naravno«, odgovorio je McAuliff.»Ja sam tvoje zaposlenje uvjetovao prekidanjem veze s Craftom. I ti si pristao.drukčije nisam ni mogao. Kad smo se iskrcali iz aviona, ti i Alison ste zaostali; Whitehall i Jensenovi su pošli naprijed do kombija za prtljagu. Ja sam baš snimao infracrvene fotografije aerodroma... Ja sam, mislim, bio negdje po sredini. Prošao sam kroz dolazna vrata, i prvi koga sam ugledao bio je Craft glavom i bradom; sin, dakako, ne stari. Sad zakladu vodi sin. Pokušao sam ga izbjeći. Za to sam imao zaista valjana razloga; na koncu konca, on mi je dao nogu. Ali nisam mogao. I nešto me je zapanjilo bio je savršeno eluzivan. Prepun isprika; pa razvezao o tome kako sam sjajno obavio posao, i kako je, kad je čuo da sam i ja u ekspediciji, osobno došao u zračnu luku da me dočeka.«ferguson je progutao gutljaj punča, pa

101 počeo bacati pogled po čitavom opekama popločenom dvorištu. Činilo se kao da je kod njega nastupila blokada, kao da ne zna kako da nastavi.»dalje«, rekao je Alex.»Dosad si mi ispričao samo to kako te je dočekao neočekivani odbor za dobrodošlicu.moraš me shvatiti. Sve je to bilo tako čudno... kao što veliš, neočekivano. I dok on tako govori, kroz vrata dolazi neki tip u uniformi i pita me jesam li ja Ferguson. Ja velim da, i on mi veli da ćeš zakasniti, da su te zadržali; da ti želiš da ti pošaljem prtljagu u hotel. Da trebam napisati ceduljicu u tom smislu, da je British Airways može predati. Craft se, naravno, nudi da pomogne. Sve to izgleda sitno, i zapravo vrlo uvjerljivo, i sve se zbiva tako brzo. I tako sam napisao ceduljicu, a onaj tip veli da će se za sve pobrinuti. Craft mu je dao napojnicu. I to, čini mi se, velikodu šnu.u kakvoj je to uniformi bio?«13.9.,»ne znam. I ne razmišljam. Kad čovjek nije u svojoj zemlji, sve su uniforme iste.dalje.craft me pozvao na piće. Rekao sam da zbilja ne mogu. Ali on zapeo pa zapeo, a meni se nisu pravile scene, a i ti si kasnio. Valjda ti je sad jasno zašto sam pristao?dalje.popeli smo se gore, u salon... onaj koji gleda na sletište. On se nekako i zove...'vidikovac'.kako?zove se 'Vidikovac'. Molim te, nastavi.da. Mislim, ja sam se zabrinuo. Hoću reći, rekao sam mu da se moram brinuti o svojoj prtljazi i prtljazi Whitehallovoj, i Jensenovih. I tvojoj, naravno. Nisam želio da se pitaš gdje sam nestao... napose s obzirom na okolnosti.«ferguson je ponovno otpio gutljaj; McAuliff je svladao živce i odgovorio naprosto:»mislim da bi ti bilo bolje, Jimbomon, da prijeđeš na stvar.nadam se da mi se to ime neće zalijepiti. Bilo je to loše veče. Ako ne nastaviš, popodne će ti biti još i gore.da... Craft mi je rekao da ćeš ti na carinarnici biti još čitav sat i da će onaj tip u uniformi reći da sam išao malo fotografirati; trebao sam produžiti za Curtleigh. Hoću reći, sve je to bilo čudno. A onda je promijenio temu i to potpuno. Pričao je o zakladi. Rekao je da su na pragu velikog otkrića u vezi s vlaknima barakuje; za

102 toliki je napredak zaslužan prije svega moj rad. I zato bi, zbogjazloga što pravnih što moralnih, željeli da se vratim u Craft. Nudio mi je čak i postotak od prodaje na novostvorenom tržištu... Shvaćaš li što bi to moglo značiti?ako je to sve što mi misliš reći, onda im se već danas možeš pridružiti.milijuni!«nastavio je Ferguson, nesvjestan Alexova prekida.»zaista milijuni... tijekom godina, naravno. Ja nikad nisam imao novaca. Uglavnom sam bio švorc. Morao sam posuđivati za fotoopremu, to ti je poznato?nisam se time bavio. Ali sad je i s tim gotovo. Sad radiš za Crafta...Ne. Ne još. U tome i jest stvar. Tek nakon ekspedicije. Ja moram ostati u ekspediciji ostati s tobom.«ferguson je iskapio svoj rumpunč i pogledom potražio konobara.»samo ostati s ekspedicijom? Sa mnom? Mislim da si nešto ispustio.da. Zaista.«Mladić je zgrbio ramena nad stolom; izbjegavao je McAuliffov pogled.»craft je rekao da u tome nema nikakva zla; baš nikakva. Željeli bi samo upoznati ljude iz državne uprave s kojima surađuješ... što znači otprilike sve, zato što su skoro svi u državnoj službi. Ja to moram zapisivati. To je sve: naprosto dnevnik.«ferguson je podigao oči na Alexa i pogledao ga molećivo.»to ti je jasno, zar ne? Da u tome zaista nema nikakva zla.«mcauliff je mladiću uzvratio pogled.»i zbog toga si me jutros slijedio?da. Ali nisam to kanio činiti tako. Craft mi je rekao da bih mogao učiniti mnogo već i samo tako... što bih ti stalno bio za petama. Pitao bih te mogu li s tobom kad kreneš u istraživanje. Rekao mi je da sam i tako neugodno radoznao i da puno pričam; to bi bilo normalno.dva nula za Crafta.Molim?Zastarjela američka fraza... No ti si me ipak pratio.nisam namjeravao. Nazvao sam te u tvoju sobu. Nekoliko puta. Nitko se nije javljao. Tada sam nazvao Alison... žao mi je. Mislim da se jako uzrujala.što ti je rekla?kako joj se čini da te je prije samo nekoliko minuta čula da odlaziš. Odjurio sam dolje u predvorje. Pa van. Ti si baš odlazio taksijem. Tada sam krenuo za tobom, u drugom taksiju.«mcauliff je odložio čašu.»zašto mi nisi prišao u Victoria Parku? Ja sam te opazio, no ti si se okrenuo.«

103 »Bio sam zbunjen... i uplašio se. Hoću reći, umjesto da te zamolim da me povedeš sa sobom, ja sam te zapravo slijedio.zašto si se sinoć pretvarao da si tako pijan?«ferguson je udahnuo duboko i nervozno.»kad sam stigao u hotel, upitao sam je li stigla tvoja prtljaga. Ali nije. I zato me nažalost uhvatila panika... Shvaćaš, prije nego što je Craft otišao, rekao mi je za tvoju prtljagu...za mikrofone?«prekinuo ga je Alex ljutito.»što to?«no onda je smjesta shvatio.»ne. Ne! Kunem ti se, ništa slično. O, Bože, kakva strahota.«ferguson je zastao, a izraz mu je najednom postao zamišljen.»pa ipak u tome, naravno, ima logike...«nitko ne bi mogao uvježbati takvu promjenu osjećaja, pomislio je Alex. Planuti na sve to nije imalo nikakve svrhe.»sto je s prtljagom?kako?... O, da, Craft. Na samom je kraju razgovora rekao da ti pregledava prtljagu pregledava, rekao mi je samo to. Zatim mi je savjetovao, ako me tko pita, da to pisanje cedulje uzmem na sebe; da sam shvatio da imaš problema. Ali se nemam što brinuti, tvoje će stvari stići u hotel. Ali one, shvaćaš, nisu stigle.«mcauliff nije shvaćao. Umorno je uzdahnuo.»hoćeš reći da si bio malo pod gasom?naravno. Shvatio sam da ćeš doznati za ceduljicu; i da ćeš me, naravno, za nju i pitati, i da ćeš se jako ljutiti što se prtljaga izgubila: da ćeš me kriviti... Mislim, znaš da pomalo nije fer biti tako strog prema nekom tko je malo potegao i htio ti napraviti malu uslugu. Hoću reći, zaista.ti, Jimbomon, imaš prilično živahnu maštu. Ići ću čak tako daleko pa reći spedjanu.možda. Ali ti se ne ljutiš, zar ne? A sad smo tu gdje jesmo i ništa se nije promijenilo. U tome i jest ironija situacije: Ništa se nije promijenilo.ništa se nije promijenilo? Kako to misliš?«ferguson se nervozno nasmiješio.»mislim... ja sam ti stalno za petama.a ja mislim da se promijenilo, i to nešto bitno. Jer si mi ispričao za Crafta.Da. Ali bih to učinio ionako; to sam kanio učiniti već jutros. Craft za ovo nikad ne mora doznati; nema načina da to otkrije. Ja ću ti stalno biti za petama. I dat ću ti dio od onog što dobijem. To ti obećavam. To ti mogu, ako želiš, i potpisati. Ja

104 nikad nisam imao novaca. A ovo je naprosto čudesna prilika. To valjda vidiš i sam, zar ne?«11 Ostavio je Fergusona u Devon Houseu i odvezao se taksijem do Old Kingstona. Ako ga i slijede, i za to mu puca prsluk. Bilo je već vrijeme da ponovno sabere misli, a ne da brine o tome da li ga netko nadzire. Jer ne ide nikamo. On se uvjetno suglasio da će surađivati s Fergusonom. A uvjet je bio da njihova ulica bude dvosmjerna; botaničar će voditi dnevnik on će ga obilno snabdijevati probranim imenima dok će McAuliff biti stalno informiran o tome o čemu se Craft propitkuje. Podigao je pogled na ulične natpise; bio je na uglu Towera i Matthewa, dva bloka od luke. Na pločniku, negdje na pola puta, na stupu je stajao javni telefon. Nadao se da radi. I radio je.»je li se gospodin Sam Tucker već prijavio?«upitao je recepcionara na drugoj strani žice.»ne, gospodine McAuliff. Ustvari smo prije nekoliko minuta pregledavali popis rezervacija. Soba se oslobađa u tri sata.sačuvajte mu sobu. Sve je plaćeno.bojim se da nije, gospodine. Nama je rečeno samo da ste vi odgovorni; trudimo se da vam budemo na usluzi.vrlo ste ljubezni. Ipak je zadržite. Ima li za mene kakva poruka?samo trenutak, gospodine. Mislim da ima.«tišina što je uslijedila dala je Alexu vremena da razmisli o Samu. Gdje se do đavola djeo? McAuliff se zbog Tuckerova nestanka nije uznemirio koliko Robert Hanlev. Među Samove su se ekscentričnosti ubrajala i nenadana lutanja, impulzivni marševi kroz urođenička područja. Jednom je zgodom u Australiji Tucker ostao čitava četiri tjedna u nekakvom zabitnom aboridžinskom plemenu, i svaki se dan svojim Land Roverom vozio čitavih četrdeset kilometara do istraživačke lokacije. Stari je Tuck uvijek tražio nešto neobično u pravilu povezano s običajima i životnim stilom zemlje u kojoj se našao. Ali se u Kingstonu već primicao krajnji rok za polazak.

105 »Oprostite što ste morali čekati«, rekao je Jamajkanac, no zapijevanje je odalo da to nije izrekao iskreno.»ima nekoliko poruka. Složio sam ih prema vremenu dolaska.hvala. Sto su...na svima je oznaka žurno, gospodine«, prekinuo ga je recepcionar.»prvo je stiglo u jedanaest i petnaest; od Ministarstva školstva. Potražite gospodina Lathama što je prije moguće. Sljedeće je stiglo u od gospodina Piersalla iz Sheratona. Soba 51. A onda je u nazvao gospodin Hanlev iz Montego Baya; naglasio je koliko je važno da ga nazovete. Njegov je broj...čekajte čas«, rekao je Alex, pa iz džepa izvadio notes i olovku. Napisao je imena»latham«,»piersall«i»hanlev«.»dalje.centrala Montego, broj Do pet sati. Gospodin Hanlev je rekao da ga poslije 6.30 zovete u Port Antonio.Je li vam ostavio i taj broj?ne, gospodine. Gospođa Booth je u 1.35 ostavila poruku da će se u 2.30 vratiti u svoju sobu. Rekla je da je nazovete, ako nazovete izvana. To je sve, gospodine McAuliff.U redu. Hvala vam. Dajte, molim vas, da provjerimo.«alex je ponovio imena, sukus poruka, i zamolio za Sheratonov broj. Nije imao pojma tko bi mogao biti taj»gospodin Piersall«. Smjesta je u glavi odvrtio svih dvanaest imena kontakata koja mu je rekao Hammond; među njima nije bio nikakav Piersall.»Je li to sve, gospodine?da. A sad me, molim, spojite s gospođom Booth.«Alisonin je telefon zazvonio nekoliko puta i tek se tada javila.»baš sam se tuširala«, rekla je pomalo zadihano.»sve u nadi da ćeš doći.jesi u ručniku?da. Ostavila sam ga na kvaki, a vrata ostavila otvorena, ako baš moraš znati. Tako da čujem telefon.da sam tu, ja bih ti ga maknuo. Ručnik, ne telefon.mislim da bi bilo u redu maknuti ih oboje.«alison se nasmijala, i McAuliff je u bljesku popodnevnog sunca na Tower Streetu u mislima ugledao njezin ljupki polusmiješak.»imaš pravo, zaista si se rasušila. Ali tvoja poruka glasi da je hitno. Nešto se dogodilo?«iz telefona se začuo klik; vrijeme mu je skoro isteklo. Začula ga je i Alison.

106 »Gdje si sad? Nazvat ću ja tebe«, rekla je ona hitro. Netko je namjerno i zlobno istrugao broj sa središta brojčanika.»to sam Bog zna. Koliko hitno? Moram nazvati još nekog.to može pričekati. Samo nemoj, prije nego što popričamo, razgovarati s nekim Piersallom. A sad zbogom, dušo.«mcauliff je došao u napast da smjesta ponovno nazove Alison; tko je taj Piersall? Ali je bilo mnogo važnije da uhvati Hanlevja u Montegu. Morat će nazvati na njegov račun; nije imao dovoljno sitniša. Prošlo je skoro pet minuta prije nego što je Hanlevju zazvonio telefon, i zatim još tri dok je Hanlev uvjerio telefonisticu u svom ne baš jako šik hotelu da će platiti razgovor.»oprosti, Robert«, rekao je Alex.»Ja sam na javnom telefonu u Kingstonu.Sve u redu, mali. Je li ti se javio Tucker?«U hitro postavljenom Hanlevjevu pitanju osjetila se zabrinutost.»ne. Još se nije upisao. Mislio sam da možda ti nešto znaš.i znam, doista, i to mi se baš nimalo ne sviđa... Prije nekoliko sam se sati vratio u Mo'Bav, i tu su mi te proklete budale rekle da su dva crnca pokupila Samove stvari, platila račun i otišla bez riječi.ta zar je to moguće?ovo nije Hilton, maleni. Imali su novac i učinili su kako sam ti rekao.a gdje si onda ti?do sto đavola, ja sam za popodne uzeo tu istu sobu. Za slučaj da Sam pokuša s nama stupiti u vezu. Pa će, mislio sam, početi odavde. U međuvremenu sam poslao neke prijatelje da se raspitaju po gradu. Ti još ne želiš policiju?«mcauliff je oklijevao. Bio je pristao na Hammondovu naredbu da se jamajkanskoj policiji ne obraća ni zbog čega dok stvar ne provjeri preko kontakta i primi odobrenje.»ne još, Bob.Zaboga, on nam je stari prijatelj!on još uvijek ne kasni, Roberte. Ja još u pravnom smislu ne mogu prijaviti da je nestao. A, dobro poznajući našeg starog prijatelja, ne bih mu želio stvarati neugodnosti.ali kunem ti se paklom da ću dići frku zato što su dva neznanca pokupila njegove stvari!«hanlev se bio jako rasrdio, i McAuliff mu to nije mogao zamjeriti.

107 »Mi ne znamo zasigurno da su to bili neznanci. Znaš Tucka; on unajmljuje poslugu kao da vodi dvorac Erika Crvenog. Napose ako ima love pa je može spiskati na nekakvu zabit. Ne zaboravi Kimberly, Bob.«Konstatacija.»Sam je, tako ti boga, spiskao dvomjesečnu plaću na osnivanje poljoprivredne zadruge.«hanlev se zasmijuljio.»o, maleni, i te kako se sjećam. Htio je te dlakavce uputiti kako se pravi vino. On je Vojska spasa od jednog čovjeka i s vibrirajućim preponama... U redu, Alex. Čekat ćemo do sutra. A ja se moram vratiti u Port Antoine. Nazvat ću te ujutro.ako ne dođe do tada, ja ću nazvati policiju a ti možeš aktivirati svoju podzemnu mrežu koju si, siguran sam, do sada već razvio.vraški si u pravu. Mi se stari putnici moramo znati zaštititi. I držati se zajedno.«zasljepljujuće sunce na vrućoj, prljavoj karipskoj ulici i smrad telefonskog mikrofona sasvim su dovoljno uvjerili McAuliffa da se treba vratiti u Courtleigh Manor. Kasnije će, možda već danas podveče, potražiti ribarnicu zvanu Tallon's i svoju artritičnu vezu. Krenuo je na sjever Matthew Laneom i pronašao taksi na Barry Streetu; napola demolirani automobil za obilazak grada i neodređene marke, i sasvim sigurno ne iz ovog desetljeća, a niti prošlog. Kad je ušao u nj, vonj mu je vanilije nasrnuo na nosnice. Vanilija i rum s travama, mirisi Jamajke: ugodni uveče, opresivni danju pod žestokim ekvatorijalnim suncem. Kad je automobil izišao iz Old Kingstona dijela Kingstona uz luku gdje su silom pokušavali koegzistirati ljudskom rukom stvoreno propadanje i kaskadna tropska flora, Alex se zatekao kako s neugodnim čuđenjem zuri u najednom izronjele nove zgrade New Kingstona. Bilo je nešto upravo skaredno u takvoj blizini takvih golih, čistih građevina od kamena i zacrnjena stakla i redova tih prljavih straćara od valovitog lima kuća ispijene djece koja su se igrala polako, bez energije, s koščatim psima, i trudnih mladostarih žena što su vješale prnje po konopcima pokupljenim na obali, dok su im oči bile pune sumorne, mučne perspektive probijanja kroz još jedan dan. I te su se nove, prijazne, čiste, izribane skarednosti nalazile niti dvije stotine metara od još užasnijih ljudskih staništa: trulili barkasa prepunih štakora, u kojima su stanovali ljudi koji su se spustili do zadnje stepenice dostojanstva. Dvije stotine metara.

108 McAuliff je najednom shvatio što su te zgrade: banke. Tri, četiri, pet... šest banaka. Jedna uz drugu, i jedna prekoputa druge, sve tako blizu da bi od jedne do druge mogao lako dobaciti ručnu blagajnu. Banke. Ciste, prijazne, sa zamračenim staklima. Dvije stotine metara. Osam minuta kasnije onaj je neobični, pradrevni turistički automobil ušao na palmama ograđenu prilaznu stazu Courtleigh Manora. Deset minuta iza ulaza vozač je zastao, nakratko i s trzajem. Alex, koji je sjedio sprijeda, baš je vadio novčanik, i sad se opro o sjedalo dok se vozač ispričavao. A onda je McAuliff opazio što Jamajkanac radi. Iz izlizanih je korica izvadio smrtonosnu mačetu dugu sedamdeset centimetara i stavio je pod sjedalo. Pa se široko nasmiješio.»ja sad vozim sebe u stari grad, mon. Straćare. I stalno uz sebe dugi noš ja držim dok tu.zar je to nužno?o, mon! Istina, mon. Zli ljudi, prljavi ljudi. Ne Kingston, mon. Bolje pobiti svo prljavo ljude. Ne dobri, gazda. Na čamce natrag u Afriku. Potopiti čamce; da, mon!to je zaista rješenje.«automobil se zaustavio uz rubnik, i McAuliff je izišao. Vozač se ponizno nasmiješio pa zatražio pretjeranu svotu. Alex mu je dao točno toliko.»siguran sam da ste već uračunali napojnicu«, rekao je i ubacio mu novčanice kroz prozor. A na recepciji je McAuliff preuzeo na sebe naslovljene poruke: ali je tu bila još jedna. Ponovno je nazvao gospodin Latham iz Ministarstva školstva. Alison je bila na malom balkonu i u kupaćem se kostimu sunčala na popodnevnom suncu. McAuliff je u njezinu sobu ušao kroz spojna vrata. Ona ga je uhvatila za ruku.»imate li pojma koliko ste lijepi, lijepa damo?hvala, lijepi mladiću.«on je nježno izvukao ruku iz njezina stiska.»pričaj mi o Piersallu«, rekao je.»on je u Sheratonu.Znam. Soba 51.Razgovarao si s njim.«alison je to očito brinulo.

109 »Ne. Tako je glasila njegova poruka. Da ga nazovem u sobu 51. Vrlo je hitno.možda je već tamo; kad si ti nazvao, nije bio.da? Ja sam primio poruku čas prije nego što sam razgovarao s tobom.onda ju je zacijelo sam ostavio dolje. Ili je nazvao s javnog telefona u predvorju. Nakon nekoliko minuta.zašto?zato što je bio dolje. Ja sam s njim razgovarala.daj pričaj.«i ispričala je. Alison je baš bila dovršila sređivanje istraživačkih zabilježaka što ih je pripremila za sjevernu obalu, i spremala se poći pod tuš, kad je iz Alexove sobe začula hitro kucanje. Pomislila je da je to netko iz njihove družine, pa je otvorila svoja vrata i pogledala u hodnik. Njezina pojava kao da je prepala visokog, tankog muškarca u bijelom odijelu Palm Beach. Bio je to neugodan trenutak za oboje. Alison je nepozvana izjavila kako je začula kucanje, a zna da je McAuliff izišao; bi li možda gospodin želio ostaviti poruku?»izgledao je jako nervozno. Malo je zamuckivao, i rekao kako te pokušava naći još od jedanaest sati. Upitao me može li u mene imati povjerenja. Hoću li ja o tome razgovarati samo s tobom? Bio je zaista jako smeten. Pozvala sam ga da uđe, ali je on rekao ne, jer da mu se jako žuri. A onda je to istresao iz sebe. On ima vijesti o čovjeku koji se zove Sam Tucker. Nije li to onaj Amerikanac koji nam se ovdje trebao pridružiti?«alex se nije ni potrudio prikriti svoju prepast. Poskočio je iz zavaljenog položaja i uspravio se.»sto je s Tuckerom?Nije zalazio u detalje. Rekao je samo da ima vijest od njega ili o njemu. Nije baš bio sasvim jasan.zašto mi to nisi rekla preko telefona?zato što me on tako zamolio. Rekao mi je da ti to kažem kad te vidim, ali ne preko telefona. Pretpostavljao je da ćeš se ljutiti, ali je rekao da s njim moraš stupiti u vezu prije nego što odeš ikom drugom. A onda je otišao... Alex, koga on to vraga priča?«mcauliff nije odgovorio; već je bio na putu prema telefonu. Podigao je slušalicu, bacio pogled na spojna vrata, pa je brzo spustio. Hitro je prišao otvorenim vratima, zatvorio ih, pa se vratio do telefona. Dao je Sheratonov broj i pričekao.

110 »Gospodin Piersall, soba 51, molim vas.«nijema stanka tanjila mu je živce. Prekinuli su je blagi tonovi prigušenog engleskog glasa, koji je najprije upitao tko zove a onda je li taj koji zove prijatelj ili, možda, rođak doktora Piersalla. Nakon što je poslušao Alexove odgovore, taj je kao melem blagi glas nastavio govoriti, i dok je on nastavljao svoje, McAuliff se prisjetio studene noći na ulici u Sohou pred Sovom svetog Jurja. I žmirkanja neonskoga svjetla koje mu je spasilo život a njegova nesuđenog ubojicu osudilo na smrt. Doktora Waltera Piersalla zadesila je užasna, tragična nesreća. Na ulici u Kingstonu pregazio ga je automobil koji je vozio velikom brzinom. Bio je mrtav. 12 Walter Piersall, Amerikanac, doktor znanosti, antropolog, istraživač Kariba, autor konačne studije o prvim poznatim stanovnicima Jamajke, Indijancima iz plemena Aravak, i vlasnik kuće zvane»visoki brijeg«pokraj Carrick Fovlea u župi Trelawny. To je bio sažetak informacije koju mu je pribavio gospodin Latham iz Ministarstva školstva.»prava tragedija, gospodine McAuliff. On je bio vrlo cijenjen, čovjek s titulom. Jamajka je s njime mnogo izgubila.izgubila! Tko ga je ubio, gospodine Latham?Koliko sam shvatio, tu se zapravo i nemamo za što uhvatiti: vozač je odjurio, a njegov je opis kontradiktoran.sve se to dogodilo usred bijela dana, gospodine Latham.«S Lathamove je strane uslijedila šutnja.»znam, gospodine McAuliff. Ali što da vam velim? Vi ste Amerikanac; on je bio Amerikanac. Ja sam Jamajkanac, a ta se strahota dogodila na ulici Kingstona. Ja strašno žalim zbog nekoliko razloga. A nisam ga poznavao.«lathamova se iskrenost prenijela i preko žice. Alex je spustio glas.»rekli ste 'strahota'. Mislite li time da nije riječ samo o nesreći?«

111 »Ne. Nije opljačkan, nije napadnut. Bila je to nesreća. Nema dvojbe izazvana rumom i nemarnošću. A u Kingstonu, gospodine McAuliff, i jednog i drugog ima na klaftre. A ljudi ili djeca koji su izvršili taj zločin, sad su već zacijelo daleko u brdima. Kad se istroši rum, na njegovo će mjesto doći strah; pa će se sakriti. Policija u Kingstonu baš nije nježna.shvaćam.«mcauliff je došao u napast da spomene ime»sam Tucker«, ali se suzdržao. Lathamu je rekao samo to da je Piersall za nj ostavio poruku. Zasad nije kanio reći više od toga.»mislim, ako bih mogao ičim pomoći...piersall je bio udovac, i živio je sam u Carrick Fovleu. Policija veli da pokušavaju stupiti u vezu s njegovim bratom koji živi u Cambridgeu, Massachusetts... Znate li zašto vas je nazvao?nemam pojma.veliki će se dio vašeg istraživanja odvijati u župi Trelawny. Možda je to čuo pa vam je želio ponuditi gostoprimstvo.možda... gospodine Latham, je li to logično da je on znao za ekspediciju?«alex je pažljivo poslušao Lathamov odgovor. Hammond, ponovno: Nauči opažati sitnice.»logično? A što je to na Jamajki logično, gospodine McAuliff? Slabo je čuvana tajna da se Ministarstvo uz ljubaznu pomoć bivše matične zemlje upustilo u zakašnjelu znanstvenu procjenu terena. A slabo čuvana tajna baš i nije neka tajna. Možda nije logično da je doktor Piersall za to znao; ali je to, međutim, zacijelo sasvim moguće.«bez oklijevanja, bez prebrzih odgovora, bez unaprijed pripremljenih riječi.»onda me valjda zato i zvao. Tako mi je žao.i meni je žao zbog njega.«latham je ponovno zastao; to nije bilo zbog efekta.»iako će vam to možda izgledati neprimjereno, gospodine McAuliff, morali bismo među nama porazgovarati o poslu.naravno. Samo naprijed.sve su dozvole za ekspediciju došle danas, kasno ujutro... to je manje od dvadeset četiri sata. Obično to traje skoro čitav tjedan...«obrada je bila neuobičajena, ali je Alex, kad je riječ o Dunstoneu, to neobično i očekivao. Normalne su se prepreke rušile s abnormalnom lakoćom. Posvuda su bili nevidljivi požurivači te izvršavali zapovijedi Juliana Warfielda.

112 Latham je rekao kako je Ministarstvo očekivalo veće a ne manje teškoće, jer će ekspedicija zaci na teritorij Cock Pita, u milje i milje nenastanjene zemlje zapravo u prašumu. Tu će im biti potrebna pratnja, vodiči navikli na taj podmukli okoliš. Trebat će, osim toga, sklopiti i sporazum s priznatim potomcima naroda Marun koji su, na temelju sporazuma iz 1739., upravljali najvećim dijelom teritorija. Maruni su bili nabusit, ratoboran narod, i na otok su dovedeni kao robovi, a sad su prašumu poznavali mnogo bolje od svojih bijelih porobljivača. Britanski suveren George Prvi ponudio je Marunima neovisnost sporazumom koji im je jamčio posjedovanje Cock Pita za vječna vremena. Bilo je to mnogo mudrije nego nastavljati krvoproliće. Osim toga, taj su teritorij smatrali neprikladnim za kolonijalno naseljavanje. Više od dvjesto pedeset godina s tim su se sporazumom sprdali, ali ga nikad nisu prekršili, rekao je Latham. Kingston je i dalje morao od»pukovnika Maruna«tražiti formalno odobrenje za sve koji su željeli zaci na njihovu zemlju. Od toga nije bilo izuzeto ni Ministarstvo. Pa ipak je Ministarstvo, pomislio je McAuliff, u stvarnosti bilo kompanija Dunstone. I zato je dopuštenje dobiveno, i dozvole izdane živahnom brzinom.»vaša je oprema prebačena zračnim putem u Boscobel«, rekao je Latham.»A odatle će biti prevezena kamionima do početne točke vaše ekspedicije.onda krećem već sutra popodne ili najkasnije početkom preksutrašnjeg dana. Ljude ću unajmiti u Ocho Riosa; ostali mogu za mnom kad budem gotov. To ne bi smjelo potrajati duže od dva dana.svoje pratiteljevodiče, koje mi zovemo 'trkačima', moći ćete dobiti za dva tjedna. Do tada ih, mislim, nećete ni trebati? Pretpostavljam da ćete za početak obrađivati obalu.dva tjedna bi bilo sasvim u redu... Ali bih, molim, volio dobiti probrane trkače.njih baš i nema tako puno, gospodine McAuliff, da se može još i birati. To baš nije karijera koja privlači mnoge mlade ljude; njihovi su se redovi prorijedili. Ali ću učiniti sve što mogu.hvala vam. Mogu li ujutro dobiti službeno odobrene karte?poslat ćemo vam ih u hotel oko deset sati. Dotle zbogom, gospodine McAuliff. I još jednom, zaista duboko žalim zbog doktora Piersalla.Ja ga nisam ni poznavao, gospodine Latham«, odgovorio je Alex.»Do viđenja.«

113 Nisam poznavao Piersalla, pomislio je McAuliff, ali sam zato čuo za»carrick Foyle«, Piersallovo selo. Nije se mogao sjetiti gdje je to čuo; znao je samo da mu zvuči poznato. Alex je spustio slušalicu i pogledao Alison, koja je sjedila na malom balkonu. Ona ga je promatrala, i slušala, i sad nije mogla sakriti strah. Jedan joj je tanki, nervozni muškarac u bijelom odijelu Palm Beach rekao prije niti dva sata da posjeduje povjerljivu informaciju, a sad je već mrtav. Kasno popodnevno sunce bilo je karipska naranča, a sjene crne pruge preko minijaturnog balkona. Iza nje je bilo tamno zelenilo visokih palmi, a iza njih opet strahovite litice brdskoga lanca. Alison Booth kao da je bila okružena chiaroscuro slikom tropskih boja. Istaknuta kao meta.»veli da je to bila nesreća.«alex je polako prišao vratima balkona.»svi su potreseni. Piersalla su na otoku voljeli. Čini se da u Kingstonu ima puno pijanaca koji te pregaze i pobjegnu.a ti mu nisi povjerovao ni na trenutak.to nisam rekao.«pripalio je cigaretu; izbjegavao je njezin pogled.»nisi ni trebao. Ali nisi rekao ni riječ ni o našem prijatelju Tuckeru. Zašto to?zdrav razum. O tome želim razgovarati s policijom, a ne s doministrom. On može samo laprdati i stvarati zbrku.onda pođimo na policiju.«alison je ustala iz ležaljke na sklapanje.»idem se obući.ne!«mcauliff je, čim je izgovorio tu riječ, shvatio da je suviše dramatičan.»hoću reći, idem ja. Ne želim da u to uvuku i tebe.ja sam s njim razgovarala. Ti nisi.prenijet ću tu informaciju.oni je od tebe neće prihvatiti. Zašto da je čuju iz druge ruke?zato što ja tako velim.«alex se okrenuo, tobože zato da potraži pepeljaru. Nije bio uvjerljiv, i toga je bio svjestan.»a sad me poslušaj, Alison.«Ponovno se okrenuo prema njoj.»dolaze nam dozvole. Sutra odlazim u Ocho Rios da pronađem vozače i nosače; vi polazite za dva dana. A dok mene nema, ne želim da ti ili itko iz ekipe ima ikakva posla s policijom ili ikim drugim. Naš je posao istraživanje. Za to ja odgovaram; ja odgovaram i za tebe. I ne želim nikakva odgađanja. Alison je sišla niz jedinu stepenicu, izašla iz kadra prepunog boja, i stala preda nj.

114 »Ti si strašan lažljivac, Alex. Strašan u smislu da ti laganje baš nikako ne ide od ruke.ja sad idem na policiju. A poslije, ako već ne bude prekasno, mogu svratiti u Ministarstvo i posjetiti Lathama. Bio sam prema njemu malo grub.učinilo mi se da si završio u vrlo uljudnom tonu.«alison je bila ta koja je opažala Hammondove sitnice, pomislio je McAuliff. U tome je bila bolja od njega.»čula si samo mene. Ali nisi čula njega... Ako se ne vratim do sedam, zašto ne bi nazvala Jensenove i večerala s njima? Ja ću vam se pridružiti čim stignem.jensenovi nisu tu.molim?samo mir. Nazvala sam ih radi ručka. Oni su na recepciji ostavili poruku da su, budući da imaju slobodan dan, krenuli u turistički obilazak. Port Royal, Spanish Town, Old Harbour. Ravnatelj im je sve aranžirao.nadam se da će se lijepo provesti.«rekao je vozaču da želi polusatni obilazak grada. Imao je trideset minuta koje je trebalo utuci prije koktela u Duke Streetu opazio je restoran; nije znao točnu adresu tako da je vozač u raspoloživom vremenu mogao maštovito pokazati što zna. Vozač se pobunio: trideset je minuta, u popodnevnom prometu, jedva dovoljno da se iz Courtleigha stigne do Duke Streeta. McAuliff je slegnuo ramenima i rekao da vrijeme nije apsolut. Vozač je baš to i želio čuti. Izvezao se na Trafalgar, pa krenuo južno Lady Musgraveom, pa skrenuo na Old Hope Road. Veličao je komercijalne vrijednosti New Kingstona i povezivao napredak s herojskim pothvatima majstorskog planiranja. Riječi su zvrndale dalje, prepune idiomatskih pretjerivanja u stilu»sve vrijeme veliki američki milijuni«koji su tropsku i ljudsku guštaru Kingstona pretvarali u karipsku financijsku meku. Samo se po sebi razumijevalo da su ti milijuni znali biti i njemački ili engleski ili francuski, što je sve ovisilo o putnikovu izgovoru. Ali sve to nije bilo važno. McAuliff je već za nekoliko minuta shvatio da vozač zna da ga on uopće i ne sluša. Zurio je kroz stražnji prozor i promatrao promet iza sebe. Da, bila je tu.

115 Zelena Chevroletova limuzina, stara sedam godina. Držala se dva do tri automobila iza njih, no kad god bi taksi skrenuo ili pretekao drugo vozilo, zeleni bi Chevrolet učinio isto. I vozač je to opazio.»problema imate, mon?«nije imalo smisla lagati.»ne znam.ali ja zato znam, mon. Ušljiv zeleni kola tu svo vrijeme. Veliko parkingište stajalo na Courtleigh Manoru. Dva crna jebivjetar vozila.«mcauliff je pogledao vozača. Posljednja mu je Jamajkančeva tvrdnja dozvala iz sjećanja riječi Roberta Hanlevja iz Montego Bayasa. Dva su crnca pokupila Samove stvari. Alex je znao da je ta veza pomalo nategnuta ili čisto slučajna u zemlji crnaca, ali je to bilo jedino od čega je mogao krenuti.»prijatelju, sad imaš priliku zaraditi dvadeset dolara«, rekao je hitro vozaču.»ali za to trebaš činiti dvoje.samo rec'te, mon.prvo, daj da nam se zeleni auto približi toliko da mu mogu pročitati tablice, a kad ih pročitam, skini mi ga s vrata. Možeš to?samo gledati, mon!«jamajkanac je zavio volan desno; taksi je kratko zadro u desni trak, za dlaku promašio dolazeći autobus, pa ponovno poskočio desno, iza Volkswagena. McAuliff se skutrio u sjedalu, glave pritisnute o desnu stranu stražnjeg prozora. Zeleni je Chevrolet ponovio taksijev manevar pa zauzeo položaj dva automobila iza njih. Vozač je najednom ponovno ubrzao, pa pretekao Volks i pojurio prema semaforu na kojem je već žmirkalo žuto svjetlo upozorenja. Prebacio je automobil na lijevi trak: Alex je pročitao uličnu tablu i riječi na velikom znaku nalik na grb, smještenu ispod njega: TORRINGTON ROAD ULAZ MEMORIJALNI PARK GEORGEA VI.»Sad na pisti smo, mon!«uskliknuo je vozač.»zeleni jebivjetar stati je morao semafor na Snipe Streetu. Sad brzo on tu. Sad paziti samo!«taksi je pojurio niz Torrington, i dvaput skrenuo s lijeve staze da pretekne tri vozila, pa kroz široki ulaz ušao u park. Kad su se našli unutra, vozač je nagazio na kočnice, u rikvercu se vratio na nekakvu jahaću stazu, zavrtio volan pa jurnuo na izlaznu stranu ulice.

116 »Sad samo dobar pazi njih, mon!«uskliknuo je Jamajkanac kad je usporio i ušao u bujicu vozila koja je izlazila niz Memorijalni park Georgea Šestog. Zeleni im se Chevrolet već nakon nekoliko sekundi pojavio pred očima, uklopljen među automobile što su ulazili u park. I onda je McAuliff točno shvatio što je to vozač učinio. Baš je počinjalo vrijeme za jahanje; Memorijalni park Georgea Šestog bio je dom sporta za kraljeve. Sve što se u Kingstonu bavilo klađenjem krenulo je na trke. Alex je zapisao registracijski broj, pazeći da ga ne opaze, ali je vidio dovoljno jasno da dva crnca u Chevroletu nisu shvatila da su prošla dva pedlja daleko od automobila koji su slijedili.»ti jebivjetar napraviti puni krug će, mon! Glup jebivjetri!... Kud sada hoće, gazda? Vremena ko u priči, sada. Ne mogu uhvatiti nas više.«mcauliff se nasmiješio. Pitao se jesu li negdje u Hammondovu priručniku bili nabrojeni i Jamajkančevi talenti.»upravo si zaradio još pet dolara. A sad me odvezi, molim te, do ugla Queena i Hanovera. Sad više nema smisla rasipati vrijeme.hej, mon! Dok u Kingston, moj taksi uvijek uzimati. Činim sve što kaže. Ja ne pitam ništa, gazda.«alex je pogledao legitimaciju u prljavom plastičnom okviru iznad upravljačke ploče.»to nije privatni taksi... Rodnev.Ti pogodba sa mnom, mon; ja pogodba s moja gazda.«vozač se široko nasmiješio u retrovizor.»razmislit ću o tome. Imaš ti nekakav telefon?«jamajkanac je brzo izvadio prekomjerno veliku poslovnu posjetnicu i pružio je McAuliffu. Bila je to posjetnica taksi kompanije, onakva kakva se ostavlja po hotelskim recepcijama. Rodnevjevo je ime bilo ispisano dječjim rukopisom i velikim slovima na njezinu dnu.»ti telefon kompanijin broj, veli hoću Rodnevja. Samo Rodnev, mon. Ja poruku imam u roku keks. Oni stalno znaju gdje Rodnev. Ja imam hotele na Palisados. Oni mene smjesta, ja tu.što ako ne volim ostavljati ime...ne ime treba, mon!«prekinuo ga je Jamajkanac i široko se nasmiješio u retrovizoru.»ja vrag ne pamćenje u glavi imam. Nikakvo ime ne! Ti veliš taksi nazvati... ti onaj s trkalište momak veliš. Gdje si, kažeš; ja do tebe, mon.«

117 Rodnev je ubrzao na jug do North Streeta, pa skrenuo lijevo do Dukea, pa opet na jug kraj Gordon Housea, golemog novog kompleksa kingstonskoga sudstva. Kad se opet našao na pločniku, McAuliff je poravnao sako i kravatu i pokušao poprimiti imidž prosječnog bijelog poslovnog čovjeka koji baš nije sasvim siguran na koja vrata državne uprave mora ući. Tallon'sa nije bilo ni u jednom telefonskom ili poslovnom imeniku; Hammond mu je rekao da je on negdje na kraju niza državnih zgrada, što je značilo iza Queen Streeta, ali nije bio određen. Dok je tako tražio ribarnicu, pregledavao je ljude oko sebe, s druge strane ulice i u automobilima za koje mu se činilo da se gibaju sporije nego što im to dopušta promet. Nekoliko je minuta osjećao da se opet našao u džepu straha; ustrašen da ga nevidljivi drže na oku. Stigao je do Queen Streeta i požurio iza zadnjeg vala vozila koji je uspio proći kroz semafor. Na rubniku se brzo okrenuo i promotrio ljude iza sebe, na drugoj strani. Narančasto je sunce stajalo nisko nad horizontom i bacalo hodnik zasljepljujućeg svjetla iz smjera Victoria Parka nekoliko stotina metara na zapad. Ostatak je ulice bio u mračnim, oštro ocrtanim sjenama što su ih bacale okolne zgrade od kamena i drveta. Automobili su prolazili na istok i zapad pa zaklanjali jasan pogled ljudima na sjevernom uglu. Uglovima. Nije mogao zaključiti ništa određeno. Okrenuo se i produžio niz ulicu. Najprije je ugledao natpis. Bio je prljav, isprugan rukom pisanim slovima koja već mjesecima, ako već i godinama, nije dotakla ljudska ruka: TALLON'S FINA RIBA & DOMAĆE DELIKATESE OUEEN'S ALLEY 3111/2 1. BLOK DUKE ST. WEST Prošao je čitav blok. Ulaz je u Queen's Alley bio visok jedva tri metra, ograđen rešetkom pokrivenom tropskim cvijećem. Kaldrmom popločana staza nije izlazila na sljedeću ulicu. Bio je to mrtvi rukavac, neosvijetljena slijepa ulica; svojevrsna skrivena stražnja ulica svojstvena Parizu i Rimu i Greenwich Villageu. Iako se nalazila usred javne tržnice, u njezinu je izgledu ipak bilo nešto osobno, kao da neki nevidljivi natpis taj dio proglašava privatnim posjedom: samo za stanare, za one koji imaju ključ, ne za javnu uporabu. Svemu su tome, pomislio je McAuliff, trebali još samo dodati vrata.

118 U Parizu i Rimu i Greenwich Villageu, u takvim su se širokim prolazima krili neki od najboljih restorana na svijetu, znanih samo znalcima. U Shenzenu i Macau i Hong Kongu, to su bili zakuci u kojima se sve moglo kupiti za novac. U Kingstonu, u njemu se smjestio čovjek s artritisom koji je radio za Britansku obavještajnu. Queen's Alley nije bio duži od petnaest metara. Desno je bila knjižara s prigušenim svjetlom u izlozima, koje je obasjavalo mnogobrojnu robu, od teških akademskih kožnih uveza pa sve do pornografije na mat papiru. A lijevo je bio Tallon's. On je sebi već bio zamislio kazamate i drobljeni led iz kojih razrogačenim očima zure redovi mrtvih riba, i ljude u zamazanim, jeftinim bijelim pregačama što skaču oko vage i prepiru se s mušterijama. Drobljeni je led bio u izlogu; baš kao i nekoliko redova ribe staklasta pogleda. Ali ga je mnogo više zadivila druga vrsta oceanske robe poredane na umjetnički način: lignje, hobotnice, morski psi i egzotične školjke. Tallon's nije bio Fulton Market. Kao da mu želi potvrditi misli, iz Tallon'sa je izišao uniformirani šofer s plastičnom kesicom izoliranom, u to je Alex bio siguran, zdrobljenim ledom. Dvostruka su vrata bila debela, i teško su se otvarala. Unutra su pultovi bili besprijekorno čisti; piljevina je na podu bila bijela. Dva su trgovačka pomoćnika bila upravo to: pomoćnici, a ne blagajnici. Dugačke su im kecelje bile isprugane modrobijelo i skrojene od skupog lana. Vage u staklenim, kromom uokvirenim boksovima bile su optočene sjajnim mesingom. Posvuda po trgovini, poslagane na policama osvijetljenim sićušnim reflektorima na stropu, stajale su stotine limenki sjajnih poslastica sa svih strana svijeta. Sve to nije djelovalo baš sasvim stvarno. S njim su u trgovini bile još tri mušterije: jedan par i jedna žena. Par je bio na drugom kraju trgovine i proučavao etikete na policama: žena je naručivala prema popisu, i bila je suviše precizna, i nekako arogantna. McAuliff je prišao štandu pa izgovorio dogovorene riječi.»jedan mi je prijatelj iz Santo Dominga rekao da imate pastrvu sa sjeverne obale.«svjetloputi crnac iza bijeloga zida jedva je i pogledao Alexa, ali je već u trenutku shvatio. Pognuo se, razmještajući školjke po sanduku, i odgovorio ležerno. I ispravno.»imamo pastrva, gospodine, iz Martha Brae.«

119 »Draža bi mi bila morska. Jeste li sigurni da je nemate?pogledat ću, gospodine.«čovjek je zatvorio sanduk, pa krenuo hodnikom što se otvarao u zidu iza štanda, i Alex je pretpostavio da je to prolaz što vodi do velike hladnjače. Kad je kroz postrana vrata u hodniku izišao čovjek, McAuliff je zaustavio dah u pokušaju da prikrije zaprepaštenje. Čovjek je bio crnac, bio je star i slab; hodao je sa štapom, desna mu je podlaktica bila ukočena, a glava mu se lagano tresla od starosti. Bio je to čovjek iz Victoria Parka: starac koji ga je pogledao s neodobravanjem dok je sjedio na klupi u Queen Streetu. Prišao je štandu i progovorio, i glas mu je očito bio krepkiji od tijela.»obožavatelj morske pastrve«, rekao je izgovorom više britanskim negoli jamajkanskim, no ipak ne čistim od natruha karipskog.»a što da radimo s ljubiteljima slatke vode koji me stoje tolike novce? Dođite, još malo pa zatvaramo. Dat ću vam da izaberete iz moje privatne zbirke.«svjetloputi je crnac u ispruganoj pregači podigao ploču na šarkama što je zatvarala štand s mesarskim panjem. Alex je pošao za artritičnim starcem niz kratki hodnik i potom kroz uska vrata sve do malog ureda koji je bio minijaturni produžetak skupog vanjskog uređenja. Zidovi su bili obloženi drvom voćki; namještaj se svodio na jedan jedini mahagonijski pisaći stol s funkcionalnim antiknim zakretnim stolcem, mekani kožni kauč postavljen uza zid i naslonjač ispred stola. Osvjetljenje je bilo neizravno, i dolazilo je od usamljene porculanske svjetiljke na stolu. Kad su se vrata zatvorila, Alex je ugledao hrastove kartotečne ormariće poredane uz unutrašnji zid. Iako je prostorija bila ponešto skučena, bila je krajnje udobna izolirani stan kontemplativnog čovjeka.»sjednite, gospodine McAuliff«, rekao je vlasnik Tallon'sa i pokazao na naslonjač, pa zaklimao oko stola i sjeo, a štap naslonio na zid.»očekivao sam da ćete doći.jutros ste bili u Victoria Parku.Nisam vas ondje očekivao. Da budem sasvim iskren, prepali ste me. Gledao sam vašu fotografiju svega nekoliko minuta prije polaska u šetnju. A onda mi se, ni od kuda, u Victoriji najednom pred očima stvorila vaša slika.«starac se nasmiješio i napravio gestu s izvrnutim dlanovima, što je označavalo neočekivanu slučajnost.»usput rečeno, 'Tallon' sam ja. Westmore Tallon. Mi smo jedna fina stara jamajkanska obitelj, no vjerujem da su vam to već rekli.nisu, ali i jedan pogled na vašu... ribarnicu to jasno potvrđuje.«

120 »O, da. Mi smo zastrašujuće skupi, vrlo ekskluzivni. Privatni telefonski broj. Mi se skrbimo za samo najbogatije na otoku. Od Savanne do Montega i Antonija i Kingstona. Imamo vlastitu dostavnu službu privatnim avionom, naravno... Tako je najzgodnije.to sam i mogao misliti. S obzirom na vaše izvanškolske aktivnosti.što naravno, gospodine McAuliff, nikad ne smijemo uzeti za temu razgovora«, odgovorio je Tallon žurno.»morao bih vam reći nekoliko stvari. Nadam se da ćete prenijeti tu informaciju, a onda neka Hammond radi što ga je volja.vi kao da se ljutite.zbog jednoga, da. Ljut sam kao sam vrag... Gospođa Booth. Alison Booth. Nju je izmanipulirao Interpol da dođe ovamo. Čini mi se da to smrdi. Ona je već dala svoj bolan i opasan doprinos. I mislim da biste joj sad mogli dati mira.«tallon se odgurnuo od poda, pa nečujni stari zakretni stolac okrenuo nadesno. Besciljno je dohvatio svoj štap i opipao ga.»ja sam samo... veza, gospodine McAuliff, no koliko sam shvatio, nitko vas nije silio da uzmete gospođu Booth. Učinili ste to po vlastitom slobodnom izboru. Gdje vi tu vidite manipulaciju?«alex je gledao kako se sitni, artritični muškarac igra drškom štapa. Zapanjila ga je misao da Westmore Tallon, na nekakav čudan način, izgleda kao da je neki slikar spojio Juliana Warfielda i Charlesa Whitehalla. Ta je združenost elemenata izazivala nelagodu.»vi ste svi zaista vrlo profesionalni«, rekao je tiho, s nijansom gorčine.»vrlo ste domišljati kad treba ukazati na alternative.ona se ne smije vratiti kući, gospodine McAuliff. Vjerujte mi na riječ.u izvjesnom smislu baš bi i mogla... Jer je markiz de Chatellerault na Jamajki.«Tallon se okrenuo u zakretnom stolcu i pogledao McAuliffa. Na trenutak se skamenio. Zapiljio se u Alexa, pa zažmirkao kao da nijemo odbacuje McAuliffovu tvrdnju.»to je nemoguće«, rekao je naprosto.»to nije samo moguće, nego mislim da nije ni tajna. A ako jest, onda je slabo čuvana; a, kako prije sat vremena reče netko, takva tajna baš i nije neka tajna.tko vam je dao tu informaciju?«tallon je stisnuo štap, i stisak mu je bio vidljivo jači.

121 »Charles Whitehall. U tri ujutro. Chatellerault ga je pozvao da ga posjeti u SavannalaMar.Pri kakvim okolnostima?okolnosti nisu važne. Važna je samo činjenica da je Chatellerault u SavannalaMaru. On je kućni gost obitelji Wakefield. Bijele i bogate.oni su nam poznati«, rekao je Tallon i nespretno artritičnom rukom nažvrljao bilješku.»oni su nam mušterije. Sto još imate?još ponešto. A jedno je od toga za mene zaista jako važno, i ja vas upozoravam da se ne mičem odavde dok s tim u vezi ne poduzmete nešto.«tallon je podigao pogled s bilješke.»vi samo izdajete proglase, bez ikakva obaziranja na realistično sagledavanje situacije. Ja nemam pojma mogu li s tim u vezi učiniti baš išta. Sve ako mi se ovdje i ukampirate, to ne mijenja baš ništa na stvari. Molim vas, nastavite.«alex je opisao neočekivani susret Jamesa Fergusona s Craftom u zračnoj luci Palisados, kao i manipulaciju koja je završila ugradnjom elektronskih uređaja u prtljagu. Potanko je opisao Craftovu novčanu ponudu u zamjenu za informacije o ekspediciji.»to me nimalo ne čudi. Craftovi su ljudi notorno radoznali«, odgovorio je Tallon bolno zapisujući u blok.»možemo li sada prijeći na pitanje za koje ste rekli da je tako važno?želio bih najprije sve sažeti.sažeti što?«tallon je položio olovku.»to što sam vam rekao.«tallon se nasmiješio.»to neće biti potrebno, gospodine McAuliff. Ja sporo pravim bilješke, ali mi je glava sasvim budna.volio bih da se sasvim razumijemo... Britanska obavještajna želi Halidon. I to je bila svrha jedina svrha mog angažiranja. Kad jednom taj Halidon postane dostupan, moj je posao gotov. A čitavoj je ekspediciji i dalje osigurana potpuna zaštita.i onda?mislim da sad imamo Halidona. To su Chatellerault i Craft.«Tallon je nastavio zuriti u McAuliffa. Izraz mu je lica bio potpuno neodređen.»vi ste došli do tog zaključka?«

122 »Hammond veli da će se taj Halidon uplesti. Možda čak i pokušati spriječiti ekspediciju. Ne trebam vam to nacrtati. To su otisci markiza i Crafta. Idite i uhvatite ih.shvaćam...«tallon je još jednom dohvatio štap. Svoje žezlo, svoj mač Excalibur.»I tako je, jednim sjajnim pojednostavljenjem, američki geolog riješio zagonetku Halidona.«Ni jedan ni drugi nekoliko trenutaka nisu progovorili ni riječi. McAuliff je prekinuo šutnju s podjednako tihim bijesom.»sve mi se manje sviđate, gospodine Tallon. Vi ste vrlo arogantni.vaše mi odobravanje baš i nije jako važno, gospodine McAuliff. Moja je strast Jamajka da, moja strast, gospodine. A što vi mislite za mene je nevažno... osim kad izvaljujete apsurdne tvrdnje koje bi mogle utjecati na moj rad... Arthur Craft, pre et fils, već pola stoljeća zlostavljaju ovaj otok. Oni čvrsto vjeruju da su dobili mandat od Boga. Oni mogu postići i previše u ime Crafta; oni se nikad ne bi skrivali iza simbola. A Halidon jest simbol, gospodine McAuliff... Markiz de Chatellerault? Imali ste potpuno pravo, gospođa Booth jest bila izmanipulirana i to, rekao bih, briljantno da se priključi vašoj ekspediciji. Bilo je to takoreći, hibridno oprašivanje; okolnosti su bile optimalne. Ona je bila mamac, samo to i ništa više, gospodine McAuliff. Za Chatelleraulta već dugo sumnjamo da je suučesnik Juliana Warfielda. Markiz radi za kompaniju Dunstone.«Tallon je bočno podigao štap, položio ga na stol i nastavio prazno gledati u Alexa. Napokon je McAuliff rekao:»zatajili ste mi informaciju; niste mi rekli ono što ste mi morali reći. Pa ipak očekujete da se ponašam kao jedan od vaših. Tu mi nešto smrdi, Tallonu.Pretjerujete. Nema nikakva smisla komplicirati jednu ionako već prekompliciranu sliku.trebali ste mi reći za Chatelleraulta, a ne da to ime moram čuti od gospođe Booth.«Tallon je slegnuo ramenima.»mali previd. Da nastavimo?u redu. Postoji jedan čovjek koji se zove Tucker. Sam Tucker.Vaš prijatelj iz Californije? Pedolog?Da.«

123 McAuliff je ispričao Hanlevjevu priču, ali bez njegova imena. Istaknuo je koincidenciju: dva su crnca odnijela Tuckerove stvari i dva su Jamajkanca slijedila njegov taksi u zelenoj Chevroletovoj limuzini. Ukratko je opisao taksistove podvige u hipodromskom parku, i dao Tallonu registracijski broj Chevroleta. Tallon je dohvatio telefon i nazvao ne odgovorivši Alexu.»Ovdje Tallon«, rekao je tiho u slušalicu.»želim informaciju o motornom vozilu. Hitno je. Registracijski je broj KYB448. Nazovite me na ovaj broj.«spustio je slušalicu i prebacio pogled na McAuliffa.»Doznat ćemo za manje od pet minuta.to je bila policija?to je bilo nešto za što policija nikad ne može doznati... Koliko sam shvatio, Ministarstvo je danas dobilo vaše dozvole. Dunstone vam zaista olakšava život, zar ne?rekao sam Lathamu da sutra popodne krećem za Ocho Rios. Ali neću ako se Tucker pojavio. Želio sam da to znate.«westmore Tallon je još jednom dohvatio štap, ali ne onako agresivno kao prije. Najednom je postao vrlo zamišljen, čak i blag.»ako su vašeg prijatelja odveli protiv njegove volje, onda je to otmica. Što je vrlo težak zločin, a s obzirom na to da je riječ o Amerikancu, to bi privuklo velike naslove koji su prokletstvo. U tome nema nikakve logike, gospodine McAuliff... Velite da bi trebao stići danas, a to, pretpostavljam, znači sve do večeras?da.onda vam savjetujem da pričekamo... Ne mogu povjerovati da bi upletene stranke mogle ili htjele počiniti takvu gargantuovsku pogrešku. Ako se gospodin Tucker ne javi do... do recimo deset sati, onda me nazovite.«tallon je napisao broj na komadić papira i pružio ga Alexu.»Pokušajte ga zapamtiti; a papirić ostavite ovdje.i što mislite učiniti ako se Tucker ne pojavi?poslužit ću se najlegitimnijim vezama i čitavo pitanje predati u ruke najautoritativnijim službenicima jamajkanske policije. Alarmirat ću najviše službenike vlade: bude li potrebno i samoga guvernera. Dosta nam je bilo i ubojstvo na Saint Croixu; turisti su se tek nedavno počeli vraćati. Jamajka ne bi mogla podnijeti otmicu Amerikanca... Jeste li sad zadovoljni?da, zadovoljan sam.«alex je zgnječio cigaretu u pepeljari, i pritom se sjetio Tallonove reakcije na pojavu Chatelleraulta u SavannalaMaru.»Iznenadilo vas je što je i Chatellerault na otoku. Zašto?«

124 »On se prije dva dana prijavio u»georgeu Petom«u Parizu. Nije stigla nikakva vijest da je otišao, što znači da je ovamo došao potajno, vjerojatno preko Meksika. I to me brine. Morate budno pripaziti na gospođu Booth... Pretpostavljam da ste naoružani?dvije puške među opremom. Remington.30 s teleskopskim nišanom i pojačana.22 automatik. Ništa drugo.«tallon je na trenutak raspravljao sa samim sobom, pa donio odluku. Izvadio je iz džepa kolut s ključevima, odabrao jedan, pa otvorio donju ladicu stola. Izvadio je iz nje debelu kuvertu od pakpapira, otvorio je pa na podložak za pisanje istresao revolver.»to je.38 Smith and Wesson, kratke cijevi. Uklonjene su mu sve oznake. Nemoguće mu je ući u trag. Uzmite ga, molim; sasvim je izbrisan. Jedini će otisci biti vaši. I pazite se.«mcauliff se na nekoliko sekundi zagledao u oružje, i tek onda ispružio ruku i polako ga podigao. Nije ga želio; njegovim bi prihvaćanjem definitivno prihvatio i sve obaveze. Ali se i sad, ponovno, sve svelo na alternative: nemati ga vjerojatno bi bilo budalasto, iako je očekivao da će mu poslužiti samo da može zaprijetiti.»u vašem se dosjeu spominje da ste služili vojsku i da imate iskustva s pucanjem iz oružja kratke cijevi. Ali to je bilo davno. Biste li htjeli obnoviti vještinu na našem strelištu? Imamo ih nekoliko, dalekih tek nekoliko minuta leta.ne, hvala«, odgovorio je Alex.»Ne tako davno, u Australiji, to nam je bila jedina zabava.«telefon je zazvonio prigušenim zvoncem. Tallon je podigao slušalicu i javio se jednostavnim:»da?«bez riječi je poslušao sugovornika s druge strane žice. Kad je razgovor bio gotov, pogledao je McAuliffa.»Zelena je Chevroletova limuzina registrirana na pokojnika. Registracija glasi na ime Walter Piersall. Mjesto boravka: High Hill, Carrick Foyle, župa Trelawny.«13 McAuliff je s Westmoreom Tallonom proveo još jedan sat, dok je stari jamajkanski aristokrat aktivirao svoju informativnu mrežu. Njegovi su izvori bili raspoređeni diljem otoka.

125 Prije nego što je istekao taj sat, otkrila se i još jedna važna činjenica: Pokojni Walter Piersall od Carrick Fovlea, župa Trelawny, zapošljavao je i dva crna pomoćnika s kojima je beziznimno putovao. Veza između dva čovjeka koji su odnijeli stvari Sama Tuckera iz hotela u Montego Bayju i one dvojice koja su slijedila Alexa u zelenom Chevroletu nije više bila tako nategnuta. A kako je Piersall pred Alison Booth spomenuo Samovo ime, zaključak je bio neizbježan. Tallon je zapovjedio svojim ljudima da pokupe te Piersallove ljude. Kad to obave, McAuliffu će se javiti telefonom. Alex se vratio na Courtleigh Manor. Svratio je do recepcije i upitao ima li poruka. Alison je na večeri; nadala se da će joj se pridružiti. I ništa drugo. Ni riječi od Sama Tuckera.»Ako me netko nazove, ja sam u blagovaonici«, rekao je recepcioneru. Alison je sjedila sama sred prepune prostorije, u kojoj je bilo obilje tropskoga bilja, a zatvarale su je samo otvorene rešetke. Na sredini je svakog stola bila svijeća u fenjeru; bio je to jedini izvor svjetla. Po tamnosmeđem, zelenom i žutom lišću treperile su sjene; žamor je bio žamor zadovoljstva, čula su se tiha krešenda smijeha; bile su to savršeno dotjerane, savršeno odjevene krojačke lutke, koje su se gibale kao na usporenom filmu, i sve kao da su čekale da počnu noćne igre. Bio je to sat prepušten lutkama. Kad najvažnije postaju manire i promišljena gracioznost i suptilne sitnice. Kasnije će biti drukčije; nešto će drugo postati važno... i počesto ružno. Eto zašto je James Ferguson znao da je sinoć njegovo pijano ponašanje bilo oprostivo. I eto zašto je Charles Whitehall arogantno, tiho, preko stola na pod bacio ubrus. Da se počisti od stranaca.»izgledaš mi zamišljeno. Ili kao da ti nešto nije po volji«, rekla je Alison kad je Alex izvukao stolac i sjeo.»ne zapravo.što se dogodilo? Što veli policija? Napola sam očekivala da će me nazvati.«mcauliff je već bio uvježbao odgovor, ali prije nego što ga je izrekao, pokazao je na šalicu kave i čašu konjaka ispred Alison.»Ti si, pretpostavljam, već večerala.da. Umrla sam od gladi. A ti?ne. Pravit ćeš mi društvo?«

126 »Naravno. Otpustila sam eunuhe.«naručio je piće.»imaš tako ljubak smiješak. Kao da se smiješ.nemoj vrdati. Što se dogodilo?«sasvim dobro lažem, pomislio je McAuliff. I sasvim sigurno bolje ili bar uvjerljivije nego prije. Rekao je Alison da je na policiji proveo skoro dva sata. Westmore Tallon mu je pribavio adresu i čak mu opisao unutrašnjost glavne postaje; to je bila Tallonova ideja, da mora poznavati najvažnije pojedinosti. Čovjek nikad ne zna kad mu mogu biti važne.»oni su podržali Lathamovu teoriju. Vele da ga je vozač pregazio i pobjegao. A aludirali su i na to je Piersall vodio i neke mutne poslove. Pregazilo ga je na vrlo nezgodnom dijelu ceste.to meni izgleda tako čisto da pobuđuje sumnju. Oni se to pokušavaju pokriti.«alison je nabrala čelo, a na licu joj je bio izraz nevjerice.»možda«, odgovorio je Alex ležernim i iskrenim tonom.»ali oni to ne mogu povezati sa Samom Tuckerom, a mene je zapravo briga samo za nj.ali on je s njim imao veze. Sam mi je to rekao.a ja sam rekao njima. I oni su poslali svoje ljude u Carrick Foyle, mislim tamo gdje je Piersall živio. U Trelawny. Drugi će mu pretražiti stvari u Sheratonu. Ako nešto nađu, javit će mi.«mcauliff je pomislio kao se dobro snalazi u laži. On je, napokon, samo malo iskrivljavao istinu. Sve je bilo kako je ispričao, samo što je sve to zapravo obavio artritični Westmore Tallon.»I tebi je to dosta? Naprosto ćeš im povjerovati na riječ? Prije nekoliko si se sati silno brinuo zbog gospodina Tuckera.I još se brinem«, odgovorio je Alex, pa spustio čašu i pogledao je. Sad više nije morao lagati.»ako se Sam ne javi ni večeras dokasna... ili sutra ujutro, onda idem u američku ambasadu i derem se kao da me vrazi deru.o... u redu. Jesi li im spomenuo male gadove? To mi nisi rekao.sto to?te bube u tvojoj prtljazi. Rekao si da bi ih morao prijaviti.«

127 McAuliff je ponovno osjetio val nedoraslosti; ljutilo ga je što ne uspijeva stalno sve složiti u glavi. Od Tallona je zaboravio potražiti upute, ali to nije bilo objašnjenje.»trebao sam te sinoć poslušati. Mogu ih se naprosto otarasiti, zdrobiti ih nogom.postoji i bolji način.a to je?stavi ih negdje drugdje.recimo?o, negdje gdje je to bezopasno, no ima puno prometa. Tako se vrpce vrte i ljudi imaju posla.«mcauliff se nasmijao, i taj smijeh nije bio usiljen.»to je baš zgodno. I vrlo praktično. Ali gdje će to onda oni, mislim, slušati?«alison je prinijela ruke bradi; bila je to zločesta djevojčica koju progone zločeste misli.»to bi moralo biti u krugu od stotinjak metara to je obično udaljenost između mikrofona i prijamnika. A gdje ima puno zbivanja... Da vidimo. Pohvalila sam konobaru njihov brodeto. Kladim se da će me odvesti šefu kuhinje da mi dade recept.oni su ludi za takvim stvarima«, dodao je Alex.»To je savršeno. Nemoj mi samo otići. Odmah se vraćam.«alison Booth, bivša Interpolova veza, javila je da su dvije elektronske naprave sigurno pričvršćene za učvršćenu košaru za prljavo rublje pod stolom za salatu u kuhinji Courtleigh Manora. Ona ju je gurnula unutra i utisnula dolje skupa s prljavim ubrusom, dok je oduševljeni šef kuhinje objašnjavao što sve stavlja u svoj jamajkanski brodeto.»košara je bila duga, ne duboka«, objasnila je McAuliffu dok je on dovršavao večeru.»pritisla sam poprilično; vjerujem da će ljepilo dobro držati.ti si nevjerojatna«, rekao je Alex, i mislio je to ozbiljno.»ne, samo iskusna«, odgovorila je, ali ne baš humoristično.»tebe su, ljubavi, naučili samo jednu stranu igre.to mi baš ne izgleda kao tenis.o, ima to i svojih čari. Jesi li, recimo, ikad razmišljao kolike se tu beskonačne mogućnosti otvaraju? U toj kuhinji, sljedeća, recimo, tri sata, dok to ne otkriju?nisam baš siguran da sam te shvatio.«

128 »Ovisno o tome tko to snima, kad pokušaju zapisati sve te riječi i fraze, nastat će ludnica. Kuhinjski razgovori imaju svoja, sebi svojstvena sažimanja, upravo svoj vlastiti jezik. Oni će pretpostaviti da si svoj kovčeg odnio na predviđeno mjesto, zbog odlaska, dakako. Zavladat će tu poprilična zbrka.«alison se nasmiješila, a oči su joj ponovno postale zločeste, baš kao čas prije nego što je otišla gore i otkinula mikrofone.»ti misliš da je 'Sauce Barnaise' zapravo šifra za poluautomatsku pušku? I da je 'pojačaj vatru' topnička naredba?baš tako nekako. I to je, znaš, sasvim moguće.mislio sam da se tako nešto zbiva samo u filmovima o Drugom svjetskom ratu. Gdje nacisti vrište jedan na drugoga, i šalju oklopne divizije u krivom smjeru.«mcauliff je pogledao na sat. Bilo je 9.15.»A sad moram nazvati, a moram i s Fergusonom proći popis potrepština. Od ide...«zastao je. Alison je ispružila ruku, i on je najednom na mišici osjetio njezine prste.»ne okreći glavu«, tiho mu je zapovjedila,»ali mislim da su tvoji mali gadovi već izazvali reakciju. Kroz ulaz u salu upravo je prošao jedan, očito tražeći nekoga.nas?tebe, rekla bih, da budem precizna.kuhinjske ih šifre baš nisu dugo zezale.možda i ne. S druge pak strane, sasvim je moguće da prave slijepe probe i samo te povremeno provjeravaju. Ovo je premali hotel za nonstop...opisi mi ga«, prekinuo ju je McAuliff.»Najpotpunije što možeš. Je li još okrenut prema nama?ugledao te je i stao. I sad se, čini mi se, ispričava čovjeku na recepciji. Bijelac je; odjeven u lagane hlače, tamni sako, i bijelu... ne, žutu košulju. Malo je niži od tebe, ali je prilična komadina...kako?mislim, nabijen. Još mlađahan, rekla bih trideset i nešto. Ima dugu kosu, ne baš jako, ali dugu. Tamno je plav ili svijetlosmeđ; teško je odrediti pri svijećama.dobro si to obavila. A sad moram na telefon.pričekaj dok ode; opet gleda prema nama«, rekla je Alison, pa se tobože nasmijala zainteresiranim, prisnim smijehom.»zašto se malo ne naceriš, i ne mahneš da platiš. Sasvim ležerno, ljubavi.«

129 »Osjećam se kao u obdaništu. S najljepšom odgojiteljicom u gradu.«alex je podigao ruku, opazio konobara, i u zraku opisao uobičajeni znak.»otpratit ću te do sobe, pa se vratiti dolje da nazovem.zašto? Telefoniraj od mene. Kod mene nema mikrofona.«o, do đavola! Do sto đavola! Opet mi se dogodilo; nisam bio spreman. Te sitnice, uvijek te sitnice. To su stupice. Hammond je to ponavljao i ponavljao... Hammond. Savoy. Ne zovi s telefona u Savoju.»Rekli su mi da nazovem iz javne govornice. Zacijelo za to imaju razloga.tko to?ministarstvo. Latham... policija, naravno.naravno. Policija.«Alison je povukla ruku s njegove mišice jer je konobar pružio Alexu račun na potpis. Ona mu nije vjerovala; nije se ni pretvarala da mu vjeruje. A i zašto bi? Bio je traljav glumac; i prozrela ga je... Ali je i to bilo bolje od loše sročene tvrdnje ili nespretnog odgovora Westmoreu Tallonu preko telefona dok ga Alison gleda. I sluša. Morao se osjećati slobodno u razgovoru sa svojom artritičnom vezom; dok je razgovarao nije mogao jednim okom gledati Alison i jednim je uhom slušati. Nije smio riskirati da čuje ime Chatellerault, ili čak i samo aluziju na tog čovjeka. Alison je bila prebrza.»je li već otišao?kad si potpisao račun. Vidio je da odlazimo.«njezin odgovor nije bio ni ljut ni topao, naprosto neutralan. Izišli su iz svijećama osvijetljene blagovaonice, pokraj kaskade lukova od zelenoga lišća sve do predvorja, prema bateriji liftova. Ni ona ni on nisu progovorili ni riječi. Vožnja se do njihova kata nastavila u tišini, koja je bila podnošljiva samo zbog ostalih gostiju u tom malom, ograničenom prostoru. McAuliff je otvorio vrata i ponovio mjere opreza što ih je poduzeo i sinoć samo bez skanera. Sad mu se žurilo; ako se sjeti, sobu će kasnije blagosloviti elektroničkom kadionicom. Pregledao je svoju sobu i zaključao spojna vrata s njezine strane. Pogledao je na balkon i u kupaonicu. Alison je stajala u dovratku hodnika i promatrala ga. On joj je prišao.»hoćeš li ostati tu dok se ne vratim?da«, odgovorila mu je ona naprosto. On ju je poljubio u usta, i ostao uz nju, znao je, više nego što je to ona očekivala; to je bila poruka za nju.

130 »Ti si prelijepa dama.alex?«stavila mu je ruke pažljivo na mišice i pogledala ga.»prepoznajem simptome. Vjeruj mi da ih prepoznajem. Nije ih lako zaboraviti... Postoji nešto što mi nisi rekao i što te ja neću pitati. Čekat ću.nemoj dramatizirati, Alison.To je smiješno.sto to?to što si upravo rekao. Baš sam to isto i ja rekla Davidu. U Malagi. On je bio nervozan i uplašen. Bio je tako nesiguran u sebe. I u mene. I ja sam mu rekla: Davide, previše to dramatiziraš... I danas znam da je on baš u tom trenutku shvatio.«mcauliff joj je zafiksirao oči pogledom.»ti nisi David, i ja nisam ti. Jasniji od toga i ne mogu biti. A sad moram na telefon. Vidimo se. I stavi rezu.«poljubio ju je još jednom, otišao do vrata i zatvorio ih za sobom. Pričekao je da čuje metalni zvuk uvlačenja zasuna, pa se okrenuo prema dizalima. Vrata su se zatvorila; dizalo se spustilo. Nad glavama odabranih poslovnih ljudi i turista zadiplila je glazba; tijesna je kabina bila puna. McAuliffove su misli bile na predstojećem telefonskom pozivu Westmoreu Tallonu, a brige na Samu Tuckeru. Dizalo se zaustavilo na nekom nižem katu. Alex je rastreseno pogledao u osvijetljene brojeve, i maglovito se upitao kako bi u taj prenabijeni prostor mogao ući makar još samo jedan čovjek. No o tom problemu nije ni trebalo misliti; dva čovjeka koja su čekala pokraj pomičnih vrata shvatila su situaciju, nasmiješila se i mahnula da će pričekati sljedeći lift. I onda ga je McAuliff ugledao. Iza panela koji su se polako zatvarali, daleko dolje u hodniku. Nabitog muškarca u crnom kaputiću i svijetlim hlačama. Baš je otključao vrata i spremao se đći u sobu; kad je to učinio, povukao je sako da vrati ključ u džep. Košulja mu je bila žuta. Vrata su se zatvorila.»oprostite! Oprostite, molim vas!«rekao je McAuliff žurno i pružio ruku pokraj muškarca u smokingu što je stajao kraj ploče s dugmetima i pritisnuo dugme označeno brojem dva, brojem kata na koji su se upravo spuštali.»zaboravio sam na svoj kat. Strašno mi je žao.«

131 Dizalo, čiji se potisak naglo, električno prekinuo, lagano je poskočilo kao da se makinalno priprema za neočekivano zaustavljanje. Paneli su se otvorili i Alex se bočno probio kroz nervozne putnike koji su mu ipak napravili mjesta. Stao je u hodniku pred bateriju dizala i smjesta pritisnuo dugme za gore. Pa promislio još jednom. Gdje su stepenice? Natpis na kojem je pisalo IZLAZ STUBIŠTE imao je bijela slova na modroj podlozi. To mu se učinilo čudnim; takvi su natpisi uvijek crveni. Nalazio se na drugom kraju hodnika. Žurno je zakoračao po debelom tepihu, i nervozno se nasmiješio paru koji je negdje po sredini izišao kroz vrata. Muškarac je mogao imati pedeset i koju i bio je pijan; djevojka je imala tek dvadeset i koju, bila je trijezna i mulatkinja. Odjevena je bila u uniformu skupe kurve. Nasmiješila se Alexu; i to je bila poruka. On joj je uzvratio, i oči su mu rekle da nije zainteresiran, ali da joj želi sreću, i neka pijancu izvuče što god više može. Gurnuo je prečku na izlaznim vratima. Zvuk je bio preglasan; zatvorio ih je pažljivo, tiho, i bilo mu je lakše kad je vidio da s vanjske strane imaju kvaku. Potrčao je gore betonskim stepenicama oslanjajući se samo na prste, da bude što tiši. Na željeznom je panelu kroz šablonu bio nabojan crni rimski broj II na podlogu bež boje. Polako je pritisnuo kvaku, otvorio vrata i našao se na hodniku drugoga kata. U njemu nije bilo nikoga. Dolje su već počele noćne igre; igrači će ostati u takmičarskim arenama sve dok se nagrade ne dobiju ili izgube ili zaborave u alkoholnoj obamrlosti. Trebao je pripaziti samo na one koji više ne znaju za sebe ili one previše gorljive, poput one tuke na prvom katu kojim je tako precizno manevrirala ona mulatkinja, ni žena ni dijete. Onaj je neznanac bio pri dnu hodnika, ali ne i na samom njegovu kraju. Ne kraj stubišta; možda negdje na dvije trećine puta. I desno; desnom je rukom bio povukao sako i otkrio žutu košulju. To je značilo da je sada iza nekih vrata Alexu lijevo. Sad se, s preokrenutog motrilišta, usredotočio na troja... ne, na četvora vrata sebi slijeva koja su dolazila u obzir. Počevši od drugih vrata od stubišta, na trećini udaljenosti od liftova. Koja? McAuliff je nečujno krenuo po debelom sagu niz hodnik, pripijen uz lijevi zid. U prolazu bi zastao pokraj svakih vrata, i glava mu se stalno okretala, dok su mu oči bile budne, uši naćuljene, vrebajući na glasove, na zveckanje čaša. Na bilo što. Ništa. Tišina. Posvuda.

132 Pogledao je mjedene brojeve 218, 216, 214, 212. Čak i 210. A dalje se ne bi slagalo s onim što je zapamtio. Na polovici je hodnika zastao i okrenuo se. Možda je doznao dovoljno. Dovoljno da to može reći Westmoreu Tallonu. Alison mu je rekla da je krajnji domet elektroničkih prislušnih uređaja otprilike stotinu metara, to je razmak između mikrofona i prijamnika. Ovaj se kat, ovaj dio hotela, nalazio sasvim unutar tih granica. Iza jednih od tih vrata vrti se magnetofon za kojim sjedi čovjek pred zvučnikom ili sa slušalicama na glavi. Možda bi bilo dovoljno i da samo dojavi brojeve. Zašto bi išao dalje? Pa ipak je znao da će to učiniti. Netko je našao za shodno da mu zadre u život na način koji ga je ispunjao gnušanjem. Malo. ga je toga moglo izazvati na bijesnu reakciju, no jedno je od toga bio stvarni, namjerni napad na njegov privatni život. I pohlepa. Da, razbjesnit bi ga znala i pohlepa. Individualna, akademska, korporacijska. Netko, tko se zvao Craft, zbog svoje je pohlepe zapovjedio svojim potrčcima da zadru u Alexove privatne trenutke. Alexander Tarquin McAuliff u tom je trenutku bio jako ljut. Ponovno je krenuo prema stubištu, vraćajući se vlastitim tragom, sasvim uza zid, još bliže svim vratima pokraj kojih bi prošao i pokraj kojih bi zastao i ostao nepomičan. Osluškujući. Dvadvanaest I zatim opet natrag. Trebalo je samo biti strpljiv. Iza jednih od tih vrata bio je čovjek u žutoj košulji. I on ga je želio naći. I onda je začuo. Soba 214. Bio je to radio. Ili televizor. Netko je pojačao glas na televizoru. Nije razabirao riječi, ali je zato čuo izboje uzbuđenog razgovora iz nerazgovijetnog zvučnika, okrenutog suviše glasno a da ne bi bilo iskrivljenja. Najednom se začuo oštar, metalni zveket zasuna. Desetak centimetara od McAuliffa netko je povukao kračun i spremao se otvoriti vrata. Alex je poletio prema stubama. Nije mogao sasvim izbjeći buku, mogao ju je samo svesti na najmanju mjeru dok se bacao u slabo osvijetljeno betonsko stubište. U hipu se okrenuo i gurnuo teška čelična vrata što je brže i tiše mogao; prste je lijeve ruke stavio na njihov rub, tako da se vrata nisu sasvim zatvorila i u posljednjih pola sekunde spriječio je tresak metala o metal.

133 Provirio je kroz pukotinu. Čovjek u žutoj košulji izišao je iz sobe, u kojoj su mu još bile misli. Bio je niti petnaest metara daleko u tihom hodniku u kojem se čuo samo televizor. Činilo se da se ljuti, i prije nego što je zatvorio vrata, pogledao je unutra i izgovorio grubo, razvlačeći po južnjački.»daj stišaj to sranje, majmune blesavi!«čovjek u žutoj košulji nato je tresnuo vratima i žurnim korakom krenuo prema dizalima. Ostao je na kraju hodnika i nervozno pogledavao na sat, popravljao kravatu i trljao cipele o hlače sve dok se nije upalilo crveno svjetlo, popraćeno tihim odjekom zvonca, najavljujući dolazak lifta. McAuliff je sve to promatrao sa stubišta, pedesetak metara daleko. Vrata su se dizala zatvorila, i Alex je stupio na hodnik. Prišao je sobi 214 i na trenutak ostao nepomičan. Bila je to odluka od koje je mogao odustati, i on je to znao. Mogao je otići, nazvati Tallona, reći mu broj sobe, i to bi bilo to. Ali to ne bi bilo dovoljno. To uopće ne bi bilo dovoljno. Imao je bolju ideju: on će toga koji je ostao sam u sobi odvesti Tallonu. Ako se to Tallonu ne svidi, neka se nosi do đavola. Isto vrijedi i za Hammonda. Budući da je utvrđeno da je te elektronske sprave postavio Craft, čovjek bez ikakve veze s eluzivnim Halidonom, onda tog Arthura Crafta treba naučiti pameti. Alexov sporazum s Hammondom nije se odnosio i na zlostavljanja s treće i četvrte strane. Činilo se savršeno logičnim da iz te šahovske partije ukloni Crafta. Craft je samo zamućivao pitanja, zaplitao potjeru. McAuliff je o Arthuru Craftu doznao dvije fizičke činjenice: bio je sin Crafta starijeg i Amerikanac. A bio je i vrlo neugodan. To bi moralo biti dovoljno. Pokucao je na vrata ispod broja 214.»Da, mon? Tko je to, mon?«dopro je iznutra prigušeni odgovor. Alex je počekao i ponovno pokucao. Glas iznutra primakao se vratima.»tko je to, molim, mon?arthur Craft, budalo!o! Da gospodine, gospodin Craft, mon!«glas je odavao sasvim jasan strah. Kvaka se okrenula; zasun nije bio umetnut. Vrata se još nisu otvorila ni za tri prsta, kad je McAuliff o njih tresnuo ramenom svom silinom svojih devedeset kila. Vrata su prasnula u Jamajkanca srednjega rasta koji je stajao iza njih i zavaljala ga do sredine sobe. Alex je dohvatio rub zatitralih vrata i zamahnuo, i tresak je teškoga drva odjeknuo čitavim hodnikom.

134 Jamajkanac se uspravio, a u očima su mu se miješali bijes i strah. Poletio p prema pisaćem stolu: na njemu su, s obje strane, bili sanduci sa zvučnicima. Između njih je bio pištolj. McAuliff se bacio prema njemu, i lijeva mu je ruka krenula prema pištolju, a desna pokušavala dohvatiti protivnika gdje stigne. Ruke su im se sastale nad toplim čelikom pištolja; Alex je dohvatio crnca za grlo i zabio mu prste u meso. Čovjek se samo labavo stresao; pištolj se zavrtio po stolu i frknuo na pod. McAuliff je zamahnuo rukom i udario crnca stisnutim krajem šake u lice, pa je isti čas otvorio i povukao mu glavu za kosu. Kad mu je glava krenula prema dolje, Alex ga je silovito lupio koljenom najprije u prsa, pa u lice. Iz tisuću godina daleke prošlosti u glavu su mu se počeli vraćati glasovi: Lupi ga koljenom! Nogom! Zgrabi ga! Drži! Udari po očima! Slijepac se ne može boriti!... Izlomi ga\ I bilo je gotovo. Glasovi su se stišali. Čovjek mu se srušio pred noge. McAuliff je otkoračio. Bio je užasnut; nešto se s njim dogodilo. Na nekoliko se užasavajućih trenutaka vratio u vijetnamska brda. Spustio je pogled na nepokretnog Jamajkanca pod svojim nogama. Glava mu se okrenula, obrazom položena na tepih; s ružičastih mu je usana kapala krv. Hvala Bogu da diše. To je zbog pištolja. Prokletog pištoljal Nije mu se nadao. Tuči, da. I njegov ju je bijes opravdavao. Ali je pomislio da će se samo pograbiti žestoko, ali kratko. Suočit će se i zbuniti onoga koji snima vrpce, i silom ih odnijeti sa sobom. Zbuniti, i tako pohlepnog poslodavca naučiti pameti. Ali ne ovo. Ovo je bilo smrtonosno. Bilo je to nasilje u službi golog opstanka. Vrpce. Glasovi. Iz zvučnika su na stolu dopirali uzbuđeni glasovi. To što je čuo nije bio televizor. Bili su to zvukovi iz kuhinje Courtleigh Manora. Neki su vikali, drugi im ljutito odgovarali; čule su se zapovijedi nadređenih i cvilno tuženje podređenih. Sve je bilo žurno, grozničavo... uglavnom nerazmrsivo. Ti su glasovi zacijelo razbjesnili prisluškivače. A onda je Alex ugledao kolute koji su se okretali na magnetofonu. On je, tko zna zbog čega, bio na podu, desno od stola. Mali, kompaktni Wollensakov magnetofon, koji se okretao kao da se baš ništa nije dogodilo. McAuliff je dohvatio dva zvučnika i nekoliko puta lupio jednim o drugi, sve dok se drvo nije rascijepilo i kutije raspukle. Raskinuo je crne ljuske, iščupao žice i

135 pobacao ih po sobi. Prišao je desnoj strani stola i lupio petom o Wollensak, pa samljeo mnoštvo ravnih sklopki. Iz unutrašnjosti se zadimilo i kolutovi su se prestali okretati. Pognuo se i otrgnuo vrpcu; mogao ju je i spaliti, ali na njoj i tako nije bilo snimljeno ništa važno. Zakotrljao je dva koluta preko poda, i tanka je nit vrpce na sagu stvorila V. Jamajkanac je zastenjao; zažmirkao je očima, progutao slinu i nakašljao se. Alex je podigao pištolj s poda i utisnuo ga za pojas. Otišao je u kupaonicu, pustio hladnu vodu i bacio ručnik u umivaonik. Izvukao je mokri ručnik iz umivaonika i vratio se raskašljalom, povrijeđenom Jamajkancu. Kleknuo je, pomogao mu da se uspravi u sjedeći položaj i umio mu lice. Voda mu je potekla niz košulju i hlače... voda pomiješana s krvlju.»oprosti«, rekao je Alex.»Nisam te mislio tući. Pa i ne bih, da nisi posegnuo za tim prokletim pištoljem.monl«jamajkanac je sad napravio stanku za kašljanje.»ti si ludimonl«jamajkanac se uhvatio za prsa i, dok se s mukom uspravljao na noge, bolno se zatrzao.»ti mi slomi... sve, mon!«rekao je isprebijani i pogledao razbijenu opremu.»naravno da jesam! I možda tvoj gospodin Craft shvati poruku. Ako se već želi igrati industrijske špijunaže, neka se igra u nekom drugom dvorištu. Ne volim da netko zabada nos u moje poslove... No daj, idemo.«alex je uhvatio čovjeka za mišicu i poveo ga prema vratima.»ne, mon!«viknuo je crnac i pokušao se oprijeti.»da, mon«, odgovorio je je McAuliff tiho.»ti sad ideš sa mnom.kamo, mon?u posjet jednom sitnom starčiću koji vodi ribarnicu, to je sve.«alex ga je gurnuo; crnac se uhvatio za bok. Sigurno sam mu slomio rebra, pomislio je McAuliff.»Molim te, mon! Bez policije, mon! Ja gubim sve!«crne su mu oči bile molećive dok se držao za rebra.»htio si potegnuti pištolj, mon! A to je nešto jako ozbiljno.taj ne pištolj moj. Taj pištolj nema on metaka, mon.kako?vidi sam, mon! Molim! Ja dobar posao imam... ne zlo nikom činim...«alex ga više nije slušao. Potegao je pištolj iz pojasa. To uopće nije bilo oružje.

136 Bio je to starterski pištolj; onakav kakvim se označava početak konjske trke.»o, za ime Boga...«Arthur Craft junior volio se igrati igrati dječje igre s dječjim igračkama. McAuliff je pogledao uspaničenog Jamajkanca.»Dobro, mon. Samo reci svom poslodavcu to što sam ti rekao. A sljedeći ću ga put odvući na sud.«ovo je bilo glupo rečeno, pomislio je Alex kad je izišao na hodnik i za sobom zalupio vrata. Nije tu bilo nikakvog suda; Julian Warfield i njegov protivnik, R. C. Hammond, bili su mnogo prihvatljiviji. A sad se, uz Dunstone i Britansku obavještajnu, pojavila još i zagonetka zvana Arthur Craft. Nevažan zapletaj s kojim je, po svemu sudeći, svršeno. Izišao je iz lifta i pokušao se prisjetiti gdje su telefonske govornice. Onda je shvatio da su bile lijevo od ulaza, iza recepcije. Kimnuo je recepcionarima i pokušao se prisjetiti privatnog broja Westmorea Tallona.»Gospodin McAuliff, gospodine?«čovjek koji mu se obratio bio je visoki Jamajkanac vrlo širokih ramena, koja je još više isticao tijesni najlonski sako.»da?biste li pošli sa mnom, molim?«alex ga je pogledao. Bio je uredan, hlače su mu bile izglačane, a bijela košulja i kravata ispod sakoa bile su dokaz uglađenosti.»ne... a zašto bih?molim vas, imamo jako malo vremena. Netko vas čeka vani. Gospodin Tucker.Kako? Kako ste...molim vas, gospodine McAuliff. Ne mogu tu stajati.«alex je pošao za Jamajkancem kroz staklena vrata ulaza. Kad su stigli do prilazne staze, ugledao je onog čovjeka u žutoj košulji Craftova čovjeka kako prilazi stazom što je vodila od parkirališta. Čovjek je zastao i zagledao se u nj, kao da ne zna što da učini.»požurite, molim vas«, rekao je Jamajkanac koji je grabio nekoliko koraka ispred McAuliffa, pa udario u trk.»kraj glavnog ulaza. Auto već čeka!«potrčao je stazom, pa pokraj kamenih vratnica. Uz cestu je stajao zeleni Chevrolet, s upaljenim motorom. Jamajkanac je Alexu otvorio stražnja vrata.»ulazite!«

137 McAuliff je to i učinio. Sam Tucker, čiji je golemi stas zauzimao najveći dio stražnjeg sjedala, i kome se na pramenu crvene kose odražavalo vanjsko svjetlo, pružio mu je svoju krupnu šaku.»drago mi je što te vidim, dječače!sam!«automobil je poskočio i zabio Alexa u baršun. McAuliff je tek sad opazio da su na prednjem sjedalu čak trojica. Vozač je nosio bejzbolsku kapu; treći je čovjek samo malo manji od Sama Tuckera bio stisnut između vozača i Jamajkanca koji ga je dočekao u predvorju Courtleigha. Alex se okrenuo perma Tuckeru.»Što sve to znači, Sam? Gdje si se, do đavola, djenuo?«odgovor, međutim, nije došao od Sama Tuckera. Umjesto njega, onaj crnac do prozora, čovjek koji je Alexa doveo prilaznom stazom, okrenuo se i progovorio tihim glasom.»gospodin Tucker je bio s nama, gospodine McAuliff... Budemo li mogli upravljati zbivanjima, mi smo vaša veza s Halido nom.«14 Vozili su se skoro čitav sat. I pritom se stalno uspinjali, sve više i više, činilo se McAuliffu. Serpentine su se uspinjale zmijoliko, i naglo zakretale na okukama skrivenim širokim slapovima tropskog zelenila. Bile su tu i dionice neasfaltirane ceste. Automobil ih je podnosio slabo; cviljenje u niskoj brzini bilo je dokaz tome. McAuliff i Sam Tucker govorili su tiho, znajući da oni sprijeda slušaju njihov razgovor. Ali ta spoznaja kao da nije mučila Tuckera. Samova je priča bila sasvim logična, s obzirom na njegove navike i životni stil. Sam Tucker je u mnogim dijelovima svijeta imao prijatelje, ili znance za koje nitko nije znao. Ne bi se moglo reći da ih je on svjesno skrivao; riječ je bila naprosto o tome da su oni bili dio njegova osobnog, a ne profesionalnog života. Jedan je od njih bio i Walter Piersall.»Spomenuo sam ti ga lani, Alexander«, rekao je Tucker u mraku stražnjeg sjedala.»u Ocho Riosu.Ne sjećam se.«

138 »Rekao sam ti da sam u Carrick Fovleu upoznao jednog akademskog građanina. I da ću s njim provesti nekoliko vikenda.«tako je, pomislio je McAuliff. Zato mu se to ime učinilo tako poznatim.»sad se sjećam. To je bilo nešto o nizu predavanja na Kingstonskom institutu.tako je. Walter je zaista bio klasa etnolog koji te ne bi nasmrt izgnjavio. Brzojavio sam mu da ću opet doći.a stupio si u vezu i s Hanlevjem. On je digao uzbunu.boba sam nazvao čim sam stigao u Montego. Radi malo sporta. Kasnije ga ne bih ni mogao dobiti. Putovali smo brzo, a tamo gdje smo krenuli nema telefona. Mislio sam da će pobjesnjeti kao sam vrag.nije se on naljutio, nego zabrinuo. Taj si nestanak zaista krasno odglumio.mogao je znati. Ja na ovom otoku imam prijatelje, ne dušmane. Ili bar nemam nijednog za kojeg znamo i ti i ja.sto se dogodilo? Kamo si otišao?«tucker mu je sve ispričao. Kad je Sam stigao u Montego Bay, na recepciji ga je čekala Piersallova poruka. Kad se smjesti neka ga nazove u Carrick Foyle. Sto je on i učinio, ali mu je sluga u Carrick Fovleu rekao da će se Piersall vratiti tek noćas, jako kasno. Onda je Tucker nazvao svog starog prijatelja Hanlevja, i onda su se zajedno napili, što je bio već utvrđeni običaj pri njihovim susretima. Ujutro, dok je Hanlev još spavao, Sam je izišao iz hotela po cigarete.»to baš nije, dječače moj, hotel slavan po sobnoj podvorbi.toliko sam shvatio«, odgovorio je Alex.»A vani na ulici, ovi su me prijatelji«sad je Tucker pokazao prema prednjem sjedalu»čekali u karavanu...gospodina je Tuckera netko slijedio«, prekinuo ga je crnac do prozora.»glas je o tome stigao i do doktora Piersalla. Zato nas je poslao u Mo'Bav da mu pripazimo na prijatelja. A gospodin Tucker ustaje rano.«sam se široko nasmiješio.»znaš ti mene. Čak ni kad se nalijem, ja ne mogu dugo.znam«, odgovorio je Alex i prisjetio se i premnogih hotelskih soba i geoloških logora po kojima je Tucker lunjao već u prvom svjetlu zore.»tu je došlo do malog nesporazuma«, nastavio je Sam.»Ovi su mi dečki rekli da Piersall čeka na mene. I tako sam pomislio, k vragu, dečkima sam bio tako važan da su me čekali čitavu noć, pa onda idem odmah. Stari se Hanlev i tako neće

139 probuditi još najmanje jedan sat... Nazvat ću ga od Piersalla. Ali mi, k vragu, nismo otišli u Carrick Foyle. Pošli smo niz Martha Brae do tabora u bambusu. A da onamo stignemo trebala su nam prokleta dva sata, do tog mjesta Bogu iza nogu, Alexander.«Kad su stigli do taborišta, Walter Piersall ga je toplo pozdravio. Ali je već nakon nekoliko trenutaka Tucker shvatio da se s njim nešto dogodilo. To nije bio čovjek kojeg je Sam lani upoznao. U njemu je bila nekakva zagrijanost, nekakva žestina kakve nije bilo prije dvanaest mjeseci. Walter Piersall se upleo u jamajkanske poslove. Tihi je antropolog postao žestoki pobornik u ratu što se na Jamajki vodio između društvenih klasa i političkih stranaka. Najednom je postao žestoki zaštitnik otočanskih prava, neprijatelj stranih izrabljivača.»to sam već vidio na desetke puta«, rekao je Sam.»Od Tasmanije do Kariba; to je nekakva otočna groznica. Opsjednutost... valjda zbog samoće. Ljudi dođu zbog poreza ili klime ili zbog nekog vraga, pa postanu samozvani zaštitnici svojih pribježišta... katolički konvertiti papskiji od pape...!«dok je tako propovijedao po čitavom otoku, do Piersalla je dopro šapat o golemoj zavjeri. U njegovu vlastitom dvorištu, u župi Trelawny. Isprva se na taj šapat oglušio; odnosio se i na ljude s kojima se možda i nije slagao, ali čiji je integritet bio neupitan. Na ljude silnog ugleda. Urotnički je sindrom stalna gnjavaža za svaku novorođenu vlast, u stadiju rasta, i Piersallu je to bilo jasno. Na Jamajki je sve to dobivalo na uvjerljivosti zbog dotoka stranog kapitala koji je tražio porezni zaklon, zbog parlamenta koji je izglasavao više reformi no što ih je uopće bilo moguće provesti, kao i zbog malobrojne i bogate otočke aristokracije koja se pokušavala zaštititi, u jednoj zajednici u kojoj je podmićivanje bilo sastavni dio života. Piersall je odlučio da jednom zauvijek utiša te šaptom izrečene glasine. I tako je prije četiri mjeseca otišao u Ministarstvo rezervata i napisao pismo namjere, kojim je izjavio da udruživanjem sredstava kani kupiti sedamdeset četvornih kilometara zemljišta na sjevernoj granici Cock Pita. Bila je to zapravo bezazlena gesta. Takva bi se kupovina godinama vukla kroz sudove i zahtijevala zadovoljavajuće ispunjenje povijesnih otočnih sporazuma; njegova je namjera bila samo dokazati spremnost Kingstona da prihvati zahtjev. Da otokom ne upravljaju stranci.»od toga se dana, Alexander, Piersallov život pretvorio u pakao.«sam Tucker je pripalio tanku domaću cigaru; aromatični je dim izletio kroz otvoreni prozor u

140 nastupajuću mrklinu.»počela ga je uznemiravati policija, desetke su ga puta zbog gluposti dovlačili pred suca za prekršaje; njegove su snimljene telefonske razgovore ponavljali državni odvjetnici... I onda su ga glasine koje je pokušao stišati na koncu i ubile.«mcauliff nekoliko trenutaka nije progovorio ni riječi.»zašto je Piersall tako želio stupiti s tobom u vezu?«upitao je Tuckera.»U svom sam mu brzojavu javio da krećem na veliku ekspediciju u Trelawny. Projekt Londona preko Kingstona. Nisam želio da pomisli da ću prevaliti deset tisuća kilometara samo da mu budem gost; on je uvijek imao puno posla, Alexander.Ali si ti noćas bio u Kingstonu. Ne u taborištu u Martha Braeu. A dvojica su me od ovih«i tu je McAuliff pokazao prema prednjem sjedalu slijedila čitavo popodne. U ovom automobilu.dopustite da vam odgovorim, gospodine McAuliff«, rekao je Jamajkanac pokraj prozora, pa se okrenuo i položio ruku na naslonjač.»kingston je uhvatio brzojav gospodina Tucka; pa su mu kuckuc, nešto dodali, mon. Oni su mislili da se gospodin Tuck s doktorom Piersallom spleo radi zla. Radi zla za njih, mon. I tako su Mo'Bay poslali zle ljude. Da otkriju čime se to gospodin Tuck bavi...otkud vam sve to?«prekinuo ga je Alex. Crnac do prozora jedan je vrlo kratak trenutak pogledao vozača. Bilo je to teško odrediti u sumračnom svjetlu i jurnjavi sjena, no McAuliffu se učinilo da je šofer neprimjetno kimnuo glavom.»pokupili smo te ljude koji su došli u Mo'Bav za gospodinom Tuckom. Više od toga ne trebate znati, mon. To što smo doznali jako je zabrinulo doktora Piersalla. Toliko, mon, da je odletio u Kingston. Da razgovara s vama, mon... I zato su doktora Piersalla i ubili.tko ga je ubio?da znamo, sutra bi u Victoria Parku našli jednog obješenog.a što ste doznali... od ljudi iz Mon tega?«ponovno se učinilo da je crnac koji je govorio zirnuo na vozača. Odgovorio je već za nekoliko sekundi:

141 »Ti ljudi u Kingstonu vjeruju da će im doktor Piersall i dalje raditi smetnje. Kad je pošao do vas, mon, to im je bio dokaz. Oni su ga ubili i tako si iz oka izvadili veliki trn.a vi ne znate tko je to učinio...unajmljeni crnčuge, mon«, prekinuo ga je crnac.»ovo je suludo!«izgovorio je McAuliff koliko Samu Tuckeru toliko i samome sebi.»ljudi ubijaju ljude... ljudi slijede ljude. To više nema nikakve veze s mozgom!zašto bi to bilo suludo čovjeku koji svraća u Tallonovu ribarnicu?«upitao ga je crnac iznenada.»otkud...«rekao je McAuliff i stao. To ga je zbunilo; bio je tako oprezan.»otkud vi to znate? Ja sam vas ostavio na hipodromu!«jamajkanac se nasmiješio, i blistavi su mu zubi uhvatili svjetlo odraza u vjetrobranu što je zakretao.»oceanska pastrva nije zapravo ništa bolja od slatkovodne, mon.«prodavač! Ležerni prodavač u prugastoj lanenoj pregači!»čovjek na štandu bio je jedan od vaših. Svaka čast«, rekao je McAuliff tiho.»i s pravom. Westmore Tallon je britanski agent... To je tako u njihovu stilu: Pridobij na svoju stranu tajnu pomoć skrivenih interesa. I tako u biti glupo. Tallonovi senilni suškolarci s Etona možda se u nj i mogu pouzdati; njegovi sunarodnjaci ne.«jamajkanac je skinuo ruku s naslona i okrenuo se prema naprijed. Odgovor je bio gotov. Onda je progovorio Sam Tucker, zamišljeno i otvoreno.»alexander... a sad mi reci što se to do đavola zbiva. Sto si to zakuhao, dječače?«mcauliff se okrenuo Samu. Taj golemi, vitalni, sposobni stari prijatelj gledao ga je kroz tamu, dok su mu preko lica skakali brzi bljeskovi svjetla. U Tuckerovim su očima bili zbunjenost i bol. I bijes. A što si to do đavola zakuhao ti, pomislio je Alex.»Evo nas, mon«, rekao je vozač u bejzbolskoj kapi, koji za čitave vožnje nije prozborio ni riječi. McAuliff je pogledao kroz prozore. Zemljište je sada bilo ravno, ali visoko u brdima i njima okruženo. Sve je bilo sporadično osvijetljeno jamajkanskom mjesečinom koja se cijedila kroz niske oblake Modroga gorja. Bili su na zemljanoj cesti; u daljini, možda četvrt milje daleko, stajala je mala zgrada nalik na kolibu.

142 Kroz jedincati se prozor naziralo slabašno svjetlo. Desno su bile još dvije... strukture. Ne zgrade, ne kuće ili kolibe, ništa što bi se dalo stvarno definirati; bile su to samo slobodne forme, pognute siluete... translucentne? Da... žice, platno. Ili mreža... Bili su to veliki pokrovi, nalik na šatore, i poduprti mnogim stupovima. A onda je Alex shvatio: ispod šatora zemlja je bila poravnana i nabijena, a duž ruba, u razmacima od desetpetnaest metara, bili su postavljeni ugašeni fenjeri. Šatori su bili zamaskirani hangari; zemlja je bila sletište. Bili su na skrivenom brdskom aerodromu. Chevrolet je usporio približavajući se nečemu za što se ispostavilo da je seoska kućica. Iza ruba kuće stajao je prastari traktor, a vrtni alat plugovi, jarmovi, vile bili su nemarno razbacani posvuda. Na mjesečini je sva ta oprema izgledala kao nepokretni relikti. Nepotrebne, mrtve uspomene. Kamuflaža. Kao što su kamuflirani bili i hangari. Aerodrom neoznačen ni na jednoj karti.»gospodin McAuliff? Gospodin Tucker? Ako izvolite, pođite za mnom.«crnac koji je stajao kraj prozora i sve to izgovorio, otvorio je vrata i iskoračio. Sam i Alex učinili su isto. Vozač i treći Jamajkanac ostali su unutra, a kad su iskrcani putnici otkoračili od automobila, vozač je ubrzao motor i odjurio niz zemljanu cestu.»kamo će?«upitao je McAuliff tjeskobno.»sakriti automobil«, odgovorio je crnac.»kingston noću šalje zračne patrole radi mariška, traži takva sletišta. Sreću ima, onda vidi lake avione narkotike prevoze.ovo je kraj marihuane? Mislio sam da je to na sjeveru«, rekao je Tucker. Jamajkanac se nasmijao.»mariška, trava, mak... sjever, zapad, istok. To zdrava izvozno orijentirana proizvodnja, mon. Ali ne naša... Hajde, idemo unutra.«kad su joj se sva trojica približila, vrata su se minijaturne seoske kućice otvorila. U dovratku je stajao svijetloputi crnac kojeg je Alex prvi put vidio u prugastoj pregači iza štanda u Tallon'su. Unutrašnjost je kućice bila primitivna: drveni stolci, debeli okrugli stol u središtu jedincate sobe, vojnički ležaj postavljen uza zid. Usred svega toga bola je u oči i jedna kontradikcija: komplicirani radiouredaj na stolu desno od vrata. Svjetlo je u prozoru potjecalo od zaslonjene svjetiljke ispred te mašinerije; čuo se i zvuk generatora koji je proizvodio potrebnu struju.

143 Sve je to McAuliff opazio već nekoliko sekundi nakon što je ušao. A onda je ugledao i drugog čovjeka, koji je stajao u sjeni na drugoj strani sobe, leđima okrenut prema ostalima. Njegova mu se pojava kroj kaputa, ramena, suženi struk, po mjeri krojene hlače učinila poznatom. A onda se čovjek okrenuo; svjetiljka sa stola obasjala mu je lice. Charles Whitehall se zagledao u McAuliffa, a onda polako kimnuo glavom. Vrata su se otvorila, i u sobu je ušao vozač Chevroleta s trećim crncem. Prišao je okruglom stolu u središtu prostorije i sjeo. Skinuo je bejzbolsku kapu i otkrio krupnu obrijanu glavu.»ja sam Moore. Barak Moore, gospodine McAuliff. Da se ne biste brinuli, nazvali smo onu ženu, Alison Booth. Rekli smo joj da ste otišli u Ministarstvo na konferenciju.ona u to neće povjerovati«, odgovorio je Alex.»Ako joj se bude dalo provjeravati, informirat ćemo je da ste s Lathamom u skladištu. Nemate zbog čega brinuti, mon.«sam Tucker je stajao kraj vrata; bio je opušten ali radoznao. I jak; debele su mu ruke bile spletene na prsima, a njegovo izbrazdano lice opaljeno kalifornijskim suncem pokazivalo je koliko mu je godina i naglašavalo njegovu žilavu snagu. Charles Whitehall je stajao kraj prozora u lijevom zidu, a njegovo otmjeno, arogantno lice zračilo je prezir. Svijetloputi crnac iz Tallonove ribarnice i dva jamajkanska»gerilca«dovukli su svoje stolce do desnoga zida, i tako se povukli iz središta zanimanja. Tako su telegrafski jezgrovito javljali da je Barak Moore njihov nadređeni.»molim vas, sjednite.«barak Moore je pokazao na stolce oko stola. Bila su tri. Tucker i McAuliff su se pogledali; ne bi imalo smisla odbiti. Prišli su stolu i sjeli. Charles Whitehall je ostao stajati kraj prozora. Moore ga je kratko pogledao.»hoćete li nam se pridružiti?ako mi se bude sjedilo«, odgovorio je Whitehall. Moore se nasmiješio i progovorio, gledajući Whitehalla.»Charleymonu je ponekad teško sa mnom biti u istoj sobi, a kamoli za istim stolom.a zašto je onda tu?«upitao je Sam Tucker.»On nije imao pojma da će mu se to dogoditi sve do nekoliko trenutaka pred slijetanje. U SavannalaMaru smo promijenili pilote.«

144 »To je Charles Whitehall«, rekao je Alex, obraćajući se Samu.»On je član ekspedicije. Ni ja nisam znao da će biti tu.koje je tvoje područje, dječače?«tucker se zavalio u stolicu i obratio se Whitehallu.»Jamajka... dječače.nisam mislio ništa loše, sinko.ali si ti loš«, naprosto je odgovorio je Whitehall.»Charlev i ja«, nastavio je Barak Moore,»nalazimo se na suprotnim polovima politike. U vašoj zemlji vi imate izraz 'bijeli ološ'; on mene smatra 'crnim smećem'. I to zbog otprilike istog razloga: on misli da sam suviše sirov, preglasan i neopran. U očima Charleymona ja sam neotesani revolucionar... a on je, shvaćate, galantni buntovnik.«moore je mahnuo rukom ispred sebe, baletanski i uvredljivo.»ali su naše pobune različite, mon, sasvim različite. Ja želim Jamajku za sve ljude. On je želi za samo nekolicinu.«whitehall mu je odgovorio stojeći sasvim nepomično.»danas si slijep kao što si to bio i prije deset godina. Od svega si promijenio samo ime, Bramvvell Moore.«Whitehall se nacerio glasno i podrugljivo, pa nastavio.»barak... djetinjasto i besmisleno kao i društvena filozofija za koju se zalažeš; glasanje prašumske žabe.«moore je progutao slinu i tek tada odgovorio.»ja bih te za ovo mogao ubiti, i mislim da to znaš. Ali to bi bilo štetno koliko i rješenja koja želiš nametnuti našoj domovini. Jer imamo zajedničkog neprijatelja, ti i ja. I sad to znaj iskoristiti, fasistomon.to je rječnik tvojih duhovnih vođa. Jesi li to morao učiti napamet, ili si smio malo i čitati?slušajte!«prekinuo ih je McAuliff ljutito.»možete se i tući i svašta si govoriti, a možete se i ubiti, i za to me zabolje, ali se ja želim vratiti u hotel!«okrenuo se Baraku Mooreu.»Što god da mislite reći, dajte da to napokon čujemo.on ima pravo, Charleymon«, odgovorio je Moore.»Na to ćemo se još vratiti... Ja ću, kako se to veli, rezimirati. I to je kratak sažetak, mon... A to je da su već napravljeni razvojni planovi za velik dio otoka planovi koji isključuju ljude. A to potvrđuje i smrt doktora Piersalla. Mi logično pretpostavljamo da je uz te planove vezana i vaša geološka ekspedicija; to znači da Ministarstvo i Kraljevsko društvo hotice ili nehotice prikrivaju identitet financijskih interesa. Nadalje, McAuliff, ovaj gospodin ovdje nije svjestan tih činjenica, zato što surađuje s Britanskom

145 obavještajnom preko prezira dostojnog Westmorea Tallona... To je sažetak svega. I što ćemo sad?«moore se zagledao u Alexa, očima koje su bile mali crni krateri u golemom brdu crne kože.»mi imamo pravo nekamo poći, gospodine McAuliff.Prije nego što ga pritisneš uza zid, dječače«, ubacio se Sam Tucker na Alexovo iznenađenje,»ne zaboravi da vam ja ne pripadam. Ne velim da možda neću, ali sada ne.ja mislim da bi trebao biti zainteresiran kao i mi, Tuckeru.«Ispuštanje naslova»gospodin«, pomislio je McAuliff, bio je Mooreov neprijateljski odgovor na to što ga je Sam nazvao»dječakom«. Moore nije shvaćao da se Tucker tako obraća svima.»nemoj me krivo shvatiti«, dodao je Sam.»Ja jesam zainteresiran. Samo nemoj tako trčati pred rudo... A ti, Alex, mislim da bi im trebao reći sve što znaš.«mcauliff je pogledao Tuckera, pa Moorea, pa Whitehalla. U Hammondovim uputama nije bilo baš ničeg što bi se odnosilo na ovakvo sučeljavanje. Osim preklinjanja: Priču uvijek gradi djelomice na istini... što jednostavnije...»ljudi iz Britanske obavještajne kao i svi koje oni predstavljaju žele spriječiti te planove baš koliko i ja. Ali su im za to potrebne informacije. Oni misle da njih ima Halidon. I zato s njim žele stupiti u vezu. A tu bih vezu trebao uspostaviti ja.«alex nije bio siguran kakva će reakcija uslijediti, ali zacijelo nije očekivao ono što se potom dogodilo. Tupo lice Baraka Moorea, groteskno ispod goleme izbrijane glave, polako je promijenilo izraz iz nepomičnosti do raspoloženosti, od raspoloženosti do nabranog mesa otvorene veselosti; bio je to, međutim, humor utemeljen na okrutnosti. Njegova su se velika usta otvorila, i iz njih je izletio hripav, zloban smijeh. S prozora se začuo još jedan zvuk, još jedan smijeh: bio je viši i šakalski. Charles Whitehall je istegnuo svoj elegantni vrat, nagnuo glavu prema stropu i presavio ruke preko po mjeri krojena sakoa. Izgledao je kao kakav mršavi, crni istočnjački svećenik kojeg silno zabavlja novajlijino neznanje. Tri Jamajkanca što su sjedila na redu stolaca, bljeskali su bijelim zubima iz sjene i smiješili se, a tijela su im se lagano tresla od nijemoga smijeha.»za kog vam je vraga to toliko smiješno?«upitao je McAuliff, ozlovoljen tim nejasnim poniženjem.»smiješno, mon? Mnogo puta više nego smiješno. Mungo lovi zmiju ljuticu, i zato se zmija s njim želi sprijateljiti?«moore se još jednom nasmijao na svoj odvratan način.»nema toga ni u jednom prirodnom zakonu, mon!«

146 »Moore vam zapravo želi reći, gospodine McAuliff«, ubacio se u razgovor Whitehall i prišao stolu,»da je naopako i pomisliti da bi Halidon želio surađivati s Englezima. To je nezamislivo. Baš su 'halidoni' ovog otoka otjerali Britance s Jamajke. Ili, jednostavnije rečeno, u MI6 se ne može imati povjerenja.a što je zapravo Halidon?«Alex je promatrao crnog učenjaka, koji je stajao nepokretan, očiju prikovanih za Baraka Moorea.»To je sila«, odgovorio je Whitehall tihim glasom. McAuliff je pogledao Moorea; on je Whitehallu uzvraćao pogled.»to baš ne govori puno, zar ne?u ovoj sobi nema čovjeka koji bi vam o tome mogao reći više, mon«, rekao je Barak Moore i prebacio pogled na Alexa. Sad se javio Charles Whitehall.»To nema imena, McAuliff. Halidon je nevidljiva kurija, dvorac bez soba. Mi vam ne lažemo. Ne kad je riječ o tome... Ovaj mali kontigent, to troje ljudi; Mooreova elitna jedinica...»pazi što govoriš, Charleymon! Mi tako ne govorimo! Elita!«Barak je tu riječ naprosto ispljunuo.»nevažno«, nastavio je Whitehall.»Usudio bih se reći da na čitavoj Jamajki nema više od pet stotina ljudi koji su čuli za Halidon. A manje ih je od pedeset koji pouzdano poznaju nekog od njegovih članova. A oni koji ih poznaju, radije bi podnijeli muke obeaha nego ih otkrili.obeah!«komentar Sama Tuckera bio je već u njegovu glasu. On nije držao baš nimalo do tog šovinističkog dijabolizma koji je ispunjavao strahom tisuće i tisuće urođeničkih glava tog jamajkanskog analoga haićanskog vudua.»obeah je golo govno, dječače! I što to prije shvate tvoji seljaci i brđani, utoliko bolje po njih!ako mislite da je to ograničeno na brda i sela, onda se grdno varate«, odgovorio je Whitehall.»Mi na Jamajki iz obeaha ne pravimo turističku atrakciju. Jer ga suviše poštujemo.«alex je pogledao Whitehalla.»Zar ga i vi poštujete? Vi u to vjerujete?«whitehall je pogledao McAuliffa ravno u oči, pogledao znalačkim pogledom s primjesom humora.»da, gospodine McAuliff, ja doista poštujem obeah. Pošao sam tragom njegovih odvjetaka i stigao do majke Afrike. Vidio sam što je učinjeno sa stepama, u džungli. Poštovanje; nisam rekao da tome pripadam ili da u to vjerujem.«

147 »Znači da je Halidon zapravo organizacija.«mcauliff je izvadio cigarete. Barak Moore je ispružio ruku i uzeo jednu; Sam Tucker se nagnuo iz stolca. Alex je nastavio.»tajno društvo koje se vješto prikriva. Zašto?... Obeah?Djelomice i zato, mon«, odgovorio je Moore, pa zapalio cigaretu pokretom čovjeka koji puši tek u rijetkim zgodama.»a osim toga je i jako bogato. Šuška se da posjeduje nezamisliva blaga, mon.«i onda je McAuliff najednom shvatio očito. Pogled mu je zakružio između Charlesa Whitehalla i Baraka Moorea.»Kriste svemogući! Vi želite stićido Halidona koliko i ja! Kao i Britanska obavještajna!tako je, mon«, odgovorio je Moore i o stol zgnječio tek načetu cigaretu.»zašto?«upitao je Alex. Odgovorio mu je Charles Whitehall.»Zato što imamo posla s dva giganta, gospodine McAuliff. Jednim crnim i drugim bijelim. Halidon mora pobijediti.«15 Taj sastanak u osamljenoj seoskoj kući visoko u Modrim brdima potrajao je do dva u noći. Na kraju su se složili oko zajedničkog cilja: uspostaviti vezu s Halidonom. Budući da je, međutim, procjena Baraka Moorea i Charlesa Whitehalla da Halidon neće htjeti surađivati izravno s Britanskom obavještajnom bila prilično uvjerljiva, McAuliff je pristao na suradnju s dva crna protivnika. Barak i njegovi»elitni«gerilci pobrinut će se za dodatno osiguranje istraživačke ekspedicije. Dvojica od trojice što su sjedila uza zid seoske kuće odletjet će u Ocho Rios, gdje će ih angažirati kao nosače. Ako su Jamajkanci i slutili da znam i više nego što sam im rekao, pomislio je Alex, ipak me nisu silili da priznam. Prihvatili su njegovu priču koju je Whitehall čuo sad već i po drugi put da je on na tu ekspediciju spočetka pristao zato što je u njoj vidio ulaganje u budućnost. Od Kingstona pa nadalje, MI6 je bio samo nametnuta komplikacija. Činilo se da su oni shvatili da on ima i svojih interesa, bez ikakvih veza s njihovima. I da će on postati sasvim otvoren tek kad se uvjeri da se ti interesi ne

148 sukobljavaju. Sulude su ga okolnosti gurnule u rat u kojem nije želio sudjelovati, ali je jedan zahtjev bio nad svim ostalim: sigurnost ljudi koje je doveo na otok. Dva zahtjeva. Dva milijuna dolara. Od bilo kojeg od protivnika: kompanije Dunstone ili Britanske obavještajne.»mi6 u Londonu vam dakle nije rekao tko stoji iza tog zemljišnog grabeža«, rekao je Barak Moore nije to izrekao kao pitanje pa smjesta nastavio.»iza toga stoji netko viši od njihovih kingstonskih šeprtlja.ako Britanci dopru do Halidona, onda će im reći sve što znaju«, odgovorio je McAuliff.»U to sam siguran. Željeli bi udružiti informacije, toliko su mi rekli.sto znači da Englezi pretpostavljaju da Halidon mnogo zna«, dodao je Whitehall zamišljeno.»pitam se je li to zaista tako.oni imaju svojih razloga«, rekao je Alex oprezno.»prije nas je tu bila još jedna ekspedicija.«jamajkanci su za nju znali. Njezin je nestanak bio ili znak Halidonova protivljenja ili izolirani čin pljačke i umorstva od strane kakve lutalačke bande primitivnih brđana u Cock Pitu. To se nije moglo znati. Krugovi u krugovima. A što je s markizom de Chatelleraultom? Zašto se on silom želio sastati s Whitehallom u SavannalaMaru?»Markiz je pomalo nervozan«, rekao je Whitehall.»On tvrdi da na otoku ima mnoge interese. I njemu u toj ekspediciji nešto smrdi.jeste li ikad pomislili da bi u to mogao biti upleten i Chatellerault?«McAuliff se obratio izravno crnom učenjaku.»mi5 i 6 misle da jest. To mi je danas popodne rekao Tallon.Ako je tako, onda markiz ne vjeruje svojim kolegama.je li Chatellerault spomenuo još nekog iz ekipe?«upitao je Alex i uplašio se odgovora. Whitehall je pogledao McAuliffa i odgovorio naprosto:»napravio je nekoliko aluzija, no ja sam mu rekao da me ne zanimaju sporedna pitanja. Ona nisu relevantna; mislim da sam tu bio sasvim jasan.hvala.nema na čemu.«sam Tucker je zadigao čupave obrve, i izraz mu je na licu odavao dvojbu.»koji vrag onda jest relevantan? Sto on želi?«

149 »On želi biti informiran o napredovanju ekspedicije. Da mu javljam o svim novostima.i na temelju čega on smatra da ćete mu to obaviti?«sam se nagnuo iz stolca.»kao prvo, krasno će mi platiti. A može tu biti i još zanimljivih interesa kojih, iskreno govoreći, ovdje nema.ha, mon!«uskliknuo je Moore.»Shvaćate, oni vjeruju da se Charlesmona može kupiti! A znaju da to s Barak Mooreom ne bi išlo!«whitehall je pogledao revolucionara kao da ga otpisuje.»tu se nema ni za što platiti.«otvorio je srebrnu kutiju za cigarete; Moore se već na sam pogled široko nasmiješio. Whitehall ju je polako zatvorio, položio je sebi zdesna, pa šibicom pripalio cigaretu.»da nastavimo. Ne ostaje mi se tu čitavu noć.okay, mon.«barak je hitro prešao pogledom preko svih nazočnih.»mi želimo isto što i Englezi. Stići do Halidona.«Moore je tu riječ izgovorio jamajkanskim dijalektom, kao hollydawn.»ali Halidon mora doći k nama. No za to mora imati jakih razloga. Mi ih ne smijemo dozivati. Jer oni neće izaći na otvoreno.neka me vrag odnese ako sam išta shvatio«, rekao je Tucker i pripalio tanku cigaru,»no ako ih budete čekali, sjedit ćete dok vam ne odrveni guzica.mi vjerujemo da ipak postoji način. I vjerujem da se za nj pobrinuo doktor Piersall.«Moore je skupio ramena, i tako prenio osjećaj nesigurnosti, kao da se nećka u izboru riječi.»doktor Piersall je mjesecima pokušavao... definirati Halidon. Pronaći ga i shvatiti. Vratio se u karipsku povijest, do Aravaka, do Afrike. Pokušavajući mu otkriti značenje.«moore je zastao i pogledao Whitehalla.»Pročitao je i tvoje knjige, Charleymon. Ja sam mu rekao da si ti gnusni lažljivac, šugava ovca. On je odgovorio da u svojim knjigama nisi lagao... I tako je iz mnogih sitnica doktor Piersall složio slagalicu, kako je on to govorio. Njegovi su rukopisi u Carrick Foyleu.Samo čas.«sam Tuckeru je sad bilo malo dosta.»walter je pričao dva dana iz cuga. U Martha Braeu, u avionu, u Sheratonu. O ovom nikad ni spomena. Zašto?«Tucker je pogledao Jamajkanca što je stajao uza zid, i onu dvojicu koja su bila s njim sve od Montego Baya. Na ovo je odgovorio crnac koji je govorio u Chevroletu.»On je to želio. Ali smo se sporazumjeli da pričeka dok s vama ne bude i McAuliff. To nije priča za često ponavljanje.i što mu je rekla ta njegova slagalica?«upitao je Alex.

150 »Samo dio priče, mon«, odgovorio je Barak Moore.»Do kraja je uspio složiti samo dio slagalice. Ali je zato doktor Piersall došao do nekoliko teorija. Kao prvo, Halidon je izdanak plemena Koromanti. Ono se nakon Marunskih ratova izoliralo, jer se nisu složili sa sporazumima koji su od naroda Marun Koromanta tražili da hvataju i vraćaju Englezima njihove odbjegle robove. Halidon nije želio postati plaćeni lovac na afričku braću. Tako su oni desetljećima živjeli nomadskim životom. A onda su se, možda prije dvjestodvjesto pedeset godina, skrasili na jednome mjestu. Neznani i nedostupni vanjskom svijetu. Ali se od tog vanjskog svijeta nisu i razveli. U nj su odašiljali odabrane muškarce da izvrše ono za što su starci vjerovali da je moguće izvršiti. I tako je to sve do današnjeg dana. Zato dovode žene da im rađaju djecu kako bi se izbjegla opasnost endogamije... I na kraju još dvoje: zajednica Halidon leži visoko u brdima, gdje pusu jaki vjetrovi, u to je Piersall bio siguran. I napokon, Halidon posjeduje velika blaga... To su samo djelići slagalice; mnogo ih je koji još nedostaju.«na trenutak nitko nije progovorio ni riječi. A onda je Tucker prekinuo šutnju.»to je vraška priča«, rekao je Sam,»ali mi baš nije jasno kamo nas ona vodi. To što mi za njih znamo, neće ih izvući na vidjelo. A velite da ne možemo poći za njima. Do đavola! Ako je to... pleme već dvije stotine godine u brdima a da ga nitko nije našao, malo je vjerojatno, dječače, da će to uspjeti i nama! I gdje je onda taj 'način' koji nam je Walter priskrbio?«na ovo mu je pitanje odgovorio Charles Whitehall.»Ako su zaključci doktora Piersalla ispravni, onda je taj način naše znanje o njima, gospodine Tucker.Biste li nam to objasnili?«upitao je Alex. Neočekivano pokazavši smjernost, učenjak i erudit okrenuo se neotesanom gerilcu.»ja mislim... da bi nam to trebao obrazložiti Barak Moore. Mislim da je ključ svega ono što je rekao prije nekoliko minuta. Da Halidon mora imati jakog razloga da s nama stupi u vezu.u tome se niste prevarili, mon. Doktor Piersall je čvrsto vjerovao u ovo: ako do Halidona stigne vijest da je u njihovo postojanje i njihovo veliko bogatstvo čvrsto povjerovala mala družba odgovornih ljudi, on će im poslati emisara. Piersall je vjerovao da je njima više od svega do očuvanja svojega blaga. Ali ih u to treba uvjeriti izvan granica sumnje... To je način.i koga to treba uvjeriti?«upitao je Alex.

151 »Netko bi trebao otputovati do Maroon Towna, na granici Cock Pita. Taj bi čovjek trebao zatražiti prijam kod pukovnika Maruna, i ponuditi mnogo, mnogo novaca. Doktor Piersall je tvrdo vjerovao da je taj čovjek, čiji se naslov prenosi s koljena na koljeno unutar iste plemenske obitelji, zapravo jedina veza s Halidonom.To znači da su njemu ispričali tu priču?ne, McAuliff, mon! Čak se ni u pukovnika Marua ne može imati povjerenja. No ta priča za nj i tako ne bi imala nikakva značenja. Studije su doktora Piersalla dale naslutiti da Halidon održava stalno otvorenom jednu liniju s afričkom braćom. Liniju koja se zove 'nagarro''...to je jezik Aravaka«, prekinuo ga je Whitehall.»Jezik je izumro, ali su se njegove derivacije sačuvale u dijalektima Ašantija i MosaiGrusa. 'Nagarro' je apstraktan pojam, koji bi se najtočnije dao prevesti kao 'materijalizirani duh'.materijalizirani...«alex je počeo ponavljati frazu, pa stao.»dokaz... dokaz nečeg stvarnog.da«, odgovorio je Whitehall.»I gdje je on?«upitao je McAuliff.»Dokaz se krije u značenju druge riječi«, odgovorio je Barak Moore.»U značenju riječi 'Halidon'.A to je?ja ne znam...do sto đavola!«planuo je Sam Tucker. Barak Moore je podigao ruku i stišao ga.»njega je otkrio Piersall. I treba ga predati pukovniku naroda Marunu. Da ga on odnese u brda.«mcauliffu se napela čeljust; svladavao se kako je najbolje znao i umio.»ne znam kako ćemo isporučiti nešto što nemamo.mi to imamo, mon.«barak je umirio pogled na Alexanderu.»Doktor me Piersall prije mjesec dana odveo u svoj dom u Carrick Fovleu. I rekao mi što trebam raditi. Ako bi se njemu što dogodilo, trebao sam otići na jedno mjesto u njegovim šumama. Ja sam to mjesto pohranio u sjećanje, mon. I ondje, duboko u zemlji, nalazi se zamotak od impregniranoga platna. U njemu je papir; na tom je papiru napisano značenje riječi Halidon.«Vozač koji ih je vozio natrag u Kingston bio je očito prvi zamjenik Baraka Moorea, onaj crnac koji je na sebe preuzeo čitavu priču za puta do aerodroma.

152 Zvao se Floyd. Charles Whitehall je sjedio sprijeda s njim; Alex i Sam Tucker sjedili su straga.»ako vam trebaju priče da objasnite gdje ste to bili«, rekao im je Floyd svima,»onda znate da je u skladištu Ministarstva održan jedan poduži sastanak. Na Crawford Streetu, kod dokova. To je moguće i potvrditi.i s kim smo se to sastali?«upitao je Sam.»S čovjekom koji se zove Latham. On je zadužen...latham?«uskočio mu je u riječ Alex, koji se popodnevnog telefonskog razgovora s tim čovjekom iz Ministarstva sjećao i previše živo.»on je...znamo«, prekinuo ga je Floyd i kroz retrovizor se široko nasmiješio McAuliffu.»I on je jedan od naših.«ušao je u sobu koliko je god tiše mogao. Bilo je već skoro tri i pol; Courtleigh Manor je bio tih, noćne su igre bile gotove. Nečujno je zatvorio vrata i krenuo preko mekog saga. U Alisoninoj je sobi gorjelo svjetlo, vrata su bila otvorena za možda trideset centimetara. U njegovoj je sobi vladao mrak. Alison je isključila sva svjetla; kad je prije pet sati odlazio, sva su bila upaljena. Zašto je to učinila? Prišao je odškrinutim vratima i usput skinuo sako. Iza leđa je začuo škljocaj. Okrenuo se. Sekundu se kasnije upalila noćna svjetiljka, i preplavila sobu svojim prigušenim svjetlom, oštrim samo u svom izvoru. Alison je sjedila u krevetu. Vidio je kako u desnoj ruci stišće malo smrtonosno oružje,»izdano od londonske policije«, a onda ga je položila pokraj sebe i zaklonila pokrivačem.»zdravo, Alex.Zdravo.«Bio je to nezgodan trenutak.»ostala sam tu jer sam mislila da bi mogao nazvati tvoj prijatelj Tucker. Inače ne bih čula telefon.ja bih mogao smisliti i bolji razlog.«nasmiješio se i prišao krevetu. Ona je dohvatila cilindar i zavrnula ga. Uslijedio je isti onaj škljocaj što ga je čuo prije nekoliko sekundi. Alison je položila to neobično oružje na noćni ormarić.»a osim toga, htjela bih razgovarati.zvuči mi zloslutno.«sjeo je na krevet.»nisam te mogao nazvati... sve se dogodilo tako brzo. Najednom se pojavio Sam; samo je prošao kroz to prokleto predvorje i upitao me zašto sam se tako uzrujao... I onda, dok se on upisivao,

153 stigao je poziv od Lathama. Silno mu se žurilo. Mislim da će se sutra sa mnom prebaciti u Ocho Rios. Ostalo je još puno opreme koja nije prebačena u Boscobel...Tvoj telefon nije zazvonio«, prekinula ga je Alison tiho.»molim?gospodin Latham te nije pokušao dobiti u tvojoj sobi.«mcauliff je bio spreman; ovaj put nije zaboravio na sitnicu.»zato što sam poručio da smo na večeri. I zato su mi u blagovaonicu poslali potrčka.ovo ti nije bilo loše, Alex.Dobro, koji ti je vrag? Rekao sam recepcionaru da te nazove i objasni. Zaista nam se žurilo; Latham je rekao da trebamo stići u skladište... dolje na Crawford Streetu, pokraj dokova... prije nego što navečer zaključe knjige posjetitelja.ovo je bilo malo slabije. Možeš ti i bolje.«mcauliff je opazio da je Alison smrtno ozbiljna. I ljuta.»zašto si to rekla?zato što me nisu nazvali s recepcije; zato što mi nikakav recepcionar nije ništa objasnio...«alison je riječ»recepcionar«naglasila na američki način, preuveličavajući razliku od engleskog izgovora. Zvučalo je uvredljivo.»telefonirao mi je 'pomoćnik' gospodina Lathama. Ni on to nije izveo baš jako sjajno. Kad sam zatražila da mi dade Lathama, nije znao što da mi odgovori; tome se nije nadao... Je li ti poznato da Gerald Latham stanuje u Kingstonu u kvartu zvanom Barbican? Ima ga u telefonskom imeniku.«alison je zastala; tišina je bila napeta. Kad je Alex napokon izgovorio svoju konstataciju, glas mu je bio tih.»bio je kod kuće.bio je kod kuće«, ponovila je Alison.»Ništa ne brini. On i ne zna tko ga je zvao. Najprije sam dobila neku ženu, a kad je on došao do telefona, spustila sam slušalicu.«mcauliff je duboko udahnuo i posegnuo u džep od košulje za kutijom cigareta. Nije baš vjerovao da se na ovo može išta odgovoriti.»zao mi je.i meni«, rekla je ona tiho.»ujutro ću ti napisati pristojnu ostavku. Platit ćeš mi sve putne i druge troškove. To malo novaca što ga imam trebat će mi za život, dok ne nađem posao. A sigurna sam da ću ga naći.«

154 »Ne možeš mi to napraviti.«mcauliff je otkrio da je te riječi izgovorio snažno, s potpunim uvjerenjem. A znao je i zašto. Alison je bila sasvim spremna napustiti ekspediciju; ona će to i učiniti. Da njezin motiv da su njezini motivi za dolazak na Jamajku nisu bili oni koje je navela, ona to ne bi učinila.»za ime Božje, pa ne možeš otići samo zato što sam ti slagao za nekoliko sati! Do đavola, Alison, pa ne možeš me pozivati na odgovornost!o, daj se prestani ponašati kao pompozna, uvrijeđena budala! Ni to ti baš ne ide od ruke... Ja ne mislim više prolaziti kroz taj labirint; na smrt sam već bolesna od toga. Nikad više, jesi me čuo!«najednom joj se glas slomio, i uspjela je uloviti dah dok joj je u očima bio strah.»ne bih to više mogla podnijeti.«on je blenuo u nju.»kako to misliš?danas si popodne detaljno opisao dugi razgovor s jamajkanskom policijom. Postaju, dio grada, policajce... vrlo detaljno, Alex. Nakon što sam Lathamu spustila slušalicu, nazvala sam i njih. Oni za tebe nikad nisu ni čuli.«16 Znao je da se mora vratiti na početak na sam početak ludila. Morao joj je reći istinu. Bilo bi mu lakše kad bi je podijelili. Čitavu istinu. I u tome je bilo logike, koliko je nje u čitavoj toj priči uopće i moglo biti. Učinio je baš tako. I dok joj je pričao priču, otkrio je kako je ponovno i sam pokušava čitavu razumjeti. Govorio je polako, upravo monotono; bilo je to mumljanje čovjeka koji govori kroz maglu vlastite zbrkanosti. Pričao joj je o čudnoj poruci od kompanije Dunstone koja ga je iz New Yorka dovela u London, i o čovjeku zvanom»julian Warfield«. O»financijskom analitičaru«u Hotelu Savoy kojeg je plastična kartica identificirala kao»r. C. Hammonda, Britanska obavještajna«. O danima života pod pritiskom, života u dva svijeta koji su nijekali vlastitu stvarnost o tajnoj obuci, potajnim sastancima, prelaženja iz vozila u vozilo, o angažiranju ekipe za ekspediciju pod u biti lažnim objašnjenjem. O uspaničenom, slabom Jamesu Fergusonu, kojeg je čovjek zvan»arthur Craft mlađi«angažirao da špijunira ekspediciju, čovjek kojemu nije bilo dovoljno to što je jedan od najbogatijih ljudi na Jamajki. O arogantnom Charlesu

155 Whitehallu, kojeg čak ni njegova briljantnost i učenost ne mogu izdići iznad fanatične odanosti jednoj istrošenoj, zastarjeloj i obeščašćenoj ideji. O artritičnom malom otočanu, čija se francuska i afrička krv zahvaljujući Etonu i Oxfordu uspjela probiti do jamajkanske aristokracije i MI6. O čudnoj priči Sama Tuckera o preobražaju Waltera Piersalla, antropologa, kojeg je»otočna groznica«preobratila u samozvanog čuvara svog tropskog utočišta. I napokon i o gerilskom revolucionaru obrijane glave, koji se zove»barak Moore«. I potrazi svih živih za»nevidljivom kurijom«koja se zove»halidon«. Ludost. No sve je to ipak jako, jako stvarno. Sunce je svojim kopljima ranoga svjetla probilo nadute sive oblake nad Modrim gorjem. McAuliff je sjedio u okviru balkonskih vrata; vlažni miomirisi jamajkanske zore dizali su se iz vlažnoga tla i spuštali se s visokih palmi, hladeći mu i nosnice i kožu. Sad je već bio sasvim pri kraju. Govorili su on je govorio već sat i četrdeset pet minuta. Preostao je još samo markiz de Chatellerault. Alison je još bila u krevetu, i sjedila je naslonjena na jastuke. Pogled joj je bio umoran, ali ga nije skidala s njega. On se pitao što će Alison reći ili učiniti kad spomene Chatelleraulta. I bojao se.»već si umorna, a i ja sam. Zašto da to ne ostavimo za ujutro?već je jutro.onda za kasnije.ja ne bih. Radije bih čula sve odjednom.nema još puno.onda bih rekla da si ono najbolje ostavio za kraj. Imam li pravo?«nije uspjela prikriti nijemi alarm u sebi. Skrenula je pogled od njega, prema svjetlu što je dolazilo kroz vrata balkona. Sad je već bilo svjetlije, i već se vidjela ona čudna smjesa pastelnog žutog i vrućeg narančastog tako svojstvena jamajkanskoj zori.»ti znaš da se to tiče tebe...naravno da znam. Shvatila sam to još sinoć.«okrenula je oči prema njemu.»nisam to htjela sebi priznati... ali sam znala. Sve je išlo suviše glatko.chatellerault«, rekao je tiho.»on je tu.o, Bože«, prošaptala je ona.»ali on te ne može ni pipnuti. Vjeruj mi.on je pošao za mnom. O, moj Bože...«

156 McAuliff je ustao i prišao krevetu. Sjeo mu je na rub i nježno je pomilovao po kosi.»da sam vjerovao da ti on može nauditi, nikad ti to ne bih rekao. Naprosto bih ga dao... ukloniti.«o, Bože, pomislio je Alex. Kako mi lako na jezik dolaze nove riječi. Hoću li uskoro govoriti i ubiti ili eliminirati?»od samog početka, sve je to bilo programirano. Ja sam bila programirana.«zagledala se u balkon, i pustila ga da joj miljuje obraz, kao da to i ne opaža.»trebala sam to shvatiti; da te oni ne puštaju samo tako.tko?svi oni, ljubavi«, odgovorila je i uzela ga za ruku, pa je prinijela usnama.»pa nazovi ih kako te god volja, to i nije važno. Pisma, brojevi, besmislice koje zvuče tako službeno... A bila sam upozorena, ne mogu reći da nisam.kako?«on joj je povukao ruku i tako je prisilio da ga pogleda.»kako si bila upozorena? Tko te je upozorio?u Parizu, jedne noći. Prije jedva tri mjeseca. Upravo sam dovršila svoj posljednji razgovor na... podzemnom maskenbalu, kako smo mi to zvali.interpol?da. Upoznala sam nekog tipa i njegovu ženu. U čekaonici, zapravo. To se nije smjelo dogoditi; izolacija je strahovito važna, ali je netko pobrkao sobe... Oni su bili Englezi. Složili smo se da zajedno odemo na ponoćnu večeru... On je bio Porscheov trgovac iz Maclesfielda. On i njegova žena bili su na kraju snaga. Njega su zavrbovali zato što je njegovo trgovanje automobilima, shvaćaš služilo za transport ukradenih dionica s evropskih burza. Svaki put kad bi pomislio da je gotovo, oni bi našli neki novi razlog da nastavi i to najčešće tako da mu ne bi ni rekli. Trajalo je to već skoro tri godine; bio je na granici ludila. Spremali su se pobjeći iz Engleske. Otići u Buenos Aires.Uvijek je mogao reći ne. Ne bi ga mogli prisiliti.daj, dušo, ne budi naivan. Svako ime koje doznaš samo je još jedna udica, svaka nova metoda djelovanja koju dojaviš samo je još jedna stepenica tvog stručnog usavršavanja.«alison se tužno nasmijala.»došao si u zemlju doušnika. A i tebi bi se sigurno nešto moglo naći.velim ti opet: Chatellerault te ne može ni pipnuti.«ona je zastala prije nego što će priznati njegove riječi, njegovu tjeskobu.

157 »Možda će ti ovo zazvučati čudno, Alex. Hoću reći, ja nisam hrabar čovjek u meni hrabrosti nema na čabrove ali ja se njega baš jako i ne bojim. Ali ono jezivo... ono strašno, to su oni. Oni me nikad neće pustiti da odem. Bez obzira na obećanja, sporazume, jamstva. Oni se tome naprosto ne mogu oprijeti. Negdje se otvori dosje, ili pokrene kompjuter, i ispadne njegovo ime; automatski se s njegovim u banci podataka pojavljuje i moje. To je to: faktor X plus faktor Y, jest jednako tvoj život više nije tvoj. To nikad ne prestaje. I tako stalno isponova živiš sa strahom.«alex ju je uhvatio za ramena.»to nije zakon, Alison. Možemo spakirati stvari; možemo otići.dušo, dušo... Ne možemo. Kako ti to nije jasno? Ne na taj način. Jer eto što stoji iza tebe: sporazumi, bezbrojni fascikli ispunjeni riječima, tvojim riječima... njih ne možeš izbrisati. Prelaziš granicu, i trebaju ti dokumenti; ili želiš raditi, i treba ti preporuka. Voziš automobil ili letiš avionom ili stavljaš novac na banku... Sve su karte u njihovim rukama. I ne možeš se sakriti. Ne od njih.«mcauliff ju je ispustio i ustao. Dohvatio je s noćnog ormarića glatki, sjajni cilindar s plinom pa pogledao na otisnuti tekst i rukom ispisan datum izdavanja. Besciljno je otišao do vrata balkona i makinalno duboko udahnuo; osjetio je slabašnu, jako blagu aromu vanilije s najsitnijim tragom mirodija. Aromatizirani rum i vanilija. Jamajka.»Varaš se, Alison. Mi se ne moramo skrivati. Mi zbog mnogo razloga moramo dovršiti to što smo započeli; u tom pogledu imaš pravo. Ali se varaš u zaključcima. To može prestati. I to će zaista prestati.«ponovno se okrenuo prema njoj.»drži me za riječ.voljela bih da mogu. Zaista bih to voljela. Ali ne znam kako.stara igra pješaštva. Učini ti njima prije nego što to oni učine tebi. Hammondi i interpoli ovoga svijeta iskorištavaju nas zato što se bojimo. Mi znamo što oni mogu uraditi s našim, kako mislimo, urednim životima. I to je legitimno, oni su kopilani. I oni to i priznaju... No jesi li ikad razmišljala o razmjerima katastrofe koju mi možemo upriličiti njima? I to je legitimno, jer i mi možemo biti kopilani. I mi ćemo tu igru i odigrati s naoružanim stražama sprijeda, straga i na bokovima. I kad budemo gotovi, zaista ćemo biti gotovi. S njima.«

158 Charles Whitehall je sjedio u naslonjaču, a pokraj njega je na stoliću bila čašica Pernoda. Bilo je šest sati ujutro; noćas i nije bio u krevetu. Nije imalo smisla ni pokušavati zaspati; san mu i tako ne bi došao na oči. Dva dana na otoku i sve su se već desetljeće stare rane ponovno otvorile. On to nije očekivao; očekivao je da će svime moći upravljati. A ne da će netko upravljati njime. Njegov neprijatelj sada njegovi neprijatelji nisu bili oni na koje je čekao već deset godina da se s njima uhvati u koštac: vlastodršci iz Kingstona; ili možda, što je još gore, radikali poput Baraka Moorea. Pred njim je bio novi neprijatelj, podjednako prezira dostojan, i beskrajno moćniji, zato što je imao snage da upravlja njegovom voljenom Jamajkom. Da upravlja korupcijom; i napokon zaposjedne... stjecanjem. Alexanderu McAuliffu nije rekao istinu. U SavannalaMaru, Chatellerault mu je otvoreno priznao da i sam sudjeluje u uroti župe Trelawny. Britanska je obavještajna imala pravo. Markizovo je bogatstvo bilo nezamjenjivo za razvoj djevičanskih poljodjelskih površina na sjevernoj obali i u Cock Pitu, i on se kanio pobrinuti za to da njegova ulaganja budu zaštićena. Charles Whitehall je bio prva linija zaštite, i ako Charles Whitehall zakaže, on će ga uništiti. Naprosto tako. Chatellerault u tom pogledu nije bio ni najmanje neodređen. Sjedio mu je sučelice i smiješio se onim svojim tankim galskim smijehom i recitirao mu činjenice... i imena... tajne mreže što ju je Whitehall za proteklih deset godina stvorio na otoku. A onda je, kao krunu svojoj priči, iznio i najpogubniju od svih informacija: vremenski plan i metode koje su Charles i njegova politička stranka kanili slijediti na svom putu do vlasti u Kingstonu. Uspostavljanje vojne diktature s jednim nevojnim vođom kojemu bi svi bili podređeni Pretorom od Jamajke, kako je glasio naslov, a taj je čovjek bio Charles Whitehall. Da Kingston dozna za sve to... mislim, Kingston bi reagirao. Chatellerault mu je, međutim, stavio na znanje da njihovi individualni ciljevi ne moraju nužno kolidirati. Postoje mnoga područja filozofska, politička, financijska na kojima se njihovi interesi lako mogu stopiti. Prije svega je dolazilo djelovanje na sjevernoj obali. To je bio najhitnije; bila je to odskočna daska za sve ostalo. Markiz nije imenovao svoje partnere Whitehall je stekao prilično jasan dojam da ni Chatellerault baš nije sasvim siguran tko bi oni mogli biti ali je bilo sasvim jasno da on u njih nema povjerenja. Na jednom je nivou, činilo se, dovodio u

159 pitanje njihove motive, na drugom se postavljalo pitanje koliko su oni uopće sposobni. Kratko je pogovorio o ranijem pletenju pod noge i/ili o tome kako su zeznuli stvar, ali se nije puno zadržavao na činjeni cama. Činjenice su se očito odnosile na prvu ekspediciju. Što se to dogodilo? Je li to Halidonovo djelo? Je li Halidon sposoban da se uplete? Postoji li Halidon doista? Halidon. Morat će proanalizirati rukopise antropologa Piersalla; odvojiti strančeve egzotične fantazije od otočke stvarnosti. Jednom su, ima tome već deset godina, rastafarijanci bili simbol afrikanskog terora; bilo je to prije nego što se otkrilo da su to zapravo djeca okamenjena od trave, djeca s kosom zapečenom od blata i obuzeta kolektivnom strašću za bježanjem od posla. A bili su tu i pokomani, sa svojim bradatim visokim svećenicima koji su u apstraktnu velikodušnost kršćanske etike ubacivali seksualne orgije: bila je to sorioreligijska isprika za promiskuitet. Ili sekta anansi nasljednici već odavno zaboravljenog vjerovanja Ašantija u lukavost pauka, prema kojem se oblikuje obrazac čitavog napredovanja u životu. Bilo ih je tako puno. I tako su često bile metafizički paranoidne; tako necjelovite, tako mračne. Je li Halidon Hollydawn imalo drukčiji? U ovom trenutku Charlesu Whitehallu to zapravo i nije bilo važno. Najvažniji mu je bio vlastiti opstanak i opstanak njegovih planova. A svoje će planove ostvariti držanjem Chatelleraulta na distanci i infiltracijom u njegovu novčarsku hijerarhiju. I suradnjom sa svojim prvim neprijateljem, Barakom Mooreom. Suradnjom s oba neprijatelja. Neprijatelj Jamajke. James Ferguson je, nespretno pipajući, potražio sklopku noćne svjetiljke. Njegovo je guranje izazvalo sudar čaše i pepeljare, pa je oboje tresnulo na pod. Svjetlo je dopiralo kroz navučene zavjese: bio ga je svjestan usprkos užasnom bolu u očima, bolu što mu je prolazio kroz glavu, od sljepoočice do sljepoočice. Bolu od kojeg su mu bljeskovi mraka ovili unutrašnje oko. Zaklonio je lice od mračnog svjetla što se sipalo iz svjetiljke i pogledao na sat. Bilo je šest i petnaest.

160 O, Bože! Tako ga je boljela glava, iz kutova očiju navirale su mu suze. Koplja bola oštra, imobilizirajuća padala su mu kroz vrat i skupljala mu ramena, čak i ruke. Želudac mu je bio u stanju napete, mišićave ovješenosti; znao je, ako o tome bude mislio, toliko će mu pozliti da će povratiti. Što se tiče količine alkohola što ga je sinoć konzumirao, tu nije bilo nikakva pretvaranja. McAuliff ga ovaj put ne može optužiti da je glumio pijanstvo. Jer se zaista napio. I to jako. I to zbog vraški valjanog razloga. Bio je ushićen. Arthur Craft mu je telefonirao, sav uspaničen. Uspaničen! Craft Mlađi bio je uhvaćen na djelu. McAuliff je pronašao sobu u kojoj su se snimali razgovori i pritom nekog sredio, sredio u tjelesnom smislu! Craft je urlao preko telefona i pitao otkud McAuliffu njegovo ime. Ne od njega! Sasvim sigurno ne od Jimbomona. On nije rekao ništa. Craft je urlao, psovao»prokletog crnčinu za magnetofonom«, uvjeren da je»crni jebač«sve priznao McAuliffu, pa dodao kako taj kopilan sudu neće nikad prići ni blizu.»ako dođe do toga.«ako dođe do toga.»on me nikad nije ni vidio«, vrištao je Craft Mladi.»Mi nikad nismo ni razgovarali! Nikad se nismo ni upoznali! Zabij si to u glavu, ti posrani kurvin sine!naravno... naravno, gospodine Craft«, odgovorio mu je on.»ali molim, gospodine... mi jesmo razgovarali, zar ne? To što se dogodilo ne mijenja ništa bitno na stvari.«sad se bio skamenio, no ipak je izrekao te riječi. Tiho, bez velikog naglašavanja. Ali je poruka bila sasvim jasna. Arthur Craft, junior, sad se našao u nezgodnoj situaciji. Craft Mladi ne bi se smio derati; morao bi biti pristojan. Možda čak i udvoran. Na koncu konca, oni su zaista razgovarali... Craft je shvatio. Da je shvatio najprije je ukazala njegova šutnja, a onda je to potvrdio i njegov odgovor.»ostajemo u vezi.«bilo je to tako jednostavno. A ako je Craft Mlađi želio da to bude drukčije, ako je želio da sve bude kako nije, onda, molim, treba poći od toga da Craft upravlja silno bogatom zakladom. I da bi se u njoj zacijelo moglo naći nešto za jako, jako nadarenog botaničara.

161 Kad je sinoć spustio slušalicu, James je osjetio kako ga preplavljuje val mira. Bila je to svojevrsna tiha samouvjerenost koju bi osjećao u laboratoriju, gdje su mu i oko i glava biti zaista vrlo pouzdani. Pritom će morati biti oprezan, ali će to ipak znati izvesti. Kad je to shvatio, napio se kao životinja. A sad su ga boljeli i želudac i glava. Ali je to mogao podnijeti; sad je to već bilo podnošljivo. Sve će odsad biti drukčije. Pogledao je na sat. Na svoj prokleti Timex. Bilo je Jeftin sat, ali točan. U budućnosti bi umjesto Timexa na ruci mogao biti i Breitling Chronometer. A mogla bi biti i nova, vrlo skupa fotooprema. I pravi račun na banci. I novi život. Samo ako bude oprezan. Telefon je zazvonio s Peterove strane kreveta, ali ga je njegova žena čula prije njega.»peter... Peter! Za ime Božje, telefonisto?... Što, stara moja?«peter Jensen je zažmirkao; u sobi je bila tama, ali je zato iza navučenih zavjesa već bila zora. Telefon je zazvonio ponovno. Kratki rafali zvonjave; brzi praskovi kakve odašilju hotelske centrale. Gipki prsti, iziritirani gosti. Peter Jensen je ispružio ruku i upalio svjetiljku. Na putnoj je budilici bilo deset do osam. Ponovno prodorno zvono, ovaj put jednolično.»k vragu!«zafrfljao je Peter kad je shvatio da je aparat iza svjetiljke, pa da će morati još dalje pružiti ruku.»da, da? Halo?Gospodin Peter Jensen, molim?«izgovorio je nepoznat muški glas.»da. Što je bilo? Ovdje Jensen.Međunarodni brzojav, gospodine Jensen. Prije nekoliko je minuta za vas stigao telegram. Iz Londona. Da vam ga pročitam? Ima oznaku žurno, gospodin.ne!«odgovorio je Peter hitro i odlučno.»ne, nemojte. Ja sam ga i očekivao; pretpostavljam da je jako dug.da, gospodin, jest.samo mi ga, molim vas, smjesta pošaljite. Možete mi to napraviti? Courtleigh Manor. Soba 401. Ne trebate svraćati na recepciju.shvaćam, gospodin Jensen. Smjesta. Posebnu dostavu naplaćujemo po...naravno, naravno«, prekinuo ga je Peter.»Samo mi ga pošaljite, molim vas.«

162 »Da, gospodine.«dvadeset pet minuta kasnije do Jensena je stigao i dostavljač Međunarodnog brzojava. Nekoliko trenutaka prije, sobna je podvorba na kolicama odvezla doručak od lubenice, čaja i zobenog peciva. Peter Jensen je otvorio dvije stranice brzojava i raširio ih preko lanenog stolnjaka na svojoj strani stola. Prekoputa njega, Ruth je podigla list papira, i promotrila ga preko ruba šalice. I ona je imala olovku, položenu pokraj tanjura.»kompanija se zove 'Parkhurst'«, rekao je Peter.»Provjereno«, rekla je Ruth, pa spustila šalicu s čajem. Položila je papir pokraj nje, dohvatila olovku i na listu udarila čvrknju.»adresa je 'Sheffield na Glenu'.«Peter ju je pogledao preko stola.»dalje«, odgovorila je Ruth i stavila drugu oznaku.»oprema koju treba pregledati su mikroskopi.jako dobro.«ruth je s lijeve strane papira stavila i treću oznaku, pa se vratila prijašnjim zabilješkama i bacila pogled u donji desni ugao.»spreman?da.«sad je Ruth Wells Jensen, paleontolog, počela recitirati nizove brojeva. Njezin je muž krenuo s vrha brzojava i počeo olovkom zaokruživati riječi. U nekoliko je zgoda zamolio ženu da mu ponovi broj. Kad bi to učinila, on bi prebrojio riječi od prethodnoga kruga i zaokružio još jednu riječ. Tri su minute potom dovršili tu zadaću. Peter Jensen je progutao malo čaja i u sebi ponovno pročitao brzojav. Njegova je žena namazala džem na dva peciva i prekrila čajnik vatiranom krpicom za izolaciju.»warfield stiže sljedeći tjedan. Suglasan je. Povezao se i s McAuliffom.«17 McAuliffu su se u svijest stalno vraćale Hammondove riječi: Otkrit ćeš da je sasvim moguće djelovati na više različitih nivoa. To će se zapravo razviti prirodno, instinktivno. Tvoja će se koncentracija sama razdijeliti... Agent je Britanske obavještajne imao pravo. Ekspedicija je trajala svoj već deveti dan, i Alex je otkrio kako mu povremeno u glavu satima ne dolazi misao koja nije neposredno vezana uz posao. Oprema je prebačena kamionima s aerodroma Boscobel izravno u Puerto Seco, u zaljevu Discoverv. Alex, Sam Tucker i Alison Booth odletjeli su u Ocho Rios prije

163 ostalih i priuštili si tri dana luksuza u Sans Souciju, dok je McAuliff upadljivo uzimao nove ljude petoricu od kojih je s dvojicom već bilo dogovoreno u izoliranoj seoskoj kući visoko u Modrom gorju. Alex je otkrio kao što se i nadao da će se Sam i Alison sjajno slagati. Ni njega ni nju nije bilo teško zavoljeti; oboje su imali smisao za šalu; oboje su bili profesionalci. I nije bilo nikakva razloga da pred Samom skriva njihov odnos. Ili, kako je to Tucker formulirao:»alexander, ja bih se zgranuo da nije tako.«mcauliffu je to Samovo odobravanje bilo važno. Jer kad njega ne bi bilo, Alison ne bi smjela ni na trenutak ostati sama. Ni u kojem slučaju. Nikad. Sam Tucker je bio idealan pratilac i zaštitnik. Mnogo bolji od mene, shvatio je Alex. Tuck je bio jedan od najsnalažljivijih ljudi što ih je ikad upoznao, i skoro najteži. On je u sebi imao nekakvu agresivnost koja bi, pobuđena, postajala upravo divlja. Njega nitko ne bi poželio za neprijatelja. Alison je na njegovoj brizi bila sigurna koliko to ljudsko biće uopće može biti. Četvrti je dan bio prvi dan istraživanja. Ekipa se smjestila na pola puta između Puerto Secoa i luke Rio Bueno, u ugodnom hotelu uz plažu zvanom Bengal Court. Posao je počeo odmah poslije šest ujutro. Početni je cilj ekspedicije bio definitivno ucrtavanje obalne crte. Opremom su rukovali Alex i Sam Tucker. Duž čitave su obale odredili azimute zabilježili ih tranzitnim kamerama. Demarkacije kutnih stupnjeva koreliraju s kartama koje je pribavio Jamajkanski institut. U globalu gledano, te su karte bile djelomične i nesavršene, prihvatljive za pravljenje cestovnih karata i navigaciju malih brodova, ali nezadovoljavajuće za geofizičke svrhe. Da bi odredio točan perimetar, McAuliff se poslužio zvučnim geodometrima koji su reflektirali zvučne valove između instrumenata, i tako dobivao savršena očitanja. Svaka kontura, svaka elevacija bila je zabilježena kako na zvučnim grafikonima tako i tranzitnim kamerama. Ta je zadaća bila dosadna i mukotrpna, i valjalo se pošteno uznojiti pod vrelim suncem. Jedina je olakotna okolnost bila stalna nazočnost Alison, koliko god da se inače ona tome protivila. Alex je, međutim, u tom pogledu bio neumoljiv. On je zapovjedio dvojici Barak Mooreovih ljudi da stalno budu tridesetak metara daleko od nje, a onda naredio i Alison da mu se ni na trenutak ne udaljuje s oka. Bio je to nemoguć zahtjev, i McAuliff je shvatio da ga može produžiti na najviše nekoliko dana. Alison je imala i svog posla; sitnog u priobalnom području, no mnogo krupnijeg kad jednom zađu u kopno. Ali svi su počeci nespretni ako su pod pritiskom; on koncentraciju nije ni mogao tako lako podijeliti, a niti je to želio.

164 Vrlo će ti se brzo aktivirati vlastita ticala. Njihova će ti funkcija postati druga narav. Uhvatit ćeš ritam, zapravo. Uspostaviti vezu između razdvojenih ciljeva. Ti ćeš to shvatiti i pritom u izvjesnoj mjeri razviti samopouzdanje. Hammond. Ali ne za prvih nekoliko dana, kad nije bilo spomena vrijedne samouvjerenosti. Dopuštao je, međutim, da se taj strah smanjuje... djelomice, neopazice. Pomislio je kako se to treba pripisati stalnoj tjelesnoj aktivnosti i činjenici da od ljudi poput Sama i»specijalnih snaga«baraka Moorea može zatražiti da drže stražu oko Alison. Svakog je trenutka mogao okrenuti glavu i vidjeti da je još tu na plaži, ili u brodici i da odlama komadiće stijene ili podučava koga od momčadi kako se upravlja bušilicom. No, ponovno, nisu li i oni bili njegova ticala? I nije li slijeganje straha početak samouvjerenosti? R. C. Hammond. Naduti kujin sin. Manipulator. Koji govori istinu. Ali ne i cijelu istinu. Područja koja su graničila s Bracom bila su opasna. Ploče koraljnoga pokrova protezale su se stotinama metara u uspjenjene valove. McAuliff i Sam Tucker puzali su preko minijaturnih, poput britve oštrih, brda oceanskih koralja i postavljali geodometre i kamere. Obojica su zaradila desetke sitnih ogrebotina, bol u mišićima i još goru bol u leđima. Bio je to treći dan, i njega je obilježila posebna okrepa. Alison je nekako uspjela rekvirirati ribarski čamac ravnoga dna, pa je, sa dva svoja»pratioca«na koraljni greben donijela hladnu piletinu, da za ručak pripreme piknik. Bio je to ugodan sat na najneugodnijem zamislivom zemljištu za piknik. Floyd, onaj crni revolucionar, a koji je doveo čamac do njegova opasnog koraljnog veza, lapidarno je zamijetio da je plaža i ravnija i mnogo suša.»ali onda bismo se opet morali pužući vraćati sve dovde«, odgovorila je Alison, držeći se za platneni šešir širokog oboda koji ju je štitio od sunca.»mon, imate dobru žensku!«ta je primjedba potekla od Floydova druga, golemog, tihog Jamajkanca koji se zvao Lawrence. Svi su petero čučali kao kokoši to se ne bi dalo drukčije opisati na najvišim vrhovima koraljnoga muleta, dok se ispod njih sitna pjena valova uspinjala u kaskadama od podnožja koraljnoga grebena i stvarala u svojoj magli slabašnu dugu spektralnih boja. Daleko na pučini mimoilazila su se dva teretnjaka; jedan je izlazio na otvoreno more a drugi plovio prema molovima za ukrcavanje boksita

165 istočno od zaljeva Runaway. Nekoliko stotina metara ispred njih valove je sjekao luksuzni krstaš, opremljen za dubokovodno ribarenje, a njegovi su putnici zapanjeno pokazivali na neobičan prizor: petoro ljudi koji piknikuju sred koraljnoga grebena. McAuliff je promatrao kako ostali reagiraju na krstaševe začuđene putnike. Sam Tucker je ustao, pokazao na koralje, i uzviknuo:»dijamanti!«floyd i Lawrence, čija su crna, mišićava tijela bila ogoljena do pasa, urlali su od smijeha na Samove dosjetke. Lawrence je odlomio komadić koraljne stijene pa je dobacio Tuckeru, i ovaj ga je uhvatio i ponovno uskliknuo.»dvadeset karata!«toj se budalastoj igri priključila i Alison, u plavim trapericama i svijetloj terenskoj bluzi promočenoj pršcem valova. Rafiniranim je pokretom uzela koraljni kamen, koji joj je dao Sam, pa ga stavila na ispruženi dlan kao da je riječ o prstenu s draguljem velike vrijednosti. Preko koraljnog je grebena puhnuo kratki nalet vjetra; Alison je ispustila kamen jer je htjela uhvatiti šešir, čiji je obod zahvatio vjetar. U tome nije i uspjela; šešir je zaplovio zrakom i nestao u humčiću koralja. Prije nego što je Alex mogao ustati i poći za njim, Lawrence je već bio na nogama, pa sigurnim korakom poletio preko kamenja i spustio se do mora. Već je za nekoliko trenutaka u rukama imao šešir, sad već promočen, a onda se, skačući bez napora, vratio s ruba mora i predao ga Alison. Taj incident nije potrajao niti deset sekundi.»držite taj šešir na glava, gospođice Allesatvn. Sunce jako vruće; peče kožu ko pohan pilić, mon.hvala vam, Lawrence«, rekla je Alison zahvalno i učvrstila vlažan šešir na glavi.»pretrčali ste preko koraljnoga grebena kao da je to tratina za golf!lawrence je sjajan skupljač loptica, gospođice Alison«, odgovorio je Floyd nasmiješeno i još sjedeći.»on je glavni u golf klubu Negril, istina, Lawrence?«Lawrence se široko nasmiješio i dobacio McAuliffu urotnički pogled.»eh, mon. U Negrilu stalno pitaju dođem ja. Ja varam dobro, mon. Ja stalno mičem loptice s nezgodna mjesta na ravniju trava. To svi znaju, mislim. Stalno pitaju dođe Lawrence.«Sam Tucker se zasmijuljio i opet sjeo.»stalno dobra napojnica, rekao bih ja.mnoštvo dobra napojnica, mon«, suglasio se Lawrence.

166 »A vjerojatno i još nešto«, dodao je McAuliff, pa pogledao Flovda i prisjetio se reputacije ekskluzivnosti što ju je uživao golf klub Negril.»Mnoštvo dobrih informacija.da, mon.«floyd se urotnički nasmiješio.»baš je tako kako vele: Bogati westmorelanderi puno pričaju dok igraju golf.«alex je ušutio. Sve je to izgledalo tako čudno, čitav taj prizor. Evo tu su, njih petero, gdje jedu hladnu piletinu na koraljnom grebenu stotinu metara od obale, igraju se kao djeca s putnicima krstaša i ležerno se zezaju na temu potajnog prikupljanja informacija na igralištu za golf. Dva crna revolucionara borca iz odreda brđanskih gerilaca. Jedan»pustolov«u poznijim srednjim godinama. (Sam Tucker bi se pobunio na taj kliše, no ako se on ikad mogao i na koga primijeniti, onda je taj netko bio on.) Zapanjujuće lijepa... ljupka engleska raspuštenica u čiju je prošlost slučaj upleo i tajni rad za međunarodnu policijsku organizaciju. I jedan muškarac, trideset osam godina star, bivši časnik u pješaštvu, koji je prije šest tjedana doletio u London u uvjerenju da će sklopiti ugovor o geološkoj ekspediciji. Njih petero. A nitko od njih nije ono za što se predstavlja; i svatko radi to što radi... zato što nema alternativu. Nikakvu stvarnu. To nije bilo čudno; bilo je to suludo. I onda je McAuliffu još jednom palo na um kako je on među svima njima, u zadanim okolnostima, najnekvalificiraniji. Pa ipak su ga baš te zadane okolnosti koje nemaju nikakve veze s kvalifikacijama učinile njihovim vođom. Suludo. Do sedmoga dana, radeći i prekovremeno s kratkim odmorima, Alex i Sam su kartografski snimili obalnu crtu sve do Burvvooda, osam kilometara od ušća Martha Brae, njihove zapadne granice. Jensenovi i James Ferguson pratili su ih usporedno i ležerno, postavljali stolove s mikroskopima, plamenicima, bočicama, vagama i kemikalijama, pa se davali na posao. Nitko nije otkrio ništa neobično, nešto što se u priobalnom području ne bi i očekivalo. To je područje već bilo intenzivno istraživano s industrijskog i turističkog aspekta; nije pronađeno ništa bitno što već nije bilo zabilježeno. A kako su Fergusonove botaničke analize bile blisko povezane s procjenom tla Sama Tuckera, Ferguson je na sebe preuzeo i testiranje tla, i tako oslobodio Tuckera da s Alexom dovrši topografiju.

167 To su bile geofizičke brige. Bilo je tu, međutim, i još nešto, što nitko nije mogao objasniti. A o tome su prvi dojavili Jensenovi. Bio je to zvuk. Samo zvuk. Tiho jecanje ili kričanje koje kao da ih je pratilo čitavo popodne. Kad su ga prvi put začuli, dopiralo je iz grmlja ispod dina. Pomislili su da on vjerojatno potiče od kakve životinje koja se previja od bola. Ili djetetu koga nešto užasno boli, nešto što nadilazi dječje suze. I to je, u vrlo stvarnom smislu, bilo užasavajuće. I tako su Jensenovi potrčali u grmlje ispod dina, mlateći po isprepletenom lišću da otkriju izvor tog jezivog, zastrašujućeg kričanja. Nisu našli ništa. Životinja, ili dijete, ili već što je to bilo, u međuvremenu je pobjeglo. Malo poslije toga kasnije tog istog popodneva niz plažu je dotrčao James Ferguson, a na licu mu je bio izraz smetene uspaničenosti. Bio je pošao za orijaškom mekom paprati, u potragu za njezinim početkom; put ga je doveo do stjenovita ponora nad obalom. Baš se našao u središtu ovješenih puzavica i uljastih plodova kad mu se od nekakve vibracije ispočetka je to bilo samo to zatreslo čitavo tijelo. Potom je uslijedio divlji, prodoran krik, vrlo visok no ipak pun, od kojeg su ga zaboljele uši kako je rekao iznad granice izdržljivosti. Čvrsto se uhvatio puzavice da se ne strmoglavi u ponor. Sav užasnut, smandrljao se histerično do čvrstog tla i potrčao prema ostalima. James je bio tek nekoliko stotina metara daleko. Pa ipak nitko drugi nije čuo taj užasni zvuk. Whitehall se susreo s drugom verzijom ludila. Crni je učenjak hodao duž obale, napola pjeskovite, napola šumovine, Bengalskog zaljeva. Bila je to besciljna jutarnja krepka šetnja; jedini mu je cilj vjerojatno bio samo neka zamišljena točka. Otprilike milju istočno od motelske plaže, kratko se odmorio na velikom kamenu okrenutom prema moru. Iza leđa je najednom začuo zvuk, i zato se i okrenuo, uvjeren da će ugledati pticu ili munga kako lepršaju ili skakuću u šumu. Nije bilo ničega. Ponovno se okrenuo moru koje je ispod njega lizalo obalu, i najednom začuo eksploziju zvukova dugotrajnu, šuplju, disonantnu kakofoniju vjetra. I onda je stalo. Whitehall se uhvatio za kamen i zagledao u šumu. Zapravo ni u što, svjestan samo da ga je najednom napao jeziv bol u sljepoočicama.

168 Ali je Charles bio učenjak, a učenjaci su skeptični. Zato je zaključio da se, negdje u šumi, kakvo golemo, nevidljivo stablo srušilo pod naravnom težinom godina. U svom smrtnom padu, golemo je deblo, razdirući i grebući se o susjedna stabla, stvorilo taj fenomen. Sto nikog nije uvjerilo. Dok je Whitehall pričao svoju priču, McAuliff ga je promatrao. Nije vjerovao da u nju vjeruje i sam Charles. Dogodile su se pojave koje je nemoguće objasniti, a svi su oni ako ništa drugo bili znanstvenici koji su se bavili fizičkim pojavama. Objašnjivim. Možda su se svi malo utješili Whitehallovom teorijom zvuka. Tako je pomislio Alexander; no time se nisu mogli baviti. Jer ih je čekao posao. Razdvojeni ciljevi. Alison je povjerovala da je nešto otkrila, pa je uz Flovdovu i Lawrenceovu pomoć polukružno oko plaža i koraljnih rtova izbušila niz dubokih bušotina. Njezino je uzorkovanje pokazalo da su kroz vapnenačke naslone na oceanskom dnu bili raspršeni slojevi mekog lignita. U geološkom je to smislu bilo lako objasniti: prije mnogo stotina tisuća godina vulkanski su poremećaji progutali kopnene mase drveta i pulpe. No bez obzira na objašnjenje, bude li trebalo zabijati pilote za molove ili čak i produžene dokove, graditeljske će tvrtke morati pojačati temelje. Alisonina je koncentracija McAuliffu donijela olakšanje. Bila se sva zadubila u posao, i tako se manje tužila na ograničenja koja joj je on bio nametnuo, a on je pak mogao motriti na Flovda i Lawrencea koji su nastavili svoj posao, bdjenje nad njom. Dva su crnca bila krajnje temeljita. I na simpatičan način delikatna. Kad god bi Alison odlutala na plažu ili u obalnu travu, jedan bi ili obojica krenuli za njom, ispred nje ili s boka. Bili su poput pantera u lovu, uvijek spremnih na skok, pa ipak u svom praćenju nisu nikad privlačili pozornost. Oni su se pretvorili u nekakav njen prirodni dodatak, i uvijek bi nešto nosili dvoglede, kutije za uzorke, podloške za pisanje... što god bi im se učinilo zgodnim kako bi izbjegli svako izoštravanje na svoju stvarnu zadaću. A noću bi McAuliff dobivao dodatnu zaštitu koju nije ni tražio ni očekivao: Floyd i Lawrence naizmjence bi patrolirali po tratinama i hodnicima motela Bengal Court. Alex je to otkrio u noći osmoga dana, kad je ustao u četiri ujutro da si iz automata na dnu hodnika uzme plastičnu vjedricu leda. Poželio se napiti ledene vode. Kad je skrenuo za ugao i ušao u vanjsku nišu u kojoj je stroj bio smješten, najednom je postao svjestan pojave što je stajala iza rešetke prema tratini. Pojava se smjesta maknula; nije se začuo zvuk koraka.

169 McAuliff je hitro skupio kockice u kanticu, zatvorio metalna vrata, pa zaobišao ugao i vatio se u hodnik. U trenutku kad se izgubio s vida, nečujno je spustio kanticu do nogu i naslonio se leđima na rub zida. Osjetio je pokret. McAuliff je poletio iza ugla, u čvrstoj nakani da se baci na onoga tko mu dođe na oči. Šake su mu bile stisnute, skok dobro odmjeren; zabio se usred Lawrencea. Bilo je prekasno da povrati ravnotežu.»o, mon\«uskliknuo je crnac tiho kad je odskočio i srušio se pod Alexovom težinom. Sad su se obojica skotrljala iz niše na tratinu.»kriste!«prošaptao je McAuliff, ležeći na zemlji do Lawrencea.»Kog ti tu vraga radiš?«lawrence se nasmiješio u tami; zatresao je rukom, koju mu je Alex smotao ispod leđa.»vi krupna ljudina, mon! I jako brz, da.prokleto sam se uzrujao... I što ti uopće radiš tu?«lawrence mu je to objasnio brzo, i kao da se ispričava. On i Floyd dogovorili su se s noćnim čuvarom, starim ribarom koji se noću šetao sa sačmaricom koju oba su gerilca u to vjerovala sigurno ne bi ni znao upotrijebiti. Barak Moore im je zapovjedio da noću patroliraju; morali su to činiti na zapovijed ili bez nje, rekao je Lawrence.»Pa kad spavate?spavamo dobro«, odgovorio je Lawrence.»Mi smjenjujemo se stalno.«alex se vratio u svoju sobu. Kad je zatvorio vrata, Alison se uspravila u krevetu.»je li sve u redu?«upitala je zabrinuto.»bolje nego što sam se nadao. Sad imamo vlastitu minijaturnu vojsku. Sve u redu.«popodne devetog dana, McAuliff i Tucker su stigli do rijeke Martha Brae. Geometarske su karte i tranzitne fotografije bile hermetički zatvorene i pohranjene u hladne podrume kamiona s opremom. Peter Jensen ih je upoznao sa svojim sažetkom obalnih ležišta rude i minerala; njegova žena Ruth pronašla je u koralju tragove biljnih fosila, ali je njen nalaz bio malovrijedan, dok je James Ferguson, na dvostrukoj dužnosti istraživača tla i flore, također podastro svoje nimalo začudne analize. Neočekivan je bio samo Alisonin nalaz slojeva lignita. Svi su izvještaji bili odvezeni u Ocho Rios na umnožavanje. McAuliff je rekao da će to obaviti sam; bilo je to teških devet dana, i deseti je bio slobodan. Tko želi poći u Ochee, neke pođe s njima; ostali mogu otići do Montegoa ili se izležavati na

170 plaži Bengal Courta, ako im je to milije. Ekspedicija će se nastaviti ujutro jedanaestog dana. Svoje su planove skovali na obali rijeke, uz neizbježan piknički ručak koji im je pripravio motel. Od svih je njih samo Charles Whitehall koji je, osim što je ležao na plaži, jedva išta i radio točno znao što hoće, samo što to nije mogao javno izjaviti. Zato je s Alexom popričao u četiri oka.»ja zaista moram vidjeti Piersallove rukopise. Sasvim iskreno, McAuliff, to me izluđuje.pričekat ćemo na Moorea. S tim smo se suglasili.kada? Za ime Božje, kad će se pojaviti? Sutra će biti već deseti dan; rekao je deset dana.nije nam ništa jamčio. A ja sam nestrpljiv koliko i ti. Negdje je, sjećaš se, na njegovu imanju zakopan zamotak od impregniranog platna.nisam to zaboravio ni na jedan trenutak.«razdvajanje koncentracije; razdijeljeni ciljevi. Hammond. Charlesa Whitehalla je to zanimalo kako u akademskom, tako i u urotničkom smislu. U akademskom možda čak i više, pomislio je Alex. Radoznalost je crnog znanstvenika bila ukorijenjena u čitav život posvećen istraživanju. Jensenovi su ostali u Bengal Courtu. Ferguson je od McAuliffa zatražio predujam pa uzeo taksi i odvezao se u Montego Bay. McAuliff, Sam Tucker i Alison Booth odvezli su se kamionom do Ocho Riosa. Za njima je pošao i Charles Whitehall u starom karavanu, zajedno s Flovdom i Lawrenceom: gerilci su tražili da raspored bude baš takav. Barak Moore je ležao u visokoj travi, s dvogledom na očima. Sunce je zalazilo, zrake su se narančastog i žutog svjetla cijedile kroz zelene krošnje iznad njega i odbijale se od bijelog kamena kuće Waltera Piersalla, četiristo metara od njega. Kroz travu je ugledao policajce župe Trelawny kako kruže oko kuće i pregledavaju prozore i vrata; na kraju će ostaviti bar jednog da je čuva. Kao i obično. Policija je završila ovaj dan istraživanja, najdužu istragu, pomislio je Barak, u povijesti njihove župe. Bavili su se njome već skoro dva tjedna. Iz Kingstona su došle ekipe civila: muškarci u izglačanim odijelima, što znači da su bili viši od policije. I neće naći ništa, u to je Barak Moore bio sasvim siguran. Ukoliko je Walter Piersall točno opisao svoja skrovišta.

171 A Barak više nije mogao čekati. Bilo bi sasvim jednostavno uzeti zamotak impregniranoga platna koji se u tom trenutku nalazio na niti sto pedeset metara od njega ali sve to i nije bilo baš tako jednostavno. Za to mu je bila potrebna totalna suradnja Charlesa Whitehalla i to više nego što je to Whitehall i shvaćao a to je značilo da će morati ući u Piersallovu kuću i iznijeti ostatak Piersallove baštine. Antropologove rukopise. Rukopisi. Oni su bili zabetonirani u zid stare, nevidljive cisterne u Piersallovu podrumu. Walter Piersall je pažljivo uklonio nekoliko kamenova iz cisterne, iza njih u zemlji iskopao niše, pa kamenje vratio na njihovo mjesto. I u jednoj je od tih niša zakopao i svoje studije o Halidonu. Charles Whitehall mu nije želio pomoći dok ne vidi rukopise. Baraku je trebala pomoć Charleymona. Trelawnyjski su policajci ušli u vozila; kad su patrolni automobili krenuli cestom, onaj im je jedincati uniformirani stražar mahnuo rukom. On, Barak, narodni revolucionar, morao je surađivati s Whitehallom, političkim zločincem. Rat između njih dvojice možda i građanski doći će tek kasnije, kao i u tolikim novim zemljama. Kao prvo, bio je tu bijeli čovjek. On i njegov novac i njegove kompanije i njegova neutaživa žeđ za znojem crnog čovjeka. To je ono prvo, ono sasvim prvo, mon! Zamišljeni se Barak slijepo zagledao kroz dvogled. Čuvara više nije bilo nigdje na vidiku. Moore je preletio čitavo područje, pa ponovno izoštrio objektive Zeiss Ikona dok je prelazio bočne zidove i skošenu tratinu iza Piersallove kuće. Bio je to udoban dom bijelog čovjeka, pomislio je Barak. Bila je na vrhu brijega, a prilazna se cesta dugo uspinjala od doline George na zapadu i Martha Brae na istoku. Ulaz je bio obrubljen, a jednoipolkatna kuća od bijelog kamena okružena stablima manga, palmama, hibiskusima i orhidejama. Kuća je bila duga, i većina je širokih, prostranih soba bila u prizemlju. Posvuda su bile crne željezne rešetke, i po prozorima i na ulazima. Staklo je bilo golo samo u spavaonicama na katu; svi su prozori imali tikove kapke. Od svega je, međutim, najzanimljivija bila stražnja strana High Hilla, kako se ta kuća zvala. Istočno od starog pašnjaka s visokom travom, gdje je ležao Barak, iz šuma je i polja na laganoj strmini bila izrezana stražnja tratina, pa zasijana karipskim slamnicama, da je postala glatka kao igralište za golf; kamenje je blistalo bjelinom i stvaralo dojam olujnih krijesta na zelenome moru.

172 U sredini tog prostora bio je bazen srednje veličine, kojeg je postavio Piersall, s modrim i bijelim pločicama koje su sunce odražavale oštro kao i zelenkastomodra voda. Oko bazena i rasuti po travi bili su stolovi i stolci bijelo kovano željezo nježnog izgleda i robusne konstrukcije. A onda se ponovno pojavio stražar, i Mooreu je zastao dah, koliko od prepasti, toliko i od bijesa. Stražar se igrao s psom, dobermanom opaka izgleda. Prije ih nije bilo. To je loše, pomislio je Barak... pa ipak možda i ne tako loše. Taj pas možda znači da će stražar ostati na straži i duže od normalne smjene. Policija je svojim ljudima običavala davati pse zbog dva razloga: kad bi područje kojim patroliraju bilo opasno, ili kad bi ljudi na svojim stražama morali ostati relativno dugo. Psi su služili za više svrha: oni su dojavljivali opasnost, oni su štitili i oni su pomagali da se ubije vrijeme. Stražar je bacio štap; doberman je odjurio iza bazena, skoro se zabivši u stolić od kovana željeza, pa ga zgrabio zubima. Prije nego što ga je pas stigao donijeti, policajac je bacio i drugi štap, i tako zbunio dobermana, koji je ispustio prvi plijen i pojurio za drugim. Kakva budala, pomislio je Barak dok je gledao policajca kako se smije. On ne poznaje životinje, a čovjeku koji ne poznaje životinje moguće je namjestiti klopku. U koju će upasti još ovu noć. 18 Noć je bila bistra. Jamajkanski mjesec njegove tri četvrtine blistale su sjajno između visokih riječnih obala. Odgurujući se motkama, odvezli su se ukradenom splavi od bambusa niz brzice Martha Brae sve dok nisu stigli do točke najbliže kući u Carrick Fovleu. Uvezli su splav u kao katran crnu udubinu pa je izvukli iz vode i sakrili ispod kaskade kišobrana lisnatih mangrova i djevičanskih palmi. Bila je to udarna družina: Barak, Alex, Floyd i Whitehall. Sam Tucker i Lawrence su ostali u Bengal Courtu da štite Alison. Zapuzali su strminom kroz gusto lišće koje im se oplitalo oko tijela. Strmina je bila oštra, putovanje sporo i bolno teško. Udaljenost do imanja High Hill nije bila veća od dva, dva i pol kilometra, ali im je da do njega stignu trebalo skoro sat vremena. Charles Whitehall je tu rutu smatrao glupom. Ako je gore bio samo jedan čuvar sa psom, zašto se naprosto ne dovesti cestom do vijugavog, osamsto metara dugog prilaznog puta i uspeti se do vanjskog ulaza?

173 Barakovo je umovanje pretpostavljalo da trelawnyjska policija ima više pameti nego što bi joj je Whitehall dao. Moore je vjerovao da je sasvim moguće da su župske vlasti duž prilaznog puta postavile elektroničke potezne žice. Barak je znao da se takvim sredstvima već mjesecima služe po hotelima u Montego Bayu, Kingstonu i Port Antoniju. A nisu smjeli riskirati da koji od tih uređaja i aktiviraju. Teško dišući, zastali su na južnoj granici Piersallove strme tratine i podigli pogled na kuću zvanu High Hill. Zbog mjesečine što je osvjetljavala bijeli kamen, kuća se isticala kao alabastreni spomenik, tih, miran, graciozan i čvrst. Na dva se dijela kuće kroz tikove grilje izlijevalo svjetlo: iz prizemne stražnje sobe što se otvarala prema tratini kao i središnje spavaonice na katu. Sve je ostalo bilo u mraku. Osim podvodnih reflektora u bazenu. Lagani je povjetarac mreškao vodu; odozdo je plesalo plavičasto svjetlo.»moramo ga izvući«, rekao je Barak.»Njega i psa, mon.zašto? I zbog čega?«upitao je McAuliff, dok mu se znoj od uspinjanja slijevao u oči.»on je jedan, nas smo četvorica.moore ima pravo«, odgovorio je Charles Whitehall.»Ako vani ima elektronskih uređaja, onda ih sasvim sigurno ima i unutra.on, ako ništa drugo, ima bar policijski radio«, ubacio se Floyd.»Znam ta vrata; dok provalimo jedna, on će imati vremena da lako prođe kroz druga.do Falmoutha ima pola sata; a policija je u Falmouthu«, uporno je nastavio Alex.»A do tada stignemo i ući i izaći.ne baš, mon«, usprotivio se Barak.»Trebat će nam vremena dok pronađemo i izvalimo kamenje u cisterni. Najprije ćemo iskopati zamotak od impregniranog platna. Idemo!«Barak Moore ih je poveo oko ruba pošumljenog imanja, na drugu stranu, do starog pašnjaka. Zaklonio je prstima leću džepne svjetiljke pa poletio do skupine hljebovaca na sjevernom kraju kamenjem zasijanog pašnjaka. Čučnuo je kod debla najdaljeg stabla; drugi su učinili isto. Barak je progovorio prošaptao.»govorite tiho. Taj brdski vjetar prenosi glasove. Paket je zakopan u zemlju četrdeset četiri koraka desno od četvrtog velikog kamena na sjeverozapadnoj dijagonali, mjereno od ovog stabla.on je očito poznavao Jamajku«, rekao je Whitehall tiho.»kako to misliš?«mcauliff je na mjesečini na učenjakovu licu opazio tužan smiješak.

174 »Simboli Aravaka za ratnikov posmrtni marš uvijek su u jedinicama od po četiri znaka, i uvijek desno od zalazećeg sunca.to baš nije jako utješno«, rekao je Alex.»Baš kao ni vaše američke Indijance«, odgovorio je Whitehall,»ni naše Aravake bijeli čovjek baš nije utješio.baš kao ni Afrikance, Charleymon.«Barak je na mjesečini spojio svoj pogled s Whitehallovim.»Ponekad mi se čini da si na to zaboravio.«potom se obratio McAuliffu i Floydu.»Pođite za mnom. Jedan po jedan.«potrčali su pognuto kroz visoku travu za crnim revolucionarom, i svaki je u prolazu pljesnuo po velikom, istaknutom kamenu. Jedan, dva, tri, četiri. Kad su stigli do četvrtog kamena, otprilike sto pedeset metara od podnožja hljebovca, svi su klekli oko njega. Barak je šakom zaklonio svjetiljku i obasjao mu vrh. U nj je bila uklesana jedva vidljiva oznaka. Whitehall se nadvio nad nju.»taj je vaš doktor Piersall imao progresivnu maštu; progresivnu u povijesnom smislu. Već je skočio s Aravaka na Koromante. Vidite?«Whitehall je prešao kažiprstom preko oznaka osvijetljenih baterijskom svjetiljkom i nastavio tihim glasom.»taj je zavrnuti polumjesec plemena Ašantija znak koji su Koromanti ostavljali svojim suplemenicima kao trag dvatri dana prije lova. Potezi na konveksnoj strani polumjeseca određuju smjer: jedan nalijevo; dva nadesno. Položaj na obodu pokazuje kut. Evo: dva poteza, točno u sredini; što znači, ravno desno od kamena koji gleda u bazu polumjeseca.«whitehall je pokazao desnom rukom prema sjeveroistoku.»baš kako nas je Piersall uputio.«barak je zavrtio glavom: nije se ni potrudio prikriti svoj žalac na objašnjenje Charleymona. Pa ipak je u tom žalcu bilo poštovanja, pomislio je McAuliff, dok je promatrao Moorea kako počinje odbrojavati četrdeset četiri koraka. Piersall je prikrio mjesto odabrano za zakapanje. Na tom koracima premjerenom i travnatom terenu, nalazio se i gustiš od meke paprati koji se širio kao kaotična morska pjena. Bio je majstorski izvađen pa ponovno posađen; bilo bi nelogično pretpostaviti da je tu godinama itko išta kopao. Floyd je iz pojasa izvadio vojničku lopaticu, rasklopio držak i počeo uklanjati zemlju. Charles Whitehall se spustio na koljena i pridružio se revolucionaru, pa stao golim rukama razgrtati zemlju. Pravokutna je crna kutija bila duboko u zemlji. Da upute nisu bile tako precizne, vjerojatno bi stali prije nego što bi do nje i došli. Dubina je bila veća od metra.

175 Whitehall je slutio da je bila zakopana na dubini od točno četiri stope. Zbog Aravakova mjernog broja četiri. U trenutku kad je Flovdova lopatica udarila o metalnu kutiju, Whitehall je silovito spustio desnu ruku, istrgnuo kutiju iz zemlje i opipao joj rubove, pa je pokušao razvaliti. To nije bilo moguće, i Whitehall je to shvatio već za nekoliko sekundi. On se takvim spremištem poslužio već možda tisuću puta: bila je to hermetički zatvorena arhivska kutija čiji su meki, gumirani rubovi u njezinoj unutrašnjosti stvarali podtlak. Imala je dvije brave, po jednu sa svakoga kraja, i svaka je imala svoj ključ; kad bi se ključevi umetnuli i okrenuli, u nju bi ušao zrak, i tako bi se nakon nekoliko sekundi mogla otvoriti. Bila je to kutija kakva se upotrebljavala u mnogim bogatim knjižnicama za čuvanje starih rukopisa, takvih kakve učenjaci nisu izučavali češće od jednom u pet godina i koji su se zbog toga čuvali s velikom pomnjom. Ime»arhivska kutija«dobro je pristajalo dokumentima koji su se čuvali u arhivama koje su trebale potrajati tisuću godina.»daj mi ključeve!«prošaptao je Charles uzbuđenim glasom, obraćajući se Baraku.»Nemam ja nikakve ključeve, mon. Piersall nije spominjao nikakve ključeve.do sto đavola!tiho!«zapovjedio je McAuliff.»Vrati tu zemlju«, rekao je Moore Flovdu.»Da ne bude tako očito, mon. I gurni paprat na njezino mjesto.«floyd je učinio kako mu je rečeno; McAuliff mu je pomogao. Whitehall se zagledao u četvrtastu kutiju što ju je držao u rukama; bio je ljut.»on je bio paranoidan!«prošaptao je učenjak i okrenuo se Baraku.»Rekao si da je to zamotak. U impregnirano platno! A ne ovo. Ovo se neće dati otvoriti bez aparata za autogeno rezanje!charlev ima pravo«, rekao je Alex dok je rukama zgrtao zemlju u rupu, i onda shvatio da je Whitehalla upravo nazvao»charleyem«.»zašto si je dao toliko truda? Zašto tu kutiju nije naprosto ostavio s ostalim rukopisima u cisterni?postavljate mi pitanja na koja ne znam odgovora, mon. Sve ga je to vrlo brinulo, to je sve što vam mogu reći.«zemlja je sad opet bila u rupi. Floyd je poravnao površinu i u meku zemlju utaknuo korijenje baršunaste paprati.»mislim da će ovako biti dobro, mon«, rekao je, preklopio držak lopatice i zataknuo ga za pojas.»no kako ćemo mi ući unutra?«upitao je McAuliff.»Ili izmamiti stražara van?«

176 »Ja sam o tome razmišljao nekoliko sati«, odgovorio je Barak.»Divlje svinje, eto što mislim.jako dobro, mon!«prekinuo ga je Floyd.»U bazenu?«dodao je Whitehall s razumijevanjem.»da.koga vi to vraga pričate?«alex je promatrao lica tri crnca na mjesečini. Odgovorio mu je Barak.»U Cock Pitu živi mnogo divljih svinja. One su zločeste i opake. A od Cock Pita nas dijeli petnaestak kilometara. Nije nimalo neobično da divlje svinje odlutaju i tako daleko... Floyd i ja ćemo ih oponašati. A vi i Charleymon ćete bacati kamenje u bazen.a što ćemo s psom?«upitao je Whitehall.»Najbolje da ga ustrijelimo.samo bez pucnjave, mon! Pucnjava bi se čula miljama daleko. Za psa ću se ja pobrinuti.«moore je iz džepa izvadio mali pištolj sa strelicom za omamljivanje.»u našem arsenalu imamo puno toga. Idemo.«Pet minuta potom McAuliff je pomislio da sudjeluje u nekakvoj demonskoj dječjoj šaradi. Barak i Floyd dopuzali su do ruba visoke trave što je opasivala otmjeni travnjak. Pretpostavivši da će doberman krenuti ravno na prvi ljudski miris, Alex i Whitehall su se postavili u paralelan položaj tri metra desno od revolucionara, a između sebe ostavili hrpu kamenja. Oni su ga trebali baciti u dvadeset metara daleki, osvijetljeni bazen, najtočnije što su mogli, i to čim se oglase Moore i njegov borbeni drug. I onda je počelo. Krikovi koji su uljegli u noćni mir bili su strahovito vjerodostojni. Bila je to rika uspaničenih životinja, prodorna i unekoliko jeziva.»liiouahiii... gnnrahha, gnnrahhaaa... iiau, iiau... iuahhii...«mcauliff i Whitehall hitnuli su kamenje u bazen; pljuskanje se pomiješalo s čudovišnim krikovima. Zrak je ispunila sablasna kako fonija. Grilje sobe u prizemlju silovito su se raskrilile. Iza rešetaka su ugledali čuvara, s puškom u ruci.

177 Najednom je Alexa u obraz pogodio kamenčić. Udarac je bio nježan, ne ošamućujući. Zabacio je glavu u smjeru iz kojeg je stigao projektil. Floyd je mahao rukama iz visoke trave; bila je to naredba McAuliffu da prestane bacati kamenje. Alex je uhvatio Whitehalla za ruku. Stali su. Krikovi su onda postali glasniji, a dobili su i pratnju tupih udaraca koji su nabijali zemlju. Alex je na mjesečini ugledao Baraka i Flovda. Pljeskali su po zemlji poput poludjelih životinja; drmali su glavama, a buka što je iz njih dopirala približavala se vrhuncu. Divlje su se svinje tukle u visokoj travi. Vrata su se Piersallove kuće silovito otvorila. Čuvar, s puškom u ruci, oslobodio je psa koji mu je hodao uz nogu. Životinja je poletjela na tratinu i prema histeričnim zvukovama i mirisima koji su bili suviše ljudski. McAuliff je kleknuo, hipnotiziran onim što je uslijedilo na jamajkanskoj mjesečini. Barak i Floyd smandrljali su se natrag na polje, a da pritom nisu izdigli tijela iznad trave niti smanjili silinu svojih životinjskih vriskova. Doberman je zviznuo preko tratine i poskočio naglavce preko granice polja pa u visoku travu. Neprekidnim krikovima u grlenom urlanju sad se pridružio i divlji lavež opakoga psa. I onda je, usred svih tih užasnih zvukova, Alex razabrao pljuckanje; pištolj je za omamljivanje bio ispaljen nekoliko puta zaredom. Pseći je lajavi tulež najednom zamro usred sveg tog ljudskom voljom stvorenog urlanja; stražar je dotrčao do granice tratine i podigao pušku kao da se sprema opaliti. No prije nego što je McAuliff i mogao opaziti i shvatiti što se zbiva, Charles Whitehall je dograbio šaku kamenica i bacio je prema osvijetljenom bazenu. A onda i drugu šaku, žestoko za prvom. Stražar se naglo okrenuo prema vodi; Whitehall je silovito odgurnuo Alexa s puta, potrčao rubom trave, najednom iskočio na tratinu i bacio se na crnog policajca. McAuliff je sve to gledao, sasvim ošamućen. Whitehall, taj otmjeni akademski građanin nježno građeni Charleymon zamahnuo je silovito rukom prema korijenu stražareva vrata, divlje ga raspalio nogom u trbuh, a onda ga zgrabio za zapešće i zavrnuo ga tako divlje da mu je puška izletjela iz ruke; čovjek je bio zbačen s nogu, zavrtio se u zraku, i silovito tresnuo o zemlju. Dok je čuvar vibrirao na travi, Whitehall je hitro nanišanio i raspalio ga petom ispod čela. Tijelo se zgrčilo, pa umirilo. Vrištanje je prestalo; sve je umuklo.

178 Bilo je gotovo. Barak i Floyd su istrčali iz visoke trave na tratinu. Onda je Barak progovorio:»hvala ti, Charleymon. Da je došlo do pucnjave, mogli su nas otkriti.bilo je nužno«, odgovorio je Whitehall jednostavno.»moram vidjeti te rukopise.onda idemo«, rekao je Barak Moore.»Floyd, daj nosi tu pravu svinju u kuću; negdje ga zaveži.ne trošite vrijeme«, odvratio mu je Whitehall i krenuo prema kući s arhivskom kutijom pod mišicom.»samo ga baci u travu. Jer je mrtav.«kad su se našli unutra, Floyd ih je poveo do stepenica, pa zatim dolje u Piersallov podrum. Cisterna je bila u zapadnom dijelu kuće, duboka oko dva metra i široka oko metar i pol. Zidovi su joj bili suhi; stijenke i svod bili su joj prekriveni čipkom paučine. Barak je otrao tu tanušnu prepreku i spustio se u jamu.»kako znaš koje je to kamenje?«upitao je Whitehall žurno, dok je u ruci stiskao četvrtastu crnu kutiju.»znam ja kako; doktor je sve objasnio«, odgovorio je Moore pa izvadio kutijicu sigurnosnih šibica. Kresnuo je jednu pa krenuo od sjeverne središnjice, i počeo se polako okretati u smjeru kazaljke na satu, sve vrijeme držeći zapaljenu šibicu prinesenu pukotinama između kamenja na donjoj polovici jame.»samljeveni fosfor«, konstatirao je Whitehall tiho.»nabijen u cementne fuge.tako je, mon. Ne mnogo; dovoljno da malo plane, ili možda samo prsne.samo gubiš vrijeme!«izletjelo je Whitehallu.»Okreni se lijevo, prema sjeverozapadu! Ne desno.«sva su trojica naglo pogledala učenjaka.»kako, Charleymon?«Barak je bio zbunjen.»učini kako ti velim!... Molim te.aravački simboli?«upitao je McAuliff.»Ta... odiseja u smrt, ili kako si to već nazvao? Desno od zalazećeg Sunca?Drago mi je što te to zabavlja.ne zabavlja me, Charles. Ne zabavlja baš nimalo«, odgovorio je Alex tiho.»ajj...«barak je riznuo kad su iz pukotina na cisterni planuli sitni jezičci ognja.»c'arles, ti stvarno imaš nešto u glavi, mon! Evo ih... Floyd, mon, dajini alat.«floyd je posegnu1 u vjetrovku pa izvadio petnaest centimetara dugo klesarsko dlijet1' i preklopni čekić, sav od metala. Sve je to dodao svom nadređenom.»treba pomoći?^upitao je.»tu nema mjest'1 za dvojicu«, odgovorio je Barak pa počeo mlatiti po spojevima1

179 Tri minute potorfmoore je uspio izvaliti prvi kamen iz okolnog veziva. Polako ga je i'ćupao, vukući ga iz zida cisterne. Whitehall je sad držao bateriju, ^oči su mu budno pratile što to Moore radi. Kamen se oslobodio^floyd je spustio ruke i preuzeo ga od Baraka.»Što je iza?«w/;itehall je snopom svjetla probio razjapljenu rupu.»šupljina, mon. drvena zemlja i šupljina«, odgovorio je Moore.»A mislim i vrh još fcdne kutije. Mnogo veće.za ime Božje, fožurilu redu, Charleymon. U Mo'Bay Hiltonu nas nitko ne čeka na večeri.«barak se zass;iijuljio.»a ništa na tekstu neće promijeniti ni skriveni mungo.samo mir.«kać je to izgovorio, McAuliff nije pogledao Whitehalla. Nije to ni žeio.»pred nama je čitava noć, zar ne? Vani si ubio policajca. A on'nam je jedini mogao smrsiti posao. I ti si zaključio da on zbog tfoga mora umrijeti.«whitehall je okr«<nuo glavu i zagledao se u McAuliffa.»Ubio sam ga zafb što je to bilo nužno.«zatim je ponovno vratio pažnju na Baraka Moorea. Drugi je kamen ispao iz svog ležišta nakon mnogo manje muke. Barak je pružio ruku u šupljinu i počeo cimati kamen, sve da se pukotine nisu proširile i kamen kliznuo sa svojega mjesta. Floy'<l je dohvatio kamen i pažljivo ga polegao na bok. Whitehall je čuč'iuo pred rupu i unutra bljesnuo svjetiljkom.»to je arhivska kutija. Daj mi je.«dodao je Flovdu svjetiljku pa ispružio ruke preko jame kad je Barak izvukao kutiju iz zemlje i podigao je prema njemu.»izvrsno!«rekao je Charles dok je opipavao pravokutnu kutiju i koljenom pritiskao onu prvu, što je ležala na podu do njega. Whitehall se nije kanio odreći nijedne.»kutiju misliš, mon?«upitao je Moore.»Da.«Whitehall je preokrenuo kutiju, pa je podigao dok ju je Floyd obasjavao snopom baterijske svjetiljke.»čini mi se da nitko od vas ne shvaća. Bez ključeva ili valjanog alata, trebali bi nam sati da otvorimo te vragove. Nepropusne za vodu, nepropusne za zrak, vakumirane, otporne na udarac. Kroz taj metal ne bi prošlo ni vidijsko svrdlo... Na! Vidiš.«Učenjak je pokazao na natpis na donjoj površini.»hitchcock Vault Companv, Indianapolis. Najbolja na svijetu. Muzeji, knjižnice... državni arhivi, svi se oni služe Hitchcockovim sefovima. Naprosto izvrsni.«kad se začuo zvuk, on je imao silinu eksplozije koja razvaljuje zemlju, unatoč tome što je bio dalek bio je to cvilež automobila u drugoj brzini koji se hitro uspinje dugačkim prilaznim putem što je vodio od ceste ispod njih.

180 Zatim još jedan. Četvorica u podrumu samo su se pogledali. To ih je ošamutilo. Vani je bio netko tko tu nije smio biti. Nije mogao biti.»o, moj Bože, Isuse, mon!«barak je iskočio iz jame.»pokupi alat, prokleta budalo!«kriknuo je Whitehall.»Otisci!«Sad je u cisternu uskočio Floyd, a ne Barak, dohvatio čekić i dlijeto i stavio ih u džep vjetrovke.»tu su samo te stepenice, mon! Nema drugog puta!«barak je poletio prema stepenicama. McAuliff je pružio ruku prema prvoj kutiji što je ležala pokraj Whitehalla, no istog se časa na nju spustila i Whitehallova ruka.»charles, ne možeš ih nositi obadvije«, odgovorio je Alex na Whitehallov manijakalni pogled.»ova je moja!«dohvatio je kutiju, istrgnuo je iz Whitehallova stiska, pa pošao za Mooreom prema stepenicama. Automobili, u štropotavom kontrapunktu, bili su sve bliži. Sva su četvorica poletjela stepenicama jedan po jedan, pa potrčala kroz kratak hodnik u zamračenu dnevnu sobu bez tepiha. Kroz pukotine tikovih grilja već se vidio odsjaj farova. Prvi je automobil već stigao do malog parkirališta; čuo se zvuk otvaranja vrata. Drugo je vozilo dogrmjelo samo nekoliko sekundi iza prvog. A u kutu se sobe vidio, u prugama svjetla, i uzrok tog ometanja: bio je to prenosivi primopredajnik. Barak je dotrčao do njega i jednim udarcem šake o metal smrskao prednju stranu a potom mu i otkinuo stražnje antene. Sad su oni ljudi vani zavikali. Uglavnom je to bilo jedno ime:»raymond!rajmond!ravmond! Ta gdje si, mon!«floyd je preuzeo vodstvo i potrčao prema srednjim stražnjim vratima.»ovamo! Brzo, mon!«prošaptao je ostalima. Gurnuo je vrata i zadržao ih dok se svi nisu skupili. McAuliff je u odrazu svjetla iz bazena vidio da Floyd u slobodnoj ruci drži pištolj. Sad se Floyd obratio Baraku.»Ja ću ih skrenuti, mon. Na zapad. Poznajem taj teren dobro, mon!samo se pazi! A vas dvojica«, rekao je Barak Whitehallu i McAuliffu,»krenite ravno prema šumi; nađemo se kod splavi. Za pola sata. Ne više. Tko god bude tamo, polazi. Spuštaj motke, mon. Martha Brae nije baš dobra bez splavi, mon. Kreči!«rekao je i gurnuo Alexa kroz vrata.

181 Kad se našao vani, McAuliff je krenuo preko čudno mirne tratine, dok je modrikastozeleno svjetlo bazena osvjetljavalo dostojanstveni namještaj od kovanog željeza. Iza sebe je začuo povike. Od prilazne ceste ljudi su trčali prema kući. Alex se upitao vide li ga oni; trčao je koliko ga noge nose prema prividno neprobojnom zidu šume iza travnate nizbrdice. Pod desnom je mišicom stiskao pravokutnu kutiju. Na svoje je pitanje smjesta dobio odgovor. Počela je ludnica. Pucnji! Nad njim su zafijukala zrna; iza njega su se začuli nepravilno razmaknuti pucnji. Ljudi su pucali iz pištolja svaki za sebe. O, Isuse; evo me opet u tome! Davno zaboravljena pouka sad mu se ponovno vratila. Dijagonale; uvijek po dijagonali. Kratki, brzi zaleti; ali ne prekratki. Točno pola sekunde koliko neprijatelju treba da nanišani. I on je sam davao te upute. Desecima ljudi u brdima Che San. Povici su se pretvorili u mnogoglasni histerični kor; a onda se kroz tu simfoniju probio jedan jedincati vrisak. McAuliff se bacio u zrak, u najednom naišlo gusto lišće kojim je bila obrubljena tratina. Upao je u gustiš i prevrnuo se na lijevi bok. Na zemlji, gdje te ne vide, prevrći se! Prevrći se kako najbolje znaš i umijes sve do drugog položaja. Temelji. Abeceda. Bio je siguran da će ih vidjeti kako za njim silaze niz brijeg. Ali nisu. Umjesto toga, ono što je tada ugledao, upravo ga je hipnotiziralo, baš kao što se bio hipnotizirao kad je gledao dva crna revolucionara kako se u visokoj travi pretvaraju da su divlje svinje. Gore, uz kuću zapravo sa zapadne strane Floyd se vrtio i vrtio, i svjetlo je bazena hvatalo tamno zelenilo njegove vjetrovke. Napravio je iz sebe otvoren cilj, i pucao iz pištolja, i tako prikovao policajce uz kuću. Potrošio je sve streljivo, pa posegnuo u džep, izvukao drugi pištolj, pa opet pripucao sad trčeći prema rubu bazena, sasvim jasno, upravo žrtveno vidljiv.

182 A onda su ga pogodili. Nekoliko puta. Kroz tkanje se njegove vjetrovke širila krv, a zatim i po hlačama koje su mu pokrivale noge. U njemu je već bilo pola tuceta metaka, i kroz njih mu je otjecao život, od kojeg mu je ostalo još samo nekoliko trenutaka.»mcauliff!«taj mu je šaptom izgovoreni povik došao s desne strane. Barak Moore, dok mu se groteskna izbrijana glava presijavala od znoja na procijeđenoj mjesečini, u tom se trenutku bacio do Alexa.»Kupimo se odavde, mon! Idemo!«Povukao je McAuliffa za promočenu košulju.»za ime Božje! Zar ne shvaćaš što se zbiva? Onaj tamo umire!«barak je kratko pogledao kroz zamršeni gustiš. I progovorio mirnim glasom.»mi smo se zarekli na borbu do smrti. I ovo je, na neki način, blagoslov. I Floyd to zna.a za sto to, za ime Božje? Za koje to prokleto smrdljivo što? Vi ste ludi ko budale!daj, idemol«zapovjedio je Moore.»Još sekundu, i kreću za nama. Floyd nam je dao tu šansu, ti bijelo govno, mon!«alex je uhvatio Baraka za ruku, kojom ga je još držao za košulju, pa je odbacio od sebe.»to je dakle to? Ja sam bijelo govno. I zato što ti tako misliš, Floyd je morao umrijeti. I onaj je stražar morao umrijeti zato što Whitehall tako misli!... Vi niste pri sebi.«barak Moore je zastao.»ti si to što jesi, mon. I vi nam nećete uzeti naš otok. Još će mnogi, mnogi izginuti, ali taj otok neće biti vaš... A i ti ćeš biti mrtav, ako ne potrčiš sa mnom.«moore je naglo ustao i potrčao u tamu šume. McAuliff je pogledao za njim, stišćući crnu pravokutnu kutiju na prsa. A onda se digao sa zemlje i krenuo za crnim revolucionarom. Čekali su na rubu vode, dok se splav zibala goredolje u divljoj bujici. Bili su do pasa duboko u rijeci, i Barak je pogledavao na sat a Alex se prebacivao s noge na nogu u mekom mulju kako bi se što čvršće uhvatio stranice splavi od bambusa.»ne možemo više dugo čekati, mon«, rekao je Barak.»Čujem ih gore u brdima. Sve su nam bliže!«mcauliff je čuo samo jurnjavu rijeke i pljuskanje vode o splav. I Baraka.»Ne možemo ga ostaviti tu!nema nam druge. Hoćeš da ti raznesu glavu, mon?«

183 »Ne. I neće. Samo smo mrtvom čovjeku ukrali njegove rukopise. I to po njegovoj želji. To nije razlog da po nama pucaju. Što je previše, previše je, do sto đavola!«barak se nasmijao.»nešto te slabo služi pamćenje, mon! Gore u visokoj travi leži mrtav policajac. I nema dvojbe da je Floyd za sobom u smrt povukao bar još jednog; Floyd je bio majstorski strijelac... Raznijet će ti glavu; falmouthska policija neće oklijevati.«barak Moore je imao pravo. Gdje je do đavola taj Whitehall>»Jesu li ga pogodili? Znaš li je li ranjen?mislim da nije, mon. Ne mogu biti siguran... Charleymon nije učinio što sam mu ja rekao. On je odjurio na jugozapad, u polje.«a onda su stotinu metara uzvodno ugledali jedincatu zraku svjetla, kako se probija kroz obraslu obalu.»vidi!«uskliknuo je Alex. Moore se okrenuo. Pojavio se drugi, pa treći snop. Tri usplesala stupa svjetlosti, što su lelujala prema rijeci ispod njih.»nema više vremena, mon! Unutra i brzo se odguruj!«obojica su gurnula splav prema matici i skočili na grbavu površinu bambusa.»ja idem naprijed, mon!«dreknuo je Moore, pa se uspentrao na uzdignuto sjedalo s visokim naslonom, na kakvom sjede turisti kad rezgledavaju ljepote Martha Brae.»Ti ostaješ straga, mon! Guraj tom motkom, a kad ti velim, stani i prebaci noge preko krme!«mcauliff je izoštrio pogled na mjesečini, i pokušao otkriti gdje se, među povezanim valjcima bambusa, nalazi motka. Bila je zabijena između niske ograde i palube; dohvatio ju je i uronio u vodu, i u mulj ispod nje. Splav je ušla u brzace i počela se naginjati nošena bujicom. Moore se uspravio na krmi i motkom se poslužio za odvraćanje, štiteći jureće plovilo od bambusa od podmuklog niza stijenja, tako oštrog da bi moglo razderati i meso, a koje se probijalo kroz površinu vode. Primicali su se riječnom zavijutku. Barak je kriknuo.»sjedi straga, mon! Stavi noge u vodu. Brže, monl«alex je postupio po zapovijedi; uskoro je i shvatio. Otpor što ga je stvarao svojom težinom i nogama usporio je splav toliko koliko je Mooreu trebalo da je provede kroz minijaturni arhipelag pogibeljnih stijena. Bokovi od bambusa lupali su i lijevo i desno, u humke nazubljenog stijenja i preko njih; McAuliff je čak dvaput pomislio da će se splav nagnuti iz vode.

184 Baš su taj zvuk grubog očešavanja i njegova koncentriranost na brzake doveli do toga da je Alex tek sa zakašnjenjem postao svjestan pucnjeva. A onda je to shvaćanje postalo i potpuno, kad mu je lijevu ruku probo razdirući bol. Zrno mu je okrznulo ruku: krv mu je procurila niz rukav, razlijevajući se na mjesečini. Uslijedila je pucnjava u stakatu.»lezi, mon!«kriknuo je Barak.»Ispruži se! Ne mogu za nama; čim dođemo iza okuke, tamo su stijene. Mnogo špilja. Koje vode do ceste Brae... Ajjj!«Moore se presavio; ispustio je motku, uhvatio se za želudac i pao na palubu od bambusa. Alex je dohvatio pravokutnu arhivsku kutiju, zabio je za pojas, pa zapuzao što je brže mogao prema prednjem dijelu splavi. Barak Moore se izvijao; bio je živ.»je li te gadno ranilo?jako gadno, mon!... Lezi! Ako zapnemo, skoči i odgurni nas... Oko okuke, mon.«barak se onesvijestio. Splav od bambusa poskočila je preko plitke, šljunčane površine i ušla u zadnju krivinu okuke, gdje je voda bila duboka, a struja jaka i brža nego prije. Pucnjava se prekinula; trelawnyska ih je policija izgubila iz vida. McAuliff je zadigao ramena; arhivska mu je kutija sjekla kožu ispod pojasa i kroz lijevu ga je ruku probadalo od bola. Rijeka se sad pretvorila u golemu ravnu baru, jer su joj vode jurile ispod površine. Dijagonalno od njih bile su kamene litice što su se oštro dizale s riječne obale. Alex je najednom ugledao snop osamljene džepne svjetiljke i užasni mu je bol straha proparao želudac. Neprijatelj nije iza njih on ih je čekao. I nehotice je posegnuo u džep i potražio pištolj. Smith & Wesson što mu ga je dao Westmore Tallon. Kad je splav, nošena strujom, krenula prema litici i svjetiljci, polako ga je podigao. A onda se spustio preko onesviještenog tijela Baraka Moorea i pričekao, ispružene ruke, pištolja uperena u tijelo iza džepne svjetiljke. Bio je na četrdeset metara od nijeme pojave. Već se spremao pritisnuti otponac i uništiti jedan život.»barak, mon!«najednom su do njega doprle riječi. Čovjek na riječnoj obali bio je Lawrence. Charles Whitehall je čekao u visokoj travi pokraj skupine hljebovaca. Arhivska mu je kutija bila sigurna pod mišicom; klečao je nepomičan na mjesečini i promatrao

185 Piersallovu kuću i okućnicu daleku dvije stotine metara. Tijelo ubijenog stražara nije bilo nađeno. Flovdov su leš unijeli u kuću zbog svjetla potrebnog za potpuno pretraživanje mrtvog tijela. Jedan je čovjek ostao na poprištu. Svi su drugi otrčali do šume na istoku pa nizbrdo do Martha Brae u potjeri za Mooreom i McAuliffom. Dogodilo se baš ono što je Charles Whitehall i mislio da će se dogoditi. I zbog čega nije postupio onako kako mu je Barak Moore zapovjedio. Moglo se to riješiti i na bolji način. Ako čovjek djeluje sam. Onaj jedincati trelawnyjski policajac bio je debeo. Gegao se naprijednatrag šumovitim rubom tratine; koračao je nervozno, kao da se boji biti sam. U rukama je imao pušku, koju je okretao prema svakom šušnju što bi ga čuo ili samo pomislio da ga je čuo. Najednom se odozdo začula daleka pucnjava, dolje od rijeke. Bila je gusta i brza. Ili je protraćeno mnogo streljiva, ili su se Moore i McAuliff jako loše proveli. Ali sad je došao trenutak da on povuče svoj potez. Stražar je grlio rub šume i zurio dolje, u pomrčinu. Ta je pucnjava bila i njegova zaštita i izvor njegova straha. Uzeo je pušku u naručje i nervozno pripalio cigaretu. Charles je ustao i, stežući arhivsku kutiju, pojurio kroz visoku travu iza zapadnoga krila polja. A onda je skrenuo desno i pojurio prema Piersallovoj kući, kroz sve rjeđu šumu, prema granici prilazne ceste. Dva su patrolna automobila stajala miroljubivo na mjesečini, ispred širokih kamenih stuba što su vodile do High Hilla. Whitehall je izronio iz šume i prešao brisani prostor do prvog vozila. Jedna su vrata bila otvorena vozačeva vrata. Prigušeno je unutrašnje svjetlo obasjalo crnu kožu. Ključevi su bili u starteru. Izvadio ih je pa pružio ruku ispod radija i iz ploče počupao sve žice. Nečujno je zatvorio vrata, otrčao do drugog automobila i opazio da su i njegovi ključevi na svome mjestu. Hitrim se korakom vratio do prvog automobila i što je tiše mogao otkvačio poklopac motora. Cimnuo je kapu razvodnika paljenja pa potegao gumeni poklopac i ovaj je odskočio i odvojio je od svih žica. Onda se vratio do drugog vozila, ušao i stavio arhivsku kutiju iza sebe. Nekoliko je puta pritisnuo gas. Provjerio je rad mjenjača i bio je zadovoljan. Okrenuo je ključ startera. Motor se trenutačno pokrenuo. Charles Whitehall je natraške izvezao automobil s parkirališta, zakrenuo volan pa odjurio niz prilaznu cestu.

186 19 Doktor je zatvorio vrata unutrašnjeg dvorišta pa izišao na terasu Bengal Courta koja je povezivala Alisoninu i McAuliffovu sobu. Barak Moore je ležao u Alisoninu krevetu. Ona je na tome inzistirala; to nitko nije komentirao, i odluka je donesena bez debate. Alexu je bila zavijena mišica; rana je bila površinska, bolna i nimalo ozbiljna. Sjedio je s Alison uza zid terase okrenut prema moru, visok do pojasa. Nije joj detaljno pričao što se dogodilo u noćnom napadu, za to će još biti vremena. Sam Tucker i Lawrence zauzeli su položaj na oba kraja terase da spriječe da nitko ne zaluta u taj mali prostor. Doktor iz Falmoutha, kojeg je Lawrence potražio u ponoć, prišao je McAuliffu.»Učinio sam sve što sam mogao. Volio bih da mogu biti sigurniji u izlječenje.zar ga ne bi trebalo smjestiti u bolnicu?«alisonine su riječi bile više prijekor negoli pitanje.»trebalo bi«, suglasio se doktor umorno.»o tome sam već razgovarao s njim; on je zaključio da to ne bi bilo izvedivo. U Falmouthu postoji samo državna bolnica. Mislim da je ovo čišće.barak je na tjeralici«, objasnio je Alex tiho.»stavili bi ga u zatvor prije nego što bi mu izvadili metak.ja čisto sumnjam da bi se mučili vađenjem metka, gospodine McAuliff.Sto vi mislite?«upitao je Alex i zapalio cigaretu.»mogao bi se izvući ako bude sasvim mirovao. Ali je riječ doista samo o šansi. Kauterizirao sam abdominalnu stijenku; lako bi mu mogla i puknuti. Nadoknadio sam mu i krv... da, u svojoj ordinaciji imam tajnu arhivu s krvnim grupama izvjesnih individua. On je strašno oslabio. Ako preživi dva do tri dana, onda ima nade.ali vi ne mislite da hoće«, konstatirao je McAuliff.»Ne. Previše je tu unutrašnjeg krvarenja. Moj... priručni pribor za operacije i nije baš nešto. O, moj čovjek će sve počistiti. Iznijet će plahte, rublje, sve što se onečistilo. Na nesreću će ipak zaostati smrad etera i antiseptika. Držite vanjska vrata otvorena kad god je to moguće. A Lawrence će se pobrinuti da nitko ne uđe.«alex se odlijepio od zida.

187 »Doktore? Koliko sam shvatio, i vi pripadate Barakovoj organizaciji, ako se to tako zove.u ovom trenutku to je previše određena tvrdnja.ali vi znate što se zbiva.ništa određeno. A ne želim niti znati. Moja je funkcija da budem dostupan za zdravstvene svrhe. Sto se manje pletem u ostalo, utoliko bolje za sve nas.vi, međutim, ipak možete javiti ljudima?«liječnik se nasmiješio.»pretpostavljam da pod 'ljudima' predmnijevate Barakove sljedbenike.da.ovdje su vam telefonski brojevi... javni telefoni, i u određeno doba dana. Odgovor je da.trebat će nam bar još jedan čovjek. Floyd je poginuo.«alison Booth je zinula. Pogled joj se prikovao za Alexa; ruka joj je potražila njegovu mišicu. On ju je nježno preklopio svojom.»o, Bože«, prošaptala je. Doktor je pogledao Alison, ali nije prokomentirao njezinu reakciju. Ponovno se okrenuo McAuliffu.»Rekao mi je Barak. Moglo bi biti problema; to još ne znamo. Ekspedicija je pod prismotrom. Floyd je u njoj sudjelovao, i policija će to otkriti. Vas će, svakako, ispitivati. Vi, naravno, ne znate baš ništa; neko vrijeme nosite duge rukave nekoliko dana, sve dok ranu ne bude moguće pokriti velikim flasterom. Kad bismo sada Flovda zamijenili nekim drugim našim čovjekom, možda bismo sami sebi namjestili klopku.«alex je nakon oklijevanja kimnuo glavom.»shvaćam«, rekao je tiho.»ali mi je potreban još jedan čovjek. Lawrence ne može raditi u tri smjene...mogu li vam nešto predložiti?«upitao je liječnik uz tanušan smiješak i s izrazom razumijevanja u očima.»a to je?pozovite Britansku obavještajnu. Njih zaista ne biste smjeli previdjeti.daj odspavaj malo, Sam. I ti, Lawrence, učini isto«, rekao je Alex dvojici na terasi. Liječnik je upravo otišao; s Barakom je Mooreom ostao njegov pomoćnik. Alison je otišla u McAuliffovu sobu i zatvorila vrata.»noćas se ništa neće

188 dogoditi, osim možda policije... da mi postavi pitanja o članu moje ekipe koga nisam vidio sve tamo od iza podneva.vi znate što treba reći, mon?«lawrence je to pitanje postavio autoritativno, kao da mu može ponuditi odgovor.»doktor mi je objasnio; Barak mu je rekao.morate se ljutiti, mon! Floy gadno lopov uvijek bio iz Ochee. Sad znate; stvari ukrao netko. Vi grgr ljuti, mon!to mi se baš ne čini pošteno«, rekao je Alex turobno.»učini kako ti je rekao«, odvratio mu je Sam Tucker.»On zna što govori... Ja ću malo prokunjati tu vani. I tako ne podnosim taj prokleti krevet.nije nužno, Sam.Je li ti ipak sinulo, dječače, da bi policija mogla naprosto banuti bez najave? Bilo bi mi jako žao da pobrkaju sobe.o, Bože...«izgovorio je McAuliff umornim glasom. Bila je to iscrpljenost zbog osjećaja nedoraslosti, pritiska stalne svijesti o tome.»o tome nisam ni mislio.kao što nije ni onaj prokleti doktor«, odgovorio je Sam.»Lawrence i ja jesmo, i baš ćemo zato stražariti na smjene.onda ću vam se i ja pridružiti.vi za noćas već obavili dosta, mon«, rekao je Lawrence čvrstim glasom.»i vi ranjeni... Možda policajci ne doći brzo tako. Floyd nemao dokumenata. Rano ujutro Sam Tuck i ja otpremimo Baraka.Doktor je rekao da ostane tu gdje jest.doktor je trknut, mon! Dva, tri sata Barak spava. Ako ne mrtav, nosimo ga na plažu Braco. Pred zoru ocean miran, čamac ravnog dna nježan, mon. Mi ga odnesemo.to ima logike, Alex.«Tucker je to odobrio bez žaljenja.»bez obzira na to što naš prijatelj medicinar govorio, sve se svodi na pitanje alternativa. A obojica znamo da većina ranjenika može putovati mirno ako ih se pusti nekoliko sati.što ako nam noćas bane policija? I napravi premetačinu?«na ovo je odgovorio Lawrence, i opet s autoritetom.»ja velim Tuck, mon. Čovjek tu indijsku groznicu ima. Taj smrad pomaže nam. Falmouthska policija jako boji indijska groznice.baš kao i svi ostali«, dodao je Sam i zasmijuljio se.»zbilja si inventivan«, rekao je McAuliff. A to je i mislio.»indijska groznica«je bilo pristojno ime za posebno gnusan oblik encefalitisa, ne baš raširenog no ipak sasvim stvarnog, na kakav se obično nailazi po brdima. Od njega se testisi mogu povećati za nekoliko puta, nakon čega čovjek postaje ne samo spolno nemoćan, nego i predmet grotesknog izrugivanja.

189 »A sad idete spavati, McAuliff, mon... molim vas.da. Da, hoću. Vidimo se za koji sat.«alex je na trenutak pogledao Lawrencea i tek se tada okrenuo i ušao. Bilo je to zaista jako čudno. Floyd je bio mrtav, Barak jedva živ, a taj nasmiješeni, do maločas tako bezbrižni mladac, koji je u usporedbi sa svojim očitim nadređenima bio tako naivan i razigran, nije više bio nevin. On je, za samo nekoliko sati, postao vođa svoje stranke, gospodar čopora. U njemu se brzo razvio čvrsti autoritet, iako je i dalje osjećao potrebu da taj autoritet i potvrdi. Sad idete spavati... molim vas. Za dandva to će»molim vas«biti ispušteno. I sve će biti samo zapovijed. I tako je funkcija zauvijek stvorila čovjeka. Sam Tucker se nasmiješio McAuliffu na jasnoj jamajkanskoj mjesečini. Kao da mu je pročitao misli. Ili se Sam prisjetio McAuliffove prve samostalne ekspedicije? Na njoj je bio i Tucker. Bilo je to na Aleutima, u proljeće, i pritom je jedan čovjek poginuo samo zato što Alex nije bio dovoljno strog kad je ekipu trebalo natjerati da disciplinirano provjerava pukotine u ledu. Alexander Tarquin McAuliff tog je proljeća na Aleutima sazreo brzo i iznenada.»vidimo se, Sam.«A u sobi je Alison ležala u krevetu, i svjetiljka je na noćnom ormariću bila upaljena. Pokraj nje je ležala arhivska kutija što ju je bio donio iz Carrick Fovlea. Izvana je bila mirna, ali o žestini osjećaja ispod te površine nije moglo biti dvojbe. McAuliff je skinuo košulju, bacio je na stolac, pa prišao dugmetu na zidu kojim se upravljalo stropnim ventilatorom. Okrenuo ga je; četiri su lopatice, ovješene ispod stropa, ubrzale okretanje i njihov se bruj stopio s dalekim mlatom valova. Prišao je komodi, gdje je stajala kantica već napol otopljena leda. U vodi su stajale skupljene kockice leda, bilo ih je dovoljno za piće.»jesi za skoč?«upitao je i ne pogledavši je.»ne hvala«, odgovorila je ona mekim britanskim izgovorom. Mekim ali urešenim baš kao i sav britanski govor onom jezgrom nadmoćne racionalnosti koja se Lissia. ublaženim konstatacijama.»ja hoću.to sam si i mislila.«natočio je piće u hotelsku čašu, ubacio dvije kockice leda, pa se okrenuo.»da ti odgovorim prije nego što me i upitaš, nisam imao ni pojma da će noćas sve ispasti tako kako je ispalo.a da si znao, bi li pošao?«

190 »Naravno da ne... Ali sad je to gotovo. Sad imamo to što smo trebali.ovo?«rekla je Alison i dotakla arhivsku kutiju.»da.prema onom što si mi rekao... vjerujući na riječ osuđeniku na samrti. Kome je to opet rekao mrtvi fanatik.mislim da je taj opis malo pregrub.«mcauliff je prišao stolcu pokraj kreveta i sjeo joj sučelice.»ali ja još ne bih branio ni jednog ni drugog. Još ću pričekati. I otkrit ću što je tu unutra, učiniti što mi vele da učinim, i vidjeti što će se dogoditi.djeluješ mi jako sigurno, a mogu i zamisliti zašto. Zato što su na tebe pucali. Da je metak prošao samo pedalj dalje, bio bi mrtav. A sad tu mirno sjediš i govoriš mi kako ćeš naprosto pustiti da stvari idu svojim tokom i vidjeti što će se dogoditi? Alex, za ime Božje, što ti to radiš?«mcauliff se nasmiješio i progutao poštenu mjeru viskija.»ono za što nikad nisam mislio da je moguće«, rekao je polako, naglo se uozbiljivši.»hoću reći... Upravo sam vidio kako je dječak izrastao u muškarca. Za jedan sat. Cijena je toga bila strahovita, ali se dogodilo... i ja baš nisam siguran da to mogu shvatiti, ali sam to vidio vlastitim očima. Taj preobražaj ima nekakve veze s vjerom. Mi je nemamo. Mi djelujemo zbog straha ili pohlepe ili i jednog i drugog... svi mi. On ne. On čini to što čini, i postaje to što postaje, zato što vjeruje... A, koliko god da to čudno zvuči, takav je i Charles Whitehall.O čemu ti to zaboga govoriš?«mcauliff je spustio čašu i pogledao je.»čini mi se da ćemo mi taj rat vratiti ljudima koji bi se u njemu trebali boriti.«charles Whitehall je izdahnuo polako, ugasio acetilenski plamen i skinuo zaštitne naočale. Spustio je plamenik na dugi uzani stol i skinuo azbestne rukavice. Sa zadovoljstvom je opazio da mu je svaki pokret odmjeren; sličio je sigurnom kirurgu. Nijedan suvišan pokret, i misao mu je uvijek brža od svakog mišića. Ustao je sa stolca i protegao se. Okrenuo se da provjeri jesu li vrata sobice još zakračunana. Budalast čin, pomislio je; zakračunao sam vrata. A sam sam. Provezao se sporednim cestama skoro sedamdeset kilometara od Carrick Fovlea, sve do granice Saint Anne'sa. Policijska je kola ostavio negdje u polju i posljednja dva kilometra do grada prešao pješice. Prije deset godina St Anne's je bio skupljalište članova pokreta između Falmoutha i Ocho Riosa. Sami su sebe zvali»bogatim crnčugama«, jer su u Drax Hallu, Chalkv

191 Hillu i Daviš Townu posjedovali omašna polja. Ljudi s imetkom, donekle čak i bogatstvom, koje su izbili iz zemlje i koje nisu željeli predati onim commonwealthskim čankolizima u Kingstonu. Whitehall se sjećao imena, baš kao što se sjećao i toliko toga zbog nužne discipline pa ga je tako već petnaest minuta po dolasku u St Anne's pokupio čovjek u novom Pontiacu i rasplakao se ugledavši ga. Kad ga je upoznao sa svojim željama, ovaj ga je odvezao do kuće nekog drugog čovjeka u Drax Hallu, koji se iz hobija bavio strojevima. Upute su bile kratke; a taj ga je drugi čovjek zagrlio, i zadržao ga tako dugo u zagrljaju bez riječi da se Charles morao skoro silom odvojiti od njega. Potom su ga odveli u malu šupu s alatom pokraj kuće, gdje ga je sve što je zatražio već čekalo položeno na dugi uski stol, prislonjen uza zid, i sa sudoperom u sredini. Osim stropnoga svjetla, tu je bila i svjetiljka savitljivoga vrata, čije se žarko svjetlo moglo usmjeriti na uzani prostor. Charlesa je zabavljalo što uz sve to vidi i zdjelu svježega voća i golemi kositreni vrč s poklopcem prepunim leda. Mesija se vratio. A sad je arhivska kutija bila otvorena. Zagledao se u odrezani kraj, u metalne bridove što su se još žarili zamirućim narančastim, pa žutim zaostalim koje će uskoro ponovno postati crno. Unutra je vidio smeđe nabore svitka za dokumente uobičajenog pakiranja za smotane papire, jer je svaka stranica pritisnuta o neopazivo vlažnu površinu štita koji je obuhvaća. U zemlji u pravom trezoru. Da traje tisuću godina. Walter Piersall je zakopao spomenik za mnoga doba, za slučaj da ga njegovo previdi. Bio je profesionalac. Baš kao što bi postupio liječnik pri teškom porodu, tako je i Charles posegnuo unutra pa iz maternice izvukao neprocjenjivo dijete. Razmotao je dokument i počeo ga čitati. Akaba. Pleme Akaba. Walter Piersall se kroz jamajkanske arhive vratio u prošlost i pronašao kratku aluziju u zapisima koji su se odnosili na Marunske ratove. Drugog siječnja 1739., neki je potomak koromantskih plemenskih poglavica, iz plemena Akaba, poveo svoje sljedbenike u brda. Pleme Akaba nije željelo sudjelovati u Cudjoeovu ugovoru s Britancima, zato što je taj ugovor od Afrikanaca tražio da hvataju odbjegle robove za bijele garnizone...

192 Potom je uslijedilo ime nekog opskurnog vojnog časnika koji je tu informaciju pribavio od kraljevskog bilježnika u Spanish Townu, glavnom gradu kolonije. Middlejohn, Robt. Boj. W. I. Reg Ono što je ime»middlejohn, Robt.«učinilo tako važnim, bilo je Piersallovo otkriće koje bi se dalo svesti na sljedeće. Bilježnik Njegova Veličanstva, Spanish Town, 9. veljače [Dokum. poziv Midllejohn W. I. Reg. 641.] Bilježnik Njegova Veličanstva, Spanish Town, 9. veljače [Dokum. poziv R.M. W.I. Reg 641.] Robert Middlejohn. Bojnik zapadnoindijska satnija, ljeta gospodnjega 1739., nekome je bio važan. Kome? Zašto? Walter Piersall je na Institutu trebao provesti još tjedne i tjedne dok je otkrio još jedan trag. Drugo ime. Ali ne u osamnaestom stoljeću, nego čak 144 godine kasnije, godine Fotoler, ]eremy. Činovnik. Inozemna služba. Neki je Jeremv Fowler iz arhiva u novom glavnom gradu Kingstonu uklonio nekoliko dokumenata po zapovijedi Inozemne službe Njezina Veličanstva od 7. lipnja Victoria Regina. Kolonijalni dokumenti o kojima je riječ bili su označeni naprosto kao»spis Middlejohn« Walter Piersall je počeo nagađati. Je li moguće da i Spis Middlejohn nastavlja govoriti o plemenu Akaba, onako kao što je to činio prvi dokument? Jesu li ti prvi spisi u arhivu ostali samo zbog previda? Pogreškom izvjesnog Jeremvja Fowlera od 7. lipnja 1883? Piersall je odletio u London i poslužio se svojim akademskim vjerodajnicama i tako dobio pristup do zapadnoindijske arhive Foreign Officea. Budući da se bavio istraživačkom temom starijom od sto godina, FO nije imao ništa protiv. A arhivari su mu zdušno pomogli. Godine iz Kingstona nisu prebačeni nikakvi dokumenti. Jeremv Fowler, činovnik Inozemne službe, ukrao je Spis Middlejohn! Ako je tu postojao nekakav suvisao odgovor, Walter Piersall je sad imao dva konkretna detalja od kojih je mogao nastaviti: ime»fowler«i godinu u koloniji Jamajka.

193 S obzirom na to da je već bio u Londonu, istražio je pretke Jeremvja Fowlera. To nije bila nimalo teška zadaća. Fowlerovi su sinovi i stričevi bili vlasnici vlastite brokerske kuće na Londonskoj burzi. Partner je bio Gordon Fowler, esquire, prapraunuk Jeremvja Fovvlera, činovnika Inozemne službe, kolonije Jamajka. Walter Piersall je ispitao starog Fowlera pod izlikom da istražuje posljednja dva desetljeća Viktorijine vladavine na Jamajki; u to je doba ime Fowler bilo prilično poznato. Stari mu je gospodin, polaskan, stavio na raspolaganje sve rukopise, albume i dokumente koji su imali nekakvu vezu s Jeremvjem Fovvlerom. Ta je grada ispričala priču ne baš neobičnu za ono doba: mladić iz»srednjeg staleža«ulazi u Kolonijalnu službu, provodi mnoge godine na dalekoj predstraži civilizacije, samo da bi se vratio u Englesku mnogo bogatiji nego na odlasku. Dovoljno bogat da u posljednjem desetljeću devetnaestog stoljeća na Burzi obavi velike kupovine. Naklono doba; izvor današnjeg bogatstva Fowlerovih. I jedan dio odgovora. Jeremv Fowler je svoju vezu uspostavio dok je bio u Kolonijalnoj službi. Walter Piersall se vratio na Jamajku i potražio i drugi dio. I dao se u izučavanje, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, povijesnih zapisa koji su se odnosili na godinu na Jamajki. Posao je bio beskrajan. I onda ga je našao. 25. svibnja Nestanak kojem se nije posvećivala velika pozornost zato što su se male grupice Engleza lovačke družine stalno gubile u Modrom gorju i tropskim prašumama, i njih bi poslije obično pronalazile izviđačke družine crnaca koje bi vodili drugi Englezi. I pronađen je samo jedan čovjek. Ne činovnik, nego službeni kraljevski bilježnik. Bilježnik Njezina Veličanstva ]eremy Fotoler. Ne činovnik, nego službeni kraljevski bilježnik. Sto je i bilo opravdanje da se za njegov nestanak nađe mjesta u novinama. Kraljevski bilježnik nije bio beznačajan. Nije on, dakako, bio nikakav pripadnik zemljišnoga plemstva, ali je svakako bio čovjek od ugleda. Ti drevni novinski izvještaji bili su kratki, neprecizni i čudni. Gospodin Fowler je zadnji put viđen u svom državnom uredu uveče u subotu 25. svibnja. U ponedjeljak se nije vratio na posao i nitko ga nije vidio sve do kraja radnoga tjedna. Niti je itko spavao u njegovu stanu.

194 Šest dana kasnije, gospodin Fowler se najednom pojavljuje u garnizonu Fleetcourse, južno od neprohodnog Cock Pita, u pratnji nekoliko marunskih crnaca. Otišao je na konju... sam... na malo nedjeljno jahanje. Njegov se konj poplašio, i tako se izgubio i lutao danima dok ga nisu našli Maruni. To je bilo nelogično. U to doba, i Walter Piersall je to dobro znao, ljudi nisu lutali sami po takvim krajevima. A sve da su to i činili, čovjek dovoljno inteligentan da postane Bilježnikom Njezina Veličanstva sigurno je znao bar to da treba krenuli lijevo od sunca, i tako bi već za nekoliko sati, u najgorem slučaju za nekoliko dana, stigao do južne obale. A tjedan dana kasnije, taj je Jeremv Fovvler iz arhiva ukrao Spis Middlejohn. Dokumente koji su se bavili sektom predvođenom koromantskim poglavicom Akaba... koji je prije 144 godine nestao u brdima. A šest mjeseci potom taj isti čovjek napušta Inozemnu Kolonijalnu službu i vrača se u Englesku kao vrlo, vrlo bogat čovjek. Jer je otkrio pleme Akaba. To je bio jedini logičan odgovor. A ako je zaista bilo tako, onda se moglo krenuti i u drugo logično nagađanje: Je li pleme Akaba... zapravo Halidon? Piersall je bio uvjeren da jest. I trebao mu je samo konkretan dokaz. Dokaz da nisu sasvim bez temelja šuškanja kako visoko u brdima Cock Pita živi nevjerojatno bogata sekta. Izolirana zajednica koja svoje članove šalje u svijet, u Kingston, da ondje šire njen utjecaj. Piersall je provjerio petoro ljudi u Kingstonskoj državnoj upravi, sve na utjecajnim položajima, sve s mutnom prošlošću. Je li ijedan od njih pripadao Halidonu? Otišao je do svakoga od njih, i rekao im da samo njemu povjerava tu zapanjujuću informaciju o plemenu Akaba. 0 Halidonu. Trojica od petorice bila su fascinirana ali zbunjena. Oni nisu shvaćali. Dvojica su od petorice nestala. Nestala u smislu da su se izgubila iz Kingstona. Piersallu su rekli da je jedan od njih naglo otišao u mirovinu i povukao se na otok u lancu Martinique. Drugi je bio premješten s Jamajke na neku daleku dužnost. Piersall je dobio svoj konkretan dokaz. Halidon je pleme Akaba. On stvarno postoji.

195 Ako mu je trebala još koja potvrda toga, konačni dokaz, onda ga je dobio u sve češćem uznemiravanju. A u tom je uznemiravanju bilo i povremenog pucanja i krađe njegovih arhiva i raspitivanje nekakvog nedohvatljivog sveučilišta o njegovim tekućim akademskim istraživanjima. Na njega se koncentrirao i netko izvan kingstonske vlasti. To nije bilo djelo zabrinutih birokrata. Pleme Akaba... Halidon. Ostalo mu je još samo da pokuša stupiti u vezu s vođama. Sto je bilo strahovito teško. Jer su u Cock Pitu živjeli deseci izoliranih sekti koje su živjele same za sebe: uglavnom u bijedi, crpeći svoju egzistenciju iz zemlje. Halidon, međutim, ne bi nikad proglasio samodostatnost; koji je on među njima? Naš se antropolog ponovno vratio knjižurinama punim detalja iz afričke povijesti, napose povijesti Koromanta iz sedamnaestog i devetnaestog stoljeća. Ključ se zacijelo krije tu. 1 Piersall je taj ključ i pronašao: on svoj izvor nije popratio ko mentarima. Svako pleme, svaki odvjetak plemena, imao je jedan zvuk koji se odnosio samo na nj. Zvižduk, pljesak, riječ. Taj je simbol bio poznat samo najvišem plemenskom vijeću, a shvaćala ga je tek nekolicina, koja ga je prenosila svojim izvanplemenskim kolegama. Taj simbol, zvuk, riječ... bio je»halidon«. Njegovo značenje. Da bi do njega došao, trebalo mu je skoro mjesec besanih dana i noći, uz upotrebu logaritamskih tablica, fonetike, hijeroglifa i afričkih simbola svakodnevnog preživljavanja. A kad je bio gotov, bio je i zadovoljan. Jer je razbio drevnu šifru. No to je značenje bilo suviše opasno da bi ga uvrstio u svoj sažetak. Zato što bi u slučaju njegove smrti ili umorstva taj sažetak mogao dospjeti u krive ruke. Zbog toga je postojala još jedna arhiva, i u njoj je bila pohranjena ta tajna. Ta druga je bez prve bila besmislena. Upute su bile ostavljene jednom čovjeku. Prema kojima je morao postupiti u slučaju da to više ne bude mogao učiniti sam Piersall. Charles Whitehall je okrenuo zadnju stranicu. Lice i vrat bili su mu natopljeni znojem. Pa ipak je u šupi bilo hladno. Dva odškrinuta prozora na južnom zidu puštala su u prostoriju vjetar s brda Drax Halla, ali ni oni nisu mogli utrnuti nervozne vatre njegova nemira.

196 Doznao je velike istine. Ali je jednu mnogo veću, smlavljujuću istinu, on tek trebao doznati. I sad će se to dogoditi, u to je bio siguran. Učenjak i rodoljub ponovno su se udružili. Pretor Jamajke na svoju će stranu pridobiti Halidon. 20 Dok je sjedio tako u pomodnom baru u Montego Bayu, James Ferguson se osjećao ushićeno. Bilo je to nešto nalik onome što osjeća istraživač kad pod mikroskopom ugleda nešto značajno, a zna da je prvi čovjek koji to gleda ili da je bar prvi očevidac koji je na pravi način shvatio uzroke neke pojave. Kao u slučaju vlakna barakuje. On je pri svojim izučavanjima oblika i boja mikroskopskih čestica pokazivao veliku maštovitost. Bio je gigant koji manipulira stotinama milijuna beskonačno sitnih podanika. Bila je to svojevrsna apsolutna vlast. A imao ju je i sad. Nad čovjekom koji nije znao kako je to kad moraš i preglasno prosvjedovati zbog nečeg beznačajnog, zato što na tebe nitko ne obraća pažnju: kad stalno visiš na zadnjih nekoliko funti u banci zato što ti nitko ne plaća onoliko koliko tvoj rad istinski vrijedi. No sve se to sad mijenjalo. Sad je mogao misliti o toliko toga što je još jučer spadalo u domenu najneobuzdanije mašte: o vlastitom laboratoriju s najskupljom opremom elektronskom, kompjutoriziranom, povezanom s bankom podataka; o tome kako će odbaciti sve svoje male notese s kućnim budžetom, bilješke koje mu govore od koga je zadnji put posudio. I Maserati. Kupit će Maserati. Ako ga ima Arthur Craft, zašto ga ne bi imao i on? A platit će ga Arthur Craft. Ferguson je pogledao na sat svoj suviše jeftini Timex i mahnuo barmenu da mu napravi račun. Kad barmen nije došao već za trideset sekundi, Ferguson je dohvatio račun ispred sebe i okrenuo ga. Nije ga bilo teško zbrojiti: dolar i pedeset centi, dvaput. A onda je James Ferguson učinio nešto što još nije učinio nikad u životu. Izvadio je novčanicu od pet dolara, zgužvao je, ustao iz barskog stolca i bacio je nekoliko metara do registar blagajne. Novčanica se odbila od boca na osvijetljenoj polici i u luku pala na pod.

197 Krenuo je prema izlazu. U toj je gesti bilo mačizma; bila je to prava riječ za pravi osjećaj. Za dvadeset će se minuta naći s emisarom Crafta Mlađeg. Dolje, pokraj Harbour Streeta, pokraj Parish Wharfa, na gatu broj šest. Taj će čovjek biti vrlo ponizan jer mora biti i dati mu kuvertu s tisuću dolara. S jednom tisućom dolara. U jednoj jedinoj kuverti; ne ušteđeno mrvu po mrvu kroz duge mjesece škrtarenja, ne u odrescima poreznih doznaka ili pismima bivših dužnika koji bi rado prepolovili dugove. I bit će samo njegovi, da s njima čini što ga je volja. Da ih spiska, strati na gluposti, da plati curu da se skine i da skine i njega i onda mu radi ono o čemu je mogao samo maštati... sve do jučer. A on se već zadužio zapravo uzeo predujam na plaću kod McAuliffa. Dvije stotine dolara. I nema potrebe da mu ih vraća. Ne u ovom trenutku. Nego će naprosto reći McAuliffu...»Alexu«; od danas će on biti»alex«ili možda»lex«vrlo neformalno, vrlo samouvjereno... da mu tu glupost oduzme od plaće. I to sve odjednom, ako baš hoće. To je beznačajno; to mu više ne znači ništa. I to je zaista tako, pomislio je Ferguson. Svakog će mu mjeseca Arthur Craft davati kuvertu. Dogovoreni je iznos u njoj bio tisuću dolara, no i to se može mijenjati. U odnosu na životne troškove, recimo. Povećati u skadu s rastom njegovih apetita i udobnosti življenja. A bio je to tek početak. Ferguson je prešao preko St James Squarea i produžio prema obali. Bila je to topla noć, bez vjetra, i vlažna. Tmasti oblaci, u niskome letu i prijeteći kišom, zagradili su Mjesec; prastare su ulične svjetiljke bacale prigušeno svjetlo, kao kontrapunkt prpošnom neonu bijele i narančaste boje koji je pričao o radostima noćnoga života u Montego Bayu. Ferguson je stigao do Harbour Streeta i skrenuo lijevo. Zastao je pod uličnom svjetiljkom i još jednom pogledao na sat. Bilo je ponoć i deset minuta, a Craft je rekao točno Za pet će minuta imati tisuću dolara. Gat broj šest bio je točno ispred njega, s druge strane ulice. Uz gat nije bilo broda, i na golemom ukrcajnom prostoru iza visoke žičane mreže nije se događalo ništa. Od svega se vidjela samo velika gola žarulja u žičanom kavezu koja je osvjetljavala natpis: GAT BROJ 6 MONTEGO LINES

198 Trebao je stati pod svjetiljku, ispred znaka, i pričekati na čovjeka koji će se dovesti u sportskom automobilu Triumph. Taj će čovjek od njega zatražiti da se legitimira. Ferguson će mu pokazati putovnicu, i onda će mu taj čovjek dati kuvertu. Naprosto tako. Čitava ta transakcija neće potrajati ni trideset sekundi. A promijenit će mu život. Craft je ostao izvan sebe: bez riječi, zapravo, sve dok mu se dah nije povratio, i tada je zavrištao čitavu bujicu psovki... sve dok nije shvatio bespomoćnost svog položaja. Craft Mlađi je otišao predaleko. Prekršio je zakon i postat će predmetom prezira i žrtvom nelagode. James Ferguson je mogao ispričati priču o sastancima na aerodromu i prtljazi, priču o telefonskim pozivima i industrijskoj špijunaži... i obećanjima. Kakvim obećanjima. Ali je njegovu šutnju moguće i kupiti. Craft će kupiti njegovu diskreciju s prvom ratom od tisuću dolara. Ako se to Craftu ne bude htjelo, onda će Ferguson je u to bio siguran kingstonske vlasti pokazati žedno zanimanje za sve pojedinosti te priče. Ne, dosad to još nije rekao nikome. Ali je sve to uredno zapisao. (Bile su to laži kojima Craft, naravno, nije mogao ući u trag.) Što nipošto nije značilo da on to sve ne bi mogao i izreći riječima: za to je bio potpuno sposoban... baš kao što je i Craft bio sposoban za prvu isplatu od tisuću dolara. Jedno je poništavalo drugo: pa sad biraj. I tako vam je to. Ferguson je prešao preko Harbour Streeta i prišao natpisu i žarulji u žičanom kavezu. Jedan i pol blok dalje, gomila se turista izlila na ulicu, u jednosmjernoj bujici prema golemom putničkom terminalu i slažu broda za turistička krstarenja. Iz postranih ulica i prolaza što su vodili od središta Montego Baya izronili su taksiji i nervozno zatrubili, uz zastoje se probijajući prema gatu. Tri su sirene svojim basovima ispunile zrak, od njih je zatitrala i sama noć, i to je brod javljao i upozoravao: svi na brod. Automobil je prije začuo nego ugledao. Iz mraka je postrane ulice silovito izletio automobil, i po dijagonali prišao gatu šest. Sjajni je, crveni, nisko položeni sportski automobil izjurio iz mračne rupe i kližući se zaustavio pred Fergusonom. Vozač je bio Craftov namještenik, čovjek kojeg je upoznao prije godinu dana. Nije se mogao sjetiti kako se zove; znao je samo da je brz, tjelesno jak, sklon aroganciji. Ali sad neće biti arogantan.

199 I nije bio. Nasmiješio se u otvorenom automobilu i dao Fergusonu znak da priđe.»zdravo, Fergy! Koliko je vode proteklo.«ferguson je mrzio taj nadimak»fergy«; on mu je ostao prilijepljen najveći dio života. I kad bi već pomislio da je već pripao školskim danima i prošlosti, uvijek bi se našao netko uvijek netko neugodan da ga na nj podsjeti. Osjetio je želju da ga ispravi, da ga podsjeti na to da je on tu samo u statusu kurira, ali nije. Pretvarao se kao da taj pozdrav naprosto nije ni čuo.»budući da si me prepoznao, pretpostavljam da nema potrebe da se legitimiram«, rekao je James i prišao Triumphu.»Zaboga, ne! Kako si inače?hvala, dobro. Imaš kuvertu? Jako mi se žuri.naravno. Naravno da imam, Fergy... Hej, stari, ti si bomba! Naš prijan piša kamenje od muke! Hoće iskočiti iz kože, znaš što mislim?znam što misliš. I sasvim ga razumijem. Kuvertu, molim.naravno.«vozač je posegnuo u sako pa izvukao kuvertu. Potom se nagnuo i predao je Fergusonu.»Daj to izbroji. Ako je sve u redu, vrati mi kuvertu... i stavi na nju nekakvu oznaku, svejedno kakvu. O, evo ti olovka.«otvorio je pretinac za rukavice, izvadio kemijsku olovku i pružio je Fergusonu.»Nije potrebno. Ne bi me on valjda prevario.no, daj, Fergy! Onda su moja jaja u šrafštoku! Izbroji, potpiši, što ima veze?«ferguson je otvorio debelu kuvertu. Sve je bilo u apoenima od pet i deset dolara, deseci banknota. On nije tražio da mu daju u sitnim novčanicama; iako mora priznati da je to praktično. Manje sumnjivo od stotica, pedesetica pa i dvadesetica. Počeo ih je brojki. Craftov ga je čovjek dvaput prekinuo nevažnim pitanjem, tako da se pobrkao u brojenju. U oba je slučaja morao krenuti ispočetka. Kad je s tim bio gotov, vozač mu je najednom tutnuo u ruke zamotani paketić.»čuj, naš ti prijatelj želi pokazati da se ne ljuti on je faca, znaš što mislim? poslao ti je novu Yashicu 35 milimetara. Sjetio se da si lud za fotografijom.«ferguson je na paketiću opazio Yashikinu etiketu. Instrument vrijedan sedam stotina dolara! Jedan od najboljih! Craft Mlađi je stvarno napunio gaće.»zahvali... Arthuru u moje ime. Ali mu reci da se to ne odbija od budućih rata.o, reći ću mu svakako... A sad ću nešto reći i tebi, Fergylutkice. Da te snima jebena Skrivena kamera.«vozač je to izgovorio tiho.

200 »Ma o čemu ti to?odmah iza tebe, Fergylutkice.«Ferguson se naglo okrenuo prema visokoj žicanoj ogradi i pustom prostoru iza nje. U sjeni su vratnica stajala dva čovjeka. Izašli su polako, možda tridesetak metara daleko od njega. Jedan je od njih nosio videokameru.»što si to učinio?samo malo osiguranje, Fergylutkice. Naš prijatelj jako pazi što potpisuje, znaš što mislim? Infracrvena kamera, lutko. Pretpostavljam da znaš što je to. A ti si upravo odigrao sjajnu scenu dok si tako brojio novac i uzimao Bog bi ga znao što od momka kojeg već preko šest mjeseci nisu vidjeli sjeverno od Caracasa. Vidiš, naš me je prijatelj avionom dopremio iz Rija samo da me snimi... s tobom.ma to je bez veze! Nitko u to neće povjerovati!zašto ne, lutko? Ti si gladni mali kuronja, znaš što mislim? A takvi gladni mali kuronje, kakav si ti, lako završe na vješalima... A sad me poslušaj, šupčino. Ti i Arthur sad ste jedan prema jedan. Samo što je njegov jedan malo veći. A ta bi vrpca mogla postaviti mnoga pitanja na koja ti ne bi znao odgovoriti. Ja sam ti, Fergusone, jako nepopularan. Ovi bi te izbacili s otoka,., ali bi te prije toga vjerojatno bacili u kantu za smeće. S tim društvenim otpadom ti ne bi preživio ni petnaest "minuta, znaš na što mislim? Oni bi ti oljuštili tu tvoju bijelu kožu, sve sloj po sloj... A sad, Fergy, budi dobar. Arthur veli da zadržiš tog soma. Pošteno si ga zaradio.«čovjek je podigao praznu kuvertu.»dvije serije otisaka na ovome. Tvoji i moji... Ciao, lutko. Moram se maknuti pa natrag u zemlju u kojoj nema ekstradikcije.«vozač je dvaput nagazio na gas i onda bez napora prebacio ručicu mjenjača. Vješto je zavio Triumph u polukrug pa odgrmio u tamu Harbour Streeta. Julian Warfield je bio u Kingstonu. Doletio je ovamo prije tri dana, i poslužio se svim sredstvima što su Dunstoneu stajala na raspolaganju da razotkrije čudne poslove Alexandera McAuliffa. Peter Jensen je postupio doslovno po uputama; držao je McAuliffa pod najbudnijim okom, i plaćao recepcionarima, vratarima i taksistima da ga stalno informiraju o svakom Amerikančevu pokretu. I tako su on i njegova žena stalno bili izvan svega, i nije ih se ni na koji način moglo povezati s uhođenjem. Bilo je to najmanje što je mogao učiniti za Juliana Warfielda... A on je bio spreman na sve što bi ga Julian zamolio, na sve što bi od njega zatražila kompanija

201 Dunstone. On je bio spreman isporučivati najbolje od najboljeg čovjeku i organizaciji koji su njega i njegovu ženu izvukli iz doline suza i dali im svijet s kojim se mogu nositi i u kojemu mogu funkcionirati. I posao koji vole, i novac i sigurnost nedostupni većini akademskih bračnih parova. I zaborav od toliko toga. Julian ih je otkrio prije skoro dvadeset godina, potučene, dotučene, razorene događajima... u bijedi i bez igdje ikoga kome bi se mogli obratiti. Njega su i Ruth bili uhvatili; bilo je to doba ludila, agenata i dvostrukih agenata, uvjerenja izniklih iz krivo usmjerenog oduševljenja. On i njegova žena nadopunjavali su svoje prihode radeći za državu na tajnim geološkim istraživanjima istraživanjima nafte, zlata, vrijednih minerala. A oni su sve to dobrovoljno, u povjerljivim dosjeima, dostavljali svojoj vezi u sovjetskom veleposlanstvu. Još jedan udarac za pobjedu pravde i jednakosti. A onda su ih uhvatili. Ali ih je Julian Warfield došao posjetiti. Julian Warfield im je ponudio život... u zamjenu za izvjesne zadatke koje im je mogao pronaći. U državnoj upravi i izvan nje; u raznim kompanijama, gdje bi se kratko zaposlili, i izvan njih... u Engleskoj i izvan nje; uvijek na profesionalno najvišem poslu, uvijek tako da usput slijede i svoje profesionalne ambicije. Onda je Kruna povukla sve optužbe. Strašno se pogriješilo prema tim veleuglednim članovima akademske zajednice. Scotland Yard se ispričao. Zaista ispričao. Peter i Ruth nisu nikad ništa odbili Julianu; njihova je vjernost bila neupitna. I baš zato Peter u ovom času leži na trbuhu u hladnom, vlažnom pijesku dok preko istočnog obzora puca svjetlo karipske zore. On je sada iza humka koraljne stijene sa savršenim pogledom na McAuliffovu, oceanu okrenutu terasu. Posljednje su Julianove upute bile sasvim određene. Otkrij tko mu dolazi. Tko mu je važan. Utvrdi identitet, ako je moguće. Ali, za ime Božje, ostani u pozadini. Trebat ćemo vas oboje u unutrašnjosti. Julian se suglasio da su svi McAuliffovi nestanci u Kingstonu, u taksijima, u nepoznatim automobilima na vratima Courtleigh Manora jasno ukazivali na to da on na Jamajki ima i interesa koji nisu Dunstoneovi. Mora se pretpostaviti da se ogriješio o osnovnu dogmu. Tajnost.

202 Ako je doista tako, onda je McAuliffa moguće transferirati... zaboraviti bez problema. Ali prije nego što se to dogodi, bitno je otkriti identitet Dunstoneova neprijatelja na otoku. Ili više njih. U vrlo ozbiljnom značenju te riječi, u usporedbi s tim ciljem geološka je ekspedicija bila od sekundarne važnosti. Nedvojbeno sekundarne. Ako se baš bude moralo birati, može se žrtvovati i čitava ekspedicija ako bi se time došlo do tog identiteta. A Peter Jensen je znao da je sad tom identitetu već jako blizu... te rane zore na plaži Bengal Courta. A sve je to počelo prije tri sata. Peter i Ruth su se povukli malo iza ponoći. Njihova je soba bila u istočnom krilu motela, pokraj Fergusonove i Whitehallove. McAuliff, Alison i Sam Tucker bili su u zapadnom krilu, i ta je podjela značila samo to da su se stari prijatelji, novi ljubavnici i kasni pilci našli zajedno. A onda su oko jedan sat začuli zvuk: na prednji je prilaz skrenuo automobil, zaškripio kotačima, pa se utišao, kao da je vozač začuo buku i najednom je se uplašio. To je bilo čudno. Bengal Court nije bio nikakav noćni klub, nikakvo»drumdrum«pojilište koje se skrbilo za živahne i/ili mlađahne turističke družine. Bio je tih, i malo ga je toga u njegovu imidžu moglo preporučiti brzim vozačima. Peter se Jensen zapravo nije mogao sjetiti ni da je ikada čuo da se, otkako su ovdje, u Bengal Court poslije devet uvezao ikakav automobil. Digao se iz kreveta pa izišao na terasu, no nije opazio ništa. Potom je obišao istočni kraj motela i stigao do ruba prednjega parkirališta, gdje jest opazio nešto; nešto što ga je, iako jedva vidljivo, duboko uznemirilo. U udaljenom dijelu parkirališta, u sjeni, neki je veliki crnac ili mu se bar učinilo da je crn sa stražnjeg sjedala automobila izvlačio onesvijesteno ljudsko tijelo. A onda je, još dalje u pozadini, preko tratine pretrčao bijelac, izašavši iza ugla zapadnoga krila. Bio je to Sam Tucker. Prišao je crncu koji je nosio onesvijesteno tijelo, zapovjedio mu nešto pokazujući prstom u smjeru iz kojeg je došao pa produžio do automobila i na njemu nečujno zatvorio vrata. Sam Tucker je u tom času trebao biti u Ocho Riosu s McAuliffom. Nije se baš činilo vjerojatnim da bi se u Bengal Court vratio sam. Dok je Jensen razmišljao o tome, na zapadnoj se tratini pojavio još jedan lik. Bila je to Alison Booth. Pokazivala je nešto onom crncu; bila je očito uzbuđena i

203 pokušavala zadržati vlast nad sobom. Potom je krupnog crnca odvela u mrak iza ugla. Peter Jensen je najednom osjetio kako tone. Da to onesvijesteno tijelo nije Alexander McAuliff? A onda je ponovno proanalizirao to što mu oči vide. Nije baš mogao biti sasvim siguran jer se jedva i vidjelo, i sve se to zbivalo tako brzo ali kad je crnac prošao kroz sumračnu mrlju parkirališnog svjetla, uzljuljala mu je glava njegova tereta izvirila između ruku. Petera je zapanjila neobičnost prizora. Činilo se da je glava sasvim ćelava... kao izbrijana. Sam Tucker je pogledao u automobil i, po svemu sudeći, bio zadovoljan onim što je ugledao unutra. Potom je potrčao zapadnom tratinom za ostalima. Peter je ostao čučati u svom skrovitom položaju i nakon što se ono tijelo izgubilo iz vida. Bilo je to neobično. Tucker i Alison Booth nisu bili u Ocho Riosu; netko je bio povrijeđen, i to očito jako ozbiljno, no umjesto da ga unesu ravno kroz glavni ulaz motela, oni su ga unijeli krišom, upravo ga prošvercali. I ako se i moglo zamisliti da bi se Sam Tucker vratio u Bengal Court bez McAuliffa, bilo je sasvim nezamislivo da bi to učinila i Alison Booth. Što to oni rade? Sto se to, za ime Božje, dogodilo... što se to zbiva? Najlakše bi to bilo doznati, pomislio je Peter, tako da se obučem, vratim u sićušni bar i, pod izgovorom koji još nisam smislio, pozovem McAuliffa na piće. Učinit će to sam. Ruth neka ostane u njihovoj sobi. Ali će prije otići do plaže, do mora, odakle će imati pun pogled na motel i terase okrenute moru. Kad se našao u minijaturnom salonu, Peter je izmislio razlog da nazove McAuliffa. Bio je jednostavan do apsurda. Nije mogao zaspati, pa se prošetao do plaže, iza navučenih zastora u Alexanderovoj sobi ugledao svjetlo, pa shvatio da se vratio iz Ocho Riosa. Hoće li on i Alison biti njegovi gosti na jednom piću prije spavanja? Jensen je otišao do kućnog telefona na kraju bara. Kad mu se javio McAuliff, glas mi je bio protkan prigušenim bijesom čovjeka koji mora biti pristojan u krajnje nepoželjnim okolnostima. I bilo je očito da laže.»o, Isuse, Peter, hvala ti, ali smo prebiti. Tek smo se bili smjestili u Sans Souciju, kad je iz Ministarstva nazvao Latham. Nekakvi vražji birokratski problemi s unutrašnjim vizama; morali smo se vratiti čitavim putem zbog nekakvog prokletog... pregleda i to odmah ujutro... potvrda o cijepljenju, nekakvih medicinskih gluposti. Uglavnom zbog domorodaca koji su s nama.stvarno nemaju obzira, stari moj. Glupe životinje, velim ti ja.i jesu... Ali prihvaćamo ako vrijedi i za drugi put. Možda sutra.«

204 Peter je želio McAuliffa još malo zadržati na telefonu. Čuo ga je kako glasno diše; svaki je dodatni trenutak Jensenu otvarao moguć nost da dozna još nešto. "»Ruth i ja smo mislili sutra unajmiti auto i oko podne se odvesti do Dunn's Fallsa. Do tada ćeš sigurno biti gotov. Ide ti se s nama?iskreno govoreći, Peter«, rekao je McAuliff zastajkujući,»mi se nadamo da ćemo se, ako ikako budemo mogli, vratiti u Ochee.Onda Dunn's Falls, naravno, otpada. Ali ti si ga već vidio, zar ne? Je li baš takav kako vele?da... da, sasvim sigurno. Lijepo se provedite...onda ćeš se sigurno vratiti do sutra navečer?«prekinuo ga je Jensen.»Naravno... zašto?zbog poziva koji vrijedi i za sutra, stari moj.da«, odgovorio je McAuliff polako, oprezno.»vratit ćemo se do sutra uveče. Naravno da ćemo se vratiti... Laka ti noć, Peter.Laka ti noć, stara kuko. Lijepo se naspavaj.«jensen je spustio slušalicu kućnog telefona. Polako se vratio s pićem do stola u kutu, ljubazno pritom kimajući drugim gostima, i stvarao dojam kao da nekoga čeka, vjerojatno ženu. Nije se želio pridružiti nikome; morao je promisliti svoje poteze. Zbog čega je sad i ležao u pijesku iza humčice koralja što je izbila na plažu, i promatrao Sama Tuckera i Lathama kako razgovaraju. Bio je tu već skoro tri sata. I vidio koješta što nije trebao vidjeti: dvojicu kako dolaze jedan je očito bio liječnik s neizbježnom torbom, drugi svojevrsni pomoćnik koji je nosio nekakvu torbu, nalik na škrinju, i vrlo čudne sprave. Zatim su uslijedila tiha savjetovanja između McAuliffa, Alison i liječnika, kojima su se poslije pridružili Sam Tucker i crni pomoćni član ekspedicije, Lawrence. Na koncu su s terase otišli svi osim Tuckera i crnca. Oni su ostali vani. Čuvati stražu. Čuvati ne samo Alexandera i njegovu curu, već i onoga koji je bio u susjednoj sobi. Ranjenika s čudno oblikovanom glavom kojeg su donijeli iz automobila. Tko je on? Ta su dvojica već tri sata stajala na svojim stražarskim mjestima. Nitko nije ni došao ni otišao. Ali je Peter znao da ne smije otići s plaže. Ne još. A onda je Jensen najednom vidio kako crni član ekspedicije Lawrence kreće niza stepenice terase i kreće preko dina prema plaži. Istodobno je i Tucker krenuo preko

205 trave prema uglu zgrade. I ostao nepomičan na tratini; očito je čekao nekoga. Ili motrio. Lawrence je stigao do morske pjene, a onda se Jensen zapanjio, jer je golemi crnac učinio nešto čudno. Pogledao je na sat pa zapalio dvije šibice, jednu za drugom, pa ih nekoliko sekundi podigao visoko u mirnom zraku zore, a onda ih bacio u more što je lizalo obalu. Nekoliko trenutaka kasnije njegovo je ponašanje dobilo i svoje objašnjenje. Lawrence je rukom zaklonio oči od zasljepljujućeg izravnog bljeska sunca što se probilo u prostor nad obzorom, i Peter je pošao za njegovim pogledom. Preko mirne površine oceana, u masivnim sjenama kopna pokraj rta, pojavila su se dva povezana sitna bljeska. Mali je čamac zakružio vodama na ulazu u dragu, a njegov je crnosivi trup polako izronio u rano jutarnje sunce. Njegov je cilj bio dio plaže na kojem je stajao Lawrence. Nekoliko minuta kasnije, Lawrence je kresnuo još jednu šibicu i zadržao je nad glavom sve dok od plovila što se primicalo nije dobio potvrdu, u kojem su trenutku obje šibice dogorjele, a crni se član ekspedicije već trkom preko pijeska vraćao prema Bengal čourtu. Na tratini, pokraj ugla zgrade, Sam Tucker se okrenuo i ugledao Lawrencea kako trči. Prišao je stepenicama u zidu koji je štitio od mora i pričekao ga. Crnac je stigao do stepenica; kratko je pogovorio s Tuckerom, a onda su zajedno prišli vratima terase susjedne sobe sobe Alison Booth. Tucker ih je otvorio, i onda su obojica ušli unutra, a dvostruka vrata ostavili pritvorenima. Peteru se pogled stalno selio između motela i plaže. Na terasi nije bilo nikakvog vidljivog zbivanja; mali je brodić polako klipsao preko čudesno mirnih voda, primičući se plaži, i sad je još bio najviše tristočetiristo metara daleko od obale. Bio je to dugački ribarski čamac ravnoga dna, pogonjen prigušenim motorom. Njemu je na krmi sjedio crnac u dronjavoj odjeći i pod širokim slamnatim šeširom. S male su palube virili pecački štapovi, a preko razme su visjele mreže; dojam je bio da je pred njima savršeno normalan jamajkanski ribar koji kreće u jutarnji ribolov. Kad se čamac našao na stotinjak metara od obale, njegov je kapetan zapalio šibicu, pa je brzo ugasio. Jensen je podigao pogled na terasu. Za nekoliko se sekundi iz tame za otvorenim vratima pojavio lik Sama Tuckera. Držao je jedan kraj nosila na kojima je ležao čovjek zamotan u deke; zatim se pojavio i Lawrence, koji je držao drugi kraj.

206 Nježno ali brzo, obojica su protrčala proklizila s nosilima preko terase, pa niza stube zida koji je motel štitio od valova, pa preko pijeska i prema plaži. Sve je bilo savršeno sinkronizirano, nije izgubljena ni jedna sekunda. U trenutku kad je čamac zašao u plićak, Tucker i Lawrence zabazali su s nosilima u pjenu mirnoga mora i pažljivo ih preko razme položili na palubu. Potom su sva trojica preko čovjeka umotana u deke objesili mreže, a onda je Sam Tucker smjesta gurnuo čamac natrag u vodu a Lawrence se popeo preko pramčane statve. Nekoliko sekundi kasnije Lawrence je skinuo košulju pa iz štive izvukao izderani, iznošeni slamnati šešir, nabio ga na glavu i dohvatio čakiju iz njezina ležišta. Preobražaj je bio potpun. Lawrenceurotnik sad je postao letargični ribar domorodac. Malo se plovilo ravnoga dna okrenulo, namreškalo površinu ravnu kao staklo i zaplovilo prema pučini. Motor je zapućkao mrvu glasnije nego prije; kapetan je sa svojim skrivenim ljudskim teretom želio pobjeći od obale. Sam Tucker je mahnuo; Lawrence je kimnuo i spustio čakiju. Tucker je izišao iz minijaturne pjene i hitro zakoračao natrag prema Bengal Courtu. Peter Jensen je gledao kako ribarski čamac preko otvorenih voda skreće prema rtu. Lawrence se nekoliko puta pognuo, pipkajući mreže, no bilo je očito da zapravo provjerava stanje čovjeka na nosilima. U međuvremenu je, po svemu sudeći, izdavao tihe zapovijedi čovjeku za kormilom. Sunce se međutim već bilo izdiglo nad jamajkanski obzor. Dan će biti vruć. Peter je opazio da su gore na terasi dvostruka vrata sobe Alison Booth ostala otvorena. Zahvaljujući novopridošlom svjetlu, vidio je da je unutra došlo do novih zbivanja. Iz nje je dvaput izišao Sam Tucker, pa iznio smeđe plastične vreće, koje je ostavio na terasi. Onda se pojavio drugi muškarac Peter je shvatio da je to liječnikov pomoćnik koji je nosio veliki cilindar, uhvaćen za vrat, a u drugoj ruci veliku crnu torbu. Položio ih je na kameni zid, pognuo se ispod njih i nekoliko se sekundi potom uspravio s dvije izdužene limenke aerosolne doze, pomislio je Jensen i predao ih Tuckeru koji je upravo izišao kroz vrata. Potom su nešto kratko porazgovarali, pa se vratili u sobu. Nije prošlo više od tri minute, i onda je Peter ponovno ugledao Tuckera i liječnikova pomoćnika, i prizor je ovaj put bio pomalo komičan, jer su se obojica, hodajući natraške, najednom našla u dovratku. Obojica su ispružili ruku; obojica su držali aerosolne doze, i iz obje su šištali oblaci magle. Tucker i crni pomoćnik sistematski su sprejali sobu.

207 Kad su s tim bili gotovi, prišli su plastičnim kesama, torbi i velikom cilindru. Sve su to skupili, opet nešto kratko pogovorili, pa krenuli prema tratini. A vani, na moru, ribarski je čamac već prevalio pola puta do rta dražice. Ali se onda nešto dogodilo. Čamac je stao; lagano se ljuljuškao na mirnoj površini, nije više plovio naprijed. Peter je vidio kako se na pramcu uspravio sitni Lawrenceov lik, pa čučnuo, pa ponovno sjeo. I kapetan je nešto gestikulirao, i pokreti su mu bili uzbuđeni. Čamac je krenuo još jednom, no pritom se polako zakrenuo i promijenio smjer. Nije nastavio starim kursom ako ga je on vodio prema rtu. Umjesto toga je krenuo prema pučini. Jensen je ostao još petnaest minuta ležati u vlažnom pijesku, promatrajući kako se malo plovilo polako smanjuje u crnu točku na crnosivom oceanu uštrapanom narančastim suncem. Onoj dvojici Jamajkanaca nije mogao čitati misli; nije mogao vidjeti ni što se zbiva na čamcu tako nelogično daleko na moru. Ipak su ga njegovo poznavanje plime i struja, kao i opažanja u protekla tri sata, dovela do jednog zaključka. Čovjek na nosilima je umro. S njegova će lesa uskoro skinuti sve pomoću čega bi ga mogli prepoznati, pa će ga otežati olovom skinutim s mreža i baciti u more, da bi ga dubinske struje uskoro odvukle daleko od otoka Jamajke. Možda ga za nekoliko tjedana ili mjeseci more izbaci na kakav koraljni greben ili će ga, što je manje vjerojatno, razderati i požderati grabežljiva dubina. Peter je znao da je došao trenutak da nazove Juliana Warfielda, da se s njim nađe. Smjesta. McAuliff se prevalio na bok, a oštar ga je bol iz ramena naglo probo kroz grudi. Brzo se uspravio, na trenutak zbunjen. Sabrao je misli; bilo je jutro; noć prije toga bila je čitav niz užasavajućih konfuzija. Sve je trebalo ponovno složiti u glavi, napraviti nekakav plan. Spustio je pogled na Alison, koja je ležala pokraj njega. Disala je duboko, ravnomjerno, u dubokom snu. Ako je večerašnji dan za nj bio mora, ništa on manja tortura nije bio i za nju. Možda je čak bio i gori. On je bar bio u pokretu, u stalnom, neprekidnom gibanju. A ona je samo čekala i razmišljala; on nije imao vremena za misli. Mnogo je gore bilo čekati. Na neki način. Polako, najtiše što je mogao, prebacio je noge preko ruba kreveta i ustao. Čitavo mu se tijelo ukočilo; svi su ga zglobovi boljeli, a napose koljena.

208 Sto se dalo shvatiti. Mišići kojima se sinoć poslužio bili su usnule žice zaboravljenog glazbala koje je uspaničeni dirigent pozvao da zasviraju. Usporedba je sasvim na mjestu, pomislio je Alex o vlastitim mislima. Skoro se nasmiješio kad je složio frazu: tako raštimano. Sve je bilo raštimano. Ali su zato note ipak stvarale prepoznatljive akorde... negdje. U daljini. Bila je to nekakva melodija koja se mogla maglovito prepoznati. Ali to ne znači da je bila i poznata. Teško bi se moglo reći da je bila plemenita. Ne još. U nosnice mu je udario vonj. Nije to bila iluzija mirodija i vanilije, no ipak je bio ugodan. Ako je i bilo nekakve asocijacije, onda je ona u pamet dozivala južni Istok... Javu, i brazdu Sunda; bio je prodoran, i pomalo izazivao mučninu. Polako je otišao do vrata terase, i već ih je htio otvoriti, kad je shvatio da je gol. Nečujno je prišao stolcu kraj zastrtog prozora, na koji je prije nekoliko dana bacio kupaće gaćice. Skinuo ih je s drvenog ruba i navukao ih.»nadam se da nisu mokre«, rekla je Alison s kreveta.»sobarice ovdje nisu baš na najvišem nivou, a nisam ih objesila.spavaj dalje«, odgovorio je Alison.»Sve do maločas si spavala. I to jako duboko.sad sam se sasvim razbudila... O, blaga nebesa, već je osam i četvrt.i?i ništa, zapravo... Nisam mislila da ćemo toliko spavati.nije to uopće dugo. Tek smo u tri pošli u postelju. S obzirom na sve što se dogodilo, i podne bi još bilo prerano.kako tvoja ruka? I rame?malo boli... i čitavo tijelo. Ali ne tako da se ne bih mogao micati.a kakav je to užasni smrad?«alison se uspravila u krevetu; plahta je pala i otkrila neobično uštogljenu spavaćicu, neproziran pamuk s gumbima. Opazila je Alexov pogled, začetak smiješka na njegovim usnama. Spustila je pogled i nasmijala se.»bakina spavaćica. Stavila sam je nakon što si zaspao. Bilo je hladno, a ti nisi imao ni najmanje zanimanja za ništa što nije čisti filozofski diskurs.«on je prišao rubu kreveta i sjeo do nje.»razvezao mi se jezik, ha?nisam te mogla zaustaviti; naprosto nije bilo moguće. Popio si i previše skoča usput rečeno, kako glava?odlično. Kao da sam pio Ovaltine...

209 »... S tobom ne bi preživio ni čisti alkohol. I to sam već imala prilike vidjeti... Oprosti. Zaboravljam da ti smetaju moje britanske apodiktičke tvrdnje.sinoć sam ih i sam izrekao poprilično. Povlačim svoj prigovor.da li im ti još vjeruješ? Svojim tvrdnjama? Kako vele... jutro je pametnije od večeri.mislim da da; bit je moje argumentacije bila da se za zemlju nitko ne bori žešće od onoga tko na njoj i od nje živi... Da, ja u to vjerujem. Osjećao bih se mnogo mirnije da Barak nije ranjen.čudno ime, Barak.I čudan čovjek. I vrlo jak. I kao takav potreban, Alison. Dječaci mogu brzo postati muževima, ali to ne znači da su i sazreli. Takvi kao on su vrlo potrebni.kome?«mcauliff ju je pogledao, i na njezine obrve koje su se tako ljupko upitno zadigle iznad bistrih, svijetloplavih očiju.»svojima«, odgovorio je jednostavno.»no to nije strana Charlesa Whitehalla.«U tom odgovoru nije bilo skrivenog pitanja.»ne. Oni su sasvim drukčiji. I ja mislim da je... u ovom trenutku, i u ovim okolnostima... potrebno da Barakova stranka bude vitalna koliko i stranka Charleymona.Čini mi se da je tvoja briga, ljubavi, opasno bliza uplitanju.znam. Ali to je zato što mi sve izgleda tako komplicirano. Ali to tako ne izgleda i Whitehallu. Baš kao ni Baraku Mooreu. Oni vide jednostavnu podjelu zamućenu uplitanjem druge i treće stranke... Zar ne vidiš? Njih ništa ne može smesti. Oni najprije idu prema jednom cilju, pa drugom, pa trećem, sve znajući da će se na kraju ipak morati sporazumjeti. Nijedan od njih to ne gubi iz vida. I svatko usput sprema svoje lješnjake.kako?«alison se naslonila na jastuk, i pogledala McAuliffa koji je tupo zurio u zid.»ovo nisam razumjela.nisam baš siguran da to mogu objasniti. Čopor vukova okružuje žrtve, koje se kutre u njegovu središtu. Vukovi napadaju u kaotičnom ritmu, i naizmjence izlijeću iz kruga i bacaju se na plijen, sve dok ga sasvim ne iscrpe. I onda svi nasrnu na nj.«alex je zastao; bio je konfuzan.»koliko sam shvatila, žrtve su Charles i Barak«, rekla je Alison u pokušaju da mu pomogne.

210 »Žrtva je Jamajka, a oni su Jamajka. A vukovi neprijatelji su Dunstone i sve što on predstavlja: Warfield i njegov čopor... globalnih manipulatora svi Chatelleraulti ovoga svijeta; Britanska obavještajna, sa svojim elitistima poput Tallona i njegove hrpe kolonijalnih oportunista; svi Craftovi ovog otoka... koji su, moglo bi se reći, izvor unutrašnjega krvarenja. I na koncu, možda čak i taj Halidon, zato što ne možeš kontrolirati ono što ne možeš naći; a čak ako ga i nađeš, to je nešto što se možda uopće i ne može kontrolirati... Mnogo je tu vukova.i mnogo konfuzije«, dodala je Alison. McAuliff se okrenuo i pogledao je.»za nas. Ali ne i za njih. I to je ono zadivljujuće. Žrtve su razradile strategiju: udri po svakom vuku kad nasrne. I uništi ga.i kakve to veze ima s... lješnjacima?iskočio sam iz kruga i udario ravnom crtom.nismo li previše apstraktni«, retorički je upitala Alison Booth.»Ali kad je to tako. Kad neka vojska a nemojmo se zavaravati, i Charles Whitehall i Barak Moore imaju svoje vojske kad bilo koja vojska napreduje, ona održava svoje linije snabdijevanja. U ovom slučaju podršku. Ne zaboravi. Kad pobiju sve vukove, suočit će se jedni s drugima. I Whitehall i Moore skupljaju svoje lješnjake... podršku.«mcauliff je ponovno stao i ustao iz kreveta. Prišao je prozoru desno od vrata terase, povukao zastor i pogledao na plažu.»ima li za tebe u svemu tome nekakve logike?«upitao je tiho.»u svemu je tome, mislim, jako puno politike, a u tome baš nisam jaka. Ali bih rekla da si opisao prilično poznat obrazac...možeš se okladiti u glavu da je tako«, prekinuo ju je Alex. Izgovorio je to polako i okrenuo se od prozora.»povijest je prepuna primjera... a ja čak i nisam povjesničar. K vragu, odakle da počnemo? Cezarova Galija? Rimska Ferrara? Kina tridesetih godina? Koreja, Vijetnam, Kambodža? Tucet afričkih zemalja? Uvijek ista priča, koja se ponavlja i ponavlja. Vanjska eksploatacija, unutrašnji revolt bune i gušenje buna. Kaos, krvava kupka, istjerivanje. Naposljetku obnova u takozvanom kompromisu. To je obrazac. I očekujem da će Barak i Charles odigrati upravo to. I svaki od njih zna, kad se pridružuje drugom da ubiju vuka, da se istodobno i sve više ukapa u vlastiti teren. Zato što kad dođe do kompromisa... kao što mora doći... on ga želi navući što više a ne što manje na svoju stranu.ono što ti zapravo veliš da se odmaknemo malo od krugova i ravnih crta jest zapravo kako ti nije drago da se Barakova 'vojska' oslabi. Jesam li dobro shvatila?«

211 »Ne sada. Ne u ovom trenutku.onda se ti uplićes. Ti si stranac koji zauzima unutrašnju poziciju. To nije tvoja... zemlja, ljubavi.ali ja sam ovamo doveo Charlesa. I ja sam mu dao i ugled i zaklon. A Charles je kujin sin.a Barak Moore je svetac?ni slučajno. I on je kujin sin. I vrlo je bitno da jest.«mcauliff se okrenuo prema prozoru. Jutarnje je sunce udaralo u stakla i stvaralo mrlje kondenzirane pare. Dan će biti vruć.»i što sad misliš učiniti?«alison se pružila prema naprijed, spremna da ustane, dok je tako gledala Alexa.»Učiniti?«upitao je tiho, a oči su mu se koncentrirale na nešto pred prozorom.»ono za što su me ovamo i poslali; ono za što su mi platili dva milijuna dolara. Dovršiti ekspediciju ili pronaći taj Halidon. Pa što bude prije. I onda se pobrinuti da se izvučemo odavde... ali pod uvjetima koje ćemo mi postaviti.to mi izgleda razumno«, rekla je Alison i ustala iz kreveta.»ali kakav je to smrad od kojeg mi se povraća?o, zaboravio sam ti reći. Prešpricat će ti sobu, da uklone te medicinske mirise.«mcauliff je prišao bliže prozoru i zaklonio oči od zraka jutarnjeg sunca.»eter ili sredstvo za dezinfekciju ili što je već to bilo, bili su mnogo podnošljiviji. A tamo mi je kupaći kostim. Mogu ga uzeti?molim?«alex je nije slušao, jer mu je svu pažnju zaokupio objekt na kojem mu je počivao pogled.»moj kupaći kostim, ljubavi. On je u mojoj sobi.«mcauliff se okrenuo od prozora, gluh na njezine riječi.»čekaj tu. Odmah se vraćam.«brzo je prišao vratima terase, otvorio ih i istrčao. Alison ga je ispratila zapanjenim pogledom. Prišla je prozoru da vidi što je to Alex vidio. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati. U tome joj je pomoglo što je vidjela kako McAuliff kroz pijesak trči prema moru. A u daljini, dolje na plaži, stajao je osamljeni lik velikoga crnca koji je zurio u ocean. Bio je to Lawrence. Alex je prišao visokom Jamajkancu, pitajući se da li da ga zazove. Poslušao je instinkt i nije ga zazvao. Umjesto toga je, kad se našao na desetak metara, pročistio grlo; pročistio ga dovoljno glasno da ga čuje kroz šum valića što su lizali obalu.

212 Lawrence se okrenuo. U očima su mu bile suze, ali nije ni trepnuo niti pomaknuo nijedan mišić na licu. Bio je to muškaracdijete koji je podnosio muke sasvim osobne tuge.»što se dogodilo?«upitao je McAuliff tiho i prišao tom orijaškom dječaku bez košulje.»trebao sam poslušati vas, mon. Ne njega. On je bio u krivu, mon.reci mi što se dogodilo«, ponovio je Alex.»Barak je mrtav. Učinio sam što je rekao da učinim i sad je mrtav. Poslušao sam ga i on je umro, mon.on je znao kakav je rizik, i morao ga je prihvatiti. Mislim da je vjerojatno bio u pravu.ne... Bio je u krivu, zato što je mrtav. Zbog toga je bio u krivu.floyd je otišao... Barak? Tko je onda ostao?«lawrenceove su se oči ubušile u McAuliffove; bile su crvene od nijemoga plača, a iza ponosa i skupljenog prkosa, krila se upravo dječja patnja. I dječačko preklinjanje.»vi i ja, mon. Nema drugoga... Vi ćete mi pomoći, mon?«alex je izdržao buntovnikov pogled, ali rekao nije ništa. Dobro došao u sedlo revolucije, rekao je McAuliff u sebi. 21 Trelawnyjska je policija Flovda uspjela identificirati tek u 7.02 ujutro. Toliko se kasnilo zato što u Falmouthu nije bilo pribora za uzimanje otisaka prstiju, a i zato što je nekoliko desetaka stanovnika, koje su tijekom noći sistematski vadili iz kreveta i dovodili da vide leš, vrlo nevoljko surađivalo s policijom. Kapetan je bio uvjeren da je velik dio njih prepoznao izrešetano tijelo, ali je tek u sedam i dvije minute jedan starac vrtlar iz Carrick Fovlea na lice tog krvavog kaosa na stolu reagirao dovoljno snažno da se kapetan odluči primijeniti i oštrije metode. Stavio je starcu zapaljenu cigaretu na svega nekoliko milimetara ispred lijevoga oka, koje je držao otvorenim slobodnom ruku. I ustreptalom je starcu rekao da će mu, ako ne kaže istinu spaliti, želatinu u oku. Stari je vrtlar zavrištao i rekao istinu. Čovjek čiji je leš sad ležao na stolu radio je za Waltera Piersalla. I zvao se Floyd Cotter.

213 Kapetan je potom telefonirao u nekoliko područnih policijskih postaja i zatražio dalje informacije o Cotteru, Floydu. I nije dobio ništa; za njega nitko nikad nije ni čuo. Ali je kapetan bio uporan; zanimanje Kingstona za doktora Waltera Piersalla, i prije smrti i poslije nje, bilo je silno. Cak toliko da je odredio stalne patrole, koje su dvadeset četiri sata na dan obilazile kuću na brijegu u Carrick Foyleu. Kapetan nije znao zašto je to tako; u njegov djelokrug nije spadalo da propitkuje, a još manje analizira, naredbe iz Kingstona. Za nj je bilo dovoljno već i to što postoje. Motivi koji su doveli do uznemiravanja bijelog učenjaka pred smrt, kao i uzroci produženog zanimanja za njegovu rezidenciju poslije nje, spadali su u Kingstonov resor, ne njegov. On je samo izvršavao naredbe. A izvršavao ih je dobro, čak oduševljeno. Zbog toga je i postao kapetan prve klase župske policije u Falmouthu. A to je bio i razlog zašto je nastavio nazivati u vezi s pokojnim Floydom Cotterom, čiji je leš ležao na stolu i kome je krv u međuvremenu već prestala curiti iz rupa na licu i prsima i trbuhu i nogama; krv što se sušila na stranicama The Gleanera, koje su na brzinu porazbacali po podu. U pet do osam, kad se kapetan baš spremao dići slušalicu s vilice i nazvati policijsku postaju u Sherwood Contentu, zazvonio je telefon. Bio je to njegov kolega iz Puerto Secoa, pokraj zaljeva Discovery, s kojim je razgovarao pred dvadeset minuta. On mu je rekao da je nakon toga razgovarao sa svojim pomoćnicima iz rane smjene. Jedan je od njih javio da je neki Floyd bio u geološkoj ekspediciji, na čelu s nekim Amerikancem koji se zove McAuliff, i koji je prije desetak dana počeo raditi na obali. Ta je ekspedicija u Ocho Riosu angažirala nosače. Sto je išlo preko Državnog biroa za zapošljavanje. Nakon toga je kapetan probudio ravnatelja DBZa u Ocheeju. Kad se javio bio se već sasvim razbudio, zato što nije imao telefona pa je morao izaći iz kuće i otići do dućana Johnnyja Canoea, gdje je on kao i većina mještana primala telefonske pozive. Šef se službe zapošljavanja sjetio da je među ljudima koje je angažirao McAuliff bio jedan koji se zvao Floyd, ali mu se nije sjećao prezimena. Taj se Floyd naprosto pojavio s ostalim kandidatima koji su po Ocheeju čuli glasine da ima posla. Njega nije bilo u kartoteci, baš kao što nije bilo ni one još dvojicetrojice koje je na koncu angažirao. Kapetan je poslušao ravnatelja, zahvalio mu, i nije mu rekao ništa čime bi mu proturječio ili ga prosvijetlio. Pa ipak, nakon što je spustio slušalicu, smjesta je

214 nazvao Gordon House u Kingstonu. Točnije, inspektora koji je vodio istraživačku ekipu koja je pedantno pretražila Piersallovu kuću u Carrick Foyleu. Inspektor je došao do istog zaključka do kojeg i kapetan: Pokojni se Floyd Cotter koji je prije radio za Waltera Piersalla vratio s prijateljima da opljačka kuću i pritom su ga iznenadili. Je li nešto nestalo? Kopanje u podrumu? U staroj cisterni koja se ne upotrebljava već godinama? Inspektor će oko podneva doletjeti u Falmouth. U međuvremenu bi kapetan mogao diskretno ispitati gospodina McAuliffa. Ako ništa drugo, da vidi gdje se kreće. U devet i dvadeset, kapetan i njegov prvi zamjenik provezli su se kroz dveri Bengal Courta. Alexander se uvjerljivo uzrujao. Zapanjilo ga je i, naravno, ražalostilo što je Floyd Cotter izgubio život, ali je, k vragu, ta epizoda bar odgovorila na neka pitanja. Iz kamiona je s opremom nestalo nešto vrlo skupe opreme, opreme za koju bi se na crnom tržištu mogla dobiti visoka cijena. Krivac je očito bio taj Floyd Cotter; on je lopov, bio je lopov. Želi li kapetan popis nestalih predmeta? Tu je najprije geodometar, podvodni periskop, petšest kompasa, tri polaroidna filtera, pet novih novcatih medicinskih kompleta u kutijama Kraljevskoga društva, Rolleiflexova kamera i mnoštvo drugih, manje vrijednih predmeta ali nipošto jeftinih. Kapetanov je zamjenik zapisivao u blok najbrže što je mogao, dok je Alex u rafalu nizao popis»nestalih«predmeta. U dva je navrata upitao kako se to piše; jednom je slomio špicu. Bile su to tegobne minute. Nakon što je razgovor bio gotov, kapetan i njegov zamjenik rukovali su se s američkim geologom i zahvalili mu na suradnji. McAuliff ih je gledao kako ulaze u policijski auto pa im prijateljski odmahnuo za pozdrav u trenutku kad je vozilo s parkirališta odjurilo kroz vrata. Kad su već prevalili pola kilometra ceste, kapetan je pritisnuo kočnicu i zaustavio automobil. I tiho se obratio svom zamjeniku.»vrati se kroz šumu do plaže, mon. Vidi s kim je i tko mu dolazi.«zamjenik je skinuo šiltkapu i izgužvanu kaki košulju uniforme na kojoj su bile žute oznake činova, pa sa stražnjeg sjedala dohvatio zelenu majicu. Navukao ju je preko glave i izišao iz automobila. Stao je na asfaltirani kolnik, pa raskopčao opasač i skinuo futrolu s kožnatog remena. Zatim ih je kroz prozor pružio kapetanu.

215 Kapetan je posegnuo pod upravljačku ploču pa izvukao smežuranu bejzbolsku kapu, izblijedjelu od godina i ljudskog znoja. Dao ju je zamjeniku i nasmijao se.»svi smo mi isti, mon. Nisi ti onaj tip koji prodaje cocoruru? Orasi friško! Majka da jede, kćer da gleda, majka da ne da!«zamjenik se široko nasmiješio i krenuo u šumu pokraj ceste, prekoračivši hrđavu, razderanu žičanu ogradu, koja je označavala granicu zemljišta Bengal Courta. Patrolni je automobil odgrmio cestom. Starijem kapetanu falmouthske policije se žurilo. Morao je stići do Halfmoon Baya gdje ga je čekao hidroplan koji je doletio iz Kingstona. Charles Whitehall je stajao u visokoj travi na hrptu brijega s kojeg je pucao pogled na cestu iz PrioryontheSea. Pod mišicom mu je bila crna arhivska kutija, zatvorena i skrpljena deset centimetara dugačkim komadima ljepljive vrpce. Podne je tek bilo prošlo i cestom bi se uskoro morao provesti McAuliff. Sam. Charles je na tome inzistirao. To jest, inzistirao je prije nego što je čuo McAuliffove riječi izgovorene kratko, kao da se od nečeg brani da je Barak Moore mrtav. Barak mrtav. Bramwell Moore, školski drug od prije toliko godina u SavannalaMaru, mrtav od jamajkanskih metaka. Jamajkanskih metaka. Jamajkanskih policijskih metaka. To je bolje. Tim dodatkom establišmenta, dobivala se primjesa sućutne logike što je contradictio in adjecto, pomislio je Whitehall; logika nije ni dobra ni zla, ona je naprosto logika. Pa ipak, logika se definirala riječima, a riječi su se mogle interpretirati odatle i lažljivost svih službenih statistika: to je logika koja služi samoj sebi. Misli su mu lutale, i bio je ljut na samoga sebe. Barak je znao, baš kao i on, da to više nije igra kauboja i Indijanaca. Da više nema majke s glavom zabrađenom u rubac, koja vitla vrbovom metlom i na dvorište istjeruje djecu i piliće, pa se istodobno i smije i psuje. Ovo je bila sasvim drukčija pobuna. Majke s maramom zamijenili su državni oružnici sa šiltkapom; vrbove su se metle pretvorile u puške velike probojne snage. A pilići su bili ideje... mnogo smrtonosnije za uniformirane sluge države nego što je to za obiteljske sluškinje s rupcem na glavi bilo otpalo perje.

216 Barak je umro. Zvučalo je upravo nevjerojatno. Pa ipak ni to nije bilo bez svog pozitivnog efekta. Barak nije shvaćao probleme njihova otoka; zato nije shvaćao ni što su pravi problemi. Do Barakovih je rješenja trebalo čekati još desetljeća. Najprije treba stvoriti snagu. I mnoštvo je trebala povesti vrlo jaka, vrlo militantna nekolicina ljudi. Ili možda jedan. Ispod njega se u daljini pojavio oblak prašine; preko stare je zemljane ceste prebrzo vozio karavan. I McAuliffu se žurilo. Charles je krenuo preko polja prema prilaznoj stazi kuće. Zatražio je od gazde Drax Halla da se između dvanaest i tri makne iz kuće. Za to nije dobio nikakvo objašnjenje, a nije ga ni tražio. Mesija se vratio. To je bilo dovoljno.»evo je«, rekao je McAuliff, dok je stajao pred Whitehallom u hladnoj šupi s alatom, a u lijevoj ruci držao manju arhivsku kutiju.»ali prije nego što po tom počneš prtljati, želio bih razjasniti neke stvari.«charles Whitehall se zagledao u Amerikanca.»Uvjeti su suvišni. Obojica znamo što se mora učiniti.nije nipošto suvišno«, uzvratio mu je Alex,»ako ti velim da ćeš morati napokon shvatiti da više nema... jednostranih odluka. Ovo nije tvoj privatni rat, Charleymon.Pokušavaš govoriti kao Barak?Recimo da se brinem o njegovim interesima. I svojim.za tvoje shvaćam. Ali zašto o njegovim? Oni, mislim, nisu kompatibilni.nisu čak ni povezani.i zašto se onda za njih brineš?«whitehallov je pogled skrenuo na arhivsku kutiju. Shvatio je da mu je disanje postalo glasno; njegova se želja vidjela, i zbog toga se opet naljutio na sebe.»daj mi to, molim te.postavio si mi pitanje. I najprije ću ti na nj odgovoriti«, odgovorio je McAuliff.»Ja ti ne vjerujem, Charlie. Ti si spreman iskoristiti svakoga. I sve. Ljudi poput tebe to uvijek čine. Ti sklapaš paktove i sporazume sa svime što se kreće, i to činiš jako dobro. Tako si savitljiv da se sam sa sobom sastaješ iza ugla. Ali sve je to stalno ipak samo Sturm und Dmng, a to baš nije sasvim po mom ukusu.«

217 »O, shvaćam. Ti si stao na stranu Barakovih elitnih postrojbi sastavljenih od berača šećerne trske. Na stranu fidelističkog kaosa, gdje kaplari pljuju i žvaču cigare i siluju generalske kćeri kako bi se uspostavila društvena ravnoteža. Trogodišnji planovi i petogodišnji planovi i sirovi neškolovani grubijani koji vode državne poslove. U propast, mogao bih dodati. Ne budi glup, McAuliff. Znaš ti to i bolje.prekini s tim, Charlev. Nisi na podiju i ne obraćaš se svojim šefovima stožera«, rekao je Alex umornim glasom.»u to pojednostavljenje ne vjerujem ništa više nego u tvoja rješenja po sistemu dva plus dva. Uvuci rogove. Ja sam još uvijek glava ove ekspedicije. I mogu ti dati nogu u roku keks. I to sasvim jasno. Istina, zbog toga te vjerojatno ne bi potjerali s otoka, ali tvoj položaj ne bi više bio isti.kakvo ja jamstvo imam da me nećeš silom istisnuti?skoro pa nikakvo. Morat ćeš mi naprosto vjerovati da si ja te jebivjetre želim skinuti s vrata bar koliko i ti. Iako zbog sasvim drukčijih razloga.nekako mi se čini da lažeš.ja ne bih zaigrao na tu kartu.«whitehall je potražio McAuliffove oči.»i neću. Rekao sam samo da je taj razgovor suvišan, i iza toga stojim. A tvoje uvjete prihvaćam zbog onog što se mora učiniti... A sada, lijepo molim, hoćeš li mi dati tu kutiju?«sam Tucker je sjedio na terasi, pa naizmjence čitao novine i pogledavao preko zaštitnog zida prema plaži, gdje su Alison i James Ferguson sjedili uz vodu u sklopivim ležaljkama. Svako malo, kad bi im ošamućujuće karipsko sunce dovoljno zagrijalo kožu, Alison i mladi botaničar odgegali bi se u more. Nisu se praćakali, ni skakali ni ronili; naprosto bi pali na mirnu površinu, kao shrvani umorom. To kao da je za oboje bilo nekakvo vježbanje umora. U tom sur la plageu nema baš nimalo radosti, pomislio je Sam, koji bi ipak, kad god bi se Alison zabrčkala, dohvaćao dvogled i pretraživao neposrednu okolicu mjesta na kojem je plivala. Izoštravao bi na svakom plivaču koji bi joj se približio. Nije ih bilo mnogo, i u svima je prepoznavao goste Bengal Courta. Nitko od njih nije predstavljao opasnost, a baš je to bilo ono na što je Sam Tucker vrebao. Ferguson se iz Montego Baya vratio malo prije podneva, odmah nakon što se Alex odvezao u Drax Hali. Nabasao je na spojene terase i prepao Sama i na trenutak dezorijentiranog Lawrencea, koji je sjedio na zaštitnom zidu i tiho pričao o pokojnom Baraku Mooreu. Potom su ostali ošamućeni, zato što im je Ferguson

218 pričao nadugo i naširoko o svojim planovima kako da provede slobodan dan u MoBayu. Falmouth je izgledao upravo sažvakano, kao prava nervna podrtina. Pretpostavka je bila da je malo pretjerao u piću i djevojčicama čokoladnih obraščića; vicevi su svi bili na tu temu, i on ih je primao s neobičnim nedostatkom smisla za šalu. Ali Sam Tucker nije prihvaćao to objašnjenje. Jamesa Fergusona nije razorio sinoćnji pretjerani dotok viskija; pred njim je bio mladić koji od straha nije ni sklopio oka. A taj strah, pomislio je Sam, nije bio tema o kojoj mu se pričalo; on doista nije želio pričati čak ni o noći u Montegu, nego bi tu temu samo otfrknuo, kao nekakav dosadan, nezadovoljavajući interludij. Činilo se da on samo želi biti u društvu, kao da u poznatom traži oslonac i sigurnost. Stalno se držao Alison Booth, i stalno se nudio da će joj nešto donijeti i ponijeti... Pučkoškolska simpatija ili homićka odanost? Nijedno se nije uklapalo u sliku, jer to ništa od toga i nije bilo. On se bojao. Vrlo nedosljedno ponašanje, zaključio je Sam Tucker. Tucker je najednom iza sebe začuo žurne i tihe korake, pa se okrenuo. K njemu je, sa zapadne tratine, preko terase dolazio potpuno odjeveni Lawrence. Crni je revolucionar prišao Samu i kleknuo ne u znak pokornosti, nego u svjesnom nastojanju da svoj golemi stas sakrije iza zaštitnog zida. Kad je progovorio, glas mu je bio uzbuđen.»ne sviđa mi se to što vidim i čujem, mon.sto je bilo?lija se krije među pilićima!netko nas promatra?«tucker je spustio novine i nagnuo se iz stolice.»da, mon. Tri, četiri sata do sada.tko?skupljač seta po pijesku od jutra. On ide u krugu od zapadne plaže zaljeva, a tako dugo ne idu zaostali turisti. Gledam ga dobro. Nogavice zasukane, previše nove, mon. Ja odem u šumu iza njega i nađem cipele. Onda shvatim kakve su to hlače, mon. On je policajac.«čvornate su se crte Samova lica još više produbile od razmišljanja.»alex je s falmouthskom policijom razgovarao oko U predvorju... Veli da su bili dvojica: poglavica i Indijanac.Kako, mon?ništa... To se slaže s onim što si vidio. A što si čuo?«

219 »Nisam ja to sve vidio.«lawrence je pogledao preko zaštitnog zida, prema istoku i središtu plaže. Potom je, vidjevši to što je želio, vratio pogled na Sama.»Pošao sam za njim do kuhinjskog prolaza, gdje je on čekao čovjeka da izađe van da pričaju. To je bio recepcionar. Puno je puta zavrtio glavom. Policajac je bio ljut, mon.ali što si čuo, mladiću?portir bio jako blizu, praznio smeće u kantu. Kad je skupljačpolicajac otišao, ja pitam njega baš žestoko, mon. On veli skupljač stalno pita gdje je otišao onaj Amerikanac, tko mu je telefonirao.a recepcionar to nije znao.tako je, mon. Policajac ljut.i gdje je sad?čeka dolje kod istočne obale.«lawrence je pokazao prstom preko zaštitnog zida, preko dina prema mjestu s druge strane središnje plaže.»vidite? Ispred jedrilica, mon.«tucker je dohvatio dvogled pa ga izoštrio na liku što je stajao pokraj mora, u blizini jedrilica plitkoga gaza. Čovjek i jedrilice bili su otprilike četiristo metara daleko. Čovjek je bio u poderanoj zelenoj majici i zgužvanoj bejzbolskoj kapi; hlače su mu zaista bile šaka u oko. Bile su mu zavrnute do koljena, kao i kod većine ljudi koji lutaju po plaži i skupljaju što je more izbacilo, ali je Lawrence imao pravo: imale su faldu, i bile previše čiste. Sad je čavrljao s prodavačem cocorurua, tankim i jako crnim Jamajkancem koji je plažom gurao kolica s kokosima i prodavao ih kupačima, rasijecajući ih prethodno mačetom smrtonosnog izgleda. Povremno bi pogledavao prema terasama na zapadnom krilu, ravno u dvogled, pomislio je Sam. Tucker je znao da čovjek ne zna da ga promatra; da zna, reakcija bi mu se vidjela na licu. Ali mu je jedina reakcija bila iritacija, i ništa više.»bit će nam najbolje da mu pribavimo prave informacije, sinko«, rekao je Sam i spustio dvogled.»kako, mon?moramo mu dati nešto što će mu stišati bijes... Tako da o tome previše ne razmišlja.«lawrence se široko nasmiješio.»smislimo priču, ha, mon?«

220 »Ha, mon«, odgovorio je Sam i nasmiješio se.»nekakvu svakodnevnu i vrlo uvjerljivu priču.mcauliff pošao kupovina u Ochee, možda? Ochee šest, sedam milja od Drax Hali, mon. Ista cesta.zašto onda s njim nije pošla i gospođa Booth... Alison?On dami kupuje dar. Zašto ne, mon?«sam je pogledao Lawrencea, a zatim mu je pogled pošao plažom, prema mjestu gdje je stajala Alison, spremajući se na povratak u more.»to je moguće, mladiću. Samo što ćemo to obaviti na malo svečaniji način.«tucker je ustao iz stolca i pošao do zaštitnog zida.»mislim da bi Alison trebala proslaviti rođendan.«u McAuliffovoj je sobi zazvonio telefon. Vrata su bila zatvorena da ne ulazi vrućina, i oštro je zvono odjeknulo iza grilja. Tucker i Lawrence su se pogledali i jedan drugom pročitali misli. Iako McAuliff nije nadugo i naširoko objašnjavao zašto je krajem jutra otišao iz Bengal Courta, on to nije ni skrivao. Zapravo je čak i na recepciji zamolio da mu daju autokartu, objasnivši pritom samo da se ide provozati. Zbog toga je recepcija znala da nije u svojoj sobi. Tucker je žurnim korakom prišao dvostrukim vratima, otvorio ih pa ušao i prišao telefonu.»gospodin McAuliff?«Tihi je, precizni jamajkanski glas na Samovo pitanje odgovorio očitim objašnjenjem. Bilo je to glas telefonista.»ne, gospodin McAuliff je otišao. Mogu li mu prenijeti poruku?molim, gospodine, zovu iz Kingstona. Gospodin Lawrence. Hoćete li, molim vas, ostati na liniji?naravno. Recite gospodinu Lawrenceu da je na vezi Sam Tucker. Možda želi razgovarati i sa mnom.«sam je postavio slušalicu pod naboranu bradu, kresnuo šibicu i prinio je tankoj cigari. Jedva je povukao i prvi dim kad je začuo dvostruki škljocaj uspostavljanja veze. Glas je sada bio Lathamov. Onoga Lathama, uzornog birokrata iz Ministarstva koji je, osim toga, bio odan stvari Baraka Moorea. Kad je Latham progovorio, Tucker je odlučio da mu ne spominje Barakovu smrt.»gospodin Tucker?Da, gospodine Latham. Alex se odvezao u Ocho Rios.«

221 »No dobro. To ćete, siguran sam, znati riješiti. Uspjeli smo udovoljiti McAuliffovu zahtjevu. Svoje će trkače za unutašnjost dobiti nekoliko dana prije roka. Oni su u Duanvaleu i još će se danas popodne cestom 11 dovesti u Queenhythe.Queenhythe je tu negdje blizu, zar ne?petšest kilometara od vašeg hotela, i to je sve. Kad stignu javit će vam se telefonom.a kako se zovu?oni su braća. Marcus i Justice Hedrik. Oni su, naravno, Maruni. I spadaju među najbolje trkače na Jamajki; savršeno poznaju Cock Pit i vrlo su pouzdani.drago mi je što to čujem. Alexander će se veseliti.«latham je zastao, ali očito još nije bio gotov.»gospodine Tucker?Da, gospodine Latham?Čini mi se da je McAuliff promijenio plan ekspedicije. Nisam baš siguran da smo shvatili...nema se tu što shvaćati, gospodine Latham. Alex je odlučio krenuti od zemljopisnog središta. Tako se smanjuje pogreška; kao pri presijecanju trokuta u sfernim koordinatama. Ja se s tim slažem.«tucker je potegao dim iz svoje tanke cigare, dok je Lathamova šutnja odavala njegovu zbunjenost.»osim toga«, nastavio je Sam,»tako će svi imati mnogo više posla.shvaćam... Ti su razlozi onda sasvim u skladu s... da tako velim, profesionalnim tehnikama?vrlo profesionalnim, gospodine Latham.«Tucker je shvatio da Latham preko telefona ne želi govoriti slobodno. Ili da osjeća da to ne može.»izvan svake kritike, ako vas brine što bi moglo reći Ministarstvo. Alexander bi vam zapravo time mogao prištedjeti priličnu svotu. Jer ćete brže dobiti mnogo više podataka.«latham je ponovno zastao, kao da mu telegrafira koliko je važno to što će sada izreći.»mi smo, naravno, uvijek za to da se štede sredstva... I pretpostavljam da se svi slažete da tako brzo uđete u unutrašnjost. U Cock Pit, hoću reći.«sam je shvatio da bi se Lathamova tvrdnja dala prevesti u pitanje: Slaže li se s tim i Barak Moore?»S time se svi slažemo, gospodine Latham. Svi smo mi profesionalci.da... Mislim, to je sjajno. Još samo jedno pitanje, gospodine Tucker.Izvolite, gospodine Latham.«

222 »Željeli bismo da se gospodin McAuliff posluži svim sredstvima kojima raspolaže. Neka ne škrtari da bi uštedio koji novčić; ova je ekspedicija suviše važna za tako nešto.«tucker je lako preveo i ovu Lathamovu šifriranu poruku: Neka Alex održava kontakt s vezom Britanske obavještajne. Ako je bude izbjegavao, to bi moglo pobuditi sumnju.»prenijet ću mu to, gospodine Latham, ali sam siguran da on to i sam zna. Protekla su dva tjedna bila vrlo rutinska, vrlo dosadna jednostavna geodometrika obalne crte. Za to nam baš nije trebalo puno opreme. Ili sredstava.samo neka zna što mi o tome mislimo«, rekao je Latham brzo, očito želeći prekinuti razgovor.»do viđenja, gospodine Tucker.Do viđenja, gospodine Latham.«Sam je nekoliko trenutaka prstom pritiskao vilicu telefona, a onda je otpustio i pričekao da mu se javi centrala. Kad se na vezi pojavio telefonist, Tucker je zatražio da ga spoji s recepcijom.»bengal Court, dobar dan.ovdje Sam Tucker, zapadno krilo 6, ekspedicija Kraljevskog društva.izvolite, gospodine Tucker.Gospodin McAuliff me zamolio da mu ja dogovorim za večeras. On ujutro nije imao vremena; osim toga, bilo bi nezgodno. Jer je s njim bila gospođa Booth.«Sam je zastao i pričekao da njegove riječi dopru recepcionaru do svijesti. Recepcionar je odgovorio makinalno.»da, gospodine Tucker. Čime vas možemo uslužiti?danas je rođendan gospođe Booth. Bi li u kuhinji mogli napraviti kakvu tortu? Ništa komplicirano, shvaćate.naravno! Bit će nam jako drago, gospodine.«recepcionar je bio čista srdačnost.»bit će nam zadovoljstvo, gospodine Tucker.Odlično. Vrlo ljubazno od vas. To samo stavite na račun gospodina McAuliffa...To ne naplaćujemo«, prekinuo ga je recepcionar, fluidno ponizan.»to je zaista vrlo ljubazno od vas. Večerat ćemo, rekao bih, oko osam i pol. Za našim uobičajenim stolom.mi ćemo se pobrinuti za sve...hoću reći, to će biti u osam i pol«, nastavio je Sam,»ako se gospodin McAuliff uspije vratiti na vrijeme...«tucker je ponovno zastao, očekujući recepcionarov primjereni odgovor.»o? Zar ima problema, gospodine Tucker?«

223 »Mislim, ta se prokleta budala odvezla na jug od Ocho Riosa, oko Fern Gullvja, mislim, da nađe nakakav kipić od stalaktita. Rekao mi je da dolje nekakvi urođenici prave takve stvari.to je istina, gospodine Tucker. U Gullvju ima mnogo rezbara stalaktita. Postoje, međutim, zakonska ograničenja...o, Bože, sinko!«prekinuo ga je Sam kao da se brani.»on je samo pošao potražiti mali darak za gospođu Booth, i to je sve.«recepcionar se nasmijao, tiho i sluganski.»nemojte me, molim vas, shvatiti krivo, gospodine Tucker. Državno je uplitanje počesto krajnje nepoželjno. Ja sam samo želio reći da gospodinu McAuliffu želim puno uspjeha. Kad me je zamolio za autokartu, trebao mi je reći kamo ide. Možda bih mu mogao pomoći.mislim...«odgovorio je Sam otegnutim, urotničkim tonom,»vjerojatno mu je bilo neugodno, shvaćate što mislim reći. Ja to nisam smio spominjati; ljutit će se na mene kao vrag.naravno.i hvala vam na torti. To je zaista jako lijepo od vas, sinko.nema na čemu, gospodine.«pozdravi su bili brzi, napose recepcionarov. Sam je spustio slušalicu pa izišao na terasu. Lawrence više nije gledao preko zaštitnog zida, nego se okrenuo i sjedio na podu od kamenih ploča, leđima naslonjen na zaštitni zid, i čitavo mu je tijelo bilo zaklonjeno od plaže.»gospođa Booth i Jimbomon su otišli u more«, rekao je crni revolucionar.»sad su opet u stolcima.nazvao je Latham. Trkači će već tijekom popodneva biti tu... A razgovarao sam i s recepcijom. Da vidimo hoće li vjerno prenijeti našu informaciju.«tucker se polako spustio u stolcu i sa stola dohvatio dvogled. Uzeo je novine i postavio ih kraj dvogleda dok je izoštravao na terasu plivaćeg bazena što je stajao nasuprot središnjoj plaži Bengal Courta. Za manje od deset sekundi opazio je kako iz stražnjih vrata motela izlazi čovjek u odijelu i s kravatom. Bio je to onaj recepcionar. Obišao je rub bazena, prošao kraj skupine drvenih, tapeciranih stolaca za sunčanje, kimnuo glavom nekolicini gostiju i pročavrljao s još nekoliko. Stigao je do kamenih stepenica što su vodile do pijeska i ostao tako nekoliko trenutaka, pregledavajući plažu. A onda je

224 krenuo niza stube i preko bijelog, mekog pijeska. Pošao je dijagonalno i desno, prema nizu jedrilica. Sam je gledao kako recepcionar prilazi skupljačupolicajcu u musavoj bejzbolskoj kapi i prodavaču cocorurua. Ovaj ga je opazio kako dolazi, dohvatio ručke kolica i odgurao ih do krupnog pijeska uz more da mu se skloni s puta. Skupljačpolicajac je ostao na mjestu i pozdravio recepcionara. Uvećane crte lica u okularu odale su Samu Tuckeru sve što ga je zanimalo. Policajčevo se lice zgrčilo od nezadovoljstva. Očito je lamentirao zbog toliko izgubljenog vremena i truda, što baš nije nešto što se lako troši u ovako vruć dan. Recepcionar se okrenuo i krenuo natrag preko pijeska prema terasi. Skupljačpolicajac je krenuo prema zapadu, držeći se ruba mora. Korak mu se ubrzao; izgubio se pognuti stav tipičan za čovjeka koji po plaži traži izgubljene stvari. Neš' ti tajnoga agenta, pomislio je Sam Tucker dok ga je gledao kako napreduje prema šumi na zapadnom kraju zemljišta Bengal Courta. Na putu prema cipelama i priobalnoj cesti nijednom više nije spustio pogled na pijesak da vidi jesu li turisti ostavili štogod vrijedno. McAuliff je stajao i gledao preko lijevog ramena Charlesa Whitehalla dok je crni znanstvenik plamenom acetilenskog plamenika pravio brazdu po šavnom bridu arhivske kutije. Vruća se točka plamena zaustavila na svega pola centimetra iza šava na kraju kutije. Gornji se rub arhivske kutije najednom raspukao. Charles je brzo utrnuo plamen i gurnuo pokraj kutije pod pipu nad slivnikom. Tanki je mlaz vode pri dodiru s vrućim čelikom zapištao i pretvorio se u paru. Whitehall je skinuo zaštitne naočale sa zamračenim staklima, dohvatio minijaturni čekić pa kucnuo po kraju iz kojeg se dizala para. Kraj je otpao, pucajući i pišteći, u metalni slivnik. U kutiji se vidjelo impregnirano platno koje je štitilo paket. Rukama koje su lagano drhtale, Charles Whitehall ga je izvukao. Sišao je sa stolca, pa prenio smotano impregnirano platno do praznoga mjesta na stolu i razvezao najlonske vrpce. Razmotao je paket i izravnao ga, povukao zatvarač na unutrašnjoj podstavi, pa izvukao dva lista ispisana strojem i bez proreda. Kad je pružio ruku prema stolnoj svjetiljci, pogledao je McAuliffa.

225 Alexa je zadivilo to što je ugledao. Whitehallove su oči zasjale čudesnom žestinom. Bila je to groznica. Mesijanska groznica. Svojevrsna pobjeda ukorijenjena u apsolut. Fanatična pobjeda, pomislio je McAuliff. Ne prozborivši ni riječi, Whitehall se bacio na čitanje. Kad je dovršio prvu stranicu, gurnuo ju je preko stola Alexu. Riječ»Halidon«sastojala se zapravo od tri riječi ili glasa preuzeta od afričkog plemena Ashanti, koje su se kasnijim izgovorom toliko iskrivile da su postale jedva prepoznatljive. (Tu je Piersall ucrtao nekoliko hijeroglifa koji Alexu nisu značili savršeno ništa.) Korjenska je riječ, ponovno dana hijeroglifom, glasila leedaw, koja se prevodila kao izdubljeni komad drveta koji se može držati u ruci. Leedaiv je bio primitivni aparat za proizvodnju zvuka, sredstvo za prenošenje poruke na daljinu u prašumi i brdima. Visinom tona, nalik na jauk, upravljalo se puhanjem i pomicanjem prstiju nad prorezima izrezbarenim na njegovoj površini što je osnovno načelo izrade drvenih puhačkih glazbala. Walteru Piersallu je bila sasvim jasna povijesna paralela. Dok su se marunska plemena, koja su živjela u stalnim naseljima, služila abengom svojevrsnim rogom koji se pravio od goveđih rogova za dozivanje svojih ratnika i najavljivanje približavanja bijelog neprijatelja, sljedbenici su Akabe bili nomadi, i zato se ni sa kakvom izvjesnošću nisu mogli osloniti na proizvode životinjskog porijekla. I zato su se vratili starom afričkom običaju, pa se za izradu poslužili najraširenijim materijalom iz svoje okolice: drvetom. Kad je Piersall utvrdio da je korjenski simbol bio taj primitivni rog, preostalo mu je još samo da odredi modifikacije koje su u nj unosili prateći zvukovi. Zato se vratio studijama AštantaKoromantija, da iz njih izvuče kompatibilne korijene imenica. Najprije je otkrio zadnji korijen, ili zvuk. Bio je to hijeroglif koji je označavao duboku riječnu struju, ili riječni vir, koji u vodi ugrožavaju i čovjeka i životinju. Njegov je zvučni ekvivalent bio jauk ili krik u basu. Fonetski je zapis glasio nwa. Fragmenti su te primitivne slagalice sad već bili skoro složeni. Početni je zvuk odgovarao simbolu hayee, što je bila koromantska riječ koja je označavala vijeće plemenskih bogova. Hayeeleedawnwa. Duboki krik prašumskog roga koji je najavljivao opasnost, preklinjanje upućeno vijeću bogova.

226 Akabska šifra. Skriveni ključ koji stranca pripušta u tu primitivnu plemensku sektu. Primitivnu pa ipak nimalo primitivnu. Halidon. Holljdaivn. Plačno glazbalo čiji krik vjetrovi nose do bogova. I to je onda bio posljednji dar doktora Waltera Piersalla svom otočnom pribježištu. Bilo je to sredstvo da se stigne do moćne sile, da se ona zadobije i oslobodi za dobro Jamajke. Da je se uvjeri da prihvati svoj dio odgovornosti. Sad je trebalo još samo odrediti koja je od izoliranih zajednica u brdima Cock Pita zapravo Halidon. Koja će se od njih odazvati na kod Akabe? I onda je, na koncu, u Piersallovu dokumentu, svoje mjesto našao i onaj osnovni znanstvenički skepticizam. On nije dvojio o postojanju Halidona; spekulirao je samo o njegovu navodnom bogatstvu i uplitanju. Možda je to više mit nego materijalna činjenica? Nije li taj mit izrastao izvan svih mjerila baš zbog sve oskudnijih sredstava? Odgovor je ležao u Cock Pitu. McAuliff je dovršio i drugu stranicu pa pogledao Charlesa Whitehalla. Crni je fašist otišao od radnog stola i stao pred prozorčić što je gledao na polja Drax Halla. Progovorio je tiho, a da se nije ni okrenuo, kao da zna da Alex zuri u njega i čeka da progovori.»sad znamo što nam je činiti. Ali moramo nastaviti oprezno, sigurni u svaki korak. Jedan pogrešan potez s naše strane i krik će Halidona zamesti vjetar.«22 Propelerac Caravel spuštao se zapadnim koridorom prema malom aerodromu Boscobel u Oracabessi. Motori su turirali u kratkim naletima da suzbiju oštar vjetar i kišu iznenadnog proloma, i tako natjerali avion da uredno sleti na stazu. Odrulao je do njezina kraja, nespretno se okrenuo, pa se ponovno odvezao do malog betonskog prizemnog putničkog terminala. Dva su jamajkanska portira projurila kroz niska vrata i potrčala prema letjelici, i obojica su imali kišobrane. Zajedno su pogurali metalne stube prema boku letjelice i postavili ih pod vrata; onaj je lijevi žurno zakucao po trupu.

227 Vrata su se uz pljesak otvorila. Učinio je to krupni bijelac koji je smjesta iskoračio iz aviona i zamahom ruke otklonio dva ponuđena kišobrana. Skočio je s najvišeg nivoa na zemlju i onako se, po kiši, osvrnuo uokolo. Desna mu je ruka bila u džepu sakoa. Okrenuo se vratima zrakoplova i kimnuo glavom. Tada se iskrcao i drugi krupni bijelac, pa pretrčao blatnjavo zemljište što ga je dijelilo od betonskog terminala. I njemu je desna ruka bila u džepu. Ušao je u zgradu, osvrnuo se, pa produžio prema izlazu koji je vodio na parkiralište. Šezdeset sekundi kasnije onaj je drugi čovjek otvorio vrata spremišta prtljage, i onda je limuzina marke Mercedes 660 pošla prema Caravelu, a njezini su se kotači počesto prazno okretali u promočenoj zemlji. Dva su Jamajkanca ostala pokraj stepenica, a kišobrani su im čekali gosta. Mercedes se zaustavio pokraj aviona, i onda su sićušnoj i prastaroj pojavi Juliana Warfielda pomogli da siđe niza stube, dok su mu crnci štitili glavu i tijelo. Onaj je drugi bijelac otvorio vrata Mercedesa. Njegov je golemi drug stajao ispred automobila, procjenjujući udaljenost i ocjenjujući malobrojne putnike koji su izišli iz terminala. Kad su Warfielda zatvorili na stražnjem sjedalu, jamajkanski je vozač izišao, i za volan je sjeo onaj drugi bijelac. Zatrubio je jedanput, našto se njegov drug okrenuo i trkom obišao automobil, otvorio prednja lijeva vrata i ušao. Mercedesov je motor zaurlao dubokim tonom i limuzina se natraške udaljila od repnih površina Caravela, pa štucnula i projurila kroz izlaz. S Julianom Warfieldom na stražnjem su sjedalu bili Peter Jensen i njegova žena Ruth.»Odvest ćemo se do Peale Courta, to nije daleko«, rekao je sitni, suhonjavi financijer, promatrajući ih živahnim očima kojima je savršeno vladao.»koliko imate vremena? Računajući na razuman oprez.unajmili smo automobil za izlet do Dunn's Fallsa«, odgovorio je Peter.»Ostavili smo ga na parkiralištu i vani pričekali Mercedes. Najmanje nekoliko sati.jeste li rekli sasvim jasno da idete na slapove?da. Pozvao sam i McAuliffa.«Warfield se nasmiješio.»dobro obavljen posao, Peter.«Automobil je projurio nekoliko milja cestom za Oracabessu, a onda skrenuo i između dva bijela kamena stupa zašao na pošljunčani prilazni put. Na oba su bile

228 identične mesingane ploče na kojima je pisalo PEALE COURT. Bile su uglačane do visokog sjaja, i sjajile se bogatom smjesom crnog i zlata. Na kraju je staze bilo dugačko parkiralište, smješteno ispred poduže katnice s bijelom, ožbukanom fasadom, sa skupim drvom u vratima i mnogim prozorima. Zgrada se uzvisivala na vrhu oštre uzbrdice nad plažom. Warfielda i Jensena je dočekala pasivna, postarija crnkinja u bijeloj uniformi, i onda ih je Julian poveo do verande što je gledala na vode zaljeva Golden Head. Sve se troje smjestilo u naslonjače, i Warfield je uljudno zamolio jamajkanskog slugu da donese okrepu. Vjerojatno lagani rumpunč. Kiša je jenjavala. Kroz sive su se ponjave neba već probijale pruge žutog i narančastog.»oduvijek sam volio Peale Court«, rekao je Warfield.»Ovdje je tako mirno.a pogled je da ti zastane dah«, dodala je Ruth.»To je vaše, Julian?Ne, draga moja. Ali ne vjerujem da bi bilo problema kad bih to poželio. Samo gledajte, ako vas veseli. Možda to bude zanimalo tebe i Petera.«Ruth se nasmiješila i onda se, kao na dani znak, digla iz stolca.»mislim da bih trebala.«prošla je kroz vrata verande i ušla u poveću dnevnu sobu sa svijetlosmeđim mramornim podom. Peter ju je ispratio pogledom, pa pogledao Juliana.»Zar je tako ozbiljno?nisam je želio uzrujati«, odgovorio je Warfield.»Sto je, naravno, odgovor na moje pitanje.moguće. Ali ne i nužno. Došli smo do uznemiravajućih vijesti. MI5 i njegov ovdašnji brat, MI6.«Peter je reagirao kao da ga je netko nepotrebno podbo.»mislio sam da smo ovo područje pokrili. Potpuno. Bilo je sasvim pasivno.otok, možda. Dovoljno za naše svrhe. Ali ne i London. Očito.«Warfield je zastao i duboko udahnuo, pa napućio uske, naborane usne.»naravno da ćemo smjesta poduzeti korake da to spriječimo, ali je sve možda otišlo i predaleko. U krajnjem slučaju, mogli bismo kontrolirati i samu Službu... i ako baš moramo, izravno iz Foreign Officea. Ali ono što me u ovom trenutku najviše brine, to je tekuća aktivnost.«peter Jensen je pogledao preko ograde verande. Kroz oblake je probijalo popodnevno sunce. Kiša je prestala.

229 »Onda imamo dva protivnika. Taj Halidon pa ma koji da je to krampus. I Britansku obavještajnu.točno tako. Ali je najvažnije od svega da i dalje ostanu razdvojeni. Je li ti to jasno?«jensen je starcu uzvratio pogled.»naravno. Pod pretpostavkom da već nisu udružili snage.nisu.ti si u to siguran, Julian?Da. Ne zaboravi da smo za Halidon prvi put čuli zahvaljujući osoblju MI5 na nivou specijalista. Dunstoneova je platna lista vrlo raznolika. Ostvari li se kontakt, mi ćemo to znati.«jensen je ponovno pogledao na vode zaljeva, a izraz mu je na licu bio zamišljen i upitan.»zašto? Zašto? Ponudili ste mu dva milijuna dolara... A u njegovu dosjeu nema baš ničeg, baš ničeg što bi dalo naslutiti tako nešto. McAuliff ne podnosi nikakvo državno uplitanje... na sam spomen, zapravo, pobjesni. I to je bio jedan od razloga zbog kojih sam predložio baš njega.da«, odgovorio je Warfield suzdržljivo.»mcauliff je bio tvoja ideja, Peter... Nemoj me krivo shvatiti, ne smatram te za to odgovornim, jer sam se i sam s tim složio... Opisi mi što se sinoć dogodilo. Hoću reći danas ujutro.«jensen je to i učinio, i dovršio opis pričom o tome kako je ribarski čamac skrenuo na pučinu i kako su iz motelske sobe uklonili medicinsku opremu.»ako je to djelo MI6, onda je izvedeno na vrlo sirov način, Julian. Obavještajnoj službi stoji na raspolaganju suviše sredstava a da bi spala na to da se služi motelima i ribarskim čamcima. Kad bismo samo znali što se dogodilo.»mi to znamo. Ili, u najmanju ruku, ja mislim da znamo«, odgovorio je Warfield.»Sinoć je netko provalio u kuću nekog pokojnog bijelca, antropologa Piersalla. Kuća je dvadesetak kilometara daleko od obale. Tu je došlo do čarke. Pritom su ubijena bar dvojica za koje znamo: možda je još netko i ranjen. To su službeno proglasili pljačkom, što, naravno, nije istina. Bar ne u smislu provalne krade.'piersalt... To mi je ime poznato.i trebalo bi ti biti. On je bio onaj radikal sa sveučilišta koji je Odjelu za rezervate poslao ono suludo pismo namjere.pa naravno! On je nakanio kupiti pola Cock Pita! To je bilo prije nekoliko mjeseci. On stvarno nije bio pri sebi.«jensen je zapalio lulu; pritom je nije samo

230 uhvatio, nego je u šaku uzeo čitavu glavu.»imamo, znači i treće umorstvo«, rekao je, a riječi su mu izletjele tiho, nekako nervozno.»ili jedno od prva dva, Peter.Kako? Kako to misliš?upravo si isključio MI6. Onda bi to mogao biti Halidon.«Jensen se zagledao u Warfielda.»Ako je tako, to onda znači da McAuliff radi za obje strane. A ako Obavještajna još nije uspostavila kontakt, to znači da ga McAuliff ne dopušta.vrlo kompliciran mladić.«stari je financijer pažljivo položio čašu na keramički stolić uz svoj naslonjač. Malo se okrenuo i pogledao kroz vrata verande. Začuli su glas Ruth Jensen koja je pokraj kuće čavrljala s jamajkanskom sluškinjom. Warfield je vratio pogled na Petera. Onda je svojim tankim, koščatim prstom pokazao na smeđu kožnatu torbu na bijelom pletenom stolu s druge strane otvorenih vrata.»to je za tebe, Peter. Molim te, uzmi.«jensen je ustao iz naslonjača, prišao stolu i stao pokraj torbe. Bila je manja od uobičajene torbe za spise. I deblja. Dvije su kopče bile osigurane bravicama sa šifrom.»koji su brojevi?lijeva je brava tri puta nula. Desna je tri puta pet. Kombinacije možeš mijenjati po volji.«peter se pognuo i počeo vrtjeti sićušne okomite brojčanike. Warfield je nastavio.»sutra krećete u unutrašnjost. Doznaj sve što možeš. Otkrij tko mu dolazi, jer će zacijelo imati posjetitelja. A u trenutku kad nepobitno utvrdiš da je s nekim u vezi, i kad otkriješ s kim, smisli nekakvu medicinsku izliku i pošalji mi Ruth s informacijom... A onda ćeš ga, Peter, morati ubiti. McAuliff je krunski kamen, na njemu počiva čitav svod. Njegova će smrt izazvati paniku u oba tabora, i tako ćemo doznati sve što moramo znati.«jensen je podigao poklopac kožnate torbe. Unutra je, položen u zeleni baršun, ležao sasvim novi pištolj marke Luger. Njegov je čelik blistao posvuda osim na jednom mutnom mjestu ispod braniča otponca, s kojeg je uklonjen serijski broj. Ispod oružja je bio i valjčić, dug trinaest centimetara, s navojem na jednom kraju. Tišina.»Za to me još nikad nisi zamolio, Julian. Nikad... I ne bi ni smio.«jensen se okrenuo i zagledao u Warfielda.

231 »Ja te to ne molim, Peter. Ja to od tebe zahtijevam. Kompanija Dunstone ti je dala sve što imaš. I sada si joj potrebniji nego ikada. Ti to, shvati, moraš učiniti.«siva s prugama tamnozelenog i plavog i žutog bili su to kiša i vrelo sunce u stalnom izmjenjivanju. I sve to samo petnaest minuta od živopisnih ulica Montega. Nevjerojatno. 23 Krenuli su negdje od sredine zapadnog oboda, četiri kilometra južno od favele Weston, na rubu prašume Cock Pit. Bazni su logor napravili na obali uskoga rukavca Martha Brae. Svi su, osim trkača, Marcusa i Justice Hedrika, bili zapaneni naizgled neprobojnim bedemom prašume koji su ih okruživali. Bila je to čudna, proturječna šuma ispunjena vlažnim zelenilom tropskoga raslinja i hladnom masivnošću crnog i zelenog što je sezalo do neba, a koje se obično povezuje sa sjevernim podnebljem. Gusto su izrasle kokosove palme stajale kraj stabala kapoka, čija su se visoka debla gubila iz vida, a krošnje im zaklanjala stabla koja su još bila srednje veličine. Sombreropalme i palme lisnatice, orhideje i mahovina, gljive i eukaliptusi borili su se za svoje pravo na suživot u praiskonskoj šumi kao izašloj iz Oza. Zemlja je bila pokrivena raslinjem, i noge su se zaplitale u grmlje i papratnjače, meke, vlažne i podmukle. U debelim, pregustim ponjavama grmlja krile su se močvarne lokve blata. Najednom bi ni iz čega iznikli brežuljci, kao uspomene na oligocenska previranja, iza kojih se nikad nisu vratili u kolijevku zemlje. U zvučnu su pozadinu šume prodirali krikovi šišmiša, papiga i tangara; povremeno bi se začuli i prašumski štakori i mungosi u svojoj nevidljivoj igri smrti. Svako malo začulo bi se skičanje divlje svinje, dok bi nekoga progonila ili pred nekim bježala u smrtnom strahu. A u daljini, na čistini riječne obale, bile su planine, a ispred njih nenadana prostranstva neukroćene travnate džungle. Bila je čudno McAuliff je uspostavio vezu s kontaktima Britanske obavještajne za sjevernu obalu. Bilo ih je pet, i on ih je svih potražio. Oni su mu pružili još jedan razlog da R. C. Hammonda smjesti u prezrenu zemlju manipulatora. Jer su mu ti ljudi iz Obavještajne pružili malo utjehe. Čisto su mu reda radi izjavili kako im je pao kamen sa srca zato što im se javio, prihvatili

232 njegovo objašnjenje da su ga zaokupili svakodnevni zemljopisni rutinski poslovi i pokušali ga uvjeriti glasom u kojem je bilo više glasnica nego uvjerenja da će mu se na svaki mig naći na usluzi. Jedan se od njih, veza MI6 u Port Mariji, dovezao obalom sve do Bengal Courta da se nade s Alexom. Bio je to tusti crni trgovac koji je svoje legitimiranje ograničio na jedno jedino ime,»garvev«. Silom je htio da se sastanu kasno navečer u sićušnom baru motela, gdje su ga poznavali kao dobavljača žestokih pića. McAuliffu nije trebalo dugo da shvati kako ga Garvev, koji je ovamo došao navodno zato da ga uvjeri kako je ovdje sasvim siguran te da može računati na njegovu potpunu suradnju, zapravo samo ispituje da bi u London mogao poslati izvještaj. Garvev je izgledao kao isprakticirani dostavljač; to je iz njega upravo zaudaralo. A taj je smrad bio stvaran: on je patio od tjelesnoga zadaha koji se nije dao prikriti ni obilnom konzumacijom aromatičnog jamajkanskog ruma. Taj mu je izraz bio i u očima lisičji, i pomalo podliven. Garvev je bio čovjek koji je vrebao na priliku, i brao plodove njezine. Njegova su pitanja bila precizna, McAuliffovi odgovori očito nezadovoljavajući. A sva su pitanja vodila k jednom pitanju, onom jedinom važnom: Ima li napretka u pogledu Halidona? Ima li išta? Nepoznati promatrači, neznanci u daljini... signal, znak bez obzira koliko dalek i suptilan? Išta?»Apsolutno ništa«, bio je odgovor koji je Garvev teško mogao prihvatiti. Sto je s ljudima u zelenom Chevroletu koji su ga slijedili u Kingstonu? Tallon ih je slijedio do antropologa Waltera Piersalla. Piersall je bio bijeli agitator... što je općepoznato. Piersall je telefonirao McAuliffu... telefonist Courtleigha je suradnik MI6. Što je htio? Alex je tvrdio da ne zna i ne može znati jer Piersall nikad nije ni uspio s njim stupiti u vezu. A agitator, bijel ili crn, bio je nepredvidljivi donositelj nepredvidljivih vijesti. I taj je agitator, predvidljivo, doživio nesreću. Moglo se pretpostaviti po ono malo što je McAuliff čuo od Tallona i ostalih da je Piersall bio na tragu Dunstoneu; dakako bezimenom. Ako je tako, onda je najlogičnije bilo da se obrati McAuliffu. No sve su to bila tek nagađanja; ta se činjenica nije mogla i potvrditi. No što se dogodilo zakašnjelom Samuelu Tuckeru? Gdje je on bio?

233 Pio i kurvao se u Montego Bayu. Alexu je bilo žao što je zbog njega stvorio toliku frku; trebao je znati. Sam Tucker je nepopravljivi lutalica, unatoč tome što je najbolji pedolog na tržištu. Garvev se preznojavao i zapanjeno u sebi bjesnio zbog vlastite konfuznosti. Previše se toga dogodilo a da bi McAuliff mogao ostati tako izvan svega. Alex je svoju vezu podsjetio kratkim, grubim riječima da je oko ekspedicije bilo suviše posla logistike, angažiranja ljudi i, više od svega, državne papirologije a da ne bi ostao izvan svega. Zar misli da se zezao? Razgovor je potrajao do jedan i pol u noći. Prije nego što je otišao, veza je MI6 posegnula u prljavu torbu za spise pa izvadila metalni predmet velik kao pernica, a toliko otprilike i debeo. Bio je to minijaturizirani odašiljač radiosignala, postavljen na određenu frekvenciju. Na malom su panelu bile tri debele, sićušne staklene žaruljice. Prva je, objasnio je Garvev, bila bijelo svjetlo koje je javljalo da pri uključivanju ima dovoljno snage za odašiljanje bilo je to nešto slično osvijetljenom filigranu stroboskopske žaruljice. Drugo je, crveno svjetlo, obavještavalo korisnika da je signal odaslan. Treće je, zeleno, potvrđivalo prijam signala odgovarajućim uređajem u krugu od četrdeset kilometara. Postojale su samo dvije jednostavne šifre, jedna za normalne okolnosti, druga za slučaj opasnosti. Šifru jedan je trebalo odašiljati svakodnevno, svakih dvanaest sati. Šifru dva kad bi zatrebala pomoć. Prijamnik je, objasnio je Garvev, mogao definirati izvor signala unutar dijametra od tisuću metara, i to s pomoću priključenog radarskopa s terenskim koordinatama. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Nevjerojatno. Nevjerojatna je pretpostavka bila da se ljudi iz Obavještajne neće nikad udaljiti na više od četrdeset kilometara, a Hammondov se»zajamčeni«faktor sigurnosti svodio na još smješniju pretpostavku da se toliki put mogao prevaliti kroz prašumu, i da se moglo stići točno na označenu lokaciju, dovoljno brzo da se otkloni opasnost. R. C. Hammond je u ovoj igri dobitnik, pomislio je McAuliff.»Je li to sve?«upitao je McAuliff proznojenog Garvevja.»Ta je prokleta metalna kutijica sva naša zaštita?ima tu i još nekih mjera opreza«, odgovorio je Garvev enigmatski.»već sam vam rekao, ništa nije prepušteno slučaju...i što to do đavola znači?«

234 »To znači da ste zaštićeni. Nemam ovlasti da to dalje razlazem. A, istini za volju, mon, ja to i ne znam. Ja sam, kao i vi, samo plaćeni službenik. Ja samo radim što mi kažu, i kažem što mi kažu... A sad sam rekao dosta. Preda mnom je prilično neudoban put to Port Marije.«Čovjek koji se zvao Garvev na ovo je ustao od stola, dohvatio svoju iznucanu torbu za spise, pa se zagegao prema vratima mračno osvijetljene sobe. Ali prije nego što je otišao, ipak se nije mogao svladati. Zastao je kod šanka, za kojim je stajao jedan od direktora motela, pa iskamčio jednu narudžbu pića. McAuliff je iza leđa začuo glasove Ruth i Petera Jensen, i to mu je rastreslo sve misli. Sjedio je na zaravanku od sasušenog mulja iznad riječne obale; Jensenovi su razgovarali hodajući od svog šatora preko ravnice. To je zapanjilo Alexa oni su ga zapanjili. Hodali su tako ležerno, tako normalno preko isjeckanog pokrova Cock Pita; čovjek bi pomislio da su krenuli u šetnju Regent's Parkom.»Veličanstven kraj, na svoj način, doista«, rekao je Peter pa iz usta izvadio vječnu lulu.»nije li to čudna kombinacija boje i tvari, što ti veliš, Alex?«Ruth je držala muža pod ruku. Bila je to podnevna šetnja Strandom.»Jedan je tako senzualan, drugi tako masivan i zapleten.te izraze, ljubavi, izgovaraš kao da su kontradiktorni. A oni to, znaš i sama, nisu.«peter se zasmijuljio kad mu se žena počela pretvarati da je to pomalo nervira.»alex, on je u duši nepopravljivi pornograf. Ne obraćaj na njega pažnju. Pa ipak, on ima pravo. Zaista je veličanstveno. I nedvojbeno je gusto. Gdje je Alison?S Fergusonom i Samom. Testiraju vodu.jimbomon će, usuđujem se reći, ispucati sav film«, promrmljao je Peter dok je pomagao ženi da sjedne do McAuliffa.»Nova kamera s kojom se vratio iz Montega sasvim ga je zaokupila.rekla bih da je strahovito skupa.«ruth je poravnala nepopravljivo zgužavno platno svojih terenskih hlača, odajući ženu koja nije navikla ne biti u suknji. Ili ženu koja je samo nervozna.»za momka koji stalno ponavlja kako je suh do daske, to je prilično ekstravagantno.on je nije kupio, nego posudio«, rekao je Alex.»Od prijatelja koga je lani upoznao u Port Antoniju.«

235 »Tako je, sasvim sam zaboravio«, rekao je Peter i zapalio lulu.»ali vi ste lani svi bili tu?ne baš svi, Peter. Samo Sam i ja; radili samo za Kaisera. I Ferguson. On je bio u zakladi Craft. Nitko drugi.mislim, Charles je Jamajkanac«, nervozno ga je prekinula Ruth.»A on stalno leti amotamo. Bog bi ga znao, ali je taj sigurno pun love.to je prilično smiono nagađanje, milo.o, daj skini se, Peter. Alex zna što mislim. McAuliff se nasmijao.»ne mislim da njega brine novac. On tek treba podnijeti račune za odjeću koja mu treba za ekspediciju. I nešto mi govori da je najskuplja u Harrod's Safari Shopu.Možda mu je samo neugodno«, rekao je Peter i nasmiješio se.»izgleda kao da je sišao s filmskog platna. Crni lovac; vrlo dojmljiv imidž, ipak pomalo namješten.sad ti pričaš svašta, milo. Charles je zaista dojmljiv.«potom se Ruth okrenula Alexu.»Moj je prestarjeli Lochinvar pozelenio od zavisti.ta je kamera prokleto nova... i takve se, mislim, ne posuđuju ni vragu.«kad je izgovorio taj non sequitur, Peter je pogledao McAuliffa.»To ovisi, rekao bih, kakav je prijatelj«, odgovorio je Alex, svjestan da Peter aludira i na nešto izvan tih riječi.»ferguson zna biti simpatičan momak.jako«, dodala je Ruth.»I tako bespomoćan. Osim kad se prihvati svoje opreme. Onda se pretvara u pravog čarobnjaka.jer od svega na svijetu stvarno mari samo za nju.«mcauliff je taj sud usmjerio na Petera.»Ali, molim, svi ste vi čudotvorci, s kamerama, fantastičnom odjećom, aromatičnim lulama ili bez njih.«alex se nasmijao.»tu si me dobio, stari moj.«peter je izvadio lulu i zatresao glavom.»užasna navika.ne uopće«, odgovorio je McAuliff.»Sviđa mi se taj miris, zaista. Pušio bih je i sam, ali me od toga peče jezik. Pa poslije bocka.protiv toga postoje i preventivne mjere, ali to je dosadna tema... A ono fascinantno, to je taj laboratorij zvan prašuma u kojem smo sada. Jesi li već odlučio tko ide?otprilike«, odgovorio je Alex.»Iako to baš i nije tako jako važno. A koga biste vi htjeli?«

236 »Jednoga od braće«, odgovorila je Ruth.»Čini se da oni uvijek točno znaju gdje se nalazimo. Ja bih se izgubila u pola minute... To je, naravno, sebično; moj je posao najmanje važan...ali mi te ipak ne želimo izgubiti, što ti veliš, Peter?«McAuliff se nagnuo prema njemu.»sve dok se bude znala ponašati.izvoli pa biraj«, rekao je McAuliff.»Malcolm ili Julian?Kakva prekrasno luckasta imena!«uskliknula je Ruth.»Izabrat ću Juliana.«Pogledala je muža.»ja sam uvijek za pravdu.o, naravno, draga moja.u redu«, suglasio se McAuliff.»Onda Marcus ide sa mnom. Jedan će od njih morati. A Alison je zatražila Lawrencea, ako ti, Peter, nemaš ništa protiv toga.baš ništa, stari moj. Žao mi je što je njegov prijatelj... kako se ono zvao? Floyd? Da, Floyd. Žao mi je što napustio brod. Jesi li ikad otkrio što mu se dogodilo?ne«, odgovorio je Alex.»Naprosto je nestao. Nepouzdan momak. A prema Lawrenceu, pomalo i lopov.šteta... A izgledao je prilično inteligentno.to je snishodljivo, milo. I gore nego da pričaš svašta.«ruth Jensen je dohvatila kamenčić i bacila ga u uski riječni rukavac.»onda mi samo nađi nekog tustog momka koji će mi obećati da će me vraćati u tabor na jelo i spavanje.može. Za to ću se pobrinuti. Bit ćemo na terenu po četiri sata, i ostajati u radiovezi. Ne želim da se itko, bar prvih dana, udalji od tabora više od zračne milje.više od!«ruth je pogledala McAuliffa, a glas joj se digao za čitavu oktavu.»dragi moj Alex, ako se kroz taj labirint žbunja uspijem probiti više od šest metara, vješaj me!ma, koješta«, odvratio joj je muž,»kad ti počneš odlamati to stijenje, odmah izgubiš osjećaj za vrijeme i udaljenost... No kad smo već kod toga, Alex, staro momče, pretpostavljam da će nam stalno pritjecati posjetitelji. Da vide kako napredujemo; te priče.zašto?«mcauliff je sad već shvatio da to i muž i žena odašilju apstraktne, vjerojatno nesvjesne signale. Peter manje od Ruth. On je bio suptilniji i sigurniji u sebe od nje. Ali ni on nije bio baš sasvim siguran.»svakih ćemo desetak dana podnositi izvještaj o radu. I tako se rotirati. To bi moglo biti dobro.«

237 »Mislim, mi baš nismo sasvim Bogu iza nogu; iako dopuštam da to tako izgleda. Ali mi se ipak čini da će parajse dolaziti da vide za što daju novac.«peter Jensen je upravo napravio pogrešku, i to je kod McAuliffa smjesta izazvalo uzbunu.»kakvi parajse?«ruth Jensen je dohvatila još jedan kamenčić, i baš ga je kanila baciti u boćatnu rijeku. Tako podignute ruke, na trenutak se sledila prije nego što ga je bacila. Taj trenutak nije promakao nijednom od njih. Peter je sve pokušao umanjiti.»o... možda koji od titana iz Kraljevskog društva ili od onih bezveznjaka iz Ministarstva. Ja znam te tipove iz Društva, a Bog nam je svjedok da ti Jamajkanci baš nisu bili jako srdačni. Pa. sam pomislio... Ne znam, možda sam malo zbrkan.možda«, rekao je Alex tihim glasom,»možda ti to znaš bolje od mene. Terenski inspektori nisu ništa neobično. Ali razmišljam o tome koliko im je to zgodno. Ili nezgodno. Nama je, da dođemo dovde, trebao skoro čitav dan. Naravno, s nama su bili kamion i oprema... Pa ipak, čini mi se da tu ima mnogo truda.pa i ne baš.«peter Jensen je istresao lulu lupkanjem o čizme.»malo sam pregledao kartu, potražio čistinu uz rijeku. Stepa je bliže nego što smo mislili. Niti tri kilometra, čini mi se. Tu bi lako mogli sletjeti lagani avioni ili helikopteri.to si dobro opazio. O tome nisam ni razmišljao.«mcauliff se još jedanput nagnuo prema Peteru, da ga uvuče u razgovor, ali ga Peter više nije gledao.»hoću reći, ako nam bude trebalo... još opreme i provijanta, moći ćemo ga dobiti mnogo brže nego što smo mislili. Hvala, Peter.O, nemoj mu zahvaljivati.«ruth je to izgovorila s nervoznim smijehom.»nemoj mu podilaziti.«kratko je pogledala muža; McAuliffu je bilo žao što joj ne vidi oči.»to je Peter samo želio uvjeriti sebe da je jedan skok od puba.koješta. Samo dokon razgovor, stara moja...ja mislim, Ruth, da je njemu s nama dosadno«, rekao je Alex i tiho se, skoro prisno nasmijao.»rekao bih da se zaželio novih lica.sve dok se ne zaželi i novih tijela, dragi moj, tolerancija je uvijek moguća«, odgovorila je Ruth Jensen grleno i karikaturalno. Sad su se sve troje glasno nasmijali. McAuliff je znao da je taj humor usiljen. Napravljene su pogreške, i Jensenovi su se uplašili. Peter je doista tražio nova lica... ili novo lice. Lice za koje je vjerovao da ga Alex očekuje.

238 Koga to? Je li moguće... makar i izdaleka moguće da Jensenovi nisu ono za što se izdaju? Začuo se zvižduk sa staze kroz grmlje na sjeveru. Na čistinu je izronio Charles Whitehall, u čistoj i izglačanoj odori za safari, koja je bila prava suprotnost zgužvanoj odjeći Marcusa Hedrika, starijeg od dvojice braće trkača iz Cock Pita. Marcus je, odajući poštovanje, ostao daleko iza Whitehalla, a pasivno mu je crno lice bilo sasvim nečitljivo. McAuliff je ustao sa zemlje i obratio se Jensenovima.»Evo nam i Charlevja. Nekoliko milja zapadno od rijeke nalazi se planinsko selo; otići će onamo i pokušati unajmiti još pomoćnika.«ruth i Peter su smjesta shvatili dani znak, zato što im je on bio baš dobrodošao.»no dobro, moramo srediti još nešto opreme«, rekao je muž i brzo ustao.»da, zaista! Daj, milo, pomozi mi da ustanem.«jensenovi su mahnuli Charlesu Whitehallu i brzo krenuli prema šatoru. McAuliff je sreo Whitehalla točno nasred čistine. Crni je učenjak otpustio Marcusa Hedrika, i rekao mu da ostatku momčadi izda naredbu da se pripremi za večernje patrole. Alexa je fasciniralo kako Charleymon razgovara s trkačem. On se lako ubacio u brđanski dijalekt koji je McAuliffu bio skoro sasvim nerazumljiv i pritom se služio rukama i očima, gestama i izrazima koji su bili savršeno u skladu s tim ograničenim govorom.»to si lijepo obavio«, rekao je Alex kad se trkač klipsajući udaljio izvan dosega glasa.»i moram. Zato si me i uzeo. Od mene nema boljeg.to je nešto što mi se kod tebe tako svičta, Charlev. Ti tako ljupko primaš komplimente.ti me nisi uzeo zbog moje ljupkosti. To je dodatak koji nisi zaslužio.«whitehall si je dopustio lagani smiješak.»baš me jako voliš zvati 'Charlev', McAuliff?«dodao je otmjeni crnac.»i to ti smeta?ne baš. Zato što shvaćam. To je obrambeni mehanizam; vi Amerikanci njima obilujete. 'Charlev' je idiomatsko sredstvo izjednačavanja, svojstveno napose šezdesetim i sedamdesetim godinama. Vijetkongovci su bili 'Charlevji', pa su to bili i Kambodžanci i Laosijanci; dakle sve ljudi s američke ulice. Zbog toga ste se osjećali nadmoćnima. Čudno je, zar ne, da je to ime baš Charlev?Ali je slučajno i tvoje.«

239 »Da, naravno, ali mislim da je to skoro izvan teme.«crnac je kratko pogledao u stranu, a onda mu se pogled opet vratio na Alexa.»Ime 'Charles' je zapravo germanskog porijekla. Njegov korijen znači 'sasvim odrastao' ili možda tu se učenjaci razilaze 'velikog rasta'. Nije li zanimljivo da ste vi Amerikanci uzeli baš takvo ime pa mu izokrenuli konotaciju?«mcauliff je glasno izdahnuo zrak pa progovorio umornim glasom.»shvatio sam i današnju lekciju i njezin suptilni antikolonijalizam. Koliko sam razumio, tebi bi bilo draže da te zovem 'Charles', ili 'WhitehalT ili možda 'Veliki Crni Vođa'.Zasad još ne. 'Charlev' mi savršeno odgovara. Čak me i zabavlja. I, u svakom slučaju, bolje je od 'Rufusa'.Ma koji ti je sad to vrag?«whitehall se nasmiješio ponovno, i tek ovlaš pa spustio glas.»sve do prije deset sekundi brat je Marcusa Hedrika stajao iza nadstrešnice lijevo. I prisluškivao. Ali sad je otišao.«alex je naglo zakrenuo glavu. Iza velike nadstrešnice od cerade, koju su podigli da bi zaštitili namještaj od šumskoga pljuska, vidio je Juliana Hedrika kako preko čistine korača prema dva ostala člana urođeničke momčadi. Julian je bio mlađi od brata Marcusa, vjerojatno je imao skoro trideset godina, i bio je stamen i mišićav.»jesi siguran? Mislim, da nas je prisluškivao?rezbario je komadić kapoka. Kad imamo toliko posla, on trati vrijeme na rezbarije. On nas je prisluškivao. Sve dok ga nisam pogledao.to ću zapamtiti.da. Zapamti. Ali nemoj mu to nabijati na nos. Trkači su sjajni momci kad vode turističke družine, jer onda dobivaju velikodušne napojnice. A meni se čini da braća baš nisu presretna što su s nama. Naše je putovanje profesionalno i još gore, akademski profesionalno. Tu za njih nema puno šićara. Zbog toga će biti malo neprijateljstva.«mcauliff je već otvorio usta, pa zastao. Bio je zbunjen.»ja... ja tu možda nešto nisam shvatio. Kakve to veze ima s prisluškivanjem?«whitehall je polako žmirnuo očima, kao da strpljivo objašnjava nenadarenom đaku kakvim ga je očito smatrao.»kad je riječ o primitivnoj inteligenciji, neprijateljstvu redovito prethodi otvorena, sirova radoznalost.«

240 »Hvala vam, doktore Strangelove.«Alex nije skrivao koliko mu takav ton ide na živce.»ali daj da se skinemo s toga. Sto se dogodilo u onoj planinskoj zajednici?poslao sam čovjeka s porukom u Maroon Town. I s pukovnikom Maruna zatražio vrlo diskretan razgovor. On će ga saslušati; i on će ga prihvatiti.nisam znao da je tako teško ishoditi sastanak. Ako se dobro sjećam što mi je Barak rekao, a sjećam se, trebamo samo ponuditi novac.nama ne treba turistički prijam, McAuliffe. Ni plemenske rukotvorine ni afrokaribske brojanice za dva jamajkanska dolara. Naš je posao ozbiljniji od turističke kupovine. Jer ja želim pukovnika pripremiti psihički, natjerati ga da misli.«alex je na trenutak ušutio; Whitehall je vjerojatno imao pravo. Ako je u onom što je Barak Moore rekao bilo istine. Ako je pukovnik Maruna bio jedina veza s Halidonom, odluku da se ta veza i uspostavi neće biti lako ishoditi; i mala će psihološka priprema biti bolja od nikakve. Ali ona ipak ne smije biti tako žestoka da ga natjera u bijeg, na izbjegavanje odluke.»i kako to misliš postići?«upitao je McAuliff.»Angažirao sam vođu zajednice da on prenese poruku. Dao sam mu stotinu dolara, što bi nama bilo otprilike četvrt milijuna. A poruka traži da se sastanemo za četiri dana, četiri sata nakon što sunce zađe za brda...simboli Aravaka?«prekinuo ga je Alex.»Baš tako. Upotpunjeni specifikacijom da bi se susret trebao odigrati desno od koromantskog polumjeseca što je, pretpostavljam, pukovnikova rezidencija. Pukovnik će nam po našem poslaniku javiti točno mjesto... Ne zaboravi, pukovnik marunskih plemena je nasljedni položaj; on je potomak istih takvih, i kao svaki nasljedni plemić, odgojen u toj tradiciji. I vrlo ćemo brzo otkriti doživljava li nas on kao ljude koji sasvim odstupaju od uobičajenog.kako?ako i mjesto koje odabere bude nekako povezano s brojem četiri. Očito.Očito... što znači da će nekoliko idućih dana čekati.i ne samo čekati, McAuliffe. Nego će nas motriti, promatrati vrlo pažljivo. Moramo se jako potruditi da u nama ne počnu opažati opasnost. Moramo svoj posao nastaviti sasvim profesionalno.drago mi je što to čujem. Jer nas plaćaju da obavimo geološka istraživanja.«24

241 Nakon što su prvi put prodrli u Cock Pit, istraživački je rad zaokupio sve članove ekipe. Bez obzira na to koliko se u duši bojali ili im ciljevi bili strani, svi su oni bili profesionalci, i nevjerojatni je laboratorij, zvan Cock Pit, zahtijevao svu njihovu profesionalnu pažnju. Prenosivi stolići, brižljivo u kutije zapakirani mikroskopi, geoskopi, platinska svrdla, cilindri za sedimentaciju i bočice za uzorkovanje sve su to u jedva prohodnu prašumu i džunglu prenosili ne samo nosači nego i znanstvenici. Četverosatni se režim terenskoga rada više štovao na plaži; ovdje se nikom nisu prekidali eksperimenti ili analize zbog gnjavaže zvane jelo ili rutinsko pisanje izvještaja. I disciplinirano štovanje osnovnih mjera opreza bilo je brzo svrstano u red gnjavaže koja samo otežava život. Nije prošao ni puni radni dan, i novost se vokitokija, koji su stalno zujali i stalno išli na živce, već stigla istrošiti. McAuliff je smatrao za shodno da Petera Jensena i Jamesa Fergusona ljutito podsjeti na obavezu da prijamne sklopke stalno drže na otvorenom položaju, bez obzira na neprekidno čavrljanje između stanica. Prve su večeri odali štovanje Charlesu Whitehallu i njegovim nabavkama u Harrod's Safari Shopu: ekipa je sjedila oko vatre u platnenim stolcima, kao da se oporavlja nakon dana provedena u lovu. Ali umjesto priče o mačkama, rogovima, sporama i pticama, među njima su letjele sasvim druge riječi, izgovorene s ništa manjim oduševljenjem. Cink, mangan i boksit; okra, gips i fosfat... Kreda, eocen, skriljci i pirogene stijene; tropska trava tamarind, krvoločnjak, guano; jamajkanska banana i lebek... sušno i kiselo i peripatično; vododerine, plinski džepovi i slojevi vesikularne lave i vapnenačko saće. Svi su se slagali oko jednog najopćenitijeg poopćenja: Cock Pit je neobično plodna kopnena masa s obilnim rezervama bogatog tla, obiljem vode i nevjerojatnim ležištima plina i ruda. Sve je to postalo prihvaćenom činjenicom još prije jutra trećega dana. McAuliff je slušao kako Peter Jensen sve to sažima sa zastrašujućom jasnoćom.»upravo je nezamislivo da tu još nitko nije zašao i razvio eksploataciju. Usuđujem se reći da Brasilia ovom ne bi bila ni do koljena! Ovdje leži tri četvrtine životne sile, i samo čeka da je netko. iskoristi!«pri spomenu grada izrezbarena iz brazilske prašume Alex je samo progutao slinu i zapiljio se u oduševljenog, sredovječnog pušača lule i stručnjaka za minerale. Kanimo izgraditi čitav grad... riječi Juliana Warfielda.

242 Nevjerojatno. I vjerodostojno. Sad mu više i nije trebalo baš puno mašte da shvati Dunstone. Projekt je bio razuman, samo što je za njegovo ostvarenje trebalo pokrenuti divovske svote kapitala; svote koje su Dunstoneu bile dostupne. A kad se one pokrenu, onda se čitav otok može uključiti u nevjerojatan razvoj... Vojske radnika, naselja, sve iz jednog izvora. U krajnjoj liniji, države. Kingston to nije mogao i neće odbiti. Kad se to jednom pokrene sve iz jednog izvora korist će biti silna i neosporna. Već će i sama golemost tog dotoka novca na parlament djelovati subverzivno. Kriške orijaškoga kolača. Kingston će, kako ekonomski tako i psihološki, postati ovisan o kompaniji Dunstone. Tako komplicirano, pa ipak u biti tako ingeniozno jednostavno. Kad jednom dobiju Kingston, onda će u sad držati i zakone zemlje. Da ih oblikuju po svojoj volji. Dunstone će postati vlasnik države... riječi su R. C. Hammonda. Bila je već skoro ponoć; nosači su gasili vatru pod nadzorom dva trkača, Marcusa i Justicea Hedrik. Crni revolucionar Lawrence je igrao ulogu člana pomoćnog osoblja, i bio je ponizan i prijazan, ali su mu oči stalno prelazile šumu u pozadini, i nikad si nije dopuštao da se previše udalji od Alison Booth. Jensenovi i Ferguson su već otišli u svoje šatore. McAuliff, Sam Tucker i Alison sjedili su oko malog poljskog stola, i dok su tako tiho razgovarali, na licima im je treperilo svjetlo zamiruće vatre.»alexander, Jensen ima pravo«, rekao je Tucker i pripalio tanku cigaru.»ti koji stoje iza ovog znaju sasvim jasno što rade. Ja nisam stručnjak za rude, ali jedan nalaz, samo slutnja na bogatu rudnu žilu, i nitko više neće moći zaustaviti spekulativni kapital.kompanija se zove Dunstone.Sto to?ti koji stoje iza toga... kompanija se zove Dunstone; a čovjek se zove Warfield. Julian Warfield. Alison zna.«sam je uzeo cigaru između prstiju i pogledao McAuliffa.»Oni su te angažirali.«tuckerova je tvrdnja bila izgovorena polako, za nijansu gunđavo.»on me je angažirao«, odgovorio je Alex.»Warfield.«

243 »Onda dotacija Kraljevskog društva... i Ministarstvo, i Institut, onda je sve to samo kulisa.da.i ti si to znao od početka.baš kao i Britanska obavještajna. Ali ja ovdje nisam samo u ulozi informatora, Sam. Jer su me oni obučili... najbolje kako su znali i umjeli za dva tjedna.postoji li ikakav poseban razlog, Alexander, zašto si to zatajio?«tuckerov glas napose kad je došao do McAuliffova imena nije bio nimalo umirujući.»mislim da si mi to trebao reći. Napose nakon onog susreta u brdima. Mi smo već dugo zajedno, dečko moj... Ne. Ne mislim da si postupio kako treba.on je postupio s najboljim namjerama i baš kako treba«, rekla je Alison, udružujući u glasu preciznost izraza i toplinu.»i to za tvoje dobro, govorim to iz iskustva. Što manje o tome znaš, veće su ti šanse. Vjeruj mi na riječ.a zašto bih?«upitao je Tucker.»Zato što sam to već prošla. I više puta. A sad sam tu.ona je u to upletena već od operacije protiv Chatelleraulta. A to ti nisam smio reći. Ona je radila za Interpol. Njezino je ime izabrano iz banke podataka; sve je napravljeno tako da izgleda savršeno logično. Željela se maknuti iz Engleske...Morala sam se maknuti, dragi moj... Shvaćaš li sad, Sam? Kompjuter je bio Interpolov; sve su obavještajne službe prvi rođaci, i tko ti kaže drugo, reci mu da laže. MI5 je pročešljao podatke, i eto me tu. Dragocjeni mamac, još jedna komplikacija... Ne trudi se doznati previše. Alex je imao pravo.«šutnja koja je uslijedila bila je umjetna. Tucker je sisao svoju tanku cigaru, a neizgovorena pitanja još je više naglašavala njihova neizgovorenost. Alison je s čela otrla pramenje kose, koju je raspustila za večer. McAuliff si je natočio malo skoča. Napokon je progovorio i Sam Tucker.»Sreća je, Alexander, što u tebe imam povjerenja.ja to znam. I na to sam i računao.ali zašto?«nastavio je Sam tiho.»za kog si se vraga uopće prihvatio toga? Ti nisi gladan na novac. Zašto bi radio za njih}za koga? Ili koje? Dunstonea ili Britansku obavještajnu?«tucker je zastao, i prije nego što je odgovorio zagledao se u Alexa.»Isuse, to ne znam ni sam. Valjda oboje, dječače.prihvatio sam prve dok se drugi još nisu ni pojavili. Bio je to dobar ugovor, najbolji što su mi ga ikad ponudili. I prije nego što sam to i shvatio, već sam bio u

244 stupici. Uvjerili su me da se iz toga više ne mogu izvući... obje su me strane u to uvjeravale. U jednom se trenutku sve svelo na jednostavno preživljavanje... A onda su uslijedile garancije i obećanja... pa onda još garancija, i još obećanja.«mcauliff se zagledao preko čistine; bilo je čudno. Lawrence je čučao nad ugljevljem i gledao ih.»prije nego što i shvatiš što se zbiva, već si u nekakvoj suludoj ćeliji, i bacaš se po tijesnom prostoru, i odbijaš se od zidova... To baš nije jako zdravoumna slika.potez i protupotez, Sam«, prekinula ga je Alison.»Oni su stručnjaci.tko? Koji?«Tucker se pognuo iz stolca, i s oba oka uhvatio Alison.»I jedni i drugi«, odgovorila je mlada žena čvrstim glasom.»vidjela sam što mi je Chatellerault napravio mužu. A znam i što je Interpol napravio meni.«ponovno se vratila šutnja, napetija no prije. I onda ju je opet tihim glasom prekinuo Sam Tucker.»Alexander, ti najprije moraš definirati svoje neprijatelje. A osjećam da ti to još nisi učinio... iako se iskreno nadam da bar prisutne ubrajaš u saveznike.definirao sam ih najbolje kako znam. Ali baš nisam siguran da će se te definicije i održati. Sve je to tako komplicirano, bar za mene.onda pojednostavni, dječače. Kad sve bude gotovo, tko bi te želio najbrže objesiti?«mcauliff je pogledao Alison.»Još jednom, i jedni i drugi. Dunstone doslovce; MI5 i 6 slikovito. Kod jednih mrtav, kod drugih ovisan spreman na poziv. Ime u banci podataka. To je vrlo stvarno.slažem se«, rekao je Tucker i ponovno pripalio tanku cigaru.»ali daj da probamo sa suprotne strane. Koga bi ti mogao najbrže objesiti? I najsigurnije?«alex se tiho nasmijao, i u tome mu se pridružila i Alison. A onda je mlada žena progovorila.»moj Bože, vi zaista razmišljate na sličan način.to nije odgovor na moje pitanje. Tko je najbrži?dunstone, pretpostavljam. A u ovom je trenutku on i osjetljiviji. Warfield je pogriješio; on misli da sam ja zaista gladan na novac. I misli da me je kupio time što me je priključio sebi. Ako oni padnu, padam i ja... I tako moram ostati uz Dunstone.U redu«, odgovorio je Sam i zaogrnuo se plaštem staloženog odvjetnika.»dunstone se definira kao neprijatelj broj jedan. Od toga se možeš izvući

245 jednostavnom ucjenom: tako da za sve to zna još netko, ili dokumentima skrivenim kod odvjetnika. Slažeš se?da.ostaje nam, dakle, još neprijatelj broj dva: dječaci Obavještajne službe Njezina Veličanstva. Daj da definiramo i njih. Za što te oni drže?zaštita. Navodno mi nude zaštitu.ne baš posebno uspješnu, što veliš, sine?ne baš posebno uspješnu«, suglasio se Alex.»Ali mi još nismo gotovi.doći ćemo i na to; ne trči pred rudo... A za što ti držiš njih?«mcauliff je zastao i zamislio se.»za njihove metode... i njihove veze, mislim. Mogao bih odati njihove tajne poslove.u biti isto kao i kod Dunstonea, zar ne?«tucker se sad već približio cilju.»i opet, da.daj da se na časak vratimo. Sto ti Dunstone nudi?novac. Hrpu novca. Jer im je potreban geološki elaborat.jesi li ga se spreman odreći?k vragu, da! Ali možda ne budem morao...to je nevažno. Pretpostavljam da je i to dio 'garanacija i obećanja'.tako je.ali to nije faktor. Jer si ukrao lopovima. Mogu li te ikako prokazati kao jednog od njih?isuse, ne! Možda tako i misle, ali se varaju.onda već imamo sve tvoje odgovore. To su tvoje definicije. Makni sad sve što ti nude i sve za što te drže. Novac i zaštitu. Izgubi jedno novac; potrudi se da drugo postane nepotrebno zaštita. I onda nastupi s pozicije snage, na temelju onog za što ti držiš njih. 1 onda ti daješ ponude po vlastitoj želji.sad si ti istrčao pred rudo, Sam«, rekao je McAuliff polako.»ili si zaboravio. Mi još nismo gotovi; možda nam zatreba zaštita. Ako je možemo dobiti, ne smijemo je se odreći. Mi smo u istoj vreći. Iranskokontraški sindrom. Crvi što pužu jedan po drugom.«sam Tucker je spustio cigaru u pepeljaru na stolu i dohvatio bocu skoča. Već je htio progovoriti, kad ga je prekinuo pogled na Charlesa Whitehalla koji je baš s prašumske staze izlazio na čistinu. Whitehall se osvrnuo, pa brzo prišao Lawrenceu, koji je još bio pokraj ugljevlja ugašene vatre, a narančasti mu je sjaj

246 bojio kožu u brončano crno. Potom su razmijenili nekoliko riječi. Lawrence je ustao, jednom kimnuo glavom, pa krenuo prema prašumskoj stazi. Whitehall ga je kratko promotrio, pa se okrenuo i pogledao McAuliffa, Sama i Alison. Očito uzbuđen, krenuo je prema njima preko čistine.»to je tvoja zaštita, Alexander«, rekao je Sam tiho kad im je prišao Whitehall.»Obojica. Možda se uzajamno i preziru, ali im je zajednička mržnja koja savršeno radi u tvoju korist. I u korist sviju nas... Neka Bog blagoslovi njihovu crnu kožu.kurir se vratio.«charles Whitehall je pojačao svjetlo fenjera u svom šatoru. McAuliff je stajao u platnenom dovratku šatora Whitehall je silom htio da Alex dođe s njim; nije želio govoriti pred Alison i Samom Tuckerom.»Trebao si reći i drugima.to će biti... multilateralna odluka. Ali ja to osobno ne bih potpisao.zašto ne?moramo biti krajnje oprezni. Što manje ljudi manje zna, utoliko bolje.«mcauliff je izvadio kutiju cigareta i prišao jedincatom stolcu s ispletenim najlonskim konopcima što je stajao u središtu šatora. Sjeo je, znajući da Charleymon neće; crnac je bio suviše uzbuđen, i trudio se skoro komično da ostane miran.»to je čudno. Istim se riječima maločas poslužila i Alison. Zbog drukčijeg razloga... Kakva je poruka iz Maroon Towna?Potvrdna! Pukovnik će nas primiti. Ali što je još važnije toliko važnije jest činjenica da je odgovor sav u četvorkama!«whitehall je prišao stolcu, a oči su mu bile pune one mesijanske žudnje koju je Alex vidio u Drax Hallu.»Što se tiče susreta, iznio je svoj protuprijedlog. Ukoliko mu ne javimo drukčije, pretpostavit će da nam je prihvatljiv... Zatražio je osam dana. I umjesto četiri sata poslije zalaska sunca, on traži ista ta četiri sata poslije dva u noći. Dva u noći! Dijagramski desno od zalazećeg sunca. Shvaćate li? On shvaća, McAuliff. On shvaća! Time je potvrđen Piersallov prvi korak!baš kako sam i mislio«, odgovorio je Alex pomalo šepavo, ne baš siguran kako da se odnosi prema Whitehallovu uzbuđenju.»to tebi ne znači ništa, ha?«jamajkanac se s nevjericom zagledao u McAuliffa.»Znanstvenik je napravio izvanredno otkriće. Pošao je za varljivim nitima u arhivima što sežu dvjesto godina u prošlost. Njegov se rad pokazao ispravnim; to

247 bi moglo izvršiti strahovit akademski utjecaj. Možda će se čitava priča o Jamajki morati pisati ponovno... Zar to ne vidiš}vidim da si uzbuđen, i ja to mogu shvatiti. I trebaš biti. Ali mene u ovom trenutku mnogo više brine jedan manje učeni problem. Ne sviđa mi se to odgađanje.«whitehall je nijemo eksplodirao od ogorčenja. Podigao je pogled na platneni strop, duboko udahnuo i brzo vratio staloženost. Sud koji je time izrazio bio je sasvim jasan: do tupoga uma što je stajao pred njim nije se ni moglo doći. I zato je progovorio sa snishodljivom rezignacijom.»ali to je dobro. To znači da napredujemo.zašto?ja ti to nisam rekao, ali sam s našim zahtjevom za sastanak poslao i poruku. Priznajem da je to bilo riskantno ali sam pomislio na svoju ruku da se taj rizik isplati. To bi nas moglo mnogo brže dovesti do cilja. Rekao sam kuriru da taj zahtjev potječe od... novih vjernika Akabe.«McAuliff se napeo kao struna; najednom je prema Whitehallu osjetio bijes, ali je imao dovoljno prisutnosti duha da ga smanji na najmanju moguću mjeru. U misli mu je došlo užasno sjećanje na sudbinu prve Dunstoneove ekspedicije.»s obzirom na to koliko si inače briljantan, ovo ti je bilo prilično glupo, Charleywo«.Ne baš glupo. Proračunati rizik. Ako Halidon odluči uspostaviti kontakt na temelju Piersallove šifre, onda će tu odluku donijeti tek kad o nama dozna malo više. I zato će poslati nekoga da se informira; i tako vidjeti da sam i ja dio ekipe. Halidonovi će mudri starci doznati za moju reputaciju, moju učenost, moj doprinos jamajkanskoj priči. Sve će to govoriti u našu korist.«alex je iskočio iz stolca i progovorio tiho i opakim glasom.»ti glupi egomanijače! A nikad ti nije ni palo na pamet da ona tvoja... druga reputacija možda uopće nije povoljna? Možda si ti za njih samo hrpa truloga mesa!nemoguće!arogantni blesane! Ja ne mislim zbog tvog napuhanog mišljenja o sebi dovoditi u pogibelj živote članova čitave ekipe! Ja želim zaštitu, i ja ću je i dobiti!«izvan šatora se začulo šuškanje. Obojica su naglo okrenula glave prema platnenom ulazu. Platno se razdvojilo i onda je u šator polako ušao crni revolucionar Lawrence, s rukama naprijed i vezanima konopcem. Iza njega je bio još netko. U sjenovitoj se tami učinilo da bi to mogao biti trkač Marcus Hedrik. U ruci mu je bio pištolj. Zabijen zarobljeniku u rebra. Njegov je gospodar progovorio tihim glasom.»ne pokušavajte dohvatiti oružje. I ni šušnja. Samo ostanite točno tu gdje jeste.«

248 »Tko ste vi?«upitao je McAuliff, zapanjen što je Hedrikov glas izgubio onaj neodlučni, tupi ton što ga je slušao već skoro čitav tjedan.»vi niste Marcus!U ovom trenutku to i nije važno.garvey!«prošaptao je Alex.»To je rekao Garvev! On je rekao da tu postoji i još netko... ali nije rekao tko. Vi ste od Britanske obavještajne!ne«, odgovorio je krupni muškarac tiho, čak uljudno.»engleski su agenti bili dvojica vaših nosača. Oni su mrtvi. A debeli je Garvev doživio nesreću na putu za Port Mariju. I on je mrtav.onda...ali ovdje pitanja nećete postavljati vi, McAuliff. Nego ja. I sad ćete mi reći... vi novi vjernici... što znate o Akabi.«Razgovarali su tako nekoliko sati, i McAuliff je shvatio da im je bar privremeno spasio život. U jednom ga je trenutku prekinuo Sam Tucker, no odmah je primio i prihvatio molbu u Alexanderovim očima: Sam ih je morao ostaviti nasamo. Potom je Tucker otišao, pod izlikom da mora biti s Alison. Očekivao je da će mu, prije nego što se povuče, Alex nešto reći. Sam nije opazio konopce na Lawrenceovim rukama, jer je ovaj stajao u sjenovitom uglu, i McAuliff je bio sretan što je tako.»marcus Hedrik«nije bilo pravo trkačevo ime. Marcus i Justice Hedrik dobili su zamjenu; i gdje su sada savršeno je nevažno, odlučno je ustvrdio neimenovani pripadnik Halidona. Od najveće je važnosti bilo samo gdje se trenutačno nalazi Piersallov dokument. Uvijek ostavi nešto s čim možeš trgovati... u krajnjoj nuždi. Riječi R. C. Hammonda. Dokumenti. McAuliffov adut. Halidonac je beskonačno brižljivo ispitao svaki aspekt Piersallovih zaključaka, onako kako ih je prepričao Charles Whitehall. Crni je učenjak pažljivo slijedio povijest sekte Akaba, ali nije otkrio i nagarro: značenje riječi Halidon.»Trkač«nije izražavao ni svoje slaganje ni neslaganje; on je bio naprosto ispitivač. A osim toga je imao i izvrstan dar opažanja i bio vrlo oprezan. Kad se jednom uvjerio da mu Charles Whitehall neće više reći ništa, zapovjedio mu je da ostane u šatoru s Lawrenceom. Iz kojeg ne smiju izići; pokušaju li, ustrijelit će ih. Stražu će čuvati onaj drugi»trkač«. Halidonac je shvatio nepokolebljivost McAuliffova stava. Alex mu nije htio reći ništa. Suočen s tim, zapovjedio je Alexu da pred uperenom cijevi ode iz logora. Dok su išli stazom prema travnjaku, McAuliff je počeo sagledavati koliko je Halidon bio temeljit čak i u tom malom dijelu koji se razotkrio. Dok su išli kroz prolaz u gustom lišću, čovjek mu je s oružjem dvaput zapovjedio da stane.

249 Uslijedio je kratak niz grlenih papagajskih doziva, kojima su odgovorili isti takvi. Alex je začuo kako je čovjek s pištoljem tiho izgovorio nekoliko riječi.»tabor je opkoljen, gospodine McAuliff. I sasvim sam siguran da to sada znaju i Whitehall i Tucker, baš kao i vaši kuriri. Ptica koju oponašamo ne glasa se noću.kamo idemo?naći se s nekim. Mojim pretpostavljenim, 'zapravo. Nastavite, molim vas.«uspinjali su se još dvadesetak minuta; dugački se brijeg, prekriven džunglom, najednom pretvorio u otvoreni travnjak, u polje kao izvađeno iz nekog drugog zemljišta, pa uklopljeno u strani teren i okruženo vlažnim šumama i strmim brdima. Mjesečina je sipila, neometena oblacima; polje je bilo isprano tamnim žutim. Usred divlje trave stajala su dva čovjeka. Dok su im prilazili, McAuliff je opazio da se jedan od njih nalazi otprilike tri metra iza prvog, i da mu je okrenut leđima. Prvi mu je bio okrenut licem. Halidonac koji im je bio okrenut bio je u dronjavoj odjeći, ali u olabavljenoj terenskoj vjetrovci i u čizmama. Ukupni je dojam bio neobičan, neuredan i paravojni. Oko pasa je imao pojas za pištolj i korice. Onaj čovjek koji je stajao tri metra dalje i zurio u suprotnom smjeru bio je u kaftanu vezanim oko pasa jedincatim debelim konopom. Izgledao je kao svećenik. I bio je nepomičan.»sjednite na tlo, doktore McAuliff«, uputio ga je taj čudno dronjavi paravojnik, tonom odrješitim i oštrim, svojstvenim čovjeku naviklom da zapovijeda. Alex je to i učinio. To što mu se obratio s»doktore«govorilo mu je da oni o njemu znaju mnogo više nego on o njima. Onaj podređeni, koji ga je dotjerao od tabora, prišao je onoj svećeničkoj pojavi. Sad su se njih dvojica upustili u tihi razgovor i pritom šetali kroz travu. Obojica su zašla u tamno žuto polje više od stotinu metara. Pa stala.»okrenite se, doktore McAuliff.«Naredba je došla iznenada; crnac iza njega držao je ruku na koricama pištolja. Alex se zavrtio u sjedećem položaju i okrenuo šumi koja se spuštala, a iz koje su izronili on i trkač. Čekanje je bilo dugo i napeto. Pa ipak je McAuliff shvatio da je njegovo najjače oružje i možda njegova jedina još vitalna moć bila samo mirna odlučnost. Bio je odlučan, ali nije bio miran.

250 Osjećao je isti strah što ga je već prije bio iskusio. U džunglama Vijetnama; sam, bez obzira na to koliko vojnika bilo s njim. Dok čeka da bude svjedokom vlastitog samotnog uništenja. Džepovi straha.»to je krajnje neobična priča, zar ne, doktore McAuliff?«Taj glas! O, Bože! Prepoznao je taj glas. Pritisnuo je ruke o tlo i naglo zabacio glavu i tijelo. Tjeme mu je udarilo u tvrdi čelik pištolja; kroz lice i prsa proletio mu je užasan bol. Uslijedio je niz jarkih bljeskova pred očima i bol je dosegao senzorni krešendo. Potom se slegnuo do zatupljujućeg tupog bola, i onda je na vratu osjetio potočić krvi.»ostat ćete tako kako ste sada dokle god razgovaramo«, rekao je poznati glas. Gdje ga je već čuo?»ja vas poznajem.ne, vi me ne poznajete, doktore McAuliff.Taj sam glas već čuo... negdje.onda imate izvanredno pamćenje. Toliko se toga dogodilo... Ali neću rasipati riječi. Gdje su Piersallovi rukopisi? Uvjeren sam da vam ne moram govoriti da o njima ovisi i vaš život i život ljudi koje ste doveli na Jamajku.Kako znate da bi vam oni nečemu poslužili? Što ako vam velim da sam dao izraditi kopije?reći ću vam da lažete. Mi znamo gdje se nalazi svaki fotokopirni stroj, svaka fotostatska kopirka, svaki dućan, hotel i pojedinac koji se na ovoj obali bavi tim poslom. U što uključujem i Bueno, Bays i Ocho Rios. Vi niste dali izraditi nikakve kopije.viiaš niste jako domišljati, gospodine Halidon... Vi ste gospodin Halidon, zar ne?«odgovora nije bilo, i Alex je nastavio.»mi smo ih fotografirali.filmovi nisu razvijeni. I u vašoj ekipi samo jedan član posjeduje fotoaparat, i to je onaj Ferguson. A za njega bi se teško moglo reći da je povjerljiv... Ali sve je to nevažno, doktore McAuliff. Kad velimo rukopis, onda mislimo i na sve njegove reprodukcije. Ako bi išta od toga izronilo... ikad... onda bi, da budem iskren, došlo do pokolja nevine dječice. Stradala bi vaša ekspedicija, članovi njihovih obitelji, njihova djeca... svi njima dragi ljudi. Što bi bilo vrlo okrutno i nepotrebno.«... U krajnjoj nuždi. R. C. Hammond.»To bi bila Halidonova zadnja akcija, zar ne?«mcauliff je to izgovorio polako ali oštro, pomalo zapanjen vlastitim mirom.»svojevrsna završna... beau geste prije nestanka. Ako želite da bude tako, ma baš mi puca prsluk.dosta je toga, McAuliff!«Glas je najednom zavrištao, i bio je to prodoran glas preko vlati divlje trave, a odjek mu je prigušila okolna prašuma.

251 Te riječi... Bile su to riječi koje je već čuo! Dosta je toga. Dostaje toga... dostaje... Gdje? Za ime Božje, gdje ih je već čuo? Misli su mu poletjele; slike su se rasplinule u zasljepljujuće šareno svjetlo, ali se nikako nisu dale izoštriti. Neki čovjek. Crnac visok i gibak i mišićav... Čovjek koji izvršava naredbe. Čovjek koji naređuje, ali ne vlastitim naredbama. Glas što je zaurlao bio je neki glas iz prošlosti... izvršavati naredbe. U panici... kao i prije. Nešto...»Rekli ste da ćemo razgovarati. Prijetnje su jednostran razgovor; samo me vrtite, i ne razgovarate. Ja nisam ni na čijoj strani. I želio bih da to shvate vaši... nadređeni.«u tišini što je uslijedila Alex je zadržao dah. Tihi je odgovor bio prožet odmjerenim autoritetom... i sitnim ali opazivim tragom straha.»kad je riječ o vama, ne postoje nikakvi nadređeni. A moji su živci pri kraju. Imao sam nekoliko teških dana... Trebalo bi vam biti jasno da biste mogli sasvim lako izgubiti glavu.«čovjek s pištoljem se na ovo malo pomaknuo; Alex ga je sada vidio kutkom oka. A ono što je ugledao uvjerilo ga je da je na tragu neposredne istine. Čovjek je trznuo glavom prema svećeničkoj pojavi; čovjek kojem se u ruci zibalo oružje dovodio je u pitanje riječi čovjeka koji je izgledao kao svećenik.»ako me ubijete... mene ili kojeg člana moje ekipe, istina će se o Halidonu doznati već za nekoliko sati.«opet tišina. Opet odmjereni autoritet; i opet sad već nesumnjivi prizvuk straha.»a kad će doći do tog neobičnog razotkrivanja, doktore McAuliff?«Alex je udahnuo duboko i tiho. Desnom je rukom stezao lijevo zapešće; kad je odgovorio, zabio je prste u vlastito meso.»među opremom imam i uređaj za radiosignalizaciju. On je standardan i radi na frekvenciji na kojoj više nema ometanja. Domet mu je četrdeset kilometara... Svakih dvanaest sati ja odašiljem jednu od dviju šifri; svjetlo na minijaturnom panelu potvrđuje prijam i točno pokazuje lokaciju i identifikaciju. Prva šifra veli da je sve normalno, da nema problema. Druga veli nešto drugo. Ona upućuje čovjeka kod prijamnika da izvrši dvije određene zapovijedi: da zrakom evakuira dokumente, a nama dopremi pomoć. Ako nema signala to znači isto što i druga

252 šifra, pa i još više. To je alarm za sve stranke u Kingstonu, uključivo i Britansku obavještajnu. Onda se oni ubacuju; kreću od naše zadnje lokacije i pretražuju teren. U Cock Pitu će sve vrvjeti od aviona i vojnika... Zato će biti bolje da pošaljem šifru, gospodine Halidon. No čak i ako to učinim, vi nećete znati koju sam poslao, zar ne?«mcauliff je zastao na točno tri sekunde. A onda je rekao tihim glasom:»šah i mat, gospodine Bones.«U daljini se začuo krik makaa. Negdje u vlažnim šumama nešto je uznemirilo krdo divljih svinja. Topli je vjetar snažno savio stabljike visoke trave; cvrčci su bili posvuda. I Alexova su ćutila sve to upijala. A shvatio je da je i taj iz tame iza njega udahnuo glasno i drhtavo. I osjetio je kako se u njemu penje nesavladiv gnjev.»ne, mon!«uskliknuo je čovjek s pištoljem i bacio se na nj. Istog je časa McAuliff osjetio nalet vjetra i začuo šuštanje odjeće što prethodi udarcu s leđa. Prekasno za bijeg; mogao se obraniti samo tako da čučne i zagrli zemlju. Netko je pokušao zaustaviti tog naizgled svećenika što se bacio na nj; na Alexova se pleća i leđa sručila težina dva pobješnjela tijela. Ruke su lamatale, prsti grčevito grabili; čitavog su ga obavili tvrdi čelik i toplo meso. Ispružio je ruku iznad sebe i zgrabio prvo što mu je dospjelo pod prste, povukao svom silom i zakotrljao se prema naprijed. Onaj se svećenik prekobicnuo; Alex mu je tresnuo ramenima prema dolje, i pritom se podigao na koljeno da dobije na težini, a onda se bacio na grubo tkanje kaftana. Kad ga je tako prikovao za zemlju, istog je časa osjetio kako ga nešto vuče natrag, i to tako žestoko da su mu se križa izvila od bola. Dva su mu Halidonca zavrnula ruke i napela prsa skoro do prsnuća; čovjek s pištoljem pritiskao mu je cijev na čelo i zabijao mu je u kožu.»sad bi već bilo dosta, mon.«ispod njega je na zemlji ležao onaj»svećenik«, a žuta mu je mjesečina osvjetljavala lice izbrazdano od gnjeva. McAuliff je smjesta shvatio one zbunjujuće, neizoštrene slike zasljepljujućih, šarenih svjetala što ih je njegova svijest povezivala s paničnim riječima dosta je, dosta je. Tog je halidonskog»svećenika«posljednji put vidio u londonskom Sohou. Bilo je to za one psihodelične ludosti zvane Sova svetog Jurja. Čovjek što je sada u kaftanu ležao na tlu onda je bio u crnom odijelu, i vrtio se na pretrpanom plesnom podiju. I on je vrištao na McAuliffa da je dosta... da je dosta toga! Bio je Alexu

253 zadao silovit udarac šakom u ošit i potom nestao u gomili, samo zato da bi se sat kasnije pojavio u državnom automobilu na ulici pokraj javne govornice. Taj halidonski»svećenik«bio je agent Britanske obavještajne.»rekli ste da se zovete Tallon.«McAuliff se naprezao da govori usprkos boli, i riječi mu je prekidao nedostatak zraka.»te ste noći u automobilu rekli da se zovete Tallon. A... a kad sam vas tako nazvao, rekli ste da me to... samo provjeravate.«ona se svećenička pojava prevrnula i polako ustala. Kimnula je dvojici Halidonaca da popuste stisak i obratio im se.»nisam ga smio ubiti. I vi to znate.bio si ljut, mon«, rekao je čovjek koji je Alexa izveo iz logora.»oprosti nam«, dodao je čovjek koji je onda kriknuo i bacio se na»svećenika«.»bilo je nužno.svećenik«je poravnao halju i zategao debeli konop oko pasa. Pogledao je McAuliffa koji je ležao na zemlji.»svega se vrlo bistro sjećate, doktore. Iskreno se nadam da je podjednako oštra i vaša sposobnost bistrog razmišljanja.znači li to da ćemo razgovarati?razgovarajmo.ruke me bole kao sam vrag. Hoćete li reći svojim pobočnicima da me puste?svećenik«je kimnuo još jednom, i u znak slaganja kratko mahnuo zapešćem. Alexu su oslobodili ruke; on ih je protresao.»moji pobočnici, kako ste ih nazvali, umjereniji su od mene. Trebali biste im biti zahvalni.«čovjek s pištoljskim pojasom skanjivao se to učiniti, no glas mu je bio pun poštovanja.»ne tako, mon. Kad ste zadnji put spavali?to nije važno. Trebao sam se znati svladati... Moj prijatelj aludira na ovih nekoliko zadnjih kaotičnih tjedana, McAuliff. Jer se ja nisam samo morao izvući iz Engleske, izbjegavajući Službu Njezina Veličanstva, nego i kolegu koji je nestao u Bentlevju iza jednog ugla u Sohou... Karibljanin u Londonu ima tisuću skrovišta.«alex se svega sjetio vrlo živo.»taj me Bentlev htio pregaziti. Vozač me želio ubiti. Ali je ubijen netko drugi... i samo zbog neonskog svjetla.svećenik«se zapiljio u McAuliffa. Činilo se da se i on vrlo živo sjeća te večeri.

254 »To je tragedija nastala u trenutku. Mislili smo da je postavljena stupica, no da je opruga u zadnji čas zakočena.te su večeri izgubljena tri života. Dva zbog cijanida...mi smo se zakleli«, prekinuo ga je Halidonac, pa pogledao svoja dva druga i rekao blagim glasom:»ostavite nas, molim vas, nasamo.«kad su pristupili da Alexa dignu na noge, obojica su za opomenu potegla pištolje iz pojasa. Zatim su se po naredbi povukla u polje. McAuliff ih je gledao. Odrpani par u rasparenim jaknama i s opasačima za pištolj.»oni ne samo da rade sve što im velite, nego vas štite i od vas samih.svećenik«je pogledao svoje podređene kako se udaljuju.»u dobu formiranja sve nas podvrgavaju čitavom nizu testova. I onda se svakom na temelju rezultata određuje područje učenja i buduće područje odgovornosti. Počesto pomišljam kako se pritom čine velike greške.«čovjek se lagano potegao za kaftan i okrenuo McAuliffu.»Ali sad se moramo dogovoriti, zar ne?... Siguran sam da ste već naslutili da sam ja nestalni član MI5.'Infiltrator' je riječ koja mi prva dolazi na um.i to vrlo uspješan, doktore. Hammond me dva puta preporučio za pohvalu. Ja sam bio jedan od najboljih specijalista za Karibe... I nećkao sam se da pođem. Ali ste zato vi i oni koji su vama upravljali za tim stvorili potrebu.kako?u vašoj se ekspediciji najednom pojavilo toliko opasnih komponenti. Nekoliko njih smo još i mogli preživjeti, ali kad smo otkrili da je vaš najbliži suradnik u geološkoj ekipi gospodin Tucker očito prijatelj Waltera Piersalla, shvatili smo da vas moramo držati pod mikroskopom... Očito je da smo zakasnili.a što su bile druge komponente?svećenik«je oklijevao. Dotakao je čelo, gdje mu je od pada nastala masnica.»imate li cigaretu? Ova vrlo udobna deka ima i jednu manu: nigdje džepa.zašto je nosite?ona je simbol autoriteta, ništa više.«mcauliff je posegnuo u džep, izvadio kutiju cigareta pa jednu napola istresao i pružio je Halidoncu. Kad mu ju je pripalio, opazio je kako su se crne rupe ispod očiju u vrlo crnoj koži izdužile od umora.»koje su to bile opasne komponente?no, dajte, doktore, znate to dobro koliko i ja.«

255 »Možda i ne znam; prosvijetlite me. Ili je i to opasno?ne više. Ne u ovom času. Opasna je stvarnost. A Piersallovi su rukopisi stvarnost. A te su... komponente nevažne.onda mi recite.svećenik«je povukao dim pa ga ispuhnuo u blagi povjetarac u tamnožutom svjetlu.»žena za koju ste već čuli. A koje se boje mnogi na kontinentu. A među njima i jedan iz Dunstoneove hijerarhije... markiz de Chatellerault. Gdje je ona, tu je i odvjetak Obavještajne službe. Pa onaj momak, Ferguson, koji je do grla u Craftovim interesima; oni ga se stvarno boje. Ili su ga se bar bojali. I to s pravom. On nikad nije shvatio katastrofalni ekonomski potencijal svog rada na vlaknima.mislim da je shvaćao«, prekinuo ga je Alex.»I da shvaća. I zato očekuje da će iz Crafta izbiti novac.«halidonac se tiho nasmijao.»nikad mu to neće dopustiti. Ali je on komponenta. I kakva je Craftova pozicija? Je li i on dio Dunstonea? Na Jamajki se ne zbiva ništa u što nisu upleteni prljavi Craftovi prsti... O Samuelu Tuckeru već sam vam pričao: o njegovu druženju s najednom jako važnim Walterom Piersallom. Na čije će se on naredbe odazvati? Je li on na otoku zbog svog starog prijatelja McAuliffa? Ili novog prijatelja Piersalla? Ili je sve to slučajno?sasvim slučajno«, odgovorio je Alex.»Da ga bolje poznajete, bilo bi vam jasno.ali ga mi, shvaćate, ne poznajemo. Mi znamo samo to da mu je jedan od prvih telefonskih razgovora bio s čovjekom koji nas je jako uznemiravao. Koji se šetao Kingstonom s dvjesto godina starom tajnom u glavi... a negdje na papiru.svećenik«je pogledao McAuliffa upravo se u nj zapiljio. Njegove su oči na mjesečini preklinjale Alexa da shvati. A onda je skrenuo pogled i nastavio.»a onda je tu i Charles Whitehall. Vrlo... vrlo opasna i nepredvidljiva komponenta. Zacijelo mu poznajete prošlost; Hammond ju je poznavao sasvim sigurno. Whitehall vjeruje da je na otoku nastupio njegov čas. Njega je obuzeo vrući misticizam fanatika. Crni Cezar jaše Victoria Parkom na konju crnčine Pompeja. On ima sljedbenike diljem Jamajke. Ako postoji čovjek koji bi mogao razotkriti Dunstone namjerno ili nenamjerno to bi lako mogao biti Whitehall sa svojim fašistima.hammond to nije znao«, usprotivio se McAuliff.»On je govorio sasvim jasno da Dunstone možete zaustaviti samo vi... Halidon.«

256 »Hammond je profesionalac. On stvara unutrašnji kaos, zato što zna da bi, ako zavlada panika, moglo doći do odlučnog preokreta u njegovu korist. Bi li vas iznenadilo kad bih vam rekao da je Hammond u ovom času u Kingstonu?«Alex se na trenutak zamislio.»ne... Ali me čudi što mi to nije javio.za to postoje i valjani razlozi. On ne želi da se povučete i oslonite na nj. On želi da sve sile ostanu na sudarnoj putanji. On je doletio tek kad je primio vijest da je Chatellerault u SavannalaMaru... Ali to ste znali, zar ne?on to zna zato što sam ja to rekao Westmoreu Tallonu.A onda imamo i Jensenove. Taj šarmantni, odani par. Tako normalan, tako ljubak, zaista... koji je Julianu Warfieldu javljao o svakom vašem koraku, o svakom s kim ste stupili u vezu; koji su potplatili Jamajkance da vas uhode... Jensenovi su prije mnogo godina grdno pogriješili. Onda se ubacio Dunstone i zavrbovao ih. U zamjenu za brisanje te pogreške.«mcauliff je podigao pogled na bistro noćno nebo. Osamljeni je izduženi oblak lebdio, nošen vjetrom, od dalekoga brda prema žutom Mjesecu. Upitao se hoće li kondenzata nestati prije nego što dospije do sjajnog satelita, ili će ga zamutiti odozdo... obaviti ga s tla. A i on je bio tako obavijen. Sa svih strana.»i to su dakle te komponente«, rekao je Alex bez nekog jasnog cilja.»halidon, čini se, zna mnogo više nego itko. Ali mi baš nije sasvim jasno što to znači.to znači, doktore, da smo mi nijemi čuvari naše zemlje.ne sjećam se da su tome prethodili i nekakvi izbori. Tko vam je dao taj posao?da vam citiram jednog američkog pisca: 'To ide uz teritorij. To je naša baština. No mi ipak ne plivamo u političkim rijekama. To prepuštamo legitimnim konkurentima. I mi zaista dajemo sve od sebe da zagađivanje zadržimo na najmanjoj mogućoj mjeri.svećenik«je dopušio cigaretu pa njen zapaljeni kraj zgnječio sandalom.»vi ste ubojice«, odgovorio je McAuliff naprosto.»ja to znam. I ja mislim da je to najgora vrsta ljudskog zagađivanja.vi to aludirate na prošlu Dunstoneovu ekspediciju?da.zato što vam nisu poznate okolnosti. Ali nisam ja ovdje da vam ih definiram. Ja sam tu samo zato da vas uvjerim da mi predate Piersallove rukopise.sto ja neću učiniti.«

257 »Zašto?«Halidončev se glas digao od ljutnje, kao maločas. Crne oči iznad crnih udubljenja upravo su se zabile u McAuliffove.»Mon?«dopro je do njih upitni uzvik s polja.»svećenik«je niječno odmahnuo rukom.»to nisu vaša posla, McAuliff. Dajte to shvatite i otiđite. Dajte mi te rukopise i vodite svoju ekipu s otoka prije nego što bude prekasno.kad bi to zaista bilo tako jednostavno, učinio bih baš to. Mene baš briga za vaše ratovanje, vrag neka ga nosi. I nimalo me ne privlači... Ali, s druge strane, zaista mi se ne sviđa perspektiva da me po čitavom svijetu progone pištolji Juliana Warfielda. Možete li vi shvatiti to?svećenik«je stajao nepomično. Pogled mu se omekšao, i dok je tako zurio u Alexandera, usne su mu se od koncentracije malo razdvojile. Progovorio je polako; glas mu se jedva čuo.»upozorio sam ih da bi se baš to moglo dogoditi. Dajte mi nagarro, doktore. Sto znači riječ Halidon?«I McAuliff mu je rekao. 26 McAuliff i onaj trkač koji je preuzeo ime i funkciju»marcusa Hedrika«vratili su se u tabor uz rijeku. Sad više nije bilo pretvaranja. Kad su se približili taborištu, u grmlju su ugledali crnce u prnjama, a svjetlo je rane zore bacalo svoje zrake kroz gusto lišće i povremeno se odražavalo od cijevi njihova oružja. Logor je ekspedicije bio opkoljen, a njegovi stanovnici zarobljenici Halidona. Stotinjak metara od čistine trkač koji je sad išao ispred Alexa po uskoj prašumskoj stazi, s pištoljem sigurno zataknutim za pojas terenske jakne zastao je i dozvao halidonsku patrolu. Učinio je to tako što je nekoliko puta pucnuo prstima, sve dok između drveća nije izronio krupan crnac. Sad su njih dvojica pogovorila kratko, tiho, a kad su s tim bili gotovi, patrola se vratila na svoje mjesto u tropskoj šumi. Trkač se okrenuo McAuliffu.»Sve je mirno. Bilo je malo čarkanja s Charlesom Whitehallom, no to smo i predviđali. Teško je ranio stražara, ali su drugi bili u blizini. Vezali su ga i vratili u šator.što je s gospođom Booth?«

258 »S onom ženom? Ona je sa Samom Tuckerom. Zaspala je prije pola sata... A taj Tucker, on ne želi zaspati. Samo sjedi u stolcu pred svojim šatorom, s puškom u ruci. Ostali su tihi. Uskoro će ustati.recite mi«, rekao je Alex dok mu je trkač još bio okrenut licem,»što se dogodilo s jezikom Aravaka? S marunskim pukovnikom, pa ona četiri, i osam dana?već ste zaboravili, doktore. Ja sam Whitehallmona odveo do njegova kurira. Pukovnik Moruna nikad nije ni dobio poruku. Odgovor koji ste dobili stigao je od nas.«trkač se nasmiješio. A onda se okrenuo i dao Alexu znak da pođe za njim na čistinu. Pred očima trkača McAuliff je čekao da bijelo svjetlo minijaturnog ekrana zasja punom snagom. Kad se to dogodilo, pritisnuo je dugme za odašiljanje signala i pritom na prste stavio lijevu ruku. Znao je da je to skrivanje suvišno, jer neće pozvati pomoć. Neće zatrpati frekvenciju krikovima za pomoć. Bilo mu je jasno da bi pri prvom pogledu na neprijateljske snage svi članovi ekspedicije dobili metak u glavu, i da bi prvi bili pogubljeni Alison Booth i Sam Tucker. Ostatak je sporazuma bio pojednako jasan. Sam Tucker će nastaviti odašiljati signale svakih dvanaest sati. Alexander će se vratiti s trkačem u džunglu. A odande će ga, zajedno sa»svećenikom«odvesti u skrivenu zajednicu Halidona. Dok se on ne vrati, čitava je ekipa kolektivni talac. Alison, Sam, Charles Whitehall i Lawrence doznat će istinu. Ostali ne. Jensenovima, Jamesu Fergusonu i domorodačkom dijelu ekipe bit će dano drugo objašnjenje, birokratsko i sasvim prihvatljivo profesionalnim istraživačima: tijekom noći Falmouth je prenio radioporuku iz Kingstona Ministarstvo unutrašnjih poslova želi da se McAuliff pojavi u Ocho Riosu; u Institutu su izbili problemi. Bila je to komplikacija na kakve su vođe ekspedicija već bili navikli. Terenski su rad stalno prekidale administrativne petljancije. Kad je»svećenik«izrazio mišljenje kako ne bi smio izbivati manje od tri puna dana, Alex je poželio doznati razlog za tako dugo vrijeme.»na to vam ne mogu odgovoriti, McAuliff.A zašto bih onda ja na to pristao?sad je jedina prilika. A osim toga, nismo li u matu... gospodine McAuliff? Mi se bojimo da nas ne vide više nego što se vi bojite za svoj život.s tim se ne bih složio.zato što nas ne poznajete. Dajte si malo vremena da naučite. Nećete se razočarati.vama su, znači, rekli da velite tri dana?«

259 »Baš tako.što pretpostavlja da onaj koji vam je to rekao očekuje da me dovedete do njega.to je sasvim vjerojatno.«alexander se suglasio s tri puna dana. Crni je revolucionar Lawrence utrljavao penicilinsku pomast Charlesu Whitehallu u gola leđa. Masnice od konopa bile su duboke; tko god da je izbičevao Charleymona učinio je to u grozničavom bijesu. Nakon što je McAuliff s njima porazgovarao, obojici su skinuli konopce. Alexander je sasvim jasno rekao da neće više trpjeti nikakvo uplitanje. Njihove se političke ideje mogu i žrtvovati.»tvoja je arogancija upravo neshvatljiva, McAuliff!«rekao je Charles Whitehall i suzbio grimase kad je Lawrence dotakao osjetljivu ranu.»prihvaćam ukor. Ti si na tom području zaista kvalificiran.ti nisi opremljen za razgovor s tim ljudima. A ja sam utrošio život, čitav svoj život na proučavanje jamajkanske karipske povijesti, sve sloj po sloj!ne baš čitav život, Charlev«, odgovorio je Alex, mirno ali zasijecajući u meso.»rekao sam ti sinoć. Ostaje još malo pitanje tvojih izvanškolskih aktivnosti. 'Crni Cezar jaše Victoria Parkom na konju crnčine Pompeja...'Molim?To nisu moje riječi, Charlev.«Lawrence je najednom pritisnuo šakom sirovi trag biča na Whitehallovu ramenu. Znanstvenik je od bola izvio vrat. Druga mu je ruka pošla prema njegovu vratu. Nijedan se nije ni maknuo, ali se zato javio Lawrence:»Nećeš ti jahati nikakvog od crnične konja mon. Ići ćeš pješice kao i svi ostari.«charles Whitehall je pogledao preko ramena u rasplinutu brutalnu, masivnu i agresivno podignutu šaku.»daj, što glumiš budalu, mislim. Zar zaista misliš da će ijedan politički entitet s političkom strukturom utemeljenom na bogatstvu ikada tolerirati čovjeka kakav si ti? Niti minute, ti egatilitaristički šakalu. Naprosto će te samljeti.i ti bi nas želio samljeti, mon?ja želim samo ono što je najbolje za Jamajku. I za taj cilj treba iskoristiti svačiju energiju.«

260 »Prava si Pollvanna «, upleo se Alex i krenuo prema njima. Lawrence je podigao pogled na McAuliffa, a izraz mu je lica bio sastavljen odjednakih dijelova sumnjičavosti i ovisnosti. Maknuo je ruku i dohvatio tubu penicilinske masti.»obuci košulju, mon. Koža ti je gotova«, rekao je i navrnuo čep na medicinsku tubu.»ja odlazim za nekoliko minuta«, rekao je McAuliff i stao pred Whitehalla.»Zapovjedništvo preuzima Sam; radite kako vam on veli. Koliko je god to moguće, normalno nastavite posao. A Halidon ne postoji... bar ne za Jensenove i Fergusona.Kako je to moguće?«upitao je Lawrence.»To neće biti teško«, odgovorio je Alex.»Peter dva kilometra jugozapadno buši i traži plinski džep. Ruth treba poslati na istok da tuca kamen; s njom će biti trkač koga zovemo 'Justice'. Ferguson je s druge strane rijeke i proučava teren pod paprati. Svi rade odvojeno, i sve treba nadzirati.«glavna junakinja istoimenog romana Eleanor Porter (1913.), koja načelno sve u životu promatra s najljepše strane.»a ja?«whitehall je zakopčavao svoju skupu bluzu za safari kao da se odijeva za koncert u Covent Gardenu.»Što si predvidio za mene?tebi je kretanje ograničeno za ovu čistinu, Charleymon. Za vlastito dobro i ne pokušavaj s nje otići. Ako to učiniš, ja ne odgovaram za posljedice.ti, McAuliff, zaista misliš da tvoja riječ još nešto vrijedi?da, mislim. Jer oni se mene boje koliko i ja njih. Neka samo nitko od vas ne učini ništa što će poremetiti tu ravnotežu. Prije nekoliko sam godina, na nekom poslu na Aljasci, pokopao čovjeka. I Sam će vam potvrditi da znam propisane molitve.«alison je stajala na obali rijeke i gledala u vodu. Vrućina je ranoga sunca budila po šumi kasne spavače. Bili su to zvukovi ratničkih pljačkaških pohoda; letač protiv letača, puzač protiv puzača. Zelene vinjage što su se zibale s visokih kokosovih palmi presijavale su se od vlage što se dizala sa zemlje; lijene su ogranke Martha Brae obrubljivale paprat, mahovina i sombreropalme. Voda je bila zelenkastomodra i bistra kao zora.»otišao sam do tvog šatora«, rekao je McAuliff i prišao joj.»sam mi je rekao da si tu.«ona se okrenula i nasmiješila.

261 »Nije to nikakva neposlušnost, ljubavi. Nisam kanila nikamo pobjeći.nigdje ne bi ni mogla... Ništa se ne boj, neće ti oni ništa. Trkač me već čeka.«alison je napravila dva koraka i stala pred njega. Progovorila je tiho, tek malo glasnije od šapta.»željela bih ti nešto reći, Alexanderu T. McAuliffu. I ne želim ni dramatizirati, ni praviti plačne scene, niti učiniti ništa iole teatralno, jer sve su to samo štake, a bez njih oboje znamo hodati. Prije šest tjedana ja sam bježala. I to iz petnih žila, lomeći se da uvjerim samu sebe da bježanjem mogu i pobjeći iako sam u dubini duše znala da je to apsurdno. I u Kingstonu sam ti rekla koliko je to apsurdno. Jer oni te mogu naći. Baš svagdje. I ti kompjuteri, i te banke podataka, i ti užasni, komplicirani programi za traganje što ih imaju u svojim podrumima i svojim skrivenim sobama suviše su stvarni. Suviše temeljiti. I kakav je to život, taj život pod zemljom, u dalekom nekom kraju, u stalnom iščekivanju da će te naći? Ja ne očekujem da ćeš to razumjeti, a i to što radiš na neki je način pravo... 'Učini drugom prije nego što on učini tebi.' Eto što si rekao. I za mene je takav način razmišljanja užasan. A mislim i da je to jedini način da imamo nekakav svoj život.«mcauliff joj je prstima dotakao lice. Oči su joj bile modrije no ikad.»ovo mi zvuči opasno, kao prava bračna ponuda.moje su potrebe jednostavne, moje izražavanje nekomplicirano. I, kao što si rekao jednom zgodom, ja sam vraški dobar profesionalac.mcauliff i Booth. Geoloziistraživači. Ured: London i New York. To bi bilo lijepo zaglavlje.a ne bi možda razmotrio i 'Booth i McAuliff?' Mislim, abecednim redom...ne, ne bih«, prekinuo ju je on nježno i obujmio.»govore li ljudi uvijek gluposti kad se boje?«upitala je lica zabijena u njegove grudi.»mislim da da«, odgovorio je on. Peter Jensen je pružio ruku u punu naprtnjaču i pipanjem si potražio put između mekih odjevnih predmeta. Platneni je omot bio nabijen. Jensen se malo trznuo pa uz platnenu stranicu izvukao predmet za kojim je tragao. Bio je to Luger. Umotan u plastiku, s odvrnutim prigušivačem, vezanim za cijev i također u plastici. Njegova je žena stajala kod ulaza u šator, pokraj proreza koji je bio smotan taman koliko je potrebno da se može zirnuti unutra. Peter je odmotao oba dijela oružja i stavio prigušivač u džep vjetrovke. Otpustio je kočnicu okvira, izvukao ga i

262 posegnuo u drugi džep za kutijom streljiva. Metodički je punio magazin sve dok se opruga nije napela, a najviši metak ostao spreman za ubacivanje u cijev. Vratio je okvir u držak i on je uz škljocaj legao na svoje mjesto. Ruth je začula metalni škljocaj i okrenula se.»da li baš moraš?da. Julian je bio sasvim jasan. McAuliffa sam ja odabrao, i njegov je pristanak bio posljedica tog izbora. McAuliff je s nekim stupio u vezu. S kim? Ili čim? To moram otkriti.«peter je odgrnuo vjetrovku i gurnuo Luger u trokut kožnog remenja ušivenog u podstavu. Zakopčao je vjetrovku i uspravio se.»je li ispala grba, stara moja? Vidi li se što?ne.odlično. Nije baš elegantno kao Whitehallova uniforma, ali se usuđujem reći da je bar malo udobnija.pazit ćeš na sebe? Vani je grozno.sve to kampiranje na koje si me odvukla imalo je svoju svrhu. Sad mi je to jasno, milo.«peter se nasmiješio i vratio svojoj naprtnjači, pa pritisnuo stvari, zategao vrpce. Ubacio je jezičac kopče, povukao još jednom, pa izvana pljesnuo po zadebljanju. Podigao je platnenu vreću za remenje pa je ispustio na zemlju.»evo! Sad sam spreman, ako treba, i za dva tjedna.kako ću znati?!ako se ne vratim sa svojim nosačem. Ako povučem pravi potez, možda se tako skameni da se ni sam ne vrati.«peter je vidio kako su mu ženi zadrhtale usne, a u očima joj se pojavio grozan strah. Dao joj je znak da mu priđe, i ona je to i učinila. Upravo mu uletjela u zagrljaj.»o, Bože, Peter...Molim te, Ruth. Pssst. Ne smiješ«, rekao je i pomilovao je po kosi.»julian je za nas bio sve. I to oboje znamo. I Julian misli da bi nam bilo jako lijepo u Peale Courtu. Dunstoneu će na Jamajki trebati mnogo ljudi, tako je rekao. Zašto ne i mi?«kad je nepoznati nosač stigao u logor, James je Ferguson opazio da je trkač koji se predstavljao kao Marcus Hedrik bio ljut koliko je on sam bio radoznao. Svi su oni bili radoznali. McAuliff je već rano ujutro krenuo prema obali; bilo je čudno da ga nosač ondje nije i zatekao. Nosač je uporno tvrdio da nije vidio nikoga, osim dolutalih brđana, od kojih su neki lovili ribu, a neki divljač ali niti jednoga bijelca. Tog nosača je bio poslao Državni zavod za zapošljavanje, njegov ogranak u Falmouthu koji je doznao da ekspedicija traži novu radnu snagu. Nosač je poznavao riječne rukavce jer je odrastao u faveli Weston, i žudio je za poslom. On

263 je, dakako, imao i uredne dokumente, koje je potpisao nekakav opskurni dužnosnik DZZa iz Falmoutha. U 2.30 po podne James Ferguson, nakon što se odmorio poslije ručka, sjeo je na rub poljskog kreveta, pripremajući se da skupi opremu i vrati se na teren. Ispred šatora začuo je šuškanje. Podigao je pogled, a onda je novi nosač najednom odgrnuo skut šatora i ušao. Nosio je plastični poslužavnik.»rekao sam.,.pokupim tanjure, mon«, odgovorio je nosač hitro.»stalno vrlo čisto mora biti.nema tu nikakvih tanjura. Samo dvijetri čaše koje treba oprati...«nosač je snizio glas.»imam poruku za Fergomon. Ja vam je dam. Vi brzo pročitate.«crnac je posegnuo u džep pa izvadio zatvorenu kuvertu i pružio je Fergusonu. James ju je otparao pa izvukao jedincati list sa zaglavljem. Bilo je to zaglavlje Zaklade Craft, i potpis je smjesta privukao njegov pogled. Taj je potpis bio poznat diljem Jamajke bio je to nažvrljani potpis Arthura Crafta Starijeg, napol umirovljenog no ipak još svemoćnog poglavara poduzeća Craft. Dragi moj James Ferguson, ispričavanja s distance uvijek su najnespretnija a često i najiskrenija. Tako je to i sada. Moj se sin ružno ponio, u povodu čega on i sam izražava žaljenje. On to čini s juga Francuske gdje će ostati neko ali svakako poprilično vrijeme. No, na stvar: Vaš doprinos u našem laboratoriju pri eksperimentiranju s barakujom bio je golem. Ti bi eksperimenti, vjerujemo, mogli izazvati pravu revoluciju, koja bi imala golemi utjecaj na razvoj te industrijske grane. Mi vjerujemo da bi se ta revolucija mogla ubrzati ako biste nam se smjesta vratili. Vaša je budućnost, mladiću, osigurana, i treba vas nagraditi kao i sve genije. Očekuje vas veliko bogatstvo. U svemu je, međutim, od ključne važnosti vrijeme. Zbog toga Vam savjetujem da smjesta napustite ekspediciju donosilac će Vam ove poruke objasniti pomalo neobičan način odlaska, no budite sigurni da sam sa svojim željama upoznao Kingston i da se on s tim potpuno slaže. (Od barakuje će imati koristi čitava Jamajka.) Također smo se suglasili i oko toga da bi bilo nepotrebno u sve to uplitati i vođu ekspedicije, doktora McAuliffa, zato što su njegovi neposredni interesi u sukobu s našima. Ekspedicija će već za nekoliko dana u zamjenu dobiti drugog botaničara. S veseljem očekujem obnovu poznanstva. S izrazima iskrene odanosti, Arthur Craft Stariji

264 Dok je ponovno čitao pismo, Jamesu Fergusonu je od čuđenja zastao dah. Uspio je. Zaista je uspio. U svemu. Podigao je pogled na nosača, a ovaj se nasmiješio i tiho progovorio.»kreće podveče, mon. Pred mrak. Vratite se ranije s posla. Čekam vas kod rijeke pa idemo.«21 Onaj se»svećenik«predstavio samo jednim imenom,»malcolm«. Putovali su na jug skrovitim stazama što su naizmjence prolazile strmim kamenjarom, vijugavim špiljama i gustom prašumom. Na čelu je išao Halidonac u prnjama i vjetrovci, i on je bez napora pronalazio skrivene staze po šumama i zakrivene otvore koji su vodili kroz duge mračne tunele u pradrevnoj stijeni kroz memljivi vonj vječnih špiljskih voda, kroz blistave odsjaje stalaktita što su visjeli u svojoj alabasterskoj samoći, zahvaćeni snopom ručne svjetiljke. McAuliffu se na trenutke činilo da se spuštaju u Zemljine podrume, no onda bi iz mraka špilje najednom izašli na viši teren. Ta geološka pojava, ti špiljski tuneli koji su se stalno uspinjali, bili su dokaz oceanskokopnenog previranja i govorili o epohi nevjerojatnog geofizičkog izgaranja. Jezgre su se planina izdizale iz procijepa i jaraka, u beskonačnom boju da se uzdignu do topline sunca. Dvaput su prošli pokraj planinskih sela, zaobišli ih odozgo, gazeći po hrptovima na rubu šume. Malcolm je u oba slučaja naveo kako se zove ta sekta, pa im ispričao u što vjeruje i kakvo je njihovo vjersko opravdanje za povlačenje iz vanjskoga svijeta. Objasnio je da u Cock Pitu postoje dvadeset tri zajednice koje su se odlučile na izolaciju. Taj je broj zacijelo samo približan, jer je tu stalno tinjala pobuna mladih koji su u svojim povremenim lutanjima do tržnica pronašli napasti koje pretežu nad prijetnjama obeaha. Ipak je čudno jedno: kad bi se jedna zajednica raspala, uvijek bi negdje drugdje, tako reći ni iz čega, niknula druga koja bi zauzela njezino mjesto... a počesto i njezino selo.»taj 'opijum za narod' počesto je naprosto sredstvo bijega od mukotrpnog, tegobnog i besciljnog života priobalnih gradića.onda eliminirajte tu besciljnost.«alex se prisjetio pogleda na Stari Kingston, na straćare od valovita lima kraj napuštenih, prljavih teglenica u kojima živi društveni

265 talog; izgladnjelih pasa, mačaka sama kost i koža, očiju punih tupe jalovosti na licima starmladih žena. I krezubih muškaraca koji prose politar vina i defeciraju u sjenama mračnih prolaza. A tri bloka dalje dižu se blistave, besprijekorno čiste banke sa svojim sjajnim, metaliziranim prozorima. Blistave, besprijekorno čiste i skaredne zbog lokacije koju su izabrale.»da, imate pravo«, odgovorio je Malcolm Halidonac.»Baš ta besciljnost najbrže troši ljude. Tako je lako reći 'dajte tom životu nekakav smisao'. A tako teško reći kako. Toliko je tu komplikacija.«nastavili su putovati punih osam sati, zastajući da predahnu nakon teških dionica prašume i oštrih strmina, gotovo litica, i beskrajnih špilja. McAuliff je cijenio da u područje Cock Pita nisu zašli više od dvadeset osam, možda trideset kilometara, i svaka je nova milja bila još podmuklija od prethodne i još je više tanjila živce. Uskoro nakon pet po podne, visoko u gorju Flagstaff, došli su na kraj planinskog prijevoja. Najednom se pred njima našla travnata zaravan duga oko osamsto metara i ne šira od četiristo. Zaravan je stajala sučelice planinskoj litici, negdje na tričetvrt njezine visine. Malcolm ih je poveo desno, prema zapadnom rubu. Obronak se zaravni spuštao u gustu prašumu, gušću i odbojniju od ijedne što ju je McAuliff vidio u životu.»to se zove Akabski labirint«, rekao je Malcolm kad je na Alexovu licu opazio izraz zaprepaštenja.»od stare smo Sparte preuzeli jedan običaj. Svako muško dijete, kad navrši jedanaest godina, odvodimo u njezino srce, gdje mora ostati četiri dana i noći.sve po četiri...«, izgovorio je McAuliff više za sebe nego za Malcolma dok je zurio u nevjerojatno, upravo okrutno gustu prašumu pod sobom.»odiseja smrti.mi nismo ni Spartanci ni Aravaci«, odgovorio je Malcolm i tiho se nasmijao.»djeca to ne znaju, ali je uz njih još netko... Idemo.«Dva su se Halidonca okrenula i pošla prema drugom kraju zaravni. Alex je bacio još jedan pogled na akabski labirint, pa im se pridružio. Kad se našao na istočnom rubu, smjesta je osjetio dojam suprotnosti. Pod njima je bila dolina ne duža od osamsto metara, i široka možda dva puta toliko, a u njezinu je središtu bilo mirno jezero. Sama je dolina bila zatvorena brdašcima, prvim pribrežjem gorja iza njih. Sa sjeverne su strane tekli brdski potoci i slijevali se u visoki slap što je padao u kaskadama niz razmjerno široku i jasno ocrtanu vodenu aveniju.

266 S druge su strane jezera bila polja zapravo pašnjaci, na kojima je lijeno pasla stoka. Krave, koze, nekoliko magaraca i konja. Čitavo je to područje bilo iskrčeno i zasijano i to pred mnogo generacija, pomislio je McAuliff. S bliže strane jezera, ispod njih, bile su slamom pokrivene kolibe, zaštićene visokim stablima kapoka. Na prvi se pogled činilo da ih je sedamdeset do osamdeset. Nastambe su se jedva vidjele zbog drveća i lukova puzavica i gustog tropskog lišća koji su sve prazne prostore ispunjavali jarkim bojama Kariba. Zajednica pod zajedničkim krovom prirode, pomislio je Alex. A onda je zamislio kako ta slika izgleda iz zraka. Ne onako kako je on vidi, po visinskoj dijagonali, nego odozgo, iz aviona. Iz njega je selo jer to je doista i bilo selo zacijelo izgledalo kao i svako drugo osamljeno planinsko selo sa slamnatim krovovima i obližnjim pašnjacima. Ali je razlika bila u brdima koja su ga okruživala. Zaravan je bila zasjek na velikoj visini. Ovaj je dio gorja Flagstaff bio ispunjen oštrim uzlaznim strujama i nekontroliranim kolebanjima vjetra; mlažnjaci su morali ostati na najmanje dvadeset tisuća stopa, a lagani zrakoplovi izbjegavati izravno nadlijetanje. Prvi ne bi imali gdje sletjeti, potonji bi se zacijelo razbili pri pokušaju. Naselje je odozgo bilo zaštićeno prirodnim pojavama, a na tlu vijugavim prilazima koje je bilo nemoguće ucrtati u kartu.»ne baš jako pretenciozno?«rekao je Malcolm i stao do McAuliffa. Uređenom je stazom prema jezeru potrčala rijeka djece, i njihovu je vrisku donio vjetar. Vidjeli su domoroce kako šetaju oko koliba; veća su društva šetala uz vodenu aveniju što je tekla od slapa.»sve je to... tako skladno.«bile su to jedine riječi koje su u tom času McAuliffu došle na pamet.»da«, odgovorio je Halidonac.»Vrlo je uredno. No, idemo dolje. Tamo vas netko čeka.«trkačvodič poveo ih je niz kamenu padinu. Pet minuta potom sva su se trojica našla na zapadnom kraju sela pod slamnatim krovovima. Alex odozgo nije ni shvatio koliko su visoka stabla što su sa svih strana okruživala primitivne nastambe. Debele su se lijane rušile i izvijale, golema je paprat šikljala iz tla i iz mračnih zakutaka šumskoga grmlja. Da je vidikovac na zaravni bio viši samo pedeset metara, pomislio je McAuliff, ništa se od svega toga ne bi vidjelo. Pod zajedničkim krovom prirode.

267 Vodič je krenuo preko staze koja je presijecala grozd koliba u toj prividnoj prašumi. Stanovnici su bili odjeveni, poput većine jamajkanskih brdana, u najraznovrsniju meku, udobnu odjeću, ali je tu ipak bila i jedna razlika koju McAuliff isprva nije razabrao. Bilo je tu i obilje zasukanih hlača od kakija i tamnih suknji i bijelih pamučnih košulja i bluza s otisnutim cvjetnim uzorkom što je sve bilo sasvim normalno, i što se viđalo diljem otoka. I što se zapravo viđalo u svim zabitnim područjima Afrike, Australije, Novog Zelanda gdje su domoroci uzimali sve što bi im došlo pod ruku, krali sve što su mogli od bijelih zavojevača da zaštite tijelo. Ništa neobično... No nešto je ipak bilo sasvim drukčije, i Alex je to osjećao, no vrag neka ga odnese ako je mogao u bilo što uprijeti prstom. A onda je to učinio. Istoga časa kad je otkrio da je opazio i još nešto. Knjige. Nekolicina je tri ili četiri, možda pet od desetak urođenika te prašumske zajednice nosila knjige. Nosila knjige pod mišicom i u ruci. I odjeća im je bila čista. Bilo je to naprosto to. Na odjeći je, naravno, bilo vlažnih mrlja, očito od znoja, kao i blata od rada u polju i jezerskog mulja... no uza sve se to opažala i nekakva čistoća, urednost, koja nipošto nije bila uobičajena u brđanskim i zabitnim zajednicama. Afrika, Australija, Nova Gvineja ili Jacksonville, Florida. Bilo je sasvim normalno da domoroci nose zapuštenu odjeću rasparanu, poderanu, čak u prnjama. Ali je odjeća ovih brđana bila čitava, nepoderana, nerasparana. To nije bila odbačena, niti ukradena odjeća rađena po tuđoj mjeri. Pleme Akaba živjelo je duboko u praiskonskoj šumi, pa ipak to nije bila poput tolikih izoliranih brđanskih naroda istrošena rasa bijedom satrvenih primitivaca koji iz zemlje cijede samo golu egzistenciju. Po stazama i oko staništa Alex je opažao krepka crna tijela i bistre crne oči, pokazatelje uravnotežene ishrane i oštrog uma.»idemo ravno Danielu«, rekao je Malcolm vodiču.»sad si slobodan. I hvala ti.«vodič je skrenuo desno niz zemljani put, probijen poput tunela kroz gustu paučinu debelih prašumskih lijana. Skinuo je opasač s pištoljem i raskopčao terensku vjetrovku. Komandos se vratio kući, pomislio je McAuliff. I sad je mogao skinuti kostim namjerno tako dronjav. Malcolm je mahnuo rukom i prekinuo Alexa u mislima. Staza kojom su kročili pod kišobranom kokosovih palmi i stabala kapoka, skrenula je lijevo na čistinu spletene guste trave. Taj se otvoreni prostor protezao i preko kanala kojim je jurila voda što

268 je brizgala iz podnožja visokoga slapa što se slijevao niz brdo. S druge strane duboke, usječene vododerine zemljište se polako uzdizalo prema kamenoj barikadi; iza nje su opet bili pašnjaci što su zakretali lijevo, opasujući istočnu obalu jezera. Na tom golemom pašnjaku vidjeli su ljude kako sa štapovima kroče prema stadima. Bilo je već kasno popodne, i sunčeva je jara jenjavala. Vrijeme je, pomislio je McAuliff, da se stoka povede u zaklon, na noćni počinak. Rastresenih je misli slijedio Malcolma, jer ga je više zaokupljalo opažanje svega mogućeg u tom čudnom, izoliranom selu, no onda je najednom shvatio kamo ga to vodi Halidonac. Prema dnu planine i slapu. Stigli su do ruba kanala koji je napajao jezero pa skrenuli lijevo. Alex je opazio da je vodotok dublji no što se izdaleka činilo. Obale su mu bile visoke oko dva i pol metra; njegovo je jasno razabiranje sa zaravni bila posljedica pažljivo postavljenog kamenja, usađenog u zemlju strmih obala. I tom je prirodnom pojavom upravljao čovjek, kao i onim zasijanim poljima, i tako već generacijama. Preko kanala bila su prebačena tri mostića od dasaka s ogradom do pojasa, i svi su se opirali o stranice strmih obala, gdje su bile i kamene stube... usađene prije više desetljeća. Minijaturni su mostovi bili razmaknuti pedesetak metara. A onda je McAuliff ugledao njihov cilj; jedva ga je, zapravo, razabrao, jer se sakrio iza obilja visokih stabala, goleme orijaške paprati i stotina rascvjetalih puzavica u podnožju brda. Bila je to drvena građevina. Veliko stanište, nalik na kolibu, koje je opkoračivalo kanal. Između silnih stupova na kojima je počivala skrivena zgrada protjecala je voda. S obje su strane stupovlja bile stube opet kamene, opet postavljene još prije mnogo naraštaja što su vodile do širokog nogostupa s prednje strane građevine. U sredini tog nogostupa od dasaka bila su vrata. I bila su zatvorena. Iz svih smjerova a napose iz zraka ta je zgrada bila sasvim skrivena. Dugačka je bila možda deset metara; širinu joj je bilo nemoguće odrediti, jer se činilo da nestaje u prašumi i pljusku slapa. Kad su se približili kamenim stepenicama, McAuliff je opazio i još nešto, nešto što ga je toliko zapanjilo da je morao stati i zapiljiti se.

269 Na zapadnoj strani zgrade bili su debeli crni kablovi. Nicali su odozdo i dizali se u vis u spletenoj masi lišća. Malcolm se okrenuo i nasmiješio se Alexovu zaprepaštenju.»naša veza s vanjskim svijetom, McAuliff. Radiosignali koje ubacujemo u telefonske linije na čitavom otoku. Nešto ne baš bitno drukčije od mobitela, ali obično mnogo jasnije od uobičajene telefonske službe. I ništa se od toga, naravno, ne može otkriti. A sad idemo do Daniela.Tko je Daniel?Naš ministar vijeća. To je izborna funkcija. Samo što mu mandat nije određen kalendarom.a tko ga bira?«halidončev se smiješak malo sparušio.»vijeće.a tko bira vijeće?pleme.izgleda mi kao uobičajena politika.ne baš«, odgovorio je Malcolm enigmatski.»idemo. Daniel već čeka.«halidonac je otvorio vrata, i McAuliff je ušao u veliku prostoriju visokoga stropa s prozorima sa svih strana na gornjem dijelu zida. Čulo se pljuštanje slapa; ono se miješalo s mirijadom zvukova prašume oko njih. U prostoriji su bili drveni stolci izrađeni rukom, a ne strojem. Posred stražnjega zida, a ispred drugih, vrlo velikih i debelih vrata stajao je stol za kojim je sjedila crnkinja od skoro trideset godina. Na tom»pisaćem stolu«bili su papiri, a slijeva joj je bio stroj za obradu teksta na bijelom kompjuterskom stoliću. Takva oprema na takvome mjestu djelovala je kao šaka u oko, pa je Alex samo zinuo. A onda je progutao slinu, jer je vidio i telefon vrlo rafinirani aparat s dugmetima na stoliću djevojci zdesna.»doktore McAuliff, ovo je Jeanine. Ona radi za Daniela.«Djevojka je ustala, pa se nasmiješila kratko i napeto. Pozdravila je Alexa neodlučnim naklonom glave; a kad se obratila Malcolmu, pogled joj je bio zabrinut.»je li sve dobro prošlo?to ću moći reći tek kad vratim našega gosta.da«, odgovorila je Jeanine, a izraz se zabrinutosti pretvorio u izraz straha.»daniel vas smjesta želi vidjeti. Ovuda... doktore McAuliff.«

270 Djevojka je prišla vratima i dvaput kucnula. I ne pričekavši odgovora, pritisnula je kvaku i otvorila vrata. Malcolm je prišao s Alexom i pokazao mu da ude. McAuliff je neodlučno prošao kroz dovratak i ušao u ured halidonskog ministra vijeća. Prostorija je bila velika, a jedincati je, golemi prozor od olovom spojenih staklenih pločica zauzimao najveći dio stražnjega zida. Pogled je bio i čudan i izazivao zadivljenu stravu. Šest metara iza prozora nalazio se srednji dio slapa; on je zauzimao čitav pogled; bile su to samo beskonačne tone vode što su se rušile, a zvuk je bio prigušen ali jasan. Ispred prozora stajao je dugačak i debeo stol i blistao tamnim drvom. Iza njega je stajao čovjek koji se zvao Daniel, ministar vijeća. Bio je to Jamajkanac s oštrim afroevropskim crtama lica, malo viši od srednjega rasta i prilično vitak. Pleća su mu, međutim, bila široka; tijelo mu se prema dolje postupno sužavalo kao u trkača na duge staze. Mogao je imati četrdeset i koju. Teško je to bilo odrediti: na licu mu je bila mladost bez sala, ali mu oči nisu bile mlade. Onda se nasmiješio kratko, srdačno, ali bez oduševljenja pa obišao stol i ispružene ruke prišao McAuliffu. Alex je pritom opazio da Daniel nosi ležerne bijele široke hlače i tamnomodru košulju raskopčana ovratnika. Oko vrata je imao bijeli svileni rubac učvršćen zlatnim prstenom. To je zacijelo nekakva uniforma, pomislio je Alex. Baš kao što je to bila i Malcolmova odjeća.»dobro došli, doktore. Neću vas pitati kako ste putovali. Jer sam taj put i sam prešao već toliko puta. To je vrag, a ne putovanje.«daniel se rukovao s McAuliffom.»Zaista vrag«, odgovorio je Alex oprezno. Ministar se naglo okrenuo Malcolmu.»Kakav je izvještaj? Ne vidim nikakva razloga za diskreciju. Ili ga ima?ne... Piersallovi su dokumenti vjerodostojni. Oni su zapečaćeni, i McAuliff ih je priredio za zračni transport sa svake lokacije unutar radijusa od četrdeset kilometara, sa središtem u osnovnom logoru na Martha Brae. Ali čak ni on ne zna gdje. Imamo tri dana, Daniel.«

271 Ministar se zagledao u»svećenika«. A onda se bez riječi vratio do svog stolca iza stola. Stajao je nepomičan, s rukama na površini drveta, pa na Alexa podigao pogled.»i tako se zbog briljantne upornosti jednog emigranta i fanatika sada suočavamo s... kastracijom. Ako nas otkriju, postat ćemo nemoćni, doktore McAuliff. I onda će nas opljačkati. Oduzeti nam sav naš imetak. A za to ste odgovorni samo vi... Vi. Geolog u službi kompanije Dunstone. I najnevjerojatniji suradnik Britanske obavještajne.«sad je Daniel pogledao Malcolma.»Ostavite nas, molim vas, nasamo. I spremite se da krenete za Montego.Kada?«upitao je Malcolm.»To ovisi o našem posjetitelju. On će vam se pridružiti.ma hoću li?hoćete, doktore McAuliff. Ako budete živi.«28»postoji samo jedna prijetnja kojom jedan čovjek može prisiliti drugoga da ga sasluša. A to je očito prijetnja da će mu oduzeti život.«daniel je prišao golemom prozoru koji je uokvirivao beskonačne stupove vode što su se rušili u kaskadama.»budući da vas ne muče neodoljiva ideološka pitanja, kakva se obično povezuju s vjerom ili nacionalnim ciljevima, vjerujem da ćete se složiti.a zato što nisam motiviran ni religiozno ni nacionalistički, vi očekujete da će ta prijetnja i upaliti.«mcauliff je ostao stajati ispred dugog, blistavog stola. Sugovornik mu nije ponudio stolac.»da«, odgovorio je halidonski ministar vijeća i okrenuo se od prozora.»siguran sam da su vam već rekli da jamajkanski poslovi nisu vaša briga.'to nije moj rat', mislim da je tako glasila moja formulacija.i tko vam je to rekao? Charles Whitehall ili Barak Moore?Barak Moore je mrtav«, odgovorio je Alex. Ministra je ta vijest očito iznenadila. Na nju je, međutim, reagirao tek kratkim trenutkom zamišljene šutnje. A onda je tiho progovorio.»žao mi je. On je bio nužna kočnica za Whitehallovu agresivnost. U njegovoj mu stranci zapravo nema zamjene. Netko će morati preuzeti njegovo mjesto...«daniel je prišao stolu, dohvatio olovku i u blokić napisao bilješku. Istrgnuo je stranicu i stavio je sa strane.

272 McAuliff je bez muke pročitao riječi što ih je napisao ministar. Te riječi su glasile:»zamijeniti Baraka Moorea.«Čak ni u takvom danu prepunom iznenađenja, implikacije toga nisu bile nezamjetne.»samo tako?«upitao je Alex i mahnuo glavom prema ceduljici.»to neće biti nimalo lako, ako ste na to mislili«, odgovorio je Daniel.»Sjednite, doktore McAuliff. Mislim da je vrijeme da shvatite neke stvari. Prije nego što krenemo dalje...«alexander Tarquin McAuliff, geolog, s uredom na 38th Street u New York Citvju, Sjedinjene Američke Države, sjeo je u stolac domaće izrade u uredu visoko u nepristupačnom gorju Flagstaff, duboko u srcu neprohodne pokrajine Cock Pit na otoku Jamajki, pa poslušao čovjeka zvanog Daniel, inače ministra vijeća skrovite sekte zvane Halidon. Više nije mogao razmišljati. Mogao je samo slušati. Daniel je hitro ispričao sve osnovne pojedinosti. Upitao je Alexa je li pročitao rukopise Waltera Piersalla. McAuliff je potvrdno kimnuo glavom. Ministar je potom nastavio i potvrdio točnost Piersallovih studija kojima je cilj bio slijeđenje plemena Akaba od njegova začetka u Marunskim ratovima na početku osamnaestog stoljeća.»akaba je bio ponešto mističan, ali u biti vrlo jednostavan čovjek. Nalik na Krista, samo bez milosti i milosrđa što ih povezujemo s vjerom u Isusa. Na koncu konca, svi su se njegovi preci rodili u divljaštvu koromantske prašume. Ali je njegova etika bila sasvim zdrava.sto je izvor vašega bogatstva?«upitao je Alex kad mu se vratio dar govora.»ako postoji bogatstvo. I izvor.zlato«, odgovorio je Daniel jednostavno.»gdje?u zemlji. Na našem zemljištu.na Jamajki nema zlata.vi ste geolog. I to bi vam moralo biti dobro poznato. Diljem otoka zlato se nalazi u tragovima u desecima minerala...infinitezimalno«, prekinuo ga je McAuliff.»Zaista vrlo sitne količine, i toliko pomiješane s bezvrijednom stijenom, da se odvajanje naprosto ne isplati. Skuplja dara nego maslo.pa ipak... zlato.bezvrijedno.«daniel se nasmiješio.»a kako mislite da su se ti tragovi pomiješali s jalovinom? Mogao bih vas čak i upitati da mi objasnite teorijski, dakako kako je nastao otok Jamajka.«

273 »Kao izolirana kopnena masa usred oceana. Geološka previranja...«i tu je Alex najednom zastao. Teorija je nadilazila maštu, i upravo je zastrašivala svojom jednostavnošću. Komad zlatne žile, prije mnogo i mnogo milijuna godina, prsnuo je i izletio iz slojeva ispod mora, pa razbacao ležišta kroz čitavu tu masu što ju je izbljuvao ocean.»moj Bože... postoji žila...koju nije imalo nikakva smisla tražiti«, odgovorio je Daniel.»Jer su stoljećima kolonijalni zakoni na Jamajki izricali apsolutnu odredbu: Svi dragocjeni metali što se pronađu na otoku pripadaju kruni. To je glavni razlog zbog kojega za njim nitko nikad nije ni tragao.fotvler«, rekao je McAuliff tiho.»jeremv Fowler...Molim?Kraljevski bilježnik u Kingstonu. Prije skoro stotinu godina...«daniel je zastao.»da. Godine 1883., da budem točniji... i to je dakle taj Piersallov fragment.«ministar je Halidona u blokić napisao još jednu bilješku.»treba ga ukloniti.taj Fowler«, upitao je Alex tiho.»je li znao?«daniel je podigao pogled s papira i pritom ga istrgnuo iz bloka.»ne. On je vjerovao da izvršava želje disidentske stranke Maruna koji su s nekim zemljoposjednicima sa sjeverne obale kovali urotu. Cilj je bio uništenje dokumenta o plemenskom sporazumu, tako da se mogu iskrčiti tisuće jutara i pretvoriti u plantaže. To su mu rekli i za to su mu platili.ona obitelj u Engleskoj u to još vjeruje.zašto ne? Ta tamo je bila«ministar se nasmiješio»kolonijalna služba. Ali da se vratimo na pitanja koja više zadiru u tekuću problematiku? Vidite, doktore McAuliff, mi bismo željeli da nas shvatite. Do kraja.nastavite.«prema Danielovoj priči, Halidon nije imao ambicija da stekne političku moć. Nikad je nije ni imao; ostao je zauvijek izvan političkog korpusa i prihvaćao političko gledište da red izvire iz kaosa različitih, pa čak i sukobljenih ideologija. Ideje su veći spomenici od katedrala, i ljudi im moraju imati slobodan pristup. Tako je glasio Akabin nauk. Sloboda kretanja, sloboda misli... i sloboda prihvaćanja borbe, ako se ukaže potreba. Religija je Halidona bila u biti humanistička, a njezina prašumska božanstva simbolizirala su sile koje se bore za slobodu smrtnika. Za slobodu preživljavanja u svijetu na način koji je odredilo pleme, bez nametanja od strane drugih plemena.»sto i nije loša premisa, zar ne?«upitao je Daniel povjerljivim glasom, i opet brzo.

274 »Ne«, odgovorio je McAuliff.»Ali ni posebno originalna.ne bih se s tim složio«, rekao je ministar.»ta misao možda i ima stotinu prethodnika, ali je to u praksi skoro nečuveno... Plemena, naime, kako se razvijaju u samodostatnosti, sklona su dostizanju točke u kojoj se žele nametnuti što je moguće većem broju drugih plemena. Od faraona do Cezara, od carstva nekoliko njih, Svetog Rimskog, Britanskog i tako dalje pa sve do Adolfa Hitlera; od Staljina pa sve do vaše države, konglomerata propovjednikapravednika. Čuvajte se pobožnih vjernika, McAuliff. Svi su oni bili pobožni na svoj način. A previše ih je to još i sada.ali vi niste.«alex je pogledao u golemi, olovom slijepljeni prozor i vodu što je jurila i prštala iza njega.»vi samo odlučite tko jest... pa u skladu s tim i djelujete. Slobodni ste da 'prihvatite borbu', kako vi to kažete.mislite da je tu riječ o kontradiktornim ciljevima?i te kako to mislim. Ako 'prihvaćanje borbe' predmnijeva ubijanje ljudi... zato što se oni ne uklapaju u vašu ocjenu o tome što je prihvatljivo.a koga smo mi to ubili?«alex je prebacio pogled sa slapa na Daniela.»Mogao bih početi od sinoć. Dva nosača iz ekspedicije koji su vjerojatno dobili nekoliko dolara od Britanske obavještajne; a za što? Zato što su držali otvorene oči? Zato što su javljali što smo večerali? S kim smo se sastali? Vaš trkač, onaj 'Marcus', rekao je da su oni agenti; zato ih je ubio. I debela svinja Garvev, koji je bio samo neinformirana veza najnižega ranga i koji je, to priznajem, grdno zaudarao. Ali mislim da je ona smrtonosna nesreća na cesti prema Port Mariji bila ipak malo predrastična.«mcauliff je na trenutak zastao, pa se nagnuo iz stolca.»pobili ste čitavu istraživačku ekspediciju do zadnjeg čovjeka a znali ste samo da ih je Dunstone unajmio baš kao i mene, i sva je njihova krivnja bila samo u tome što su tražili posao. Ali mislim, sve ako i uspijete opravdati sva ta ubojstva, ipak ni vi niti itko na svijetu ne može opravdati smrt Waltera Piersalla... Da, gospodine Visoki i Moćni Ministre, ja mislim da ste i vi sami pobožni na prilično nasilan i silovit način.«za vrijeme čitave te Alexove ljutite tirade Daniel je samo sjedio za stolom. Sad se od njega odgurnuo nogom, pa nježno poslao stolac desno, prema golemom prozoru.»prije više od sto godina, ovaj je ured zauzimao čitavu zgradu. Ovdje ga je smjestio jedan od mojih prvih prethodnika. On je silom htio da ministrova soba 'kabinet', kako su ga tada zvali gleda baš na ovaj dio slapa. On je tvrdio da

275 neprestano gibanje i prigušeni zvuk tjera čovjeka da se koncentrira, da mu uklanja iz misli sitna cjepidlačenja... I pokazalo se da je taj već odavno zaboravljeni buntovnik imao pravo. Nikad se nisam prestao diviti svim tim različitim izbojima oblika i šara. I dok se tome divim, misli mi se doista sabiru.želite li mi time reći da je razmišljanje o svim tim pobijenima... sitno cjepidlačenje?«daniel se odgurnuo, vratio stolac na njegovo staro mjesto i okrenuo se McAuliffu.»Ne, doktore. Pokušao sam smisliti kako da vas uvjerim. I reći ću vam istinu, iako baš ne vjerujem da ćete mi povjerovati. Naši trkači, naši vodiči naši infiltratori, ako baš želite obučeni su da se u slučaju potrebe posluže efektom. Strah je, McAuliff, zaista izuzetno oružje. Nenasilno oružje; što nipošto ne znači da smo mi nužno nenasilni... Vaši nosači nisu mrtvi. Njih su zarobili, vezali im oči, odveli do ruba favele Weston i pustili. Ništa im se nije dogodilo, samo su se strašno uplašili. I nikad više neće raditi ni za MI5 ni za MI6. Garvev jest mrtav, ali ne zato što smo ga mi ubili. Vaš je gospodin Garvev prodavao sve što bi mu došlo pod ruke, uključujući i žene, napose djevojčice. I njega je na cesti za Port Mariju ustrijelio očajni otac, i to zbog očitog motiva. A mi smo naprosto preuzeli odgovornost... Vi velite da smo mi pobili Dunstoneovu ekspediciju. Povucite to, doktore. Trojica su od četvorice bijelaca pokušala poklati našu izviđačku ekipu. Pobili su šestoricu naših mladića, i to nakon što su ih pozvali u svoj logor na razgovor.jedan je od tih bijelaca... bio britanski agent.tako nam veli Malcolm.Ja ne vjerujem da bi obučeni obavještajac mogao ubijati sreda.malcolm se s vama slaže. Ali tu su činjenice. I obavještajac je prije svega samo čovjek. A u žaru borbe čovjek mora stati na jednu stranu. Taj čovjek, pa ma što bio, odabire stranu za koju se bori... Ali poslije ne bira način na koji će to činiti.a četvrti čovjek? On je, znači, bio drukčiji?da.«danielove su se oči najednom zamislile.»on je bio dobar čovjek. Nizozemac. Kad je shvatio što drugi rade, tome se žestoko usprotivio. Istrčao je da javi ostatku naše družine. I onda su ga ustrijelili njegovi vlastiti.«nekoliko trenutaka nijedan nije progovorio ni riječi. Napokon je McAuliff upitao:»a što je s Walterom Piersallom? Hoćetfe li i tu naći nekakvu priču?ne«, odgovorio je Daniel.»Jer ne znamo što se dogodilo. Kao ni tko ga je ubio. Nešto naslućujemo, ali ništa više od toga. Walter Piersall je zadnji čovjek na

276 svijetu čiju bismo smrt poželjeli. Napose s obzirom na okolnosti. Ako to ne shvaćate, onda ste zaista glupi.«mcauliff je ustao iz stolca i besciljno odlutao do golemog prozora. Osjećao je na sebi Danielov pogled. Prisilio se da gleda rušenje bujice vode pred sobom.»zašto ste me uopće doveli ovamo? Zašto ste mi sve to ispričali? O sebi... i svemu ostalom.nije nam bilo druge. Ukoliko vi niste lagali a Malcolm nasjeo, a ja ne vjerujem ni u jedno ni drugo... A mi shvaćamo ne samo vaš položaj, nego i vašu prošlost. Kad je Malcolm odletio iz Engleske, on je sa sobom ponio čitav dosje MI5 o vama. I zato smo vam spremni iznijeti svoju ponudu.«alex se okrenuo i pogledao ministra.»siguran sam da je neću moći odbiti.ne baš lako. Nudimo vam život. I, ne tek usput, živote vaših drugova u ekspediciji.piersallove dokumente?nešto malo šire, ali i njih, naravno«, odgovorio je Daniel.»Nastavite.«McAuliff je ostao pokraj prozora. Onaj prigušeni zvuk slapa bio je na neki način njegova veza s vanjskim svijetom. I to je umirivalo.»mi znamo što Britanci žele: popis imena Dunstoneove hijerarhije. Međunarodne financijere koji ovaj otok žele pretvoriti u ekonomski azil, drugu Švicarsku. Oni su se, nije tome dugo, pred svega nekoliko tjedana, skupili na ovom otoku sa svih strana svijeta. U Port Antoniju. Nekolicina se poslužila svojim pravim imenima, ali većina ne. Trenutak je povoljan. Švicarske bankarske institucije jedna za drugom napuštaju svoj tradicionalni kodeks koji štiti tajnost računa. Sve su one, naravno, izložene strahovitom pritisku... Mi imamo Dunstoneov popis. I zato ćemo se trampiti.popis za naše živote? I dokumente...«daniel se nasmijao, ali ni opako ni blago. Bio je to nepatvoreni izraz osjećaja za komiku.»doktore, bojim se da ste baš vi opsjednuti sitnim cjepidlačenjem. Istina jest da Piersallovi dokumenti za nas imaju veliku cijenu, ali je nemaju i za Britance. Mi moramo razmišljati na način naših protivnika. Britanci više od svega žele Dunstoneov popis. A mi, više od svega, želimo da se s Jamajke makne Britanska obavještajna i sve što ona ovdje predstavlja. Eto, to je trampa koju mi nudimo.«mcauliff je ostao nepomičan pokraj prozora.

277 »Ja vas ne shvaćam.«ministar se nagnuo prema njemu.»tražimo da se Englezi prestanu uplitati... a tražimo i da se u život ovog otoka prestanu uplitati i sve druge nacije ili plemena, doktore, ako vam je tako draže. Jednom riječju, da Jamajku ostave Jamajkancima.Dunstone vam je neće ostaviti«, odgovorio je Alex, tražeći riječi.»a ja bih rekao da je njegovo uplitanje vraški opasnije od ičijeg.dunstone je naš protivnik; mi s njim imamo svoje planove. Dunstone su organizirali financijski geniji. Ali kad se jednom ograniči na naš teritorij, naše se mogućnosti umnožavaju. Između ostalog, postoji i nešto što se zove eksproprijacija... Ali za njezino provođenje hoće se vremena, a i vi i ja dobro znamo da ga Britanci nemaju. Engleska sebi ne može priuštiti gubitak kompanije Dunstone.«McAuliffove su se misli žurno vratile u sobu u Hotelu Savoy... i na tiho priznanje R. C. Hammonda da je ekonomija faktor. I to vrlo značajan. Hammonda manipulatora. Alex se vratio do naslonjača i sjeo. Shvatio je da mu Daniel daje vremena za razmišljanje, vremena da procijeni sve mogućnosti što ih otvara ta nova informacija. Bilo je toliko pitanja; na većinu je mogao naći odgovor, ali ga je nekoliko njih baš pogodilo. Morao je pokušati.»prije nekoliko dana«, počeo je nespretno,»kad je umro Barak Moore, otkrio sam kako me brine što je Charles Whitehall ostao bez protivnika. A to je zabrinulo i vas. Vidio sam što ste napisali...kako glasi vaše pitanje?«upitao ga je Daniel uljudno.»pogodio sam, zar ne? Oni su dva ekstrema. I imaju svoje sljedbenike. Oni nisu tek šuplji fanatici.whitehall i Moore?Da.Teško. Oni su karizmatski vođe. Moore je to bio, Whitehall to jest. A u svim novonastalim nacijama u pravilu se pojavljuju tri stranke: desna, lijeva i udobna srednja ušančeni ostaci koji su naučili svakodnevnu politiku. Sredina je eminentno sklona korupciji; ona nastavlja raditi svoje dosadne, birokratske svakodnevne poslove, no najednom stekavši novu vlast. Nju treba najprije zamijeniti. A najzdravije je to učiniti infuzijom najzrelijih elemenata iz oba ekstrema. Mirna ravnoteža.«

278 »I vi, znači, čekate na to? Kao kakav referent? Ili sveučilišni demonstrator?da. Ovo je bilo jako dobro, doktore. Ta borba, znate, nije bez svojih vrlina; nijednoj strani ne manjkaju pozitivni faktori... Na nesreću, Dunstone nam uvelike otežava posao. A mi moramo pomno paziti na borce.«ministrov je pogled opet odlutao; i u njemu se ponovno pojavio onaj kratki, skoro neopazivi odraz.»zašto?«upitao je Alex. Daniel se na trenutak skanjivao odgovoriti. A onda je glasno uzdahnuo.»no dobro... Reakcija bi Baraka Moorea na Dunstone mogla biti žestoka. Krvoproliće... kaos. Whitehall bi mogao biti podjednako opasan. On bi potražio privremeni sporazum, i temelj bi njegove moći mogao postati sasvim financijski. Njime bi se mogli poslužiti onako kao što su to učinili njemački industrijalci, iskreno vjerujući da oni iskorištavaju Hitlera. Jedino što takvo udruživanje samo pothranjuje apsolutnu moć... apsolutno.«mcauliff se zavalio u stolac. Počinjao je shvaćati.»znači, ako Dunstone ode, vi se vraćate... kako ono rekoste... zdravoj borbi?da«, odgovorio je Daniel tiho.»onda i vi i Britanci želite zapravo isto. Kako onda možete postavljati uvjete?zato što se naša rješenja razlikuju. Mi imamo vremena i uzdamo se da ćemo na kraju uzeti vlast u svoje ruke. Englezi... i Francuzi i Amerikanci i Nijemci... nemaju ništa od toga. Gospodarska katastrofa koja njih čeka mogla bi se okrenuti u našu korist. I to je sve što mislim reći na tu temu... Mi imamo Dunstoneov popis. I vi ćete Britancima iznijeti ponudu.ja idem s Malcolmom u Montego...Ići ćete pod pratnjom i čuvani«, oštro ga je prekinuo Daniel.»Članovi su vaše geološke ekspedicije naši taoci. I ako imalo odstupite od naših uputa, svi će biti sumarno pogubljeni.a što ako vam Britanska obavještajna ne povjeruje? I koga da onda vraga radim?«daniel je ustao.»oni će vam vjerovati, McAuliff. Zato što je vaš put u Montego Bay samo djelić vijesti koja će uskoro postati poznata diljem svijeta. U nekoliko će glavnih gradova doći do silnog društvenog potresa. A vi ćete reći Britanskoj obavještajnoj da je to naš dokaz. To je samo vršak Dunstoneove ledene sante... O, još kako će vam

279 vjerovati, McAuliff. Točno u podne po londonskom vremenu. Sutra.I to je sve što ćete mi reći?ne. Još samo jedno. Kad izvršimo ta djela, uspaničeni će orijaš Dunstone odaslati svoje ubojice. Između ostalih, i vi ćete biti meta.«mcauliff je opazio da je ljutito ustao.»hvala na upozorenju«, rekao je.»nema na čemu«, odgovorio je Daniel.»A sad, molim vas, pođite sa mnom.«pred uredom je Malcolm, onaj»svećenik«, tiho razgovarao s Jeanine. Pri pogledu na Daniela, oboje je ušutjelo. Jeanine je Danielu pregradila put i progovorila.»imam vijesti iz Martha Brea.«Alex je pogledao ministra, pa onda opet djevojku.»martha Brae«je zacijelo označavala logor ekspedicije. On je već otvorio usta da progovori, ali ga je Daniel presjekao.»što god bilo da bilo, recite nam istinu.u vezi s dva člana. Jednog mladog, Fergusona, i stručnjaka za rude, Petera Jensena...«Alex je nastavio disati.»što se dogodilo?«upitao je Daniel.»Najprije o mladiću.u logor je došao trkač i donio mu pismo od Arthura Crafta Starijeg. U njemu je Craft iznio obećanja, i rekao Fergusonu da napusti ekspediciju i dođe u Port Antonio, u Zakladu. Naši su izviđači pošli za njima i presreli ih nekoliko milja nizvodno. I tu su ih i zadržali, južno od favele Weston.Craft je otkrio što mu je napravio sin«, rekao je Alex.»I sad želi kupiti Fergusona.Ta bi kupovina Jamajki mogla biti od koristi. I Ferguson kao talac ne figurira visoko na vašoj ljestvici vrijednosti.ja sam ga doveo na ovaj otok. I zato mi je dragocjen«, odgovorio je Alex mirno.»to ćemo vidjeti.«daniel se okrenuo djevojci.»reci izviđačima da ostanu gdje jesu. Neka zadrže Fergusona i trkača; upute srijede. A što je s tim Jensenom?S njim je sve u redu. Izviđači ga slijede.on je otišao iz logora?naši ljudi misle da se on pretvara da se izgubio. Rano jutros, ubrzo nakon odlaska doktora McAuliffa, on i njegov nosač napeli su takozvanu... mjernu uzicu. On i taj čovjek polako se udaljuju dok on odmata najlonsku uzicu. Pritom si očito potezanjem šalju signale...«

280 »A Jensen je presjekao uzicu i svoj kraj zavezao za mladicu«, prekinuo ga je Alex brzim i monotonim glasom.»a oko obližnje je grane napravio omču.kako to znate?«daniela je to očito zadivilo.»to je vrlo star i vrlo neslan vic na terenu. Neukusan zapravo. Koji se priređuje zelenim novajlijama.«daniel se opet okrenuo djevojci.»i tako ga njegov nosač nije mogao naći. I gdje je Jensen sada?pokušao je ući Malcolmu u trag«, odgovorila je tajnica.»izviđači vele da je u tome skoro uspio. A onda je odustao i u krugu se vratio do zapadnog brijega. Otuda može promatrati čitav logor. Sve njegove prilaze.sad će čekati tri puna dana, gladujući i opkoljen mačkama, ako misli da će mu to pomoći. On se ne usudi doći Warfieldu praznih ruku.«daniel je pogledao Alexa.»Jeste li znali da je vas baš on izabrao za vođu ekspedicije?on me izabrao...«mcauliff nije dovršio rečenicu. Jer je shvatio da to ne bi ni imalo smisla.»recite našima da ostanu u blizini«, zapovjedio je ministar.»neka mu priđu, ali neka ga ne zarobljuju... ukoliko se ne posluži radijem koji seže do obale. Ako to učini, neka ga ubiju.što to, zaboga, govorite?«ljutito je upitao McAuliff.»Isusa mu boga, na to nemate nikakva prava!imamo ga i te kako, doktore. Vi ste pustolovi došli na ovaj otok. I zagadili ga svojim smećem. Nemojte mi samo pričati o pravima, McAuliff!«A onda je, isto tako brzo kao što ga je i podigao, najednom spustio glas. Obratio se djevojci.»sazovite vijeće.«29 Daniel je poveo McAuliffa niza stube na gustu travu s lijeve obale minijaturnoga kanala kroz koji je jurila voda. Nijedan od njih nije progovorio ni riječi. Alex je pogledao na sat; bilo je već skoro osam. Zrake su sumračnoga sunca izbijale preko zapadnih gora u sablasnim narančastim snopovima, brda koja su im presijecala put tvorila su crnkastosmeđe obrise, naglašavajući svoju nevjerojatnu visinu, golemost svojih tvrđava. Jezero je bilo silna ponjava od vrlo crnog stakla, uglačana

281 vještinom koja nadilazi ljudsku, i odražavalomasivne sjene gora i pruge narančastog sunca. Krenuli su niz padinu čistine i stigli do kamene ograde što je opasivala pašnjak. Daleko lijevo bila su vrata; Daniel im je prišao, oslobodio veliki jedincati kračun, pa ih raskrilio. Dao je McAuliffu znak da prođe.»oprostite mi što sam planuo«, rekao je ministar kad su zašli u polje.»moj bijes se sručio na krivog. Jer vi ste žrtva, a ne agresor. Mi to shvaćamo.a što ste vi? Jeste li vi žrtva? Ili agresor?ja sam ministar vijeća. A mi nismo ni jedno ni drugo. Ali to sam vam već objasnio.objasnili ste vi meni štošta, ali ja o vama i dalje ne znam ništa«, rekao je McAuliff, dok mu je pogled počivao na osamljenoj životinji što im je prilazila preko zamračenog polja. Bio je to mladi konj, i dok im je prilazio, neodlučno je njištao i poskakivao.»ovo se ždrijebe uvijek uspije osloboditi«, rekao je Daniel i potapšao nervoznu životinju po vratu.»njega će biti teško trenirati... Hej! Hej!«uskliknuo je Halidonac pa potapšao ždrijebe po boku, a onda ga poslao da, ritajući se i poskakujući i frkćući, poleti prema središtu polja.»možda sam baš na to i mislio«, rekao je Alex.»Kako vi trenirate... ljude? Kako to da vam ne pobjegnu?«daniel je zastao i pogledao McAuliffa. Bili su sami na velikom pašnjaku, preplavljeni živim bojama zamirućeg jamajkanskog sunca. To je svjetlo pretvorilo ministra u silhuetu i natjeralo McAuliffa da zakrije lice. Nije mogao vidjeti Danielov pogled, ali ga je osjećao.»mi smo u mnogome prilično nekompliciran svijet«, rekao je Halidonac.»Mi donosimo svu tehnologiju koja nam je potrebna, a isto tako i medicinske potrepštine, osnovne poljodjelske strojeve i slično. I to uvijek čine samo naši ljudi, i pritom se služe nikom znanim planinskim stazama. Sve nam ostalo daje naša zemlja. A naše treniranje kako ste vi to nazvali posljedica je shvaćanja da posjedujemo golemo bogatstvo. Naša se izolacija teško može nazvati apsolutnom. U što ćete se i sami uvjeriti.«od samoga djetinjstva, objasnio je Daniel, Halidoncu govore kako je povlašten i kako to rođenjem stečeno pravo mora opravdati svojim djelima. Već ga u najranijem školovanju zadoje etikom doprinosa društvu; njegova je dužnost da potpuno iskoristi svoje potencijale. Pritom mu vanjski svijet pokazuju u svim

282 detaljima njegova prepojednostavljenja, njegove komplikacije, njegov mir i njegovo nasilje; njegovo dobro i njegovo zlo. Pritom mu ništa ne skrivaju; mladu maštu ne opterećuju pretjerivanjima. Realističnim napastima kao protutežu možda i malo pretjeranu, priznao je Daniel postavljaju realističnu kaznu. Sve do njegova dvanaestog rođendana Halidonca stalno ispituju njegovi učitelji, starci iz Vijeća, te napokon i sam ministar. Na temelju tih ispita među njima biraju pojedince koje će školovati za vanjski svijet. Potom slijede tri godine priprema, pri čemu se koncentriraju na određena umijeća ili profesije. Kad navrši osamnaest godina, Halidonca ili Halidonku izvode iz zajednice i uvode u obitelj koja živi u vanjskom svijetu, no gdje su i otac i majka pripadnici plemena. Iako se Halidonci povremeno vraćaju u svoju zajednicu da posjete roditelje, ta obitelj postaje Halidončev zaštitnik na mnoge godine.»zar nemate i otpadnika?«upitao je Alex.»Rijetko kada«, odvratio je Daniel.»Proces je provjere vrlo temeljit.ali što se zbiva ako nije dovoljno temeljit? Ako dođe do...na to vam pitanje ne kanim odgovoriti«, prekinuo ga je ministar.»reći ću vam samo da je akabski labirint prijetnja kojoj nije ravan nijedan zatvor. Zahvaljujući njemu prijestupnika je i unutra i vani zaista jako malo. Otpadništvo je zaista iznimno rijetko.«ton je Danielova glasa ubio u Alexu svaku želju da nastavi s tom temom.»vratite ih ovamo?«daniel je kimnuo glavom. Broj stanovnika Halidona kontrolira se na dobrovoljnoj bazi. Daniel je tvrdio da na svaki par koji želi imati više djece, uvijek dolazi i par koji ih želi manje ili nimalo. I onda je, na McAuliffovo čuđenje, ministar dodao:»brakovi se sklapaju između nas i ljudi izvana. To je, dakako, neizbježno, a nužno je i poželjno. Ali tu je riječ o složenoj proceduri koja traje mjesecima i odvija se po vrlo strogim pravilima.obratni proces provjere?stroži se ne može ni zamisliti. A kontroliraju skrbnici zajednice.a što se zbiva ako brak ne...i taj odgovor, doktore, izlazi izvan granica.rekao bih da su kazne vrlo stroge«, rekao je Alex tiho.»možete misliti što god vas je volja«, rekao je Daniel i ponovno krenuo preko polja.»ali je vrlo važno da shvatite da mi imamo desetke... stotine skrbnika kuća

283 na pola puta po svim zemljama svijeta. U svakoj profesiji, u svim državnim upravama, u desecima sveučilišta i institucija baš svagdje... I nikad nećete doznati tko je član Halidona. I to je naša prijetnja, naša krajnja mjera zaštite.želite li time reći, ako otkrijem to što znam, da ćete me dati ubiti?i vas i sve članove vaše obitelji. Ženu, djecu, roditelje... a ako ne postoje formalne veze, onda ljubavnicu, najprisnije prijatelje, sve koji su imalo utjecali na vaš život. I potom ćemo vam izbrisati identitet, čak i sjećanje na vas.vi ne možete znati baš svakoga s kim sam razgovarao, baš za svaki telefonski razgovor koji sam obavio. I gdje se nalazim baš svaki čas. To ne može nitkol Ja mogu pokrenuti čitavu vojsku; i mogu vas naći!ali nećete«, rekao je Daniel tiho, što je bio kontrapunkt McAuliffovu izboju emocija.»zbog istih razloga zbog kojih to nije učinio niti itko drugi... Idemo. Evo nas.«sad su stajali na rubu polja. S druge je strane bilo vriježama pokriveno lišće šume Cock Pita, sve u crnim sjenama. I onda, najednom, zastrašujuće, zrak se ispunio prodornim zvukom užasne sonornosti. Bio je to jauk, neljudska tužaljka. Ton je bio dubok, bez daha, obavijao je sve i odjekivao od svega. Bio je to zvuk orijaškog puhačkog instrumenta, zvuk što se polako dizao i potom jenjavao do jednostavne, opskurne glazbene teme, da bi se potom ponovno uznio do ojađenog krika neke više melodije. I on je postajao sve glasniji i glasniji, i njegovi su odjeci sad prelazili u bas i hitali kroz prašumu, razbijali se o bokove okolnih planina i tako sve dok nije zadrhtala i sama zemlja. A onda je sve to najednom stalo, i McAuliff je samo stajao, skamenjen, dok je u daljini vidio obrise ljudskih likova što su koračali polako, promišljeno, u odmjerenoj kadenci, preko polja u chiaroscuro sjenama rane večernje tame. Nekoliko ih je nosilo zublje, nisko držeći plamen. U prvi su čas bila samo četvoricapetorica, što su dolazila od vrata. A onda su neki došli i s južne obale crnog, sjajnog jezera; ostali su stigli sa sjevera, izronivši iz tmine. Vidio je kako površinom vode prelaze čamci ravnoga dna, i na svakom je bila samotna zublja. Već ih je za nekoliko minuta bilo deset, pa dvadeset, trideset... sve dok ih McAuliff nije i prestao brojiti. Dolazili su odasvuda. Deseci tijela u polaganom gibanju, u blagom zibanju dok su prelazila preko zamračenih polja. Svi su se oni slijevali prema točki u kojoj su stajali Alex i Daniel.

284 Zatim se ponovno začulo neljudsko jecanje. Još glasnije ako je to uopće moguće nego prije, i McAuliff je rukama pritisnuo uši; vibracije što su mu prolazile kroz glavu i tijelo stvarale su bol istinski bol. Daniel mu je dotakao rame; Alex se naglo okrenuo kao da ga je netko divlje udario. Na trenutak je pomislio da mu se baš to dogodilo, jer je tako oštar bio onaj bolni osjećaj što ga je stvarao zaglušujući zvuk te užasne lamentacije.»idemo«, rekao je Daniel blagim glasom.»hollydawn bi vam mogao naškoditi.«mcauliff ga je čuo točno; i to je znao. Daniel je tu riječ izgovorio ne kao»halidon«nego kao»hollydawn«. Kao da ga je ta jeka, taj zaglušujući zvuk natjerao da se vrati nekom primitivnijem jeziku. Daniel je hitrim korakom pošao ispred Alexa i zašao u zid od grmlja. Onda je Halidonac naglo sišao u rov iskopan u prašumi. Alex je potrčao da ga dostigne, pa se skoro strmoglavio niz dugi, strmi hodnik stepenica uklesanih u stijenu. Čudno se stubište proširilo, kako sa strane tako i u dubinu, a onda je McAuliff shvatio da su se spustili u primitivni amfiteatar, kojem su se zidovi dizali desetpetnaest metara i sezali do površine zemlje. A stubište se pretvorilo u prolaz, zakrivljenu stijenu u kojoj su se s obje strane stvarali redovi sjedala koja su se spuštala prema središtu. I najednom je nestalo onog zaglušujućeg, bolnog zvuka što je dopirao odozgo. Zvuk je prestao. Sve je utihlo. Taj je amfiteatar, uklesan u nekakvom kamenolomu, prepriječio put svim vanjskim zvukovima. McAuliff je zastao na mjestu na kojem se našao i spustio pogled na jedincati izvor svjetla: maleni plamičak što je osvjetljavao kameni zid na sredini pozadine amfiteatra. Taj je zid bio uglavljen u blok tamnožute kovine. I taj je kovinski blok bio sparušeni leš. A ispred njega je bila rešetka od tankih trski napravljenih od iste žute tvari. McAuliff je morao prići bliže da shvati što je ta tvar: zlato. A to sasušeno, staro tijelo nekoć golemo pripadalo je mističnom potomku koromantskih poglavica. Akaba. Sačuvani ostaci praoca... što premošćuju stoljeća. Križ istine za pleme Akaba. Vjernicima da vide. I osjete.»tu dolje.«daniel je te riječi prošaptao, ali ih je Alex čuo sasvim jasno.»sjednite do mene. Molim, požurite.«mcauliff je pohitao niz preostale stepenice sve do poda te ljuske kamenoloma, i do Halidonca na desnoj strani primitivne pozornice. Iz zida su virila dva kamena

285 bloka; Daniel je pokazao prstom na jedan od njih: bilo je do sjedalo najbliže Akabinu lesu, udaljeno od njega niti dva i pol metra. McAuliff se spustio na tvrdi kamen, a pogled mu je privukao otvoreni katafalk od masivnog i ispletenog zlata. Leš pokriven upravo stavljenom kožom bio je u crvenkastocrnoj odjeći: stopala su mu i šake bili goli... i golemi, baš kao što mu je golema bila i glava. Kad se u obzir uzme skupljanje tijekom dva stoljeća, taj je čovjek zacijelo bio strahovito velik dobrano veći od dva metra. Jedincata zublja ispod zlatnog lijesa bacala je na zid treperave sjene; tanke su trske presijecale prednju stranu izrezbarenoga lijesa, pa hvatale svjetlo u desecima sićušnih odraza. Što duže u to gledam, pomislio je Alex, sve mi je lakše povjerovati da je to ljuska boga što leži na odru. Boga koji je zemljom kročio i zemlju obrađivao i ni dvije stotine godina nije moglo izbrisati tragove tih golemih stopala i šaka. Ali taj bog, taj čovjek nije se kinjio kao drugi ljudi... Začuo je prigušene korake i podigao pogled na mali amfiteatar. Kroz ulaz, skriven tamom, i niza stube dolazila je ta povorka ljudi i žena, pa se razdvajala i širila kroz poprečne kamene prolaze i zauzimala sjedala. U tišini. Ljudi sa zubljama stali su, u pravilnim razmacima, na stepenastim nivoima uz suprotne zidove. Svi su pogledi bili na smežuranom tijelu iza zlatne rešetke. Koncentracija je bila apsolutna; kao da su iz nje crpili život. U tišini. I onda, najednom, bez upozorenja, zvuk je hollydawna razbio mir silovitim praskom. Kao da je iz kamenite utrobe zemlje eksplozivno zaječala gromovita jadikovka, poletjela u vis i rasula se udarivši o stijenu, pa izjurila iz goleme jame, Akabina groba. McAuliff je osjetio kako mu iz pluća izlazi zrak, kako mu u glavu navire krv. Zabio je lice među koljena, rukama preklopio uši, a čitavo mu se tijelo zatreslo. Krik je porastao do krešenda, zavrištala je silna navala zraka i pojačala se do sumanutog vriska. To ljudsko uho ne može izdržati! pomislio je Alex i zadrhtao... zadrhtao kao nikad u životu. A onda je sve bilo gotovo i vratila se tišina. McAuliff se polako uspravio, spustio ruke, pa se uhvatio za kamen ispod sebe u pokušaju da suzbije divlje grčenje što mu je jurilo kroz tijelo. Pogled mu se zamaglio od krvi koja mu je sunula u sljepoočice; zatim mu se polako razbistrio, u

286 fazama, i tada je pogledao redove Halidonaca, u odabrane pripadnike plemena Akaba. Svi su oni svi redom, svi do jednog oštro gledali, pogleda prikovanih na pradrevno, smežurano tijelo iza zlatne trske. Alex je shvatio da su ostali točno tako kroz sve to razorno ludilo zbog kojeg je skoro sišao s uma. Okrenuo se Danielu; i makinalno dahnuo. I ministar vijeća je stajao kao skamenjen; crne su mu oči bile razrogačene, čeljust ukočena, lice nepomično. Ali je on u nečem ipak bio drukčiji od ostalih, jer su mu niz obraze tekle suze.»vi ste poludjeli... svi vi«, rekao je Alex tiho.»vi niste pri sebi...«daniel nije odgovorio. Daniel ga nije ni mogao čuti. Jer je bio u hipnotičkom stanju. U kojem su bili i svi ostali. Svi u toj izdubljenoj ljusci pod zemljom. Skoro stotinu muškaraca i žena neodoljivo zahvaćenih silom koja je nadilazila njihovu moć shvaćanja. Autosugestija. Na se usmjerena somnipatija. Kolektivna hipnoza. Bez obzira na to što u svemu tome bio katalizator, svi su ljudi u tom primitivnom amfiteatru bili hipnotizirani i nedostupni. U nekom drugom svijetu... u nepoznatom vremenu i prostoru. Alexander se osjetio kao uljez; promatrao je obred suviše tajnovit za njegove oči. Samo što on nije tražio da ga ovamo dovedu. Njega su na to prisilili otrgli ga s njegova mjesta i natjerali da bude očevidac. Pa ipak, taj ga je očevid ispunio tugom. I to što je vidio nije mogao shvatiti. I zato je pogledao tijelo što je nekad bilo orijaš, Akaba. Zapiljio se u smežurano meso nekoć crnog lica. I na sklopljene oči, tako smirene u smrti. Na goleme ruke smotane tako snažnom gestom preko crvenkastocrne halje. A onda je to crnilo na licu... te oči... te oči... O, moj Bože! O, Isuse! Sjene su stvarale varke... užasne, jezive varke. Akabino se tijelo pomaklo. Oči su se otvorile; prsti su se golemih ruku raširili, šake okrenule, ruke podigle... pedalj nad drevno ruho. U molitvi. I onda ništa. Samo smežurani les iza zlatne rešetke.

287 McAuliff se pritisnuo o kameni zid, očajnički pokušavajući vratiti duševno zdravlje. Zatvorio je oči i duboko se zadihao, hvatajući se za kamen pod sobom. To se nije moglo dogoditi! To je zacijelo bila nekakva masovna halucinacija, potpomognuta teatarskim varkama i popraćena skupnim očekivanjem i tim vražjim nezemaljskim zvukom od kojeg su pucali bubnjići! Pa ipak je on to vidio! I sve je to bilo užasavajuće efektno. Nije znao koliko je to potrajalo ta minuta, ili sat, ili desetljeće užasa no onda je začuo Danielove riječi.»sad ste to i vidjeli.«tvrdnja je bila izrečena blagim glasom.»nemojte se bojati. O tome više nikad nećemo prozboriti ni riječi. I u tome nema zla. Samo dobra.ja... ja...«alexander je ostao bez riječi. Niz lice mu se slijevao znoj. A izdubljeno je zemljište vijećnice bilo hladno. Daniel je ustao i pošao do središta kamene platforme. Umjesto da se obrati plemenu Akaba, okrenuo se McAuliffu. Svoje je riječi izgovorio šaptom ali su one, kao i prije, bile jasne i precizne, i odzvanjale od zidova.»akabino učenje dira u srce sve ljude, baš kao što to čini i nauk svih drugih proroka. Premda ga samo malobrojni poslušaju. Pa ipak, posao se mora nastaviti. Moraju ga nastaviti svi koji to mogu. I to je zaista naprosto tako. Akabi su bila dana golema bogatstva... koja nadilaze maštu onih koji ga nikad neće poslušati, onih koji bi samo krali i korumpirali... I zato izlazimo u svijet a da svijet to i ne zna. I činimo što možemo... I tako se to mora nastaviti u vječita vremena, jer kad bi svijet za nas znao, on bi se nametnuo Halidonu, plemenu Akaba, i to bi uništilo Akabino učenje... Mi nismo glupi, doktore McAuliff. Mi znamo s kim razgovaramo, kome povjeravamo svoje tajne. I svoju ljubav... Ali nas nemojte krivo shvatiti. Mi znamo i ubiti: i mi ćemo to i učiniti ako je potrebno zbog zaštite Akabine riznice. I u tome smo opasni. I u tome smo apsolutni. I ako se vanjski svijet uplete, uništit ćemo i sebe i riznice. Ja, kao ministar vijeća, pozivam vas da ustanete, doktore McAuliff. I okrenete se od plemena Akaba, od ovog halidonskog vijeća, i postavite se prema zidu. I pritom ćete, zagledani samo u kamen, slušati glasove, koji će vam reći lokacije i podatke. Kao što vam već rekoh, mi nismo budale. Mi shvaćamo zakone tržišta. Ali vi nikad nećete vidjeti lica, nikad doznati tko je zapravo govorio. Znat ćete samo da oni iznose Akabina bogatstva. Mi po čitavom svijetu dijelimo goleme svote, i koncentriramo ih kako najbolje znamo i umijemo na područja najmasovnijeg ljudskog stradanja. Na džepove gladi

288 i beskućništva... jalovosti. Halidon iz dana u dan pomaže nebrojenim tisućama. Svakodnevno. U praktičnom smislu. Molim vas da ustanete i okrenete se zidu, doktore McAuliff.«Alexander je ustao sa svog kamenog bloka i okrenuo se. Pogled mu je na jedan kratak trenutak pao na Akabin leš. Potom je skrenuo oči i zapiljio se u nebodernu kamenu površinu. Daniel je nastavio.»mi svoj doprinos dajemo ne misleći pritom na politički dobitak ili stjecanje utjecaja. Mi to činimo zato što posjedujemo skriveno blago i obavezu da to činimo. To je Akabin nauk. Ali svijet još nije spreman prihvatiti naš način razmišljanja, Akabin način razmišljanja. A nas bi uništila globalna lažljivost, natjerala nas možda da sami sebe uništimo. A to ne smijemo dopustiti. Zato shvatite ovo, doktore McAuliff. Osim što je sigurno da ćete umrijeti, otkrijete li to što ste doznali o plemenu Akaba, sigurno je i još nešto, a što je mnogo važnije od vašeg života: u tom će slučaju prestati Halidonov rad. I to je naša zadnja i najteža prijetnja...«zatim su glasovi, jedan po jedan, izrecitirali sljedeće lapidarne tvrdnje:»afrička os. Gana. Četrnaest tisuća bušela žila. Posrednik: Smvthe Brothers, Cape Town. Barclav's Bank...Sierra Leone. Tri tone lijekova. Posrednik: Baldazi Pharmaceuticals, Alžir. Bank of Constantine...Indokineska os. Vijetnam, Mekong, pokrajina Quan Tho. Radiološko i laboratorijsko osoblje i pribor. Posrednik: švicarski Crveni križ. Bank of America...Jugozapadna hemisferska os. Brazil. Rio de Janeiro. Serum protiv tifusa. Posrednik: Surgical Salizar. Banco Terceiro, Rio...Sjeverozapadna hemisferska os. Zapadna Virginia. Apalači. Dvadeset četiri tone hrane. Posrednik: Atlantic Warehousing. Chase Manhattan, New York...Indijska os. Izbjeglički logori. Cjepiva, lijekovi. Posrednik: Međunarodna organizacija za raseljene osobe. World Bank, Burma...«Muški su i ženski glasovi nastavili brujati, i rečenice su bile odrješite, pa ipak izrečene nekako blago. Potrajalo je to tako skoro čitav sat, i McAuliff je shvatio da su mnogi govorili i dvaput, no da je svaki put bila riječ o drugoj informaciji. Ništa se nije ponovilo.

289 Napokon je zavladala tišina. Dugo razdoblje tišine. A onda je Alexander osjetio ruku na ramenu. Okrenuo se i na sebi osjetio Danielov pogled.»jeste li shvatili?da, shvatio sam«, odgovorio je McAuliff. Krenuli su preko polja prema jezeru. Šumski su se zvukovi miješali s brujem planina i lomljavom slapa kilometar i pol na sjeveru. Stali su na obali kanala i Alex se pognuo, dohvatio kamenčić, pa ga bacio u crno, blistavo jezero u kojem se caklila mjesečina. I pogledao Daniela.»Na svoj način, i vi ste opasni kao i svi ostali. Jedan čovjek... koji izvodi tolike... operacije bez znanja javnosti. Bez nadzora, bez ravnoteže. I onda dobro lako postane zlo, i zlo dobro. Malcolm je rekao da se vaš... mandat ne određuje prema kalendaru.i ne određuje se. Ja sam izabran doživotno. I samo ja mogu sebi oduzeti službu.i odrediti nasljednika?na to mogu utjecati. Ali zadnju riječ, naravno, ima vijeće.onda mislim da ste još opasniji.to ne niječem.«30 Putovanje do Montega bilo je mnogo lakše od zaobilaznog marša od Martha Brae. Kao prvo, najveći su dio puta svladali vozilom. Malcolm, koji je svoju halju zamijenio odjećom iz Savile Rowa, poveo je Alexandera oko jezera do njegova jugoistočnoga kraja, gdje ih je dočekao trkač i odveo ih do podnožja brdske litice, skrivene prašumom. Željezni lift, čiji su debeli lanci bili skriveni stijenom brda, uzdigao ih je iz golemog ponora do drugoga trkača, i on ih je smjestio u malu žičaru koja se kretala po kablu smještenom ispod krošanja šume. Na kraju te vožnje žičarom, treći ih je trkač proveo kroz niz dubokih špilja, koje je Malcolm nazvao poskočicama. Rekao je Alexu da su poskočice dobile ime po gusarima iz sedamnaestog stoljeća koji su jurili kopnom od zaljeva Bluefield i svoja blaga pohranjivali u duboke bazene u špiljama. Drugi je mogući korijen tog imena a mnogi su ga smatrali mnogo vjerojatnijim dolazio od upozorenja putniku,

290 ako ne pripazi kud gazi, da bi se lako mogao okliznuti i strmoglaviti u pukotinu. U kojem je slučaju lom bio izvjestan, a smrt bar moguća. McAuliff je ostao uz trkača, a snop mu je džepne svjetiljke bio uperen u kamenitu tamu pred njima. Kad su izašli iz špilja, produžili su kroz kratku dionicu prašume do prve razaznatljive ceste na koju su dosad naišli. Trkač je uključio prenosivi radio; nakon deset minuta sa zapada je, iz katranski crnih šupljina, izišao LandRover i onda im je trkač rekao zbogom. Robusno se vozilo gibalo preko isprekrižanog uzorka seoskih cesta, i pritom je vozač vozio najtiše što je mogao, pa silazeći niza strminu vozio s ugašenim motorom i na prilazima naseljenim područjima gasio farove. Vožnja je potrajala pola sata. Prošli su kroz marunsko selo Accompong pa skrenuli na jug i nakon nekoliko se milja našli na ravnom prostranstvu travnjaka. U mraku, na rubu polja, iz kamuflažnog zaklona od paprati i akacije, izvezli su mali avion. Bio je to dvosjed Comanche; uspeli su se u nj i Malcolm je sjeo za komande.»to je jedina teška dionica puta«, rekao je dok su rulali pred uzlijetanje.»moramo letjeti tik uz zemlju da izbjegnemo radar. Na nesreću, tako rade i avioni koji švercaju narkotike. Ali nas manje brine policija, a više opasnost da ćemo se sudariti.«pa ipak su uspjeli, bez nesreće no ipak susrevši nekoliko krijumčarskih aviona, sletjeti na tlo samotne farme, jugozapadno od Unity Halla. Od tuda ih je od Montego Baya dijelilo još samo petnaest minuta vožnje.»ako bismo ostali isključivo u crnačkom dijelu grada, mogli bismo izazvati sumnju. Vi zbog boje svoje kože, a ja zbog svoga govora i odjeće. A sutra ćemo morati biti mobilni u bjelačkom području.«odvezli su se do Hotela Cornwall Beach i prijavili se u razmaku od deset minuta. Rezervirali su susjedne, ali ne i spojene sobe. Bila su već dva u noći, i McAuliff se iscrpljeno srušio u krevet. Nije spavao već četrdeset osam sati. Pa ipak mu san jako dugo nije došao na oči. Razmišljao je o toliko toga. O briljantnom, osamljenom i nespretnom Jamesu Fergusonu i njegovu nenadanom odlasku u zakladu Craft. Zapravo otpadništvu. Bez objašnjenja. Alex se nadao da će Caft Jimbomonu ponuditi nekakvo rješenje. Zato što je on zauvijek izgubio povjerenje.

291 A mislio je i na tako ljubazne i šarmantne Jensenove... do vrlo uvaženih grla upalih u manipulacije kompanije Dunstone. Baš kao i na»karizmatskog vođu«charlesa Whitehalla, koji je čekao da na»konju cmčine Pompeja«projaše kroz Victoria Park. Whitehall nije bio dorastao Halidonu. Njega pleme Akaba ne bi toleriralo. Baš kao što se u Akabin nauk nije moglo uklopiti ni nasilje Lawrencea, onog orijaškog dječakamuškarca... nasljednika Baraka Moorea. Lawrenceova»revolucija«neće nikad uspjeti. Bar ne onako kako ju je on zamislio. Alex je razmišljao i o Samu Tuckeru. Tuck, ta čvornata kamena sila stabilnosti. Hoće li Sam otkriti ono što zapravo traži na Jamajki? Jer je on očito nešto tražio. Pa ipak je McAuliff od svega najviše mislio na Alison. Na njezin ljupki polusmijeh i bistre plave oči u mirnom prihvaćanju, njezinu obliku shvaćanja. Koliko ju je volio. I onda se upitao, kad mu je svijest zaplovila u sivu, pustu prazninu sna, hoće li zajedno proživjeti život. Nakon ovog ludila. Ako ga preživi. Ako ga prežive. Naručio je buđenje za Četvrt do dvanaest prema londonskom vremenu. U podne. Za Halidon. Kava je stigla za sedam minuta. Osam do dvanaest. Telefon je zazvonio nakon tri minute. Pet minuta do podne po londonskom vremenu. Bio je to Malcolm, i nije bio u svojoj hotelskoj sobi. Bio je u uredu Associated Pressa, podružnici Montego Bay u St James Streetu. Želio je provjeriti je li se Alex probudio i uključio radio. A možda i televizor. McAuliff je uključio oba uređaja. Malcolm Halidonac će ga nazvati kasnije. U tri minute do sedam ili dvanaest sati po londonskom vremenu na vratima je sobe začuo brzo kucanje. Alexander se prenuo. Malcolm nije rekao ni riječi o posjeti; nitko nije znao da je on u Montego Bayu. Prišao je vratima.»da?«riječi s druge strane vrata bile su izgovorene s oklijevanjem i dubokim, poznatim glasom.»je li to... McAuliff?«

292 I Alexander je u trenutku razumio. Ta simetrija, ta sinkronizacija bila je sjajna, a samo su sjajni umovi mogli zamisliti i izvesti takav simboličan udar. Otvorio je vrata. R. C. Hammond, iz Britanske obavještajne, stajao je u hodniku, ukrutivši svoj vitki stas, dok mu je na licu bio izraz potisnute zgranutosti.»blagi Bože. To ste vi... Nisam im vjerovao. Vaši signali s rijeke... U njima nije bilo ništa neobično, baš ništa!to je«, odgovorio je Alex,»najkatastrofalniji sud što sam ga ikada čuo.izvukli su me iz moje sobe u Kingstonu... još prije nego se razdanilo. Odvezli me u brda...i prebacili avionom u Montego«, dovršio je McAuliff i pogledao na sat.»učtite, Hammond. Imamo još minutu i petnaest sekundi.za što?sad ćemo to otkriti obojica.«dvanaest sati po londonskom vremenu. Ništa neobično. Ništa. Hammond je stajao kraj prozora i gledao u modrozelenu vodu zaljeva. Šutio je; njegov je bijes bio gnjev čovjeka koji je izgubio vlast nad sobom zato što nije shvaćao poteze svojih protivnika. I, što je još važnije, zašto ih povlače. Manipulator kojim se manipulira. McAuliff je sjedio na krevetu, s pogledom na televizoru, na kojem je sad tekla putopisna brbljarija prepuna laži u stilu»prekrasni grad Kingston«. Istodobno je radio na noćnom ormariću dreždao svoju smjesu kakofonične glazbe i grozničavih reklama za sve od Coppertonea do Hertza. U prekidima bi se začuo sirupasti ženski glas glasnogovornice Ministarstva zdravlja, koja je govorila otočkim ženama da»trebaju zatrudnjeti«, iza čega bi uslijedilo ponavljanje vremenske prognoze... pri čemu vrijeme nikad nije bilo»malo oblačno«nego»djelomično sunčano.«ništa neobično. Ništa. Bilo je jedanaest i dvanaest po londonskom vremenu. I dalje ništa. A onda se dogodilo.

293 Pijevni je, visoki karipski glas na radiju javio kroz glazbu da je u»sunčanom raju Montego Bay«točno sedam sati. Slika je na televizoru prikazivala fotografiju, dugački potez bijele plaže u naglom rasplinuću. Spiker je, svojim pretjerano angliciziranim glasom, iznosio vrline»našeg otočnog života«i pozdravaljao»sve posjetitelje iz hladne klime«, pa smjesta istaknuo kako u New Yorku upravo zavija snježna mećava.»prekidamo emitiranje...«i tada, poput beznačajnog vala rođenog iz morskih dubina koji u prvi čas ne opažamo, no koji polako raste i najednom izleti iz vode i zapjeni se u kontroliranom gnjevu polako se počeo razabirati obrazac užasa. Ta je najava bila tek preludij flauta solo koja ocrtava najbitnije note teme koja će se uskoro razviti. Eksplozija i pogibija u Port Antoniju. Istočno krilo kuće Arthura Crafta razneseno je eksplozivom, i požar koji je pritom nastao progutao je najveći dio kuće. Strahuje se da je među poginulima i patrijarh zaklade. Šuška se da je nizu eksplozija prethodilo puškaranje. U Port Antoniju je zavladala panika. Puškaranje. Eksplozivi. Rijetko, da. Ali ne i nečuveno na otoku zasijanom nasiljem. I suzbijenim gnjevom. Sljedeći je»prekid«uslijedio za manje od deset minuta. Bio je to sasvim primjereno, pomislio je McAuliff izvještaj iz Londona. Ovaj je upad u program opravdao pomična slova preko televizijskog ekrana:»mnogo poginulih u Londonu, pun izvještaj u glavnom Dnevniku«. Radio je pustio da se odvrti duga glazbena reklama, i tek kad je ona dovršila svoju abrazivnu dionicu, vratio se glas, ovaj put autoritativno zbunjen. Pojedinosti su i dalje bile rasplinute, ali ne i zaključci. Ubijene su četiri osobe najvišeg ranga u državnoj upravi i industriji. Ravnatelj Llovdsa, jedan blagajnik Unutrašnjih prihoda, kao i dva člana Donjega doma, oba predsjednici važnih odbora trgovačkih društava. Metode: dvije već poznate, i dvije nove orijentirane na dramatiku. Dalekometna puška ispaljena s prozora u baldahin nad ulazom u Belgraviju. Automobil raznesen dinamitom na parkiralištu u Westminsteru. I potom novi: otrov zasad se sumnja na strihnin stavljen u Beefeaterov martini, nakon čega je u

294 roku od dvije minute nastupila smrt; užasna, divlja smrt u grčevima... i oštrica noža zabijena u pokretno meso na pretrpanom uglu u Strandu. Ubojstva izvršena; nijedan ubojica nije uhvaćen. R. C. Hammond je stajao pokraj hotelskog prozora i osluškivao uzbuđeni glas jamajkanskog spikera. A kad je progovorio, njegova je šokiranost bila očita.»moj Bože... Svi su ti ljudi u jednom času bili pod povećalom...molim?pod sumnjom da su počinili teška kaznena djela. Kriminal, iznuđivanje, prijevaru... Nikad im ništa nije dokazano.nešto sad ipak jest.«potom je na red došao Pariz. Prve je vijesti poslao Reuters, a njih su u roku od nekoliko minuta prenijele i sve druge novinske agencije. I broj je ponovno bio... četiri. Četiri Francuza zapravo tri Francuza i jedna Francuskinja. Ali ipak četiri. I opet su to bile istaknute osobe iz industrije i državne uprave. I tehnika je opet bila ista: puška, eksploziv, strihnin, nož. Francuskinja je bila vlasnica pariške modne kuće. Nemilosrdni sadist za koju su već odavno smatrali da je povezana s korzikanskom mafijom. Nju su ustrijelili iz velike daljine kad je izlazila na St Germain des Pres. Od trojice muškaraca, jedan je bio član predsjednikova svemoćnog Elvsee Financiala; njegov je Citroen eksplodirao kad je okrenuo ključ za paljenje na Rue du Bac. Dva su preostala Francuza bili moćni direktori brodarskih kompanija s bazom u Marseillesu, s flotama pod paragvajskom zastavom... i u vlasništvu markiza de Chatelleraulta. Prvi se zgrčio i bacio, pa tako i umro prebačen preko kavanskog stola na Montmartreu popivši strihnin u kasnom jutarnjem espresu. Drugom su rasporili prsa mesarskim nožem na krcatom pločniku pred hotelom Georges Cinque. Nekoliko minuta poslije Pariza na red je došao Berlin. Na Kurfiirstendammu, netko je s krova obližnje kuće pucao na Unter Schriftfuhrera Bundestagove Inozemne agencije u trenutku kad je polazio na poslovni doručak. Jedan je Direktor Mercedes Benza zastao pred semaforom na Autobahnu, i tu mu je na prednje sjedalo automobila bačeno dvije bombe, što je za nekoliko sekundi demoliralo i automobil i vozača. Poznatom su trgovcu narkoticima u baru Grand Hotela u čašu bavarskoga piva stavili otrov, a jednog su zastupnika Einkiinfte Finanzamta stručno proburazili kroz srce smrt je nastupila trenutačno u pretrpanom predvorju državne zgrade.

295 Slijedio je Rim. Financijskog stratega Vatikana, prezrenog kardinala koji je stalno odobravao iznuđivanje novca od neobaviještene sirotinje, a koje je provodilo militantno svećenstvo, oborio je atentator koji je ispalio pušku iza Berninijeve kolonade na Trgu svetog Petra. Jedan se funzionario milanskog Mondadorija uvezao u slijepu ulicu kraj Via Condotte, i tu mu je eksplodiralo vozilo. Direttore carinarnice na rimskom aerodromu Fiumicino sa svojim je kapucinom popio i smrtonosnu dozu strihnina. Kad je moćni broker iz Borse Valori krenuo niz Španjolske stube prema Via Due Macelli, netko mu je zabio nož u rebra. London, Pariz, Berlin, Rim. I broj je uvijek bio četiri... i metode identične: puška, eksploziv, strihnin, nož. Četiri različite, domišljate metode. I svaka je bila tako upadljivo medijski promišljena, usmjerena na šok. I sva su ubojstva bila djelo stručnih profesionalaca: nijednog počinitelja nisu uhvatili na mjestu zločina. Ni radio ni televizijske stanice nisu više ni pokušavale nastaviti s redovnim programom. Uz imena su polako dolazili i sve detaljniji životopisi. A pritom se pojavilo i još nešto, svima njima zajedničko, što je potvrđivalo Hammondov sažetak o četiri ubijena Engleza: žrtve nisu bili tek obični istaknuti ljudi iz industrije i vlade. Toliki su od njih imali mrlje na savjesti da je to budilo sumnju i u ostale. Bili su to pojedinici koji nisu bili imuni na službene provjere. Kad su na svjetlo dana počele izbijati prve slutnje, radoznali su novinari počeli kopati brzo i žestoko, pa izvlačiti desetke glasina, i više nego glasina činjenica: prijava (uglavnom odbačenih zbog beznačajnosti), optužbi oštećenih takmaca, nadređenih i podređenih (odbačenih, povučenih... nedovoljno potkrijepljenih), parnica (riješenih izvansudskom nagodbom ili odbačenih zbog nedostatka dokaza). Bio je to otmjeni presjek osumnjičenika. Zablaćenih, okaljanih, s aurom korupcije. I sve se to dogodilo prije nego što su kazaljke na McAuliffovu satu pokazale brojku devet. Podne i dva sata. Po londonskom vremenu. Dva popone u Mayfairu. Doba gužvi u Washingtonu i New Yorku. Nitko nije skrivao tjeskobu što ju je osjećao dok je sunce prevaljivalo svoj put s istoka preko Atlantika. Nagađanja su postala upravo divlja, porasla do histerije: već se počelo govoriti o uroti međunarodnih dimenzija, o kabali pravednički nastrojenih fanatika koji su silovito izvršavali osvetu kroz čitav civilizirani svijet. Hoće li ona dotaći i obale Sjedinjenih Država? No to se, naravno, već dogodilo. Prije dva sata.

296 Nespretni se orijaš tek počeo meškoljiti, prepoznavati znakove širenja pošasti. Prve su vijesti stigle na Jamajku iz Miamija. Radio Montego prikupljao je duplirane radioizvještaje, pa ih prosijao i sortirao... da bi na kraju emitirao snimljene riječi raznih spikera koji su se požurili verbalizirati događaje što su pljuštali iz teleprintera novinskih agencija. Washington. Rano jutro. Zamjenika sekretara za proračun nositelja moćne političke funkcije koju je stekao otvorenim propitkivanjem o prilozima za kampanju ustrijelili su dok je kondiciono trčao po postranoj cesti kraj svoje rezidencije u Arlingtonu; oružje je bilo dalekometna puška, vjerojatno s teleskopskim nišanom, a ispaljena je s brijega iznad ceste. Tijelo je otkrio neki automobilist u 8.2; procjenjuje se da je smrt nastupila prije dva sata. Podne po londonskom vremenu. New York. Oko sedam sati ujutro, kad je izvjesni Gianni Dellacroce poznata mafijaška ličnost ušao u svoj Lincoln Continental u prigrađenoj garaži svoje kuće u Scarsdaleu, uslijedila je eksplozija koja je čitavu prigradnju istrgla iz temelja, te na licu mjesta usmrtila Dellacrocea a na ostatku kuće prouzročila poveću štetu. Za Dellacrocea se pričalo da je bio... Podne. Po londonskom vremenu. Phoenix, Arizona. U otprilike 5.15 ujutro, izvjesni se Harrison Renfield, međunarodni novčar i magnat nekretnina s golemim posjedom na Karibima, najednom srušio u svom privatnom apartmanu u Thunderbird Clubu nakon kasne noćne zabave s prijateljima. Bio je naručio noćni doručak: slutilo se na otrov, jer su u hodniku što je vodio do Renfieldova apartmana pronašli Thunderbirdova konobara u nesvjesnom stanju. Naređena je autopsija... Pet sati po brdskom vremenu. Dvanaest ujutro, u Londonu. Los Angeles, California. Točno u 4.00 ujutro mladi je senator iz Nevade kojem su nedavno pripisali (iako ga zbog toga nisu i osudili) porezne prijevare u Las Vegasu sišao je s pomoćnog čamca na molo u Marini del Ray. Čamac je bio pun gostiju što su se vraćali s jahte nekog filmskog producenta. I onda je negdje na putu između čamca i početka mola netko tom mladom senatoru iz Nevade rasporio trbuh oštricom tako dugom, i njome zasjekao tako duboko, da mu je kroz razderanu kralježnicu izbila hrskavica. I tako se srušio sred veselog društva, i bučno ga je mnoštvo ponijelo sve dok u vrućem fluidu, koji je pokrio toliko njih, nije

297 prepoznalo krv. Uslijedila je panika, i makar je užas bio alkoholiziran, ipak je bio vrlo jak. Četiri ujutro. Po pacifičkom vremenu. Dvanaest ujutro, u Londonu. McAuliff je zanijemjelo pogledao ošamućenog Hammonda.»Posljednja se dojavljena pogibija dogodila u četiri ujutro... u dvanaest po londonskom vremenu. U svakoj su od tih zemalja poginula četvorica, i to na četiri paralelna identična načina... To je ta aravačka četvorka odiseja smrti... tako je oni zovu.ma o čemu to govorite?nagodite se s Halidonom, Hammonde. Nije vam druge; to je njihov dokaz... Oni vele da je to samo vršak.vršak?vršak Dunstoneove ledene sante.to su nemogući zahtjevi!«zagrmio je R. C. Hammond, a na licu su mu nabrekle sve žilice, i po čitavoj mu koži stvorile mrljice rumenoga bijesa.»neće nama diktirati nikakve proklete crnčinelonda nećete dobiti popis.dobit ćemo ga, i to silom. Sad nije čas za sporazume s divljacima!«alexander je pomislio na Daniela, na Malcolma, na ono nevjerojatno selo pokraj jezera, na Akabin grob... na Akabinu riznicu. O svemu tome on nije ni smio ni želio govoriti. A kad dobro promisli, nije ni morao.»vi mislite da je to što se dogodilo djelo divljaka? Ne mislim pritom na samo ubijanje, to neću braniti. Ali metode, izbor žrtava... Nemojte se zavaravati.ma boli me što vi mislite ili ne mislite...«hammond je brzo prišao telefonu na noćnom ormariću. Alex je ostao u naslonjaču kraj televizora. Hammond je sad već po šesti put pokušavao uspostaviti vezu. Englez je u čitavom Kingstonu imao samo jedan telefonski broj kojim se mogao poslužiti: kad je riječ o tajnim operacijama, telefoni ambasade nisu dolazili u obzir. Svaki put kad bi se uspio probiti do Kingstona što u Montegu baš nije bio najlakši podvig otkrivao bi da je broj zauzet.»o, do đavola! Neka ga vrag nosi!«prasnuo je agent.»nazovite ambasadu prije nego vas strefi šlag«, rekao je McAuliff.»Nagodite se s njima.ne budite konj«, odgovorio je Hammond.»Oni ne znaju tko sam ja. Mi se ne služimo osobljem ambasade.razgovarajte s ambasadorom.a za koga milog vraga? I što da mu kažem? 'Oprostite, gospodine ambasadore, ali ja se zovem tako i tako. Ja sam vam zapravo...' Sad slijedi vražje objašnjavanje ako bi me on uopće htio saslušati bez prekidanja koje bi potrajalo najmanje sat

298 vremena. A onda bi taj krebil počeo slati brzojave u Downing Street!«Hammond se žustrim korakom vratio do prozora.»i što ćete učiniti?oni su me izolirali, valjda vam je to jasno?«hammond je ostao kraj pozora, leđima okrenut McAuliffu.»Mislim da jest.namjera im je bila da me odsijeku i prisile da do kraja upijem dojam... protekla tri sata...«britančev je glas zamišljeno zamro. McAuliff se začudio.»to onda predmnijeva da im je poznat taj broj u Kingstonu, da su ga nekako izbacili iz mreže.ja u to ne vjerujem«, rekao je Hammond, pogleda i dalje izoštrena na vodu zaljeva.»ali do sada je Kingston shvatio da su me oteli. Ne sumnjam da su naši ljudi aktivirali sve veze na otoku, i da mi pokušavaju nanjušiti trag. Taj će telefon stalno zvoniti.vi niste zarobljenik; vrata nisu zaključana.«alex se najednom upitao je li to doista tako. Ustao je iz naslonjača, prišao vratima i otvorio ih. Na dnu su hodnika stajala dva Jamajkanca kraj baterije liftova. Pogledali su McAuliffa, i makar ih nije poznavao, ipak je prepoznao onaj prodorni, suzdržani mir na njihovim licima. Takve je oči, takav izraz već vidio visoko gore u gorju Flagstaff. Bili su to pripadnici Halidona. Alex je zatvorio vrata i okrenuo se Hammondu, ali prije nego što je mogao progovoriti i riječi, Englez se oglasio, i dalje leđima okrenut Alexu.»Jeste li sad dobili svoj odgovor?«upitao je tiho.»u hodniku su dvojica«, rekao je McAuliff nepotrebno.»vi ste to znali.ja to nisam znao, ali sam pretpostavljao. Postoje neka osnovna pravila.i dalje mislite da su oni divljaci?sve je relativno.«hammond se okrenuo od prozora i postavio se licem prema Alexu.»Vi ste sada posrednik. Siguran sam da su vam to rekli.ako to 'posrednik' znači da ću im prenijeti vaš odgovor, onda jesam.samo odgovor? Zar nisu zatražili nikakva opipljiva jamstva?«englez je djelovao zapanjeno.

299 »Ja mislim da to dolazi tek u drugoj fazi. Koliko sam shvatio, to je kontakt koji se uspostavlja postupno. I ne vjerujem da će sluzi pokornom Njezina Veličanstva vjerovati na golu riječ. Jer se on suviše lako služi izrazom 'crnčina'.baš ste konj«, rekao je Hammond.»A vi ste autokratska nula«, odgovorio je McAuliff podjednako prezrivo.»oni vas imaju, agentmon. Baš kao i Dunstoneov popis. Vi se igrate u njihovu pješčaniku... prema njihovim 'temeljnim dogmama'.«hammond je oklijevao, potiskujući bijes.»možda i ne. Postoji još jedan prilaz koji nismo istražili. Oni će vas odvesti natrag... Volio bih da i mene povedu s vama.oni na to neće pristati.možda im drugo ne preostaje...dajte da s jednim budemo nacistu«, prekinuo ga je Alex.»U Cock Pitu boravi istraživačka ekspedicija s bijelcima i crncima i nitko neće u pogibelj dovesti nijedan život.nešto ste zaboravili«, odgovorio je Hammond tiho i s visine.»da mi znamo gdje se ona nalazi s pogreškom manjom od tisuću metara.vi niste dorasli onima koji je čuvaju. I nemojte to ni pomišljati... Jedan krivi korak, jedno skretanje, i slijede masovna pogubljenja.da«, rekao je Hammond.»Ja vjerujem da je u onom prethodnom slučaju došlo baš do takvog pokolja. A krvnici su bili ti čijim se metodama i izboru vi toliko divite.okolnosti su bile drukčije. Vi ne znate čitavu priču...dajte, kanite se toga, McAuliff. Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da zaštitim živote ljudi iz vaše ekipe, ali moram prema vama biti sasvim iskren. Oni za mene nisu najvažnija stvar na svijetu, baš kao što to nisu ni za Halidon! Tu su u igri i mnogo važnije stvari.«englez je na trenutak zastao, da bi svojim riječima pojačao značenje.»a ja vas uvjeravam da su naša sredstva mnogo veća od sredstava ijedne sekte... obojenih fanatika. I stoga vam savjetujem da u zadnji čas ne mijenjate gospodara.«spiker je na televizijskom ekranu i dalje zvrndao, i čitao s papira koje su mu dodavali drugi u studiju. Alex u to nije mogao biti siguran jer nije slušao ali mu se učinilo da je čuo ime, izgovoreno na drukčiji način... kao da je povezano s nekom

300 novom i drukčijom informacijom. Spustio je pogled na televizor, i podigao ruku, dajući Hammondu znak da se stiša. Doista je čuo to ime. I baš kao što je prva vijest prije tri sata bila preludij sredstvo da se označi početak teme u ovom je McAuliff prepoznao kodu. Užas je bio orkestriran i po pravilima umijeća priveden kraju. Spiker se iskreno zagledao u kameru, pa mu se pogled vratio na papire što ih je držao u ruci.»da po.novim bilten. SavannalaMar. Na privatnom je aerodromu u Negrilu došlo do puškaranja. Neidentificirana je družina postavila zasjedu družini Evropljana koja se ukrcavala na mali avion za favelu Weston. Pritom je ubijen francuski industrijalac Henri Salanne, markiz de Chatellerault, zajedno s još trojicom, navodno ljudi u njegovoj službi... Motiv je nepoznat. Markiz je bio kućni gost obitelji Warfield. Pilot, koji je radio za Warfielda, izjavio je kako su zadnje markizove upute glasile da poleti južno od favele Weston na maloj visini prema travnjacima u unutrašnjosti. Župska je policija već počela s ispitivanjima...«alex je prišao televizoru i isključio ga. Okrenuo se Hammondu; malo se tu što imalo reći, i on se upitao hoće li ga obavještajac uopće shvatiti.»bio je tu i jedan prioritet na koji ste zaboravili, nije li tako, Hammonde? Alison Booth. Vaš prljavi spoj s Chatelleraultom... Gospođa Booth, potrošna roba, mamac za Interpol... Ali molim, sad ste tu gdje jeste, agentmon, a Chatellerault je mrtav. Sad ste u hotelskoj sobi u Montego Bayu. Ne u Cock Pitu. I nemojte mi samo pričati o sredstvima kojima raspolažete, prokleti kopilane. Imate samo jedno. A to sam ja.«zazvonio je telefon. McAuliff je prvi pružio ruku.»da?nemojte me prekidati, nemamo vremena«, doprle su do njega uzbuđene Malcolmove riječi.»učinite kako vam kažem. Opazili su me. MI6... Jamajkanac. Jedan kojeg poznajem još iz Londona. Mislili smo da će se raspršiti; nismo mislili da će tako brzo stići u Montego...Prestanite bježati«, prekinuo ga je Alex i pogledao Hammonda.»MI6 pristaje na suradnju. Nema im druge...!o, prokleta ludo, rekao sam slušajte!... U vašem su hodniku dvojica. Iziđite i recite da sam zvao. Recite im 'Ašanti'. Jeste li shvatili, mon? 'Ašanti'.«

301 Alex još nikad nije čuo angliziranog Malcolma da se poslužio riječju»mon«. Malcolm se očito silno uspaničio.»shvatio sam.javite im da sam rekao da se maknu! Smjesta! Hoteli će biti stavljeni pod prismotru. Svi ćete se morati brzo maknuti...do sto đavola!«prekinuo ga je Alex ponovno.»sad vi poslušajte mene. Hammond je baš kod mene i...mcauliff.«malcolmov je glas bio tih, oštar, i zahtijevao je pozornost.»britanska obavještajna, Karipski odjel, ima ukupno petnaest stručnjaka za Karibe. Ti su na budžetu. Od njih je petnaest sedmoricu kupila kompanija Dunstone.«Šutnja je zavladala smjesta, jer su implikacije bile sasvim jasne.»gdje ste sada?u telefonskoj govornici ispred McNabsa. Ulica je puna svijeta; potrudit ću se da se u njemu otopim.budite pažljivi na prometnim ulicama. Slušat ću vijesti.a sad me poslušajte dobro, prijatelju. U tome i jest čitava priča.rekli ste da su vas opazili. Jesu li tu?teško je to reći. Jer sad imamo posla s Dunstoneom. Čak ni mi ne znamo tko je sve na njihovu platnom spisku... Ali me oni zacijelo ne žele ubiti. Baš kao što ni ja ne želim da me uhvate živog... Sretno vam bilo, McAuliff... Mi činimo to što treba.«s tim je riječima Malcolm i spustio slušalicu. Alexander se istog časa sjetio mračnoga polja u predgrađu Londona, uz obalu Temze. I pogleda na dva mrtva Karibljana u državnom automobilu. Baš kao što ni ja ne telim da me uhvate živog... Cijanid. Mi činimo to što treba. Smrt. Nevjerojatno. Pa ipak jako, jako stvarno. McAuliff je nježno spustio slušalicu u vilicu. Dok je to činio, kroz glavu mu je proletjelo da je ta gesta zapravo sprovod. Ali sad nije bilo vremena da se razmišlja o sprovodima.»tko je to bio?«upitao je Hammond.

302 »Fanatik koji, prema mom mišljenju, vrijedi tucet ovakvih. Kao što vidite, on ne laže.a sad mi je zbilja dosta tih vaših pobožnih laprdanja, McAuliffe!«Englez je te riječi ispuljunuo s gnušanjem.»a taj vam vaš fanatik ne plaća ni dva milijuna dolara. A niti, slutim, u pogibelj dovodi vlastite interese samo da bi vama bilo bolje, kao što mi to stalno radimo. A osim toga...upravo je to učinio«, prekinuo ga je Alex i prešao na drugi kraj sobe.»a ako sam ja meta, onda ste to bogami i vi.«mcauliff je prišao vratima, hitro ih otvorio, pa istrčao u hodnik prema bateriji liftova. I stao. Pokraj njih nije bilo nikoga. 31 Bila je to trka na zasljepljujućem suncu, ponešto makabralna zbog odraza od stakala i kroma i sjajno uglačanih kovina na ulicama Montega, od kojih su oči poskakivale same od sebe. I zbog preobilja ljudi. Mnoštvo njih u gužvi, crnih i bijelih: tankih muškaraca i debelih žena prvih sa svojim prokletim kamerama, potonjih s budalastim naočalama optočenim umjetnim draguljima. Zašto je uopće opazio sve to? Zašto ga je sve to iritiralo? A bilo je tu i debelih muškaraca. Uvijek ljutita lica, koji su šutke, stoički reagirali na tanke žene, naizgled sazdane od praznine, što su išle uz njih. A bile su tu i neprijateljske crne oči što su zurile iz vala za valom crne kože. Tanka, crna lica zbog nečeg uvijek tanka na vrhu koščatih crnih tijela četvrtastih, izbijenih, polaganih. To su bile zamagljene, umnožene slike utisnute u stranice što su mu prolijetale kroz glavu. I pritom je kategorizirao sve... i svakoga u grozničavom, munjevitom traganju za neprijateljem. A neprijatelj je sigurno bio tu. Bio je tu... prije nekoliko minuta. McAuliff se žurno vratio u sobu. Nije bilo vremena da išta objasni srditom Hammondu; trebalo je samo tog ljutitog Engleza natjerati da ga posluša. Alex je to učinio tako da ga je upitao ima li pištolj, poslije čega je izvadio svoj, koji mu je sinoć dao Malcolm. Pogled na McAuliffovo oružje natjerao je agenta da se vrati u sadašnji trenutak. I sam je iz korica za pojasom ispod sakoa izvadio mali, neupadljivi pištolj Rycee.

303 Alexander je dohvatio sako od krepa i njega je sinoć dobio od Malcolma pa ga prebacio preko ruke da sakrije revolver. Sad su obojica zajedno kliznula iz sobe i potrčala hodnikom do stubišta iza baterije dizala. Prvog su Halidonca otkrili na betonskom odmorištu. Bio je mrtav. Tanka je crta krvi tvorila savršen krug oko vrata ispod natečene kože lica, isplažena jezika i praznih, mrtvih, iskolačenih očiju. Bio je garotiran brzo i profesionalno. Hammond se pognuo; na Alexandera je prizor djelovao tako odbojno da nije ni želio prići. Englez je sve rezimirao. Profesionalno.»Znaju da smo na ovom katu. Ali ne znaju u kojoj sobi. Onaj je drugi jadnik vjerojatno s njima.to je nemoguće. Za to nije bilo vremena. Nitko nije znao gdje smo.«hammond se zagledao u beživotnog crnca, a kad je progovorio, McAuliff je u ljutnji obavještajca opazio duboku šokiranost.»o, Boze, kako sam bio slijep!«i u tom je trenutku i Alexander sve shvatio. Britanska obavještajna, Karipski odjel, ima ukupno petnaest stručnjaka za Karibe. Ti su na budžetu. Od njih je petnaest sedmoricu kupila kompanija Dunstone.«Riječi Malcolma Halidonca. A Hammond manipulator upravo je to shvatio. Obojica su pojurila niza stube. Kad su stigli do prizemlja, Englez je zastao i učinio nešto čudno. Skinuo je remen, spuzno s njega korice s pištoljem i stavio ih u džep. Potom je smotao pojas u tijesan krug, pognuo se i stavio ga u kut. Ustao je, osvrnuo se, pa prišao podnoj pepeljari i postavio je pred pojas.»to je sprava za signalizaciju, zar ne?«upitao je McAuliff.»Da. I to velikog dometa. Prijamnik vanjskog skanera; radi u okomitim potezima. U zgradi nije ni za vraga. Previše smetnji... hvala Bogu.Htjeli ste da vas hvataju.ne, zapravo ne. Ali je uvijek postojala i ta mogućnost, to mi je poznato... Ikakva ideja, stari moj? U ovom trenutku, vi ste glavni.imam jednu, ali ne znam koliko vrijedi. Sletište; na farmi, mislim negdje ne zapadu, na autocesti. Kraj mjesta koje se zove Unity Hali... Idemo.«Alex je dohvatio kvaku na vratima za predvorje.

304 »Ne ovuda«, rekao je Hammond.»Predvorje sigurno nadziru. A rekao bih i ulicu. Idemo dolje. Gospodarski ulaz... održavanje, te stvari. To sigurno postoji u podrumu.čekajte čas.«mcauliff je uhvatio Engleza za mišicu i fizički ga prisilio da reagira.»dajte da sad nešto raščistimo. U ovom trenutku... vas su prešli. Hvatali. Prodali su vas vaši vlastiti ljudi. Zato neće biti zastajanja radi telefonskih poziva, ili da se da znak nekom na ulici. Bježimo i ne zaustavljamo se. Ni zbog čega. Ako to učinite, dalje možete sami. Ja nestajem, pa se onda vadite kako znate.a s kojim bih ja to vragom trebao stupiti u vezu? S premijerom?ja to ne znam. Znam samo to da vam ne vjerujem. Jer ne vjerujem lažljivcima. Ni manipulatorima. A vi ste oboje, Hammonde.Svi mi radimo ono što možemo«, odgovorio je agent mirno, ne trepnuvši očima.»brzo učite, Alexander. Pametan ste vi đak.i ne baš gorljiv, jer ne držim do te vaše škole.«i tako je počela trka na zasljepljujućem suncu. Potrčali su uz zavijeni vozni trak podzemne garaže, pa naletjeli ravno na smeđastu Mercedesovu limuzinu koja nije slučajno bila parkirana baš na tom ulazu. Hammond i Alexander ugledali su zapanjeni izraz na licu bijelog šofera, a onda je ovaj pružio ruku preko sjedala prema tranzistorskom radiju. U sljedećih je nekoliko sekundi Alex bio svjedokom nasilnoga čina koji neće zaboraviti dok je živ. Bilo je to djelo izvršeno s hladnom preciznošću. R. C. Hammond je posegnuo u oba džepa pa desnom rukom izvadio automatski pištolj Rycee a desnom čelični valjak. Nabio je valjak na cijev oružja, ubacio okvir pa odmah prišao vratima smeđastog Mercedes Benza. Otvorio ih je, nisko spustio ruku, pa u vozača ispalio dva metka i na mjestu ga ubio. Pucnji su zazvučali kao pljuckanje. Vozač je pao na komandnu ploču; Hammond je posegnuo ispod nje i lijevom rukom dohvatio radio. Sunce je bilo jarko; mnoštvo je nastavilo šetnju. Ako je itko i shvatio da se upravo dogodilo pogubljenje, nitko to nije i pokazao. Britanski je agent zatvorio vrata skoro nonšalantno.»moj Bože...«Bilo je to sve što je Alex uspio izustiti.»ovom se najmanje nadao«, rekao je Hammond brzo.»potražimo taksi.«sto je bilo lakše reći nego učiniti. Taksiji u Montego Bayu nisu kružili. Vozači bi se vraćali, poput orijaških goluba, na zadane ulične uglove, gdje bi stali u red na

305 evropski način, koliko da čekaju mušterije toliko i da s kolegama prodiskutiraju događaje dana. Bio je to izluđujući običaj; u ovom je trenutku za naša dva bjegunca bio upravo užasavajući. Nijedan od njih nije znao ni za jedno stajalište taksija, osim za ono očito na izlazu iz hotela no to nije dolazilo u obzir. Obišli su ugao zgrade, pa izašli na ulicu s djutićima. Pločnici su se pušili od vrućine; gomile su se prpošnih, oznojenih kupaca gurale, vukle, teglile, pritiskale nosove o izloge, mrljale stakla čelima i prstima, zavideći nedostojnom zavisti... na sjaju. Automobili su zapeli u uskim ulicama, a kroz trubljenje automobilskih sirena provlačile su se psovke i prijetnje dok je jedan Jamajkanac pokušavao u vozačkom umijeću nadmašiti drugog i tako zaraditi napojnicu... i dokazati muškost. Prvi ga je ugledao Alexander. Stajao je pod bijelozelenim natpisom na kojem je pisalo MIRANDA HILL, a čija je strelica pokazivala na jug. Bio je to stameni, crnokosi muškarac u odijelu od smeđeg gabardena, zakopčana sakoa i tkanine napete na mišića vini plećima. Oči su mu skanirale bujicu ljudskog prometa, a glava mu se stalno trzavo okretala poput glave ogromne ružičaste lasice. U golemoj mu je lijevoj šaci bio zakopan tranzistorski vokitoki identičan onom što ga je Hammond uzeo iz Mercedesa. Alex je znao da će ih opaziti već za koju sekundu. Uhvatio je Hammonda za mišicu i požalio što ih Bog nije stvorio bitno nižim nego što jesu.»na uglu! Pod natpisom... Miranda Hill. Smeđe odijelo.da. Vidim.«Bili su pod niskom nadstrešnicom djutića sa žestokim pićima. Hammond je poletio na vrata, pa se, moleći oproštenje, počeo probijati kroz roj turista, čije su košulje s Barbadosa i tropski šeširi s Djevičanskih otoka bili dokaz da je prispio još jedan brod za turistička krstarenja. McAuliff je i protiv volje pošao za njim; Englez ga je kao škripcem uhvatio za mišicu, zavio ga u polukrugu i silom progurao kroz pretrpana vrata. Agent je potom zauzeo poziciju u samom dućanu, u daljem kutu izloga. Sad im više ništa nije zagrađivalo pogled; jasno su vidjeli čovjeka pod zelenobijelim natpisom, koji je i dalje pogledom pretraživao gomilu.»ima isti radio«, rekao je Alex.»Bude li sreće, njime će se i poslužiti. Siguran sam da je postavio releje... Znam ga. To je Unio Corso.To je nešto kao mafija, zar ne?«

306 »Ne baš bitno drukčije. Ali mnogo efikasnije. On je korzikanski revolveraš. I jako skup. Njega plaća Warfield.«Hammond je svoje rečenice izbacivao odsječnim, monotonim glasom; razmišljao je o strategiji.»možda se u njemu krije naš izlaz.morali biste biti malo jasniji«, rekao je Alex.»O, naravno.«englez je bio upravo bahato uljudan. I tanjio živce.»do sada su, siguran sam, već okružili čitavo područje. Drže sve ulice. Već će za nekoliko minuta shvatiti da smo otišli iz hotela. Signal ih neće dugo zavaravati.«hammond je podigao radio što je neupadljivije mogao, prislonio ga na obraz i prebacio sklopku. Začulo se kratko krčanje; agent ga je stišao. Nekoliko je okolnih turista radoznalo pogledalo; Alexander im se budalasto nasmiješio. Vani, na uglu, pod natpisom, Korzikanac je najednom prinio radio uhu. Hammond je pogledao McAuliffa.»Upravo su stigli do vaše sobe.kako znate?javljaju da u pepeljari još gori čik. Ružan običaj. Radio uključen... Trebao sam o tome misliti.«englez je najednom napućio usne; u očima mu se odrazilo raspoznavanje.»vani kruži vozilo. SK tvrdi da je signal još unutra.sk?«hammond je odgovorio nevoljko, kao da ga objašnjavanje gnjavi.»stručnjak za Karibe. Jedan od mojih ljudi.bivših«, ispravio ga je Alex.»Mercedes se ne odaziva«, rekao je Hammond hitro.»to je sve.«brzo je isključio radio, zabio ga u džep, pa zirnuo van. Korzikanac je pažljivo slušao što mu govori njegova sprava. Hammond je ponovno progovorio.»moramo jako požuriti. Sad slušajte i poslušajte... Kad naš Talijan dovrši svoj izvještaj, odložit će radio. U tom se trenutku bacamo na nj. Vi hvatate radio. I ne puštate ga ni po koju cijenu.samo tako?«upitao je McAuliff zabrinutim glasom.»sto ako potegne pištolj?ja ću biti kraj vas. Neće imati vremena.«i nije ga imao. Baš kao što je Hammond i predvidio, čovjek pod natpisom progovorio je u radio. Agent i Alex stajali su pod niskom nadstrešnicom na ulici, zakriveni mnoštvom. U trenutku kad se Korzikančeva ruka počela spuštati s obraza, Hammond je munuo McAuliffa u rebra. Tada su se probili iz rijeke ljudi i krenuli prema profesionalnom ubojici. Alexander je stigao prvi; čovjek se prenuo. Desna mu je ruka krenula prema pojasu, a lijevom je makinalno digao radio. McAuliff je uhvatio Korzikanca za

307 zapešće i zabio mu rame u prsa, pa tresnuo njime o stup na kojem je stajao ulični znak. A onda se čitavo Korzikančevo lice iskrivilo u grču; iz izobličenih mu je usta izletio užasan zvuk nalik na lavež. A McAuliff je osjetio kako dolje u eksploziji šiklja vrela krv. Spustio je pogled. U Hammondovoj je ruci bio dugi skakavac. Agent je Korzikancu rasporio trbuh od zdjelice do prsnoga koša, prerezao pojas i rasporio tkanje odijela od smeđeg gabardena.»hvatajte radio!«zapovjedio je agent.»trčite na jug istočnom stranom ulice. Vidimo se na sljedećem uglu. Brzo!«Alexa je sve to tako šokiralo da je poslušao i bez razmišljanja. Dohvatio je radio iz mrtve ruke i bacio se u mnoštvo što je prelazilo preko zebre. Tek kad ju je napola prošao shvatio je što to Hammond radi: držao je mrtvog Korzikanca pritisnuta o stup. Da bi on imao vremena pobjeći! Najednom je iza sebe začuo i prve krikove. A onda krešendo krikova i vriskova i gromoglasnih urlika užasa. I onda, usred tog pandemonija, začuo se prodoran vrisak zviždaljke... potom i drugi zvižduci i tutnjava tijela što trče ulicom s koje se pušilo od vrućine. McAuliff je potrčao... Trči li zaista na jug? Je li zaista na istočnoj strani?... Misli su mu stale. Osjećao je samo paniku. I krv. Krv! Ta je prokleta krv posvuda po njemu! Ljudi će to vidjeti! Prošao je pokraj otvorenog restorana, kavane na pločniku. Svi su se gosti digli iz stolaca i pogledali na sjever prema uspaničenom mnoštvu što je vrištalo i zviždalo... a onda su se u sve to umiješale i sirene. Pokraj sanduka s cvijećem stajao je jedan prazan stol. Na stolu je, ispod šećernice i posipača sa solju i paprom, bio tradicionalni crveno karirani stolnjak. Pružio je ruku preko cvijeća i potegao platno, pa s treskom zbacio začine na betonski pod, gdje su se uz prasak porazbijali; jedan ili svi, to nije mogao odrediti. Jedina mu je misao bila da nekako pokrije tu prokletu krv što mu je natapala hlače i košulju. Ugao je bio još desetak metara daleko. I kog bi sad vraga trebao učiniti? Sto ako Hammond nije uspio pobjeći? Treba li onda ostati tako, prekriven stolnjakom kao zadnji kreten, dok oko njega ulice vriju kaosom!»sad brzo!«doprle su do njega riječi.

308 McAuliff se okrenuo, ispunjen nezamislivom srećom. Hammond je bio odmah iza njega, i Alex mu nije mogao ne opaziti ruke. Bile su tamnocrvene i sjajne; eksplozija je Korzikančeve krvi ostavila trag. Poprečna je ulica bila šira; na ploči je pisalo QUEEN'S DRIVE. Zavijala je gore i na zapad, i Alex je pomislio kako mu se taj dio ulice čini poznatim. Na dijagonalnom se uglu zaustavio automobil; njegov je vozač zirnuo kroz prozor, pa pogledao prema sjeveru, prema uzjurenim ljudima i buci velike pometnje. Alex je morao podići glas da bi ga Hammond čuo.»ovamo!«rekao je Englezu.»Ovaj auto!«englez je potvrdno kimnuo glavom. Poletjeli su preko ulice. McAuliff je u međuvremenu već izvadio lisnicu, pa počeo iz nje izvlačiti novčanice. Prišao je vozaču sredovječnom crnom Jamajkancu i obratio mu se brzorječicom.»povežite nas. Platim vam koliko hoćete!«ali se Jamajkanac samo zapiljio u Alexandera, a oči su mu odavale najednom nadošli strah. A onda je McAuliff shvatio: ručnik mu je bio pod mišicom kako je onamo dospio? a golema se mrlja tamnocrvene krvi proširila preko čitavog tijela. Vozač je dohvatio mjenjač; Alex je kroz prozor gurnuo desnu ruku i dohvatio ga za rame, pa mu povukao ruku s komandi. Dobacio je lisnicu Hammondu, otvorio vrata i trzajem povukao čovjeka sa sjedala. Jamajkanac je kriknuo i zavrištao u pomoć. McAuliff je uzeo novčanice i bacio ih na rubnik, pa nogom gurnuo crnca preko pločnika. Sve je to vidjelo desetak prolaznika, i većina je pobjegla, ne htijući se miješati; ostali su samo promatrali, fascinirani prizorom. Dva su pubescena pritrčala novcu, pa se pognula i prihvatila se skupljanja. McAuliff nije znao zašto, ali ga je to razljutilo. Napravio je tri nužna koraka pa izbacio nogu, i jednog od tri mladića pogodio u sljepoočicu.»mičite se do đavola odavde!«zaurlao je kad se pubescen srušio na leđa, a duž granice plave kose skoro se istog časa pojavila pruga krvi.»mcauliff!«zaurlao je Hammond, dok je oko automobila trčao prema drugim vratima.»upadajte i vozite, tako vam Boga!«Kad se Alex uvalio u sjedalo, ugledao je nešto najgore što je u tom trenutku mogao ugledati. Jednu ulicu dalje, iz gomile što je miljela po pločniku, najednom je

309 poletio smeđasti Mercedes Benz, a njegov snažni motor iz dubine je grla najavljivao silnu provalu brzine. McAuliff je prebacio mjenjač u brzinu i pritisnuo pedalu do poda. Automobil je reagirao, i Alex je bio sretan zbog potiska poletjelih kotača. Skrenuo je na sredinu Queen's Drivea, na mjestu gdje je već zacijelo počinjao Miranda Hill, i smjesta se mimoišao s dva automobila... opasno blizu, skoro se sudarivši.»ulicom prema nama dolazi onaj Mercedes«, rekao je Hammondu.»Ne znam jesu li nas vidjeli.«britanac se hitro okrenuo u sjedalu pa istodobno izvukao i automatik Rycee i tranzistorski radio. Kvrcnuo je sklopku; krčanje je bilo prožeto uzrujanim glasovima koji su izdavali naredbe i odgovarali na uzbuđeno formulirana pitanja. Jezik, međutim, nije bio engleski. Hammond je iznio i razlog.»za Dunstone radi pola Unio Corsa na Jamajki.Vi ih razumijete?dovoljno... Sad su na uglu Queen's Drivea i Essexa. U predjelu Miranda Hilla. Utvrdili su da smo uzrok sekundarnog komešanja mi.prevedeno: opazili su nas.može li ovaj auto voziti s gasom do daske?nije loš; ipak se ne može mjeriti s Mercedesom.«Hammond je ostavio radio navijen do kraja, a pogled mu je i dalje bio na stražnjem prozoru. Iz sićušnog se zvučnika prosulo pregršt čavrljanja, i u istom je trenutku McAuliff ugledao kako preko uzvisine ispred njega izlazi jureći crni Pontiac, s desne strane, škripeći kočnicama, dok njegov vozač vrti volan.»isuse!«kriknuo je.»on je njihov!«uskliknuo je Hammond.»Njihova je zapadna patrola upravo javila da nas je vidjela. Skrenite! Kad se ukaže prva prilika.«alex je odjurio do vrha brijega.»sto radi?«povikao je ponovno, dok mu je sva pažnja bila na cesti pred njima, i sve misli s automobilima koji možda leže s druge strane grbe.»okreće se... otklizio je bočno do polovice brda. Sad ispravlja.«našavši se na vrhu brežuljka, McAuliff je zakrenuo volan udesno, pritisnuo gas do daske pa projurio pokraj tri vozila na oštroj nizbrdici, i tako jedini automobil koji im je prilazio natjerao na rubnik.»kilometar dalje je nekakav park.«nije mogao biti siguran u udaljenost; zasljepljujuće se sunce zakretalo od tisuću metalnih predmeta... ili se bar tako činilo. Ali on nije mogao misliti o tome: mogao je samo

310 žmirkati. Misli su mu ljutito izvlačile ljeskove bliskih sjećanja. Kratku sliku jednog drugog parka... u Kingstonu: St George's. I jednoj drugog vozača... za sve sposobnog Jamajkanca Rodnevja.»I?«Hammond se već pripremao na ono što slijedi. Desna mu je ruka, u kojoj je čvrsto stiskao pištolj, ležala na komandnoj ploči, a radio, navijen do kraja, na sjedalu.»nema puno prometa. A ni puno ljudi...«alex je još jednom naglo skrenuo vozilo da se mimoiđe s još jednim automobilom. Pogledao je u retrovizor. Crni je Pontiac bio navrh uzvisine iza njih; između njega i njih sad su bila četiri automobila.»mercedes ide na zapad Gloucesterom«, rekao je Hammond, i ubacio se Alexu u misli.»rekli su Gloucester... S njima će produžiti još jedan automobil... Sewell...«Hammond je prevodio brzinom kojom su glasovi govorili i međusobno se preklapali.»sewell je na drugoj strani distrikta«, rekao je McAuliff, koliko agentu toliko i samome sebi.»gloucester je obalna cesta.dali su uzbunu dvama vozilima. Jednome na uglu North i Forth Streeta, drugom na Unionu.To je već uži Montego. Poslovni dio grada. Pokušavaju nam presjeći sve putove... Za milost Božju, ne preostaje nam ništa drugo!sto to govorite?«hammond je morao vikati; cviljenje guma, vjetar, urlanje motora nije dopuštalo ništa tiše. Objašnjavanja zahtijevaju vrijeme, pa makar i samo sekunde no sad nisu ostale ni one. Neće biti nikakvih objašnjenja, već samo zapovijedi... baš kao što su i prije mnogo godina bile samo komande. Izricane u smrznutim bridima sa samouvjerenošću ništa većom od one što ju je McAuliff osjećao danas.»prebacite se na stražnje sjedalo«, zapovjedio je, čvrsto ali ne i napeto.»razbijte stražnji prozor; očistite si prostor... Kad skrenem u park, on će za nama. Čim uđemo, skrenut ću desno i stati. Naglo! Počnite pucati čim iza nas ugledate Pontiac. Imate dodatne okvire?da.ubacite puni. Iz ovog ste već ispalili dva metka. Zaboravite prokleti prigušivač, on će vas samo zanositi. Neka pogoci, ako je moguće, budu čisti. Kroz prednji i kroz bočne prozore. Izbjegavajte rezervoar s benzinom i gume.«kameni ulaz u park bio je još samo stotinjak metara, još samo nekoliko sekundi daleko. Hammond se zapiljio u Alexa ali tek na trenutak pa se uspentrao preko

311 sjedala u stražnji dio vozila.»mislite da možemo promijeniti automobil...«možda je baš to bilo pravo pitanje, ali McAuliff a nije bilo briga. Prekinuo ga je.»to ne znam. Znam samo da se u ovom više ne možemo voziti, a da moramo stići na drugu stranu Montega.Oni će sigurno opaziti vlastiti automobil...neće ga ni tražiti. Ili bar ne sljedećih deset minuta... ako znate nišaniti.«ulaz im se sad našao slijeva. Alex je naglo zakrenuo volan; automobil se divlje zanio, a Hammond počeo razbijati staklo na stražnjem prozoru. Automobil iza njih skrenuo je udesno da izbjegne sudar; truba mu je trubila i vozač vrištao. McAuliff je projurio kroz ulaz, i sad je i on, u znak upozorenja, pritiskao prečkicu vlastite sirene. Kad je prošao ulaz, nagazio je na kočnicu, zavrtio volan nadesno, pritisnuo gas, pa preskočio rubnik i našao se u travi. Još je jednom opalio nogom po pedali kočnice. Automobil je poskočio i stao na mekom zemljištu. U daljini su se okrenuli šetači; par koji je piknikovao iznenađeno je ustao. Alexa to nije brinulo. Za nekoliko će sekundi početi pucnjava; pješaci će potrčati u zaklon, što dalje iz zone opasnosti. Što dalje od vatrom pokrivenog područja. Zona opasnosti. Vatrom pokriveno područje. Zaklon. Izrazi od prije stotinu godina. Iz toga je onda slijedilo da šetači u parku nisu pješaci. Da to uopće nisu. Nego da su civili. Jer ovo je rat. Pa znali to civili ili ne. Začula se nagla škripa guma od koje su pucali bubnjići. Hammond je zapucao kroz razbijeni stražnji prozor. Pontiac je skrenuo sa staze, preletio preko suprotnog rubnika, skrenuo od hrpe tropskoga grmlja i zabio se u humku rahle zemlje, iskopane zbog jednog od tisuće beskonačnih projekata u parku. Motor se nastavio vrtjeti velikom brzinom, ali se kvačilo zaglavilo, kotači umirili a truba nastavila trubiti u kontrapunktu cvilnog urlanja motora. U daljini su se začuli vriskovi. Civila. McAuliff i Hammond iskočili su iz automobila i pojurili preko trave i betona opet na travu. Obojica su potegli pištolje, ali to nije bilo nužno. R. C. Hammond je besprijekorno izvršio svoju zadaću. Jer je s razornom preciznošću opalio kroz otvoreni bočni prozor Pontiaca. Automobil je bio netaknut, ali je vozač bio mrtav, prostrt na volanu. Mrtva težina koja je pritiskala trubu.

312 Kad su došli do automobila, dva su se bjegunca razdijelila, i oba su krenula prema prednjim vratima, samo što je Alexander krenuo prema vratima s vozačeve strane. Zajedno su s volana odgurnuli beživotno tijelo; trubljenje je prestalo, motor je nastavio grmjeti. McAuliff je ispružio ruku i okrenuo ključ startera. Tišina je bila nevjerojatna. Pa ipak, čuli su se vriskovi iz daljine, s trave. Civili. Povukli su mrtvaca i prebacili les preko plastičnog sjedala na pod iza njega. Hammond je dohvatio tranzistorski radio. Bio je uključen, i on ga je isključio. Alexander je sjeo za volan i počeo grozničavo povlačiti polugu mjenjača. Nije se ni pomakla, i McAuliffu su se napeli mišići na trbuhu; osjetio je kako mu drhte ruke. I onda, iz djetinjstva, vratila se jedna davna, davna uspomena. U nekoj je staroj garaži bio jedan stari automobil; mjenjač je uvijek zapinjao. Pokreni motor samo na sekundu. Isključi uključi. Isključi uključi. Sve dok se zupci mjenjača ne odglave. Sto je i učinio. Ali koliko puta, to nikad neće znati reći. Sjećat će se samo hladnih, mirnih očiju R. C. Hammonda uperenih u sebe. Pontiac je poskočio. Najprije u humak zemlje; a potom, kad je Alex prebacio polugu na R, natraške preko trave, dok su se kotači ljutito okretali. Bili su pokretni. McAuliff je zakrenuo volan u puni krug, i povezao automobil prema betonskoj stazi. Pritisnuo je gas i Pontiac je skupio brzinu na mekoj travi spremajući se za neskladan skok preko rubnika. Četiri su sekunde kasnije projurili kroz kameni ulaz. A Alexander se skrenuo desno. Na istok. Prema Miranda Hillu. Znao je da je Hammond ošamućen, ali to nije bilo važno. Još nije bilo vremena za objašnjavanje i činilo se da to Englez shvaća. Nije rekao ništa. Nekoliko minuta kasnije, na prvom križanju, McAuliff je proletio kroz crveno i zakrenuo lijevo. Na sjever. Ulični je natpis glasio CORNICE ANNEX. Hammond je napokon progovorio.»idemo prema obalnoj cesti?da. Zove se Gloucester. Ona prolazi kroz Montego i postaje cesta broj jedan.to znači da smo iza Dunstoneova automobila... onog Mercedesa.Da.«

313 »I mogu li onda pretpostaviti, s obzirom da su oni zadnju poruku primili iz tog parka«tu je Hammond podigao tranzistorski vokitoki»da postoji i neki izravniji put kojim se možemo vratiti u nj? Neki brži put?da. Dva. Queen's Drive i Corniche Road. To su dva ogranka Gloucestera.I to su, naravno, putovi kojim će oni krenuti.to bi bilo najbolje.i naravno, pretražit će park.nadam se.«r. C. Hammond je utisnuo leda u sjedalo. Bila je to gesta privremenog opuštanja. Ne bez izvjesne primjese divljenja.»vi ste zaista jako darovit đak, gospodine McAuliff.Ako se smijem ponoviti, to je trula škola«, odgovorio je Alexander. Čekali su u mraku, u korovu na rubu polja. Cvrčci su otkucavali prolaženje sekundi. Pontiac su ostavili miljama daleko na pustoj postranoj cesti u Catherine Mountu i pješice stigli do farme na periferiji Unity Halla. Pričekali su da padne noć i tek onda prevalili posljednjih nekoliko milja puta. Oprezno, iz zaklona u zaklon; a kad bi išli cestom, što je moguće dalje od vida. Naposljetku su im kao orijentir poslužile tračnice Jamajkanske željeznice. U Pontiacovu su pretincu za rukavice našli cestovnu kartu, pa su je proučili. Dovodila ih je do ludila. Većina ulica istočno od užega Montega bila je neoznačena, bile su to crte bez imena, baš kao što je uvijek bilo i prolaza neprikazanih crtama. Prošli su kroz mnogobrojna geta, svjesni da ih njihovi stanovnici odmjeravaju pogledom dva bijelca koji tu nisu imali nikakvog zamislivog posla. Napad na takve ljude činio se vrlo profitabilnim. Hammond ga je uspio nagovoriti da obojica svoje sakoe ponesu u ruci, kako bi im se jasno vidjeli pištolji za pojasom. Niži časnici koji prolaze kroz neprijateljski nastrojen kolonijalni teritorij, pa domorocima stavljaju na znanje da nose čarobne vatrene štapove koji bljuju smrt. Smiješno. No nitko ih nije napao. Kod Westgatea su prešli preko rijeke Monteg; pola milje dalje bila je pruga. Onda su naletjeli na nomadsku skitničku enklavu logor beskućnika u jamajkanskom stilu i Hammond je svu priču preuzeo na sebe. Englez je rekao da su oni inspektori osiguranja i da rade za kompaniju; da se ne protive musavom logoru sve dok to ne smeta odvijanju prometa. Ali ako se to dogodi, kazne će biti vrlo stroge.

314 Smiješno. Pa ipak ih nitko nije zlostavio, iako su okolne crne oči bile pune mržnje. U Unity Hallu zatekli su teretni kombi. Jedincati peron, osvijetljen dvjema žaruljama u žičanom kavezu, iluminirao je i okolicu. Pod trošnom nadstrešnicom pronašli su starca pijanog od jeftinog ruma. S mukom su iz njega iscijedili informacija koliko je McAuliffu trebalo da se snađe. Informacije su, dakako, bile maglovite, no ipak dovoljno jasne da mogu odrediti koliko je daleko autocesta, koja je u Parsh Wharfu skretala u dubinu kopna, u područje farmi u jugozapadnom dijelu zemlje. U 9.30 stigli su do polja. Sad je Alex pogledao na sat. Bilo je Nije bio siguran da je donio ispravnu odluku. Bio je samo siguran da ne može smisliti nijednu drugu. Sjećao se samotne seoske kuće na imanju, sjećao se kako je u njoj vidio svjetlo. Samo što svjetla više nije bilo. Bila je napuštena. Nije im preostalo drugo nego da čekaju. Prošao je jedan sat, i jedini su zvukovi bili zvukovi jamajkanske noći: glasanje grabežljivaca u lovu, njihovih uhvaćenih žrtava, beskrajnih borbi beznačajnih svima osim protivnicima. Kad su ga začuli, već se bližio i kraj drugoga sata. Tad su začuli jedan drugi zvuk. Automobil. A vozio je polako i njegov je prigušeni motor u niskom stupnju prijenosa javljao o njegovoj zabrinutosti. Uljez je bio i te kako svjestan svog zadiranja. Nekoliko minuta kasnije, u sumračnom svjetlu mjeseca zakrivenog oblacima, promatrali su kako preko polja trči osamljen lik, najprije prema sjevernom kraju, gdje je upalio jedincatu zublju, pa prema južnom dalekom možda četiri stotine metara gdje je ponovio taj čin. A onda je lik još jednom potrčao prema suprotnom kraju. Još jedan zvuk. Još jedan uljez. Također prigušen gdje dolazi iz mraka nebesa. Jedan se avion, s motorom u praznom hodu, brzo spuštao prema pisti. Dotakao je tlo, i istog se časa na južnom kraju utrnula zublja. Nekoliko sekundi kasnije avion se zaustavio pokraj plamena na južnom dijelu. Iz male je kabine iskočio čovjek; istog je časa netko utrnuo vatru.»idemo!«rekao je McAuliff britanskom agentu. Zatim su obojica krenula preko polja.

315 I nisu zašli ni pedeset metara u travu kad se to dogodilo. Udar je bio tako zapanjujući, šok tako potpun, da je Alex i protiv volje kriknuo i bacio se na tlo s podignutim pištoljem, spreman pucati. Hammond je ostao na nogama. Dva strahovito jaka reflektora uhvatila su ih u zasljepljujućem sjecištu svojih snopova.»bacite oružje, McAuliff«, doprle su riječi iz zasljepljujućeg bljeska. I onda je kroz svjetlo prema njima krenuo Daniel, ministar vijeća plemena Akaba. 32»Kad ste zašli u zabranjeno područje, aktivirali ste fotoelektrične alarme. Ništa misteriozno.«bili su u automobilu, i Daniel je bio sprijeda s vozačem, a Hammond i Alexander na stražnjem sjedalu. Odvezli su se od sletišta, iz Unitv Halla, pa se duž obale odvezli u Lucea Harbour. Parkirali su se na pustoj dionici zemljane ceste što je gledala na vodu. Cesta je bila jedan od onih domorodačkih ogranaka na obalnoj autocesti koji još nisu iskvarili nedisciplinirani turisti. Uz rub je oceana i sam mjesec bio sjajniji i odražavao se od namreškane površine, i zapljuskivao im lica mekim žutim svjetlom. Dok su se vozili, McAuliff je dobio priliku da prouči automobil u kojem su bili. Izvana je to bio sasvim običan, ni po čemu izniman automobil neodređene marke i godine nalik na stotine otočnih vozila, napravljenih od dijelova kanibaliziranih s drugih automobila. Pa ipak je iznutra postojala vidljiva fundamentalna razlika: bila je to precizno izrađena pokretna tvrđava... i komunikacijski centar. Prozori su bili od debelog stakla neprobojnog za metak; na stražnjem i bočnim dijelovima vidjeli su se gumom pokriveni otvori otvori za sačmarice jakog naboja i kratke cijevi, pričvršćene iza naslona prednjih sjedala. Ispod komandne je ploče bio dugački panel sa sklopkama i brojčanicima; u udubljenju između dva mikrofona bio je smješten telefon. Motor je, sudeći prema zvuku, bio jedan od najjačih što ih je Alex ikada čuo. Halidon je u vanjski svijet uvijek putovao prvom klasom. Daniel je upravo uklanjao McAuliffovo zaprepaštenje događajima posljednja dva sata. Očito mu je bilo jako važno da mu prenese realnost situacije. Kriza je postala

316 tako očajna da je natjerala Daniela da ode iz zajednice, i da pri preuzimanju komande riskira i život. Činilo se da mu je jako stalo da R. C. Hammond shvati da ima posla s krajnje pametnim i tvrdim protivnikom.»morali smo provjeriti jeste li samo... vas dvojica, mislim. Da vas nitko ne slijedi. Ovog je popodneva bilo i napetih trenutaka. Ponašali ste se zaista stručno. Mi vam nismo mogli pomoći. Čestitam.Sto se dogodilo Malcolmu?«upitao je Alex. Daniel je zastao, pa progovorio tiho i tužno.»to još ne znamo. Tražimo... On je na sigurnom ili mrtav. Tu nema sredine.«daniel je pogledao Hammonda.»Malcolma vi poznajete pod imenom Joseph Myers, zapovjednice Hammond.«McAuliff je prebacio pogled na agenta. Hammond manipulator bio je zapravo zapovjednik područja. Zapovjednik Hammond, lažljivac, manipulator... i čovjek koji riskira vlastiti život da bi spasio tuđi. Hammond je na Danielove riječi reagirao zatvaranjem očiju na točno dvije sekunde. Ta je informacija bila profesionalni teret bez kojeg bi radije bio; manipulator je još jednom bio nadigran.»radi li za mene, za Službu, još samo jedan jedini crni čovjek?«ministar se blago nasmiješio.»prema našem računu, sedmorica. Tri su, međutim, prilično neefikasna.hvala vam što ste me prosvijetlili. Siguran sam da mi možete pribaviti i identitete... Svi su oni, shvaćate, tako slični.«daniel je mirno prihvatio tu kliširanu uvredu, no smiješak mu se izgubio, a oči su na žutoj mjesečini najednom postale hladne.»da. Shvaćam taj problem. Čini se da nas tako malo toga razlikuje jedne od drugih... s takvog motrišta. Sreća je, međutim, da postoje i druga mjerila. Zato vam ti identiteti i neće biti potrebni.«hammond je, nimalo ustrašeno, uzvratio Danielu pogled.»mcauliff mi je prenio vaše zahtjeve. Što sam rekao njemu, rekao sam i vama. Ti su zahtjevi, naravno, nemogući, ali...molim vas, zapovjednice Hammond«, odgovorio je Daniel hitro, prekinuvši ga u pola rečenice,»toliko je komplikacija, pa nemojmo ih još i otežavati lažima. Vaše su upute od samog početka bile sasvim jasne. Bi li vam bilo draže da smo se nagodili s Amerikancima? Ili Francuzima? Ili možda s Nijemcima?«

317 Uslijedila je nagla tišina. U njoj je bilo okrutnosti, tupog nanošenja bola. Alexander je vidio kako su dva neprijatelja izmijenila poglede. A onda je u Hammondovim očima ugledao postupno, bolno shvaćanje.»znači da znate«, rekao je Englez tiho.»znači da znamo«, odgovorio je Daniel naprosto. Hammond je nastavio šutjeti i zagledao se kroz prozor. Ministar Halidona okrenuo se McAuliffu.»Globalna lažljivost, doktore. Zapovjednik Hammond je najbolji obavještajni časnik u britanskoj službi. Jedinica kojom upravlja stvorena je koordiniranim nastojanjem spomenutih država. Ona je, međutim, koordinirana samo imenom. Jer MI6 kao primarna istražna agencija ne izvještava supotpisnike o napredovanju posla.za naše djelovanje postoje valjani i dostatni razlozi«, rekao je Hammond, i dalje gledajući kroz prozor.»svedeni na jedan, nije li tako, zapovjednice?... Sigurnost. Jer se ne možete pouzdati u svoje saveznike.kod naših kolega zna procuriti. To potvrđuje i iskustvo.«agent nije podigao pogled s vode.»vi ih zavodite na stranputicu«, rekao je Daniel.»Dajete im lažne informacije, pričate im kako koncentrirate istragu na Sredozemlje, potom Južnu Ameriku Argentinu, Nikaragvu. Čak i na obližnji Haiti... ali nikad ne na Jamajku.«Ministar je zastao da bi naglasio važnost svojih riječi.»ne, nikad na Jamajku.Standardna procedura«, odgovorio je Hammond i dopustio sebi kratak, oprezan pogled na Daniela.»Onda vas zacijelo neće iznenaditi da i vaše inozemne saveznike muči isto nepovjerenje. Oni su poslali svoje ekipe, svoje najbolje ljude. I vjerojatno skupljaju svaku mrvicu informacija koju je MI6 učinio dostupnom. I rade bjesomučno, iz petnih žila.«hammond je hitro okrenuo glavu prema Baraku.»To je u suprotnosti s našim sporazumom«, rekao je ljutitim, monotonim glasom. Ministar se nije nasmiješio.»ne čini mi se baš, zapovjednice, da vam vaš položaj dopušta popovanje.«daniel je ponovno prebacio pogled na Alexandera.»Vidite, McAuliff, s obzirom na to da je baza kompanije Dunstone bila u Londonu, dogovoreno je da najvažnije zadatke dobije Britanska obavještajna. I to se dade shvatiti; MI5 i 6 su najbolje u slobodnom svijetu, a zapovjednici su najbolji u njima. Polazeći od teorije da je

318 povreda tajnosti to manje vjerojatna što je na poslu manje tajnih službi, Britanci su pristali da rade sami a druge o svemu samo informiraju. Ali su umjesto toga stalno dostavljali lažne informacije.«daniel je sad sebi dopustio omanji smiješak.»za što su, u izvjesnom smislu, imali i opravdanja. Jer su i Amerikanci i Francuzi i Nijemci svi redom kršili taj sporazum, i nitko ga se nije ni kanio pridržavati. Svi su se dali u potjeru za Dunstoneom, iako su svi tvrdili da su poprište prepustili Englezima... Dunstone je doista trebalo demontirati. Skidati mu, u ekonomskom smislu, sve ciglu po ciglu. Bez toga to na svjetskom tržištu ne bi ni moglo proći. Ali je cigli bilo previše... A svaka država vjeruje, ako na cilj stigne prva ako prije drugih dobije Dunstoneov popis... mislim, onda se može lako sporazumjeti i dobiti neke ustupke.«hammond na ovo nije mogao odšutjeti.»skromno upozoravam pa ma tko da vi jeste da smo mi logični... izvršitelji.pri čemu se riječ 'logični' može zamijeniti i riječu 'dostojni'. Reći ću sad ovo u vašu korist. Tako mi Boga, kraljica i carstvo posljednjih su desetljeća platili veliku cijenu. Ponešto nerazmjernu svojim grijesima, ali to već nije naša briga, zapovjednice. Kao što rekoh, vaše su upute već i na samom početku bile sasvim jasne: Nabavite Dunstoneov popis po svaku cijenu. I sad je ta cijena sasvim jasna. Mi ćemo vama dati popis. Vi ćete dati petama vjetra s Jamajke. To je cijena.«ponovno tišina; još jednom izmjenjivanje analizirajućih pogleda. Preko mjeseca je nad Montegom prešao oblak, i na lica im bacio tamnu sjenu. Napokon je Hammond progovorio.»kako možemo biti sigurni da je autentična?možete li sumnjati nakon svega što se danas dogodilo? Ne zaboravite, i u našem je interesu da se Dunstone eliminira.kakva jamstva očekujete od nas?«daniel se nasmijao. Bio je to smijeh nastao u vedrom raspoloženju.»nama nisu potrebna nikakva jamstva, zapovjednice. Mi ćemo to znati. Kako vam to nije jasno? Naš otok nije kontinent; mi znamo sve veze, jatake i agente preko kojih djelujete.«iz tog smijeha, stvorenog iz dobrog raspoloženja, najednom je nestalo smiješka.»to će djelovanje prestati. Sredite sve račune koje morate srediti, ali je onda kraj... Dajte a sad zaista dajte Jamajku njezinim istinskim vlasnicima. Borbe, kaos i sve to.no«englez je ovo izgovorio tihim glasom»ako ja nad tim odlukama nemam vlasti...«

319 »Nemojte se zabuniti, zapovjednice Hammond!«Danielov se glas naglo podigao i presjekao agenta.»pogubljenja koja su se danas odigrala počela su u podne, po londonskom vremenu. A svakoga dana zvona će Big Bena odzvoniti još jedno podne. Kad ih začujete, sjetite se. To što smo znali napraviti danas, znat ćemo i sutra. A svemu ćemo dodati i iskrenost naših motiva. Engleska će postati parija u zajednici naroda. A vi to sebi ipak ne možete priuštiti.vaša je prijetnja upravo smiješna!«usprotivio se Hammond, podjednako zažareno.»kao što rekoste, ovaj otok nije kontinent. Navalit ćemo i uništiti ga.«daniel je kimnuo glavom i odgovorio mirnim glasom.»što je sasvim moguće. Samo što morate znati da smo mi spremni i na tu eventualnost. Na nju smo zapravo spremni već preko dvjesto godina. Impresivno, zar ne?... Za ime svega što vam je sveto, Hammond, platite to što tražimo; uzmite popis i pokupite iz Dunstonea sve što se pokupiti da. To ste zaista i zaslužili. Ne velim da ćete moći spasiti puno; lešinari će doletjeti sa svih zemljopisnih širina i obrušiti se na strvinu. Mi vam nudimo vrijeme, možda svega nekoliko dana. Iskoristite ga!«na pločici se ispod komandne ploče upalila crvena žaruljica i zasjala preko prednjeg sjedala. Začuo se oštro ponovljeni stakato glasnog zujala. Vozač je dohvatio slušalicu i prinio je uhu, zadržao je tako nekoliko sekundi, pa predao aparat Danielu. Ministar Halidona je poslušao. Alexander mu je u retrovizoru vidio lice. Daniel nije mogao prikriti paniku. A potom bijes.»učinite što možete, ali ne dovodite u opasnost ljudske živote. Neka se naši ljudi povuku. Nitko ne smije otići iz zajednice. Ovo je konačno. Neporecivo!«Čvrstim je pokretom vratio slušalicu u njezinu okomitu nišu i okrenuo se u sjedalu. Pogledao je najprije Alexandera, a potom Hammonda, i dok je govorio sarkastičnim glasom, nije s njega skinuo pogled.»britansko stručno znanje, zapovjednice. Knowhow Johna Bulla... Stručnjaci za Karibe, iz MI6, sekcija Karibi, upravo su od Dunstonea primili zapovijed. Zaci će u Cock Pit i presresti ekspediciju. I pobrinuti se da se više ne vrati.o, Bože!«McAuliff se izvio iz sjedala.»mogu li oni do nje prodrijeti?to pitajte eminentni autoritet«, odgovorio je Daniel zajedljivo i razrogačio oči na Hammonda.»To su njegovi ljudi.«

320 Agent se ukočio, kao da je prestao disati. Pa ipak je bilo očito da mu mozak radi brzo i nečujno.»oni održavaju vezu s pomoću radioprijamnika... i signala odaslanih iz logora. Mjesto se dade odrediti...s pogreškom od tisuću metara«, ubacio se Alex i dovršio Hammondovu rečenicu.»da.morate ih zaustaviti...ja baš nisam siguran da postoji način...nađite ga. Za ime Božje, Hammond, sve će ih pobiti!«mcauliff je zgrabio Hammonda za revere, i divlje ga povukao k sebi.»pokrenite se, monstrume. Ili ću vas ubiti!skinite ruke...«prije nego što je agent i mogao na očit načit završiti rečenicu, Alexander ga je pljusnuo desnom rukom i rascijepio mu kožu na usnama.»to je sve što imam reći, zapovjednice! Hoću jamstva! I to smjesta!«agent je progovorio kroz potočiće krvi.»učinit ću sve što mogu. Nikad vam nisam obećao ništa više... od onog što je u našoj moći.prokleta svinjo!«mcauliff je još jednom spustio ruku. Vozač i Daniel uhvatili su ga za mišicu.»mcauliff! Time nećete postići ništa!«zaurlao je ministar.»onda mu recite da počne postizati!«onda je Alexander zastao pa se okrenuo Danielu i pustio Engleza.»Vi tamo imate svoje ljude.«a onda se McAuliff prisjetio užasnih riječi što ih je Daniel izgovorio u telefon: Ne dovodite u opasnost ljudske živote. Neka se naši ljudi povuku. Nitko ne smije otići iz zajednice.»dignite taj telefon. Povucite to što ste rekli. Branite ih!«ministar mu je odgovorio smirenim glasom.»pokušajte nas shvatiti. Postoje tradicije, objave... način života koji se proteže preko dvije stotine godina. I mi ne možemo sve to dovesti u pogibelj.«alexander se zapiljio u crnca.»i vi ćete ih mirno gledati kako umiru?... O, Bože, ta nećete valjda moći!bojim se da možemo. I hoćemo. A onda se možda suočimo i s potrebom da sebi oduzmemo život... I to ćemo učiniti brzo...«daniel je zavrnuo ovratnik košulje i pokazao sićušno zadebljanje u tkanini. Tablete, ušivene u platno.»... koliko nam

321 treba da to progutamo, nađemo li se ikad u prilici da to bude potrebno. I neću se premišljati.za ime Božje, to ste vi\ A oni nisu vi; oni nisu dio vas. Oni vas čak i ne poznaju. Zašto bi morali platiti životima?«usred te tihe zajedljivosti Hammondov ih je glas skoro prepao.»prioriteti, McAuliff. Već sam vam rekao. Za njih... za nas.ratna nesreća, doktore. Nedužni civili slučajno pobijeni u borbi, nazovimo to tako.«daniel je to izgovorio sasvim jednostavno, kao da želi zanijekati implikacije svojih riječi.»bilo pa prošlo...gluposti!«zavrištao je McAuliff. Vozač je potegao pištolj iz pojasa; gesta je bila sasvim jasna. Alexander je brzo proletio pogledom između ministra Halidona i časnika Britanske obavještajne.»sad me poslušajte. Rekli ste preko tog telefona da učine sve što mogu. I vi, Hammond. Vi ste se ponudili... da ćete učiniti sve što je u vašoj moći. U redu. Onda bar meni dajte šansu!kako?«upitao je Daniel.»U to se ne smije plesti ni jamajkanska policija, ni kingstonski vojnici.«a onda su se Alexanderu vratile riječi. Riječi što ih je izgovorio Sam Tucker u odsjaju logorske vatre. Tvrdnja što ju je Sam tiho izgovorio dok je gledao kako Charles Whitehall i crni orijaš Lawrence razgovaraju u logorskom krugu. To je tvoja zaštita. Možda se uzajamno i preziru... To je tvoja zaštita. McAuliff se naglo okrenuo Hammondu.»Koliko je među njima otpadnika?iz Londona sam doveo šest specijalista...i samo se jedan nije prodao Dunstoneu«, prekinuo ga je Daniel.»Znači pet. Koliko još ljudi možete skupiti?«sad se McAuliff obratio Halidoncu.»S obzirom na rok, možda tri do četiri; vjerojatno plaćenike. No to je samo slobodna procjena... Ali će ih više zanimati brzina od broja. Jedna automatska puška u ruci samo jednog vojnika...kad su primili naredbu od Dunstonea?«upitao je Alex brzo i tako prekinuo Danielova nepotrebna razglabanja.»prema našoj procjeni, u roku od jednog sata. Sigurno ne prije.mogu li oni doći do aviona?da. Krijumčarski se avioni uvijek mogu unajmiti. Za to će trebati nešto vremena; njihovi su piloti sumnjičav svijet, ali je izvedivo.«alex se okrenuo Hammondu. Agent je brisao usne prstima... tim prokletim prstima, kao da otire mrvice keksa dok pije čaj u Savovu!

322 »Možete li mobilizirati ljude koji prate signale iz logora? Ovim radijem?«mcauliff je pokazao na pločicu ispod komandne ploče.»imam frekvenciju...znači li to da}da.a zašto to?da vidimo jesu li ti prokleti specijalisti već stigli do njih. Da dobijemo koordinate...hoćete naš avion?«prekinuo ga je ministar Halidona, iako je već unaprijed znao odgovor.»da!«daniel je dao znak vozaču da pokrene auto.»koordinate vam nisu potrebne. Sletjeti se može samo na jedno mjesto: na travnjak četiri kilometra jugozapadno od logora. Mi već imamo koordinate. Vozilo je poskočilo s parkirališta, strovalilo se s primitivnog ruba, pa odjurilo u mrak prema autocesti. Hammond je Danielu dao decimale frekvencije; ministar ih je prenio i predao mikrofon britanskom agentu. Nitko se nije javio. Radiovalovima nije došao nikakav odgovor.»trebat će nam vremena da stignemo do aviona...«izgovorio je Daniel tiho dok je automobil grmio širokom cestom. Alex mu je najednom spustio ruku na rame.»onaj vaš trkač, onaj koji veli da se zove 'Marcus'. Recite mu da obavijesti Sama Tuckera.Ja sam zapovjedio svojim ljudima da se povuku«, odgovorio je Daniel ledenim glasom.»molim vas da ne zaboravite što sam vam rekao.za ime Božje, pošaljite ga natrag. Dajte im šansu!hoćete reći... dajte jojšansu?«mcauliffa je obuzela želja kao nikad nijedna prije da ga na licu mjesta ubije.»baš ste to morali reći, je 1' da?da«, odgovorio je Daniel, pa se okrenuo u sjedalu i pogledao Alexandera u oči.»zato što je to povezano s uvjetom pod kojim ćemo vam dati avion... Ako ne uspijemo, ako ta žena pogine, onda se i vi oprostite sa životom. Dat ćemo vas pogubiti. Jednostavno rečeno, ako ona pogine, mi se u vas više nikad nećemo moći pouzdati.«

323 Alexander je izdržao prodoran pogled Daniela Halidonca.»Odgovor je jednostavan«, odgovorio je on.»u tom bih slučaju sam zapovjedio streljačkom vodu da puca.«r. C. Hammond se nagnuo prema njemu. Riječi su mu bile odmjerene, precizne kao i uvijek.»ja idem s vama, McAuliff.«Sad su i Daniel i Alex pogledali Engleza. Hammond se, ukratko rečeno, tiho postavio u čudno nemoćan položaj. I to je obojicu upravo zaprepastilo.»hvala.«bilo je to sve što je McAuliff mogao reći, ali je to mislio iz dubine srca.»bojim se da to neće biti moguće, zapovjednice«, rekao je Daniel.»Vi i ja... trebamo još srediti neke poslove. Ako McAuliff ide, onda ide sam.vi ste barbar.«hammond je to izgovorio oštro.»ja sam Halidon. I mi imamo svoje prioritete. I vi i ja.«33 McAuliff je izvukao mali avion iznad oblačnog pokrova. Olabavio je vjetrovku koju mu je dao vozač. U sićušnoj je kabini bilo toplo. Halidonov je avion bio drukčiji od onog kojim su Malcolm i on poletjeli s uzletišta zapadno od Accomponga. Dvosjednom je Comancheu sličio i veličinom i izgledom, ali je bio teži i boljih manevarskih sposobnosti. McAuliff nije bio dobar pilot. Letenje je bila vještina koju je tek napola naučio iz nužde, a ne iz ljubavi. Prije deset godina, kad se odlučio posvetiti komercijalnim terenskim istraživanjima, pomislio je da bi mu dobro došlo znanje letenja, pa je tako prošao propisanu obuku koja mu je na koncu pribavila vrlo ograničenu dozvolu. I to mu se isplatilo. Na desecima putovanja po skoro svim kontinentima. U malom, ograničenom zrakoplovu. A nadao se doboga da će mu se to isplatiti i sada. Ako se ne isplati, onda i tako više ništa nije važno. Na sjedalu do njega ležala je mala pločica za pisanje, od škriljca i uokvirena drvom, kakvoj se nekad pisalo u osnovnoj školi. Na njoj je bio kredom nacrtan primitivni plan leta, s bijelim slovima što su se isticala u sumračnom svjetlu ploče s instrumentima. Poželjna brzina prema zraku, kurs prema stupnjevima kompasa, tražena visina leta i orijentiri koje bi, uz malo sreće i mjesečine, mogao razabrati.

324 Nakon uzlijetanja sa staze kraj Unity Halla trebao je doseći visinu od tisuću stopa, uspinjući se u krugovima oko uzletišta. Nakon odlaska s aerodromskog perimetra, treba krenuti na jugoistok, kurs 115 stupnjeva, brzina prema zraku 150 kilometara na sat. Nakon nekoliko minuta već će biti nad brdom Carey na polju će gorjeti dva krijesa; morao bi ih opaziti. Kako je i bilo. Od brda Carev, produžit će istom brzinom i spustiti se na 700 stopa, pa će skrenuti na istoksjeveroistok, kurs 84 stupnja, i produžiti za Kempshot Hill. Dolje će na cesti biti automobil s reflektorom; reflektor će paliti i gasiti svoj snop uperen u nebo. Ugledao ga je pa pošao za sljedećom crtom na ploči. Promjena je kursa bila mala za 8 stupnjeva, do 92. stupnja kompasa, a brzina i visina ostaju iste. Tri minute i trideset sekundi kasnije, našao se nad Amity Hallom. Ponovno krijesovi, ponovno nove upute; i to je bilo minimalno. Istoksjeveroistok, na 87 stupnjeva do favele Weston. Spusti se na 500 stopa, održi brzinu, potraži dva automobila okrenuta jedan prema drugom, koji pale i gase farove u južnom dijelu grada. Ispravi kurs na točno 90 stupnjeva i smanji brzinu do 120 kilometara na sat. U trenutku kad je stigao do rijeke Martha Brae, morao je promijeniti kurs za 35 stupnjeva prema jugoistoku, i izravnati točno s 122 na kompasu. Od tog trenutka pa nadalje bio je prepušten samome sebi. Sa zemlje više neće biti nikakvih signala i, naravno, nikakvog radiokontakta. Od svega mu je preostalo još samo koordiniranje brzine zraka, kursa i utrošenog vremena... i to je bilo sve. Visinu je određivao samim pilotiranjem trebao je letjeti što je moguće niže, uzimajući u obzir postupno dizanje brda pod prašumom. Možda opazi logorske vatre, ali nije smio pretpostaviti da one nužno pripadaju ekspediciji. U prašumi je bilo i brđanalutalica, koji su počesto odlazili u noćni lov. Trebao je nastaviti tim kursom točno četiri minute i pet sekundi. Bude li precizno slijedio sve upute, i ako ne dođe do naglih promjena varijabli zbog, primjerice, naglo nadošlih zračnih struja ili kiše, u tom će se trenutku naći u blizini travnjaka. I opet, ako noć bude bistra i mjesečina dovoljna, morao bi ga ugledati. I što je najvažnije ako ugleda drugi zrakoplov, dvaput će se nagnuti na desno krilo. To će svim drugim avionima biti znak da šverca narkotike. Bio je to u tom trenutku važeći kniks prepoznavanja među zračnim gentlemanima.

325 Brda su se digla naglo, mnogo brže nego što je to McAuliff očekivao. Povukao je poluvolan i osjetio kako ga uzgonske struje odnose i zanose lagano na desnu stranu. Skinuo je gas i suzbio oštro naginjanje tiskanjem na lijevu papučicu; turbulencija se nastavila, vjetar je ojačao. A onda je shvatio uzrok tim naglim pomacima i bočnom vjetru. Ušao je u koridor žestokih prašumskih pljuskova. Kiša je pljeskala po staklu i mlatila po trupu; brisači su bili nemoćni. Pred njim je bila masa ispruganog, neprozirnog sivila. Udarcem je spustio staklo na lijevom prozoru, smanjio gas, naglo se nagnuo na lijevo krilo i pogledao dolje. Visinomjer mu se polako spuštao prema brojci 650; zemlja je pod njima bila gusto crnilo... čista gola prašuma, bez ikakva prekida tame. U mislima je prešao čitavu dionicu od Martha Brae. Bijesno i nesigurno. Poštovao je zadanu brzinu, a isto tako i kompas. Pa ipak je došlo do zanošenja; ne velikog ali zamjetnog. On baš nije bio jako dobar pilot prije toga imao je samo dva noćna leta; to mu je branila njegova dozvola a zanošenje je bio problem koji se rješavao brojčanicima, orijentirima i radijem. Ali je do laganog zanošenja ipak došlo. I to straga i desno. Isuse, koliko je bolje u jedrilici! Izravnao je zrakoplov i lagano se nagnuo na desno krilo, pa se vratio u kišni koridor. Vjetrobran je sad već bio sasvim beskoristan; pružio je ruku preko sjedala i spustio desni prozor. Buka je propuha, zbog otvorenih prozora, najednom protutnjala kroz malu kabinu. Vjetar je zaurlao silnom brzinom; kiša je nagrnula u ispruganim plahtama i zapljusnula sjedalo i pod i ploču s instrumentima. Školska se pločica smočila, površina joj je zablistala, a oznake kredom prividno se povećale zbog vode što je tekla i pljuskala u drvenom okviru. I onda ga je ugledao... ugledao njih. Plato obrastao travom. Kroz desni prozor. Potez malo manje crnog usred totalne crnine. Tamnosivi reljef usred mračne šume. Promašio ga je s lijeve strane, možda za dvatri kilometra. Ali ga je ipak našao. U tom trenutku ništa više nije bilo važno. Spustio se brzo i nad krošnjama se nagnuo na lijevo krilo bio je to vrh osmice koju je trebao opisati pri slijetanju. Zakrenuo je 280 stupnjeva pa gurno poluvolan da dočeka trenutak dodira sa zemljom. Visinomjer je baš pokazivao četrdeset stupnjeva kad je iza njega, negdje na zapadu, nebo proparala munja. Zbog toga je bio sretan; bilo je to dodatno, kratko osvjetljenje u mraku noći. Pouzdao se u instrumente i u svjetlu je nosnoga fara razabirao travu koja mu se približavala, ali mu je ona kratka punina sumračnoga svjetla pojačala samopouzdanje.

326 A dodatna mu je vidljivost omogućila i da razabere obrise drugog aviona. Bio je na zemlji, nepomičan, parkiran na sjevernoj granici polja. Na obronku što je vodio do tri kilometra dalekog logora. O, Bože! Ipak nije uspio. Za sve je već prekasno! Dotakao je tlo, zaturirao motor, pa zarulao prema nepokretnom zrakoplovu i još upravljajući komandama, iz pojasa izvadio pištolj. U svjetlu nosnoga fara pojavio se čovjek i zamahao mu rukama. Nije potegao oružje; nije ni pokušao pobjeći ili potražiti zaklon. Alexa je to zbunilo. To nije bilo logično; Dunstoneovi su ljudi bili ubojice, i on je to znao. A čovjek u snopu, međutim, nije pokazivao nikakve znakove neprijateljstva. Umjesto toga napravio je nešto jako neobično. Ispružio je ruke sa strane, pa istodobno spustio desnu i podigao lijevu. Dok se McAuliffova letjelica približavala, ponovio je tu gestu nekoliko puta. Alex se sjetio upute na uzletištu kraj Unity Halla. Ako opaziš druge avione, spusti desno krilo. Snizi desno krilo... ruku. Čovjek u svjetlosnom snopu bio je švercer narkoticima! McAuliff je zakočio i isključio starter, dok mu je ruka čvrsto stiskala držak pištolja, a kažiprst mu počivao na braniču otponca. Čovjek je prišao iza krila i kroz kišu viknuo, Alexu kroz otvoren prozor Bio je bijelac i lice mu je bilo uokvireno platnom kukuljice kabanice. Govor mu je bio američki... S dalekog juga. Porijeklo iz delte Mississippija.»Jebem ti sveca! Jebenog li mjesta, koja gužva! Sretan što vidim bijelu kožu, čovječe! Vozit ću ih i jebat ću ih, ali da ih volim ovo!«pilotov je glas bio visok i napet, i lako se probijao kroz šum kiše. Bio je srednjega rasta i, koliko se dalo naslutiti po licu, mršav ali ovješen; tanki muškarac koji je teško izlazio na kraj sa srednjim godinama. Već je prešao četrdesetu.»kad si došao?«upitao je Alex glasno, trudeći se da ne pokaže zabrinutost.»dovezao šest crnja prije možda deset minuta. I možda malo više, ali ne puno. Ti s njima, valjda? Ti si šef?da.kako se ispušu kad nastane frka, ha? A na tim brdskim sletištima sam jad i nevolja. Nema posla bez bijele kože, okladi se u jaja!«mcauliff je ispod ploče vratio pištolj za pojas. Sad je morao biti brz. Morao je prijeći pilotašvercera.

327 »Rekli su da je nekakva frka?«alex je to pitanje postavio ležerno, pa otvorio vrata kabine, na kiši stao na krilo pa skočio na mokro tlo.»vrag neka ih nosi! Kako su mi ispričali, ovi bi im jebači ukrali i oči iz glave. Pokupili lovu i zaboravili robu. Neka ti velim, te su crnčine krcate željeznarijom!kako su se zeznuli«, izgovorio je McAuliff s uvjerenjem.»isuse... prokleti idioti!oni su žedni crne krvi, čovječe! Crna će braća strpati pod zemlju hrpu druge crne braće! Ejuu!Ako to učine, cijeli New Orleans leti u zrak!... Isuse!«Alexander je znao da je taj grad u Louisiani glavna ulazna luka za narkotike za sve južne i jugozapadne države. Ovaj bi to pilot morao znati.»jesu li krenuli padinom?«mcauliff je namjerno pokazao rukom stotinjak metara desno, podalje od staze koje se sjećao.»proklet bio ako su baš bili sigurni, čovječe! Jedan je imao nekakav Geigerov brojač, nekakav radar, vrag bi ga znao. Rekao bih prije da su tu negdje.«pilot je pokazao lijevo od skrivene staze kroz prašumu. Alex je brzo proračunao. Skaner kojim su se služili Dunstoneovi ljudi određivao je lokaciju samo unutar radijusa od tisuću metara. On je registrirao signale, ali nije bilo nivoa koji su govorili»hladno«ili»vruće«i koji bi mogli reći nešto određenije. Bila je to slabost minijaturiziranih distancijskih radiolokatora koji su radili u okomitoj ravnini. Tisuću metara je tri tisuće stopa preko pola milje u gustoj, skoro neprohodnoj prašumi Cock Pita. Ako Dunstoneova ekipa ima deset minuta prednosti, to ne mora biti fatalno. Oni ne poznaju stazu ne pozna je ni on, ali je njom bar prošao. Dvaput. To smanjuje njihovu prednost. A ako su ušli pod kosim kutom a po onom što je rekao pilot, zacijelo jesu i ako se pretpostavi da su nastavili uglavnom istim smjerom, očekujući zaokret... možda bi se ta prednost mogla i sasvim dokinuti. Ako... ako on uspije pronaći stazu i na njoj se zadržati. Podigao je ovratnik vjetrovke da se zakloni od kiše, pa se okrenuo prema vratima kabine iznad avionskog krila. Otvorio ih je, podigao se na koljena desno od potpornja, pa posegnuo u mali prtljažnik iza sjedala. Izvukao je automatsku pušku velike probojnosti zrna i kratke cijevi jednu od dvije što su bile učvršćene ispod prednjih sjedala Hammondova automobila. Okvir je bio ubačen i osigurač zakočen. U džepovima su mu bila još četiri okvira; u svakom je bilo dvadeset metaka. Stotinu zrna.' Njegov arsenal.

328 »Moram ih stići«, doviknuo je pilotu kroz kišu što je lijevala kao iz kabla.»i tako mi vraga, ne želim da me u New Orleansu pozovu na odgovornost!ti dečki u New Orleansu su jako zajebani. Nikad ne letim za njih ako baš ne moram. Ti ne vole nikoga!«mcauliff je, i ne odgovorivši, pojurio prema rubu obronka. Staza je vodila desno od golemoga grmlja bodljikave paprati toga se sjećao; lice mu je bilo sve izgrebano zato što nije bio dovoljno brz kad je s Halidonovim trkačem ušao u to područje. Do sto đavola! Gdje je to bilo? Počeo je pipati promočeno lišće, hvatati se za svaki list, svaku grančicu, sve u nadi da će mu bodlje izgrebati ruku. Morao ga je naći; morao je krenuti od točno određenog mjesta. Krivo bi mjesto moglo biti fatalno. Onda bi Dunstoneova prednost bila prevelika; ne bi je mogao nadoknaditi.»sto to tražiš?što?«, Alex se hitro okrenuo prema oštrom bljesku. Bio je tako sabran da je makinalno oslobodio osigurač na pušci. Zamalo je pripucao od prepasti. Pilot mu je prošao.»jebemu sveca. Zar nemaš bateriju, čovječe? Kako ćeš naći put kroz tu širaku bez baterije?«isuse! Bateriju je ostavio u Halidonovu avionu. Daniel mu je rekao nešto kao da pazi što radi... s baterijom. Znači da ju je ostavio!»zaboravio sam. Ostala mi je u avionu.nadam se do kurca da jest«, odgovorio je pilot.»uzmi moju. Daj mi svoju, može?obećaj da ćeš u moje ime ubiti nešto, i evo ti je, čovječe.«pilot mu je predao svjetiljku.»ova je kiša mokra ko kurac, vraćam se unutra. Mnogo sreće u lovu, čuj!«mcauliff je pogledao pilota kako trči prema svom avionu, pa se hitro okrenuo prema rubu prašume. Od grmlja su ga paprati dijelila samo dva metra; ugledao je gustu, isprepletenu travu i ulaz u skrivenu stažu. Odmah je na nju uljegao. Potrčao je koliko ga noge nose, a oko nogu mu se oplitalo grmlje, a lice su mu i tijelo bičevale nevidljive vriježe što su visjele sa stabala. Staza je zakretala desno, lijevo, desno, desno, desno, Isuse, krug i onda se opet izravnala na kratkoj dionici na dnu padine. Ali je i dalje bila tu. I on je i dalje bio na njoj. I to je jedino bilo važno.

329 A onda je skrenuo. Staze više nije bilo. Nestala je! U mraku se začula skvika da su mu pucali bubnjići, skvika uvećana pljuskom u prašumi. U snopu baterije, u palmom zakrivenoj rupi pod sobom, ugledao je divlju krmaču kako doji slijepe mladunče. Dlakavo se, čudovišno lice iskezilo i zaskvičalo još jednom, i počelo se dizati, otresajući sa sisa cvilno potomstvo. McAuliff je potrčao lijevo, u zid prašume. Spotakao se o kamen. Dva, tri kamena. Pao je na mokru zemlju i baterija se zakotrljala po zemlji. Tlo je bilo ravno, nezakrčeno. Opet je našao stazu! Ustao je na noge, dohvatio svjetiljku, prebacio pušku pod ruku, pa potrčao razmjerno čistim hodnikom kroz prašumu. Čistim manje od sto metara, jer ga je presjekao potok, obrubljen mekim glibom koji je usisavao noge. Sjećao se tog potoka. Trkač koji se odazivao na ime»marcus«bio je kod njega skrenuo lijevo. Je li baš lijevo? Ili su mu prišli iz suprotnog smjera?... Ne, bilo je lijevo. Sjećao se palminih debala i kamenja što je virilo iz vode, premošćujući uzani potočić. Potrčao je lijevo i uperio svjetiljku u središte bujice. U njoj su bile klade! I kamenje. Na brzinu izgrađen most da bi se izbjeglo blato koje je gutalo gležnjeve. A na desnom su palminom trupcu bile dvije zmije, i kretale se bočno, kao na usporenom filmu, i polako vijugale prema njemu. Jamajkanski Cock Pit nije po ukusu čak ni jamajkanskom mungu. Alexander je poznavao te zmije. Već ih je viđao u Brazilu. Anakondina pasmina. Slijepe, hitre u napadu, opake. Ne smrtonosne, no sposobne da izazovu uzetost koja traje danima. Ako im se na metar od plosnate glave nađe meso, one neizbježno napadaju. Okrenuo se opet krošnjama, i zašarao snopom po najbližem području. Nad njim se zibala dva metra dugačka grana kapoka. Pritrčao joj je, pa je počeo svijati naprijednatrag sve dok je nije odlomio. Potom se vratio kladama. Zmije su zastale, alarmirane. Njihova su nauljena, ružna tijela bila isprepletena, plosnate glave uzdignute jedna uz drugu, a slijepe oči, velike kao gumbašnice, fanatično zapiljene u smjeru odakle je dolazio miris. U njega. Alex je lijevom rukom gurnuo granu kapoka na kladu, dok je desnom nespretno držao bateriju i pušku.

330 Obje su se zmije bacile istodobno, odskočile od površine klade, pa divlje oplele tijela kao bičeve oko grane, a glave su im poletjele prema McAuliffovoj ruci, koja je već lebdjela kroz meko lišće. Alex je odbacio ili ispustio? nikad to neće doznati granu u vodu. Zmije su zamlatile repovima; grana se zavrtjela u ljutitim krugovima i potonula u vodu. McAuliff je pretrčao preko klada i produžio stazom. Prešao je možda tisuću dvjesto metara, sigurno ne više od toga. Prema njegovu je satu proteklo dvadeset minuta. Koliko se sjećao, sad je staza skretala oštro nadesno kroz posebno gustu dionicu obraslu paprati i vlaskom, sve do male čistine kojom se nedavno poslužila družina brđanskih lovaca. Tako je to bio prokomentirao»marcus«čovjek koji se predstavio tim imenom. Od te je čistine do obale Martha Brae i logora preostalo još manje od kilometar i pol. Dunstoneova se prednost zacijelo smanjila. To se moralo dogoditi. Stigao je do skoro nemogućeg dijela šume, pa spustio bateriju do tla i na njemu potražio znak da je netko prošao. Ako sad skrene sa staze ako skrene u grmlje kroz koje još nije stupila ljudska noga trebat će mu sati da je ponovno nade. Vjerojatno sve dok se ne razdani ili dok ne prestane kiša. Posao je napredovao mučno sporo, uz upravo bolnu koncentraciju. Svinuti korov, slomljene grančice, nabrekli rubovi mokre zemlje na kojima je nedavno počivala težina ljudske noge; to su bile šifre. Nije si mogao dopustiti nijednu grešku.»hej, mon!«doprle su do njega prigušene riječi. McAuliff se bacio na tlo i zadržao dah. Iza sebe je, lijevo, ugledao snop druge svjetiljke. Smjesta je ugasio svoju.»hej, mon, gdje si? Kontakt, molim. Sišao si sa sheme. Ili sam ja.«kontakt, molim... sa sheme. To su izrazi svojstveni agentu, to nije jezik nosača. Bio je to čovjek iz MI6. Prošlo svršeno. Bio je. A sad iz kompanije Dunstone. Dunstoneova se ekipa razdvojila, i svaki je čovjek dobio određeno područje... po nekoj shemi. To je moglo značiti samo jedno da su u radiovezi. Šest ljudi u radiovezi. O, Isusel Svjetlosni mu se snop sad približio; plesao je i treperio kroz nemoguće gusto lišće.

331 »Amo, monl«prošaptao je Alex grlenim glasom, nadajući se i protiv razumne nade da on zbog kiše i šapta neće u protivnikovu uhu pobuditi sumnju.»upali svjetlo, molim te, mon.pokušavam, mon.«ne više, pomislio je McAuliff. Ništa. Usplesali se snop odrazio od tisuću sjajnih, sićušnih zrcala u tami, i rascijepio se u hiponitički treperave zrake. Bliže. Alex se nečujno prevalio sa staze u masu mokre zemlje i mekoga raslinja. A puška mu se ispod tijela zabila u prepone. Svjetlosna je zraka sad bila skoro iznad njega, i već je skoro ništa nije ometalo. U raspršenom je svjetlu vidio gornji dio agentova tijela. Preko prsa su mu bila dva široka remena: jedan je bio povezan sa zatvorenim radijem, drugi s kundakom puške, obrisi čije su se debele cijevi nazirale iznad ramena. Baterija mu je bila u lijevoj ruci; u desnoj je bio veliki pištolj zloslutnog izgleda. Taj otpadnik iz MI6 bio je oprezan agent. I nešto je probudilo njegove instinkte. McAuliff je znao da mu mora oteti pištolj: nije mu smio dati da puca. Nije znao koliko su daleko drugi, koliko je njihova shema zbijena. Sad! Izbacio je desnu ruku, ravno na cijev pištolja, zabio palac u zakrivljenje kućišta otponca, zabio mu rame u glavu i raspalio ga lijevim koljenom u testise. Čovjek se od udarca presavio i bolno jeknuo; ruka mu se na trenutak olabavila i Alex mu je istrgnuo pištolj, pa odbacio oružje u mrak. Iz svog bolnog čučnja Jamajkanac je podigao pogled, lijevom rukom i dalje držeći bateriju, snopa usmjerenog ni u što na zemlji, iskrivljena lica... spremajući se udahnuti da bi mogao kriknuti. McAuliff mu je gurnuo prste u usta i svom snagom potegao prema dolje. Čovjek se bacio prema naprijed i silovito spustio tvrdi metal svoje baterije na Alexovu glavu i rascijepio mu kožu. McAuliff ga je ipak nastavio potezati za usta, osjećajući kako mu zubi probijaju meso, osjećajući krikove. I onda su pali, izvijajući se u zraku, u grmlje. Jamajkanac je nastavio mlatiti McAuliffa baterijom u sljepoočicu: Alex je nastavio potezati groteskno, opako usta koja su mogla ispustiti nedopustivi znak za uzbunu. Svaljali su se na golu krpicu mulja. McAuliff je napipao kamen, istrgnuo lijevu ruku, iščupao kamen iz zemlje i tresnuo njime crnca po ustima i sebe po prstima. Smrskao mu je zube; zagrcnuo se vlastitom slinom. Alex je istrgnuo krvavu ruku i

332 smjesta dohvatio kovrčastu kosu, pa zakrenuo čitavu glavu prema mekoj bali mulja. Ispod površine su se začuli prigušeni zvukovi izbacivanja zraka. Iz promočene je zemlje, u svjetlu što je sipilo iz pale baterije, nečujno izletio niz kupola napuhanih iz opne. I onda ništa. Čovjek je bio mrtav. A da nije odaslao alarm. Alexander je ispružio ruku, dohvatio svjetiljku i pogledao prst na desnoj ruci. Koža je bila proderana, vidjeli su se tragovi zubi, ali zasjekotine nisu bile duboke; mogao je slobodno micati rukom, i to mu je u tom trenutku jedino bilo važno. Iz lijeve je sljepoočice krvario, i bol je bio užasan, ali ga nije paralizirao. I jedno će i drugo prestati... u dovoljnoj mjeri. Pogledao je mrtvog Jamajkanca i pomislio da će povratiti. Ali za to nije bilo vremena. Puzeći se vratio na stazu i još je jednom nastavio mučno slijediti. I pokušavao izoštriti pogled na prašumu. U dva je navrata, u ne tako dalekom guštiku, ugledao oštre snopove baterija. Dunstoneova je ekipa nastavila pročešljavanje. I sad se primicala cilju. Nijedan se trenutak nije smio upropastiti na razmišljanje. Osam je minuta kasnije stigao na čistinu. Osjetio je kako mu srce u prsima ubrzano lupa; ostalo mu je još manje od kilometar i pol. Najlakša dionica tog užasnog putovanja. Pogledao je na sat. Bilo je točno dvanaest i četiri minute. Dvanaest sati i podne. Četiri je bio ritualni broj Aravaka. Odiseja smrti. Nije bilo vremena za razmišljanje. Pronašao je stazu na drugom kraju male čistine i dao se u trk, sve brže što se više približavao obali Martha Brae. Sad mu više u plućima nije preostalo zraka, a niti daha na koji je navikao; bile su to samo jednolične eksplozije iscrpljenosti iz grla, a s čela mu se cijedila krv pomiješana sa znojem i rijekom tekla niz vrat prema ramenima i prsima. Pred njim je bila rijeka. Stigao je do rijeke!

333 I tek je tada shvatio da je stalo bubnjanje kiše; prašumska je oluja prestala. Zamahnuo je baterijom na lijevu stranu; ugledao je kamenje pokraj staze; njima je bilo obilježeno nekoliko posljednjih stotina metara što ga je dijelilo od logora. Nije čuo pucnjavu pušaka. Nije bilo detonacije. Iza njega je u tami bilo pet iskusnih ubojica, a užasna noć još nije bila gotova... ali je bar imao šansu. Više od toga nije ni tražio, a više od toga nije ni stajalo između njega i zapovijedi streljačkome vodu da mu oduzme život. Slobodne i voljne, ako ne uspije. Da vlastitom voljom završi život bez Alison. Posljednjih je pedeset metara pretrčao najbrže što su mogli podnijeti njegovi umorni mišići. Držao je bateriju ravno pred sobom: prvo što je snop uhvatio bila je nadstrešnica na ulazu u logor. Utrčao je na čistinu. Nije bilo ni vatara ni znakova života. Samo se čulo kapanje tisuće podsjetnika na prašumsku oluju i vidjeli su se samo šatori, nijemi spomenici nedavnog života. Prestao je disati. Zgrabila ga je ledena strava. Ta je tišina bila zgromljujući vjesnik užasa.»alison. Alison!«zakričao je i slijepo poletio prema šatoru.»sam! Sam!«Kad su mu se iz tame odazvale riječi, shvatio je što znači ustati iz mrtvih i ponovno zadobiti život.»alexander... Skoro sam te ubio, dječače«, rekao je Sam Tucker iz crne niše na rubu prašume. 34 Sam Tucker i trkač zvan»marcus«izašli su iz grmlja. McAuliff se zaprepašteno zapiljio u Halidonca. Trkač je opazio izraz na njegovu licu pa progovorio.»nemamo vremena za duga objašnjavanja. Birao sam jer sam mogao birati, i to je sve.«trkač je pokazao na ovratnik vjetrovke. Alexu nije trebalo objašnjavati. U tkaninu su bile ušivene tablete što ih je vidio u odsjaju žute mjesečine na postranoj cesti iznad Lucea Harboura. I neću se premišljati, bio je rekao Daniel.»Gdje je Alison?S Lawrenceom i Whitehallom. Oni su dolje nizvodno«, odgovorio je Sam.»A što je s Jensenovima?«Tucker je zastao.»to ne znam.«

334 »Kako?Oni su nestali. To je sve što ti znam reći... Jučer se izgubio Peter; njegov se nosač vratio u logor, nije ga mogao naći. Ruth je to podnijela muški, sirota cura... ta ima čvrstine. Poslali smo potragu. Ništa... I onda sam jutros, ne mogu ti reći zašto jer ne znam otišao u šator Jensenovih. I Ruth više nije bilo. Od tada je nismo vidjeli.«mcauliff se počeo pitati. Da nije Peter Jensen nešto vidio? Nešto osjetio? I pobjegao sa ženom? Provukao se kroz pleme Akaba? Sve su to bila pitanja za neku drugu zgodu.»nosači?«upitao je Alex oprezno, bojeći se odgovora.»to pitaj našeg prijatelja«, odgovorio je Tucker i mahnuo glavom prema Halidoncu.»Njih su poslali na sjever, u pratnji na sjever i rijekom«, rekao je čovjek s prisvojenim imenom»marcus«.»jamajkanci neće noćas ginuti ako ne znaju zašto to čine. Ne u ovoj borbi.a ti? Zašto ti? Zar je to tvoj rat?znam ljude koji su krenuli na vas. Mogao sam birati da se borim.ograničene slobode Akabe?«upitao je Alex tiho. Marcus je slegnuo ramenima; pogled mu nije odavao ništa.»sloboda izbora koja pripada svakom čovjeku, doktore.«iz guste se, tropske prašume začuo jedva čujan krik ptice, ili krik šišmiša. Potom je iz nje uslijedio drugi. Pa još jedan. McAuliff to ne bi opazio... jer je bilo toliko zvukova, i to tako stalnih. Bila je to beskonačna noćna simfonija, ugodna za slušanje i ne baš ugodna za razmišljanje. Ali je sad to bio prisiljen opaziti. McAuliff je naglo podigao glavu, reagirajući na zvuk. Hitro je ispružio ruku, dohvatio Alexanderovu bateriju i istrgao mu je između prstiju, istodobno ramenom gurnuvši Tuckera s puta.»lezi!«kriknuo je i divlje gurnuo McAuliffa i on se zakotrljao natraške, podalje od mjesta na kojem je stajao. Iz mraka je poletjelo sedam puščanih metaka. Neki su tupo zveknuli o stabla, drugi zapucketali daleko u prašumi, dok su dva eksplodirala u blatu čistine. Alex se zavaljao po tlu, postavio pušku u streljački položaj pa nanišanio u pravcu iz kojeg je došla paljba. Zadržao je prst na otponcu; područje je zasula razorna kiša od dvadeset zrna. Sve je bilo gotovo za nekoliko sekundi. Vratila se tišina. Osjetio je kako ga je za nogu uhvatila nečija ruka. Bio je to Marcus.

335 »Povlačimo se. Prema rijeci, mon«, prošaptao je hrapavim glasom. McAuliff je zapuzao natraške u tamu. Iz grmlja su poletjeli novi meci: desno iznad njega su zafijukala zrna. Najednom se samo metar dalje začuo rafal. Marcus je skočio lijevo i presjekao ih baražom koja je skrenula paljbu. Alex je znao da ga to Marcus pokriva vatrom. Bacio se desno, prema rubu čistine. I začuo glas Sama Tuckera.»McAuliff! Ovamo!«Kad je potrčao do grma, na tlu je ugledao Samov obris. Tucker je klečao na jednom koljenu, s podignutom puškom.»gdje je? Za ime Božje, gdje je Alison? I ostali?idi prema rijeci, dječače! Na jug, oko tristo metara. Javi ostalima. Mi ćemo ih zadržati ovdje.ne, Sam! Pođi sa mnom... Pokaži mi.već ću ja stići, sinko...«iz prašume je izletio još jedan plotun. Marcus im je odgovorio s druge strane čistine. Tucker je uhvatio Alexa za vjetrovku i povukao ga izvan dohvata zrna, pa nastavio govoriti.»taj crni kujin sin žrtvuje za nas svoju čađavu guzicu! Možda će mi tako dati još malo vremena koje ne zaslužujem. On je moj zemljak, dječače. Moj novi Landsmann. Isuse! O, shvatio sam koliko volim taj jebeni otok. A sad se miči u tri materine odavde i pobrini se za djevojku. Mi ćemo te već stići, za to ne brini. Za djevojku, Alexander!Tamo su petorica, Sam. Jednog sam ubio možda milju odavde. Sigurno su vidjeli moju bateriju dok sam trčao. Žao mi je...«s tim se riječima McAuliff bacio u promočenu šumu i počeo si probijati put do obale rijeke. Smandrljao se niz kratku padinu, dok mu je puška lupkala o metalne gumbe vjetrovke, i pao u rijeku. Na jug. Lijevo. Tri stotine metara. Devet stotina stopa... čitavi kontinent. Držao se obale, jer je tako najbrže napredovao. Dok je tako gacao kroz glib i raslinje i preko oborenih stabala, shvatio je da mu je okvir prazan. Ne zaustavljajući se posegnuo je u džep pa izvadio novi okvir, iščupao stari i na njegovo mjesto zabio novi. Povukao je polugu zatvarača; metak je ušao u cijev. Najednom mu je pucnjava razbila rasute misli. Iza njega su se ljudi uzajamno pokušavali ubiti. Pred njim je bila okuka uske rijeke. Prevalio je preko stotinu metara; ili možda bliže dvjesto.

336 ... Moj novi Landsmann... Isuse! Sam Tucker, svjetski lutalica, učenjak koji se bavi primitivnim čovjekom, čovjek koji voli sve zemlje u potrazi za zemljom koju bi mogao nazvati svojom, u toj kasnoj fazi života. I on ju je našao u tom silovitom trenutku vremena u najokrutnijoj divljini jamajkanskog Cock Pita. U trenutku žrtvovanja. I najednom, u trenutku strave, iz mraka odozgo, spustila se golema crna forma. Orijaška mu je ruka pala oko vrata i stisla ga poput škripca; prsti nalik na pandže zabili su mu se u lice; po bubrezima ga je lupila opaka, silovita šaka. McAuliff je zabio kundak u tijelo iza sebe, zabio zube u meso ispod usta, i bacio se u vodu.»mon! Isuse, mon!«to je kriknuo Lawrenceov glas u trenutku dok je McAuliffa mlatio po ramenu. Obojica su ošamućeno ispustili protivnika; obojica su podigli ruke. Alex je nespretno natrčio pušku, Lawrence je držao dugi nož.»moj Bože!«rekao je McAuliff.»Mogao sam te ubiti!«na sjeveru se ponovno začulo puškaranje.»mogao sam te i nehotice zaklati«, rekao je crni orijaš, do pojasa u vodi.»htjeli smo zarobiti taoca.«obojica su shvatili da nema vremena za objašnjavanje.»a gdje ste vi? Gdje su Alison i Whitehall?Nizvodno, mon. Nedaleko.Je li s njom sve u redu?samo se uplašila... Ali je ona hrabra žena. Kad se uzme u obzir da je bijela engleska dama. Shvaćaš, mon?shvaćam, mon«, odgovorio je Alexander.»Idemo.«Lawrence je pošao ispred njega, pa iskočio iz vode tridesetak metara od mjesta na kojem se odigrao skoro fatalni susret. McAuliff je primijetio da je revolucionar podlakticu omotao platnom: kad je to opazio, Alex je ispljunuo krv i protrljao predio bubrega kao da se apstraktno opravdava. Crnac je lijevom rukom pokazao na padinu te istodobno desnu ruku prinio ustima. S usana mu je poteklo zviždukavo ćurlikanje. Ptica, šišmiš, sova... to nije bilo važno. Odazvao mu se isti takav zvuk s vrha riječne obale, s druge strane, iz prašume.»idi gore, mon, ja te čekam tu«, rekao je Lawrence. McAuliff neće nikada shvatiti je li to iz njega progovorila panika trenutka ili su te riječi izražavale istinu, onakvu kakvu je on vidio, ali je zgrabio crnog revolucionara za ramena i gurnuo ga naprijed.»neću više slušati tvoje zapovijedi. Ti i ne znaš što se iza nas zbiva. Ja znam! Diži dupe, idemo!«

337 S rijeke se začula duga baražna paljba. Lawrence je zažmirkao. Zažmirkao je u novoj mjesečini što je preplavila obalu tog rukavca Martha Brae.»U redu, mon! Samo me nemoj tjerati.«uspentrali su se na vrh padine i krenuli u šumu. Iz spletene je tame izletio ljudski lik, trčeći tamniji lik iz crne praznine. Bila je to Alison. Lawrence je pružio ruku prema McAuliffu i prihvatio bateriju. Bila je to gesta beskrajnog razumijevanja. Potrčala mu je u zagrljaj. Svijet... čitav je svemir na trenutak prekinuo svoje ludilo, i zavladao je mir. I tišina. I duševno smirenje. Ali samo na trenutak. Nije bilo vremena za razmišljanje. Još manje za prebiranje misli. Ili riječi. Nitko nije progovorio ni riječi. Držali su se u zagrljaju, a onda su se pogledali u mračnom slapu nove mjesečine u izoliranom prostoru na obali Martha Brae, prostoru koji je bio samo njihov. Bio je to užasan, silovit trenutak vremena. I žrtvovanja. U tom je trenutku u taj svijet uljegao Charles Whitehall, onako kako je to Charleymon običavao činiti. Prišao im je, a safariodijelo još mu je bilo zgužvano, lice nepomična maska i pogled prodoran.»lawrence i ja samo se dogovorili da će on ostati dolje na rijeci. Zašto si to promijenio?stvarno mi tanjiš živce, Charlev...A ti meni dosađuješ, McAuliff«, odgovorio je Whitehall.»Gore se puca!sad sam došao iz toga, ti crni jebivjetre!«isuse, zašto sam to morao reći?»i ti ćeš shvatiti u čemu je problem. Jesmo li se razumjeli?«whitehall se nasmiješio.»da čujem... bjelonjo.«alison je skinula ruke s McAuliffa i pogledala ih obojicu.»prestanite!žao mi je«, rekao je Alex žurno.»meni nije«, odgovorio je Whitehall.»Ovo je trenutak istine. Zar vam to nije jasno, gospođice Alison?«Sad su se u sve to uplele Lawrenceove velike šake. Dotakle su obojicu, a glas mu je bio glas gromoglasnog djetetamuškarca.»nijedan ni glasa više, mon! McAuliff, mon, ti reci što znaš! Smjesta!«Što je Alexander i učinio. Ispričao je sve što zna o travnjaku, o avionu onom drugom, ne halidonskom južnjačkom pilotušverceru koji je u Cock Pit dovezao

338 šestoricu ljudi da pokolju ekspediciju, o trci do logora, o silovitom susretu u prašumi koji je završio smrću u lokvici prašumskoga blata. I onda, naposljetku, kako im je trkač koga su zvali»marcus«spasio život jer je čuo krik u tropskom grmlju.»pet ljudi, mon«, rekao je Lawrence, a onda ga je prekinuo novi rafal, sad nešto bliži, no ipak još na srednjoj udaljenosti na sjeveru. Okrenuo se Charlesu Whitehallu.»Koliko želiš, fascisti?ti mi reci broj, agricula.daj, k vragu!«dreknuo je McAuliff.»Prekini s tim. Vaše se igre više ne broje!ti to ne razumiješ«, odgovorio je Whitehall.»To je jedino što se broji. Mi smo spremni. Mi smo vitalni suparnici. Ne stvaraju li romani baš takve situacije? Jedan protiv jednog, i pobjednik određuje kurs?«karizmatski vode nisu redovi... Oni se mijenjaju ili ih smijene... Riječi Daniela, ministra plemena Akaba.»Obojica ste poludjeli«, rekao je Alex, razložnije nego što je mislio da je to moguće. Od vas mi se povraća, i prokleti bili...alexander! Alexander!«Krik je dopro s obale rijeke niti dvadeset metara daleko. A kričao je Sam Tucker. McAuliff je potrčao prema rubu prašume. Lawrence je poletio ispred njega i golemo mu je tijelo uz lomljavu srnulo kroz lišće, a ruke su mu u naglim dijagonalama mrvile u prah sve što bi im se našlo na putu. Crni je orijaš skočio na rub vode; Alex je krenuo niz kratku padinu i zastao. Sam Tucker je u naručju nosio tijelo Marcusa trkača. Glava što je virila iz vode bila je sama krv, čitavi su dijelovi lubanje bili razneseni. Pa ipak ga Sam Tucker nije htio ispustiti.»jedan nas je od njih zaobišao i zaskočio na obali. Zaskočio mene na obali... Marcus je uskočio između nas i na se preuzeo vatru. I ubio je tu svinju: samo je pošao ravno prema njemu. Ravno na cijev.«tucker je položio tijelo u glib riječne obale. McAuliff se zamislio. Ostala su još četvorica, četvoro ubojica iz Dunstoneove ekipe. Njih je bilo pet. Ali na Alison Booth se sad nije moglo računati. I njih su bila četvorica. Ubojica. Četiri. Aravačka četvorka. Odiseja smrti.

339 Alex je na ramenima osjetio djevojčine ruke, i njezino lice pritisnuto o svoje na mjesečini. Travnjak. Izlaz je bio u travnjaku i u ona dva zrakoplova kojima su mogli odletjeti iz Cock Pita. Pa ipak mu je Malcolm dao znati da osim te uske, vijugave prašumske staze već i same po sebi opasne drugoga puta nema. Ta je staza kretala na istok od rijeke na daljem desnom kraju čistine na kojoj je bio logor. Ona će biti pod nadzorom; otpadnici od MI6 bili su iskusni agenti. Prioritetno je bilo povlačenje nakon operacije; u taj su jedini put spasa vjerojatno uperene automatske puške. Osim toga, Dunstoneove ubojice znaju da je njihov plijen nizvodno. Vjerojatno će pretraživati, ali neće nijednu skrivenu stazu ostaviti bez straže. Ali će se morati razdvojiti. Ne mogu igrati na nepoznato, na mogućnost da se ekspedicija provuče, da pokuša prodrijeti kroz mrežu. I baš je ta pretpostavka pomogla McAuliffu i Samu Tuckeru da razrade strategiju. Varijantu smrtonosne igre što su je predložili Lawrence i Charles Whitehall. Alexander će ostati s Alison. A ostali će otići. Odvojeno. I pronaći neprijatelja. Sasvim jednostavno: da ubiju ili budu ubijeni. Lawrence je spustio svoje golemo tijelo u tamne vode. Obgrlio je obalu i polako se počeo odgurivati uzvodno, s pištoljem podignutim tik iznad površine, s dugim nožem izvučenim iz kožnatih korica, zataknutim za pojas odakle ga može izvući brzo i lako. Mjesec je sad već bio svjetliji. Kišni su se oblaci izgubili; visoke su prašumske krošnje zastirale ali ne i sasvim zaklanjale mjesečinu. Riječne su struje tekle jednoličnim tokom; oko desetaka palih grana i izbočenih kamenova stalno su se vrtložili sitni virovi, a vršci su se kamenja presijavali mahovinom ispljuskanom valovima i hasurom zelenih algi. Lawrence je zastao; spustio se još dublje u vodu i zadržao dah, a iz vode su mu virile samo oči. Dijagonalno preko uskog riječnog rukavca netko je radio isto što i on, ali bez svijesti da to čini i netko drugi, a što je Lawrence znao. Do pojasa u vodi, taj je čovjek nad sobom držao pušku ubojita izgleda. Pravio je duge korake i održavao ravnotežu hvatajući se za lišće što je visjelo nad riječnom obalom, dok mu je pogled bio uperen ravno ispred njega. Za nekoliko će se sekundi naći točno nasuprot njemu.

340 Lawrence je položio pištolj na posteljicu iznikle paprati. Pružio je ruku pod vodu pa iz pojasa potegao nož. Zaronio je i zaplivao ispod površine. Sam Tucker je puzeći prešao hrbat nad riječnom obalom i zakotrljao se prema korijenu kapoka. Težina je njegova tijela povukla labavu lijanu; osjećaj je bio kao da mu je na prsa pala sklupčana zmija i to ga je uplašilo. Sad se nalazio sjeverno od logora, jer je napravio širok polukrug na zapad, s lijeve strane rijeke. Njegovo je zaključivanje bilo jednostavno nadao se samo ne i prejednostavno. Dunstoneova će se patrola koncentrirati nizvodno; staza leži istočno od čistine. Oni će je čuvati, očekujući da će svatko tko je bude tražio prići s donje, a ne s gornje strane njezina početka. Tucker je gurnuo tijelo uz deblo kapoka i postavio se u sjedeći položaj. Olabavio je remen puške, podigao oružje, pa ga spustio preko glave i dijagonalno preko leđa. Potom je zategao remen. Pucanje iz puške nije dolazilo u obzir, i to se smjelo učiniti samo u krajnjem slučaju, jer je dovodilo skoro sigurno do vlastitog pogubljenja. To jest dolazilo u obzir, pomislio je Sam, ali bi tome sigurno moralo prethoditi poprilično uvjeravanje. Ponovno se prevalio na trbuh pa nastavio svoje gmižuće putovanje kroz zapleteni labirint prašumskoga grmlja. Protivnika je prije čuo nego ugledao. Taj je zvuk bio tako osobito ljudski; bio je to ležeran zvuk koji je Samu Tuckeru rekao da je i njegov protivnik ležeran, da nije spreman za alarm. Da je to čovjek koji je osjećao da njegov položaj nije izložen neposrednom napadu, jer patrolira najdalje od zone sukoba. Čovjek je dvaput šmrcnuo. Začepljena nosnica, ili nosnice, na trenutak su začepile prolaz zraku, i sad je taj prolaz ležerno zatražen. I ležerno dobiven. To je bilo dovoljno. Sam je izoštrio pogled prema mjestu otkud je dopro zvuk. Njegove oči pedesetogodišnjaka bile su napete, umorne od nespavanja i mnogih noći zurenja u tropsku tamu. Ali ga ipak neće izdati, u to je bio siguran. Čovjek je čučao kraj goleme paprati. Puška mu je bila među koljenima i kundak oslonjen na zemlju. Iza njega je Tucker na mjesečini vidio obrise nadstrešnice na krajnjem lijevom kraju čistine. Svatko tko bi prošao kroz logor našao bi mu se u polju izravne vatre.

341 Paprat je isključivala nož. Ako oštrica ne uđe na točno određeno mjesto, žrtva bi se mogla baciti, ili kriknuti. A paprat mu je i predobro zaklanjala leđa. Bilo je to moguće, ali nespretno. Postojao je i bolji način. Sam se sjetio lijane što je pala s debla kapoka. Pružio je ruku u džep pa izvadio kalem obične mjerne uzice. Tanka čelična žica utaljena u najlon, tako zgodna za toliko toga... Nečujno je zapuzao prema orijaškoj hrpi sićušnoga lišća. Neprijatelj je ponovno šmrknuo. Sam se dizao, sve centimetar po centimetar, iza paprati. Pred njim se, sad već ničim zaklonjena, dizala silhueta protivnikove glave i vrata. Sam Tucker je polako razdvojio čvornate, snažne šake. Povezane tankom čeličnom žicom utaljenom u najlon. Charles Whitehall se ljutio. Želio je da krenu rijekom; bila je to najbrža ruta, mnogo izravnija od mučnog raspetljavanja kakvo je zahtijevalo kretanje kroz grmlje. Pa ipak su se složili da Lawrence, koji je na njoj stražario, mnogo bolje poznaje rijeku. I tako je rijeka bila njegova. Whitehall je pogledao na radioaktivni brojčanik svojega sata; do prvog je znaka ostalo još dvadeset minuta. Ako ga bude. Jednostavni znakovi. A tišina znači upravo to. Ništa. Kratka je imitacija guturalnoga krika divlje svinje značila uspjeh. Jedan je ubijen. Dva krika, dva ubijena. Jednostavno. Charles je bio tvrdo uvjeren u jedno: da su njemu dali rijeku, on bi ispustio prvi krik. Bar jedan. Umjesto toga dobio je jugozapadni potez, na kojem je, od tri rute, vjerojatnost kontakta bila najmanja. Sto je bilo strašno rasipanje snaga. Jedan starac, autoritativan, inventivan, ali užasno umoran, i nazgrapni, nevjesti mladi brđanin, možda ne bez potencijala, ali ipak nespretan, zavedeni div. Strašno rasipanje snaga! Da pobjesniš. A ipak ne toliko kao pri osjećaju da ti je dno lubanje najednom dotaklo oštro, tvrdo željezo. I kao pri riječima koje su uslijedile, prošaptane kao oštra zapovijed:»samo zucni i rasut ću ti glavu, mon!«zarobljen je! Od ljutnje su mu odlutale misli.

342 Glupo. Ali čovjek koji ga je zarobio nije opalio. Ni on nije, ništa više od njega, želio pucnjem podići uzbunu. Samo je nastavio bolno gurati cijev Charlesu u glavu, pa ga skrenuo desno, podalje od linije kojom je Whitehall trebao poći. Taj ga je čovjek zacijelo želio ispitati, otkriti kamo su pošli ostali. Glupo. Oslobodi se i zgrabi bio je naprosto manevar za koji je bila potrebna samo tvrda površina iza žrtve određene za pogubljenje. A to je doista i bilo to, pogubljenje. Bilo je nužno da žrtva poslije udarca odskoči, a ne da taj udarac apsorbiraju prostor ili elastičnost. Taj je udarac bio krajnje važan: u suprotnom žrtva može povući otponac. U svemu je tome bio i trenutak proračunatog rizika ništa nije savršeno ali povratno zabijanje oružja u žrtvu stvara baš taj djelić sekunde dijagonalnog udarca koji neizbježno izbija oružje iz ruku lovca. U optimalnom slučaju, taj potez koincidira s udarcem. Sve je to vrlo jasno objašnjeno u istočnjačkim priručnicima za obuku. Ispred njih, s lijeve strane, Whitehall je razabrao naglo uzdizanje brijega u prašumsku tamu. Takva su nagla uzdignuća iz zemlje u Cock Pitu bila vrlo uobičajena. U podnožju je brijega bila velika gromada od koje se odražavao odsjajaj mjesečine procijeđen kroz krošnje. To će biti dovoljno... zapravo i više nego dovoljno; vrlo praktično, zapravo. Whitehall se spotakao, samo malo, kao da mu je noga zapela za izbočeni korijen. Osjetio je bockanje puščane cijevi. Zabio je potiljak u cijev i naglo se okrenuo desno, zgrabio cijev rukama i potegao je naprijed. Kad je žrtva tresnula o gromadu, on je silovito zamahnuo oružjem i istrgnuo mu ga iz ruke. Kad je čovjek zažmirkao na mjesečini, Charles Whitehall je kruto ispružio po tri prsta na rukama i dovršio napad strahovitom brzinom i sa savršenom kontrolom. Ruke su bile trajektorije jedna je vodila prema desnom oku, druga u meko tkivo ispod grkljana. McAuliff je dao Alison svoj pištolj. Zapanjilo ga je kad je vidio kako ona stručno pregledava okvir, kako ga vadi iz njegove komore, kako pritišće oprugu i vraća ga na njegovo mjesto udarcem dna dlana kakvog se ne bi postidio ni Bonnie of Clyde. Ona mu se nasmiješila i spomenula činjenicu da je oružje bilo u vodi.

343 Ostalo im je još osam minuta do pokreta. Dva puta po četiri; ta misao nije djelovala umirujuće. Upitao se hoće li se u noći začuti ijedan kratki krik. Ili će odmjerena tišina značiti samo produženje noćne more. Je li itko od njih dovoljno vješt? Dovoljno brz? Dovoljno budan?»alex!«alison ga je uhvatila za mišicu i prošaptala tiho ali oštro i žestoko. Povukla ga je na zemlju i pokazala prema šumi, na zapad. Svjetlosna se zraka upalila pa ugasila. Dvaput. Netko se u grmlju uplašio; možda neka životinja. Uslijedilo je pljuskanje i lepet, pa potom kratki, ponovljeni krici koji su prestali jednako brzo kao što su i počeli. Svjetlo se upalilo još jednom, ovaj put ne duže od sekunde, i onda je opet zavladala tama. Uljez je bio daleko možda tridesetak metara. Teško je to bilo ocijeniti u tako gustom okolišu. No to je bila prilika. I ako je Alexander Tarquin McAuliff za proteklih tjedana mučnog ludila išta naučio, onda je taj nauk glasio da prilike treba prihvaćati s minimumom analize. Privukao je Alison i prošaptao joj upute u uho. Pustio ju je i počeo pipanjem tražiti po tlu nešto za što je znao da se nalazi tu. Za petnaest se sekundi nečujno uspentrao uz deblo kapoka, s puškom prebačenom preko leđa i rukama nečujno isprobavajući niske grane, osjećajući se pomalo nespretno zbog dodatne težine predmeta koji je na njegovu mjestu ispod vjetrovke držao zategnuti remen. Kad se našao na predviđenome mjestu, dvaput je zagrebao po kori. Alison, koja je bila ispod njega, na ovo je zazviždala bio je to sasvim ljudski zvižduk, naglo proizvedne note signalnog ćurlikanja. Potom je na točno jednu sekundu upalila bateriju, pa je isključila i trkom se maknula s tog mjesta. Za manje od minute pod njim se našao ljudski lik poguren, s ispruženom puškom, spreman ubiti. McAuliff je skočio s grane kapoka, a oštri se vrh teškoga kamena našao na preciznoj, brzoj putanji prema uljezovu tjemenu. Mala je kazaljka na njegovu satu stigla do broja dvanaest; velika je kazaljka bila na jedinici. Bilo je vrijeme. Prvi je krik došao s rijeke. Bio je to stručno izveden krik, glasanje divlje svinje.

344 Drugi je došao s jugozapada, iz poprilično velike daljine no podjednako stručno izveden, odjekujući kroz prašumu. Treći je došao sa sjevera, i bio je previše guturalan, i ne baš stručno izveden, no u tom trenutku sasvim dovoljan. Poruka je bila jasna. McAuliff je pogledao Alison, njezine sjajne, ošamućujuće plave oči, još plavije na karipskoj mjesečini. Podigao je pušku u vis i rafalom razbio tišinu noći. Možda će se krijumčarski pilot na travnjaku tiho nasmijati od zadovoljstva. A možda će sretnim slučajem jedan od zalutalih metaka naći put do njegove glave. To nije bilo važno. Važno je bilo samo to da su uspjeli. Bili su napokon ipak dovoljno dobri. Uzeo je Alison u naručje i veselo kriknuo u mrak nad sobom. To baš nije zvučalo kao glasanje divlje svinje, ali ni to nije bilo važno. 35 Sjedili su za stolom n a velikoj terasi pokraj bazena slobodne forme s koje se otvarao pogled na naslage koralja i modre vode iza njih. Sukob valova i stijenja stvarao je kaskadne lukove bijele pjene što su srljali i uzdizali se i prekrivali nazubljene pukotine. S onog su travnjaka odletjeli ravno u Port Antonio. Učinili su to zato što je Sam Tuckej preko radija u avionu digao Roberta Hanlevja iz kreveta, a ovaj je svoje zapovijedi izrekao glasom koji ne trpi pogovora. Sletjeli su na mali aerodrom Sam Jones u 2.35 u noći. Na njih je već čekala limuzina što su je pred njih poslali iz vile Trozub. A pred njih je došao i Hobert Hanlev. U trenutku kad je Sam Tucker izišao iz aviona, Hanlev se s njim rukovao i odmah mu, u nastavku, zabio šaku u lice. Nakon tog čina podigao ga je sa zemlje i pozdravio nešto srdačnije, no ipak mu je pritom objasnio, u odmjerenoj ljutnji, da je proteklih nekoliko tjedana patio od nepotrebne tjeskobe, očito zaslugom Sama Tuckera. Potom su dva jako mlada stara pokvarenjaka prolumpala noć u baru Vila Trident. Njihov mjadi ravnatelj Timothv Durell predao se u 5.10 ujutro, pa poslao šankera na spavanje i predao ključeve Hanlevju i Samu. Durell nije imao ni pojma da je posljednja strategija kompanije Dunstone bila skovana, u vrlo stvarnom smislu, baš

345 taj tjedan i u Trozubu, kad su se u njemu skupili stranci sa svih strana svijeta. Stranci, a zapravo uopće ne stranci... koji su sad bili samo ružne uspomene. Charles Whitehall je otišao s Lawrenceom, revolucionarom. Oba su se crnca s njima pozdravila na aerodromu; obojica su morala otići na neka mjesta, učiniti neke stvari, vidjeti neke ljude. Neće biti pitanja, jer na njih ne bi bilo odgovora. To se predmnijevalo. I oni će se brzo razići. Ali su zato komunicirali: možda se više od toga i nije moglo očekivati. Alison i McAuliff su otišli u najdalju vilu na obali. Ona mu je zavila ruku i isprala posjekotine na licu i natjerala ga da se odmače skoro čitav sat u poštenoj britanskoj kadi punoj vruće vode. Smjestili su se u vili broj dvadeset. I spavali zagrljeni sve do podne. Sad je bio jedan sat i nekoliko minuta. Bili su sami za stolom, a Sam Tucker je za Alexandera ostavio poruku. Sam i Robert Hanlev odletjeli su za Montego Bay potražiti advokata. Jer se žele uortačiti. Neka se Bog smiluje tom otoku, pomislio je McAuliff. U 2.30 Alison mu je dotakla ruku i mahnula glavom prema alabastrenoj terasi s druge strane tratine. Niz mramorne su stube silazila dva muškarca. Jedan je bio crn a drugi bijel, i obojica su bili u primjerenim odijelima. R. C. Hammond i Daniel, ministar vijeća plemena Akaba, visoko u gorju Flagstaff.»Bit ćemo kratki«, rekao je Hammond i sjeo u stolac na koji mu je pokazao Alexander.»Gospodo Booth. Ja sam zapovjednik Hammond.Tako sam i mislila«, odgovorila je Alison. Glas joj je bio topao, a smiješak hladan.»mogu li vam predstaviti... svog suradnika? Gospodin Daniel, suradnik za jamajkanske poslove. Vjerujem, McAuliff, da se vas dvojica već poznajete.da.«daniel je uljudno kimnuo glavom i sjeo. Pogledao je Alexa i iskreno progovorio.»na toliko bih vam toga morao zahvaliti. Pao mi je velik kamen sa srca.što je s Malcolmom?«Danielu je u očima nakratko zatreperila tuga.»žao mi je.i meni«, odgovorio je McAuliff.»On nam je spasio život.to mu je i bio posao«, odgovorio je ministar Halidona.

346 »Mogu li pretpostaviti«, ubacio se Hammond blago,»da je gospođa upoznata sa situacijom... u izvjesnoj mjeri?to, zapovjednice, možete pretpostaviti sasvim slobodno.«alison mu je sama odgovorila.»no dobro.«britanski je agent posegnuo u džep, izvadio žuti papir brzojava i predao ga Alexanderu. Bio je to izvod Barclav's Banka iz Londona. Na račun je A.T. McAuliffa, u Chase Manhattan, New York, položena svota od 1, dolara. Osim toga, spomenutom je A.T. McAuliffu poslano garantno pismo kojim se mogu platiti svi porezi po primitku valjanih dokumenata odobrenih od američkog ministarstva financija, iz Zavoda za unutrašnje prihode. Alex je dvaput pročitao brzojav i začudio se vlastitoj ravnodušnosti. Potom ga je predao Alison. Počela ga je čitati, ali ga nije i dovršila; umjesto toga je podigla McAuliffovu šalicu i tanjurić pa ga spremila ispod njih. I nije rekla ništa.»naši su računi sređeni, McAuliff.Ne baš sasvim, Hammonde... Jednostavnim riječima rečeno, ne želim za vas više nikada ni čuti. Mi to ne želimo. Jer ako se to dogodi, najduži bi iskaz svih vremena mogao postati javno dobro...moj dmgoviću«, prekinuo ga je Englez umornim glasom,»dopustite da vam uštedim vrijeme. Zahvalnost i iznimno štovanje prema vama zadužit će me u društvenom smislu svaki put kad dođete u London. A mogao bih dodati da vas smatram sasvim pristojnim momkom. Ali vas ipak uvjeravam da ćemo u profesionalnom smislu ostati najdalje što je to uopće moguće. Služba Njezina Veličanstva nema nikakve želje da se upliće u međunarodne neregularnosti. Bolje da u pogledu toga budem sasvim otvoren.a gospođa Booth?Za nju, očito, vrijedi isto.«sad je Hammond pogledao Alison direktno, upravo neugodno.»čemu treba pribrojiti i naše uvjerenje da je ona prošla i kroz previše toga. I to zaista sjajno, zaslužujući naše najviše ocjene. Užasna je prošlost za vama, draga moja. Shvaćamo da vam javna pohvala baš ne bi bila po volji. Ali će zato u vaš dosje biti upisana najviša ocjena. U dosje koji ćemo zatvoriti. Zauvijek.Voljela bih u to povjerovati«, odgovorila je Alison.»I možete, gospođo Booth.A što je s Dunstoneom?«upitao je McAuliff.»Sto će se dogoditi? I kada?već se počelo događati«, odgovorio je Hammond.»Popis je poslan brzojavno već u prvim jutarnjim satima.«

347 »Prije nekoliko sati«, rekao je Daniel tiho.»oko podneva po londonskom vremenu.u svim se financijskim centrima taj posao nastavlja«, dodao je Hammond.»I sve države surađuju... jer je to za svačije dobro.«mcauliff je podigao pogled na Daniela.»Kako to izgleda u kontekstu globalne lažljivosti?«daniel se nasmiješio.»možda je netko naučio jednu malu lekciju. Doznat ćemo za koju godinu, zar ne?a Piersall? Tko ga je ubio?«na ovo je pitanje odgovorio Hammond.»Interesi vezani uz nekretnine duž sjeverne obale, ljudi koji bi profitirali Dunstoneovom kupovinom. Važan je bio njegov rad, a ne oni koji su prouzročili njegovu smrt. Ti su ljudi tragično beznačajni.onda je i to gotovo«, rekao je Daniel i odgurnuo stolac.»westmore Tallons će se vratiti prodavanju ribe, učenici će se Baraka Moorea prihvatiti borbe protiv Charlesa Whitehalla, i tako će se nastaviti neuredni proces napredovanja. Hoćemo li krenuti, zapovjednice Hammond?Svakako, gospodine Daniel.«Hammond je ustao, a učinio je to i ministar vijeća plemena Akaba.»A što je bilo s Jensenovima?«Alexander je pogledao Daniela, zato što mu je na to pitanje mogao odgovoriti Halidonac.»Pustili smo ih da pobjegnu. Da odu iz Cock Pita. Znali smo da je Julian Warfield negdje na otoku, samo nismo znali gdje. Znali smo samo da će nas do njega odvesti Peter Jensen. I tako je i bilo. U Oracabessi... Život Juliana Warfielda završio je na balkonu vile zvane Peale Court.A što je bilo s njima? Jensenovima.«McAuliff je prebacio pogled na Hammonda. Zapovjednik je kratko pogledao Daniela.»Došlo je do sporazuma. Muškarac i žena koji odgovaraju opisu Jensenovih jutros su se na Palisodosu ukrcali na avion za Mediteran. Mislimo da se povukao u mirovinu. I zato ćemo ga pustiti na miru. Shvaćate, on je ubio Juliana Warfielda... zato što mu je Warfield zapovjedio da ubije nekog drugog. A on to nije mogao učiniti.vrijeme je, zapovjednice«, rekao je Daniel.»Da, naravno. U Londonu živi jedna krasna žena koju sam sasvim zanemario. One ste joj se večeri u Sohou, McAuliff, veoma svidjeli. Veli da ste bili jako pažljivi.najljepše je pozdravite.«

348 »I hoću.«englez je pogledao u bistro nebo i vruće sunce.»umirovljenje na Mediteranu. Zanimljivo.«R. C. Hammond si je dopustio kratak smiješak, pa vrlo uredno vratio stolac na njezino mjesto za stolom. Šetali su zelenom tratinom ispred kolibe zvane vila i gledali u pučinu. Bijela plahta oceanske pjene u prasku je poletjela s koraljne stijene i na trenutak se učinilo kao da lebdi na kulisi katranskomodrih karipskih voda. Pjena je srnula i potekla u kaskadi pa zaposjela tisuće sićušnih, oštrih, nazubljenih pukotina kojima su bili prekriveni koralji. I zatim je ponovno postala ocean, jedno sa svojim izvorom; druga riječ za ljepotu. Alison je uhvatila McAuliffa za ruku. Bili su slobodni. O piscu:

349 Robert Ludlum (25. svibnja, New York City ožujka 2001., Naples, Florida) bio je američki autor 25 trilera. Postoji više od 290 milijuna primjeraka njegovih tiskanih knjiga, a prevedene su na 32 jezika. Ludlum je objavljivao knjige i pod pseudonimom Jonathan Ryder i Michael Shepherd Na osnovu mnogih Ludlumovih romana snimljeni su u filmovi i mini-serije, uključujući Ostermanov vikend, Holcroftovu pogodbu, Straža Apokalipse, Bourneov identitet, Bourneovu nadmoć i Bourneov ultimatum. Smatra se da je i knjiga i mini-serija Covert One, The Hades Factor urađena na osnovi ludlumovih neobjavljenih zabilješki. Bourneovi filmovi s Mattom Damonom u glavnoj ulozi bili su komercijalno vrlo uspješni, iako se pojedini izvaci ili rečenice značajno razlikuju od izvorna materijala. Ludlumovi romani tipično oslikavaju jednog herojskog čovjeka ili malu grupu individualaca koji se bore protiv snažnijih protivnika čije su namjere i motivacije zle, protivnika koji su kadri upotrijebiti političke i ekonomske mehanizme na zastrašujući način. Njegova je vizija svijeta bila ona gdje su globalne korporacije, vojne sile u sjeni i vladine organizacije udružile da održe (ako je to bilo zloćudno) "status quo", ili sve to "potkopaju" ako je "status quo" bio dobar. Uz izuzeće pojedinih nepravilnosti u njegovu poznavanju vatrenog oružja, njegovi su romani pažljivo proučeni pružajući točne tehničke, geografske i biološke pojedinosti, uključujući tu i istraživanje amnezije za Bourneov identitet. Ludlumove su novele često bile inspirirane konspirativnim teorijama, i povijesnim i sadašnjim. Napisao je da je The Matarese Circle bio inspiriran govorkanjima o Trilaterarnoj komisiji, i to objavio samo nekoliko godina nakon što je komisija osnovana. Njegovi su opisi terorizma u knjigama kao što su The Holcroft Covenant i Matarese Circle odražavali teoriju kako su teroristi samo paunovi vlada ili privatnih organizacija, koje žele upotrebljavati teror kao pretekst za uspostavljanje autoritativne vlasti, a ne izolirane bande ideološki motiviranih ekstremista koje su ponekad stvarane da bi to bile.

350